J A D R A N K O B I T E N C

T W I S T N A B A Z E N U

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

Jadranko Bitenc

TWIST NA BAZENU

Copyright © 1988, 1990. Jadranko Bitenc

Ilustrirao JOŠKO MARUŠIČ

Urednik VERA BARIĆ

Recenzenti ANA KULUŠIĆ

DUBRAVKA TEŽAK

J A D R A N K O B I T E N C

TWIST NA BAZENU

Drugo izdanje

m.MLADOST

IZDAVAČKA RADNA ORGANIZACIJA

Naravno,ne možeš pisati samo istinu, moraš ponešto i izmisliti.

— Ide! — prošapće Ado strogo povjerljivo. — Ide mama!Njegovo lice naglo nestane s prozora. Zastor se lagano zanjiše.

Napravi kolut unatrag na kauču. Skotrlja se na pod. Tiho jaukne.Nataša odmah prebaci otvorenu čitanku preko ljubića. Proguta

slinu:— Kako se drži?Dječakovu grimasu zamijeni osmijeh.— Rascvala se, kad ti kažem. Sve se spotiče od sreće.Ado se otkotrlja do vrata. Onda skoči na noge pa ruke podboči na

kukove. Malo ih protrlja. Brza kontrola: djeluje li soba kao učionica? Sve mora biti na svom mjestu: svaka olovka, svaka knjiga čak i stolica mora biti pravilno povučena. Soba mora izdržati strogi mamin pogled.

— Ih, ona vesela!? — uznemireno u pola glasa progovara Nataša. — Ne sjećam se kad sam je posljednji put vidjela nasmijanu.

— Kako ne bi evala kad smo u školi o-kaj. Barem ovaj dečko — kucne kažiprstom po čelu.

— Ti si šašav sto posto. — Okrene očima. — Zašto je baš moj brat primjer drugima?

Nataša privuče stolicu bliže stolu, leđa prilijepi za naslon, uspravi se nad knjigom.

— Je 1 ovako dobro?Dječak zažmiri lijevim okom i nagne glavu udesno.— Strašno je dobro, kad ti kažem. Usnice su ti poplavjele, ruke ti

se tresu kao da si zbrisala iz Jankomira.

5

Ado se zgrabi rukama za vrat, izbeči oči, isplazi jezik do brade.Zavapi:— Maamaaaa, mene je strah...Ali Nataši nije do šale. Zaista. Ona ima samo jednu želju. Samo

jednu želju koja glasi: što bezbolnije pregurati mamin školski izvještaj!

Zato nervozno razvuče:— Daaj, reci brzo. Mama Ružica samo što nije došla.— Kad te ugleda, uopće neće posumnjati da ne štrebaš barem dva

sata. Sva si natekla od znanja...— Daaj, Ado, prestani. Lako je tebi — njeni vlažni prsti dirkaju

stranice čitanke. — Ti si mamin školski biser.— Brilijant, kad ti kažem — ispravi je važno.— Uhvatit će nas da ne učimo. Opet ćemo dobiti kaznu. A ja neću

propustiti plesnjak za Dan škole — nestrpljivo pocupkuje nogama.— Neću niti ja — tajanstveno izgovori Ado. — To je tek drugog pet

ka.Već se sasvim dobro čula škripa drvenog poda u hodniku. Mami

ni će koraci na trenutak zastati pred vješalicom, tamo će odložiti torbu, pa će produžiti do njihove sobe.

— Sjedni! Sjedni konačno! — cijedi Nataša kroza zube.Na njezin užas Ado počne izigravati usporeni film: uputi se na

svoje mjesto sastavljajući bradu s koljenom dok su ruke u širokom luku davale zamah.

Onda se u trenu promijeni sve.Mamina ruka dohvati kvaku izvana i još je pravo ne spusti, kad

dječak dograbi olovku pa se prigrbi nad ispisanim papirom.Mama ih zatekne u »dubokom« radu.Tek kad njezin pozdrav dotakne njihov svijet, pokažu da su je

opazili.— Oo, to si ti! — našali se dječak. — Baš sam gotov sa zadaćom. —Mahne papirom.

6

Mama zavrti glavom; nikad se oni neće popraviti. Kao da ih ne pozna. Djeca tako malo cijene svijet odraslih.

— Kad biste se ovako ozbiljno prihvatili knjige samo pola propisanog vremena, iz škole bi stizale samo pohvale. Je li tako, Nataša?

Nataša ne skida pogled sa čitanke, Ado se smješka.— Propisano je pogrešno vrijeme, kad ti kažem.— Ado, poštedi me svoje duhovitosti — ozbiljno će mama. — Ako

imaš što reći, eno ti tata spava u kuhinji. Izvoli.Mama nervozno otvori sobna vrata pa rukom pokaže duž kratkog

hodnika.— Izvoli, hajde, kad si toliko hrabar.— Nisam toliko hrabar — prizna iskreno, a mama ponovno pritvo

ri vrata. Onda se obrati Nataši:— Imaš li ti što reći ili smo se razumjele?A Nataša kao Nataša, pokajnički podiže glavu. I šuti. Šuti i bulji

neodređeno pred sebe kao tele u... Ona zna što je mama mogla čuti, a što vidjeti u školi. Uh, ta razrednica! Sigurno je sva očarana trčala s dnevnikom pod rukom uza stepenice makar ima devedeset i pet kila i nijedna joj dijeta ne može pomoći. Sigurno je mami pod nos gurnula njezine dvije jedinice za redom iz matematike, klimave dvojke iz kemije i biologije. Mama je mogla vidjeti da ni hrvatski više nije četvorka, da se skupilo nešto previše trica i to baš sada, niti trideset dana do kraja školske godine. Sigurno je razrednica napunila mami uši tužakanjem nastavnika da je Nataša postala preglasna, da su je ulovili s Bubicom u ženskom WC-u kako puši. I sada još samo da je upita otkud joj lova za cigarete. To je pravo prokletstvo, zašto nju uvijek uhvate kad nešto pogriješi!?

— Jesmo li se razumjele, Nataša?Nataša kimne glavom.»Baš mi ne daju disati«, pomisli susrevši nakratko mamine oči.

Bio je to pogled koji ne dopušta vrludanja.— Mene se ne treba plašiti — nastavi mama. — Ja te neću tući. Ne

ka se tvojim mušicama bavi tvoj otac.

7

— Popravit ću — otme joj se iz grla.— Molim? Ne čujem te dobro.— Popravit ću ocjene drugog tjedna — iskašlje riječi obećanja. —

Matematičarka mi je dala rok do drugog tjedna. U ponedjeljak će me pitati. A iz kemije i biologije imat ćemo još jedan test. Već sam polovicu naučila.

Osjeća kako joj riječi jednostavno teku niz grlo. Jedna sustiže drugu bez zastoja. Sigurno joj se i boja lica vratila. Tako je to: kad srce nadvlada razum, počinješ i sam vjerovati da ćeš obećanje i izvršiti.

Zato sasvim odlučno kaže:— Uvijek sam popravljala ocjene.— Da i ovaj put prešutimo tati? — doda mama Ružica pomirljivo.»Pa, naravno«, prostruji Natašinim mislima. »Tko bi još njemu

sve objašnjavao. Ovo je samo mala kriza, on to ne bi htio razumjeti.«— I proći ćeš na kraju sa četiri? — nastavi mama daviti.Nataša duboko uzdahne:— Hoću, kako da ne! Moram! — Mora izbjeći bliski susret s tati

nim remenom. Sva se strese od pomisli na remen. Naježi se. Brrrr... Sve će popraviti. Proklete bile ocjene i batine. Zašto one u ovoj kući uopće zavise jedne od drugih!?

— To mi se sviđa jer je korisno za nas obje. Tata ne podnosi da mu se laže.

Nataša sva sretna zaključi da je njeno pitanje skinuto s dnevnog reda. Napokon se usudi odmaknuti stolicu od stola. Baš je bila vraški prikliještena.

Onda mama upita sina:— Ado, kakve papiriće spominje tvoja drugarica? Rekla je da ćeš

mi ti sam to objasniti. Ostalo je sve u najboljem redu kao i obično, čiste petice.

Dječak se počeše iza uha pa malo protrlja nos. Zadirkivat će ga ako prizna.

8

Mama pokuša odgonetnuti:— Aviončići? Bacaš aviončiće pod satom?Dječak prasne u smijeh. Odmahne rukom.— Oni su za klince. Mama, radi se samo o jednom papiriću. Obi

čan papirić koji leti-leti pa padne, tap, na stol.Nataša se začudi:— I ti si se usudio pred Kontrolom bacati papirić!? Pa njoj ne mo

že promaknuti niti muha. Ona sve vidi.— Je, ali onda naš Ado ne bi bio glavni fakin u razredu. Mora da

je užasno dosadno biti najbolji i najmirniji učenik — izgovori mama.— Mama, ponekad govoriš kao tata. Bio je to samo jedan papirić.

Nećemo od toga praviti dramu.Nataša glasno bubne:— Znam! Ljubavna poruka!Zagleda se u brata. Za mjesec dana će napuniti dvanaest godina.

Sigurno se njegov nestašni čuperak već sviđa djevojčicama iz razreda. Pa i Bubica je neki dan rekla da mu dobro stoje traperice.

— Je li to? — ubrza mama. — Pišeš već i ljubavna pisma na nastavi?

Ado uzdahne. Podboči glavu pa se okrene sestri.— Baš ti hvala.— Molim i drugi put — odgovori Nataša zadovoljno.Dječak pogleda mamu.— No, jesmo li sada gotovi s ispitivanjem? Ili ćeš me pitati što je

pisalo na njemu?Mama ne voli takav razgovor, strogo ga ukori ali ne ispituje dalje.

Mora on imati i nešto svoje. Svoje male tajne.Htjede otići, već se okrene ka vratima, onda izgovori:— A cigarete škode zdravlju, ako niste znali.Nataša osjeti pogodak, ipak je sve saznala. Neoprezno pomakne

čitanku ispod koje se ukaže ljubić. Maminom oku to ne promakne.— Sto je to? Lektira?Nataša se zbuni. Pokuša ponovno sakriti knjigu. Kimne glavom.

9

— Koja je to knjiga? — isljednički će mama Ružica.— To je knjiga po slobodnom izboru — pokuša neuvjerljivo mulja

ti. — Možemo sami izabrati nešto što nije na spisku za lektiru.— Nisam li bila dovoljno jasna? — strogo će mama. — Pitam za

naslov?»Naravno da si jasna«, pomisli Nataša proklinjući svoju nespret

nost. Nevoljko izgovori:— Naslov je »Skriveno blago ljubavi«.— To je sad lektira za sedmi razred?I Nataši dojadi ovakva igra. Požali što je lagala, mama Ružica je i

tako nikad nije tukla. Samo, nervira je to vječito ispitivanje i sumnjičenje dok te ne uhvate u laži. Sve je to stil tate Zvonkeca. Kao da je vanbračna kćer umirovljenog policijskog inspektora a ne majora u prijevremenoj mirovini.

— Kako misliš da će te netko cijeniti kad nas neprekidno pokušavaš varati? Otkud mogu znati kad govoriš istinu? I sad me gledaš u oči i lažeš! Kaznu sama izaberi: ili subota bez kina, ili pereš suđe cijelog tjedna!

Onda Nataša poželi da se mama napokon makne iz njihove sobe. I to joj bi ispunjeno. Mama, prije nego zatvori vrata za sobom, upozori:

— Ne zaboravite složiti krevete na crtu i stolice gurnuti do stola. Znate da to tata traži. I nemojte mu zaboraviti odnijeti pokazati napisane zadaće. Bez ispravki, je 1 jasno?

»Kako ne bi bilo jasno«, pomisli Nataša, »u ovoj kući je sve prokleto jasno.« Sama pitanja, gomila pitanja. U ovoj kući nitko i ne razgovara, samo ispituje i kažnjava. Zabrana za ovo, zabrana za ono, te kino, te suđe... To je za nju nova igra, igra koje nije bilo kod bake u Zagrebu.

Da je barem tamo ostala.Dobro je znala: baka više nije mogla nakraj s njom. Kad je krenu

la u sedmi razred, osjetila je neodoljivu potrebu za sitnim kućnim krađama. Prvo je uzimala novac iz novčarke, a kako ga baka nije

10

imala previše, prebacila se na nakit. Uzela je jednog dana bakin broš, bakin zlatni broš, i prodala ga švercerima. Onda je vodila cijeli razred na baklave u Jurišićevu. Baka je pošizila kad ju je uhvatila u slijedećoj maloj kućnoj krađi: krađi naušnica.

