Odakle smo / Di dove siamocenki-cecii.com/wp-content/uploads/2013/07/ODAKLE_SMO_OK.pdfzavršni tekst...

1“ODAKLE SMO”: UVOD

Odakle smo / Di dove siamo

Radionica istraživanja nematerijalne kulture / Workshop sulla ricerca della cultura immateriale

CENKI-CECII / EMI-MEI2013 - 2014

Izdavač Editore Etnografski muzej IstreMuseo Etnografico dell’Istria

Za izdavača Per l’editore dr. sc. Lidija Nikočević

Urednici Redattori Mario Buletić i Nuša Hauser

Uvodni tekst IntroduzioneMario Buletić Nuša Hauser

Autori i voditelji radionice / Autori izložbe Autori e conduttori del workshop, curatori della mostraMario Buletić Nuša Hauser

Prijevod TraduzioneBoris Vincek

Grafičko oblikovanje publikacije i izložbe / Priprema za tisak Progetto grafico della pubblicazione e della mostra / impaginazione Tihana Nalić

Tisak Stampa Printera, Zagreb

Naklada Tiratura 150

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Puli

UDK 39(497.5-3 Istra) 39:069(497.5 Pazin) 069(497.5 Pazin):39

BULETIĆ, Mario Odakle smo : radionica istraživanja nematerijalne kulture = Di dove siamo : = workshop sulla ricerca della cultura immateriale : 2013-2014 / <autori i voditelji radionice, autori izložbe, autori e conduttori del workshop , curatori della mostra Mario Buletić, Nuša Hauser>. - Pazin : Etnografski muzej Istre = Museo Etnografico dell’Istria.

ISBN 978-953-7944-08-7

1. Hauser, Nuša

3

Uvod: Radionica istraživanja nematerijalne kulture Odakle smo (2013. - 2014.) ............... 4

Introduzione: Workshop sulla ricerca della cultura immateriale Di dove siamo (2013-2014) .................................................. 17

OBRTI I ZANIMANJA

Naša zanimanja jučer/danas/sutra: pravnik, strojar, zemljoradnik .................... 25

Krojačice ..................................................... 28

HRANA

Šurle izgubljene u vremenu ....................... 37

Tradicija labinskih krafa ............................. 38

Primorska i kontinentalna kuhinja u posebnim prilikama ............................... 40

JAVNI PROSTOR

Jedan dan na placi ...................................... 47

O prostoru porečkog Trga slobode ............ 50

MUZIKA, MODA I ŽIVOTNI STILOVI

Moda ........................................................... 53

Sadržaj

“ODAKLE SMO”: SADRŽAJ

Različitost glazbenih afiniteta i utjecaji glazbe na život i identitet pojedinca .......... 56

Glazba i stil života ...................................... 57

SIMBOLI IDENTITETA

Simboli identiteta ...................................... 69

IGRE

Vremeplov igara - Igre u trendu kroz generacije ................................................... 77

Klikeri i lastik ............................................. 80

League of Legends - Marcov dnevnik jednog puta ................................................. 84

LUNGOMARE

Lungomare kroz povijest ........................... 87

Lungomare danas i sutra .......................... 90

Lungomare - mjesto okupljanja i izlazaka (terenski dnevnik) ...................................... 92

4 “ODAKLE SMO”: UVOD

Radionice istraživanja nematerijalne kulture “Odakle smo” (2013.-2014.)

Centar za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre (CENKI-EMI)

Srednja škola Mate Blažine Labin

Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin

S radionicama istraživanja nematerijalne kulture započeli smo 2012. godine. Jedan od ključnih razloga njihovog pokretanja od samog početka bio je približiti mlađim članovima lokalne zajednice, uključujući i same nositelje nematerijalnih kulturnih dobara u Istri, misiju i osnovne zadatke Centra za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre (CENKI). Također, s praktične strane, želja nam je bila upoznati ih s osnovnim načinima i alatima koje i sami mogu koristiti u svrhu dokumentiranja njima značajnih pojavnost. Na taj se način aktivno pridonosi očuvanju i razvoju lokalnih nematerijalnih kulturnih specifičnosti.

Istraži, zabilježi, sačuvaj... prva je edicija radionica namijenjenih, u ovom slučaju primarno studentskoj populaciji, mlađim osobama kojima bi aktivno sudjelovanje služilo za stjecanje dodatnog znanja i sposobnosti. Program je održan pri pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile, u sklopu nastavnih programa dr. sc. Andree Matoševića- Kulturna antropologija, Etnografija industrije te Povijesna antropologija i usmena povijest. Ukratko, riječ je o edukaciji teorijskog i praktičnog sadržaja čiji su ciljevi bili upozoriti na temeljne pretpostavke i elemente nematerijalne kulture koji se ogledaju u živom prostoru i vremenu. Također, namjera je bila potaknuti nova promišljanja o takvim kulturama, kulturnim identitetima i njihovim

manifestacijama. Nadalje, na konkretnim primjerima prezentiranih stručnih i istraživačkih radova, radionicom smo skrenuli pozornost na različite pristupe u spomenutim postupcima, kao i na metode istraživačkog procesa. Oni su poslužili i za motivaciju polaznika koje se ovom radionicom osposobljavalo u razradi ideja za istraživanje nematerijalne kulture, osnovama etnografskih metoda njenog bilježenja, analize, pohrane i difuzije podataka kao rezultata njezina promatranja.1

Osnovni koncept radionice ponovili smo i pri osmišljavanju i realizaciji programa Odakle smo / Di dove siamo, čije rezultate objedinjujemo u ovoj publikaciji. Osim samog naziva radionice, ono što se promijenilo jest ciljana skupina sudionika -učenici srednjih škola- i veći naglasak na praktičnom dijelu. Prije predstavljanja samih rezultata radionice, koji čine centralni dio publikacije, smatramo oportunim predstaviti jedan analitički rezime same prakse, u smislu interne evaluacije realiziranog. S jedne strane to se odnosi na metodološki pristup provedbe radionica kroz sve njene faze -od osmišljavanja do elaboriranja rezultata- i, s druge, na analitički osvrt na konkretne rezultate polaznika radionica.

1 Rezultati radionice objavljeni su u publikaciji: Buletić, M. i Hauser N., 2012. Istraži, zabilježi sačuvaj / Esplora, scrivi, salvaguarda. Pazin: Etnografski muzej Istre/Museo Etnografico dell’Istria.


Trudili smo se da struktura radionica bude dovoljno čvrsta da se ne prepuste slučaju različite etape njenog odvijanja i, u konačnici, da poluči konkretne rezultate. Bili smo svjesni da je nemoguće unaprijed predvidjeti svaki korak odvijanja radionice, iz razloga što je svaki sljedeći susret ovisio o praktičnim rezultatima istraživanja polaznika. Zamišljeni model bio je minimalno korigiran u hodu i prilagođen situacijama na koje smo nailazili u razredima. Smatramo da je participativni model koji smo primijenili, u našem slučaju s ciljem senzibilizacije i aktivnog angažmana mlađe populacije na temu nematerijalne kulture, na kraju ispunio svoja očekivanja i vjerujemo da bi mogao biti primijenjen i u drugim sredinama. To je ujedno i jedan od ciljeva ove publikacije, da se osim prikaza kreativne snage polaznika radionica pokaže realna mogućnost i način komplementarnog edukativnog djelovanja unutar službenih struktura obrazovanja u lokalnoj zajednici.

METODOLOGIJA RADIONICA

Radionica istraživanja nematerijalne kulture Odakle smo / Di dove siamo svoju sadržajnu okosnicu pronalazi u istraživanju, dokumentiranju i analiziranju fenomena nematerijalne kulture koji se ogledaju o svakodnevicu, kao i u promišljanju kreativnog kompiliranja usvojenih znanja u reprezentativan

završni tekst i izložbeni kontekst - okviri za predstavljanje rezultata (vidi prikaz općeg koncepta radionice).

Polaznici prve radionice Odakle smo / Di dove siamo, održane kroz dvije faze na proljeće i jesen 2013. godine, učenici su trećih razreda Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile u Pazinu i Srednje škole Mate Blažine u Labinu. Za

razliku od radionica održanih prethodne godine sa sveučilišnim studentima, ovaj je put praktični dio zamišljen puno ambicioznije. Prije svega, za polaznike radionica imali smo dva razreda u dva različita istarska grada, brojčano od 25 do 30 učenika, pretežito 17-godišnjakinja/godišnjaka. Vrijedi napomenuti da do tada gotovo da i nismo imali praktičnog iskustva u edukativnom radu s grupama tog uzrasta. Prostor za održavanje radionica pronađen je u sklopu fakultativnih nastavnih aktivnost predmeta sociologije i ekologije. Otvorenost profesora i učenika prema društvenim temama sastavni je dio promišljanja tih programa pa se sadržaj radionica dobro uklopio u njihove aktivnosti.

Važnost dobro strukturirane metodologije radionica preduvjet je za ostvarenje svih zadanih

nematerijalna kulturametode i tehnike

istraživanjaetnologija

muzeologija

terensko istraživanjedokumentacija

oblikovanje tekstaprezentacija rezultataosmišljavanje izložbe

Radionica dokumentiranja

nematerijalne kulture

rezultati

teorijski dio

tiskana publikacija

CENKI/CECIIEMI/MEI

učenici srednjih škola (3. razredi)

praktični dio

izložbeni postav

sadrži

Opći koncept radionice

Polaznici 3. razreda srednje škole Mate Blažine u Labinu (2012./13.)


ciljeva. U praksi, radionicu započinjemo uvodnim predavanjem, upoznavanjem s učenicima i pojašnjavanjem osnovnih pojmova i koncepata koji se odnose na nematerijalnu kulturu i našu struku. Osim naglaska na nematerijalnu kulturu i muzejsku djelatnost, teorijski dio zaključujemo s osnovama etno-antropološke discipline, etnografskih (i drugih) istraživačkih metoda i alata za dokumentaciju. Shematski prikaz radionica detaljno je prikazan u priloženoj tablici (vidi tablicu br. 1 na str. 6, 7 i 8). Upoznavanje polaznika s osnovama metode etnografskog terenskog istraživanja te korištenje u tu svrhu rasprostranjenih i dostupnih suvremenih instrumenata za bilježenje i analizu nematerijalnih pojavnosti (audio-snimači, video-kamera, smartphone-i, osobna računala) neophodno je za realizaciju praktičnog dijela koji čini okosnicu radionice. Opći model i pristup istraživačkom radu koji su polaznici slijedili kroz različite faze praktičnog rada vizualno je prikazan na str. 9.

Ta je prva faza radionice osmišljena na način da osposobi istraživače polaznike da s podacima kojima raspolažu izrade skicu/nacrt/prijedlog konačnog muzejskog postava, da osmisle dizajn izložbe kreativnim promišljanjem sadržaja, elaboracijom teme koju su odabrali. Polaznici se tako upoznaju s osnovnim načelima istraživačkog procesa i usmjerava ih se ka realizaciji zamišljenog projekta.

Tablica br. 1: Shematski prikaz radionice: koncept, faze, metodologija, aktivnosti FAZA 1 - 2013. i 2014.

DAN 1 Sadržaj Aktivnosti - u razredu Aktivnosti (zadaci) - izvan razreda

1. sat

2. sat

Upoznavanje; predstavljanje koncepta radionice i plana rada; nematerijalna kultura: osnovni pojmovi, definicije, primjeri i modeli njegovanja nematerijalne kulture.

Prezentacija tema koje će se obrađivati kroz radionicu; kreiranje grupa i odgovornih osoba u svakoj pojedinoj grupi; konkretizacija radnih ideja pojedinih grupa, podjela zadataka za sljedeći susret.

Teorijsko predavanje o ključnim konceptima uz power-point prezentaciju; vizualizacija i pojašnjenje na konkretnim primjerima.

Power-point prezentacija; interaktivna diskusija o temama; samostalan timski rad u grupama; analiza komentara i zaključak ideja.

Prvi istraživački koraci u okviru odabrane teme: odabir dva radna naslova; prikupljanje/izbor do 5 tekstova iz različitih izvora (literatura, tiskovine, mediji, web...); 5 fotografija (arhivske, autorske, iz drugih izvora); do 5 minuta relevantnih audio-video zapisa; razmisliti o predmetima koji bi mogli ilustrirati odabranu temu.

E-mail komunikacija s polaznicima - odgovori na pitanja, dodatno informiranje i ponavljanje: sažetak predavanja s power-point prezentacijama; popis grupa s temama; zadaci i smjernice obavljanja zadataka do sljedećeg susreta.


1. sat

2. sat

Prezentacija prvih prikupljenih podataka po grupama; dodatna razrada i konkretizacija tema po grupama.

Predavanje o istraživačkom procesu, tehnikama i metodama prikupljanja i analizi podataka te predstavljanja rezultata; razrada metodološkog pristupa za svaku od tema; podjela zadataka za sljedeći susret.

Prezentacija prikupljene građe (foto, audio, video, tekst) na PC-u i usmeno; interaktivna diskusija.

Predavanje o ključnim konceptima koji se obrađuju; power-point prezentacija; vizualizacija i pojašnjenje na konkretnim primjerima; diskusija o istraživačkim tehnikama i metodama.

Dopuna zadataka nakon prvog dana radionice (prikupljanje materijala); terenski rad: 3-5 kratka intervjua, preslušavanje i izrada transkripata; evidencija bitnih podataka za temu; prikupljanje ili izrada fotografija 5 relevantnih predmeta za temu koja se istražuje.

E-mail komunikacija s polaznicima: smjernice za obavljanje zadataka; odgovori na upite.



1. sat

2. sat

Prezentacija novo- prikupljene građe po grupama; analiza.

Konačno definiranje teme istraživanja; smjernice za oblikovanje rezultata (za izradu završnog teksta i za prezentaciju).

Prezentacija prikupljene građe (foto, audio, video, tekst) na PC-ju i usmeno; interaktivna diskusija.

Individualni rad s grupama; interaktivna diskusija; samostalan timski rad; analiza komentara i zaključak ideja.

Priprema power-point prezentacije i finalnog teksta koji objedinjuje rezultate istraživanja.


1. sat

2. sat

10. - minutno izlaganje radova po grupama.

Grupni komentari i diskusija o svakoj temi.

Power-point prezentacije; izlaganje pismenog rada s rezultatima istraživanja.

Interaktivna diskusija i komentari; analiza komentara i zaključak ideja.

Prikupljanje predmeta za izložbu.


1. sat Predstavljanje prikupljenih predmeta za izložbu po grupama kroz analizu i razgovor o predmetima; evaluacija radionice.

Prezentacija i razgovor o prikupljenim predmetima; diskusija i smjernice za drugu fazu radionice; ispunjavanje evaluacijskog upitnika.

Završetak 1. faze radionica.

Upravo ovaj radni moment, u drugoj fazi radionice, a nakon pismenog oblikovanja rezultata, donosi konkretnu kontekstualizaciju zaključaka i ideja. Ujedno znači susret nematerijalne kulture s materijalnom, ostvarenje holističkog pristupa promatranju teme kroz pronalazak predmeta koji će na najprikladniji način prezentirati cjelokupan istraživački proces i donijeti jednu novu interpretaciju svakog odabranog naslova/teme. Tu dolazimo i do posljednjeg cilja radionice, a to je realizacija izložbenog postava u kojem se zajedničkim snagama odrađuju sve potrebne faze: od zamišljanja istražene priče u prostoru do kataloške obrade predmeta, od postavljanja same izložbe do realizacije tiskanog materijala i kataloga.

Naš je zadatak bio da vodimo sudionike kroz cjelokupan proces, da im postepeno nakon svakog susreta dodjeljujemo nove zadatke- od jednostavnih bibliografskih i internetskih pretraživanja do izrade intervjua, terenskih bilješki i prikupljanja predmeta. Uz to, uloga voditelja radionice je i ta da se polaznike usmjerava tijekom svakog susreta prema konkretizaciji i realizaciji zamišljenih ideja. Tako su se u razredu zajednički analizirali napravljeni zadaci, prikupljeni materijali, skice ideja.

Zbog lakšeg i dinamičnijeg učenja i kreiranja cjelokupnog procesa radionice polaznicima od samog početka nudimo pet različitih tema puštajući ih da se međusobno podijele u


grupe. S obzirom na različitost tema i pristupa istraživanju, većeg i manjeg zalaganja, snalaženja i sreće u samom istraživačkom procesu sudionika, sa svakom od grupa uspostavlja se i individualni pristup. To se uglavnom radi u komunikaciji putem elektronske pošte i kraćim pojedinačnim razgovorima sa članovima pojedine grupom tijekom susreta. Konačni rezultati svakako se mogu definirati kao rezultati jednog suradničkog procesa, u kojoj suradnja pojedinaca i odnos koji se uspostavlja i isprepliće na više nivoa dovodi do artikuliranja konkretnih rezultata: unutar grupe, izvan grupe, s informatorima/kazivačima, s nama kao voditeljima radionica.

Drugu ediciju radionice Odakle smo / Di dove siamo realizirali smo s učenicima Gimnazije Pula i valja napomenuti dvije bitne razlike od one realizirane s učenicima srednjih škola u Pazinu i Labinu. U Puli smo se odlučili za jedan razred, a druga se razlika odnosi na jednu sadržajnu komponentu direktno povezanu s kalendarom rada. U prvom slučaju radionica se odvijala u dvije faze. U proljetnoj se fazi radilo na istraživačkom dijelu i oblikovanju rezultata u tekstualnom obliku dok je druga, jesenja faza bila rezervirana za realizaciju izložbenog postava. S polaznicima iz pulske Gimnazije nije bilo izvedivo realizirati izložbu te smo se zaustavili samo na prvoj fazi. Postoji još jedna razlika koja se odnosi na istraživačke teme, no o tome više u tekstu koji slijedi.

Tablica br. 1 - nastavak

FAZA 2 – 2013.1 DAN 1 Sadržaj Aktivnosti - u razredu Aktivnosti (zadaci) - izvan razreda

1. sat Ponavljanje obrađenih tema u prvoj fazi radionice; analiza stanja s prikupljenim predmetima za izložbu; zadatak za sljedeći susret - prikupljanje dodatnih predmeta.

Interaktivna diskusija o dotadašnjim aktivnostima; analiza.

Prikupljanje predmeta i razmišljanje o izvedbenom dijelu izložbenog postava.


1. sat

2. sat

Predavanje o muzeologiji i procesu stvaranja izložbenog postava.

Predstavljanje svih prikupljenih predmeta i konceptualno strukturiranje izložbe u prostoru.

Predavanje u izložbenom prostoru CENKI-ja.

Interaktivna diskusija; grupni rad.

E-mail komunikacija s polaznicima: sažetak ideja koncepta radionica; odgovori na upite.

ZAVRŠETAK RADIONICE

1. dio

2. dio

Dizajn izložbe i priprema kataloga / tiskane publikacije

Otvaranje izložbe

Voditelji radionice prema zamišljenom konceptu polaznika s prethodne radionice, prema napisanom završnom radu i s prikupljenim predmetima, foto, video i zvučnom dokumentacijom, postavljaju izložbu. U hodu, neki polaznici dodatnim predmetima ili drugim materijalima kompletiraju zamišljeni postav teme za koju su odgovorni.

Uz pomoć dizajnera izrađuje se elektronski tiskovni materijal za izložbu i e-publikacija rezultata radionice u formatu kataloga izložbe.

1 U radionici održanoj 2014. godine završna faza radionice, zbog izostanka izložbenog postava, sastojala se isključivo od redigiranja završnih tekstova i objedinjavanje svih radova u ovu zajedničku publikaciju za tisak.

Definiranje problema (teme) istraživanja

i moguća elaboracija hipoteza

Što nas zanima?Zbog čega je tema relevantna?

Što o tome znamo?Što bi mogli doznati?

Na koji način pristupiti temi (teorija)?Na koji način prikazati?

Tko su sudionici istraživanja(kazivači/informatori)?

Gdje se oni nalaze? Kako doći do njih?

Izvedivost istraživanja: vrijeme, drugi materijalni resursi?

Koje su moguće prepreke?Na koji način prikupljati podatke?

IZRADA ISTRAŽIVAČKOG

PROJEKTA

DOKUMENTACIJA - PRIKUPLJANJE

PODATAKA

DOKUMENTACIJA - PRIKUPLJANJE

PODATAKA

INTERPRETACIJA REZULTATA

ISTRAŽIVAČKIPROCES

priprema

pitanja

obradakategorizacija

selekcija

METODE I TEHNIKE ISTRAŽIVANJA i DOKUMENTIRANJA

BIBLIOGRAFSKO - ARHIVSKO ISTRAŽIVANJEarhivi, stručna literatura,

internet, publikacije, tiskovine, mediji...

TERENSKO ISTRAŽIVANJE - ETNOGRAFIJA

intervjui, sudioničko promatranje, terenski dnevnik, dokumentacija

(audio, foto, video)...

KVALITATIVNE ISTRAŽIVAČKE

METODE

KVANTITATIVNE ISTRAŽIVAČKE

METODE

anketeupitnici

statistika...

mogu biti

mogu biti koriste koriste mogu biti

Modeli pristupa istraživačkom radu polaznika korišteni u radionicama

TERENSKO ISTRAŽIVANJE - ETNOGRAFIJA

intervjuisudioničko promatranje

terenski dnevnikdokumentacija

(audio, foto, video)

transkripti intervjua; sadržajna analiza

podataka; stvaranje tematskih cjelina; kategorizacija po

temama i medijima; arhiviranje;

povezivanje izvora, selekcija materijala

stručna publikacijaizložba

filmweb sadržajpredavanja

...

PRIKUPLJANJE PODATAKA I RADNOG

MATERIJALA

ANALIZA PODATAKA INTERPRETACIJA

rezultat

slijedi

podrazumijeva podrazumijeva

slijedi



REZULTATI

Nismo pretendirali dobiti rezultate u vidu eseja na akademskoj razini i izložbu koja ostavlja bez daha. Najvažnije nam je bilo usmjeriti i voditi učenike kroz praktičan edukativni proces koji ima za cilj pojašnjavanje nerijetko nejasnih i apstraktnih koncepata koji se koriste u našoj profesiji. U ovom konkretnom slučaju radi se o pitanjima koja se odnose na pojam i fenomene nematerijalne kulture, ali i drugih činjenica teorijske i praktične prirode s kojima se kao muzejski djelatnici u etnografskom kontekstu susrećemo svakodnevno kroz naš posao.

Da ne bi bilo zabune, radionice su zamišljene kao uvod, kao prvi susret s metodama i tehnikama dokumentacije nematerijalne kulture, s istraživačkim pristupom svakodnevici prostora

u kojem živimo. Oblikovane rezultate polaznika radionica ne možemo stoga promatrati kroz strogu stručnu ili akademsku prizmu, već kao vježbu srednjoškolskih učenika koji se i po prvi put u životu susreću s pojedinim stručnim terminima, pristupom i načinima obrade i interpretiranja istraženih tema.

Vježba se u svim fazama radionice sastojala od susreta s osnovnim elementima istraživanja: od anketiranja, intervjua, bilješki s terena pa sve do dokumentiranja i pisanja završnih radova. Bilo nam je dovoljno da polaznici i na malim uzorcima, koji su često bili njihovi prijatelji, članovi obitelji i druge bliske osobe, primjene jedan drugačiji pogled. Često su u radovima korištene i osobne priče i iskustva, subjektivni stavovi i razmišljanja koji su, bez obzira na nedovoljnu potkrijepljenost zauzetih stavova

i teza prikupljenim materijalom, daleko od banalnih činjenica i neargumentiranih tvrdnji. Uređivački dio u svemu tome je prisutan, ali je sveden na minimum.

Rad na realizaciji izložbe, od osmišljavanja koncepta do stvaranja postava, zasigurno je predstavljao najdinamičniji moment po pitanju angažmana polaznika. Izložba je rezultat njihovih ideja, tekstova, prikupljenih predmeta i audiovizualne dokumentacije, zamišljen i dizajniran uz minimalnu praktičnu pomoć i savjete s naše strane. Iako se radionica u Pazinu i Labinu odvijala odvojeno, dva razreda su se na kraju ipak susrela u kreiranju zajedničke izložbe u prostorima CENKI-ja u Pićnu. Pošto su i jednima i drugima ponuđene iste teme, njihovi su krajnji rezultati bili i više nego kompatibilni, savršeno su se uklopili u jedinstvenu izložbu. Teme kojima su pristupili, a međusobno mogu imati dodirnih točaka bile su:

•Javni prostor (kao odrednica komunikacije i odnosa zajednice);

•Simboli identiteta (inspiracije i tumačenja);

•Muzika/Moda/Životni stilovi mladih (različitosti uvjetovane afinitetima);

•Hrana (priprema i konzumacija u svakodn-evici i u posebnim prilikama);

•Obrti/Zanimanja (kao odraz identiteta po-jedinca i/ili zajednice).

Postav izložbe Odakle smo/Di dove siamo u CENKI/CECII u Pićnu.

Interaktivni dio postava izložbe cjeline “Simboli identiteta”


Kroz svoj put istraživanja polaznici nam otkrivaju svoju znatiželju, motive, entuzijazam i odgovore na brojna pitanja. Otvaraju nam novi pogled na labinski crč (trg) i sramežljivo ispisuju ime skulpture porečkog Trga slobode, dok se kroz promišljanje o simbolima identiteta pitaju da li pojedinci svjesno odabiru predmete i geste s određenom simbolikom kao dio svog života ili im je to nametnuto kroz društvo. Djevojke koje su izdvojile temu mode kreću s pretpostavkom da se “sve više obraća pažnja na ono što tko nosi i po tome se ljude, u većini slučaja, i određuje”. Timovi posvećeni glazbi željeli su saznati na koji to način ona utječe na pojedinca. Ispitali su svoje informatore detalje o bliskosti s glazbom koju vole, o prilikama u kojima ona ima svoje mjesto i koje je mjesto koje ona svojim tonovima nameće. A prilike su bitna okosnica i istraživanja timova koji su se posvetili hrani, točnije njezinoj konzumaciji. Jednih je težnja bila usporediti primorsku i kontinentalnu kuhinju u blagdansko vrijeme ili u vrijeme nekih drugih posebnih prilika, dok su drugu grupu izazvale šurle, i to svojim “nestankom” sa stolova svakodnevice. To, pak, nije slučaj labinskih krafa s kojima je drugi tim “otkrio da se na ovom malom području rade na različite načine, što predstavlja bogatstvo ovog kraja”. Različitost je bila ključna i u promatranju zanimanja kojima se jedan tim posvetio „zbog toga jer su zanimanja naša budućnost i ono od čega ćemo živjeti kad odrastemo“. Istu je temu

5 GRUPA/ RADNIH TIMOVA/

TEMAPROSTOR

OBRTI I ZANIMANJA

PRIČE O HRANI

SIMBOLI IDENTITETA

MUZIKA/ŽIVOTNI STILOVI

Kao odraz identiteta

pojedinca i zajednice

priprema i konzumacija u svakodnevici i posebnim prilikama

kao odrednica komunikacije

i odnosa zajednice

različitosti uvjetovane afinitetima

inspiracije i tumačenja

Tematske cjeline radionica realiziranih s polaznicima u Pazinu i Labinu


prostora. Spektar mikro-aktivnosti kreira mnogostruke društvene odnose, utječe na osobne i grupne identitete, generira navike i utječe na habitus2 ljudi, na opća mjesta i lokalne specifičnosti, priče, urbane mitove i legende i druge nematerijalne realnosti.

