Lektira popularni klasici 11

Giovanni Boccaccio DEKAMERON

(DIO PRVI)

Naslov izvornika: II Decameron

Prijevod: Jerka Belan i Mate Maras Tumaenja: Mate Zori

Jerka Belan Mate Maras Mate Zori

Izdava: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Dizajn knjige: Halid Malla

Ilustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-30-0 (cjelina) ISBN 953-7160-42-4

GIOVANNI B O C C A C C I O

DEKAMERON (DIO PRVI)

S talijanskog preveli Jerka Belan i Mate Maras

Prvi dan - Proslov

POINJE KNJIGA ZVANA DEKAMERON1 PREZIVANA KNEZ GALEOTTO,2 KOJA SADRA VA STOTINU NOVELA TO IH U DESET DANA ISPRIPOVJEDIE SEDAM GOSPA I

TRI MLADIA

Proslov ovjeno je saaliti se nad ucviljenima; i premda to svakomu prilii, najvie se iziskuje od onih koji su utjehu ve traili i nali je u drugih;3 a ako je ikada ikome ona bila potrebna, ili mu je bila draga, ili je u njoj ve uivao, ja sam jedan od njih.4 Jer je od moje najranije mladosti pa do dana dananjega u meni preko mjere gorjela uzviena i plemenita ljubav koja bi se inila, kad bih o njoj kazivao, moda mnogo via nego to dolikuje momu nisku rodu;5 i premda su me razumni6 ljudi, koji su to doznali, zbog nje hvalili i mnogo vie cijenili, ipak mi je s nje valjalo preveliku patnju podnositi, zacijelo ne zbog okrutnosti ljubljene gospe, nego zbog prevelika ognja koji je u mom duhu razbuktala slabo obuzdana udnja; ona mi je, zato to mi ni u kakvim dolinim granicama nije doputala da budem zadovoljan, esto mnogo vie muke zadala nego to je bilo potrebno. U toj mi muci toliko okrepe pruie ljubazni savjeti gdjekojega prijatelja i njegove hvalevrijedne utjehe, pa sam vrsto uvjeren da se zbog njih zbilo te nisam umro. Ali po volji Onoga7 koji je u svojoj beskonanosti postavio neumitan zakon da sve na ovom svijetu ima konac, moja je ljubav, arka kao nijedna druga, i koju nikakva snaga nukanja, ni savjeta, ni oite sramote, ni pogibao to se iz nje mogla izlei nije mogla ni slomiti ni pokolebati, sama od sebe tijekom vremena tako jenjala da mi je sada u dui ostavila samo onu slast to je obino prua onomu tko nije plovio njezinim najtamnijim puinama; stoga, gdje god je znala biti muna, tu utim da je sada, kada je nestao svaki emer, ostalo samo milje.8