Nije joj mogla odgovoriti zašto krade. Školski psiholog je tumačio baki da ona nije u stvari grabila za predmetom nego je tražila svoju mamu. Baka je odgovorila da joj ona sve pruža, sve što joj dopuštaju mogućnosti i novac što ga njezin otac šalje za izdržavanje. Zalupila je vratima. Tako je neslavno završio razgovor sa školskim psihologom. Zgrabila je Natašu za ruku i odvukla je kući. Makar je bila zima i padao snijeg, spremila je njene stvari u putnu torbu pa na bus za Breganu. Dovela ju je do kućnog praga i isporučila: »Na, evo ti kćeri pa je sam odgajaj!«

Nataša je brzo shvatila koja tu ludnica vlada. Tata Zvonkec je imao dva pravila odgoja: jedno su pitanja, uporna, policijska dok više nisi znao što te pita niti kako se zoveš, i drugo — remen. Koliko godina, toliko udaraca po debelom mesu. Tu kombinaciju se nije nikako moglo izbjeći.

Kad su djeca ostala sama, Nataša vidno odahne.— Da me mama Ružica otkucala tati, ne bih više mirno čekala

kod kuće. Radije bih pobjegla.— A kamo to? — Ado se zabavljao oko otvaranja sivog Linguapho-

ne kovčežića.— Bilo gdje, samo da ne moram pred njegove oči.— To bi ti bilo jako pametno, kad ti kažem, sve dok te ne uhvate.

Onda bi te čekala dupla porcija, pratiš me, dakle ne trinaest udaraca nego dvadeset i šest. Hoćeš se kladiti da bi to tati Zvonkecu teško palo? — pruži ljevicu preko stola. Desnicom je okretao Linguaphone kazetu.

— Još samo da mi stari Sergeant Pepper (Sardžent Pejper) posudi kazić pa da navalim na učenje engleskoga. Jesi li ti ovo vidjela? — gurne joj pod nos otvoreni kovčežić s uredno poredanim kazetama na desnoj strani i knjigama na lijevoj. — Zarađeno na školskom tak

11

mičenju za najboljeg Englishmana. Ili si pomislila da su ga starci kupili? — naceri se.

Nataša blene u njega:— Znaš što?On je i ne sluša, pažljivo kao najveće blago vadi knjige pa ih op

rezno dodiruje jagodicama. Njegovo jedino vlasništvo.— Kad nabavimo taj kazić, možeš se priključiti učenju. Strašno je

važno znati još neki jezik — kad ti kažem.— Ti si šašav sto posto. Uopće te ne dira ova ludnica. Meni ništa

ne ide otkad sam kod vas. U Zagrebu sam i ja mogla proći s pet. Pa ni četvorka nije tako loša. Ocjene nisu uopće bile razlog da me baka povuče za kosu a kamoli da me mlati. Tu sam već dvaput dobila bogov- ske batine samo zato što nisam ujutro, na točno vrijeme tate Zvonke- ca obrisala prašinu. Zar je to uopće normalno!?

A što joj odgovoriti? Da se tata promijenio otkad je Nataša kod njih. Više pije, više mlati. Mama ga je upozorila neka Nataši ništa ne predbacuje, da se ne osjeća krivom. Dovoljno je što ima maćehu.

— Ti, Ado, dobijaš batine za bezvezarije kao i ja. Zar njemu ništa ne znači što si ti tako dobar učenik?

— Pitaj ga ti, ja se ne usuđujem — nasmije se mlađi brat. — On nam je takav kakav je. Nervoznjak. Zato su ga i poslali prije vremena u mirovinu. Tu sebi ne možemo pomoći. U školi je druga priča — tamo njega nema. Tamo ne bi smjelo biti problema.

— A u ljubavi? — zaiskri pitanje u Natašinim očima. — Kome to moj mlađi brat piše ljubavna pisma?

— Drugarici Kontroli.Oboje prasnu u smijeh pa se brzo stišaju. Roditelji ih ne smiju ču

ti. Već su toliko istrenirani.— Baš me čudi da je Kontrola rekla mami za pismo.— I je li ti odgovorila na pismo?— Tko? Kontrola?Umalo su pali pod stol. Nisu se smjeli pogledati u oči a da ne

prasnu. Rukama su zatvarali usta.

12

Psst, umirivali su jedno drugo i napinjali uši ne bi li čuli korake. Imali su sreće ovog puta. S druge strane vrata, u hodniku, u kuhinji je vladao mir: mama je pripremala večeru, tata je dremuckao na kauču.

Onda ih ponovno uhvati navala smijeha.Kad se primire, Nataša uspije postaviti pitanja:— Mislim na tvoju tihu patnju. Mogu pogađati?— Ne razumijem: hoćeš li pogađati kome je papirić bio namije

njen ili tko je moja tiha patnja?— Zar to nije isto?Bratov prst miga zrakom: no, no.— Kad ti ja kažem.— A kad ti ja kažem: Jelena? Ljiljana? Đurđa? Vesna? Je 1 vruće?Bilo je i te kako vruće, ali se Ado samo tajanstveno nasmije. Ta

man posla da on njoj prizna na koju je bacio oko. Pa da ga zeza kad god se sjeti.

A što se tiče papirića, kad bi znala što je na njemu pisalo, shvatila bi da odgovora nema.

Zbilja ponekad ne razumijem te starije. Oni uvijek imaju odgovore na sve. Pitao sam mamu zašto je uopće spominjala onaj papirić pred Natašom. Da ste je samo čuli!? Kad vam kažem, moja je mama rođeni psiholog makar je u radno vrijeme možete vidjeti kako izigrava domaćicu.

— Spadaš li u razredu među bolje nogometaše? — pitala je mama.Bio sam neodređen:— Tako, tako, mogu igrati za prvu ekipu.— Nisi najbolji?— Nee, Željac je glavni. On već igra za reprezentaciju škole makar

je u šestom razredu.— Ima li on mana dok igra nogomet?Nasmijem se: ima jednu tipičnu za sve one koji misle da su najbo

lji-— Predugo drži loptu i dribla da mu znamo vikati neka je kupi i

nosi doma.— Da li je njegov svaki udarac gol?Pogledam mamu čudno, ona nema pojma o nogometu. Ali ona se

i dalje drži ozbiljno.— Ni košarkaši ne pogađaju svaki put koš. Čak ni Dražen Petro-

vić.— Dobro, a da li ti se čini da bi i ti mogao igrati nogomet tako do

bro kao on?— Teško — priznam iskreno. — On po cijeli dan naganja loptu i

prije i poslije nastave. Nekad zna markirati s nastave zbog nogometa.

14

Nisam znao što smjera, uporno je nastavljala:— A kad bi ti toliko trenirao?Tu se zamislim. Zbilja, može li se nogomet usporediti s matemati

kom? Ako je skužiš na satu, redovito rješavaš zadatke, zar ti se može dogoditi da ne znaš?

— Bih, zbilja. Kad bih spavao s loptom, sigurno bih postao školska nogometna zvijezda. Ali, mama, daj mi napokon reci kakve veze sve to ima s onim pismom?

— Dobro, pojednostavimo priču. Kad bi sve ovo o nogometu primijenili na tvoj i Natašin odnos prema školi, što bi mogao zaključiti?

Zamislim, ha, nogomet i matematika: za neke dan, za neke noć.— Hoćeš reći da si papirić spominjala samo zato da Nataša vidi

kako ja nisam tako sjajan učenik?Zaklima glavom.— Nisi fer, mogla si nešto drugo reći.— Nečem se drugom tvoja drugarica razrednica nije mogla dosje

titi. Morala sam je moljakati da mi kaže nešto loše o tebi što bi bila istina, da ne izmišljam.

— Oo, papirić, mora da je strašno loša vijest.— To je sitnica doduše, sine, ali Nataša vidi da i ti imaš mušica u

školi. Uostalom, znaš i sam da je Nataša prošle godine bila solidan učenik. Sada je malo popustila...

— Da malo!? Prema tvom izvještaju ona bi mogla završiti na produžnoj nastavi.

— I bi. Moramo joj pomoći. Ona sada živi s nama, ona je naša. Možda se trgne i prilagodi.

To me oborilo s nogu. Mislio sam da mama uopće ne mari za nju. A zašto i bi, nije je ona rodila. Njena prava mama dovela je Natašu tati Zvonkecu kad su joj bile dvije godine i više nije kakala u pelene. Poslije toga se izgubila u nepoznatom pravcu. Zbog mira u kući tata je Natašu odveo svojoj mami u Zagreb.

Ta baka iz Zagreba je posebna priča. Ona je jedan od onih likova iz priča kojima se plaše mala djeca. Ako ste pomislili na vješticu, babarogu ili zlu ženu, to nisam ja rekao.

15

Istina, ta baka Matilda je bila suhonjava tanašna ženica kojoj je glas dolazio kroz nos. Zato nikad i nisam mogao gledati njena usta nego mi je pogled bježao nekud u njene sinuse.

Ona bi učinila sve za novce, kad vam kažem. Čak bi trčala do pošte makar malo hrama na lijevu nogu i mora se služiti štapom. Čim bi zakasnili s plaćanjem za Natašu samo jedan dan, mogao si se kladiti da će popodne stići telegram. Otkad je Nataša kod nas, zaboravili smo kako telegram izgleda.

Eto, takva baka je Nataši bila najdraže biće. Nekoga moraš voljeti. Ja to razumijem, kad vam kažem. Everybody love somebody so- metimes, kako bi rekla naša razrednica. Svatko nekoga ponekad voli.

Mama me pomiluje po kosi. To je to što vam pričam.Reče:— Ne ljutiš se?A tko bi se mogao ljutiti na jedinu osobu koja te ponekad pomazi.

Obično je bila nervozna. Tako nisam imao prilike postati mamina maza.

Naravno, poslije reda pažnje stiže red opomena:— Sine, moraš se ošišati. Znaš da tata ne voli dvaput govoriti.Ne može ona bez toga. Uvijek spominje staroga, kao da ga se ne

plašim dovoljno. Što ćeš više, gdje se on pojavi, ja kidam nalijevo.Kad mi se učini da je naš razgovor završio, mama se pokaže kao

pravo žensko iz priča i viceva. Upita me kojoj je djevojčici bilo namijenjeno pismo.

Nisam joj rekao.

Vi imate ludu sreću, kad vam kažem, sve ćete saznati.

Naša slavna razrednica Kontrola je najradoznalije stvorenje koje ste mogli upoznati u našoj školi. Ona bi golim rukama pohvatala sve muhe u razredu samo da joj što ne promakne.

Bilo je vrijeme da joj namjestim igru. Dugo sam to smišljao. Pisamce sam pisao na rubu klupe da ga sasvim jasno može vidjeti. Na

16

ravno, znao sam: prvo — zgrabit će ga kad je izda strpljenje. Zato sam žurio sa ispisivanjem velikih slova. Inače pišem tako sitno i ružno da ponekad to može dešifrirati samo Hrga koji se pretplatio na prepisivanje mojih zadaća. Treba li naglasiti da mi je on glavni frend? On i mladi Lennon.

A drugo: Kontrola to pismo neće čitati naglas kao obično iz samo jednog razloga. Biste li vi čitali naglas pismo ovog sadržaja?

UH, STO JE NETKO RADOZNAO!?A TKO MU JE KRIV KAD SE PRIRODA POIGRALA S NJIM! NO, NO, RADOZNALCE!NIJE LIJEPO CITATI TUĐA PISMA!TAKO NAS UCE STARIJI!!!

I bio sam u pravu. Nije ga čitala. Samo, snašla se. Dobio sam za domaću zadaću prevesti ga na engleski. To nije bio problem; stari Sergeant Pepper je to vrlo rado učinio, kad vam kažem.

No, ne pričam ono glavno. To glavno se dogodilo u trenutku kad se Kontrola prestala gristi i drhtati. Dakle, izdržala je cijelu minutu prije negoli je — hop! — zgrabila pismo.

A tada se pokreće čisti film. Dokumentarac.

1. kadar: ona okreće leđa.2. kadar: korača između redova prema katedri.3. kadar: vidiš mene kako se cerim u posljednjoj klupi do prozora.4. kadar: ona hoda i čita u sebi.5. kadar: ono pravo pismo, napisano prije, slijeće ravno u krilo

tajnoj simpatiji.6. kadar: nema više.

Kad vam kažem, to i nije neki uspjeh.

2 Tvvist na bazenu 17

Pokušajte preveslati tatu Zvonkeca. Njega treba pobijediti, pobijediti tako da poslije njegovog saslušanja ne dobiješ batine. To mi još nije uspjelo ma kako dobro odgovarao na njegova pitanja. Njega ne može nitko prijeći, nijedan vojnik ga nije preveslao. Njega za sada vesla samo alkohol: malo konjak, malo En starček. I tako svakog dana. Vrijeme je da ga netko pobijedi. A taj pobjednik ću biti ja.

Moj frend Lennon je rekao da baš nije pametno što sam uradio. Mogao sam to s pismom jednostavnije izvesti pod odmorom.

Ako vam priznam da smo Lennon i ja bacili oko na jednu malu iz razreda, da li vam se to čini poznato? Zamislite samo, dva dobra frenda priznaju jedan drugome da su se zatreskali u istu curu!?