S druge strane, polaznici koji istražuju igre započinju svoju priču kako “(Igre) postoje otkad postoji i civilizacija, stoga možemo reći da su nezaobilazna komponenta ljudskog kolektivnog iskustva”. Univerzalnost i važnost igara podcrtavaju tvrdnjom da su “igre neizostavan dio našeg života jer omogućuju socijalnu interakciju, uče nas normama i pravilima te timskom radu”. Intervjui s osobama različitih generacija pomažu im da istaknu veliku dinamičnost i promjene koje su se dogodile s popularnim igrama.

U relativno kratkom vremenskom razdoblju, digitalne tehnologije radikalno su utjecale (ali ne isključivo) na mlađe generacije u svakom pogledu, pa tako i na način na koji doživljavaju igre i sam čin igranja. Nadalje, istražuju pravila i uloge u igrama, jezik/izraze koji se

2 U stručnoj terminologiji habitus se definira kao “skup simbolički strukturiranih, trajnih i prenosivih dispozicija usvojenih tijekom socijalizacije koji usmjeravaju individualno djelovanje, opažanje i tumačenje svijeta”. Struna. Hrvatsko strukovno nazivlje. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje [cited 28.01.2015. Available from http://struna.ihjj.hr/naziv/habitus/24811/#naziv.

odabrao i tandem čiji je cilj bio upozoriti na to da bi, ukoliko se nešto ubrzo ne promijeni, moglo doći do propadanja krojačkih radnji i postupnog izumiranja ovog zanimanja.

Spomenuli smo već glavne razlike između dviju radionica, no usprkos isticanja važnosti čvrste strukture i metodologije, valja napomenuti da edukativni program poput ovog valja tretirati kao jedan živi proces. U hodu smo prilagođavali zamišljenu strukturu radionica realnom stanju stvari: polaznicima, prostorno-vremenskim (često limitirajućim) prilikama, školskom sustavu, materijalnim i ljudskim resursima. U samom startu nismo znali kako će sve skupa ispasti i do kraja nismo bili sigurni hoće li se artikulirati zadovoljavajući rezultati. Kao i sami polaznici, i nama su se iz susreta u susret otvarale nove perspektive i mogućnosti. Nakon većih promjena koje su se dogodile u drugoj godini odvijanja radionica (Pazin, Labin), tako smo i u ovoj posljednjoj ediciji radionica od samog početka uveli neke izmjene kako bi novim mogućim pristupom nadogradili ono što smo započeli dvije godine ranije.

Odlučili smo za dva opća naslova unutar kojih su učenici, ponovno u grupama, obrađivali i istraživali različite pod-teme. Prva tema bila je igra; igra kao proces kroz kojeg iščitavamo kreativnost, transformaciju, ali i određeni kontinuitet. Diskusijom u razredu temu igara

smo raščlanili na različite specifične faktore među kojima su tri grupe pronašle svoj interes. Druga je tema posvećena prostoru, no, za razliku od prošlogodišnjeg općeg poimanja prostora, ovog smo se puta zadržali na konkretnom primjeru: Lungomare. Radi se o najpopularnijoj pulskoj šetnici uz more, mjestu koje služi kao okidač individualne i kolektivne memorije, prostor koji opisuje različite društvene i komunikacijske trenutke od značaja za lokalnu zajednicu (vizualni prikaz na str. 13).

Kratki intervjui, terenske bilješke, bibliografski i on-line materijali, foto i video medij, upotrebljeni su da se opišu i prikažu pojedini elementi svake glavne teme. Povijesni prikaz pulske šetnice i kupališta Lungomare, njegova specifična mjesta koja se isprepliću s osobnim sjećanjima, razmišljanja i doživljaji, podsjećaju nas zašto je to mjesto dragocjeno za lokalnu zajednicu. Povijest različitih lokacija koje vežemo za Lungomare govore nam o društvenim i kulturnim promjenama koje su se dogodile u gradu Puli u njenoj novijoj prošlosti. Način na koji ljudi doživljavaju to mjesto, što rade i kako provode svoje vrijeme oslikava jedan važan segment svakodnevnih životnih praksi lokalnog stanovništva. Društveni moment, kao i osobna potreba za opuštanjem ili fizičkom aktivnosti, kao načinom za korištenje slobodnog vremena, izdvaja se kao dominantna karakteristika


igre koje su nestale ili u nestajanju

tradicijske igree-igre/digitalne igre

individualne/kolektivne igrezatvoreni/otvoreni prostor

IGRE

društvena prepoznatljivost

i relevantnost

povijesni kontekst i kontinuitet

opće karakteristike transformacija

uvjetovanosti (generacijski,

spolno, socijalno)

LUNGOMARE

memorija zajednice

transformacija prostora kroz

povijest

karakteristike i upotreba prostora

aktualnosti i planiranje

prostora

odnos prema prostorumjesto okupljanja

etimologija prostora/lokaliteta/kupališta

povijest i kolektivna memorijalungomare sutra

Teme radionice polaznika u Puli i način na koji su odabranim temama pristupili

koriste kod pojedinih igara, razne situacije i posebnosti koje se odnose na nekad sveprisutne i rasprostranjene igre, prije dolaska i prevage onih digitalnih. Radi se, naime, o igrama s lastikom i klikerima. S ovih ne tako davno gotovo zaboravljenih igara prelazimo u sasvim suprotni svijet polu-profesionalnog on-line gaminga. Temeljeno na osobnim iskustvima samih polaznika, upoznajemo se sa strašću prema modernim video igrama, konkretnije prema on-line gamingu: od jednostavnog hobija, načina da se ispuni slobodno vrijeme i platforme za druženje i socijalizaciju, sve do mogućnosti da se od tog načina zabave stekne i status profesionalnog gamera.

Potvrda da su digitalne i informatičke tehnologije izrazito prisutne kod generacije naših polaznika potvrđuje i činjenica da se rezultati njihovog istraživanja baziraju na video radovima koje je moguće pogledati na Internetu.3

3 Muzika i stil života: http://youtu.be/e64ee4N3LF8; https://vimeo.com/118573135; League of Legends: http://youtu.be/NDOq3WVQqus; Javni prostor: http://youtu.be/3MRCEMuSRc0; Vremeplov igara: http://youtu.be/DPrOckhsEHM


EVALUACIJA

I prije održavanja radionica, izlažući samu ideju i koncept, nailazili smo na pozitivne povratne informacije od strane kolega, potencijalnih suradnika i suradničkih institucija. To proizlazi iz činjenice da postoji potreba za sličnim komplementarnim edukativnim aktivnostima. U standardnim školskim programima rijetko nailazimo na praktičan pristup temama koje se odnose na lokalne kulture, društvene teme i način života ljudi. Ono što postoji su uglavnom pojednostavljeni prikazi tema u kojima stereotipni model kulture dominira nad inkluzivnim i kritičkim načinom razmišljanja o sebi i drugima. Iz tog smo razloga od samog začetka ideje imali potporu našeg osnivača te Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

U radu s učenicama i sami smo bili dio edukacijskog procesa. Kao i učenici, našli smo se u jednoj sasvim novoj situaciji i ulozi koju smo morali savladati. Ono što smo zamislili na papiru u praksi smo morali prilagoditi dinamikama koje nismo mogli predvidjeti. Jasno nam je bilo od samog početka da je nemoguće očekivati jednak angažman i entuzijazam kod svakog polaznika. Ideja da se učenici podjele u grupe i insistiranje na konkretnim zadacima nakon svakog susreta pridonijela je ukupnoj ravnoteži i ujednačenom radnom ritmu, iako je i ta ravnoteža relativna jer i unutar samih grupa, kao i u drugim

životnim prilikama, uvijek ima onih koji su više u ulozi lokomotive i onih kojima u određenim situacijama odgovara uloga vagona.

Naš sveukupni dojam o radionici uvelike se podudarao s općim dojmovima dobivenim putem evaluacijskog upitnika koji je dio polaznika ispunio. Kao glavni nedostatak radionica navode manjak vremena da se uz školske obaveze kvalitetnije posvete odabranim temama i prisutnost voditelja radionica tijekom odvijanja terenskog istraživanja. Ono što je većini bilo pozitivno jest upravo proces dokumentiranja na terenu, no i kreativni proces elaboracije rezultata, posebice audio-vizualnog karaktera te izložbenog postava. Nadalje, izdvajaju timski rad te proučavanje tek naizgled poznatih stvari lokalne kulture u društvu svojih vršnjaka.

Ne možemo se ne složiti da uvijek nedostaje vremena za kvalitetniji rad. Prisutnost i pomoć mentora na terenu svakako bi bili poželjni kod ovakvog tipa radionica, no to bi onda podrazumijevalo neku sasvim drugu organizacijsku logistiku radionica. Sadržaj radionica podređen je školskom organizacijskom sustavu u jasno predodređenom vremenskom okviru, a ono nije kompatibilno s određenim idealno programiranim sadržajem. Savršeno bi bilo da grupe polaznika čine učenici koji se samostalno prijavljuju na radionicu i da se one mogu odrađivati kroz duži period i na različitim lokacijama.

U konačnici, zadovoljni smo s dosad postignutim. U relativno kratko vrijeme, radionicu dokumentiranja nematerijalne kulture prošlo je 76 srednjoškolaca, 10- ak sveučilišnih studenata aktivno (teorijski i praktičan dio) i mnogo više njih pasivno (teorijski dio). Iza nas su dvije publikacije i jedna izložba, nekoliko video radova i relevantna količina različitog dokumentacijskog materijala. Jedan od polaznika je svoje istraživanje započeto na radionici nastavio i obranio kao diplomski rad na sveučilišnom studiju, dok su dvoje drugih studenata nastavili razvijati svoje interese pokrenute uz našu radionicu u sklopu svojih sveučilišnih programa. Interes za nematerijalnu kulturu koji tijekom radionica susrećemo kod polaznika i njihova strast ka istraživanju i dokumentiranju naš je poticaj za svaki budući edukativni program Centra za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre.

na str. 15 i 16: evaluacijski upitnici

17“DI DOVE SIAMO”: INTRODUZIONE

Con i workshop sulla ricerca della cultura immateriale abbiamo iniziato nel 2012. Uno degli obiettivi di quest’attività è avvicinare ai giovani membri della comunità locale la missione e i compiti principali del Centro per la cultura immateriale dell’Istria (CENKI-CECII). Inoltre, a livello pratico, l’idea è stata far conoscere ai partecipanti gli strumenti principali della ricerca e documentazione che possono poi essere utilizzati con lo scopo di ricerche individuali dei fenomeni cui ognuno di loro può essere interessato. In tal modo, ognuno può sviluppare le proprie capacità di base di ricerca scientifica, contribuire alla tutela e allo sviluppo delle particolarità culturali locali e incidere attivamente nel proprio spazio sociale e culturale della vita quotidiana.

Esplora, scrivi, salvaguarda... è la prima edizione di questa serie di workshop, pensata e dedicata in questo caso principalmente agli studenti universitari, a coloro cui la partecipazione pratica al workshop avrebbe servito ad acquisire delle conoscenze a capacità aggiuntive. Il workshop è stato realizzato presso l’Università Juraj Dobrila di Pola, come una parte del programma legato alle materie insegnate dal dr. sc. Andrea Matošević - Antropologia culturale, Etnografia dell’industria e Antropologia storica e storia orale.

In breve, si tratta di un programma educativo dai contenuti teorici e pratici i cui fini erano far

Workshop sulla ricerca della cultura immateriale “Di dove siamo” (2013/2014)

conoscere le basi fondamentali della cultura immateriale e i suoi elementi che si trovano in uno spazio e in un tempo tutto vivo. Nostra intenzione è creare nuovi modi di pensare su tale tipo di cultura, identità culturale e le sue manifestazioni. Inoltre, attraverso esempi concreti di ricercatori specializzati abbiamo focalizzato l’interesse su diversi approcci ai metodi elencati e ai metodi del processo di ricerca. Questi sono serviti pure per motivare i partecipanti che con questo laboratorio furono abilitati nell’elaborazione delle idee per la ricerca della cultura immateriale, per le basi dei metodi etnografici di annotare questa cultura, di analisi, conservazione e diffusione dei dati come risultato di osservazione di questo processo.1

Il concetto base di questo workshop è stato usato anche nell’elaborazione e realizzazione dei successivi workshop Odakle smo / Di dove siamo, i cui risultati sono uniti in questa pubblicazione. Tranne il titolo, la differenza principale dalla prima edizione sono i partecipanti (il gruppo destinatario) del workshop - questa volta gli studenti delle scuole superiori - e il maggior accento sulla parte pratica. Prima di passare alla presentazione dei risultati emersi durante i workshop, riteniamo utile fare un riassunto

1 I risultati del workshop sono stati pubblicati in: Buletić, M. i Hauser N., 2012. Istraži, zabilježi sačuvaj / Esplora, scrivi, salvaguarda. Pazin: Etnografski muzej Istre/Museo Etnografico dell’Istria.

18 “DI DOVE SIAMO”: INTRODUZIONE

analitico generale, nel senso di una valutazione

interna del lavoro realizzato. Da un lato,

questa valutazione si riferisce all’approccio

metodologico del processo di realizzazione dei

workshop in tutte le sue fasi. Dall’altro, all’analisi

dei risultati concreti dei partecipanti.

Abbiamo cercato di creare la struttura dei

workshop sufficientemente forte per non

lasciare al caso lo sviluppo delle dinamiche nelle

sue fasi diverse, e, di conseguenza, per avere

una maggiore sicurezza di ottenere i risultati

concreti. Dato che ogni incontro successivo

con i partecipanti dipendeva dai risultati delle

loro micro ricerche, eravamo consapevoli che

non sarebbe stato possibile prevedere ogni

passo durante lo svolgimento dei workshop.

Per questo, il modello principale si correggeva

strada facendo e si adattava alle situazioni che

trovavamo in classe. Avendo come obiettivo

la sensibilizzazione e il coinvolgimento attivo

dei giovani sul tema di cultura immateriale, riteniamo che il modello partecipativo che abbiamo adottato si sia mostrato più che utile per portare a termine i nostri obiettivi. Crediamo inoltre che questo modello potrebbe essere utilizzato anche in altri luoghi per motivi e nei casi simili. Tranne mostrare la forza creativa dei partecipanti nei nostri workshop, uno dei obiettivi di questa pubblicazione è sottolineare anche le possibilità e le modalità concrete per l’educazione integrativa all’interno delle strutture educative ufficiali nelle comunità locali.

LA METODOLOGIA DEI WORKSHOP

La ricerca, la documentazione e l’analisi dei fenomeni della cultura immateriale presenti nel nostro quotidiano fanno da asse portante del contenuto e costituiscono le basi formative del workshop Odakle smo / Di dove siamo. Le basi che portano alla fase finale del workshop, al processo creativo dove i risultati del lavoro teorico e pratico si presentano tramite la realizzazione di una rappresentazione museale.

I partecipanti del primo workshop realizzato in due fasi (primavera e autunno del 2013.) sono gli studenti delle scuole superiori Juraj Dobrila di Pisino e Mate Blažina di Albona. A differenza dell’anno precedente, questa volta i workshop sono stati pensati molto più ambiziosamente. Prima di tutto, il numero dei partecipanti è stato

La mostra Odakle smo/Di dove siamo a Pedena


di 25-30 studenti in ognuna delle classi nelle due città differenti. La maggior parte degli studenti erano 17-enni mentre la nostra esperienza in programmi educativi di questo tipo con gruppi di questa età era minima. Lo spazio organizzativo per i workshop è stato trovato all’interno degli insegnamenti facoltativi di sociologia e biologia. La sensibilità dei professori e degli studenti verso le tematiche culturali e sociali non sono estranee ai loro programmi e dunque non ci sono stati grossi problemi nel integrare il contenuto dei nostri workshop nelle loro attività.

Il presupposto per compiere tutti gli obiettivi prestabiliti è che la metodologia dei workshop sia ben strutturata. In pratica, i workshop iniziano con una lezione introduttiva, dove ai partecipanti sono spiegati i concetti principali relativi alla questione di cultura immateriale e alla nostra disciplina/professione. Tranne l’accento quindi sulla cultura immateriale e sulle questioni museologiche, la parte teorica finisce con l’introduzione alle fondamenta in scienze etno-antropologiche, con l’illustrazione dei metodi e tecniche principali in ricerche etnografiche e sociali. Lo schema generale sul come sono stati organizzati i workshop è illustrato nella tabella. La parte pratica del workshop rappresenta il punto chiave del progetto ed è fondamentale per l’elaborazione dei risultati finali. Risulta, dunque, indispensabile introdurre i partecipanti

con le basi dell’etnografia - la ricerca sul campo - e con gli strumenti moderni che abbiamo in disposizione e ci servono per documentare, studiare e analizzare i fenomeni della cultura immateriale. I modelli generici che gli studenti hanno seguito per condurre le proprie ricerche sono visualizzati negli schemi sulle pagine.

La prima fase del workshop è pensata in tal modo che i partecipanti con i dati e materiali raccolti durante la ricerca creino una proposta, una bozza per l’esibizione museale del loro progetto, del tema elaborato nella prima fase. Questa fase finisce con l’elaborazione di un lavoro scritto che si materializza nella seconda fase tramite l’ideazione della mostra. Le idee e le conclusioni scritte prendono forma, l’immateriale incontra il materiale, l’interpretazione del tema scelto termina con la raccolta degli oggetti che vengono esposti insieme ad altri dati (multimediali) raccolti e documentati durante la ricerca. L’ultimo obiettivo del workshop viene cosi realizzato: si crea una mostra come risultato di un lavoro di gruppo che comprende tutte le sue fasi, dalla ricerca di un tema alla sua presentazione sotto forma di una mostra, dalla scelta degli oggetti e progettazione nello spazio alla realizzazione del catalogo.

Il nostro compito è stato quello di guidare i partecipanti attraverso tutto il processo. Dopo ogni incontro gli furono assegnati i compiti - da semplici ricerche bibliografiche e online, alle

interviste, all’elaborazione degli appunti e alla collezione degli oggetti. Inoltre, durante ogni incontro gli studenti erano indirizzati e guidati verso la realizzazione delle proprie idee. La parte fondamentale del processo è stata, dunque, l’analisi delle loro idee in classe, dei compiti fatti, del materiale e degli oggetti raccolti.

Per motivi logistici e pratici nel creare uno spazio di studio e lavoro più funzionale, il workshop è organizzato in modo di dividere i partecipanti in cinque gruppi con i temi generali prestabiliti in anticipo. Date le differenze dei temi e delle modalità nel svolgere la ricerca, ma anche dalla fortuna che i partecipanti divisi in gruppi hanno e dall’impegno che impiegano, a parte le discussioni in classe, con ogn’uno di essi si stabilisce anche un rapporto del tipo individuale. Ciò avviene principalmente tramite la comunicazione elettronica e nei momenti prestabiliti durante gli incontri. I risultati finali di ogni gruppo possono essere definiti come risultati di un processo collaborativo e partecipativo. In questo processo la collaborazione di ognuno dei partecipanti, il rapporto che s’istaura e intreccia tra di loro su diversi livelli porta all’elaborazione dei risultati concreti: dentro lo stesso gruppo, fuori dal gruppo, con gli informatori, con i leader del workshop.

La seconda edizione del workshop Odakle smo / Di dove siamo è stata realizzata con gli studenti


del terzo anno del liceo di Pola (Gimnazija Pula). Bisogna rilevare due maggiori differenze tra questo workshop e quello tenuto l’anno precedente con gli studenti di Pisino e Albona. La prima è che abbiamo deciso di lavorare con una sola classe, mentre la seconda è di natura strutturale ed è relazionata direttamente con il calendario e i tempi in disposizione. Nel primo caso il workshop si è svolto in due fasi. In primavera abbiamo lavorato sulla parte di ricerca ed elaborazione dei risultati scritti, mentre in autunno l’obiettivo è stato quello di dedicarci esclusivamente alla creazione della mostra. Con i partecipanti di Pola non è stato possibile includere anche la mostra e di conseguenza ci siamo dovuti fermare alla prima fase. Un’altra novità, una piccola modifica, è stata fatta anche per quanto riguarda i temi di ricerca proposti. Su questo in più nella parte che segue.

I RISULTATI

È chiaro che non pretendevamo avere risultati a livello accademico e una mostra che fa perdere il fiato. Più importante era indirizzare e guidare gli alunni nel processo educativo che ha per scopo chiarire dei concetti astratti, spesso non percepiti e capiti adeguatamente, che sono usati nella nostra professione. In questo caso si tratta delle domande che trattano il significato e i fenomeni della cultura immateriale, però pure gli altri fatti teorici e pratici con i quali abbiamo

a che fare quotidianamente nel contesto etnografico e museale.

Per non avere illusioni, bisogna menzionare che i workshop erano concepiti come una sorta d’introduzione, primo incontro con i metodi e le tecniche della documentazione della cultura immateriale, con l’approccio alla ricerca della quotidianità dell’area che ci circonda. Per queste ragioni, i risultati creati dai partecipanti non possono essere percepiti dalla posizione rigidamente professionale o/e accademica. Essi rappresentano una pratica degli alunni delle superiori con la quale, per la prima volta nella loro vita, hanno avuto l’opportunità’ di incontrare certi termini, approcci e modi dell’analisi e dell’interpretazione dei soggetti della ricerca.

La pratica in tutte le fasi del workshop comprendeva l’incontro con gli elementi fondamentali della ricerca: dalle interviste, appunti dal campo, alla documentazione e concretizzazione dei lavori finali. A noi bastava che i partecipanti approdano pure ai piccoli campioni, che spesso erano i loro amici o/e familiari, per percepire una prospettiva diversa e nuova. Nei testi finali spesso incontriamo le storie e le esperienze personali, atteggiamenti e conclusioni soggettive che, nonostante l’argomentazione insufficiente, non rappresentano i fatti e le tesi banali. Lavoro di redazione in tali situazioni è indispensabile, però messo al minimo.

La realizzazione della mostra - dalla concretizzazione del concetto alla creazione dell’esposizione - rappresentava il momento più dinamico per quanto riguarda la motivazione dei partecipanti. La mostra è il risultato delle loro idee, testi, oggetti raccolti e la documentazione audio-visuale. Era concepita e formata con minimi interventi, aiuti e consigli da parte nostra. Nonostante i workshop presso le scuole erano separati, uno ad Albona l’altro a Pisino, tutti si sono trovati assieme nel creare la mostra presso il CECII a Pedena. Prendendo in considerazione che a entrambi erano offerti gli stessi soggetti/temi, i risultati provenuti dalle scuole, erano più che compatibili, il loro incontro nell’unica mostra era perfetto. I temi ai quali si sono dedicati e i quali possono avere dei punti d’incontro tra di loro sono:

•Spazio pubblico (come generatore di comunicazione e rapporti sociali in una determinata comunità)

•Simboli d’identità (le ispirazioni e le interpretazioni)

•Musica/moda/stili di vita dei giovani (le differenze condizionate dalle affinità)

•Cibo (la preparazione e la consumazione del cibo nella vita quotidiana e nelle occasioni particolari)

•Mestieri/Professioni (come espressione delle identità individuali e quelle collettive)


Nel corso delle loro ricerche i partecipanti svelano le proprie curiosità, l’entusiasmo e le risposte a molte domande formulate in precedenza. Si aprono nuovi sguardi sulle piazze di Albona e Parenzo, mentre l’immersione nel mondo dei simboli, in questo caso legati alla dimensione spirituale, apre molte questioni sul loro uso nella vita quotidiana, sul modo di interpretare certi simboli, sul valore che gli si attribuisce, sul possibile condizionamento sociale e coscienza individuale nel usarli. Come percepiamo le persone in base al loro modo di vestirsi, si chiedono le ragazze dedicate al tema della moda ed esplorano le differenti tendenze secondo un discorso generazionale.

Come la musica incide sulle persone, è la domanda fondamentale del gruppo dedicato alla musica, sui differenti aspetti di vita quotidiana messi in relazioni con i ritmi e toni delle preferenze musicali. Il gruppo dedicato al cibo ha trovato nelle occasioni particolari, specialmente nelle festività, il nucleo dal quale è possibile individuare le varietà culinarie di tutta la Croazia che convivono oggi con i piatti considerati tipici in Istria. L’esempio di cucina locale è stato illustrato dalle ragazze dedicate ai tortelli - krafi - tipici della zona di Albona mentre alle loro compagne, la ricerca su un’altra pasta tipica della zona - šurle - ha portato alla scoperta che la

pratica di produzione e consumo di questa pasta è in pratica scomparsa.

Le osservazioni del gruppo sul tema dei mestieri e professioni parte dal presupposto che il loro futuro si baserà sul lavoro e che semplicemente è importante sapere di che cosa vivranno in futuro. Da qui, abbiamo un altro lavoro che rileva le differenze, basate sulle diverse pratiche lavorative. Dall’altra parte, parlando sempre dei mestieri, dal lavoro fatto dalla coppia dedicata al mestiere di sarta, possiamo leggere una specie d’appello per proteggere in qualche modo questo nobile mestiere ormai in via di progressiva estinzione.