Dekameron Prvi dan - Proslov

na iskazana dobroinstva koja mi uinie oni kojima, zbog njihove naklonosti prema meni, teki bijahu moji jadi; niti e, vjerujem, nestati sve do smrti. A jer zahvalnost valja, po mom miljenju, meu svim krepostima ponajvie hvaliti i protivno kuditi, da se ne bih pokazao nezahvalnim sam u sebi odluih prema svojim skromnim mogunostima, uzvraajui ono to primih, sada kad mogu kazati da sam slobodan, ako ne onima koji mi pomogoe, kojima moda i ne treba zbog njihova uma ili dobre sree, bar onima kojima je potre*bno malo olakanja pruiti. Pa koliko god bi moja pomo, ili da kaemo utjeha, mogla biti ili jest vrlo mala onima koji je trebaju, ipak mi se ini da je valja ponajprije pruiti tamo gdje se pokae da je potreba najvea, jer e tu najvie koristiti, i jer e je tu najvie cijeniti. I tko moe zanijekati da nju, bila ona kakva mu drago, mnogo vie valja pruati zaljubljenim gospama nego mukarcima? One u njenim grudima, strahujui i stidei se, kriju ljubavni plam, a koliko je moniji taj skriti nego onaj oiti, to znaju oni koji su ga kuali i kuaju; a povrh toga, pritijenjene eljama, voljama i zapovijedima otaca, matera, brae i mueva, najvie vremena provode zatvorene u malom krugu svojih odaja, i gotovo besposleno sjedei, htjele ne htjele za to vrijeme u glavi prebiru razliite misli koje sigurno ne mogu uvijek vesele biti. Pa ako zbog njih ikakva sjeta, potaknuta vatrenom eljom, obuzme njihove due, u njima joj valja s tekom patnjom trajati, ne potisnu li je nova premiljanja; a da i ne spominjem kako to ene mnogo tee podnose nego mukarci. To se zaljubljenim mukarcima ne dogaa, kako oito moemo vidjeti. Oni, ako ih ikakva sjeta ili teke misli more, imaju mnogo naina da ih olakaju ili otjeraju; jer ako ih je volja, njima nitko ne brani da eu i tota uju ili vide, da love ptice, divlja ili ribu, da jau, kockaju se ili trguju. Svaki od tih naina ima u sebi snage da duh posvema ili djelomice privue i od munih misli otrgne, bar na kratko vrijeme; poslije toga, ovako ili onako, doe utjeha, ili jad jenja. Dakle, da bih bar djelomice popravio grijeh Fortune koja tamo gdje je snaga slabija, kao to vidimo u njenih ena, krtija bjee svojom potporom, kanim kao pomo i utoite onima koje ljube [jer je drugima dovoljna igla, vretena i motovilo],9 ispripovijedati stotinu novela, pria, parabola i pripovijesti,10 nazvali ih kako mu drago, to ih je u deset dana ispripovjedila estita druba od sedam gospa i tri mladia koja se okupila u doba minule kuge i pomora," te nekoliko pjesmica to su ih reene gospe sebi za zabavu pjevale. U tim e se novelama vidjeti ugodne i neugodne ljubavne zgode i drugi pustolovni dogaaji koji su se zbili i u

ju, jednako moi uivati u zabavnim zgodama to ih novele kazuju i nai koristan savjet, ako shvate ega se valja kloniti i kakav uzor valja slijediti; ali ne vjerujem da se to moe dogoditi a da jadi ne minu. Pa ako se to zbude (dao Bog da bude tako), neka zahvale Amoru koji mi, oslobodivi me svojih okova, dade mogunost da ih uznastojim razonoditi.

St...

o

Q Prvi dan - Uvod

POINJE PRVI DAN DEKAMERONA U KOJEMU SE, NAKON PIEVA IZLAGANJA ZATO SE ZBILO DA SU SE TE

OSOBE KOJE SE ZATIM PRIKAZUJU MORALE SASTATI DA ZAJEDNO PRIPOVIJEDAJU, POD VLADANJEMPAMPINEJE PRIPOVIJEDA O ONOM TO SE SVAKOMU NAJVIE MILI

Uvod Koliko god puta, preljupke gospe, pomislim na to kako ste sve vi po naravi ganutljive, toliko puta spoznam da e ovo djelo, po vaemu sudu, imati teak i muan poetak, kao to je bolno sjeanje na minuli pomor i kugu1 pogubno i plano openito svakomu tko je to vidio ili drugaije upoznao, jer mu2 upravo to na elu3 stoji. Ali ne elim da vas to od daljnjeg itanja ustrai, kao da ete cijelo tivo u uzdasima i suzama provesti. Neka vam ovaj uasni poetak bude ono to je putnicima vrletna i strma planina, iza koje se prostire krasna i ugodna dolina, koja im bude toliko ugodnija4 koliko je napornije bilo uspinjanje i silaenje. I kao to se na koncu radosti krije bol,5 tako se i nevolje okonavaju veseljem koje nastupa. Poslije ove kratke muke (kaem kratke, jer se sastoji od malo rijei) ubrzo e slijediti naslada i uitak koji sam vam prije obeao, to se moda ne bi oekivalo od ovakva poetka da nije nagovijeteno. I zaista da sam vas prikladnijim putem mogao povesti onom emu elim, a ne tako strmeni-tom stazom kakva je ova, rado bi to bio uinio; ali kako se nije moglo bez ovoga uvoda izloiti zato se zbilo ono o emu e se poslije itati, gotovo me nuda goni da ga napiem. Velim dakle da su godine od plodonosnoga Utjelovljenja Sina Bojega6 brojem do tisuu tristo etrdeset i osme bile stigle, kad je dini grad Firencu, najljepi od svih italskih gradova, pohodila smrtonosna kuga koja se, ili zbog djelovanja nebeskih tijela7 ili zato to je zbog naih zlih djela pravedan gnjev Boji posla na smrtnike da ih popravi, poto nekoliko go-