Ima li gore situacije u životu!?Odlučili smo malu staviti pred svršen čin. Napisat ćemo joj pismo

pa neka se odluči. Mladi je Lennon složio i pjesmu. Ako se dobro sjećam, prva dva stiha su glasila:

Znaš, mala, ne spavamo noćima maštamo samo o tvojim očima, o je.

Itd. Možete nastaviti u istom stilu. Možete nabaviti gusle. Možda se proslavite.

Lennonu to nije uspjelo makar je pjesmu uglazbio. Jeste li čuli za njegov PODROOM BAND? Oni su bili živa strava za podrumske štakore, kad vam kažem. Dečki su šibali žestoki podrumski rok da je počela otpadati žbuka. Brižni stanari njegove zgrade su poludjeli sve dok nisu shvatili da su se i štakori razbježali. Opet su mogli tamo vješati šunke i sušiti sir. Otada raznježeni stanari i PODROOM BAND žive u harmoniji.

Bez obzira na odgovor naše tajne simpatije nismo željeli pokvariti naše prijateljstvo, ostajemo frendovi. Dali smo jedan drugome ruku i zajedno sastavili pismo. Barem je mladi Lennon imao taj osjećaj. On je ispisivao cijelu rijeku rečenica koje sam ja diktirao.

I sad ono najvažnije.

18

Vas sigurno zanima ime djevojčice ako se dobro razumijem u te stvari. Poslušajte moju polusestru Natašu, ima ona nos. A kako i ne bi kad se nabrbljamo svake večeri prije spavanja. Naravno, uz potreban oprez da ne narušimo propisani noćni mir tate Zvonkeca.

Ha, kome je pismo namijenjeno? Sjetite se imena koja je Nataša izgovarala. Bio je to poker ženskih imena: Jelena, Ljiljana, Đurđa i Vesna. Kojoj bi vi rado pisali pismo? Otvorite kladionicu ako baš hoćete. Samo da vas stariji ne uhvate.Mogu pomoći:

Jelena je mirna cukrena dušica, smeđokosa, vedra duha. Dok pametno priča, okreće očima. Kada je uhvatiš na krivoj nozi, dobije izdajničke crvene mrljice po vratu. Da si slabiji učenik, otimao bi se za mjesto do nje.Ljiljana je tamnoputa crnka kovrčave kose, zašiljenog nosića i širokog osmijeha. Uvijek miriše na maline. Izvrsna plesačica, ne možeš joj nagaziti noge. Njoj lova uopće nije najvažnija u životu. Sigurna buduća nastavnica. Možda baš u ovoj školi u Bregani.Đurđa — tu strašnu brbljavku ravne kratke kose s razdjeljkom po sredini i britkog jezika ne možeš promašiti pogotovo ponedjeljkom. Ta zna sve sportske rezultate. Veliki dinamovac i cibonaš. Sportaš od glave do pete. Stalno u pokretu.Vesna, e, tu poseban oprez. Napon 220 V. A kako i ne bi: tiha zagonetna plavuša koju uopće ne zanima film. Pa gdje to ima! Nosi stalno hlače koje skrivaju najbolje noge u šestom a. Tko ne bi imao oko za te stvari.

I sada njihovi najveći aduti:Jelena je najbolji učenik razreda, naravno uz mene. Ljiljana je apsolutno najzgodnija cura u razredu.Đurđa se uvijek smije mojim luckastim štosovima.Vesna — zar nije dovoljno da je plavuša i još tajanstvena?

19

Koja najbolje stoji u vašoj kladionici? Sve su iz mog razreda a samo jedna pobjeđuje.

Ali strpljenja, molim.Sve će se razjasniti kad dobijemo odgovor. A kad se on nađe pred

mojim očima, to je isto kao da je dospio pred vas. Sve će se znati.

Imate ludu sreću što ste sa mnom, kad vam kažem.

— Gle ovo! — glasno mljacne mladi Lennon između dva zalogaja. — Narode, pišu o nama.

Dobaci mi Večernjak presavijen na Crnoj kronici. Onda i on skoči do mene i prstom pokaže na dno stranice. Osim zagonetnog ubojstva, pljačke benzinske crpke i privrednog kriminala, u stupcu koji počinje prometnim nesrećama na samom dnu smjestila se kratka vijest neobična naslova:

FACA S PLACA

BREGANA — Nepoznata osoba odnosi svežnjeve ilustriranih časopisa s Vjesnikovog kioska u Bregani koji je smješten u sklopu mjesne tržnice. Pretpostavlja se da to čini u ranim jutarnjim satima kad vozač ostavi novine ispred kioska. Da bi zavarao trag, novine su ovaj put nestale na još nekoliko mjesta na putu do Zagreba. (L. S.)

— Narode, što će nekome tolike novine?Moj najbolji frend skine naočale pa ih obriše o majicu. Bile su to

one sitne okrugle lenonke ali s običnim staklima. Nosio ih je samo zbog imidža.

— Mogao je pročitati samo jedne.

21

— A što ako je nepismen i samo gleda slike pa ih lijepi po zidovima svoje sobe? — oblije me val nagađanja. — Ne idu svi redovito u školu kao ti i ja.

Pogled na kazaljke zidnog sata natjera me izgovoriti:— A i mi bismo mogli danas zakasniti ako ne požuriš.Mladi Lennon se poslušno vrati za stol svojoj podgrijanoj limenci

gotove hrane. Danas je na redu grah s kobasicama i svom onom masnoćom što pliva na površini. Fuj! Da povraćaš!

Priznam iskreno:— To ti ja ne bih jeo.— Ne bih ni ja — žmirkne Lennon pa uvali novu žlicu u usta.— Zašto ne dođeš ponekad k meni na pošteni ručak? I moja te

mama već zvala.— Ne sviđa mi se tvoj stari — reče mladi Lennon. — Ne ljutiš se?— Nee, ne znam ni sam zašto je mama još uvijek s njim? A sada se

spremaju iza ove stare graditi novu kuću. Trebat će odvaliti pola brda. Baš se veselim, baš se ludo veselim, kad ti kažem.

Ustanem, umalo ne udarim glavom o gitaru na zidu.— Ipak je meni bolje s mojim starim i svim njegovim mušicama

makar morao jesti ovo — nogom nagazi pedalu koša pa u njega sruči ostatak s limenkom.

— Mir s vama — iz sobe miroljubivo ispuže dugokosi Sergeant Pepper. Njegova dva prsta činila su V u zraku. Mladi Lennon i ja uzvratimo u istom hipi-stilu. Dakle, V.

On se uputi isprazniti trbušinu koja se nešto opasno opustila od gomile ispijenih boca piva. Da ste samo mogli to vidjeti: pun hodnik sanduka pive. Pravo skladište.

— Oo, napokon je izašao — uzdahne mladi Lennon. — Danas je stiglo pismo od stare iz Stuttgarta ali mu ga nisam mogao predati jer nisam uspio pogoditi pjesmu dana.

Poskoči, dohvati pismo sa stola pa ga zatakne za kvaku.Moram li objasniti da se k Sergeantu Pepperu ulazilo samo pro

gramirano? Dakle, imao je ugrađen kompjutor na ulazu u svoju so

22

bu. Unutra si mogao ući samo na jedan način: morao si programirati točan naziv dežurne pjesme. Naravno, bilo ti je strašno olakšano jer se radilo samo o pjesmama Beatlesa. A onda, ako pomisliš da ih je bilo samo 230 između 1962. i 1967!?

Taj kompjutor je bio totalno otkvačen, kad vam kažem. Ako si i pogodio pjesmu a pogrešno je ispisao, nije priznavao tvoje nepoznavanje pravopisa. Otkucao bi samo NO CORRECT. Tako bi ostao pred vratima.

Meni je Sergeant Pepper bio strašno simpa ne samo zato što će mi posuditi meg za učenje engleskoga. Ili zbog njegove luckaste ideje oko oživljavanja bazena u Bregani. Taj zadatak je pripao mladom Lennonu, Hrgi i meni. Sve bi se krilo pod tajanstvenim nazivom TWIST NA BAZENU. Nas tri najbolja frenda bismo započeli sa čišćenjem kabina, garderobe, premazivanjem i popravkom vrata, plijev- ljenjem trave što raste između betonskih ploča. Stari Pepper bi financirao te početne radove. On se nadao da bi se i stariji mogli zamisliti kad ugledaju trojicu klinaca kako se trude vratiti bazenu sjaj šezdesetih. Tada su na bazen, osim domaćih Bregančana, dolazili tokom vikenda i Zagrepčani. Dovozio ih je stari dobri Samoborček i Peglica koji su završili u rezalištu. Stari Sergeant Pepper se živo rastapao dok se prisjećao prošlosti. Kad vam kažem, uopće nije sličio odraslom čovjeku. Bio je veći klinac od nas. To se odmah moglo primijetiti.

Bio je posljednji primjerak hipi-generacije ludih šezdesetih. Još je nosio luckaste košulje na cvjetiće, izlizane i pokrpane trapez-trape- rice, blijedožuti bedž MAKE LOVE NOT WAR i slušalice duboko zakopane ispod duge masne kose. Mogao si se kladiti da mu do bubnjića dopire samo liverpulska četvorka.

Bio je strašno cool* taj Sergeant Pepper. Živo mu se fućkalo za cijeli svijet. Nitko ga nije mogao baciti iz ravnoteže. Živio je u stilu: let it be. Neka bude, kako bi to prevela Kontrola. Priznavao je samo Be-

* cool — hladnokrvan, ravnodušan

23

atlese, samo je uz njih disao. Zar je onda čudno što je prisvojio ime s njihove najglasovitije ploče: Klub usamljenih srdaca narednika Pej- pera!?

Pravo ime mu je zapravo bilo Tonček Folnović i bio je rođeni otac mog najboljeg frenda mladog Lennona. Treba li posebno objašnjavati da je bio vrlo razočaran što ima samo jedno dijete pa nije imao prilike podijeliti imena preostale trojice legendarnih čupavaca: McCar- tneyja (MekKartni), Ringa i Harrisona!?

To ga je toliko dotuklo da se povukao u ilegalu, barem je tako pričao. Bio je stručnjak za kompjutore ali je radio samo kad se to njemu htjelo. Imao je svoj obrt.

Njegova žena Micika ga je napustila jer nije htio odrasti. Nisu bili sudski rastavljeni. Ona je dobila ime Lady Madonna. Eno je u Stut- tgartu gdje zarađuje marke. Stari Sergeant Pepper broji ih doma zavaljen u izlizani naslonjač kojeg je dovukao šezdesetisedme iz Lon-

_ &

dona direktno poslije konferencije za novinare. Navodno je u njemu sjedio glavom i bradom sam John Lennon!?

— A što ako nam ona ne odgovori? — začujem šuškanje iza leđa. Mladi Lennon sprema knjige za školu.

— Molim? — Ne okrećem se. Gledam neodređeno kroz prozor: tamo je tržnica. Ljudi se vrzmaju makar je podne prošlo.

Lennon mora ponoviti pitanje.— Svi će nam se smijati.— Zagrizla je, kad ti kažem. Možda ćemo baš danas saznati njen

izbor.Neki ljudi tamo dolje kupuju novine! Pa naravno, kiosk s novina

ma na dlanu!!!— Hej, Lennone, pogledaj ovamo! — dozovem ga.On se nevoljko približi.

— Idemo Ii napokon u tu školu. Mene je samo strah da će nam se svi smijati.

— Samo minutu. — Dlanovima mu zarobim glavu pa je kao lutki okrenem u smjeru tržnice.

— Što vidiš? Pričaj!— Ti mene učiš što vidim kroz svoj rođeni prozor...— Dobro, reci onda već jedanput.— Vidim ulicu, kuće, bez veze, to vidim svaki dan...Moj stisak ne popusti makar se trudio izmigoljiti. Nećeš, ptico.— A ono tamo?Ta tržnica mora već jednom probiti stakla njegovih lenonki.— Pričaj, samo pričaj — obuzme me oduševljenje.Nije imao kud, poznavao je moju upornost. A što ću, obiteljsko

nasljeđe!— Naša glupa tržnica...— A na ulazu u nju? — pokušavam mu pomoći.— A na ulazu u nju — glavna stvar, no, reci glasno — prodrmam

ga-— Novine. Kiosk za novine.Napokon. Olakšam stisak i on se odmakne.— To je, vidiš — pljesnem šakom o dlan. U stripu bi sada iskočile

zvjezdice. — To je to! Imaš iz kuhinje pogled točno na Vjesnikov kiosk s kojeg netko krade novine. Ti si genijalac! Ti možeš sve otkriti!

Mladi Lennon je bio skroz zbunjen, nije se lako palio. Nos mu zabodeni u Crnu kroniku.

— Ti možeš otkriti tog tipa, kako ga ono zovu?Zavirim u Večernjak.— Faca s placa! Čuj, faca s placa. Ti novinari su zbilja ponekad lu

do duhoviti.Razbacam se po kuhinji; sad me vidi na klupi, sad čučim ispod

prozora. Puna me kuhinja.