Abbiamo già menzionato le differenze principali tra i due workshop, però nonostante l’accento dato all’importanza della struttura solida e della metodologia, è importante accentuare che il processo educativo di questo tipo è trattato come un processo vivo. Passo dopo passo adattiamo la realtà alla struttura immaginata dei workshop: ai partecipanti, alle situazioni dello spazio e del tempo lavorativo (spesso limitate), al sistema scolastico, alle risorse materiali e umane. All’inizio non abbiamo un’idea chiara come andrà a finire tutto quanto e fino all’ultimo non siamo sicuri se saranno articolati risultati soddisfacenti. Come ai partecipanti, così pure a noi si aprono nuove prospettive e nuove possibilità, a ogni nuovo incontro. Dopo i cambiamenti più grossi che sono accaduti nel

secondo anno dei workshop (Pisino/Albona), nell’ultima edizione dall’inizio abbiamo deciso di cambiare certe cose, certi approcci, per avere la possibilità di arricchire e sviluppare quello che abbiamo già iniziato due anni prima.

Abbiamo deciso di scegliere due titoli generali entro i quali gli alunni, di nuovo in gruppi, analizzavano e ricercavano diversi temi/soggetti. Il primo era il gioco; il gioco visto come processo attraverso il quale si percepisce la creatività, la trasformazione e pure una certa continuità. Discutendo il tema in classe l’abbiamo suddiviso in diversi fattori specifici, tra i quali tre gruppi hanno trovato il proprio interesse. Il secondo tema era dedicato allo spazio, però, a differenza dell’anno scorso, questa volta ci siamo dedicati a un esempio concreto: il Lungomare. Si tratta del più popolare sentiero in riva al mare, il posto che rappresenta il trigger della memoria individuale e collettiva, il posto che descrive diversi momenti del valore sociale e comunicativo per le comunità locali.

Le interviste brevi, gli appunti dal campo, i documenti bibliografici e quelli trovati online, le foto e i video, erano usate per descrivere e presentare certi elementi dei soggetti principali. L’immagine storica del sentiero e le spiagge polesane, Lungomare, i posti specifici che s’intrecciano con le memorie personali, pensieri ed esperienze, confermano che questa zona


possiede un valore prezioso per le comunità locali. La storia delle diverse località che fanno parte di Lungomare parla dei cambiamenti sociali e culturali che sono accadute alla città di Pola nella storia recente. Il modo nel quale la gente vive questo posto, come si comporta con esso e com’è usato da loro descrive un segmento importante delle prassi di quotidianità dei cittadini locali. Il momento sociale, come i bisogni personali per il riposo o le attività fisiche, come il passatempo, viene accentuato come la caratteristica dominante dello spazio. La totalità delle micro attività crea le multiple relazioni sociali, influisce le identità personali o/e sociali, genera le abitudini e influisce l’habitus2 delle genti, le località generali e specificità locali, storie, leggende e miti urbani e altre realtà immateriali.

Dall’altra parte, i partecipanti che ricercano i giochi, iniziano la loro storia con la frase: “[I giochi] esistono da quando esiste la civilizzazione, perciò possiamo dire che sono l’elemento inevitabile dell’esperienza collettiva umana”. L’universalità’ e l’importanza dei giochi

2 In terminologia professionale habitus è definito come “un insieme di disposizioni simboliche, strutturali, permanenti e trasmittenti, assunte durante la socializzazione e indirizzate verso il funzionamento individuale, percezione e definizione del mondo”. Struna. Hrvatsko strukovno nazivlje. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje [cited 28.01.2015. Available from http://struna.ihjj.hr/naziv/habitus/24811/#naziv.

rilevano l’affermazione che “il gioco rappresenta la parte indispensabile delle nostre vite, perché rende possibile l’interazione sociale, insegna norme, regolamenti e il lavoro del gruppo”. Le interviste con le persone di diverse generazioni ci aiutano a evidenziare le grandi dinamiche e modifiche che accaddero ai giochi popolari.

l’elastico e con le biglie. Da questi giochi quasi dimenticati, passiamo al mondo completamente opposto del semi-professionale online gaming: da semplice hobby, passatempo e piattaforma per socializzare e stare in compagnia, alla possibilità di rendere questo divertimento una professione.

La conferma che le tecnologie digitali e informatiche sono molto presenti presso le generazioni dei nostri partecipanti, troviamo anche nel fatto che i risultati delle loro ricerche sono contenuti in video che è possibile trovare su Internet.3

VALUTAZIONE

Già da prima che i workshop ebbero inizio, le reazioni dei nostri colleghi e possibili collaboratori, a cui abbiamo esposto le nostre idee e il concetto del workshop, sono state più che positive. Questo, a quanto pare, si deve al bisogno che questo tipo di attività educative complementari a quegli standard esista nel nostro sistema educativo. Nei programmi scolastici i temi che si occupano delle culture locali, dei modi e stili di vita in

3 Musica e stili di vita (Muzika i stil života): http://youtu.be/e64ee4N3LF8; https://vimeo.com/118573135; League of Legends: http://youtu.be/NDOq3WVQqus; Lo spazio pubblico ( Javni prostor): http://youtu.be/3MRCEMuSRc0; Il viaggio nel tempo dei giochi (Vremplov igara): http://youtu.be/DPrOckhsEHM

Un dettaglio della mostra

In un periodo relativamente breve, le tecnologie digitali hanno influito radicalmente (però non esclusivamente) sulle generazioni più giovani in tutti i sensi, così pure alle percezioni del gioco e al processo proprio del gioco. Inoltre ricercano le regole e i ruoli nei giochi, le lingue/i termini che sono usati in certi giochi, diverse situazioni e specificità che riguardano a quelli più diffusi e onnipresenti, prima dell’arrivo e la prevalenza di quelli digitali. Si tratta di giochi con


società attuale, raramente vengono trattati dal punto di vista pratico. Di solito esistono le rappresentazioni semplificate, dove i modelli di cultura stereotipati sono dominanti in confronto ai punti di vista inclusivi e critici sulla propria cultura e su quelle considerate altre. Per questo, dagli inizi non ci è mancato l’appoggio dalla nostra istituzione, quello regionale e del Ministero della Cultura nazionale.

Lavorare con gli studenti ci ha messo in situazione di condividere lo stesso processo educativo. Anche noi, come loro, ci siamo trovati in una situazione completamente nuova che bisognava risolvere e portare a termine. Quello che abbiamo pensato su carta bisognava adattare alle dinamiche che non potevano essere previste in anticipo. Eravamo consapevoli dall’inizio che non si poteva aspettare lo stesso grado d’impegno ed entusiasmo da tutti i partecipanti. Il fatto che gli studenti sono dall’inizio stati divisi in gruppi e s’insisteva con i compiti pratici dopo ogni incontro, ha contribuito che si creasse un equilibrio generale tra i gruppi e un ritmo di lavoro uniforme. Come succede in molte altre situazioni di vita quotidiana, anche in questo caso l’equilibrio è stato più relativo che assoluto. C’è sempre chi in date situazioni si trova meglio nel ruolo di locomotrice e chi nel ruolo del vagone.

La nostra impressione generale coincide in grandi linee con i risultati ottenuta dal

questionario di valutazione che i partecipanti hanno compilato alla fine del workshop. Come difetto maggiore pongono l’accento sulla mancanza di tempo. Con tutti gli impegni scolastici è difficile trovare tempo extra per dedicarlo pienamente alle attività richieste dal workshop. Inoltre, evidenziano che la presenza dei professori sarebbe stata molto utile durante il lavoro svolto sul campo. Tuttavia, la parte più positiva è individuata proprio nel processo di ricerca e documentazione sul campo e nella parte che richiede maggior creatività, specialmente a quella che si riferisce alla realizzazione della mostra e dei materiali audio-visuali. Inoltre, rilevano come positivo il lavoro di gruppo, di studio e ricerca in compagnia con i loro coetanei dei fatti e temi legati alla cultura locale, in apparenza noti, impiegando uno sguardo diverso.

Non possiamo che essere d’accordo che per fare un lavoro più soddisfacente il tempo non è mai sufficiente. La presenza e l’aiuto nella parte pratica nel lavoro sul campo sarebbero benvenuti, ma ciò comporterebbe un’organizzazione logistica del workshop totalmente diversa. Il contenuto del workshop è pensato per essere compatibile con il sistema organizzativo scolastico, rispettando i suoi tempi e modi che si possono difficilmente accordare con un programma del workshop

con i contenuti ideali. E l’ideale sarebbe che i gruppi dei partecipanti sono formati da studenti che volontariamente aderiscono al workshop e che gli incontri possano avere più tempo in disposizione in diverse località.

Per concludere, non possiamo che essere contenti da quello che finora abbiamo raggiunto. Nei workshop di ricerca e documentazione della cultura immateriale, in tempi relativamente brevi, hanno finora partecipato 76 studenti delle scuole superiori, una decina degli studenti universitari attivamente (la parte teorica e pratica) e molti di più passivamente (la parte teorica). Abbiamo conseguito due pubblicazioni e una mostra, un certo numero dei lavori video e una rilevante quantità del materiale documentario di diverso tipo. Un partecipante ha continuato con la propria ricerca iniziata durante il workshop e il suo lavoro finale ha preso forma di una vera e propria tesi di laurea. Due altri studenti hanno utilizzato e implementato il loro lavoro all’interno di altri insegnamenti universitari. L’interesse per la cultura immateriale che incontriamo durante i workshop dai partecipanti insieme alla loro passione per la documentazione e ricerca dei fenomeni sociali e culturali, è la motivazione fondamentale per ogni futura attività educativa del Centro per la cultura immateriale dell’Istria del Museo Etnografico dell’Istria.

24 “ODAKLE SMO”: OBRTI I ZANIMANJA

kao odraz identiteta pojedinca i/ili zajednice

Obrti i zanimanja

25“ODAKLE SMO”: OBRTI I ZANIMANJA

Naša zanimanja jučer/danas/sutra: pravnik, strojar, zemljoradnik(Klarisa Miletić, Nikolina Mohorović i Franka Peršić, Srednja škola Mate Blažine Labin)

Odabrale smo ovu temu jer su zanimanja naša budućnost i ono od čega ćemo živjeti kad odrastemo. Naš istraživački rad sastoji se od intervjua s osobama različitih zanimanja i dobi- pravnik (28), strojar (43) i zemljoradnik (58). Sva trojica žive na području Barbanštine. Intervju se sastoji od osam pitanja, a od dobivenih odgovora saznale smo mnogo o navedenim zanimanjima, ali i o samim osobama koje se njima bave. Zaključile smo da različita zanimanja definitivno određuju ljude koji se njima bave. Iako se poslovi i način rada mijenjaju kroz vrijeme intervjuirane osobe su zadovoljne njima, što potvrđuje i činjenica da bi sva trojica opet izabrala ista zanimanja od kojih žive.

Opišite kako i zašto ste odabrali Vaše zanimanje?

- Ja san nastavija ono ča je moja fameja i prvo radila. (B.B, zemljoradnik)

- Ja sam moje zanimanje odabra jer ni bilo drugega dela, a bila je krizna situacija pa son

mora to poć delat. (M.I., strojar)

- Budući da sam po struci diplomirani pravnik, ili, po novom, magistar pravne struke, nakon završenog školovanja na Pravnom fakultetu u Rijeci, bilo je nekoliko otvorenih mogućnosti za zaposlenje: rad u privatnoj praksi kod odvjetnika, rad kod javnog bilježnika, zaposlenje u nekom trgovačkom društvu, javnom poduzeću ili u lokalnoj, regionalnoj ili državnoj upravi. Iako sam oduvijek imao afinitete za rad u upravi, u kojoj bi najprije tražio mogućnost za zaposlenje, odabir mog zaposlenja je na kraju ispao sasvim slučajan. Pet dana nakon što sam diplomirao izašao je natječaj za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme u imovinsko-pravnoj službi Ureda državne uprave u Istarskoj županiji i prijavio sam se. Na radnom mjestu u Ispostavi Ureda u Labinu radim i danas. To je bilo moje prvo i, za sada, jedino javljanje na natječaj za radno mjesto. (B.Š., pravnik)

Opišite jedan svoj radni dan?

- Sako jutro na pet ur gren u Pulu kadi se prodava sa roba i tamo je jenemu pustin neka je dalje prodava. Onda gren doma, pa gren va mići vrt kadi su pomidori ča san hi jušto posadi, pa gren dalje va veli vrt poli salati i salatini. Tamo storijen se ča rabi. Dan mi pasiva tako da kopan i okopivan, da gledan da nisu ke beštije blizu i pazin da so povrće ima se ča rabi. Dok ne pride jako teplo gledan zaliti se navečer, a za neke

stvori iman ono “kap na kap” pa se sam rabin s tin mučit. (B.B.)

- Dolaskom na delo iman kontrolu stroja, podmazivanje, a zatim dobivan poslovne zadatke koje treba finiti. Radno vreme je od sedan ujutro do pet navečer, a ku je sreći do četiri. Za so to radno vreme delan još nekoliko kontrolah radi sigureci. (M.I.)

- Iako u društvu postoji fama da se u državnoj upravi ništa, ili jako malo radi, to ipak nije tako. Nedostataka ima- od strukture zaposlenih, pa do raspodjele poslova, ali smatram da tih negativnosti ima puno manje nego nekada. Radni dan započinje u sedam sati, a završava u tri sata. S obzirom na specifičnosti imovinsko-pravne službe, postoje faze u kojima radimo sa strankama, građanima, svakodnevno, na usmenim raspravama, kada ih saslušavamo i pišemo zapisnike, dok s druge strane ima razdoblja u kojem nemamo stranaka. No, budući da u nadležnost Ureda ne spadaju samo poslovi oko izvlaštenja- već i složeni postupci oko tzv. denacionalizacije, izdavanja raznih uvjerenja i ostali poslovi predviđeni raznim zakonima - u toku radnog dana se obavljaju brojni drugi poslovi u pozadini, pišu se rješenja, izdaju potvrde i uvjerenja, a primaju se i građani koji zatraže razne pravne savjete ili se interesiraju oko nekih postupaka koji spadaju u nadležnost Ureda. Po potrebi se odlazi u zemljišno-knjižne odjele


Općinskog suda, u Ured za katastar, a osim toga se svakodnevno obavljaju i administrativni poslovi, budući u Uredu nemamo administratora. Svakodnevno imamo i razdodoblje dnevnog odmora u trajanju od trideset minuta.(B.Š.)

Na koji vas način vaše zanimanje određuje?

- Delo me određuje tako da se mučin, da za nič ili joko malo radin ma da krepan od dela i si me vide kao nekega seljaka ka je rabijan na državu ča je tako štupidasta. (B.B.)

- Određuje me da moran vajka delat. (M.I.)

- S jedne strane pozitivno, budući da kao državni službenik trebam to biti 24 sata dnevno te uvijek štititi ugled države i državne službe u kojoj sam zaposlen, a s druge strane i negativno, zbog već ranije spomenute fame da se u državnoj službi ništa ili jako slabo radi. U svakom slučaju, i da nisam zaposlen u državnoj službi, mislim da bi me moje struka na isti način određivala, jer i o odvjetnicima i bilježnicima postoji fama da masno naplaćuju građanstvu svoje usluge, dok s druge strane, ako su uspješni, njihov položaj

i ugled u društvu im također omogućava široke mogućnosti za uspjeh i stjecanje širokog kruga poznanstva. (B.Š.)

Na koji se način vaš posao/zanimanje mijenjao tijekom vremena?

- Kroz so vreme se kambijalo dosta tega. Nove freze, traktori i se druge spravi su prišle da pomoru, ma ona državna uprava samo odmore. (B.B.)

- Jedine promjene su promjene investitora kamo se dela. (M.I.)

- S obzirom na to da su poslovi državne uprave specifični i određeni zakonom te uredbama o unutarnjem ustrojstvu tijela i raznim pravilnicima koje donosi Vlada Republike Hrvatske, ti poslovi se vrlo malo mijenjaju i nisu podložni velikoj dinamici. Poslovi državne uprave su zakonska kategorija, a ako nekada i dođe do njihove promjene tu se najčešće radi samo o tome da se određeni poslovi prebace u nadležnost nekog drugog tijela ili o tome da tijelo u kojem sam ja zaposlen dobije u nadležnost neki novi posao. S obzirom da sam zaposlen nepunih pet godina, za vrijeme moga radnog staža u Uredu nije bilo većih promjena u nadležnosti imovinsko-pravne službe, mada su u drugim službama neki poslovi prešli u nadležnosti drugih tijela. Dakle, to može biti promjena zakonske regulative, uredbi i pravilnika kojima se uređuju poslovi državne uprave. (B.Š.)

Što Vas veseli na vašem poslu, a što je ono što vam je teško ili vam predstavlja problem?

- Lepo mi je ča delan u prirodi i još ku ni preteplo, ma najgore je kad je daš i kad ne mogu poć po robu i kada je ne moren prodat. (B.B.)

- Više me niš ne veseli posebno, eventualno kad su investitori kontenti s delon. Najveći napor mi je kad delan od jutra do sutra pa ni dobro. (M.I.)

- Osobno moram istaknuti da sam zadovoljan s radnom atmosferom na radnom mjestu i radnom okruženju općenito, da imam dobre suradnike i nadređene. Poslovi koje obavljam me za sada ispunjavaju i veseli me njihovo obavljanje te se u njima pronalazim, te smatram da ih obavljam najbolje što mogu i znam. Osim toga, veseli me i činjenica da mi je radno mjesto udaljeno manje od jednog kilometra od mjesta stanovanja, što je danas sve više rijetkost, tako da na posao mogu i pješice. Osim toga, pozitivno je i to što je naš Ured lociran u starogradskoj jezgri, što i radni ambijent čini privlačnijim i pristupačnijim, a smješteni smo na istoj lokaciji sa gradskom i županijskom upravom, sa čijim sam službenicima stekao dobre kolegijalne i prijateljske odnose. S druge strane, s obzirom na specifičnosti imovinsko-pravne služb, gdje se odlučuje i o potpunom oduzimanju zemljišta u privatnom vlasništvu uz novčanu naknadu, znaju se desiti i neugodne situacije na poslu u kojima treba zadržati hladnu glavu i na najbolji

Kroz so vreme se kambijalo dosta tega. Nove freze, traktori i se druge spravi su prišle da pomoru, ma ona državna uprava samo odmore.” (B.B.)


način strankama predstaviti zakonsku regulativu i proceduru koju zakoni predviđaju. (B.Š.)

Kakve su po Vama perspektive vašeg zanimanja u budućnosti?

- Za por let će bit još unapređenije se i ku i dalje buden živ i dela ne vervan da ću se va noven snać. (B.B.)

- Ni budućnosti tu. (M.I.)

- Državna uprava je u Republici Hrvatskoj podložna stalnim reformama, zapravo najavama reformi. Na koji god način ona bila reformirana, ona će svakako biti potrebna, prije svega kao servis građanima za razne usluge, ali i za obavljanje specifičnih poslova, poput onih koje recimo obavlja imovinsko-pravna služba. Očekujem reformu uprave u smislu njezinog smanjivanja, povećanja učinkovitosti i radne discipline sa smanjenim troškovima, s druge strane i više poslova i veću odgovornost u radu. (B.Š.)

Da se možete vratiti u prošlost da li biste odabrali isto zanimanje i zašto?

Iako u društvu postoji fama da se u državnoj upravi ništa, ili jako malo radi, to ipak nije tako. Nedostataka ima - od strukture zaposlenih, pa do raspodjele poslova.”

- Forši bi šo študijat i fini nešto da laglje radin u životu. (B.B.)

- Da se moren tornat u prošlost sejno bi ga odabra jer mi je interesantno delo, samo bi se malo bolje osigura da mi bude malo bolje i da ni problemi. (M.I.)

- U datim okolnostima.Da, mada ne planiram do kraja radnog vijeka obavljati poslove koje sada radim. Volio bi raditi slične poslove u lokalnoj samoupravi ili neke pravne poslove u nekom javnom poduzeću. U svakom slučaju to sve radi toga jer mi je u prvom planu rad u upravi, svakako prije nego rad u odvjetništvu ili javnom bilježništvu. (B.Š.)

Imate li hobije i koji su?

- Hobi mi je radit sponi od dreva – to je nešto ča kalmiva. (B.B.)

- Hobi mi je igrat nogomet i šetat breka. (M.I.)

- Nekada je tih hobija bilo više. Danas zbog nedostatka slobodnog vremena toga ima sve manje. U ono malo slobodnog vremena bavim se sportskim aktivnostima, tenis prije svega, te amaterski fotografijom. (B.Š.)

Učenici labinske Srednje škole Mate Blažine u CENKI-ju


Krojačice(Leo Pučić i Toni Guštin, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin)

Odabrali smo ovu temu kako bi upozorili na to da bi, ukoliko se nešto ubrzo ne promijeni, moglo doći do propadanja krojačkih radnji i postupnog izumiranja ovog zanimanja. Naše smo istraživanje podijelili na nekoliko koraka. Prvo smo pretražili Internet i posjetili knjižnicu, kako bismo pronašli neke informacije koje bi dodatno usmjerile naš rad. Zatim smo odlučili razgovarati s osobama koje se bave, ili su se bavile, ovim zanimanjem, kroz posao ili hobi. Za naše sugovornike pronašli smo jednu umirovljenu krojačicu i jednu ženu u šezdesetim godinama koje su nam ispričale kako su naučile šivati.

Gospođa Tina Zohil iz Žminja je umirovljena krojačica koja se ovim, danas pomalo zapostavljenim zanatom počela baviti zato što je kao najstarija kći morala pomoći ocu koji je i sam bio krojač. Gospođa Tina nam je za potrebe ovog projekta ispričala o svojim krojačkim početcima.

- Zajno kad san finila škuolo, otac me je zije va svojo radiono i poče me vadit kako šit. Jeno vrijeme san čak i hodila va krojačko škuolo.

Na početku svoga radnog vijeka gospođa Tina je šivala ručno, a kasnije uz pomoć mašine koju je njen otac kupio u Trstu. To je znatno utjecalo na

brzinu i kvalitetu proizvedene robe. Opisala nam je jedan svoj radni dan.

- A ja Leo, muorala san se stajat na 5 ur da bih sve prontala. A onda smo počeli šit, ljudi so nan prihajali i naručivali, mi smo merili i kratili bargeši, kotuli, itd.

Iako to nije njezina struka, gospođa Marija Križanac iz Žminja voli u slobodno vrijeme šivati za sebe i svoju obitelj. To je veseli pa je zato, valjda, i jasno zašto šije već četrdesetak godina. Po mišljenju gospođe Marije velika je razlika između profesionalca i amatera u ovom zanimanju jer je rad profesionalca priznatiji od onog amatera. Budući da je neko vrijeme radila u tvrtki koja se bavila tekstilom, upoznata je s raznim mašinama za šivanje koje su se koristile, ili se još uvijek koriste, pa nam je i spomenula neke na kojima je osobno radila.

- To su bile one Balak Jadranke, to su bile te makine. A pokle sam delala u odjeći. Tu su bile one singerice, one industrijske makine.

Svima onima koje šivanje zanima, ali se ne žele time baviti jer misle da je to težak posao, gospođa Marija poručuje da niti jedan posao nije težak ako ga voliš!

- Ma ni to težak posao. Ako ga voliš! Svaki posao koji voliš nije težak.

Bez obzira što su različitih godina, ove dvije sugrađanke se slažu da se tekstilna industrija polako, ali sigurno mijenja. Strojevi su možda zamijenili ljude u nekim aspektima ovog zanimanja, ali strojevi nikad neće moći zamijeniti ljude u njihovoj domišljatosti i kreativnosti.

- Mislin da napreduje, ma ni to više onako kako

je bilo va ono vrijeme, makine so kambijale ljudi i sad one šijo namesto njih. (Tina Zohil)

- Budućnost? Ja! To bi trebalo čuda tega da se obnovi, da opet obrne na to šivanje i to ne samo industrijsko, jer ono je više interesantno kad ti dojdeš jenemu krojaru kad ti on nešto smisli iz svoje glave, a ono industrijsko ušiješ 10, 20, 30 svih jednakih. Ono kad sam zmisliš iz glave- ono je unikat. (Marija Križanac)

Ako je tradicija sve ono što smo preuzeli od svojih predaka, a prenosimo na sljedeće generacije, onda su krojači pravi nositelji tradicije.

Zajno kad san finila škuolo, otac me je zije va svojo radiono i poče me vadit kako šit.

Makine so kambijale ljudi i sad one šijo namesto njih.

(Tina Zohil)


Mišniced=20,5 cm,p=4,5 cm2013. g.Manjadvorcivl./izrada B.B.

Mužarola - suvenirv=10 cm,p=9 cm 2013. g.Manjadvorcivl./izrada B.B.

Bukaleta - suvenirv=2 cm, p=3 cm 2013. g.Manjadvorcivl./izrada B.B.


Kosa i spone - suvenirkosa: 16x9 cm spone: 9x2 cm2013. g.Manjadvorcivl./izrada B.B.

Spone - suvenird1=13 cm; š1=13 cm,d2=5 cm; š2=13,5 cm; lanac: d=10 cm 2013. g.Manjadvorcivl./izrada B.B.

Ključ viljuškasti 20/22d=23 cm2. pol. 20. st.Jugoslavijavl. M.I.