prelazei iz mjesta u mjesto bez prestanka prema Zapadu nevoljno irila. I nije protiv nje pomagao ni ljudski razbor, ni naredbe po kojima su grad od mnoge neistoe slubenici za to odreeni istili i u nj zabranjivali ui svakomu bolesniku, ni mnogi dani savjeti o uvanju zdravlja; ni k tome ponizna zaklinjanja to ih, ne jednom nego mnogo puta, i u naloenim procesijama i na druge naine vjernici Bogu zavapie; te nekako u rano proljee reene godine ona uasno zapoe, i na neobian nain, svoje bolne posljedice pokazivati. I nije to inila kao na Istoku gdje je, komu god je tekla krv na nos to bio oit znak neumitne smrti, nego su se u njezinu poetku javljale, jednako u mukih i u enskih, ili na preponama ili pod pazusima neke otekline, od kojih su jedne narastale kao obina jabuka, druge kao jaje, i neke vie a neke manje, a puk ih je zvao micinama. I s ta dva spomenuta dijela tijela za kratko vrijeme poinjala se reena smrtonosna micina iriti i rasti bez iznimke po svim njegovim dijelovima; i poslije toga su se znaci reene bolesti poinjali mijenjati tako da su se mnogima ruke i bedra, i svi drugi dijelovi tijela osipali crnim ili modrim pjegama, u jednih krupnim i rijetkim, u drugih sitnim i gustim. Pa kao to micina isprvice bijae bila, i jo bjee, siguran biljeg budue smrti, tako i one bjehu svakomu tko bi ih dobio. A lijeenju te bolesti nikakav savjet lijenikov i nikakav lijek kanda ne mogae valjati ni koristiti; tovie, ili to to narav bolesti ne doputae, ili to neukost vidara (a tih se, osim mnotva uenih, nalo bezbroj, i mukih i enskih, koji nikakva pojma o medicini nisu imali) ne poznavae od ega potjee, te sljedbeno tomu ne znae joj prikladnim sredstvom doskoiti, ne samo da malo tko ozdravljae, nego gotovo svi do treega dana od pojave spomenutih znakova, tko bre tko sporije, a najvie njih bez groznice ili druge nevolje, umirahu. I bijae ta kuga jaa jer se s bolesnih doticajem prenosila na zdrave, kao to vatra zahvati suhe ili nauljene predmete 9 koji joj se nau u blizini. I zlo se sve dalje pogoravalo; jer se nije samo razgovorom ili bavljenjem s bolesnicima prenosila bolest i uzrok ope smrti na zdrave, nego se inilo da je i onda kad bi netko samo dotaknuo ruho ili bilo to drugo to je bolesnik dirao ili upotrebljavao, ta boletina prelazila na njega. udnovato je i uti ovo to u sada kazati: a da to mnoge oi i moje roene ne vidjee,1 0 jedva bih se usudio u to i povjerovati, a nekmoli napisati, pa makar to uo od ovjeka dostojna vjerovanja. Velim da je priljepivost te zaraze o kojoj kazujem bila tolika da je prelazila ne samo s ovjeka na ovjeka, nego i ovo, to je udnova-tije, mnogo puta naoigled uini, to jest ako je stvari onoga ovjeka koji ie bolovao ili umro od te bolietice dotakla neka ivotinia koia ne soada u ,