26

— Ustaneš ujutro... ne, još bolje, tu kao spavaš, pritajiš se, ugasiš svjetlo, čekaš jutro. Vani je još mrak, tek gori ulična rasvjeta i hop! — ugledaš Vjesnikovo vozilo. Dečkima se žuri, ne zaustavljaju se nego u laganoj vožnji otvore vrata i kao u crtiću — taf, taf izbacaju novine i produže. Oni se još ne izgube za zavojem kad, eto, oprezno izviri faca s placa. Tu si! — prikradem se mladom Lennonu pa ga zgrabim za ramena. Onda ga obgrlim. — Pisat će o tebi, kad ti ja kažem. Koji bi to naslov bio. Zamisli samo: MLADI LENNON OTKRIO TKO JE FACA S PLACA. Sve kriči s naslovnih stranica. Pisali bi i u Modroj lasti o tebi. Odmah bi dao i intervju.

Zaklimam mu pred nosom drškom metle koju dohvatim iz kuta.— Dakle, kako je to bilo? A ti počneš: »Narode, imam frenda iz

škole koji mi je sve rekao.« Onda ponoviš sve ovo što sam ti ispričao, od riječi do riječi.

— To ni ti ne možeš zapamtiti.Potvrdim glavom.— Dobro, zapisat ćemo sve pa ćeš naštrebati. Dakle, kad sve to li

jepo ispjevaš, pitat će te za tvoje planove i te stvari. Tada ti stupaš na scenu i pričaš im o svom PODROOM BAND-u, o je. Ako si pravi kit, nabacit ćeš i ideju svog staroga: TWIST NA BAZENU.

— Opet te hvata — pokuša mi uvaliti torbu u ruke.Ali ponekad me ne možeš zaustaviti.— Lennone, što ti imaš sreće! Tvoj bend bi mogao snimiti i ploču

prije kraja školske godine, o, je-je-je... Postat ćeš slavan prije nego završiš šesti razred! Svi će se trgati za tvoj autogram. I cure iz razreda će pošiziti za tobom, nećeš se moći obraniti od cura iz šestog be. Koja ćeš ti pisma dobijati, uou!

Sad me već gura prema izlaznim vratima.— Narode, da li je još nekome nejasno zašto ti uvijek dobiješ peti

cu iz hrvatskih zadaća!?A onda prije nego ispadnemo iz zgrade izgovori:— Je 1 tebe stari previše mlati po glavi!?

27

Klinac. Moj najbolji frend je još uvijek klinac. Ima sve, mislim sve stvari koje se mogu kupiti markama. Sve mu je osigurano. Meni su jedino sigurne batine doma a u školi petice. Sve drugo je čista sre-

Ima li što važnije za jednog šestaša od zaključene petice niti mjesec dana prije kraja školske godine?

Drugarica Gramatikakis je iz hrvatskoga Jeleni i meni zapisala veliku peticu u onaj posljednji čarobni kvadratić u dnevniku. I to nalivperom. Nek’ se zna.

Održala je kraći govor. Onako ozbiljno:— Shvatite ovo kao nagradu za trud. Vaš je rad tokom godine bio

upravo onakav kakav mi nastavnici priželjkujemo: primjeran, aktivan, znalački. Usvojili ste gradivo hrvatskog jezika što se vidi i iz ocjena, koje za vas i nisu najvažnije. — Onda joj se licem razvuče osmijeh. — Ne bih zaista imala ništa protiv da i za sve ostale mogu to reći.

Ako je tko pomislio da sada mora iz razreda stići onaj uzvik: »Ua, štreberi!«, vara se. Vara se debelo jer i oni najgori što će grijati stolicu još deset dana na produžnoj nastavi, znali su da imam petlju za sastave, pričanje, pravopis, gramatiku i matematiku. Pa od koga bi inače prepisivali zadaće!?

Jelenu u prvom naletu oblije rumenilo. Dok su joj čestitali oni iz najbližih klupa, prstima se poigravala kosom.

Drugi moj najbolji frend svima znani Hrga prošeće s drugog kraja učionice da bi mi odvalio rame. On je inače naslijeđeni kadar kako se voli izražavati naša Raska. Dečko koji izgleda poput dvokrilnog ormara ponavlja razred već drugu godinu. Zaljubio se u šesti razred, kad vam kažem. Lica prolaze, samo Hrga ostaje. On je strah i trepet velikog odmora.

29

Drugarica Gramatikakis je morala upotrijebiti sve svoje glasnice da nas umiri. Kad to nije pomoglo, jednostavno je otvorila dnevnik. Taj se potez pokaže djelotvornim; taj čas se moglo vidjeti junačke glave šestog a kako nešto traže pod klupom.

Jelena i ja nismo imali tih problema, barem što se tiče hrvatskoga-

Ali to se i moglo očekivati.Nešto me drugo natjeralo u žurbu.Najvažniji događaj dana zbio se pod velikim odmorom: jedan je

dragocjeni kockasti duguljasti papirić promijenio vlasnika. Jedna se vlažna ženska ručica tajno na trenutak zadržala u mojoj taman toliko da mi preda pisamce. Očekivano najdraže pisamce!

Vjerojatno sam građen od maslaca ili čokolade. Da nisam učinio korak, sigurno bih se rastopio.

Pismo sam čvrsto stisnuo u šaku i udario ravno u školski WC. A tamo gužva. Ludnica! Sve se dimi! Zapalili dečki cigarete pa se osjećaju važnima. Nude i meni. Klinci. Nemaju pojma o ljubavi.

Glavu promolim samo na trenutak u razred. Umalo me ne pogodi kreda. Hvala lijepo, društvo, već sam udaren u glavu.

Nigdje mira.Onda sam požurio van, ali baš kao za inat naletim ravno na direk

tora kome je trebalo objasniti što znači ova šetnja izvan školske zgrade a svi učenici znaju da je to strogo zabranjeno. Morao sam od- slušati cijelu bukvicu dok mi je pisamce sve više škakljalo dlan. U svemu sam se složio s njim. Sigurno bih se i rukovao da nisam pismo držao baš u desnici. I on je bio sretan na rastanku; ipak nešto znači kad te učenik hoće poslušati.

Okrenem nalijevo krug. Tu me dočeka Cico, nogometna zvijezda šestog be. Htio je da poslije nastave odigramo tekmu na školskom igralištu. Šesti a protiv šestog be.

— Teren je slobodan, raspitao sam se — uvjeravao me.Davio bi on i dalje da nisam odmah pristao. Posljednji put smo ih

smazali sa 7:1. Pa kad baš tako lako zaboravljaju...

30

U kabinetu biologije naletim na Hrgu na tajnom zadatku. Baš je tamanio sendvič. Oko sebe je okupio klince koji su s divljenjem i dužnim poštovanjem promatrali kako njihovi sendviči nestaju u njegovim ustima. Poslije svakog bi se podrignuo tako gadno da su se otvarala staklena vrata ormara iz kojeg bi se na njih sručio klimavi kostur. Nastavno sredstvo iz biologije.

Kad klinci odrastu, imat će o čemu pričati. Možda pokušaju pisati i memoare. Tata Zvonkec zna reći da danas svaka šuša piše memoare.

Hrga je inače naš razredni golman. Ima ruke do koljena ako baš hoćete znati.

— Poslije nastave igramo protiv šestog be — obavijestim ga.U znak pristajanja on opet podrigne. Staklena se vrata treskom

otvore a dva se klinca bace na njih pa ih zatvore. Svojom predstavom Hrga je klince bacao u trans. Oni su se takmičili tko će mu prije uvaliti novi sendvič.

Udivljeno su navaljivali:— Da vidimo opet.Napokon nađem mir na jedinom mogućem mjestu. U školskoj

knjižnici. Tu nije bilo gužve niti poznatih lica. Tu se nitko ne zadržava predugo; barem ne više od vremena potrebnog da se uzme lektira. Cak ni knjižničarka. To je obično ona nastavnica koja nema dovoljno sati nastave. Kad bi knjige na policama znale pričati, sigurno bi priznale da su najčešće mogle čuti glasove koji tiho brundaju: »Uh, ta lektira!«

Nisam spadao među takve. Na mene su sve te knjige istrošenih korica djelovale poput mladog Lennona ili Hrge. Dakle, sasvim prijateljski.

Zavučem se u kut. Iznad mene na polici cijela rijeka dragih radoz- nalaca: Kanižaj, Kastner, Kolar, Krilić, Krklec, Kušan, Kušec, Lov- rak. U društvu sam dobrome.

Razmotam omekšani i ovlaženi papirić. Mirisao je na maline. U dahu progutam poruku. U dahu promijenim osobni opis. U dahu moj

31

dragi herc udari novi ritam. U dahu krvotok krene obrnutim smjerom.

Pisalo je:

VOLIM TEBE. ZAO MI JE MLADOG LENNONA. NE RECI NATAŠI.Ljiljana.

Odmah je nazovem Darling Lili.Neka se samo tko usudi prigovoriti kako je znao da ću pasti na

najljepše lice šestog a!? Vas kao ne zanimaju zgodnička lica!? Ta nemojte reći!

Ne poznajem više nikoga.Mladog Lennona uhvatim prije zvona. Baš se s dečkima iz POD-

ROOM BAND-a dogovarao za večerašnju probu. Izvučem ga na stranu. Gurnem mu pod nos pismo Darling Lili. A kako ćeš se drugačije ponašati prema frendu nego iskreno.

— A žao joj je — bilo je sve što je izgovorio.Zgrabio me šutke za desnicu i čvrsto je prodrmao.Da li sam ja to dobro vidio? Mladi Lennon se smješkao. To nije

dobar znak. On se uvijek smješka kad se loše osjeća.Pokušam ga utješiti. Obgrlim ga oko ramena.— Pa mi smo stari frendovi, TWIST NA BAZENU i te stvari.Zvonce koje oglasi kraj velikog odmora spasi situaciju. Treba mu

vremena da se zbroji. Ne mogu sada tugovati s njim.Priskočim do Darling Lili pa joj nasred hodnika šapnem:— Čekam te večeras pred kinom.Znao sam da je roditelji bez problema puštaju samu u kino. Baš

kao za inat nisam se mogao sjetiti koji film igra, a svaki dan na putu do škole prolazim pokraj kina. Svejedno obećam:

— Bit ću tamo.

32

Njenim se licem razlije osmijeh u znak potvrde. Onda nas struja šestog a povuče u razred.

Učionica nikad prije nije sjala takvim sjajem. Sva se pretvorila u veliki osmijeh Darling Lili.

Kad vam kažem, odigrao sam utakmicu života.Poslije petog sata okupilo se više gledalaca oko igrališta nego na

školskom prvenstvu. Neki su pobjegli sa šestog sata. Kao da su predosjećali da će se zbiti nešto izuzetno i neponovljivo.

U tri riječi: rasturili smo bekavce! Cico, Mario i kompanija zaklinjali su se kako neće mjesec dana spominjati riječ nogomet. Bilo je čistih 11:0 za nas! A baš su mogli bez toga.

Željac je dao jednog, ostalih deset su moji. Istina, devet. Onaj deseti su bekavci sami sebi zabili kad su me ugledali u naletu. Pomoći i tako nije bilo.

Bilo me svuda po igralištu, jedino me lopta mogla uhvatiti. Igrao sam moj sistem bum-bum. Uzmem loptu i čim se ukaže rupa, opalim po golu. Sve bez suvišnog petljanja i umiranja u ljepotama igre od noge do noge. Za to uopće nemam smisla. Njihov je golman izigravao skretničara: hoćeš lijevo, hoćeš desno, hoćeš skinuti paučinu iz kuta, kroz noge. Već su neki glasovi u publici pjevali:

— Kupi si haljinu, kupi si haljinu!Svi su se čudili što je to sa mnom danas: i Hrga i Željac i Jura i

Štef i Joža i Ivek i svi bekavci. Padale su oklade. Tješili su se da više nikad neću moći ovako odigrati.

Samo se mladi Lennon smješkao. On je bio publika. Kad me Hrga nabacio na ramena i optrčao dva počasna kruga, mladi Lennon mi je čestitao riječima:

— Bio si pravi, ali ja se ne predajem.Hrga nas čudno pogleda, nije znao o čemu je riječ.

34

— Kaj mali misli španati nogač?Mladi Lennon i ja prasnemo u smijeh. U Hrgi proradi smisao za

posao. Zagrli nas pa se tri zavjereničke glave nađu zajedno.— Ozbiljno velim, samo se meni javi. Ja ću te naučiti. Imam

strpljenja. — To smo mu vjerovali, jer tko bi triput išao u isti razred. — Za honorar dva sendviča na sat. Pajdo si mi, imaš popust. Samo nikom ni riječi da mi ne padne cijena.