Rodella per tagliare i stampi/Župčani, pokretni kolutić d= 17 cm; š=3. .5 cm1970. g.Žminjvl. Tina Zohil

Igle ručne - košaricad=13,5 cm; š=10 cmLKK-Češka republika, proizvođač2000-te g.Žminjvl. Tina Zohil

Pravokutni trokut SLOVENIJALES proizvođačd=15 cm1980-te g.Žminjvl. Tina Zohil

Plavi i bijeli konacd1=5,5 cm; p1=2 cmd2=7 cm; p2=2 cmKraj 20. st.Žminjvl. Tina Zohil


Dital, naprstakv1=1,5 cm; p1=2 cmv2=2 cm; p2=2 cmKraj 20. st.Žminjvl. Tina Zohil

Krojačke škared=12,5 cm; š= 4,5VCM-Italija, proizvođač2. pol. 20.stŽminjvl. Tina Zohil

Kutijica s iglama za šivaću mašinu SCHMETZd=4,5 cm; š=3 cmSchmetz-Njemačka, proizvođačŽminjvl. Tina Zohil


SINGER, mašina za šivanjeV=35 cm; d=55,3; cm; š=17SINGER-Njemačka, proizvođač1970. g.EMI-7461


SINGER 411 AUTOMATICA priručnik za korištenje šivaće mašineThe Singer Company, Italija1960-te g.vl. Tina Zohil


La mia Boutique modni časopisItalija1989.g.Žminjvl. Tina Zohil

36 “ODAKLE SMO”: HRANA

priprema i konzumacija u svakodnevici i u posebnim prilikama

Hrana

37“ODAKLE SMO”: HRANA

Šurle izgubljene u vremenu(Erna Arifi, Paola Benković, Andrea Kranjac, Lea Modrinjak i Rea Radin, Srednja škola Mate Blažine Labin)

Ovu smo temu izabrale jer su šurle bile tradicijsko istarsko jelo koje se “u moru” novih stvari gotovo sasvim izgubilo. Šurle, kao naziv i kao recept, nije nam bio blizak, pa smo željele saznati ponešto o njihovoj pripravi, tradiciji, obliku i da li imaju ikakve veze s istarskim instrumentom istog imena. Do sada je to za neke od nas bio samo pojam, nepoznanica, a ovim radom saznale smo puno o njima. U istaživački rad krenule smo najprije putem Interneta. Pretraživale smo stranice, napravile selekciju recepata, pronašle smo i neke njihove slike. Pokušale smo, potom, putem intervjua saznati ponešto o šurlama. Napravile smo tri intervjua: s mlađom osobom, ne bili saznale kako to izgleda iz njezine perspektive, sa Silvijom (43 god.) iz Vineža te s Rinom Miletić koja ima 76 godina. Svima smo im postavile istovjetna pitanja.

O načinu pripreme šurli nekad i danas mlada sugovornica nam je rekla: - Neznon preveć ja o šurlami. Mislin da su se nekada delale više po domaće, bez šuga, jer ljudi neso imeli toliko tega

ko i denaska. Kazivačica iz Vineža poručila je da nije imala osobnih iskustava s pripremom šurli. - No, mislim da su se šurle nekada vremenski radile puno duže negoli danas. Danas se šurle kupe zaleđene. Opširniji odgovor dala nam je R.M. - Šurle ili šurlice su tipično jelo od tijesta, koje potječe od otoka Krka. No, kažu da svako mjesto ima svoj način pripreme. Evo kako su se kod nas mijesile šurlice. Potrebno je bilo brašno, voda, jaja, sol i maslinovo ulje. Tada bi se sve to umijesilo u tijesto. Komadi tijesta rezali su se na manje komadiće te omotavali oko šivaće igle kako bi se dobili mali šuplji valjčići. Na kraju bi se kuhali 10-ak minuta u posoljenoj vodi. Šurlice bi se mijesile i satima, čak danima unaprijed. Danas se kupuju gotove, zaleđene šurlice, koje samo skuhamo.

Naše smo kazivačice pitali i na koji su se način nekad nabavljale namirnice za šurle, a kako je to danas. - Vervan da so namirnice prvo bile se domaće parke so se famei skoro imale kokice i somi so doma delali brasno, a denaska prides va butego kupis, klades va vodo i eko ti, kaže mlada sugovornica. S njom se slažu i druge dvije kazivačice.

Zanimalo nas je čuti i u kojim su se prilikama i kako spravljale šurle nekad, a kada i kako se pripremaju danas. - Neznon stvarno ca bin tu rekla. Recepti šurli ovisno o godišnjem dobu. Šurle se u proljeće siguro delaju sa šparugama jer je to vreme, po zime znon da se dela žvacet, zaključuje

mlada kazivačica, dok osoba iz Vineža tek pretpostavlja da su se na ljeto i proljeće šurle vjerojatno pravile s nekim laganijim umacima, negoli je to u jesen i zimu. R.M. pak odgovara: - Šurle smo mijesili za neke posebne prilike, tipa blagdani ili neki posebni događaji koji su se odvijali unutar obitelji. Danas šurle nisu toliko aktualne, možete ih naći u restoranima ili kupiti gotove. Recepti su bili povezani sa godišnjem dobu, na primjer sada, u proljeće, pripremale bi se sa umakom od vrhnja i šparoga. Šurlice su se spremale u slanim i slatkim varijantama, a to je ovisilo o vrsti umaka s kojim su se pripremale. Mogu se spremati sa umakom od mesa, vrhnja, raznog vrsta povrća, ribom. Ili u slatkoj varijanti s umakom od mlijeka, šećera...kako tko voli.

Na pitanje o samom imenu šurla i eventualnoj vezi s instrumentom mlada sugovornica kaže: - Neznon da li postoji neka veza. Cula son za instrument ali za njihovo vezo neznon. Silvija iz Vineža pretpostavlja da je poveznica imena sličan oblik- šuplje su, a Rina Miletić tvrdi da

Vervan da so namirnice prvo bile se domaće parke so se famei skoro imale kokice i somi so doma delali brasno, a denaska prides va butego kupis, klades va vodo i eko ti.


veza postoji. - To su dvije odvojene svirale od drveta na gornjem kraju spojene u “bačvicu” kroz koji se upuhuje zrak, a u njemu su i piskovi od trstike. Čini mi se da veza šurla-tjestenine i instrumenta postoji samo u sličnom obliku.

Komentar na sve rjeđe, gotovo iščezlo pripremanje šurli u domovima dala nam je R.M. poručivši da ne može točno odrediti vrijeme zato što su se šurle nekako s vremenom, pomalo počele gubiti.

Istraživačkim radom pokušale smo saznati odgovore na mnoga pitanja. Mnogo toga smo i saznale, a jedno je sigurno: šurle su tradicijski istarski recept koji se izgubio u vrevi današnjeg života. Danas se šurle u Istri gotovo i ne pripremaju, a najpoznatije šurle su one na Krku.

Tradicija labinskih krafa(Katija Beletić, Petra Galijašević, Silvia Milevoj, Marina Rajšić i Ana Šumberac, Srednja škola Mate Blažine Labin)

Ovu temu izabrale smo s namjerom da se upoznamo s autohtonim jelima Labinštine. Željele smo da se ne zaborave običaji i tradicija pripremanja labinskih krafa. Otkrile smo da se na ovom malom području krafe rade na različite načine, što predstavlja bogatstvo ovog kraja. Krafi se poslužuju kao topli desert punjen smjesom od sira, jaja i grožđica. Najčešće se pripremaju po receptu koji su mnogi naslijedili od svojih predaka, međutim danas se sve više isprobavaju novi recepti s različitim načinom pripreme i raznim punjenjima. Naješće se jedu za blagdane i svečanosti, a mnogi se slažu kako su krafi neobilazno jelo na vjenčanjima ovog kraja.

Istraživački rad sadržavao je: prikupljanje recepata istarskih krafi i nekih modernijih načina pripreme krafi; usporedba alata i pribora koji su se koristili nekad i koji se koriste danas za pripremu krafi i intervjui s osobama različitih životnih dobi u kojemu su nam rekli nešto o tome kada i na koji način krafe pripremaju, odnosno jedu.

Od 8- godišnjaka L. i D. saznali smo da njihove none pripremaju krafe za skoro svaki blagdan i svečanosti. Recept koje su naslijedile od svojih pranona one koriste uvijek, bez ikakvih promjena u sastojcima. 42- godišnja Labinjanka otkrila nam je kako je recept za pripremu krafa također naslijedila od svoje none. Krafi sa sirom i grožđicama ili krafi sa šugom uvijek su bila jedina dva recepta koja su se pripremala u njezinoj obitelji. 18- godišnja Ana-Maria jede krafe većinom za blagdane i neke svečanije prilike, no kada ih se zaželi mama joj ih rado spremi. Krafe većinom jede pripravljene na isti način, a njena je mama ukusni recept za krafe nasljedila od svoje mame, ali i od susjede koja joj rado pomaže u pripravljanju.

Od 50- godišnjeg profesionalnog kuhara iz Žminja saznale smo da su krafi nezaobilazno jelo za blagdane i svečanosti. Također, nerijetko se nađu i na “običnom” nedjeljnom ručku. Osim što nam je otkrio recept pripremanja flambiranih krafa, rekao nam je kako krafe nekada priprema samo sa sirom i grožđicama, nekada s raznim preljevima, ali kako se u restoranima svakog četvrtka mogu naći i krafi na suvremeniji način, na meniju “Istarske kuhinje”.

48- godišnjakinja iz Polja krafe radi već dugi niz godina. Iako je eksperimentirala i s krafima s lješnjacima i orasima, sa sirom, špinatom, uglavnom se drži noninog recepta. Krafe ne radi

Detalj s terena


često, ali za Uskrs i Božić krafi su nezaobilazni u njenom domu, kako kaže.

80.-godišnja umirovljenica Jolanda Biljuh otkrila nam je kako recept pripreme krafa, naslijeđen od njezine mame, koristi za sve velike blagdane. Radi ih na tradicionalan način, uvijek isti recept, bez ikakvih promjena u sastojcima.

Za izradu našeg rada koristile smo podatke s Interneta, većinom u potrazi za receptima. Ostale podatke dobile smo na temelju naših intervjua i iz razgovora s onima koji znaju pripremati krafi, bilo na moderan ili tradicionalan način. S obzirom da cijeli naš rad prati razvoj pripreme krafi odabrale smo predmete koji nam pokazuju tradicionalnu izradu krafi, ali i onu moderniju. Za tradicionalan način pripreme ovog jela, predstavnici bi bili: valjak za tijesto, čaša i vilica. Naime, nekada su se krafi pripremali iz tijesta koje je prethodno razvaljano valjkom za tijesto (pakljun, na dijalektu). Nakon što je tijesto dovoljno tanko, pomoću čaše bi se iz njega odvojili dijelovi kružnog oblika. Između takva dva djela se doda punjenje i oni se međusobno pritišću vilicom, što osigurava da će punjenje između dva komada tijesta ostati na mjestu čak i prilikom kuhanja. Zbog takvog načina spravljanja tradicionalni krafi imaju svoj specifičan izgled i lako ih je prepoznati. Zbog otiska vilice imaju karakteristične crtice na krajevima.

Za spremanje tijesta tradicionalnih krafa potrebno nam je: 300 g brašna, 3 jaja, malo soli i mlake vode. Za nadjev treba: 500 g ribanog istarskog sira, 10 dag grožđica, 10 dag maslaca, 4 jaja, 4 žlice šećera, 2 vanilina šećera, 2 žlice ruma te limunova korica. Tradicionalne krafe pripremile bi na način da bismo od brašna, vode i soli umijesile tijesto, ostavile ga u frižideru na 1 sat, a zatim ga tanko razvaljale. Narezale bi tijesto na trake širine 15 cm. Po sredini trake, u razmaku od

10 cm, stavile bi žlicu po žlicu nadjeva. Preklopile bismo tijesto po dužini, istisnule zrak i tankim rubom čaše rezale krafe u obliku polumjeseca, a rubove stisnule prstima ili vilicom.

Kuhale bi ih u kipućoj vodi u kojoj smo dodali žličicu soli i ulja dok ne isplivaju na površinu. Oprale bismo grožđice, namočile ih u rumu i pomiješale s: rastopljenim maslacem, naribanim tvrdim sirom i parmezanom, razmućenim jajima, šećerom, vanilin šećerom, naribanom koricom limuna, naranče, sokom od cijele naranče, muškatnim oraščićem i krušnim mrvicama. Tradicionalne krafe poslužile bismo uz umak od domaće kokoši.

Moderniji način pripreme može uključivati mnoge novosti za koje možda ni mi nismo nikada čule zato što svatko može promijeniti način pripreme i poslužiti se nečim novim. No, zasigurno bismo ovdje svrstale spravu za valjanje tijesta i tzv. spravu za pravljenje rezanaca. Sprava za valjanje tijesta nije namijenjena isključivo za izradu krafi, no ona uvelike olakšava taj posao. Nekad se tijesto valjalo ručno, pomoću valjka, ali pomoću ove spravice tijesto se mnogo brže razvalja u željenu debljinu, a to čini izradu krafi mnogo lakšim poslom. Drugi predmet je sprava za spravljanje rezanaca. Svojim izgledom podsjeća na prvi predmet, no ova je sprava još lakša i brža za korištenje ukoliko želimo napraviti baš krafi. Naime, sve što moramo napraviti jest

Nekada su se krafi pripremali iz tijesta koje je prethodno razvaljano valjkom za tijesto (pakljun, na dijalektu). Nakon što je tijesto dovoljno tanko, pomoću čaše bi se iz njega odvojili dijelovi kružnog oblika. Između takva dva djela se doda punjenje i oni se međusobno pritišću vilicom, što osigurava da će punjenje između dva komada tijesta ostati na mjestu čak i prilikom kuhanja. Zbog takvog načina spravljanja tradicionalni krafi imaju svoj specifičan izgled i lako ih je prepoznati. Zbog otiska vilice imaju karakteristične crtice na krajevima.


namjestiti tijesto i punjenje na vrh i zavrtjeti ručku, a na drugom kraju izlaze već gotovi krafi. Dakle, nisu nam potrebne vilice i čaše jer ovaj stroj to čini sam, i zbog toga mnogo olakšava i mijenja pripremu krafi.

Primorska i kontinentalna kuhinja u posebnim prilikama (Nikolina Blažanović, Tina Brumnić, Anđela Dejanović, Viktorija Jurić, Irena Sučević i Jelena Zipovski, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin)

U projekt nas je uključeno šest i zanimljivo je da svaka od nas, svojim podrijetlom, ima dodire s drugim teritorijalnim dijelovima Hrvatske. Iz tog smo razloga odlučile usporediti primorsku i kontinentalnu kuhinju u blagdansko vrijeme ili u vrijeme nekih drugih posebnih prilika. Istraživački rad sastojao se od intervjua različitih ljudi iz određenih djelova Hrvatske. Uvidjele smo da svaki dio Hrvatske ima svoju tradicijsku hranu za blagdane. Primjerice, na Badnjak je priprava i vrsta ribe ovisna o podneblju. Dok se u Dalmaciji i Istri kuha “bakalar na bilo”, Slavonci uživaju u pastrvama, somu ili šaranu. U Zagrebu zbog raznolikog stanovništva, ali i velike ponude, odabir ribe varira od morske do slatkovodne, a mnogi u glavnom gradu spravljaju lignje na različite načine. Najčešći prilozi uz ribu su krumpiri, na salatu ili pečeni,

a rade se i druge salate, među kojima je najposebnija salata od graha. U Istri se, izuzev pečene ribe, kuha i riblja juha.

O prehrani za Božić i Uskrs u Novoj Vasi saznali smo od Eufemije Vlašić. Blagdanski stol novovaške kuhinje prije pedeset je godina sadržavao siromašne namirnice, čak i za veće blagdane. Najzastupljenija jela su tradicijska, istarska. Pripremalo se fuže, njoke, kapuz. To su bila jela koja su se pripremala u siromašnim krajevima kao najcijenjenija jela, za posebne prigode. Sugovornica je naučila pripremati jela od bake, a kad se udala stvari su se bitno promjenile jer je sama vodila kućanstvo. Koncem drugog svjetskog rata, u vrijeme velikog siromaštva, počela je isprobavati nove recepte. Podsjetila nas je na zahvalnost prema hrani zbog svojeg siromaštva.

Danas su nekadašnja blagdanska jela postala svakodnevica, ne mijenjajući, međutim, svoja

Lika: dok su se domaćice brinule oko pripreme za blagovanje, muški članovi obitelji najčešće su pomagali u pripremi janjetine ili odojka. Ona iziskuje posebna znanja i vještine.

Autorice rada “Primorska i kontinentalna kuhinja u posebnim prilikama”,iz škole Jurja Dobrile u Pazinu


nekadašnja svojstva. U središnjoj bismo Istri mogli izdvojiti današnje specijalitete poput janjetine pod pekom, dimljeni ombolo i kobasice s kiselim kupusom. Od tradicijske tjestenine tu su: fuži, pljukanci i njoki s gulašom od divljači. Od slastica možemo izdvojiti one od kestena, kroštule i fritule. Posebno mjesto u istarskoj kuhinji zauzima tartuf, jako cijenjena i skupa gljiva koja raste samo u plodnom istarskom tlu u Motovunskoj šumi te u šumama Buzeštine, Bujštine, Labinštine i u području oko Raše.

Područje Dalmacije poznato je po obilatoj gastronomiji. Dobili smo intervju iz Omiša. Saznali smo da se ondje može isprobati pravo bogatstvo raznih jela- od ukusne ribe, sira, pršuta, do raznih mesnih specijaliteta. To je zdrava i jednostavna kuhinja s prirodnim sastojcima iz mora ili omiške zemlje. U brojnim tamošnjim restoranima moguće je i isprobati recepte poput plodova mora, jegulja, hobotnica, raznih riba te jedinstveni omiški specijalitet soparnik koji ima status zaštičenog kulturnog dobra. Za neke osobite proslave kombiniraju se različiti specijaliteti.

Nova Vas: pripremalo se fuže, njoke, kapuz. To su bila jela koja su se pripremala u siromašnim krajevima kao najcijenjenija jela, za posebne prigode.

U Lici je situacija malo drugačija, što nam je poručio Zvonko Sučević, rodom iz Like. Prije četrdesetak godina za vrijeme blagdana u Lici se nije mogla prepoznati velika raskoš Ličkog stola. Za posebne prigode, Božić i Uskrs, najčešće su se radila jela od povrća i mesa, pretežito od namirnica koje su se sakupljale tjekom godine. Od mesa je najzastupljenija bila janjetina, posebice za Uskrs. Od sireva to je bio kravlji sir, basa, koji spada među zaštitne sireve Like, a od povrća krumpir te kiseli i slatki kupus. Kolači su se vrlo skromno posluživali, a neke od prepoznatljivih vrsta su cicvara i savijača sa sirom ili s pekmezom od šljiva. Kao neizostavni dio menija valja izdvojiti i uštipke koji su se pripremali za desert, ali isto tako posluživali uz neko jelo. Dok su se domaćice brinule oko pripreme za blagovanje, muški članovi obitelji najčešće su pomagali u pripremi janjetine ili odojka. Ona iziskuje posebna znanja i vještine.

Dobile smo i intervju iz dalekog Iloka od Marka. Na pitanje “Znaš li što su tašci?” nismo znali odgovoriti, pa nam je sugovornik pojasnio da je to “tijesto s marmeladom preliveno makom ili orasima. Jede se za Badnjak ili Božić”. Saznali smo i da za Božić imaju poseban običaj. - Za Božić se jedu orasi, luk i jabuka u medu. Jabuka predstavlja sreću, luk zdravlje, a orasi snagu. To je za želje u Novoj godini, kaže Marko. Jako im je bitan domaći kruh kojeg sami rade, a od

kolača se rade pite, mađarice, kuglof i dr. Dobili smo i informaciju da im meso mora biti “na repertoaru” jer inače nije bilo “pravog ručka”. Od vina se pije Traminac, Graševina, Rizling, a imaju i dan kada svi malo više popiju - svinjokolju. - To je poseban događaj. Jede se, pije, a najmanje se radi. Svi se ponapiju prije podneva, pa jedu. Kako se tada kolju svinje, onda se odmah prave čvarci, meso i kobasice. Žene kuhaju za prisutne, velik je stol i jede se kao da je neki kirbaj. To je slavlje, zaključuje Marko.

Zahvalili smo se Marku i još jednom uvjerili u različitosti jela Hrvatske. Hrana se razlikuje od kraja do kraja, a svaki ima nešto posebno. Neki su djelovi zbog samog reljefa ili povijesnih prilika slabije naseljeni i malo siromašnije prehrane, dok drugi obiluju bogatstvom hrane. Ali, nitko ne zaboravlja posebne prilike i blagdane, svi za te dane pružaju sebi užitke da pripreme jela koja najbolje mogu i znaju, a ne bili i na taj način uživali u samom blagdanu. Osim što smo ovim projektom uvidjeli ljepotu razlika naše države shvatili smo i da moramo cijeniti tradiciju i specijalitete posebnih prilika, jer svaki je kraj, na svoj način, poseban.


Kuhinjska krpa d=30 cm;š=20 cm2. pol. 20. st.Marciljani, Rašavl. Rina Miletić

Valjak za tijestod=20 cm, p=4 cm2. pol. 20. st.Potpićanvl. Mariza Rajšić

Čašav=9 cm p=7 cmkraj 20. st.Polje (Labin)vl. Ana Milevoj

Kuhinjska krpad=35 cm; š=15 cm2013. g.Rašavl. Ivana Radin


Kuhačad=24,5 cm2. pol. 20. st.mjesto nepoznatovlasnik nepoznat

Piron/vilicad=20 cm, š= 2,5 cm 2. pol. 20. st.Polje (Labin)vl. Ana Milevoj

Struganja, drvena zdjela v=10 cm; d=41,5 cmp1= 31 cm; p2=28 cm1. pol. 20. st.Hrvatsko Prigorjevlasnik nepoznat


Pregačad=57 cm; š=43 cm1990-te g.mjesto nepoznatovl. Viktorija J.

Rukavice za kuhanjed=27 cm; š=15 cm; d=18 cm; š=18 cm 2000-te g.mjesto nepoznatovlasnik nepoznat

Oblizeki: Moslavina za stolom, knjiga/kuharicaAutor: Božica Brkand=28 cm; š=222006. g.


Kuhinjski stolsredina 20.stmjesto nepoznatovlasnik nepoznatEMI-5208

46 “ODAKLE SMO”: JAVNI PROSTOR

kao odrednica komunikacije i odnosa zajednice

Javni prostor

47“ODAKLE SMO”: JAVNI PROSTOR

Jedan dan na placi1(Ana-Maria Božičković, Eni Britvarević i Nina Glavičić, Srednja škola Mate Blažine Labin)

Smješten na brežuljku, Stari grad Labin, prepoznatljiv je po svojem Titovom trgu okruženom kamenim zidinama i specifičnoj utvrdi, kuli Torijon. Riječ je o predivnom trgu kojeg mještani najčešće nazivaju placa, a tu su još nazivi crć i pjaca. Život na placi započinje u ranim jutarnjim satima. Tada se njime koriste ljudi koji putuju na posao ili u školu, rade na trgu ili su došli popiti jutarnju kavu. Već oko podneva na trg stigne mnogo turista koji s divljenjem promatraju gradske zidine, pažljivo i s mukom popločenu cestu i trg starih Rimljana.

Trgom stalno cirkuliraju ljudi ili automobili, posebice oko 15 sati, kada se ljudi vraćaju s posla. Tada na trgu, a ljeti osobito, nastaju veliki zastoji i ogromne gužve. U poznatoj kavani i restoranu Velo kafe u svakom se trenutku mogu pronaći gosti, bili to naši poznanici, turisti ili osobe iz javnog života. Na trgu se nalazi gradska palača koja je danas preuzela ulogu Općine Labin, ali i: gradska loža, kafići, butik i trgovina, Pizzeria Napoli i pošta. Sve se to uklapa u jedinstvenu

1 “Video razglednice” dio su izložbenog postava, nastale iz materijala prikupljenih tijekom istraživanja polaznika: http://youtu.be/3MRCEMuSRc0

cjelinu koja privlači turiste, ali i mještane, svakodnevno.

Veliki je problem, složili su se mnogi, da je trg danas postao prometnica i parking, a izgubila se prava ideja trga. Ljudima svih generacija nedostaju i događaji, koncerti, zabave, kao što ih je bilo prije desetak godina, i više. Predvečer na trgu možemo pronaći ljude koji žele prošetati, popiti piće, možda nešto pojesti, a mogao bi se naći i netko tko tamo jednostavno voli provoditi svoje vrijeme. U noći je na trgu poprilično tiho, katkad tu tišinu zna razbiti prolazak automobila, prevladava neki spokoj i mir, a samo se tiho čuje glazba iz kafića.

Ljeti je već druga priča. Mladi ljudi, turisti i mnogi drugi trg održavaju budnim do jutra. Tradicionalno, svake godine, ljeti je trg prepun ljudi. To je vrijeme “labinskih fešta”- Dana Grada Labina i Petrove. Trgu tada ne nedostaje glazbe, plesa, zabave i uživanja. To su dani kada je cijeli grad na trgu i fešti.

Pitale smo naše sugovornike sljedeća pitanja: kako nazivate današnje područje trga i zašto?; što placa predstavlja za vas i na koji ju način živite?; da li se, i na koji način, život na placi

mijenjao za vrijeme vašeg života?; kakve priče o životu i događajima na placi pamtite iz priča i iskustava drugih osoba?; što biste na placi izdvojili kao njenu posebnost?; da li biste promijenili nešto na placi i što?; da li je, i na koji način, placa odraz identiteta grada i njegovih mještana?; da li postoje (i) neki drugi simboli s kojima se mještani identificiraju i oni simboli koji predstavljaju identitet grada?

Ispitanici uglavnom odgovaraju da se trg zove Titov trg, ali da ga oni u svojoj svakodnevici nazivaju placa jer je to puno uobičajenije za građane Labina. - Ime mu je Titov trg, ali ga nazivam placa jer je to stori naziv po domoće (Tulio Demetlika, 55 god.), no spominje se još jedan naziv specifičan za građane Labina. - Mi moremo reć da mi Labinjani za tu našu placu imamo još jedan poseban naziv, a ti je crć (T.D.). Kod ispitanice koja ujedno i živi na placi primjećujemo da više koristi naziv Titov Trg nego placa. - Titov trg sve više i više. Zbog adrese. Titov trg više mi je nekako povezano sa Titom nego sa placom (Đeni Griparić Dukić, 45 god.), a kod naše najstarije ispitanice Nelde Griparić (75 god.) vidimo kako se koristi još jedan naziv - la piaca (la piazza), koji potječe iz razdoblja kada je Istra bila pod vlašću Italije.

Placa našim sugovornicima predstavlja okupljalište i svojevrsno središte starogradske jezgre. - Središte staroga grada. Predstavlja mi

Mi moremo reć da mi Labinjani za tu našu placu imamo još jedan poseban naziv, a ti je crć (T.D.)


okupljalište ljudi. Tu se uvijek može nekoga naći (Đ.G.D.). T.D. kaže: Piaca je jedna lijepa uspomena iz djetinjstva, gdje su ljudi šetali, pili kavu... i doživljavam je najljepšim i najtoplijim trgom. Ali, kod nekih odgovora primjetili smo da ljudi smatraju da placa kao trg i okupljalište gubi svoju funkciju. - Placa predstavlja za mene nešto što je prije bilo aktualno a sad se samo spominje (Marijana Burulčić, 27 god.).