Desameon Prvi dan - Uvod

i ubila. U to se moje oi, kako je malo prije reeno, meu inim, jednoga dana estito uvjerie, kada dronjci nekoga siromaka, koji je umro od te boljetice, bijahu baeni na ulicu, te se na njih sjurie dvije svinje i po svom obiaju prvo ih gubicom, a zatim zubima dohvatie i na komadie iskidae, ali se malo poslije poee griti i, kao da bijahu otrov progutale, obje svrh onih na zlo potezanih dronjaka padoe mrtve na zemlju. Zbog takvih i mnogih drugih slinih ili gorih sluajeva rodie se svakakve predrasude i strah uljeze u one koji ostadoe ivi; te su gotovo svi naginjali vrlo okrutnoj odluci, to jest da se sklanjaju i bjee od bolesnika i njihovih stvari; i radei tako, svatko miljae da e svoje zdravlje sauvati. A bilo je i takvih koji smatrahu da e se umjerenim ivotom i uzdrljivo-u othrvati toj nevolji; i zdruivi se nekoliko njih, posve odvojeno od ostaloga svijeta ivljahu; i skupljajui se i zatvarajui u one kue gdje ne bijae ni jednoga bolesnika, da bi ljepe ivjeli, vrlo umjereno uivajui najbiranija jela i odlina vina i klonei se svakoga razvrata, ne trpei da itko s njima govori ili da im izvana donosi vijesti o smrti ili o bolesnicima, amili su uz glazbu i one uitke koji im bijahu dostupni. Drugi, zavedeni suprotnim miljenjem, tvrdili su da je najpouzdaniji lijek tomu zlu mno go piti i uivati i skitati se okolo pjevajui i alei se, i zadovoljiti elju ime god se moe, i smijati se i rugati svemu to se zbivalo; pa kako su govorili tako su i radili koliko god su mogli, danju i nou, sad u jednoj krmi sad u drugoj, pijui bez reda i mjere i radei sve to jo i vie po tuim kuama, samo ako bi u njima otkrili neto to im je godilo ili im se mililo. A to im je lako bilo initi, jer su svi (kao da im vie nije bilo ivota) i sebe i svoje poslove zaputali: stoga su mnoge kue postale ope dobro, te se njima i stranac sluio, ako se kraj njih naao, kao to bi se njima sluio gospodar; ali su usprkos toj ivotinjskoj nakani, koliko god su mogli, sveudilj izbjegavali bolesne. U tolikoj tuzi i nevolji naega grada bijae gotovo posve sruen i uniten astan ugled zakona, kako ljudskih tako i Bojih, jer njihovi zastupnici i izvritelji, kao i ostali svijet, bijahu svi pomrli ili se porazbolijevali, ili im bijae preostalo tako malo eljadi da ne mogahu vie nikakve slube obavljati; stoga je svakomu bilo slobodno initi to god ga bijae volja. Mnogi se pak drahu srednjega puta izme u ta dva gore spomenuta, ne uzdravajui se od jela koliko prvi, i ne podavajui se piu i razuzdanostima koliko drugi, nego po elji dovoljno uivahu, i ne zatvarajui se iahu naokolo nosei u rukama tko cvijee, tko mirisne trave, tko raznovrsne mirodije koje esto prinoahu nosu, mislei da je najbolje krijepiti mozak1 1 takvim mirisima, jer se inilo da je zrak sav bio zasmraen zadahom leeva i proet vonj em bolesti i lieka-