Ubacim se u pogodbu:— Hrga, pa frendovi valjda za badava.Gotovo se rasplakao. On bi za sendviče sve učinio. Jednom je na

izletu na Plitvicama za sendvič skočio u vodu gdje ljudi bacaju novac. Sama lova za njega nije imala značenje. Ali ako si za nju mogao dobiti sendvič... Pravo je čudo da ga nitko nije zvao Mister Sendvič.

— Ne predajem se — Lennon se izdvoji iz naše skupine.Sviđala mi se ta upornost. Mladi Lennon je vrlodobar učenik i

odličan gitarist. Kod Darling Lili i tako nema šanse. Pojavit će se neka koju će zabljesnuti svojom gitarom. I začarati. Kao u priči.

Zbunjeni Hrga se nakašlje:— Kaj on to stalno melje: ne predajem se, ne predajem se! Kaj on

prav zaprav hoće? To ti meni objasni.Poštedim ga objašnjenja. I tako ne bi razumio. On bi skužio da se

frendovi bore oko sendviča, ali zbog cure, to njemu do malog mozga ne može doprijeti. Razlog sasvim jednostavan: njemu ljubav zbilja ide kroz želudac.

Most na rijeci Bregani je granica između dvije republike: Hrvatske i Slovenije. On se nalazi točno na pola puta od škole do moje kuće u Breganskom selu. Nešto se sa mnom uvijek čudno događa na tom mostu. Kad zakoračim prema kući, nestaje veselja, nestaje bez- brižnosti, torba me počinje žuljati, koraci postaju nesigurniji. U kosti mi se uvlači strah.

Bazen je posljednja oaza predaha. Zapušten i oronuo, ali odiše nesputanošću. Svi ga zaobilaze. Tu bih mogao dovesti Darling Lili.

Ali prvo treba imati sreće kod kuće. Tako je malo potrebno za sreću:

pod a/ dovoljno da je tata Zvonkec odlutao na neki sastanak (umirovljenici, oficiri, mjesna zajednica, bilo što)

pod b/ dovoljno da pijan spava dubokim snom.

Hvatajući kvaku na ulaznim vratima shvatio sam da ovog puta nemam sreće. Iz kuhinje se čulo pijano dvoglasje: jedan je glas pripadao tati Zvonkecu, drugi njegovom glavnom vinskom pajdašu čudaku zvanom Bez-brige-Zvonkec. Ja sam ga još zvao Crveni Kljun, treba li uopće to objašnjavati?

Čujem ih kako se napucavaju tumačenjem što je to: Curi curi curi a curi ne curi. Zareze možete sami umetnuti. To je njihov uobičajeni sport. Cugaju i rješavaju neke glupe zagonetke.

Odmah strugnem u sobu. Naletim na Natašu koja je bila dobre volje. A kako i ne bi, pa ne mora se ona izvući iz ove kuće i stići do dvadeset sati pred kino. Najkasnije.

36

Htjela me nešto pitati. Već je otvorila usta, zinule su plombirane petice i šestice i gore i dolje. Jednostavno joj odbrusim:

— Ne poznajem te.Zaboravljam na sve one gluposti oko pažnje i brige za nju. Ona je

naša, ne? I te stvari. Pa nisam ja socijalni radnik.Tresnem torbom o stol. Razlete se olovke, knjige, pernica. To se

mora čuti u cijeloj kući. Baš me briga. Nabijem ruke u džepove traperica i zabuljim se kroz prozor. Još mi samo rešetke nedostaju, tako sam se osjećao.

— Treba ti pomoć? — oglasi se Nataša tik uz mene.To je bila prava riječ. Kod kuće nikad nisam blistao s idejama.

Nataša preuzme ulogu.— Dakle, sinko, ako mi sve lijepo izrecitiraš, možda ti tvoja sestri

ca može pomoći.Okrenem se k njoj. Ipak je dobro imati nekoga uza sebe. Prije je

to bio mlađi brat Danko. Njega su roditelji odveli baki i djedu u Predavač. Što taj malac ima sreće! Tamo u Kloštru Ivaniću ide u peti razred. Dođe kući a nigdje u blizini tate Zvonkeca. I može na čistom zraku biti do kasno u noć. Tko te pita. Jedino ponekad mora krave voditi na pašu. Jedino to. A Natašin dolazak u našu kuću glavni je razlog što je on tamo. Kad je tata Zvonkec shvatio da baka Jana i djed Joža ne traže niti pet para za čuvanje unuka, on se tjedan dana nije trijeznio.

— Saznala sam tko je tvoja tiha patnja — zavjerenički izgovori Nataša. — Bubica i ja smo pratile tvoje kretanje pod svim odmorima.

— Uhodile ste me? — A Darling Lili piše neka Nataši ne kažem.— E pa, sinko, kad već nećeš reći svojoj sestrici, moram se sama

snaći.— I što veliš? Što veli tvoja Bubica?Nataša me pokroviteljski obgrli.— Sinko, imaš dobar ukus, nemam prigovora. Mala je Ljiljana

strašan komad. Krasuljac.Tako je, sve zna. Mogu joj onda sve reći.

37

— E, ta mala, taj krasuljac i ja imamo večeras prvi sudar. Morao bih stići do dvadeset sati u kino.

— Do dvadeset sati — ponovi. — Strašno si precizan u izrazu. Vidi se da ideš u vojnu školu tate Zvonkeca.

Odvali mi rame. Jedan red zezanja i tako moraš otrpjeti.— Bravo, sinko, znala sam ja da ti ideš na prvu.— Moglo bi biti i zadnje ako se tamo ne nacrtam. Ja sam nju po

zvao.— Pa to je bar jednostavno — zračila je optimizmom. — Ispričaj

našem dragom tati Zvonkecu sve. Trebalo bi upaliti. I on je jurio curice. A ti si još i muško, njegov sin, ne? Da se radi o meni... — onda se prisjeti svoje kazne. — Ja i tako imam zabranu sutra za kino.

Opet se zabuljim kroz prozorsko okno. Izgleda sve manje, možda se ne bih mogao ni provući kroz njega. Da sam ja tata Zvonkec, bio bih sretan da mi sin izlazi s nekom curicom u kino.

— Hej, sinko, ne predaj se — čujem Natašu kako me hrabri. — Evo ja ću ga srediti. Imam plan.

Skokne do vrata, lagano ih otvori i, kad se uvjeri da je zrak čist, vrati se natrag do mene.

— Evo što sam smislila: ići ću k njemu i priznati mu da sam se za- željela bake i Zagreba. Zamolit ću ga da me pusti. Onda ću mu dosađivati sve dok ne zaspi. A tada ćeš imati samo mamu Ružicu i ona će te pustiti.

— Ne zezaj se s tim, Nataša.Začuje se neka galama i mi se utišamo. Pretvorili smo se u veliko

uho.— To tebe tata Zvonkec zove — progovori Nataša.Zbilja se čulo:— Ado! Ado odmah simo!Krenem prema vratima ali se Nataša ispriječi. Oči u oči.— Obećala sam, idem ja.

Pokušam je odmaknuti ali to je malo veći problem, teža je od mene barem deset kila.

— Znaš da to može završiti batinama? — upitam je.— Neće — tvrdoglavo uhvati kvaku i zakorači u hodnik. Vrata ku

hinje su bila otvorena i do nas dopre svjetlost.Nije trebalo dugo čekati. Tata Zvonkec trenira strogoću:— Tko je tebe zvao? Ado je trebao doći! Moraš u sobu! Brzo! Ni ri

ječi!Nema više pomoći. Kao osuđenik izađem iz sobe. U hodniku se

Nataša drži za lice. Časna riječ, pljusku uopće nisam čuo.U prolazu samo izgovori:— Mene nitko ne voli.A mene voli, zato ću popiti cijelu porciju batina. Samo još ne

znam koji će ovog puta biti razlog. Kako onda znati da li je bolje da te vole ili mrze?

Da bih ušao u kuhinju, moram prekoračiti povišeni prag. Ako ne sagnem glavu, mogao bih zaraditi čvrgu. Razlog je niski dovratak. Tu naletim na čovjeka zvanog Bez-brige-Zvonkec. Bio je na odlasku.

Odmaknem se u stranu da ga propustim. Taj svaki put prije nego ode zvizne glavom o dovratak. Kuća je drvena i stara, možda baš zato odolijeva njegovim upornim udarcima.

— Bez brige, Zvonkec, idem ja sam u Breganu.— Radije ti odi doma — upozori ga tata.— I doma ću stići bez brige, Zvonkec.— Pazi na štok — naceri se tata.— Bez brige, Zvonkec — izgovori čovjek pa ga punim čelom pogo

di. Sto su vam vinska braća, kad vam kažem.Čovjek ote tura.— A sada nas dvojica — kucne prstom po stolu što je značilo neka

se približim nadohvat njegove ruke u stavu mirno.

Dragi čitaoče, može li slijedeće poglavlje? Neka bar ovo ne završi tužno.

Okreni.

40

Saslušanje počinje.U četiri oka: dva tate Zvonkeca + moja dva plava.— Koliko si danas imao sati?— Pet.— Kad ti završava peti sat?— Nešto poslije sedamnaest.— Kada točno? Može li preciznije?— Mislim u 17 i 15.— Misliš? — Zapali cigaretu i otpuhne dim u zrak. — On misli! Na brzinu računam. Mozak radi poput džepnog računara.— Da, točno u 17 i 15.— Koliko ti točno treba do kuće? Ali precizno! Ne zanima me što

ti misliš, hoću samo točno vrijeme.— Dvadeset minuta. Deset do bazena i još deset do kuće.— I? — gleda me onim hladnim očima. — I gdje si bio u 17 i 15?— Imali smo slobodne aktivnosti. Iznenadni trening.— Da i to provjerimo?— Možeš, pitaj druga — izgovorim sasvim slobodno. Gdje bi on

išao u školu.Malo pošuti gledajući me oštro u oči. I ne trepće.— Treba li te podsjetiti koji je danas bio tvoj zadatak?Nisam se micao. Stajao sam kao i obično, mirno s rukama spušte

nim niz tijelo. Dok ne da znak voljno, ne smijem se pomaknuti. I ne mogu mu sada odgovoriti da mi je zadatak bio otići u školu. Takav odgovor odmah donosi pljusku.

41

Njegovo se pitanje odnosilo na nešto drugo. Trebalo je pasti sisanje kod tipa zvanog Bez-brige-Zvonkec. A lijepo me mama upozorila.

Tata Zvonkec odlazi kod njega na sisanje još od vremena kad je hodao u kratkim hlačama. U to doba se šišalo na tanjur. Znate onako; staviš tanjur na glavu pa sve što viri ispod njega, brico fino ostruže. Do daske, kad vam kažem.

Danas je napredak očit. Tip zvan Bez-brige-Zvonkec koristi lonac. Nabavio ga je na rasprodaji.

— I? — posebno voli pitanja na koja ima odgovor. — Jesi li ošišan?Tiho se k nama uvuče mama. Ni ona mi ne može pomoći. Jednom

je pokušala. Tata je odalamio i nju. Ne volim da se svađaju zbog mene. Niti zbog Nataše. Ne volim da se uopće svađaju.

Ne piše mi se dobro. Tata Zvonkec toči novu čašu vina. Prozirna svjetložuta tekućina se penje i pjeni uz staklo. Vinske pare mi draškaju nos. Ne ide pa ne ide. Nikako nemam prave odgovore na njegova pitanja.

Opet ću popušiti batine. Jedanaest udaraca remenom. Još mjesec dana pa će ih biti dvanaest. Dvanaest godina! Koja sretna okolnost!

— Onda?Vino mu klizi niz grlo, poigrava adamova jabučica. Skakuće gore-

-dolje. Žedno grlo dobija sve što želi. Opet sam izgubio. Nije upalilo. Opet nisam bio uvjerljiv.

Koje sam ja sreće!Kucnem se po glavi. Hej, koje sam ja lude sreće! Umjesto da ne

strpljivo iščekujem prvi sudar, strpljivo čekam svoju porciju batina. Drugo nisam ni zaslužio. Udarim se blago otvorenim dlanom po čelu. Pa drugi put. To odjekne kuhinjom. Ne promakne mi iznenađeni pogled tate Zvonkeca. I pepeo mu padne s cigarete a da to ne opazi. Pljusnem se još zvučnije; ljevicom pa desnicom! Počnem se istovremeno objema rukama lupati po tintari.

Cerio se! Moj tata Zvonkec se cerio i prijateljski me promatrao!I ja bih se cerio. Ipak sam se izvukao. Napokon! Napokon sam te

pobijedio, tata Zvonkec!

42

Odjednom padne pljuska! I to kakva! Izbaci me iz ravnoteže. Po- srnem. Hej, što je sad to! Stigne i druga! Mama!!! To me moja rođena majka pljuska! Tata Zvonkec ponovno natoči čašu. Okrene se, kao da je izgubio zanimanje za mene.