Naš je ispitanik T.D. (55 god.) komentirao ulogu place kao parkirališta. - Placa je oduvijek bilo mjesto gdje su se ljudi sastajali, gdje su šetali, gdje su provodili svoje vrijeme, a danas se, na žalost, ta naša placa pretvorila u jedan parking ili prometnicu i želja je da sutra stvarno maknemo automobile, te naše limene ljubimce sa place i da vratimo pravu namjenu place građanima gdje će se oni družiti, gdje će sjediti na nekoj terasi, nešto dobroga pojest, popit i družit se...

Odgovori na promjene place kroz vrijeme podosta su raznovrsni ali svi upućuju na to kako se placa mijenjala tijekom njihova života. Ispitanica M.B. kaže: - Itekako se mjenjao... Nema više ničega što je bilo nekad, dok su neki s nama podjelili svoja iskustva na placi iz djetinjstva. - Je, ja kad sam bio mali budući da sam evo rođen u neposrednoj blizini place onda je to bilo mjesto gdje smo znali igrat pinduli panduli, ako znote, mjesto

gdje smo igrali špija ladri, da ne govorimo skrivača, ali i do kasne večernje sate provodili vrijeme pjevajući i zabavljajući se kako se mladi najčešće ne znaju više zabaviti. Naši stariji ljudi obično nedjeljom, kad su išli na misu nakon mise, onda je bila loža mjesto gdje su se sastajali i eventualno nešto popili i nakon toga išli na ručak (T.D.)

Nelda, koja je na placi i odrasla, dala nam je zanimljiv odgovor. - Mijenjao se jako puno, 1947. su nestali svi moji susjedi i prijatelji s kojima sam dijelila događaje i igre iz svakidašnjeg života. Palače, stanovi ostali su prazni, ulice opustjele, a nakon nekog vremena u te stanove uselili su novi stanari i Labin je po ko zna koji put promijenio svoj izgled. Kod ispitanice Đ.G.D. uočili smo kako su se, u odnosu na prošlost, aktivnosti na placi smanjile. - Samo da se još nešto dešava, na primjer žao mi je što više nema filmskih večeri. Mi smo kao djeca samo čekali da počnu filmovi, nema više ni MIK-a, maškara, sve se izgubilo…

Odgovori o anegdotama s place ispunili su naša očekivanja, tim više što se radi o iskustvima drugih ljudi. Tulio nam je ispričao o vremenu kojeg su provodili stariji. - Od onih starijih osoba kao što su recimo moja pokojna mama tu je uvijek bilo svako jutro penzionera koji su odlazili u trgovinu po kruh i mlijeko. Nakon toga bilo je tradicija ili običaj sjest i, normalno, oni stariji su popričali kako je ko sa zdravljem, ako je ko umro, ali uvijek se tu znalo ispričat koji dobar vic i sretni bi se vratili

svojim domovima.

Đeni se sjeća okupljanja i raznih šetnji, od Marijane smo saznali o uzbudljivijoj strani place, a Nelda nam je pričala o raznim zanimljivim događanjima iz njena djetinjstva. - Ostali su mi u sjećanju vjerski obredi, procesije po trgu, vrlo bogati zabavni karnevali. Posebno mi je u sjećanju ostao događaj kada su Nijemci zarobili na trgu par partizana... Jedan od najupečatljivijih događaja koje pamtim bio je 1945., kad je trg bio pun ljudi i još od onda kad se sjetim toga navire mi pjesma ‘Mama quanto ti voglio bene’ posvećena pogotovo majkama koje su izgubile svoje sinove...

Svi naši ispitanici ističu ljepotu place kao njenu posebnost. - Pa trg je sav lijep, loža, torion, naprosto ne mogu nešto posebno izdvojiti. Jedna posebnost je sigurno prije svega starogradska loža, jedan spomenik iz srednjeg vijeka gdje su se isto tu ljudi sastajali, gdje je tadašnje gradsko vijeće donosilo i njihove odluke, a danas dominantna palača koja je izgrađena još 1900., znači, za vrijeme austrougarske, gdje je sjedište grada Labina, sigurno je reprezentativna zgrada kojom se mi Labinjani možemo ponositi jer rijetko koji grad ima ovakvu palaču na samom centru na trgu. (T.D.). M.B., pak, smatra da je ljepota devastirana lošom politikom.

Naši bi ispitanici voljeli ponovno oživjeti placu, odnosno vratiti joj život i njenu “staru” funkciju. Tako nam je M.B. kratko i jasno rekla: - Maknula bi aute i donijela ponovni život u stari grad, kao

Itekako se mijenjao... Nema više ničega što je bilo nekad.


šta je nekad bilo. Drugim je ispitanicima žao što je zatvorena Loža. - Ako govorimo za sadašnje vrijeme onda bi obavezno trebalo aktivirati ložu jer je nedopustivo da takav objekt bude zatvoren (N.G.). Područje trga prostor je kojeg bi građani zasigurno voljeli imati više razloga posjećivati.

Placa je odraz identiteta grada upravo zbog svoje funkcije okupljališta i svojevrsnog centra starog grada. - Jer ta je placa, počev od onih priča i šćorica, kako bimo rekli po domaće, mjesto gdje su se sigurno družili i mladi, možda rodila i koja nova ljubav ili veza. Događaji koje imamo preko ljeta i sadržaji, prije svega glazbeno- scenski, ali i u gastro ponudi mogu dat neko posebno obilježje (T.D.). Placa Labina na svoje građane ostavlja i negativan dojam. - Sva je umrtvljena, kao i građani Labina (M.B.). Iako je placa jedan od starijih trgova saznajemo kako ima još identiteta grada u Labinu. - Vjerojatno u podlabinu Trg Rudara, iako

određena područja imaju svoje. Onda na Vinežu, na primjer, Crvena placa. Svako ima svoje. (Đ.G.D.).

Iako grad nije velik ima više odraza identiteta, odnosno predstavlja ga se u različitim kontekstima, bilo kao grad rudara ili umjetnika. - Možda nije vezano za ovaj trg, ali ono što smo i mi kao grad radili vezano za brendiranje grada, jer često znamo reć da smo mi grad rudara, grad umjetnika, ali tu je i starogradska jezgra Venecije koja je imala poseban statut. Vi znate da 17.8. slavimo Dan grada, a to je poseban statut kojeg smo kao grad dobili za vrijeme Venecije, na tragu one velike pobjede naših Labinjana nad Uskocima koji su htijeli opljačkat naš grad i sigurno uz velikog protestanta Matiju Vlačića Ilirika i revolucionarku Giuseppinu Martinuzzi,ali i bezbroj Labinjana koji su sudjelovali u narodno oslobodilačkom ratu, sigurno da taj bunt koji se javljao kroz stoljeća je jedan simbol koji obilježava naš grad. Rekao bi - bunt i borba za pravdu i pogotovo za radnička prava. (T.D.)

Ispitanici su ljudi koji su, možemo reći, emocionalno vezani za trg, oni koji su tamo provodili svoje vrijeme kao djeca, a provode ga i danas. Trgu nedostaje štih koji je imao nekada. Velika okupljanja bez posebnog razloga, događaji, popodnevna “ćakulanja” nona u hladu ispred gradske lože. Danas su ljudi u žurbi, nemaju vremena, trg im je postao rutina koju moraju preći, a zaboravila se impresivna povijest i značajnost trga.

1947. su nestali svi moji susjedi i prijatelji s kojima sam dijelila događaje i igre iz svakidašnjeg života. Palače, stanovi ostali su prazni, ulice opustjele, a nakon nekog vremena u te stanove uselili su novi stanari i Labin je po ko zna koji put promijenio svoj izgled. Učenice iz Labina s kazivačem T. D. (55).


O prostoru porečkog Trga slobode(Erik Poleis, Matija Petrinjak, Karla Ritoša, Emil Srbljanin i Katarina Vretenar, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin)

Istraživanje naše grupe temeljilo se na prikupljanju sadržaja, usvajanju informacija i znanja te izvođenju intervjua s ciljem dolaska do novih spoznaja vezanih za porečki Trg slobode. Ukupan rad je trajao otprilike tri tjedna, a naša grupa se sastojala od pet članova koji su jednako surađivali i pridonosili projektu prema prethodno pravilno određenom rasporedu. Ponosno iznosimo slijedeće podatke koji su u prvom redu rezultat višednevnih potraga za sugovornicima koji bi nam pomoću intervjua pružili korisne podatke u determiniranju uloge i važnosti Trga slobode te njegovih posebnosti.

Već u samom početku istraživanja bilo je jasno da ćemo do određenih informacija biti primorani doći isključivo pomoću metode istraživanja te smo odlučili veći dio samog istraživanja posvetiti izvođenju istih. Prethodno smo imali u posjedu nekoliko starih slika Trga slobode koji se, zanimljivo je, znatno razlikuje od trga danas. Naime, Trg je prije tek šest godina konkretno renoviran, popločen i obogaćen s

nekoliko suvremenih umjetničkih djela. Pri prvim intervjuima nailazimo na pogrdan naziv, “Štronco di bronco”2, kojim većina građana oslovljava ambijentalnu skulpturu umjetnika Peruška Bogdanića “Kip od kiše”. Većina građana koja dio dana obitava na trgu radeći svoj posao ili provodeći slobodno vrijeme ukazuje na “besmislenost i ružnoću” istoimenog kipa. Kao alternativu ovome jedan ispitanik je predložio da

se postavi nekakav simbol ili skulptura koja ističe grad Poreč kao grad mozaika, jer je to ipak ono po čemu je grad poznat u svijetu.

Osvrnuvši se na grupnu dinamiku samoga Trga, ispitanici posebno navode manifestacije Zlatnu sopelu i Giostru3 kao najbitnije događaje tijekom

2 81% ispitanika navodi i ukazuje na isti naziv.

3 74% ispitanika ukazuje na te manifestacije; Giostra - festival srednjovjekovnog grada Poreča; Zlatna sopela -okupljanje vokalnih i instrumentalnih skupina

godine. Ispitanici također ukazuju na nedostatak kulturnih aktivnosti poput koncerata i događaja koji uključuju mlade Porečane. Smatraju da bi se s malo investicija moglo postići puno. Također ističu nedostatak info punkta. Na trgu, između ostalog, nema nikakvog prostora koji bi omogućio zaklon od sunca, dok su se nekoć na prostoru trga nalazila dva kestena. Danas se utočište od hlada može pronaći jedino u kafićima koji automatski sa sobom povlače neki materijalni trošak. ...ispitanici posebno navode

manifestacije Zlatnu sopelu i Giostru kao najbitnije događaje tijekom godine ... također ukazuju na nedostatak kulturnih aktivnosti poput koncerata i događaja koji uključuju mlade Porečane.

52 “ODAKLE SMO”: MUZIKA, MODA I ŽIVOTNI STILOVI

različitosti uvjetovane afinitetima

Muzika, moda i životni stilovi

53“ODAKLE SMO”: MUZIKA, MODA I ŽIVOTNI STILOVI

Moda(Anna-Maria Ahmić, Nina Brljafa, Antonia Hrvatin i Natali Zahtila, Srednja škola Mate Blažine Labin)

Odlučile smo se za ovu temu jer smatramo da je moda danas jedna od najaktualnijih tema. Sve se više obraća pažnja na ono što tko nosi i po tome se ljude, u većini slučaja, i određuje. Mnogi rockeri nose Levis hlače i crnu kožnu jaknu, hippyji šarenu odjeću, raperi široke hlače i šilter-kapu. Teško je danas zamisliti život bez svojih najdražih odjevnih predmeta. Naš istraživački rad sadržavao je mnogo sitnih segmenata. Prvo smo se odlučile za temu, a potom smo izabrale ispitivače koji su bili u rasponu starosti od 17 do 80 godina. Time smo željele upozoriti na promjene u modi i promjene pogleda na modu. Pokušale smo i snimiti intervju sa svojim ispitanicima, no nisu pristali. Usprkos tome, odradile smo intervjue na najbolji mogući način. Prva ispitivana osoba bila je sedamnaestogodišnja kolegica iz razreda koja je htjela ostati anonimna. Evo što je ona rekla o modi.

- Imam 17 godina i ne znam baš što se nekada nosilo, ali znam da mi moda mnogo znači. Na isto pitanje Ljerka Kogej (55 god.) odgovorila je sljedeće: - Va moje vreme, 70.-ih, 80.-ih let, ni

se puno kambjivalo ca se tiće modi, više se se kambjivale frizuri. Nosile su se većinom jeans brgeši širokeh nogavicah, strukirane maji sa sakakovemi uzorcima, kocki, rigi... ili stomanji ke su se na dnu vezivale va užalj. Va škole smo si bili sejni, saki je nosi kutu ili flajdu sivo plave boje. Većinom smo i bili sejni, ni se videla neka razlika med ljudami tega vremena. Volila son se lepo obuć i gledat druge kako su lepo obuceni. Moda me privlačila odvajka. Frizuri su se kambjivale iz leta va leto. Bilo je vreme kada smo se ženske imele brkasti vlosi. Postoli smo se nosile na špic i sa velemi takami. Nosili smo dugi kapoti (jednobojni ili karirani) s velemi koleti i okolo vrota smo vajka imele šjarpi od vuni.

Razgovarali smo i s Lucom Juričić (80 god.) i pitali ju što je u vrijeme njene mladosti bilo moderno, što je za nju značila i znači danas moda?

-Pa va naše vreme ni bilo bitno ca je moderno. Nosili smo ca smo imeli. Uglavnon nesmo kupevali novu robu već smo nosili robu našeh starejeh. Bilo je i takoveh ki su nosili moderno bimo rekli, ma to su bili samo oni bogateji ki su si mogli to anke kupit. Za mene moderna roba ili postoli niso znacile niš. Ja son bila sretna sa bilo kakoven kusen robi.

Naše smo kazivačice pitale i u kakvoj je vezi bio, ili jest, odabir odjevnih predmeta s njihovom

osobnošću? U kojoj ih mjeri način odijevanja određuje?

- Kada sam dobre volje obučem nešto šareno, a kada se osjećam potišteno nešto tamno. Paa mislim da me moda ne određuje baš jako puno, ali ima i toga, kaže sedamanestogodišnjakinja. Ljerka Kogej nam je rekla da više voli elegantno i klasično, dok je kao mlada nosila većinom traper, kao i drugi. - Nosila son ono ca son imela i ca je bilo va trende, kaže. Nona Luce na to je pitanje odgovorila sljedečim riječima: - Ko ca sam rekla, moj odabir nije bi veli. Nosila son ono ca son imela. Moj odabir su bile kotuli i kakove maji i štomanji. A za na nogi smo imele obični pistoli a ne ko danaska si nose drugošlje, na velu ili miću petu a onda su se bile jednostavne.

Razgovarale smo i o inspiraciji za odijevanje i pitali naše sugovornice gdje ju pronalaze danas i gdje su je nekoć pronalazile.

Naša vršnjakinja poručila nam je da je ona

70.-ih, 80.-ih let nosile su se većinom jeans brgeši širokeh nogavicah, strukirane maji sa sakakovemi uzorcima, kocki, rigi... ili stomanji ke su se na dnu vezivale va užalj. Va škole smo si bili sejni, saki je nosi kutu ili flajdu sivo plave boje.


pronalazi uglavom na Facebook- u i u modnim časopisima “jer tamo vidi sve one zgodne glumice”. Ljerka Kogej veli ovo: - Kao i si mlodi, volili smo nosit sakakove bluzi sa volani, kotuli na kvadri i pleti. Inspiraju smo iskali jedon va drugen i tako smo kupevali robu. Masovno smo hodili va Trst na veli markati i tamo kupevali. Nona Luce rekla je pak da ona “nima nikakovu inspiraciju za obukevat se”. - Mene je bitno da se ja osjećam udobno i niš drugo. A ko mloda neson se baš zamarala s ten. Jedino kad smo se prontivale za na ples, kad smo se malo više dotjerale e onda smo se provale obukevat ko one mlode s malo više beci.

Zanimalo nas je i što je činilo garderobu svakodnevnog odijevanja i onu za posebne prilike različitih kalendarskih perioda (jesen/zima, proljeće/ljeto) i to od “glave do pete”. Saznali smo da naša vršnjakinja ljeti nosi uglavnom suknje i kratke majice, a da voli i kratke hlačice. U jesen je često u trapericama i majici kratkih rukava iznad kojih prebaci kožnu jaknicu. - To mi je baš onako fora kombinacija, kaže ona i dodaje da se zimi oblači u tople kapute, a da su joj drage i “stvari od umjetnog krzna”.

Ljerka Kogej kaže da su oni u vrijeme njezine mladosti “po lete nosili kompleti ki su podsjećali na more i borki, tako zvani mornarski stil, a za posebne prilike svilene veštalji s raznemi posi ki su isticali struk ženske”. - Po zime su se nosili

duži kapoti s velemi koletami, a odzoda je bila vela špaka. Oko vrota su bile vunene šjarpi ke su se doma plele. Na nogami smo imeli visoke čizmi s velemi taki na patent i visoke do kolen. Nogi su nam teplile debele pletene holjovi. Za posebne prilike smo nosile bluzi ke su teplili debeli kržoti. Dole smo imele ili neke brgeši ili kotule jer je to onda bilo IN. Na nogami smo imele postoli, lakirani, na špic ili na kakovu fibiju. Nona Luce na ovo nam je pitanje rekla: - Po ljete smo uglavnom nosile kotuli i kakove maje, a za posebne priliko

smo nišle kakovu bolju halju i malo bolje postoli. Dok po zime smo imele duže haljini i debele maje ke smo smo some doma plele.

Jedno od naših pitanja bilo je i što je bilo nekoć a što je danas neprijereno odjenuti i zašto. Sedamanestogodišnja kolegica smatra da je ružno odjenuti suknju za odlazak u školu,

ali i vidjeti petnaestogodišnjakinje u kratkim suknjicama i štiklicama kada idu vani. - To nije lijepo za vidjeti, kaže ona. Kogej je na to pitanje odgovorila: - Kad se hodilo va crekvu ni se smelo prit va krotkeh rukovah ni oprti dekolte, va minice. Roba je vajka bila škurejeh bojah. Ni bilo primjereno prideva va pokidaneh trapericah bilo kamo. Piturani vlosi ili lakirani nokti bili su zabranjeni va škole. Danas ima sega tega, mlode va školu pridevaju neprimjereno obucene. Se je to prvo i sada bilo grdo za videt, ali kemu je lepo neka si drži. Sličnog je mišljenja i sjećanja i nona Luca. - Ma nikuko ni bilo lepo za videt mlode va krotke kotule. I dan danaska ne moren to videt. Na plese bi se i nošla takova mloda ma ni nikad bila lepega glosa.

Posljednje se pitanje odnosilo na ukrasne detalje. Zanimalo nas je koji su to detalji bili i što su oni konkretno značili (ili znače i danas) našim sugovornicama.

-Uf, obožavam nakit, nemam neki skupocjeni, naravno, ali volim lijepe naušnice i kolane, mogu čak reći da sam na neki način i sakupljačica toga. Imam pune kutije tih bižuterija koje su mi prirasle srcu, kaže sedamanestogodišnjakinja. Ljerka Kogej, pak, veli da su se nekad nosili “dugi ričini va kolorah ili od rubina i staljevale su se špili na bluzi da bi se zapra dekolte”. - Kolani su se nosile bele na perlice, zlotne, a prsteni su bili dugi sa sakakovemi kamikami va njimi. I danas

Mene je bitno da se ja osjećam udobno i niš drugo. A ko mloda neson se baš zamarala s ten. Jedino kad smo se prontivale za na ples, kad smo se malo više dotjerale e onda smo se provale obukevat ko one mlode s malo više beci.


koje su se nekad nosile, poput: vintage odjeće, odjevnih predmeta cvijetnog uzorka i smeđe, žute, tamnoplave nijanse. Opet su popularni i glomazan nakit s raznim uzorcima, patike u stilu 80.-ih. Jedino donje rublje se uvelike promijenilo.

Smatramo da nekoć ljudi nisu pridavali preveliku važnost modi. Oblačili su ono što su imali i nisu bili iskompleksirani time što nemaju najnoviji, ili trenutno najaktualniji komad odječe, kao što je to danas. Zato djeca, večinom srednjoškolci, gledajući tuđu odječu postaju tužniji i utučeniji jer se smatraju manje vrijednima od one djece koja imaju novaca za kupnju markirane odječe. Mnogo se zapravo raspravlja i o nekadašnjem nošenju posebnih odora za školu kako bi svi bili jednaki. Zapravo, moda jako puno utječe na današnji svijet. Kako se mediji razvijaju, tako se razvija i povezanost cijelog svijeta internetskim stranicama kao sto su Facebook, Twitter, My Space i dr. Ljudima je sve više dostupan uvid u svijet mode, najnovije modne trendove, kreacije. Tome nas vode i sve brojnije modne emisije u kojima se kritiziraju loše ili dobro obučene poznate osobe. Sve u svemu, nekad je bilo uvelike jednostavnije.

je se to moderno, anke se nose kolani, ričini i si ti detalji. Va moje vreme su mi se oježali ukrasni detalji jer je bilo takovo vreme, a sada je pasalo moje vreme i niman baš neku velju želju za ten. Vajka nosin ričini i prsteni, ali oni su vajka na

mene i ne kambjivan hi, nisu u stilu mode nego svakodnevice, poručuje ona.

- Nesmo mi tega cuda imele. Uglavnon smo nosile kakovu kolanu ili prstenje ke smo dobili za poklon. A ponekad bi se naša kakov broš, ma to je bilo više za posebne priliki, odgovara nona Luce.

Iz svih intervjua zaključile smo da moda mnogo ovisi o godinama. Starije osobe oblače se više u stilu nekadašnje mode, dok mlađe osobe nose ono što se danas i nosi. I shvaćanje pojma mode i njenog utjecaja dosta se razlikuje. Mlade moda više određuje, a starijima je moda samo riječ koju čuju na televiziji. No, opet, to je u našim slučajevima tako. Ima i starijih osoba koje se zanimaju za modu i vole se obući u skladu s modom. Zanimljivo je da se danas moda ponovno vraća, sve se više opet nose stvari

Kada sam dobre volje obučem nešto šareno, a kada se osjećam potišteno nešto tamno.

Predstavljanje rada “Moda” u Srednjoj škole Mate Blažine u Labinu.


što nam je dalo bolji uvod u njegov životni stil.

- Najčešće slušam metal i rock, a najdraži su mi bendovi Pantera, Bloodshot Dawn te Iron Maiden. Ovakva glazba me privlači jer zbilja pronalazim sebe u njoj. Mislim da me moj glazbeni ukus nije promijenio kao osobu, ali je utjecao na moj životni stil tako što se drugačije oblačim i često zbog probe i vježba nemam vremena za neke stvari koje moji vršnjaci rade. Ali, sve u svemu, nikad ne bi mijenjao osobnost zbog glazbe. Glazbu slušam kad god stignem- na putu u školu, dok odmaram ili kad učim. Najčešće sviramo po festivalima i, naravno, kada imamo probe, ali se te probe često svedu na opuštanje s bendom (smijeh)

Sljedeća osoba koju smo intervjuirali je strastveni slušatelj rap glazbe.

- Slušam rap i hip hop, a najdraži su mi autori: Tyga, Dr. Dre i jedan jedini Tupac. Ta glazba me privlači svojim tekstovima i načinom izražavanja, pa se mogu poistovjetiti s njom. Glazba me u socijalnom životu ne određuje skoro uopće, mislim da je to osobna stvar, poput religije, i da

svi imaju pravo na svoju vrstu glazbe, i da svi trebaju biti tolerantni prema nečemu što im se možda ne sviđa. Glazbu slušam često, ali najviše kad se pokušavam skoncentrirati na nešto. Treniram nogomet tako da često i više puta znam pustit “Ni**as in Paris” prije utakmice, za motivaciju. Najdraže mi je glazbu slušati na mobitelu sa slušalicama, ali nije naodmet u autu ili dok sjedim u kafiću.

Ispitali smo i dvije osobe različitih životnih dobi i dobili različite odgovore. Prva osoba je još u srednjoj školi, a druga je u trećoj dobi pa je bilo zanimljivo usporediti odgovore. Prva je rekla da sluša domaću glazbu, a da su joj najdraži izvođači Mladen Grdović te Klapa Intrade.

- Smatram da je to glazba koja je svima nama iz ovog kraja shvatljiva i lako razumljiva, a i volim reklamirati hrvatski proizvod (smijeh). Glazba me određuje, ali samo u smislu da bi radije otišao na koncert klape nego na rave party, pa mislim da nije neki velik utjecaj. Glazbu vrlo često slušam dok odmaram, pomaže mi smiriti se i zaboraviti na probleme. Najčešće je slušam na liniji, ubacim CD i samo pustim neka svira.

Različitost glazbenih afiniteta i utjecaji glazbe na život i identitet pojedinca(Arian Agušaj, Raymond Dobrić, Nino Franković, Carlo Škopac i Bartol Uhač, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin)

Za ovu smo se temu odlučili zbog toga što glazba sama po sebi sadrži puno sličnosti i razlika. Zanimalo nas je kako ona utječe na ljude, pa smo htjeli preko ispitanika saznati točnu amplitudu utjecaja glazbe na njihov život. Za potrebe rada na terenu definirali smo tri glazbene vrste: rock, rap i domaću glazbu. Ispitali smo četiri osobe različitih glazbenih afiniteta prema istim pitanjima i donijeli zaključak. Pitali smo ih ova pitanja: koju glazbu slušate (autori/izvođači, najdraže pjesme)?; čime vas ta glazba privlači?; Što je to što u njoj pronalazite a vama je blisko?; da li vas, i na koji način, glazba koju slušate određuje (način odijevanja, društveni život, način razmišljanja i ponašanja i dr.)?; kada, u kojim prilikama, slušate glazbu? i gdje sve slušate (ili izvodite) glazbu?