Samo sam ga čuo prije nego me mama izgura iz kuhinje:— On je lud! Nisam li ti govorio da je lud!Mama me u hodniku još jednom bolno odalami makar sam ruka

ma štitio glavu.Zamolim je:— Nemoj više, mama.Ona sva zadihana prestane.— To da nisi više nikad učinio! — zagalami.Onda se stiša pa me ugura u sobu. Na Natašino iznenađenje

pljusne me još jednom. Ovaj put se nisam stigao zaštititi. Koje sam ja sreće!?

Unese mi se u lice:— Jesi li ti normalan? Da se više nisi ponižavao pred njim! Nikad

više, razumiješ! — uhvati me za kosu i bolno prodrma.— On uživa da te vidi izgubljenog. Njega ljuti što nikad ne plačeš

dok te mlati. Ne podnosi tvoj prkos. Tako mu se treba suprotstavljati.

Njezin stisak popusti. Zašuti. I Nataša odahne.— Ovo više nikad nemoj učiniti — prijateljski me mama prigrli. —

Nemoj se ponižavati pred njim, sine.Ima li joj smisla objašnjavati da njegove batine više bole, da sam

se napokon mogao spasiti?— Zašto ti uopće s njim živiš? Zašto svi ne odemo?I u Natašinim očima nađem ista pitanja.— A kamo ću s vama? Danko je kod bake i djeda a oni žive samo

od poljoprivrede. Ja ne radim, tko bi nas tolike hranio?Nismo imali odgovora. Ni Nataša niti ja.Prigrli nas oboje; mene svog rođenog sina i Natašu koja joj nije

ništa. Ama baš ništa.

43

Onda ode iz sobe.Nataša me uhvati za bradu pa se baci u razgledavanje lica.— Je 1 te boli?Zatražim ogledalo. Kog bi vraga boljelo? Nisam ja valjda svoj ne

prijatelj!— Malo ti je lijeva strana crvena — primijeti Nataša.Naravno, tu je pao onaj iznenadni mamin udarac.Odbacim ogledalo.— Ipak sam ga pobijedio! Tata Zvonkec me nije ni taknuo! Po prvi

put, Nataša! Po prvi put!Pruži mi ruku. Ona je znala kad si pobjednik. A znala je i što bih

mogao izgubiti.— Teško ćeš stići do kina.— Ja tamo moram biti.— A da joj sutra objasniš. Ako je mala upola bistra koliko je zgod

na, razumjet će te.Luda je.— Misliš da bih joj mogao priznati kako me starci mlate? Onda

bih zbilja bio lud sto posto, kad ti kažem.— Zao mi je što ti nisam mogla pomoći.— Nisi ti kriva. Da nije onaj Crveni Kljun navratio, ne bi se stari

niti sjetio mog šišanja.— I što sad namjeravaš?— Rekao sam ti, više ga se ne bojim. Idem ga otvoreno pitati. Još

uvijek mogu biti točan na prvom sudaru.Nataša me zadivljeno promatrala. Jedna obožavateljica više.— Mogu to gledati?— Samo naprijed — otvorim joj vrata. Već je vrijeme da se tata

Zvonkec pokaže kao pravi otac.

44

Prvo naletimo na mamu. Baš je prostirala stol za večeru. Tata Zvonkec je dremuckao uz čašu vina i napola dogorjelu cigaretu. Na- taša joj pomogne oko postavljanja tanjura. Mogla bi to biti najslađa večera. Zamislite samo: pečeni mladi krumpirići iz našeg vrta.

Mami ispričam u dvije rečenice o čemu se radi. Još se ljutila na mene, zato samo glavom pokaže na tatu.

A što ću? I sat je pokazivao da je krajnje vrijeme za prava pitanja. Nema više odlaganja.

Hoću medalju za hrabrost! Pojaviti se pred tatom Zvonkecom dvaput u istom danu i još razgovarati, to graniči s junaštvom.

Stanem ispred njega. Pogleda me dremljivo.— Tu si. Što je?— Zaboravio sam ti reći da mi je drugarica iz hrvatskoga zaključi

la pet za kraj godine.Koje je to bilo oduševljenje! Nezaboravno!— Naravno — kimne glavom. — Da i što sad? Što si drugo očeki

vao?Više nije pokazivao želje za razgovorom. Nataša mi očima da

znak neka nastavim.— Tata?— Još nešto?Nisam vičan vođenju običnog razgovora s njim.— Htio sam te pitati da me večeras pustiš u kino?— Zaboravi — odmahne rukom.Javi se i mama.

45

— Zvone, mogao bi ga pustiti.I Nataša kimne glavom. Ona se ne usudi pustiti glas.Tata Zvonkec napravi novu piruetu prstima.— Zaboravi.Ne odustajem. Ne dam se.— Tata, uvijek si nas učio da moramo biti iskreni...— Što? Lagao si za peticu? — nacilja onaj svoj cinični pogled u

mene.— Nee, zbilja me drugarica već sada nagradila jer sam najbolji u

razredu; Jelena i ja.— A ti kao ne znaš koji je dan sutra?— Subota.— Subota, nego što. Ti nisi nizašto — obrati se mami. — Je 1 nje

mu trebaju naočale?Mama okrene glavu, ne vrijedi razgovarati.— Ti, klipane, nisi vidio ona dva krampa i dvije lopate što nas če

kaju kod šupe? Doma ništa ne vidiš a gospodin bi išao u kino?— Kad nemamo televizor... pa sam mislio da mogu ponekad...Nestajalo je sve moje samopouzdanje. Topilo se.— Ti si mislio? Ti sve nešto misliš? Pametnjaković! Da imaš što u

toj svojoj glavi, znao bi da sutra počinjemo kopanje temelja. Jesam li dovoljno jasan?

— Jesi — izgovorim brzo u nadi da će se razgovor što prije završiti.

— E, tako — ispuni moja očekivanja. — Voljno si.

— Spavaš li?Natašin glas poremeti jednolično otkucavanje budilice u mraku.

Okrenem se na drugu stranu. Bili smo sami u sobi. Mama spava s tatom u kuhinji. Tako je uvijek kad nisu na ratnoj nozi. Inače spava kod nas na podu. Baci madrac pokraj stola i složi ležaj.

Dograbim sat. Samo jedna fluorescentna kazaljka. Znam, kazaljka na kazaljci. Petnaest do devet. Više i ne može biti. Legli smo prije pet minuta. Darling Lili misli na mene! Film je negdje na polovici. Ona misli koja sam ja budala; pozovem je u kino pa ostanem ležati u svom krevetu. Koja bi cura htjela takvog klipana?

Moja sestra čita misli.— A da je sutra pozoveš? Kao, učit ćete.— A krampanje? To ne možemo nikako izbjeći. A i kako bih uopće

mogao do nje? Neću je vidjeti do ponedjeljka. Možda me zaboravi do tada.

— Rasplači se, evo ti rupčić — začuje se šuškanje s Natašinog kreveta. Onda me u nos pogodi njezin jastuk. Odmah joj ga vratim. Sigurno bi letjelo perje da naši jastuci nisu punjeni poliesterom.

Odjednom umjesto jastuka doleti Natašina nova zamisao:— A što veliš za trešnju? Starcima velimo da idemo na trešnju a

mi skočimo do Ljiljane! I tako nećemo raditi cijeli dan. Mama Ružica bi nam mogla napraviti štrudlu. Ja sam ti luda za njom, znaš? Što je baka Matilda radila štrudle, prste poližeš.

Nije dolazilo u obzir:— Trešnje su još zelene.

47

— Nisu. Vidjela sam, dobijaju boju.— Sunčaju se, ne?— Čuj, sinko, a na čijoj si ti strani? Kao da ovo ne smišljam zbog

tebe. Ja i tako imam premalo vremena za učenje.— Dobro, to možemo sutra pitati, ali pod jednim uvjetom: ti na

drvo ne ideš. Zadnji put te susjed Munja skinuo.— Bolje on nego da su došli vatrogasci.Morali smo zagnjuriti glavu u jastuk da ne prasnemo. Natašu uvi

jek netko mora skidati sa stabla. Ne usudi se dolje, eto to je. Uvijek čeka da je netko spasi. Isto kao ja sada. Ležim i čekam. Koga ili što ja čekam? Tko uopće nešto može poduzeti u moje ime? Ležim glavom zabijenom u jastuk. Kao noj u pijesak. Jedini trak svjetlosti je mjesečina koja prodire kroz prozor. A prozor nema rešetke!

— Sjetio sam se — gotovo kliknem.— Sjetio sam se — dodam tiše.Skočim s kreveta. Uskočim u traperice. Majica sama klizne preko

glave.— Što je sada? — podboči se zabrinuta sestra.— Idem kroz prozor. Trčat ću do kina. Pričekat ću je poslije pred

stave. Mladi Lennon će me na biciklu dovesti natrag.— Ne plašiš se da te uhvate?— A ti? Ti ćeš prva pjevati.Što sam tiše mogao, odmaknem metalni zasun s prozora.Moći ću iskočiti kroz njega ma kako mali izgledao.— A što ako te starci zatrebaju?— Ti to mene odgovaraš?Ona izgovori jedno bojažljivo »ne«.Moram je utješiti. U kuhinji vlada mrak, tata je mortus pijan i oni

spavaju. Nikad nas noću nisu zvali.Zakoračim lijevom nogom kroz prozor. Tlo je blizu, nema proble

ma. Dotaknem ga odmah cijelim stopalom. Nataša se pojavi na oknu.

— Pazi da te tko ne vidi!

48

— Možeš i ti sa mnom — šapnem joj, a ona nestane iza zatvorenog prozora. Još sam samo stigao čuti njen šapat:

— Zašto nisam bolje slušala baku?Bila je isprepadana. Možda i šokirana. Ja tih problema nisam

imao. Ja moram paziti da ne nagazim neku izdajničku grančicu koja bi kvrcnula. Ja se moram sagnuti ispod prozora kuhinje. Ja moram paziti da ne zalaje naš pas Medo. Ja se moram dokopati ceste. Ja moram trčati kad iza mene nestane naša kuća. Ja moram imati gadnu sreću ove noći.

Bazen je djelovao poput utvare. Mjesečina mu je davala nestvaran izgled. Tu ja Darling Lili ne bih dovodio. Ne. Potrčim stazom stare samoborske pruge i već me obasjaju svjetla grada. Eno restauracije! I kino je iza nje!

Ustrčim stepenicama. Nađem se na terasi. Okrenem se časkom. Donje naselje pod nogama. U restauraciji zveckaju čaše, čuje se žamor i smijeh. Kao u priči koja počinje: Kad ja odrastem...

U predvorju naletim na tetu biljeterku. Sjedjela je pokraj ulaznih vrata i iz dosade pušila. S plakata se smješkao Richard Gere (Ričard Gir) i Valerie Kaprisky.

Pa naravno, igrao je film »Do posljednjeg daha«.Teta biljeterka je djelovala kao osoba koja pozna sve živo. Ipak se

ne usudim pitati da li je Darling Lili unutra. Zato je samo upitam koliko još film traje. Ona baci kratak pogled na svoj sat i reče da je za dvadesetak minuta gotov.

To je bilo dovoljno vremena da skočim do mladog Lennona i dogovorim se za prijevoz.

Približavajući se njegovoj zgradi u uši mi je sve jasnije ulazio prepoznatljivi zvuk PODROOM BAND-a. Dečki su vježbali. Kroz prozore okolnih zgrada titralo je svjetlo s TV-ekrana. Život. To je bio život, a mi niti struje nemamo. Stara je kuća, tata Zvonkec spominje trista godina, zato nema smisla uvoditi struju. A prije smo imali stan u donjem naselju. Kad je otišao u prijevremenu mirovinu, zapeo je kupiti kuću. I onda baš pogodi na tu staru drvenjaru pokrivenu slamom. Kao, baš toliko love imamo.

4 Tvvist na bazenu 49

— Bok, Lennone — pojavim se na vratima. — Haj, društvo!Dečki daju znak da su me opazili ali ne prekidaju svirku. Uvježba

vaju program za Dan škole. Za tjedan dana je velika školska fešta.Zavučem se u kut. Mog najboljeg frenda mladog Lennona nije se

moglo prepoznati, stalno je prekidao probu i nešto prigovarao ostaloj trojici iz benda. Činim ga nervoznim, kad vam kažem. Mogu se oprostiti od noćne vožnje biciklom. Zato mahnem i krenem k izlazu.

Još ne dohvatim čisti noćni zrak kad svirka prestane a mladi Len- non uspuhan dojuri s gitarom pod rukom. Ipak!

— Što se dogodilo? — upita zabrinuto. — Nikad nisi u ovo doba svraćao.

Objasnim mu što zapravo želim od njega. Da ste ga samo mogli vidjeti! Smješkao se. Opet se moj najbolji frend loše osjeća.

— Ne mogu, ne mogu — vrtio je glavom. — Sada imam probu.— To sam i mislio — izgovorim hladno. — Bok, Lennone.Taknem mu rame i htjedoh otići ali me zaustavi njegov glas:— A kada te točno treba voziti?To je već bolje pitanje. To je pitanje koje me vrati opet njemu

pred nos. Samo kako mu priznati da mi najbolje odgovara vrijeme kad otpratim Darling Lili kući!?

— Čekaj me u deset sati.— A kamo ćeš sada?Što mu odgovoriti? Raspada li se klapa TWIST NA BAZENU prije

negoli je iščupala ijednu travku?Dečki iz podruma su ga dozivali, a on je stajao i stajao, i čekao i

čekao, i gledao u moja usta i gledao u moja usta.— Znaš već! — lagano kažiprstom taknem svoju sljepoočicu u

znak pozdrava. — Moram ići. Ti me čekaj, ako hoćeš.

Noćas bih mogao ispisati najljubavnije stranice svojeg dvanaestogodišnjeg života.

Dakle, ljudi su počeli ispadati iz kina taman kad sam pristigao. Izlazili su u parovima, u grupicama. Tu i tamo bi se provukao neki pojedinac.

Onda je ugledam! Držala je pod ruku Bubicu iz Natašinog razreda. Gdje li je samo nađe!

Čuo sam Bubičin glas:— Kaj nije Richard Gere pravi? Zakaj je na kraju onako glupo

stradao?Darling Lili se smješkala. Još me nije opazila. Smišljao sam kako

im se priključiti. Da li je previše djetinjasto privući se iza leđa i prekriti oči? Ku-ku, tko je?

Onda prođe uz mene jedina osoba koju ne smijem sresti! Imao sam sreće. Tip zvan Bez-brige-Zvonkec pijano probaulja. Na glavi se vidjela večerašnja kvrga. Ukrašavala je njegovo čelo. Ne volim tog tipa! Što ga ne volim! Ne mogu sebi pomoći, kad vam kažem.

— Tu sam — iskočim pred cure. One prasnu u smijeh i stisnu se jedna uz drugu.

Kažem Darling Lili:— Baš tebe trebam.— Zar sada? Nije li malo prekasno?Uhvatim je pod slobodnu ruku ali se ona izmakne i još više prilju

bi uz Bubicu.— Objasnit ću ti. Idemo malo prošetati.

51

Umjesto nje oglasi se Bubica. Kud se ta prikrpila?— Je, noć vam je kak stvorena za šetnju; mjesečina, zvijezde, sve

za mlade ljubavnike.To izreče ali se ne udalji. Da mi je barem pri ruci mladi Lennon.

On bi se žrtvovao za starog frenda. Nataša je jednom spomenula da je on Bubičin tip. Ona voli gitariste.

Pomoć stiže u vidu rečenice, ma kakve rečenice, u vidu najpoželjnije pjesmice moje Darling Lili:

— Možeš nas otpratiti do kuće.— A može li ona sama? — palcem naciljam Bubicu. — Ili da prvo

nju spakiramo u krevet?— Što bi nam ona smetala, krasna je proljetna noć.Onda zajedno izrecitiraju nastavak:— Mjesečina, zvijezde, sve za mlade ljubavnike.Smijale su se glasno. Smijao sam se i ja, ali ne glasno i ne od

srca. Bio je to smijeh tiha jeza. Nevolja.— Ljiljana stanuje bliže pa bi poslije mogao mene otpratiti.Cure su se kuglale od smijeha. Stojimo ispred jedne zgrade. Mis

lim da se pale svjetla u svim stanovima. Mislim da je odjednom toliko svjetla kao da je dan. Plašim se da će vidjeti koliko mije neudobno. Sva sreća što nikad ne crvenim.

— Ti i tako gledaš sve cure — opet će ta Bubica.— Zašto najzgodnije cure imaju uvijek najdosadnije prijateljice?Kad vam kažem, to je bio pogodak u sridu. Bubica digne nos, iz

vuče ruku ispod Darling Lili i otpraši naprijed. Sama!— Stani, Bubice! — vikne Ljiljana za njom u noć, ali se imenovana

ne obazre. Htjede i ona za njom, ali je moja ruka zadrži. Bio je to naš prvi službeni dodir poslije pisma, poslije onog vlažnog premještanja pisma.

— Nije lijepo od tebe, zbilja, to nije bilo pristojno! — prekorava me gledajući za prijateljicom. Meni se učini da Bubica radi tako sitne korake kao da će se svakog trena zaustaviti i vratiti.

Zato Darling Lili povučem na sporednu stazu. U parkić.

52

— Hej, ne ide se tuda k meni! Moram doma, mami sam rekla da ću s Bubicom u kino. Sigurno me čeka.

— Da sam stigao na vrijeme, da li bi Bubica bila između nas?— Vjerojatno — osmjehne se. — Mogao bi me netko vidjeti s to

bom.— Pa mi idemo u isti razred, što bi tu bilo čudno?Zašuti. Niti ja ne znam što dalje pričati. Koraknemo stazom. Is

pred nas promakne pas lutalica. Ona ustukne i ja je ponovno dotaknem. Zbunjeno se nasmiješi i oči nam se sretnu.

— Pričaj nešto. Moraš biti zabavan kad više nema Bubice.— A da ti prebacim ruku preko ramena?— Hvala, nije mi zima — produži korak. To više nije bio onako gla

san i slobodan smijeh.Navali nova ideja u moju glavu:— A da sjednemo malo na klupu?— Zašto? Bit ćeš zabavan?— Samo trenutak — siguran sam da to i ona želi. Dodirnem joj ra

me pa sjednemo.Šutjeli smo jedno vrijeme. Lišće je treperilo, a herc je skroz polu

dio. Koja je to lupa bila! Kakvi bubnjevi!— Onda? Obećao si da ćeš biti zabavan.Kliznem s drvene klupe, spustim se na koljena, raširim ruke i po

čnem:Pogledaj, draga, proljeće je i ptičice se zezaju na granama!

Dodirnem joj koljena.Padne tako zvučna pljuska da je sve lišće s grana popadalo i sve

ptičice odletjele u toplije krajeve, ako znate što mislim.Uzbuđeno ustane.Ne znam gdje je pogreška: pjesma ili koljena?Pridignem se i ja.U očima joj ugledam odsjaj. Spustim malo glavu. To se nije mog

lo izbjeći. Usnice se nakose i priljube uz njene. Jezik dodirne njenu

53

mekoću. Pa zubiće. Prođe kroz njih i lizne njen jezik. Imao je okus malina. Tu je i žvakača. Nije ju stigla izvaditi.

Dok su jezici mazili jedno drugo, žmarci su mi se opasno spuštali niz kralježnicu. Nisu klecnula koljena jer sam je čvrsto obgrlio.

U glavi mi zapoju nekakve ptice, ipak nisu sve odletjele u toplije krajeve.

Otvorim oči. Darling Lili je žmirila. Naši su se nosovi sudarali. Plašio sam se da će odvojiti usta, možda više neće biti poljubaca. Ovaj je bio duži od bilo kojeg viđenog na filmu. Moj prvi i odmah najduži!

Kad se napokon odvojimo, zašušti njen glas:— Sad me otprati doma.Više nije tražila da budem zabavan. Hodali smo zagrljeni ali sa

mo parkom. Na cesti me uhvati pod ruku. Hodali smo šuteći. Bio sam važan. Kakva škola, kakva klapa, kakav nogomet! Sad znam što ću raditi cijeloga života!

Na ulazu u njenu zgradu nismo palili svjetlo. Sve mi je išlo na ruku. Trebao sam je zagrliti, nagnuti malo usta i sve bi se ponovilo.

Odjednom bljesne svjetlo!— Tu ste! — drekne Bubica iz zasjede. Odmah iz nje progovori zlo

čestoća. — Bojala sam se da će vas starci ići tražiti.— Nisi im valjda rekla — zabrine se Darling Lili.— Jesmo li mi prijateljice ili ne?Moja ljubav odahne. Sa njenog lica nesta onog radoznalog i sa

njarskog pogleda iz parka. Opet je tu bezbrižan osmijeh. Proklete najbolje prijateljice i prijatelji! Uvijek sve pokvare!

Bubica nema namjeru maknuti nam se. Povuče moju ljubav uza stepenice.

— Idem još malo do tebe, sutra je i tako subota pa možemo duže spavati. Moramo se dogovoriti za moj rođendan u nedjelju. I ti si pozvan, Romeo — namigne mi.

Darling Lili mi mahne sa stuba.— Vidimo se u ponedjeljak u školi. Opet smo popodne.— A sutra pred kinom?— Pa da opet zakasniš — osmjehnu se usnice koje sam ljubio. Pa-pa, mahnu mi cure pa nestanu uza stubište. Čujem kako se ot

varaju vrata. Onda se ugasi svjetlo.Stajao sam u mraku dok se u glavi odvijao najljubavniji film ko

jeg sam mogao zamisliti.

Naravno, moj najbolji frend mladi Lennon nije me čekao s biciklom. Dok sam hodao starom samoborskom prugom, preplavio me osjećaj da će se moje svraćanje do njega prije nastave prorijediti.

Kod bazena začujem neko sumnjivo šuškanje. Da nije bilo onog poljupca, sigurno bih produžio. Više se nikoga nisam plašio. Hrabro se spustim stazom do ulaza u napuštenu zgradu. U dnu prostorije ugledam neku priliku kako se saginje i čeprka po nečem šuškavom. Mrmljao je nešto nerazumljivo. Zamahne nogom pa raspali po nečem tvrdom. Jaukne pa se opet sagne.

Kad mi se učini da će se okrenuti, šmugnem unutra. Zavučem se iza nekog stola. Pritajim se. Sav sam se pretvorio u veliko uho ne bih li razabrao što to mrmlja. Ili pjevuši. Učini mi se da će se spustiti na tle i spavati. Neka skitnica koja se sigurno ne bi veselila da se te prostorije pokraj bazena urede. Ima besplatan stan. A struje nema kao ni mi.

Iznenada zrakom preleti neki paket! Tresne o pult! Kao novine, kao hrpa novina!

Faca s placa!!!Tu ima skladište novina. Tko bi tu uopće tražio ukradene novine!

Napinjem oči ne bih li prepoznao čovjeka. Sigurno je netko domaći.Odjednom se sve promijeni. Čovjek koji je bacao novine uspravi

se. Leđima okrenut pođe k izlazu za bazen. Još ne prođe pokraj svih kabina kad se neka prilika baci na njega!

Što je sad ovo? Obračun mafije!?

57

Rvali su se na podu. Napadnuti čovjek i dalje nešto bunca. Onaj drugi šuti i udara.

Napokon mi se učini poznat glas onog brundonje. To bi mogao biti samo on! Tip zvan Bez-brige-Zvonkec! Što je on tu tražio?

Onaj drugi je bio jači. A puno i treba za pijanca takvog kalibra. Pridiže ga, ruku mu savije na leđa pa ga gura natrag na izlaz. Drugom ga rukom drži visoko za ovratnik. Bez-brige-Zvonkec ispušta neke visoke tonove. Kao da se davi.

Iza leđa napipam komad drva. Pridignem ga i kad su prolazili pokraj mene, zamahnem iz sve snage i opalim nepoznatoga po leđima. On posrne i pusti tipa zvanog Bez-brige-Zvonkec. Ovaj se oslobođen opruži naprijed. Tresne svom dužinom.

Nepoznati zatetura. Onda zamahnem još jednom. Ni njemu više nema pomoći. Padne.

To me prestravi. Odbacim drvo. Iskočim iz zasjede, pregazim jednog pa drugog. Povičem:

— Bježmo! Policija! Bježmo! Kidajmo!Uspnem se do ceste. Onda uhvatim crtu preko mosta. Mogao sam

trčati. Tko bi se još obazirao!Kad se približim kući, počne me kopkati misao da ga nisam mož

da prejako udario. Pazio sam, koliko mi je već strah dopuštao, da ga ne pogodim u glavu. Možda bih se još pitao da li je daska imala čavle da ne ugledam prozor kamo mi se valja popeti i zavući u hladnu posteljinu.

Sve je bilo mirno. Medo sniva kosti. I kod roditelja mrak. Pokušam otvoriti prozor ali ne ide.

Nataša, Nataša, to mi nisi smjela učiniti. Sigurno je zaspala. A nju probuditi to je prava umjetnost. Ona spava tako tvrdo da i kad padne s kreveta, nastavi spavati na podu. Stavi ruke pod glavu i ćori, kad vam kažem.

Kucnem tiho po staklu. Ništa.Zagrebem kao mačak. Opet ništa.Malo ga prodrmam i okna se zaklimaju.Napokon!

58

Prozorsko okno se raširi i ja upužem unutra ravno na svoj krevet. Čudi me što se sestra ne javlja.