Prvi ispitanik je član rock- grupe, koji nam je dozvolio da ga intervjuiramo za vrijeme probe,

Mislim da je (glazba) osobna stvar, poput religije, i da svi imaju pravo na svoju vrstu glazbe, i da svi trebaju biti tolerantni prema nečemu što im se možda ne sviđa.

Najčešće slušam metal i rock, a najdraži su mi bendovi Pantera, Bloodshot Dawn te Iron Maiden. Ovakva glazba me privlači jer zbilja pronalazim sebe u njoj.


Druga osoba je također ljubitelj domaće glazbe, a za najdražeg izvođača izdvojila je Đanija Maršana. - Domaća glazba me privlači jer je “naša”, nije uvozno, i mislim da je zato, neću reći bolja, ali posebnija od ostalih stilova i glazbenih vrsta. Po mom mišljenju ne određuje me previše, ali se dobiva osjećaj ljubavi prema svome kraju i njegovim ljepotama. Glazbu koju uistinu volim slušam kada sjednem u auto, a sve ostalo čujem dok kući slušam radio.

Zaključili smo da glazba nije previše definirala naše kazivače i da su oni tolerantni prema svim vrstama muzike. Zanimljiva je stavka da nije previše primjetna razlika u godinama između dva ispitanika koji slušaju domaću glazbu. Zaključili smo da je glazba, neovisno o tome što slušamo, jedinstveno sredstvo povezivanja svih ljudi.

Glazba i stil života1

(Tonka Buha, Diana Čendak, Marin Gregurinčić, Viktor Ivančić, Stefani Mofardin, Sanja Strančić, Mateo Turković, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin)

Ovu smo temu izabrali zato jer nas je zanimalo kako glazba koju pojedinci slušaju utječe na njihov stil života, način odijevanja i ostalo. Istraživački rad je sadržavao dokumentiranje i snimanje intervjua u kojima su nam informatori odgovorili na ista pitanja. Izabrali smo osobe koje slušaju alternativnu glazbu (rock, metal, punk), elektronsku (tehno i ostale podvrste) te turbo-folk glazbu. Intervjue smo snimili u školi mobitelom i školskom kamerom.

Pitanja koja smo im postavili su: koju glazbu slušate (autori/izvođači, najdraže pjesme)?; čime vas ta glazba privlači?; Što je to što u njoj pronalazite a vama je blisko?; da li vas, i na koji način, glazba koju slušate određuje (način odijevanja, društveni život, način razmišljanja i ponašanja i dr.)?; kada, u kojim prilikama, slušate glazbu?; gdje sve slušate (ili izvodite) glazbu?; što mislite o drugim vrstama glazbe?; što mislite o prethodnim generacijama i njihovoj glazbi?

1 U sklopu ovog istraživačkog rada i za potrebe izložbenog postava, polaznici radionice su snimili i montirali kratki video uradak: https://vimeo.com/118573135; http://youtu.be/e64ee4N3LF8

Od svih intervjuiranih osoba u Pazinu saznali smo da glazba ne utječe na njihov stil oblačenja niti na način razmišljanja te da ju slušaju jer dobro utječe na njihovo raspoloženje. Također smo saznali da “nemaju problema” s ostalim vrstama glazbe. Tek je nekolicina navela da ne vole “cajke”.

Intervju 1.

- Slušam apsolutno sve što se meni sviđa, pop, rock, electro. Najdraži izvođač mi je Example, a slušam i one manje poznate. Volim ju zato što je lagana pa uz nju mogu raditi neke druge aktivnosti. Također, sviđa mi se zbog toga što je ritam malo brži pa onda sporiji. Jednostavno mi uđe u uho. Ne određuje me toliko odijevanjem, ali ću radije ići na koncert Drame nego na neko drugo mjesto gdje se pušta rock ili metal. Glazbu slušam većinom kod kuće kada moram nešto učit pa ne učim, u busu i većinu vremena kada stignem. Budući da sam prije slušala raznu glazbu, ne smeta mi što drugi slušaju ono što vole i ništa mi to ne govori o tim osobama. Prijašnje su generacije pisale glazbu za sebe, nisu je prodavali. Ostala je njihova.

Intervju 2.

- Najviše slušam punk i rock. Volim Sikspek, Ramones, Misfits. Sviđa mi se zato što je opuštajuća i zbog toga što nije jako

Domaća glazba me privlači jer je “naša”, nije uvozno, i mislim da je zato... posebnija od ostalih stilova i glazbenih vrsta.


komercijalizirana. Jednim me djelom određuje u oblačenju ali i u razmišljanju, ponašanju, kao i pri odabiru mjesta izlaska, ne toliko. Slušam je kad god stignem, kada mi je dosadno i kad nešto radim. Što se tiče drugih glazbi, svatko ima svoj

stil i ukus. Nemam neko svoje posebno mišljenje, neka ljudi rade i slušaju što hoće. O muzici prethodnih generacija nemam neko mišljenje.

Intervju 3.

- Slušam rock i metal, a najviše volim novije žanrove metala. Slušam Pink Floyd, The Doors.

Intervju 4.

-Slušam sve, ali narodnjake najviše. Privlači me muzika, ritam, riječi. Volim to što ima moć da utječe na moje raspoloženje. Glazba mi određuje mjesta izlazaka. Glazbu slušam vani, kod kuće, kada god imam priliku. Ne određuje mi stil odjevanja niti način razmišljanja. Punk mi se kao muzika ne sviđa, ali nemam ništa protiv toga, kao ni protiv ljudi koji slušaju tu glazbu. Mislim da je nekada glazba bila puno kvalitetnija, ali svako razdoblje ima neku svoju prednost.

Intervju 5.

- Sve slušam, ovisno o raspoloženju, osim cajki i housea. Glazba mi određuje način razmišljanja i neke moje stavove. Ne utječe mi toliko na stil oblačenja. Glazbu slušam uvijek, kad god i gdje god. Volim stariju glazbu, pogotovo “ex-yu”. Punkeri, electro, nemam niš protiv nikog, svatko neka sluša ono što je njemu najbolje. Zbog vrste muzike koju osoba sluša nebi se trebalo imati predrasuda.

Zbog vrste muzike koju osoba sluša ne bi se trebalo imati predrasuda.

Mile voli disko, a Luka iz Pazina “cajke”. Zadnja klupa - Labin


Vunena kapad=40; š=20 cm2010.-teZagreb/Labinvl. Alen Golja

Trzalica za gitarud=2,7 cm; š=2,5 cm2010.-teRabacvl. Nikola Batelić

Alen Vitasović: Gušti su Gušti audio CDd=14 cm; š=12 cm1994.Pula/Labinvl. Piero Glavičić


Haljina bez rukavad=100 cm; š=45 cm1970-te g. Breg, Labinvl. Luca Juričić

Cipeled=25 cm; š=10 cm1970-te g. Breg, Labinvl. Luca Juričić

Majica na crted=60 cm; š=45 cm1970-te g. Breg, Labinvl. Luca Juričić

61

Plava haljina d=75 cm; š=35 cmVlasnica Sara2010.-te g.Poreč/PazinVl. Sara

Crna ženska majicad=60 cm; š=40 cm2010.-te g.Poreč/PazinVl. Sara

Plava minicad=40 cm; š=30 cm2010.-te g.Poreč/PazinVl. Sara


Otvarač za pivo “Officer Down” p=15 cm2012.Pazinvl. Igor Blašković

Bedž “Nirvana”p=2,5 cm2012. gPulavl. Diana Čendak

Bedž “Reggae”p=2,5 cm2010.Pazinvl. Diana Čendak

Bedž “Loš primjer”p=2,5 cm2012.Pazinvl. Igor Blašković

Majica “Slipknot” d=60 cm; š=40 cm2010.-te g.Pazinvl. Diana Čendak


Zakovice (3 komada)d=3 cm 2010.-te g.Poreč/Pazinvl. Filip Čendak

Lanacd=50 cm2010.-te g.Pazinvl. Diana Čendak

Srebrno-crna narukvicad=24,5 cm; š=4 cm; p=7 2011.Pazinvl. Diana Čendak

Crno-plavi remend=115 cm; š=4 cm2010.Tunis/Pazinvl. Diana Čendak

Crno-srebrni remen d=125 cm; š=3,5 cm2010-te g. Njemačkavl. Igor Blašković


Antitodor zakrpad=13,5; š=6,5 cm2010.-te g.PazinVl. Igor Blašković

Alarm zakrpa d=14 cm; š=10,5 cm2010.-te g.PazinVlasnik Igor Blašković

Soulfly, zakrpad=9 cm; š=9 cm2012. PazinVlasnica Diana Čendak

Šank zakrpad=15 cm; š=14 cm2000.-te g.PazinVlasnik Igor Blašković

Gužva u 16-ercu, zakrpad=9,5 cm; š=7 cm2010.-te g.PazinVl. Igor Blašković

Thrash metal, zakrpad=12 cm; š=6,5 cm2012.PazinVlasnica Diana Čendak


Slušalice2010.-te g.Pazinvl. Diana Čendak

Anarhija lančićd=5,5 cm; š=5,5 cmd=28 cm (s lančićem)2010.-te godinePazinvl. Igor Blašković


Jagermeister tubica za ispijanje d=14 cm; p=2 cm2012.Pazinvl. Sara

Šareni lančićd=70 cm2010.-te g.Pazinvl. Diana Čendak

Ziggy, kartonski filterid=11 cm; š=5,5 cm2013.Pazin

68 “ODAKLE SMO”: SIMBOLI IDENTITETA

inspiracije i tumačenja

Simboli identiteta

69“ODAKLE SMO”: SIMBOLI IDENTITETA

Simboli identiteta(Silvia Ban, Jana Kos, Cintia Macuka, Petra Smoković i Sara Ursić, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin)

Temu „Simboli identiteta“ smo odabrale jer smo u svakodnevnom životu i kontaktu s ljudima različitih karaktera, godišta i životnih stilova uočile kako koriste mnogo zanimljivih simbola, kako u oblačenju i ukrašavanju, tako i u vjerovanju te ponašanju. Primijetile smo i kako se većina tih simbola koristi prilično pasivno, da su njihovi korisnici nedovoljno informirani o njihovim značenjima, podrijetlima, ulogama, utjecajima i slično.

Takav stav i ponašanje zaintrigirali su nas i naveli na razmišljanje o tome koliko ljudi zapravo znaju o onome što se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini i doprinosi prividnom definiranju njih kao osoba. Naše glavno pitanje bilo je da li pojedinci svjesno odabiru predmete i geste s određenom simbolikom kao dio svog života ili im je to nametnuto kroz društvo? Odnosno, prihvaćaju li simbole iz okoline bez da su pobliže upoznati s njima, koriste li ih uopće i zašto?

S obzirom da je broj pojedinaca na kojima smo primijetile određene simbole prilično velik, odlučile smo odabrati samo nekoliko osoba, pretežno naših godišta, te na temelju njihovih izjava pokušati doći do općenitog zaključka o korištenju simbola u svakodnevnom životu. Također, kao predmet istraživanja odabrale smo grupu od nekoliko najčešćih simbola koji su prisutni u životima naših vršnjaka i u modernom društvu.

iluminata koji predstavlja njihov kult i koji koriste u ritualima. Obrnuti križ koristile su vještice i sotonisti u srednjem vijeku, a danas ga se koristi u kontekstu protiv Crkve i religije. Broj ‘666’ je, kako piše u Bibliji, the number of the beast ili broj đavla koji će uništiti svijet. Gesta devil’s horns za njega danas predstavlja metal kao takav te se koristi na metal koncertima. Nekada je to značila obrana od demona kojima nas netko pokušava začarati.

Pentagram za Lea ima dva značenja: ako ima jedan šiljak usmjeren prema gore to je znak Isusove patnje, a ako su dva šiljka usmjerena prema gore to je znak sotonista. Danas se ne koristi za prizivanje sotone, nego u kontekstu slobode protiv iluzije kršćanstva. On primijenjuje obrnute križeve, znak ‘666’, devil’s horns te pentagram kao znak njegovog bunta protiv religije. Sotona njemu ne predstavlja mitsko biće nego slobodu za metalce i slušatelje slične glazbe. Leo u tim simbolima nalazi i duhovnu vrijednost jer mu pomažu da prikaže kakvu vrstu glazbe voli te da iskaže svoju slobodu i različitost od običnih ljudi.

Sljedeći ispitanik bio je Ivan Mrak, također sedamnaestogodišnji polaznik pazinske opće gimnazije. Rekao nam je kako simbol svevidećeg

Sotona... predstavlja slobodu za metalce...

Da li pojedinci svjesno odabiru predmete i geste s određenom simbolikom kao dio svog života ili im je to nametnuto kroz društvo?

Prihvaćaju li (ljudi) simbole iz okoline bez da su pobliže upoznati s njima, koriste li ih uopće i zašto?

Odabrale smo sedam osoba kojima smo postavili odabrana pitanja kako bi došle do zaključka. Na jednom smo papiru nacrtale simbole koje smo htjele istražiti. Bili su to: svevideće oko, križ, obrnuti križ, znak za 666, znak za devil’s horns i svastiku. Taj smo papir pokazivale našim ispitanicima i postavljale im sljedeća pitanja: prepoznajete li ove simbole?; znate li njihovo značenje?; što oni za vas predstavljaju?; na koji način ih primjenjujete u svakodnevnom životu i kako vas određuju?; da li oni za vas imaju neku duhovnu vrijednost?’

Naš prvi ispitanik, sedamnaestogodišnji Leo Bravar iz pazinske gimnazije, detaljno nam je opisao simbole. Za njega je svevideće oko simbol


oka nije vidio na ijednom drugom mjestu osim u crtanoj seriji ‘’Yu-Gi-Oh’’ te kako on njemu ništa ne predstavlja. Križ mu znači vjeru,a obrnuti križ simbol sotone i zla, kao i simbol ‘666’. Iako ne zna povijest tog simbola, devil’s horns mu predstavlja znak za glazbu koju slušaju metalci. Simbol svastike povezuje s nacistima. Jedini simbol koji koristi za vrijeme opuštanja i na koncertima je znak za devil’s horns, no ni tada mu ne znači ništa više doli usredotočenost i uživanje u glazbi koju voli.

Djevojka Jelena nije nam htjela odavati detaljnije podatke o sebi, ali nam je rekla svoje mišljenje o simbolima. Križ za nju znači unutarnju snagu, znajući da on predstavlja tuđu patnju, daje joj nadu i direktnu poveznicu s Bogom. Taj simbol za nju ima duhovnu vrijednost i osjeća se optimističnije kada ga nosi. Obrnuti križ je

odbijaju jer vjeruje da korištenje takvih simbola potvrđuje zlo u ljudima. Za Jelenu je svevideće oko još jedan simbol zla, oko od kojeg se ne možemo osloboditi, nego ga samo izbjegavati.

Dvadesetčetverogodišnji Zvonko Rajher iz Pazina svevideće oko opisuje kao manipulaciju nad drugim ljudima. Križ je za njega simbol kršćanstva i raspela, dok je naopaki križ simbol sotonizma i antikrista, sa čime povezuje i znak 666. Nijedan od navedenih simbola Zvonko ne primjenjuje i ne predstavljaju mu nikakvu duhovnu vrijednost.

Devetnaestogodišnji Karlo Srdoč iz Pazina rekao nam je kako je znanje o svim navedenim simbolima dobio od rimokatoličke vjere te kako smatra da je njihovo pravo značenje iskrivljeno u korist kršćanstva. On nastoji što više izbjegavati upotrebu ovakvih simbola jer ne želi da ga određuju neki znakovi kojima se pridaje značenje od većine ljudi, već sam sebe želi određivati svojim postupcima. Također, preferira simbole koji imaju u sebi elemente i dobra i zla, bez pristranosti prema jednom ili drugom. Karlo smatra kako većina simbola može imati duhovnu vrijednost, ali ne vjeruje da će je on osobno moći spoznati.

Naša sljedeća ispitanica htjela je ostati anonimna. Rekla je kako prepoznaje sve navedene simbole, ali joj ništa ne predstavljaju. Ne osjeća nikakvu bliskost s njima. Križ je opisala

kao kršćanski simbol, obrnuti križ kao simbol za antikrista, 666 kao broj sotone, devil’s horns kao simbol koji koriste metalci,a za svevideće oko smatra da je znak iluminata. Primjećuje ih oko sebe, ali ne zna njihova značenja te smatra da to također ne zna ni većina ljudi koji ih koriste. Neke od ovih simbola redovito nosi na svojoj odjeći, ali joj ne predstavljaju duhovnu vrijednost, već ih odabire samo iz estetskih razloga.

Pentagram opisuje kao zlo i teror te ga povezuje s komunizmom i sotonom

Križ znači vjeru, a obrnuti križ simbol sotone i zla.

simbol žrtvovanja sv.Petra i predstavlja pokušaj zla da izvrne pozitivne vrijednosti Isusovog križa. Pentagram opisuje kao zlo i teror te ga povezuje s komunizmom i sotonom, zbog čega se trudi izbjegavati ga u bilo kojem obliku- kroz umjetnost, svakodnevicu ili nešto drugo jer smatra da predstavlja čisto zlo. Broj 666, kao i devil’s horns za nju su simboli zla i vraga pa je zbog toga

Naša posljednja ispitanica bila je Mirjana Starčević Taylor. Simbol devil’s horns opisala je kao posvojeni simbol za heavy metal i rock glazbu koji se i danas koristi kod starijih generacija kao zaštita od uroka. Za nju ovaj simbol ne predstavlja duhovnu vrijednost, ali vjeruje da predstavlja za sotoniste koji time potvrđuju da slijede vraga. Broj 666 za nju predstavlja broj ega čovjeka koji živi u iluziji i dozvoljava da zlo manipulira njime. On predstavlja sve u našem životu: nas, svemir, našu Majku Zemlju i sve vibracije. To je zapravo broj materije, a činjenica da je u Bibliji predstavljen kao broj zvijeri samo govori o snazi tog broja. Naše tijelo u unutarnjoj nuklearnoj strukturi sastoji se iz 6-6-6 frekvencije vibracija jer je osnovna organska tvar našeg organizma ugljik.


Simbol pentagrama opisuje kao petokraku zvijezdu koja je simbol za ljude da primaju “spoznaje” kroz 5 osjetila, odnosno da nas se manipulira kroz naša tjelesna osjetila. Smatra da je to za neke znak zaštite, a za neke se tim znakom priziva na negativne destrukcijske vibracije za manipuliranje drugima. Ovisno o tome kako je pentagon postavljen tako se i smisao mijenja. Najčešće se koristi u okultizmu i sotonizmu te za manipulaciju energije kroz strujanje zraka.

Simbol križa za nju je najčešći i najraznovrsniji simbol kroz sve civilizacije i religije i svakome ima drugačije značenje. Usmjerenje križa prema dolje ili gore ovisi o shvaćanju pojedinca. Simbol svevidećeg oka u duhovnom smislu objasnila nam je kao pinealnu žlijezdu koja se pri meditaciji otvara i mi spoznajemo da smo svi i sve jedno. U materijalističkom svijetu i njezinoj svijesti svevideće oko je simbol iluminata ili zvijeri koja manipulira dvojnošću ovodimenzijalne vibracije ega i drži kontrolu u svemu.

Nakon analize odgovora ispitanika zaključili smo kako se simboli različito manifestiraju. Neki ih nose i koriste jer su im vizualno privlačni i lijepi, ne obračajući pritom pažnju na njihovo značenje i poruke koje šalju. Drugi imaju neko svoje viđenje i shvaćanje istih. Većini ispitanika simboli su nametnuti kroz modne trendove i masovne medije. Oni se pojavljuju spontano, čineći se

posve nevažnima, “stapaju se“ u masi. Kao što u svemu postoji druga strana, postoje i ljudi (ne isključivo ovi iz našeg istraživanja) koji smatraju da simboli imaju neki dublji smisao, te im čak igraju važnu ulogu u životu predstavljajući njihov način izražavanja i razumijevanja u životu.

Autorice rada “Simboli identiteta” u CENKI-ju s voditeljem radionice.


Bajkerska narukvica s križevimad=23 cm š=2,5 cm2010.gPulavl. Silvija Ban

Krunica u kutijicid=43 cm; kutijica: 6x4x1 cmvrijeme nepoznatomjesto nepoznatovlasnik nepoznat

Zastava SAD, maramad=155 cm; š=60 cm2011.Rimvl. Sara Ursić


Lančić s križemd=34 cm; križ-3x2,52005.Sv. Petar u Šumivl. Cintia Macuka

Lančić s križemd=40 cm; križ-2,5x22010.Pazinvl. Petra Smoković

Svjetleći bedž s križemp=4 cm2008. g.Pragvl. Sara Ursić

Majica sa svevidećim okomd=60 cm; š=40 cm2012.New Yorkvl. Sara Ursić


Raspelov=27,5; š=11,5; postolje: 7x7x3,5 cm1970-te g. 20. st.Italijavl. Petra Smoković

Križ. sv. Benediktap=4,5 cm2007. g.Memorijalni centar Ovčaravl. Sara Ursić


Privjesak “PEACE”d=75 cm, privjesak- p=4 cm2008. g.Kanadavl. Cintia Macuka

Svijetleća krunicad=42 cm2010.gPulavl. Silvija Ban

76 “ODAKLE SMO”: IGRE

kreativnost, transformacija, kontinuitet

Igre

77“ODAKLE SMO”: IGRE

Vremeplov igara - Igre u trendu kroz generacije1

(Ema Hošnjak, Dino Kralj, Alba Lukež, Sandra Maksimović, Roberta Osip, Antonio Piljan Nikola Šuput, Gimnazija Pula)

Tijekom vremena dolazilo je i odlazilo mnogo trendova, kako u modi, glazbi, tako i u igrama. Igre su neizostavan dio našeg života jer omogućuju socijalnu interakciju, uče nas normama i pravilima te timskom radu. Igra je osnovna ljudska aktivnost u djetinjstvu i izvrsna zabava tijekom cijelog života. Igrom možemo kvalitetno provesti slobodno vrijeme i osnažiti inteligenciju, kreativnost i maštu. Ona postoji otkad postoji i civilizacija, stoga možemo reći da je nezaobilazna komponenta ljudskog kolektivnog iskustva. Stari Mezopotamci, Rimljani i Inke poznavali su različite vrste igara- igre na tablama, kao što su labirint, šah, backgammon, guskina igra ili Čovječe ne ljuti se!, do kockarskih i kartaških igara. Tijekom povijesti mnoge igre su nestajale, dok su se istovremeno stvarale nove. S obzirom na različitost društva, nastajale su i različite igre.

1 U sklopu ovog istraživačkog rada polaznici radionice su snimili i montirali kratki video uradak: http://youtu.be/DPrOckhsEHM

Naš istraživački rad sastojao se od intervjua s osobama različitih generacija. Kroz razgovor s njima htjeli smo istražiti fenomen i kontinuitet trenda u igrama. U istraživanju je sudjelovalo 18 osoba, raspoređenih u skupinama do 15 godina, od 15 do 25 godina i 25+. Intervju se sastojao od ovih šest pitanja:

1) Igrate li neke igrice?

2) Koje igrice ste igrali kad ste bili mlađi?

3) Koja vam je najdraža igra sad, a koja vam je bila kada ste bili mlađi? Zašto?

4) Volite li više digitalne igre ili one koje to nisu? Zašto?

5) Volite li više individualne ili kolektivne igre? Zašto?

6) Jesu li vam draže igre u zatvorenom prostoru ili na otvorenom, u prirodi?

Na temelju dobivenih odgovora zaključili smo da, iako sva “čuda tehnologije” preuzimaju kontrolu nad našim životom, igre koje nisu digitalne još uvijek imaju veći utjecaj i popularnije su. Ubrzanjem tempa života ubrzale su se i igre te iz dana u dan nastaju nove. Bez obzira na masovnu popularnost stalno nadolazećih novih video igara, pametnih telefona, tableta, računala, čini se da društvene igre ipak nisu izgubile svoj šarm. Trendovi su se tijekom generacija mijenjali, no ipak postoje igre koje su, bez obzira o kojoj se generaciji radi, i dalje prisutne, pa možemo reći i

da su svevremenski klasik. Tako smo od nekoliko ispitanika različitih generacija dobili odgovore da su im neke od najdražih igara bile igre skrivača i lovice.

Kad sam bila mlađa često sam se s prijateljima igrala skrivača,ledene babe, poplave… Bila i ostala mi je najdraža igra skrivača, rekla nam je Matea Rojnić (1997.), dok je Andrei G. (2005.) najdraža igra lovice i to zato jer se voli igrati s prijateljima. Nika Š. (2006.) kaže da je i njoj omiljena igra lovice i da je igra za svaki odmor. Najdraža mi je zato što je mirna, nije kao kad se dečki igraju rata i ubijaju se, i zato jer volim trčati, pojašnjava Nika.

Kad sam bila mlađa često sam se s prijateljima igrala skrivača, ledene babe, poplave… Bila i ostala mi je najdraža igra skrivača.Igru policije i lopova možemo smatrati

kombinacijom ovih dviju igara. Ona je manje

popularna među današnjim vršnjacima, ali je

jednako zabavna. Trenutno nemam neku najdražu

igru, ali u mlađim danima bila je to igra policije i

lopova jer je bila napeta i zanimljiva. Radi se o igri u

kojoj smo se morali podijeliti u dva tima, jedni su bili

policajci, a drugi lopovi, i tako su policajci morali loviti

lopove. Kada bi ih ulovili smjestili bi ih u zatvor, a

kasnije bi zamijenili uloge, priča Ana L. (1990.).


Kartaške igre su također igre koje ne gube svoj smisao, a igraju se u raznim prigodama. Redovito igram s prijateljima briškulu, trešetu i balote, a najdraža igra mi je nogomet jer je rekreativna, otkriva nam Filip Zoričić (1982.), dok Tanja Carić (1962.) veli: Najčešće igram igre s mlađim sinom ili s prijateljima na feštama, znači uglavnom kartaške igre, a osim njih jamb i riziko. Marija S. (1974.) poručuje da su njoj najdraže kartaške igre, a kad je bila mlađa to je bila igra s lutkama. U ovim godinama igram briškulu, a nekada kao dijete igrala sam se skrivača, graničara, lastik..., kaže Mirela P. (1963.).

Igra lastikom jedna je od najpopularnijih ženskih igara iz djetinjstva. Malo koje dijete 21. stoljeća zna uopće što je to lastik, kako izgleda i kako se igra ta igra. Za igru je potreban veliki gumeni lastik koji se stavi dvjema curama oko nogu u najnižu poziciju (oko gležnjeva) i zatim treća cura mora odigrati cijeli niz “kompliciranih pokreta”, uglavnom odraditi brojeve od 1 do 10 po unaprijed dogovorenom stilu. No, postoje i razne druge verzije igara s lastikom.

Na pitanje koja im je bila najdraža igra u djetinjstvu od Daniele Litar Perković (1970.) dobili smo odgovor: Igre s lastikom sam baš jako voljela, bez obzira jesu li bile u grupama ili vezivali lastik uz stup i igrali nekakvu zasebnu igru. Ne smijemo zaboraviti da su djevojčice voljele i igre lutkama i Barbikama. Kad sam bila mala igrala sam se igre s

loptom i s Barbikama. Prije mi je bila najdraža igra s Barbikama jer mi je fora ih presvlačiti i raditi frizure, rekla nam je Nika Š.

Muški ispitanici ponudili su nam zanimljive i malo grublje igre nego što su to bile kod ženske populacije. Njima se među dražim igrama izdvaja

Igre koje nisu digitalne daleko su draže intervjuiranim osobama, no, naravno, postoje i oni koji digitalne igre smatraju boljim i dražim. Ne volim digitalne jer oduzimaju jako puno vremena i obvezuju. Ne bih imala ništa protiv da su neke kratke, stoga se opredjeljujem za nedigitalne, kaže Tanja Carić. O takvim igrama Daniela Litar Perković ima ovo mišljenje: Volim više nedigitalne, zato što su digitalne “opsjedajuće” i stvaraju ovisnost te sam primijetila da me puno češće naljuti neuspjeh u digitalnoj igri u usporedbi s drugim igrama koje nisu digitalne.

Filip Zoričić također ne preferira digitalne igre i to zato jer su one zatvorenog koncepta. Više volim igre u prirodi gdje mogu igrati s više ljudi, gledati ih, vidjeti njihove emocije, kreativnije su mi, zaključuje on. I Dejan Pavlinović opredjeljuje se za igre koje nisu digitalne: Definitivno nedigitalne. Pokušao sam igrati digitalne, ali sam imao čudan osjećaj nakon nekog vremena, poput krivnje, gubljenja vremena, stoga sam vrlo brzo napustio bilo kakve slične igre, odgovara on. Marija S. i Ivan L. (1994.) slažu se da su im digitalne igre draže i to zato jer su dostupnije, a Ivan dodaje i da je to stoga što: sportske igre ne volim, a više nisam dijete. Igri kojih sam se igrao sada mogu jedino igrati preko digitalne simulacije.

Na pitanje o preferencijama za kolektivne ili individualne igre naši ispitanici u glavnini se odlučuju za kolektivne, a jedan od glavnih razloga

Redovito igram s prijateljima briškulu, trešetu i balote, a najdraža igra mi je nogomet jer je rekreativna.

neizostavan nogomet, ali i razne druge “borbene

igre”, poput vojnika, kauboja…Igrali smo klasične dječje ratne igrice jer smo živjeli u vrijeme rata, pa je “grupa tražila grupu”, ali i sportove koji su oduvijek bili izvor zabave, komentar je Filipa Zoričića. Dejan

Pavlinović (1968.) rekao je: Volio sam aktivne i dinamične igre- skrivača, rata, kauboja i indijanaca, a i nešto kao bicikla, utrke, penjanje po stablima.

Boćanje


koji navode je druženje s drugim igračima, komunikacija i veća zabava. Kolektivne igre su zanimljivije i meni draže zbog dogovaranja i veće zabave, kaže Ana L., a s njom se, do riječi, slaže i Nika Š. Kolektivne definitivno, jer je lakše podijeliti sreću, a i tugu, navodi Dejan Pavlinović. Tanja Carić pak priznaje da se ne može odlučiti.

Individualne volim kad sam sama ili umorna, a kad sam u društvu volim društvene, kaže ona. Ivan L. preferira kolektivne igre jer igrači imaju mogućnost kompeticije i suradnje istovremeno. Volim se oslanjati sama na sebe, stoga su mi draže individualne igre. Volim par kolektivnih poput odbojke, no nisu mi drage kao i one individualne, kaže pak Marija S.

Gotovo svi ispitanici su odgovorili da su skloniji igrama na otvorenome, u prirodi. Razlog tome je što im priroda predstavlja mjesto za opuštanje, godi im svježi zrak i sunce, veselije im je. Igre u prirodi, definitivno! Priroda je zlato, bogatstvo

i treba što više provoditi vrijeme vani, naglašava Ivan S. Razlog svježeg zraka i sunca dovoljan je Ianu O. (2004.) za odabir igara u prirodi, a Dejan Pavlinović dodaje i da sva njegova iskustva igre pamti upravo u prirodi i da su to mahom lijepa sjećanja, pa se stoga uvijek radije odlučuje za igru u prirodi. Draže su mi igre u otvorenom prostoru, često se zna u zatvorenom nešto razbiti, odgovara Matea Rojnić.

Dakako, postoje i oni kojima su ipak draže igre u zatvorenom prostoru, te oni kojima je svejedno gdje se igra.

Vratimo se malo na naslov. Pitate se zašto smo ovo istraživanje nazvali vremeplovom igara? Ovim istraživanjem vratili smo se u prošlost i prisjetili se zaboravljenih igara, možda i zaigrali neke od njih. Upravo taj pogled unatrag omogućio nam je uvid u razlike u trendovima igara sad i nekad. Kroz izjave naših ispitanika dobili smo mogućnost da gotovo proživimo njihove sretne trenutke uz voljene igre, no i da primijetimo i shvatimo kako su se trendovi u igrama mijenjali tijekom godina. Tako će biti i ubuduće. Neke od sadašnjih, modernih igara postat će staromodne, dok će neke vjerojatno i pasti u zaborav. Mijenjanje trendova je vrlo zanimljiva pojava te smo se kroz ovo istraživanje osvijestili da će se ono što je moderno uvijek mijenjati i da smo svi mi sudionici u stvaranju novih, nadolazećih trendova.

Najčešće igram igre s mlađim sinom ili s prijateljima na feštama, znači uglavnom kartaške igre, a osim njih jamb i riziko.

Polaznici na terenu


Klikeri i lastik(Anika Bevandić, Kristina Hrelja, Diana Ostojić,

Maja Percan, Lena Simović, Gimnazija Pula)

KlikeriZa klikere, šćinke, ćinke su čuli svi. To je jedna

od najpopularnijih igara koje su se na ovom

području igrale još od vremena naših baka i

djedova. Igrali su ih uglavnom dječaci školske

dobi u društvu svojih prijatelja i susjeda, no i

djevojčice su bile dobrodošle.

Klikere smo igrali s dečkima iz parka. Ja i moja prijateljica bi uvijek igrale, potvrđuje nam jedna

sugovornica, dok nam druga otkriva da je

klikere igrala s tatom, a lastik s prijateljicama,

a da su dečki znali zaigrati s curama tek na pokojem rođendanskom slavlju. Na naše pitanje o usvajanju znanja o igri naši su nam kazivači rekli da su klikere naučili igrati od starije djece, u društvu, a rijeđe od roditelja. Od frendova iz razreda, to je tada bilo ful popularno i starija djeca su igrala pa smo mi imitirajući ih naučili. A neka pravila su me naučili i roditelji, kaže nam jedan od njih, a drugi potvrđuje: Netko bi igrao klikere ispred škole ili u dvorištu škole pa bi ja gledao i tako bi naučio od njih.

Pravila igre razlikovala su se, no cilj igre je uvijek ostajao isti- svojim klikerom pogoditi ostale klikere.

Prvo smo međusobno uzvikivali redoslijed igranja, s time da je najvažnije da budeš zadnji. Pravila smo izgovarali na pulskom talijanskom dijalektu. Onaj koji je prvi igrao bacao je šćinku iz rupe u nekom smjeru, po mogućnosti iza neke prepreke, poput kamena, trave, korijena. Slijedeći ga pokuša pogoditi isto iz rupe, što se jako rijetko događalo, a slijedeći bi pokušavao pogoditi jednog od ova prva dva isto iz rupe. U slučaju da jednog pogodi s mjesta pogotka baca šćinku u rupu da bi iz rupe opet gađao onog preostalog. Ako ne ubaci u rupu nastupa slijedeći igrač koji ima pravo izbora koga će od preostale dvojice gađati. U slučaju da promaši nastupa slijedeći igrač. Pobjeđuje onaj koji pogodi sve klikere iz rupe, ispričao nam je jedan naš djed.

Drugi nam je sugovornik rekao da je bilo “raznih

šema”, da su kopali rupe i u njih ubacivali klikere. Znači, netko bi prvi gađao u rupu i onda ako pogodi u rupu ima jedan poen. Onda se vadi taj kliker iz rupe i onda igra drugi, na primjer ako ne pogodi rupu već negdje drugdje, ovaj nakon njega mora pogoditi u rupu kako bi nakon toga mogao gađati

Igrači klikera su često i razmijenjivali svoje klikere, postojao je konkretan proces razmjene, a djed pamti da je u njegovo vrijeme to izgledalo ovako: “Dali bi jednog šašaja za tri, četiri željeznih. Onda smo htjeli naći crni granit u ruševinama i onda smo imali i crne šćinke ali ih je bilo teško izraditi i dugo je trajalo. Pobjednik je uzimao šćinke koje nisu bile makane, oštećene”.

taj kliker od drugog igrača po redu koji se odbio

izvan rupe. I ako pogodi taj kliker izvan rupe dobiva

kliker od tog igrača.

Čuli smo i ovo tumačenje: Svi bi krenuli s iste

crte i jedan po jedan bi gađali rupu koju bi sami

napravili, bilo u zemlji ili negdje drugdje, zavisi gdje

bi igrali. Najčešće ne bi pogodili rupu odmah iz prve

pa bi opet gađali, ali ovaj put s te pozicije gdje bi se

Vodenjaci, porculanke, talijanke, plavka, crvendaći...


nalazio kliker. Onda bi imali izbor gađati prema rupi ili što dalje od suparničkog klikera, zavisi dali biš bio blizu ili dalje od rupe. Kada bi napokon netko ubacio svoj kliker u rupu mogao bi gađati tuđi kliker, zavisi u koliko su se puta dogovorili da trebaju pogoditi kliker. Kada bi ga pogodili mogli bi uzeti kliker i tako su osvajali klikere. Najčešće je bilo dvoje igrača.

Jedan nam je sugovornik ispričao i da bi oni sjeli jedan prema drugome s raširenim nogama, svaki bi između nogu imao kliker i onda bi gađali jedan prema drugome. Onaj koji pogodi kliker drugoga pobjednik je. Za razliku od lastika, klikeri su imali jasnog pobjednika i nagradu. Klikeri su se, dakle, igrali u klikere. Tko pobijedi dobije od svakog gubitnika najljepši kliker, kaže nam jedan od igrača, dok nam drugi govori da su neki dobivali sve, a ne samo najljepše klikere. Onaj tko

pobijedi uzima sve klikere koji su u igri, prisjeća se djed. Neki pak pamte da su klikere uvijek igrali isključivo iz zabave.

Igrači klikera su često i razmijenjivali svoje klikere, postojao je konkretan proces razmjene, a djed pamti da je u njegovo vrijeme to izgledalo ovako: Dali bi jednog šašaja za tri, četiri željeznih. Onda smo htjeli naći crni granit u ruševinama i onda smo imali i crne šćinke ali ih je bilo teško izraditi i dugo je trajalo. Pobjednik je uzimao šćinke koje nisu bile makane, oštećene. Ispričao nam je kako su se klikeri u vrijeme njegovog odrastanja nabavljali u mehaničkim radionicama, male željezne kuglice, dok su spomenute šašaje, kamene šćinke sami izrađivali beskonačnim brušenjem kamena o kamen. Postojale su i matonele, klikeri od cigle, za koje saznajemo da su bili najlošije kvalitete i vetraje, šćinke od stakla. I sami klikeri koje je netko posjedovao bili su znak koliko je igrač dobar u klikerima. Neki su svoje klikere i kupovali, a sugovornici nam prenose da bi najčešće odlazili u Trst po njih jer je tamo bio veći izbor. Kod nas su bili neki prozirni, obični, ružni žuti, a u Italiji je bilo u svim bojama i veličinama: talijanke, parižanke, porculanke, bižinci mali, džombe, japanke..., priča nam jedan igrač.

Igra je u prosjeku trajala jedan do dva sata, a igralo bi se i kraće ukoliko vrijeme ne bi dopuštalo više. Saznali, smo, naime, da su se klikeri igrali u svakom slobodnom trenutku, dok traje odmor ili

čak poslije škole, oko pola sata. Svaki dan smo igrali,

kad god smo stigli. Nekad bi trajalo i satima i nikad

nam ne bi dosadilo, veli jedan sugovornik, dok

drugi pojašnjava da je trajanje ovisilo o tome do

kojeg pogotka su odlučili igrati. Ako smo u jedan

pogodak je moglo trajati pet minuta, ako smo igrali

u više pogodaka je moglo trajati od 15 do 20 minuta.

Lokacija za igru bilo je bezbroj. Igralo se po

susjedstvu, na školskom dvorištu, u parkovima,

na malim i velikim odmorima, za vrijeme

slobodnih sati u školi, a jedan sugovornik pamti

da bi njega i njegove prijatelje profesori ponekad i

za vrijeme školskog sata, a nakon ispita ili nekog

usmenog odgovaranja pustili da igraju.

“Pedalj, ciljaj, čok, činac...”

"Kliker u rupu...”


Ispitali smo i da li se uz tu igru veže i neki oblik afirmacije u društvu i na koji se način manifestira. Svi su nam sugovornici potvrdili da su oni “vještiji bili veće face u društvu”, a jedan nam je dodao i da je onaj koji je pobjeđivao bio najčešće glavni i fizički spretniji i jači od ostalih igrača. No, usprkos tome klikeri su oduvijek bili društvena igra koja je povezivala prijatelje. Bilo mi je zabavno igrati. Htjela sam naučiti kako se igraju, jer mi je nona puno pričala o tome kako su kao male one to igrale, kaže nam jedna djevojka, a djed nam dodaje kako je bilo zabavno zato što su se stjecale neke korisne vještine, a i zbog toga jer su igrači bili non- stop u pokretu i uvijek u društvu.

JEZIK/POJMOVNIK (djed)

Anonimni sugovornik:

Ultimo - zadnji

Secondo - drugi

Penultimo - predzadnji

Primo - prvi

Niente niente – izraz koji izgovara onaj koji gađa i ništa pritom ne smije ometati njegovo gađanje

Niente gamba – stavi nogu ispred pa ovaj koji gađa mora gađati preko noge

Niente mano - stavi ruku ispred pa ovaj koji gađa mora gađati preko ruke

Niente orologio – s petom iza šćinke, i lijevo i desno

Niente bacini – ne smije se kotrljati po podu

Niente puhini - nema puhanja

Niente scopa – ne čistiti teren između, kažu oni koji su bili gađani


Bižinac – jako mali kliker

Đomba – najveći kliker

Porculanka – kliker od porculana

Trobojac – trobojan kliker

Jednobojac – jednobojan kliker

Trokut – trojica bi igrača igrala

Četverokut – kada igraju četvorica igrača


Primo - mora reći onaj koji želi prvi igrati

Ultimo – kaže onaj koji želi zadnji igrati

Niente puhini – pušeš u kliker kad ti bacaš u rupu

Niente niente – nesmiješ ni puhini, ni orologio, ni bacini

Niente orologio – kad mu radiš s nogom ispred rupe, ako se ne kaže na početku igre

Niente bacini – ako jedan kliker ne lupi u drugi već ga samo dotakne

Žbok – kad pogodiš drugi kliker ili klikere

LastikLastik je, uz klikere, bio jedna od najpoznatijih i najrasprostranjenijih dječjih igara. Najčešće su ga igrala djeca predškolske i osnovnoškolske dobi i to u društvu svojih vršnjaka- prijatelji i prijateljice iz razreda, susjedi, mlađa i starija braća i sestre...Iako je lastik bio igra ponajprije namijenjena djevojčicama mi smo provodeći intervjue saznali da su i dječaci rado sudjelovali. Igrala sam uglavnom s prijateljicama iz razreda, a nekad su se i dečki iz ulice ubacili, ali ne onaj klasičan lastik već onu drugu igru s lastikom, ona Olimpijada, potvrđuje nam jedna sugovornica. T. J. B. (47) pak kaže da su klikere igrali dečki, pa cure nisu bile jako poželjne, dok su one igrale lastik i to stalno.

Poput igre klikera, mladi su i igre lastika usvajali od starijih prijatelja, pretežito u dvorištu, a igralo se gotovo pa cijelo vrijeme djetinjstva. Oduvijek do zauvijek, dok nisam krenula u srednju školu i počela malo izlaziti. Dok god sam bila na dvorištu s društvom igrala sam lastik. To je bilo jako popularno kad smo mi bili mali. Nije baš bilo drugih igara i puno rekvizita, a to je uvijek bilo jednostavno. Još je baka bila krojačica tako da smo u kući uvijek imali lastik, i to prvoklasan, priča nam T. J. B.

Osnovna pravila igre vrlo su jednostavna. Dvoje je držalo lastik dok je treći preskakao. Lastik se držao oko gležnjeva, a noge su bile raširene u širini kukova. Postojalo je čak deset različitih razina koje


Svaki broj imao je svoj način preskoka. Ukoliko je taj koji preskače bez greške odskakao od 1 do 10, prešao bi na sljedeću težu razinu - lastik oko koljena, pa lastik oko bokova, lastik oko struka. Išli smo čak do lastika oko ramena i vrata. Ukoliko bi preskakač fulao, on bi išao na mjesto držača lastika, a taj koji je držao bi krenuo skakat, i tako u krug.

su se razlikovale po težini. Jedna nam kazivačica veli: Svaki broj imao je svoj način preskoka. Ukoliko je taj koji preskače bez greške odskakao od 1 do 10, prešao bi na sljedeću težu razinu- lastik oko koljena, pa lastik oko bokova, lastik oko struka. Išli smo čak do lastika oko ramena i vrata. Ukoliko bi preskakač fulao, on bi išao na mjesto držača lastika, a taj koji je držao bi krenuo skakat, i tako u krug.

Osim ovih osnovnih pravila svatko je smišljao svoje, teže varijante igre. Neki su skakali s lastikom oko jedne noge ili lastik nisu smjeli dodirnuti dok preskaču. Svaka je grupa prijatelja imalu svoju vlastitu varijantu ove popularne igre.

Ne sjećam se točno kako smo igrali. Sjećam se da smo igrali ili u troje, pa svatko za sebe ili u četvero, pa su onda bila dva para. Bilo je nekoliko stupnjeva koje je trebalo proći ili nekakve kombinacije koje se trebalo odskakati. A kasnije se pojavila igra Olimpijada koja se opet igrala s lastikom. To su bile neke forme. Dvije osobe na krajevima bi nakon neke brojalice mahale rukama i saginjući se i pružajući ruke radile određene forme s lastikom kroz koje se trebalo provući. Tu su se mogle koristiti i ruke i noge tako da bi lastik, kad je nategnut, ruke i noge zaustavljale na podu i onda su se tvorili neki trokuti i prolazi kroz koje se trebalo provući bez da takneš lastik. A i kada se preskakao lastik bilo je bitno da ne takneš dok skačeš, kaže nam T. J. B.

O spomenutoj Olimpijadi saznajemo da bi dvije cure držale lastik svaka sa svoje strane, a cure koje su prelazile lastik bi pjevale “Olimpijada, čoko, čokolada Kraš”. Kada bi je otpjevale do kraja, i ako bi prešle lastik bez da ga dotaknu, na red bi došle druge cure koje su bile u redu za prelaziti lastik.

Za razliku od klikera igrači/ce lastika rijeđe su izmijenjivali/e nagrade, a nabavljao se na različite načine, najčešće u kući. Mame bi nam kupile, a kad bi mame zaboravile, a nama se neizdrživo igralo, onda bi ja posudila mamin lastik koji je ona imala za šivanje, kazuje nam jedna sugovornica. Njezina kolegica dodaje i da je njezina mama uvijek imala u kući lastika za promijeniti u piđami ili nekoj drugoj odjeći. Demonstracija jedne od igri lastikom poznata kao “olimpijada”


Zabava je bila osnovni cilj igre, a svi naši sugovornici izdvajaju i važnost druženja na otvorenom. Kući smo bili kad se jelo, kad se trebalo, a od tri do pet nije se smjelo smetati druge susjede, zaključuje T. J. B.

VRSTE IGARA/JEZIK/POJMOVNIK:

Balerina rokoko diže noge visoko. Vide joj se gaćice na crvene tačkice.

Prsti peta lastik cigareta. Peta prst Rijeka Trst.

Tipa-top

Čarli, Čarli pere suđe

Olimpijada čoko čokolada.

League of Legends2 - Marcov dnevnik jednog puta(Stefano Filimonović, Marco Ristić, Andrej del Treppo, Gimnazija Pula)

17. 4. 2014.

Krenuo sam s mojim prijateljem koji je snimao iz Pule u Zagreb kako bi se smjestili kod naših prijatelja i odmorili prije natjecanja. Tog smo dana otišli do Arene centar kako bi vidjeli prostoriju i komponente na kojima ćemo igrati.

18. 4. 2014.

Probudili smo se jako rano, u 6 ujutro i otišli do kolodvora. Tamo smo čekali prijatelja i

2 Osim ovog kratkog terenskog dnevnika, polaznici su svoj rad fokusirali na izradu video uratka koji nas pobliže upoznaje sa svijetom gaming-a, u ovom konkretnom slučaju na primjeru igre League of Legends: http://youtu.be/NDOq3WVQqus

njegovu djevojku iz Vinkovca. Hodanjem do doma upoznavali smo se jer su nam ovo bili prvi trenutci da se vidimo u zbilji. Kada smo stigli doma, uzeli smo stvari i krenuli smo do Arene, negdje oko 8 sati. U 8. 30 je bio dogovor da se nađemo s ostala dva člana ekipe, a u 9 smo trebali potvrditi naše igranje na natjecanju.

Ekipe su bile raspoređene u 4 skupine po 5 momčadi. Mi smo bili druga skupina i igrali smo protiv Lege, Instagib i Shinigamy Gaming. Prvi meč protiv Legea smo izgubili i tada smo se probudili i shvatili da moramo jače djelovati. Ostala dva game-a (igre) smo pobijedili i plasirali se u play-off. U osmini finala svladali

smo EXP gaming, a u četvrtfinalu smo igrali Acertasa. Gledatelji i ostali igrači su govorili kako nemamo šanse protiv njih i tu smo dali sve od sebe da dokažemo suprotno. Svladavši Acertasa, plasirali smo se u polufinale gdje nitko od nas to nije očekivao, a kamoli protivnici.


Fotografije prikazuju “gejmersko” takmičenje u Zagrebu.

Slijedeći protivnik je bio Lege i morali smo igrat 2 meča protiv njih. Prvi game su nas s lakoćom pobijedili. Prije drugog game-a imali smo sastanak i odlučili da napravimo nešto naše s rizikom, pa kud pukne da pukne. Takvim stavom imali smo meč u ruci sve do jedne pogreške koja nas je koštala finala. Pogreška je došla zbog neiskustva, ali se nismo demotivirali jer smo znali da imamo još 2 meča za 3. mjesto. Bili smo svi zadovoljni, ali i gladni 3. mjesta jer bi to bio naš prvi veći rezultat. Ti game-ovi su bili vrlo dobri i kvalitetni, ali nismo uspjeli pobijediti. Nakon natjecanja smo otišli svi nešto pojest prije nego li se pozdravimo.

19. 4. 2014

Došao sam doma i odmah se čuo s ekipom. Analizirali smo naše pogreške i prisjećali se sjajnih trenutaka u Zagrebu. Osobno, bili su to vrlo važni dani jer sam radio ono što najviše volim- družio se s prijateljima s kojim najviše provodim vrijeme i okusio nešto što jedva čekam da se ponovi.

86 “ODAKLE SMO”: LUNGOMARE

Memorije grada i njegovih stanovnika

Lungomare

87“ODAKLE SMO”: LUNGOMARE

Lungomare kroz povijest1

(Tena Bičanić, Katya-Ellena Stančić, Mateja Vukić, Rafaela Žderić, Gimnazija Pula)

Lungomare je udaljen tri kilometra od centra grada. Obalna cesta duljine 2-2,5 km obuhvaća područje triju uvala: Valkane (Val Cane), Gortanova uvala (Val Consiletti), Valsaline (Val Saline) i uvala Stoja (Val di Fuora). Pojedine uvale međusobno su povezane asfaltiranom cestom i pješačkim stazama.

Godine 1852. odlučeno je da će Pula postati buduća glavna ratna luka austrijske mornarice. Slijedi period intenzivne izgradnje koji je obuhvatio pomorski arsenal, obrambene tvrđave i druge vojne objekte te sam grad, sa svom infrastrukturom. Za potrebe izgradnje arsenala 1854. godine, gradska klaonica je s pozicije u uvali Busso, uz more u blizini današnje pošte, premještena na novu poziciju na Valsalinama. Lungomare je u to doba bilo sastavni dio

1 Autorice su se koristile u tekstu arhivskim fotografijama publikacije objavljene u sklopu izložbe: Lungomare: dio kolektivne memorije i osjećaja pripadnosti gradu. Prilog kampanji protiv lociranja gradskog pročistača otpadnih voda na Lungomareu. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva/ Zelena Istra, 2012.

obrambenog pojasa ratne luke: na sjeveru se

nalazio Fort Max (današnji kamenolom Max na

Stoji), na sjeverozapadu topnička baterija Stoja,

a na jugu Fort Monsival. Godine 1859. izgrađena

je i topnička baterija Saline, na mjestu današnjeg

hotela Pula.