— Nataša, koja je to noć bila!Tada me netko zgrabi za kosu!Prestrašim se ali ne jauknem. Ovo je već previše. Toliko uzbuđe

nja!— Pusti me — prošapćem bolno.Ruka me ne pušta nego još jače steže.— Tu si! — prepoznam mamin glas. Bijesno šapće:— Zašto mi to činiš, sine?Vitlala je mojom kosom na sve strane. Gotovo se rasplačem:— Morao sam, mama, morao sam večeras ići u Breganu, već sam

ti pričao.Popusti mamin stisak.— Sutra ćemo razgovarati.I ode.Javi se i Nataša:— Imaš sreće da te mama Ružica tražila a ne tata. Htjela se dogo

voriti za sutrašnju akciju.Sad me zbilja pogodi papirnati rupčić u nos.— Kako je bilo?— Sutra — obrišem suze — sutra ću ti pričati. Ovo je bila najluc-

kastija noć koju možeš zamisliti.

— Gledaj ovamo!Tata Zvonkec u kratkim hlačama se raskorači. Teatralno pljune u

šake. Iznad njegove glave bljesne kramp. Oštrica uleti u zemlju do drške. Otkine prvi komad pod noge. Onda se kramp ponovno vine u zrak pa ga žestoko zatjera u brdo ispred sebe. I tako svakog trenutka odjekne novi udarac.

Sapnem Nataši:— Mi smo gotovi do gableca, kad ti kažem.Tata me nije mogao čuti. Čak ni mama koja je mirno stajala malo

dalje od nas, pored tački. Njoj se nije sviđao takav početak.Opomene ga:— Nemoj tako naglo, Zvonko!— Tko? Ja? — ne da se on. Zadihao se. Govori kratko. — Gledajte i

učite! Posebno ti, klipane! — obrati mi se ali zamahuje i dalje u istom tempu.

Bio sam na granici provale smijeha. Tata Zvonkec me svojim kretnjama podsjećao na navijenog pajaca. Bio je smješniji od Benny- ja Hilla kojeg sam ponekad gledao na videu kod mladog Lennona.

Nisu prošle niti tri minute, dakle, velika kazaljka nije ni tri puta prošla šezdeset sekundi kad oznojeni čovjek kratkih čvrstih nogu zastane. Bio je gotov.

— Sad to natovarite u tačke — naredi.Ponosno nagazi iskopanu ilovaču. Bila je to kap u moru prema

onome što nas čeka. Da bi se mogli označiti temelji kuće, potrebno je dobro zasjeći u brdo.

60

Mama primakne tačke i kaže:— Možda smo trebali naručiti bager.Tata Zvonkec to ne želi čuti.— Samo tovarite i vozite. — Davao je i ritam. — Hajde, klipane i ti

klipanice, lopate u šake. Ponekad se izražavao kao da čita Baloga.Mama je znala što dalje slijedi. Prema nepisanom scenariju tata

je što se posla danas tiče — gotov. Ubrzo se pokaže koliko ga dobro poznaje; stari se zavali na prostirač u debeloj hladovini starog kestena nedaleko nas. Medo mu pritrči zvečeći lancem kojim je vezan za svoju kućicu. Veselo je mahao repom. Tata Zvonkec ga pomazi. Više se igrao s psom nego sa svojom djecom.

Nadohvat ruke mu je vrč s vinom i boca jamničke. Ta tko bi poslije udarničkog rada mogao bez gemišta!

— Tako bih i ja mogao — prošapćem.Mama me mrko odmjeri. Onda odveze prve tačke zemlje do za

puštene jame iz koje vire vršci šaša.Nataša se podboči na držalo lopate. Ne zna kamo bi gledala: tek

načeto brdo ili oca koji zabušava.— Ovako nećemo biti gotovi niti za sto godina — došapne mi.— Šuti. Bolje to nego da učimo. To nam je nagrada — čuješ mene

kako se šalim.Nataša se prisjeti jedinice iz matematike. Još samo dva dana do

ponedjeljka. Kad bi svakog dana učila dva sata, propjevala bi tu matematiku. Ali učiti tako redovito — ta tko je to još vidio! Sada bi pristala na propisano vrijeme za učenje samo da nije tati Zvonkecu pred očima.

Kramp me ne sluša. Ne uspijevam odvaliti dovoljno velike komade zemlje.

To, naravno, ne promakne starom kad isprazni prvu čašu.Drekne strogo s uzvisine:— Udri, samo udri, neće ti ništa! Gdje ti je muškost! Ne sramoti

muški rod, nisi baba! Hajde, hajde, zamahni muški!

61

Moja ruka pred bujicom prijekora ne posustaje. U meni proradi inat. Sad ću ti ja pokazati. Mislit ću na Darling Lili. Ako treba, opet ću kroz prozor.

Začujem mamin glas u blizini:— Znala sam da će tako biti. Ti, sine, radi koliko možeš. Kopat će

mo na smjenu.Javi se i Nataša:— Računajte i na mene.— Nije teško, samo da uhvatim ritam — naprežem se ali ne ide.

Uspijem snažno zabiti kramp u ilovaču. Onda ga ne mogu izvaditi. I sve to pred mutnim tatinim očima.

Već ga čujem:— Ti i tako nisi nizašto — odmahne rukom prema meni pa se zaig

ra s Medom.Mama mi htjede pomoći, ali joj ne dam. Sam ću. Krampanje mi

ne smije biti problem. Radit ću i misliti svoje. Onda ću samo misliti i zaboraviti na rad. Tata Zvonkec je taj koji me čini nesigurnim. Ali zaspat će on. Smireno udahnem zrak.

To potvrdi i mama:— Neće on dugo izdržati — dobrodušno će. Znala je koje nas brige

muče. — Kad on zaspi, ti ćeš, Nataša, na učenje a Ado i ja ćemo nastaviti.

To nam je dalo novu snagu. Nataša čvršće prigrabi lopatu. I mama prilegne na lopatu pa puni tačke.

Kod drugih obitelji kopanje temelja se pretvara u okupljalište najboljih prijatelja, susjeda i članova rodbine. Tada sve vrišti od rada i veselja, znoj se prolijeva, ispijaju se gemišti i pivo, svi zabranjeni vicevi slobodno dišu. Ljudi su umorni ali zadovoljni. Slijedeći put će pomagati nekom drugom.

Uto se pokraj kuće, odmah ispod nas zaokupljenih tovarenjem zemlje u tačke, proveze neka prilika na biciklu. Kao da je to onaj dosadni Bez-brige-Zvonkec.

62

Zastanemo. Začuje se škripa. Gumeni kotači bicikla zastružu po šljunku ispred kuće. Slijedeći zvuk bio je zvuk pada. Čovjek je pao s bicikla.

Odbacimo alat. Radoznalo zaobiđemo kuću. U prašini se koprcao čovjek preko kojeg je pao bicikl. Prvi se kotač okretao. Sunčeve zrake pogađale su žice.

Zbilja, to je bio tatin najbolji pajdaš. Mrmljao je pokušavajući skinuti bicikl sa sebe:

— Kaj ste blenuli? Mogli bi mi pomoći.Oslobodimo ga bicikla. Dok se pridizao, zapahne nas dah lošeg vi

na.— Gdje je moj prijatelj Zvonkec?Pokažem palcem iza sebe. Eno ga iznad kuće.— Što vam se dogodilo? — upita ga Nataša.— Malo sam vježbao američko zaustavljanje. Znate ono: lagano

prikočiš pa se odbaciš rukama sa sjedala unatrag, kaj ne, a bicikl uhvatiš za upravljač, pa... — otegne. Onda strese glavom i zaboravi što je htio reći. — Kaj ja vama tu objašnjavam.

— A da nam to pokažete još jednom? — zamolim ga i gurnem mu bicikl pod nos. — Lakše biste zapamtili.

Uopće nisam bio ljutit na tog čudaka. Osim kvrge na čelu, pod desnim okom plavio se šljivak. Bio je u komadu, a to je najvažnije.

Bez-brige-Zvonkec dohvati prašnjavim prstima upravljač bicikla kad se začuje pijani očev glas:

— Zdravo, kako si, što radiš? Samo naprijed, tu sam pod kestenom.

Čovjek više nikog ne poznaje. Gotovo je. Opijen glasom prijatelja odbaci bicikl prema meni.

— Drži!Ja se otmjeno izmaknem. Bicikl opet uroni u prašinu. Ali koga to

dira.Čudak se četveronoške uspentra uz brijeg. Pojavi se kao duh pred

ocem.

63

— Što se dogodilo? — upita ovaj točeći vino u čašu za prijatelja.— Bez brige, Zvonkec, malo sam kočio uz brijeg.Dohvati čašu pa se kucnu. Onda isprazne do dna. Čovjek se stro

vali na prostirač.— Koje su ti to indijanske farbe? — upita ga tata Zvonkec.Čovjek se nasmije. Nataša i ja se vratimo do kopališta temelja.

Mogli smo ih obojicu vidjeti a još bolje čuti jer su bili poprilično glasni. Svatko tko nije gluh, mogao je slušati čudakovu priču.

— Noćas sam izlemao cijelu grupu huligana. Išao sam pustiti vodu kraj mosta ali sam se okliznuo i otkotrljao do bazena. I tamo ti ja naletim na sami goli ološ i balavandere. Mene su našli! Mene koji sam šezdesetišeste bio vanbacitelj — udari se snažno po prsima da zakašlje. — Prvo sam ih razbacao na sve strane, a onda ih fino skupio i poslagao na hrpu. A oni samo cvile: »Nemoj mene, striček, bit ću dobar, nemoj mene.« Bez brige, Zvonkec, sažalio sam se. Rekao sam im: »Sad je dosta, magla — da vas više nisam vidio. Svakome sam za doviđenja opalio po jedan vritnjak. Samo je jedan ostao ležati.

— Čuj, a da to nije bio delirij um tremens? — zeza ga stari i nudi novu čašu. — Je 1 to tebe već hoće?

— Na to sam i ja pomislio da nije jedan ostao ležati. Morao sam ga dobro smočiti prije nego se probudio. Znaš kakav ja šus imam kad se namjerim.

Pokuša se pridići. Pridrži se za tatu. Zamahne nogom i padne kao kruška na travu. Vino se prolije po njemu.

— Uspori — reče tata Zvonkec. — I tko je to bio?— Bez brige, Zvonkec, taj će me ubuduće zaobilaziti na kilometre.

Šutnuo sam mu takav vritnjak, samo što nisam nogu strgao.Zadigne nogavicu i pokaže neki zamazani zavoj.— Bez brige, Zvonkec, zavoj je tu. Ne bu se insekticiralo.— Valjda si htio reći inficiralo — poduči ga tata.— E, baš to — složi se pijanac. — Nisam baš dobro sa stranim jezi

cima.Zagrle se.

64

— Znaš, tebe je divota slušati kad i toliko mastiš — izgovori otac.Razderu se dvoglasno:— Samoborci piju vino z lonci...Zatim na repertoar dođe »Pa po loj trici gor« da bi prije drijemeža

zaurlali:— Zato, braćo, pijme ga dok ne puk-ne zora...Preporodio sam se, kad vam kažem. Mama nije mogla da kram

pa. Radio sam mirnije otkad znam da nepoznati nije ostao ležati. Trebalo je odmah pobjeći a ne udarati ga dvaput onim drvom. Morao sam se smješkati slušajući čudakove laži. Samo, nešto se ipak čudnovato tamo događalo. Troje ljudi se u kasne sate nije bez veze tamo našlo. Morao bih opet tamo svratiti i to danju.

Uskoro su mi događaji išli na ruku. Opet se čulo škripanje ali bez pada. Mladi je Lennon stigao biciklom.

— Kako je tu postalo prometno — zavapi Nataša. — Ali nitko nas ne dolazi zamijeniti.

— Idi ti učiti — reče joj mama. — Sad ćemo i tako ručati.

Pozivu na ručak mladi Lennon nije mogao odoljeti.— Jednom valjda mogu preskočiti konzervu — kucne po džepu

vjetrovke.Da je samo jednom! Zvučalo je kao pravo skladište; muklo i me

talno struganje lima koje se čulo pri svakom koraku.— Nisi ih stigao baciti, ne?— Zato sam i došao do tebe — povjerljivo se nagne k meni kad za-

stanemo pred kućom. Nataša i mama nas nisu mogle čuti. Krenule su postaviti stol za ručak.

— Moramo do Hrge. Nešto se dogodilo.— Da nije bolestan?Mladi Lennon je izbjegavao odgovor.— Tako nešto. Čim se naklopamo, krećemo.Sumnjičavo zavrtim glavom. A tata Zvonkec? On sada drijema s

najboljim prijateljem, ali kad se probudi, opet će galamiti.— Mislim da neću moći, Lennone. Žao mi je.Moj najbolji prijatelj se nije dao. Odvuče me do bicikla. Na paket-

-sicu presijavala se bijeloplavkasta kutija. Tek sad opazim crna slova koja su kričala:

SANYO MINI STEREO RADIO/CASSETTE RECORDER.

— Mislio sam ja na njega — mladi Lennon odveže konop, dohvati paket pa mi ga preda. — Tu je unutra.

— Kazić? Je li za mene?

66