Nakon 1866. godine širi se pomorski arsenal,

vojna luka i sam grad, pa jedna klaonica više

nije dovoljna. Stoga se 1869. godine otvara

nova, civilna klaonica u Val di Fuora (današnja

Zelenika), a postojeću na Valsalinama koristi

vojska. Nakon toga se gradi i topnička baterija

Cane, na lokaciji iznad današnjeg sportskog

kompleksa. Od vojnih objekata sagrađena je

topnička streljana Cane, pješadijska streljana

Saline (današnji Sisplac) i obelisk na punti Cane

(u današnjoj šumi Lungomare), koji je u paru s

obeliskom na monte Gobbo (kod škole na Stoji)

marker pomorskog poligona.

Krajem 19. stoljeća pulsku luku, dugačku preko

pet kilometara i s četiri otočića, gotovo u

potpunosti koristi mornarica. U samom gradu

ostalo je malo slobodnog prostora namijenjenog

kupanju i to kod željezničke stanice. To se divlje

Lungomare, Alojz Orel


gradsko kupalište 1901. godine uređuje. Godine 1914. austrougarska mornarica je za svoje časnike, njihove obitelji i viđenije Puljane na Valkanama izgradila reprezentativni kupališni kompleks. Kompleks je izgrađen bez dozvole grada Pule, samovoljom vojnih vlasti.

Završetkom Prvog svjetskog rata Pula dolazi pod talijansku vlast. Italiju ne zanima Pula kao vojno uporište, pa je time i područje Lungomarea, osim kupališta Valkane, prepušteno gradu na korištenje. Kupališni kompleks prisvaja Regia Marina, talijanska Kraljevska mornarica, kao pravni nasljednik austrougarske mornarice. Na širem području grada spontano niču nova kupališta - Stoja, Podstinje (današnje Zlatne stijene), Vargarola i Valsaline. U periodu između dva rata zatvara se vojna klaonica na Valsalinama, topničke bitnice i streljana Cane, a 1924. gradi se kupalište Bagno Saline (današnji Ferijalni savez). Cesta Lungomare izgrađena je 1937. godine i to od kupališnog kompleksa Valkane do spoja na cestu kod vojne klaonice na Valsalinama.

Savezničko bombardiranje nanijelo je Puli velike štete, pa je tako 19. veljače 1945. u zračnom napadu oštećen i objekt kupališta na Valkanama. Godine 1947. započinje pošumljavanje priobalnog područja Lungomare. U uvali Consiletti 1953. godine otkriven je spomenik Vladimiru Gortanu. Drugi spomenik postavljen je 1968. godine, a treći 1995. godine. Val Consiletti mijenja naziv u

Gortanova uvala. Valkane nazivaju Trstenik, uvala trstika, ali se naziv nije uvriježio. Naziv Zelenika se u početku koristio za kupalište na Valkanama, no danas se koristi za obalni dio susjednog zaljeva Stoja.

Tek nakon Drugog svjetskog rata stanovnici Pule mogu nesmetano koristiti kupalište Valkane. Kao pravni nasljednik talijanske vojske, Jugoslavenska narodna armija (JNA) prepušta područje Lungomare Gradu Puli na korištenje. Puljani u velikom broju posjećuju kupalište, bez obzira na oštećeni centralni objekt kupališta i oštećenu betoniranu obalu s molovima. Radi opasnosti od povreda kupača, početkom 1958. godine ruši se oštećeni centralni objekt kupališta Valkane. Od 1968. godine kupalište Valkane prepušteno je propadanju. Vojna klaonica na Valsalinama

pretvara se u popularno pulsko kupalište Mornar. Nakon 1970. godine izgrađen je Hotel Pula i naselje privatnih kuća, u šumi Lungomare rudimentarni uređaj za otpadne vode s ispusnom cijevi u more, a na području bivšeg kamenoloma sportski kompleks.

Terenski dnevnik i intervjui: Lungomare nekad iz današnje perspektive

Na Lungomare smo se uputile u subotu i u nedjelju, 17. i 18.5.2014., s ciljem da pitamo starije ljude kako su oni provodili vrijeme na Lungomareu, da podijele s nama neka svoja sjećanja i opišu kako se Lungomare mijenjao tijekom više godina. U početku nije baš bilo lako pristupiti ljudima, ali ubrzo smo skupile hrabrosti i naše razgovore započinjali s rečenicom: “Učenice smo Gimnazije Pula. Dali ste voljni odgovoriti nam na par pitanja?” Naišli smo na različite osobe- od onih koji su bili spremni razgovarati i podijeliti svoje uspomene s nama, do onih koje su nas odbile iz nepoznatih razloga. Sve u svemu bilo je to jedno zabavno i vrlo lijepo malo istraživanje o nekadašnjem naličju djela našega grada.

Pitanja koja smo postavljali sugrađanima su sljedeća:

1) Kakve vas uspomene vežu za Lungomare?

2) Zašto se određena uvala (lokacija) zove baš tim imenom (Valkane, Mornar, Gortanova...)?

Familija Lorencin-Tkalec ispred kupališne zgrade, Valkane 1951. Iz privatne zbirke Saše Lorencin.


3) Da li je velika razlika između Lungomarea nekad i danas?

4) Što se sve i kako, po vašem sjećanju, promijenilo kroz vrijeme?

Sve uspomene koje nosim iz mladosti s Lungomarea su predivne i nezaboravne. Osim na kupanje i šetnje, na Lungomare smo odlazili i pjevati. Pamtim i svoje prve simpatije upravo s Lungomarea, priča nam J. V. (59). I. B. (56) potvrđuje da nije puno vremena provodio na Lungomareu, no da su mu uspomene koje nosi društvo s kojim se nalazio na tom području. Prve asocijacije na Lugomare koje niže M. J. (65) jesu: šetanje, kupanje, čisti zrak, društvo. Uz te, T. G. (60) dodaje i nekoć čišće more, B.O. (52) vožnju bicikla, a S. G. (38)

večernje izlaske. Mi smo zapravo radili slične stvari kao što to rade današnje generacije. Odlazili smo tamo šetati i družiti se s prijateljima, a na Valkanama smo se kupali jer su u to vrijeme Valkane bile vrlo popularno kupalište, podcrtava K. B. (50). P. M. (52) kao mjesto za kupanje spominje Gortanovu uvalu, na stijenama. Nije bilo toliko stranaca. Mi smo se kupali na ovim pločama na lijevoj strani, kartali se, kaže. Bila su to velika obiteljska kupališta i izletišta, također i romantična gledanja u zvijezde, dodaje S. P. (50).

Na pitanje o imenima određenih lokaliteta na Lungomareu J. V. (59) kaže: Valkane je starogradsko kupalište još iz Italije i znači uvala morskih pasa. Gortanova uvala je dobila ime po Vladimiru Gortanu, a Mornar zbog vojske i mornarice iz Austrougarske. Većina nam je sugovornika odgovorila gotovo istovjetno, a S. M. (80) je pojasnio i kako su Valkane nazvane po morskim psima koji su tamo dolazili jer se

ondje u more bacalo meso iz klaonice.

Sličnog je mišljenja i P. M.: Toponimi od nekad, Austrijanci i Talijani. Gortanova se poslije Drugog svjetskog rata tako nazvala, ne mogu se sjetiti kako se prije zvala, jedan talijanski naziv. Valkane je uvala morskih pasa, tamo di je bila klaonica nekad, gdje je ono veliko parkiralište na Zeleniki je bila kuća koju su srušili. I na Valsalinama gdje je teretana i jedriličarski klub je nekad bila klaonica. Tek je jedan

sugovornik, K. B., odgovorio suprotno: Valkane su dobile ime prema trstici koja je rasla na tom području jer je trstika na talijanskom canna.

Razlike u izgledu i životu Lungomarea danas naši su sugovornici komentirali ovako. J. V. je rekao da je razlika drastična, a I. B. kaže da su promjene velike i da se razlika vidi se i u tome za što je nekad služilo a za što danas služi to mjesto, aludirajući na izlazak mladih. Razlika je velika, ali trebalo bi još raditi na tome da bude još bolje, poručuje M. J., dok T. G. kaže da mu se velike

“Bila je jednosmjerna cesta, u suprotnom smjeru nego danas, onda je bila dvosmjerna. Gortanova je ‘85. zarasla, škaline samo na jednoj strani, nije bilo obrađeno. Spomenik je bio dugačak i visok. Nekad su bili i cirkusi. Nije bilo teniskih terena. Bilo je samo jedno nogometno igralište, ono ostalo je bio kamenolom. Tamo pamtim da su bili i fliperi. Kad je bio onaj potres u Udinama ‘76. onda je tamo bio cirkus i životinje su bile uznemirene. Na Valkane kroz šumicu su ih vodili dolje kod mola da se slon ide kupati. Bile su i njive na Mornaru.”

Alojz Orel: Kupači na Valkanama


promjene zapravo sviđaju. Sve je proljepšano i trebalo bi biti još ljepše da bude elitni dio Pule kojim će se Pula ponositi, kao ukras, zaključuje. S. G. ne primjećuje preveliku promjenu tog lokaliteta kroz njegove godine, kao i D. M., koji dodaje tek da je infrastruktura uređena i da je nekoć sve bilo divlje, dok S. M. pojašnjava da je najveća promjena ona u prirodi. Tamo prije nije bilo toliko šuma i nije bilo trim staze, kaže. A S. P. sabire sve promjene, ali i sjećanja: Uređena šetnica koje nekad nije bilo, ležeći policajci, puno nesreća prije 20.- ak godina. Divljali su s motorima, na vijestima je bilo da je nastradala jedna beba od tri mjeseca u kolicima. Ludovali su i ganjali se. U dva smjera je bila cesta. Slastičarna kao neki kiosk, na terasici iznad Sidra. Na današnjem Školskom se naplaćivao ulaz i to godinama, kao gradska plaža. Ovog za odbojku nije bilo, šah je i tad bio gore. Novi su tereni, trim staza koje nije bilo 20 godina prije.

Posljednjim pitanjem sugovornici su zapravo produbili odgovore o sjećanjima na promjenu u prostoru Lungomarea. J. V. tako zaključuje da je to nekad bilo intimnije mjesto, I. B. se nadovezuje s novim sadržajima kojih unatrag nekoliko desetljeća nije bilo, poput uređene šetnice, dijela šumice za trčanje, parka, caffe-barova i parkirališta. M. J. uz jednosmjernu cestu spominje i uređenu šumicu, ljepši ulaz u more, ali i činjenicu da više nema telefonskih govornica. T. G. naglašava da se nekoć dolazilo isključivo zbog kupanja, a B. O. primjećuje zagađeniji okoliš. P. N. nam na to pitanje daje najdulji odgovor: Bila je jednosmjerna cesta, u suprotnom smjeru nego danas, onda je bila dvosmjerna. Gortanova je ‘85. zarasla, škaline samo na jednoj strani, nije bilo obrađeno. Spomenik je bio dugačak i visok. Nekad su bili i cirkusi. Nije bilo teniskih terena. Bilo je samo jedno nogometno igralište, ono ostalo je bio kamenolom. Tamo pamtim da su bili i fliperi. Kad je bio onaj potres u Udinama ‘76. onda je tamo bio cirkus i životinje su bile uznemirene. Na Valkane kroz šumicu su ih vodili dolje kod mola da se slon ide kupati. Bile su i njive na Mornaru.

Lungomare danas i sutra(Dora Čerina, Dominik Družeta, Dan Pauletta, Ivana Škoro, Gimnazija Pula)

Lungomare, nezaobilazno obalno šetalište u Puli, proteže se od gradskog kupališta Val-kane sve do Gortanove uvale i dalje do Valsalina. Smjestilo se između guste borove šumice s jedne i prirodne stjenovite morske obale s druge strane, a između se nalazi šetnica duž čitave obale. Ovo prekrasno područje danomice posjećuju sve generacije: od malene djece u kolicima tijekom šetnje s roditeljima, do starijeg stanovništva koje želi svjež zrak. Jedan od ispitanika nam je rekao: Pa posjećujem Lungomare od kad znam za sebe, i to

Gortanova uvala

Društvo, Lungomare 1970-e (nepoznat vlasnik/autor)


iz više razloga, poput šetnjice, kupanja, a ponekad i trčanja. Na to se nadovezao i Luka (27) poručivši nam: Jako dugo ga posjećujem. Barem jednom tjedno otiđem u šetnju s psom tuda, a preko ljeta sam skoro svaki dan na Lungu jer se tamo kupam.

Kroz Lungomare kreće se jednosmjeran promet automobila zbog kojeg ne nastaju gužve, a u nekim dijelovima ceste nalaze se i ležeći policajci kako bi spriječili jurnjave. Ljudi često prolaze tuda s automobilima kako bi uživali u prekras-nom krajoliku. Oni najaktivniji mogu izabrati krivudavu trim stazu kroz šumicu ili posjetiti Sportski centar Valkane. Šumska površina duž obale Lungomare dugogodišnja je rekreacijska zona za sve uzraste građana Pule, a najviše je koriste trkači, šetači i biciklisti. Kristina (18) nam je rekla: Jednom tjedno posjećujem Lungomare. Po ljeti tamo idem na more, a kada imam vremena idem trčati po šumici i vrlo rado koristim stazu kroz šumu. Trim staza se sastoji od 15 punktova opremljenih raznim spravama i oznakama za vježbanje. Centar Valkane je opremljen različitim sportskim igralištima, od nogometnog do tenisk-og, ali i pratećim sadržajima koje koriste klubovi i ostali građani.

Od ispitanika smo saznali da najviše posjećuju Lungomare za vrijeme ljeta pa nam je Roberta (17) rekla: Lungomare posjećujem u vrijeme ljetne sezone, ne stalno već samo ponekada jer često mijenjam kupališta. Tamo se idem sunčati, plivati

i prošetati kada imam vremena. Mnoštvo tur-ista i građana koriste kupališta Lungomarea za opuštanje i sunčanje. Obala je u najvećem dijelu stjenovita, a najpopularnija plaža je zasigurno šljunčana Gortanova uvala. Gotovo svi ispitanici su nam odgovorili da ne bi trebalo ništa mijenjati u vezi kupališta te da bi ona trebala ostati onakva kakva jesu.

Zapitali smo ispitanike kakvi su njihovi prijedlozi za daljnje uređenje i razvoj ovog područja. Gor-dana (51) nam je odgovorila: Šumicu bi trebalo iskoristiti više za rekreaciju, počistiti je malo, posaditi nova stabla jer su dosta oštećena i bolesna. I imala je pravo. Premda vizualno izrazito atraktivna, slika današnje šume Lungomare izbliza je slika prilično zapuštene šumske površine. Stabla u šumi datiraju od pošumljavanja 50.- ih godina i danas su to zrela stabla koja nisu obnavljana i

pomlađivana, a brojna su oštećena, oboljela ili podlegla vjetro-izvalama.

Postojalo je raznih prepirki oko postavljanja novog pročistača otpadnih voda na Lungomare koji bi se nalazio u šumici na mjestu postojećega manjeg pročistača. Upitali smo naše ispitanike dali su upoznati s planovima razvoja na tom prostoru, kao što je izgradnja novog pročistača za vodu. Gordana nam je odgovorila: Za pročišćivać sam čula da je bilo različitih rasprava ali ne znam ništa o tome.

Po našim spoznajama najveći problem je u lokaciji budućeg pročistača koji je znatno veći od postojećega. Prikupljene se otpadne vode iz uređaja ispuštaju u more putem dugog pod-morskog ispusta koji niti ne zagađuje obalu jer fekalije odlaze daleko u more. Udruga Zelena Istra smatra da plan za izgradnju pročistača u šumi Lungomarea nije nastao na temelju procjene najoptimalnijih rješenja nego na temelju nečije prethodne pogrešne odluke, te da pročistač na

Svi su građani Pule barem jednom u životu doživjeli vrijedan trenutak na tom prostoru, bilo to samo usputna vožnja ili cjelodnevno kupanje. Lungomare će zauvijek ostati u njihovim srcima kao dio Pule koji se treba zaštiti.

Plakat u prilog kampanji protiv izgradnje pročistača na lokaciji Lungomare.


Valkanama nije jedino moguće rješenje. Udruge Za Sisplac i Zelena Istra organizirale su 3. veljače 2012. u hotelu Pula javnu tribinu o planu izgrad-nje novog gradskog pročistača na Lungomareu. Na tribini je sudjelovalo preko stotinu građana koji su se u diskusiji nakon prezentacije jedno-glasno izjasnili protiv izgradnje novog pulskog pročistača na gradskoj šetnici i plaži Lungomare.

Na službenim internetskim stranicama Grada Pule našli smo informacije o ciljevima budućeg prostornog uređenja Lungomarea. Smatraju da ovaj specifičan i vrijedan prostor treba reorga-nizirati tako da se kvalitetnije i funkcionalnije iskorištava. Upitali smo ispitanike koji bi bili pozitivni, a koji negativni oblici mogućeg razvoja Lungomarea. Nikola (40) nam je odgovorio: Pozi-tivni oblici mogućeg razvoja su zasigurno turizam i otvaranje novih radnih mjesta, ako se planiraju otvoriti nekakvi hoteli, kafići i restorani. A negativni oblici bi bili sječa šuma, betonizacija obale i prenam-jena tog prostora u urbani turizam. Roberta nam je rekla: Pozitivno bi bilo to da bi dolazilo više turista, pa bi se razvijalo i bilo bi više mogućnosti za rekre-aciju i aktivnosti, a negativni bi bili to da bi plaže bile krcate, ne bi bilo ugodno te bi se počelo skupljati smeće na obali radi toga.

Na internet stranicama Grada Pule čitamo da se šuma Lungomare prepoznaje kao veliki turističko- rekreacijski potencijal i da je shodno tome treba unaprijediti, kroz osmišljavanje novih

sadržaja za sve starosne grupe te da je treba opremiti pratećom urbanom opremom u korist građana Pule. Postojeći Sportski centar Valkane planira se rekonstruirati na način da se omogući višefunkcionalna namjena i kvalitetnije korištenje. Navode također da je u planu na bivšem kame-nolomu izgradnja sport- hotela visoke kategorije (4, 5 zvjezdica) kapaciteta do 170 ležaja, kako bi bila postignuta zaokružena ponuda vezana uz sportski turizam.

Gordana nam je na to rekla: Za deset godina Lun-gomare bi mogao postati turističko središte. Možda bi više trebalo iskoristiti za turizam. Makar ne bi baš da se tamo izgrade primjerice deset hotela, to ne bi bilo lijepo. Ali jedan, dva hotela ne bi bilo loše, da se više to područje iskoristi za turizam.

Na isturenim dijelovima obale, sa sjeverne strane uz šetnicu, planiraju se graditi dva ugostiteljsko-

plažna objekta s ponudom ugostiteljskog i pratećeg sadržaja koji bi bio namijenjen prven-stveno podizanju standarda plaže te za zabavu i ugodu njegovih posjetitelja. Također su naveli i da se planira graditi jedna parcela stambene namjene koja bi sadržavala dvije do šest stam-benih jedinica. Omogućena je gradnja i pratećih ugostiteljsko- turističkih, uslužnih i rekreativnih sadržaja koji s osnovnom namjenom- hotelom, tvore zajedničku funkcionalnu cjelinu. Primjeri zato su gradnja dječjih igrališta te izgradnja ba-zenskog kompleksa na otvorenom s terasama za sunčanje. Na tu temu Nikola nam je rekao: Nisam previše upoznat s planovima razvoja Lunga ali sam čuo to za izgradnju gradskog bazena za što mislim da je super jer ovom gradu treba tako nešto.

Sve u svemu, Lungomare je jedno vrijedno i prekrasno obalno područje koje posjećuju mnogi ljudi kako bi uživali u njegovoj ljepoti. Svi su nam ispitanici na zadnje pitanje- koji vas osjećaji ve-zuju za taj prostor?- odgovorili kako ih za Lungo-mare vezuju lijepe uspomene i da će ono i kada se promijeni ostati onakvo kakvo ih oni pamte. Svi su građani Pule barem jednom u životu doživjeli vrijedan trenutak na tom prostoru, bilo to samo usputna vožnja ili cjelodnevno kupanje. Lungomare će zauvijek ostati u njihovim srcima kao dio Pule koji se treba zaštititi.

Pozitivni oblici mogućeg razvoja su zasigurno turizam i otvaranje novih radnih mjesta, ako se planiraju otvoriti nekakvi hoteli, kafići i restorani. A negativni oblici bi bili sječa šuma, betonizacija obale i prenamjena tog prostora u urbani turizam.


Lungomare - mjesto okupljanja i izlazaka (terenski dnevnik)(Filip Blažević, Luka Duplančić - Maretić, Boris Maurović, Mario Mošnja, Matija Peruško, Gimnazija Pula)

Naš zadatak bio je istražiti Lungomare kao mjesto okupljanja. Dana 10. svibnja 2014. godine istraživali smo prostor od Mornara do Gortanove uvale. Rezultati su bili zapanjujući. Krenuli smo od Mornara pješice prema Gortanovoj uvali. Iznenadili smo se brojem ljudi i jedva smo pronašli mjesto gdje bi se smjestili. Primijetili smo da se ljudi okupljaju u manjim grupama, podjednako raspoređenih spolova, duž cijele obale. Raspon godina bio je vrlo velik, od oko trinaest pa sve do tridesetak godina starosti. Neki od njih dolazili su s automobilima dok su drugi, kao i mi, došli pješice. Iz svakog automobila puštala se raznolika muzika- od narodnih pjesama, preko punka, pa sve do elektronske glazbe.

Ispitali smo nekoliko ljudi iz različitih skupina društva. Prvi ispitanik ispričao nam je kako je ovdje gotovo svakog vikenda, posjećuje uvijek isto mjesto, odnosno poziciju te nakon nekog vremena odlazi s autom u neki od lokalnih

klubova poput Pietas Julie, Zena, Uljanika i slično. Iznenadio nas je taj odgovor pa smo ga pitali kako rješava pitanje s vožnjom pod utjecajem alkohola. Odgovorio nam je da je svjestan problema ali da to uvijek iznova čini. Također smo ga pitali koja alkoholna pića konzumira. Nasmijavši se rekao nam je: Što god mi dođe pod ruku.

Drugi ispitanik odbio je odgovarati na naša pitanja i rekao nam da ga pustimo na miru da uživa u izlasku. Treći ispitanik bio je voljan razgovarati. Pitali smo ga ista pitanja kao i ostale ispitanike, a dobili smo potpuno različite odgovore. Rekao je da na taj prostor rijetko kada dolazi, ali kada dođe ostaje na istom mjestu do ranih jutarnjih sati. Na pitanje o konzumaciji alkohola i opojnih sredstava odgovorio je da konzumira samo žestoki alkohol. Četvrti ispitanik bio je dječak od trinaest godina. On je u pratnji svojih vršnjaka došao do nas i na naša pitanja odgovarao nepovezanim i besmislenim odgovorima od kojih nismo imali previše koristi. Peti se ispitanik po svim segmentima razlikovao od ostalih ispitanika. Nije bio pod utjecajem alkohola te nam je rekao da je ovdje došao prošetati psa i uživati u morskom zraku.

Što se tiče starijih generacija koje su se također okupljale na ovom području dobili smo odgovore od dvije osobe koje su naši poznanici, no htjeli su ostati anonimni. Prva osoba odgovorila nam je da u mlađim danima nije posjećivala to mjesto jer je

imala više izbora. Druga osoba odgovorila nam je suprotno. Tamo je odlazila vrlo često, gotovo svaki vikend, no, za razliku od danas tada nisu imali mogućnost puštanja glazbe.

Iz svega navedenog možemo zaključiti da je Lungomare kao mjesto okupljanja oduvijek bilo aktualno. Većinom ljudi tamo odlaze prije glavnog mjesta izlaska nakratko se zabaviti.

94

Imena polaznika Radionica istraživanja nematerijalne kulture “Odakle smo/Di dove siamo”

Gimnazija Pula (šk. god. 2013/14):Anika Bevandić, Tena Bičanić, Filip Blažević, Dora Čerina, Dominik Družeta, Luka Duplančić- Maretić, Stefano Filimonović, Ema Hošnjak, Kristina Hrelja, Dino Kralj, Alba Lukež, Sandra Maksimović, Boris Maurović, Mario Mošnja, Roberta Osip, Diana Ostojić, Dan Pauletta, Maja Percan, Matija Peruško, Antonio Piljan, Marco Ristić, Lena Simović, Katya-Ellena Stančić, Ivana Škoro, Nikola Šuput, Andrej del Treppo, Mateja Vukić, Rafaela Žderić

Srednja škola Mate Blažine Labin (šk. god. 2012/13):Arian Agušaj, Anna-Maria Ahmić, Erna Arifi, Katija Beletić, Paola Benković, Ana-Maria Božičković, Eni Britvarević, Nina Brljafa, Raymond Dobrić, Nino Franković, Petra Galijašević, Nina Glavičić, Antonia Hrvatin, Andrea Kranjac, Klarisa Miletić, Silvia Milevoj, Lea Modrinjak, Nikolina Mohorović, Franka Peršić, Rea Radin, Marina Rajšić, Carlo Škopac, Ana Šumberac, Bartol Uhač, Natali Zahtila

Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin (šk. god. 2012/13):Silvia Ban, Nikolina Blažanović, Tonka Buha, Tina Brumnić, Diana Čendak, Anđela Dejanović, Marin Gregurinčić, Toni Guštin, Viktor Ivančić, Viktorija Jurić, Jana Kos, Cintia Macuka, Stefani Mofardin, Matija Petrinjak, Erik Poleis, Leo Pučić, Karla Ritoša, Petra Smoković, Emil Srbljanin, Sanja Strančić, Irena Sučević, Mateo Turković, Sara Ursić, Katarina Vretenar, Jelena Zipovski

95

Centar za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre/Centro per la cultura immateriale dell’Istria del Museo Etnografico dell’Istria zahvaljuje se/ringrazia:

Gimnazija Pula i/e prof. Tanja CarićSrednja škola Mate Blažine Labin i/e prof. Mira Hrvatin, prof. Čeda PerkoGimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile Pazin i/e prof. Alma Klokić

Odakle smo / Di dove siamocenki-cecii.com/wp-content/uploads/2013/07/ODAKLE_SMO_OK.pdfzavršni tekst...

Documents

Transcript of Odakle smo / Di dove siamocenki-cecii.com/wp-content/uploads/2013/07/ODAKLE_SMO_OK.pdfzavršni tekst...