govorei da od kune bolesti nema ni boljega ni tako dobra lijeka kao to je bijeg pred njom; i potaknuti tim razlogom, mnogi mukarci i ene na-pustie svoj grad, svoje kue, i roake, i imovinu, i, ne brinui se ni za to osim za sebe, pobjegoe na tua ili na svoja imanja na selu, kao da gnjev Boji, hotei kazniti ljudske opaine tim pomorom, ne see tamo gdje su oni, nego se obara samo na one koji se zateknu meu zidinama svoga grada; ili su mislili da u njemu nitko iv nee ostati, i da mu je kucnula posljednja ura. I kao to nisu pomrli svi ti koji su tako razliito mislili, tako nisu svi ni ivi ostali; tovie, mnogi su takvi oboljeli i posvuda su, kao to su sami dok bijahu zdravi davali primjer onima koji su zdravi ostali, gotovo posve naputeni skapavali. A da i ne spominjemo da se graanin graanina klonio, da se gotovo ni jedan susjed za susjeda nije brinuo, i da su se roaci rijetko ili nikada pohodili, i to izdaleka; takav je strah ispunio srca ljudi i ena zbog te nevolje da je brat brata ostavljao, i stric sinovca, i sestra brata, i esto ena svoga mua; ak su, to je jo gore i gotovo nevjerojatno, oevi i majke izbjegavali pohaati i njegovati svoju djecu, kao da i nisu bila njihova. Zato nije preostajala oboljelima, kojih bijae neprocjenjiva mnoina, i mukih i enskih, nikakva druga pomo nego milosre prijatelja (a tih je bilo malo) ili pohlepa sluinadi koju su velike i neprimjerene plae privlaile da slui, premda ih uza sve to nije bilo mnogo, a oni rijetki bijahu grubi mukarci i ene, nevini tim poslovima, koji mogahu posluiti samo za to da dodaju ono to bi bolesnici zatraili, ili da uz njih bdiju kad budu umirali; ali obavljajui takvu slubu esto su gubili ivot zajedno sa zaradom. I zbog toga to su bolesnike naputali susjedi, i roaci, i prijatelji, a slugu bijae malo, nastade obiaj za koji se prije gotovo nikada nije ulo, da nijedna ena koliko god ljupka, ili lijepa, ili plemenita bila, oboljevi nije prezala od toga da je dvori mukarac, kakav god on bio, ili mlad ili drugaiji, i da mu bez truna srama otkriva svaki dio svoga tijela, kao to bi pred enskom uinila, samo ako bi to nuda njezine bolesti iziskivala: to je moda bio uzrok to su poslije, one koje su ozdravile, bile manje estite. A osim toga, smrt je pokosila mnoge koji bi moda ivi ostali da im je tko pomogao; stoga je, to zbog nedostatka prikladne njege koju bolesnici nisu mogli imati, to zbog estine poasti, broj onih koji su danju i nou u gradu umirali bio toliki da je strano bilo o tomu i sluati, a kamoli to vidjeti. Stoga se, gotovo od nude, rodie navike suprotne prijanjim graanskim obiajima meu onima koji ostadoe ivi. Bijae neko obiaj (a i danas ga jo vidimo) da se rodice i susjede skupe u pokojnikovoj kui i da tu zajedno s njegovim najbliima plau; A s druge

Dekameron Prvi dan - Uvod

susjedi i mnogi drugi graani, a prema pokojnikovu staleu tu je dolazilo i sveenstvo, pa su ga njemu ravni na ramenima, uz pogrebnu sveanost s votanicama i pjevanjem, nosili u onu crkvu koju bi on prije smrti odabrao. Svi ti obiaji, kad estina kuge poe uzimati maha, ili posve ili veim dijelom gotovo prestadoe, a umjesto njih se novi pojavie. Jer ne samo da su ljudi umirali bez onih mnogih ena oko sebe, nego je mnogo bilo i onih koji su se bez svjedoka s ovim ivotom rastajali; i prerijetki su bili oni koje su ganutljivi pla i gorke suze njihovih blinjih zapale; tovie, umjesto toga najee se drutvo smijalo, alilo i zabavljalo; taj su obiaj ene, zanemarivi velikim dijelom ensku samilost, da sebe spase najbolje nauile. I rijetki su bili oni ije bi mrtvo tijelo do crkve ispratilo vie od deset ili dvanaest blinjih; i nisu ih na ramenima nosili asni i ugledni graani, nego su se bili pojavili nekakvi mrtvonoe iz prostoga puka, koji su se sami grobarima nazivali i taj posao naplaivali, te bi se podvlaili pod nosila i urnim ih korakom, ne u onu crkvu koju je pokojnik prije smrti odredio, nego najee u najbliu nosili iza etiri ili est sveenika, s malo svijea a katkad bez ijedne; ovi su uz pomo reenih grobara, ne umarajui se predugim ili sveanim obredima, njega polagali u prvi prazan grob do kojega bi stigli. Prosti puk, a moda i veina srednjeg sloja,13 pruae mnogo potpuniju sliku bijede; jer je ove nada i sirotinja veinom zadravala u njihovim domovima, pa su tako, drei se skupa, na tisue dnevno obolijevali; i kako nisu imali ni njege ni pomoi, gotovo svi su odreda umirali. I na ulicama su mnogi i danju i nou izdisali; za mnoge su pak, premda su u svojim domovima skonavali, tek po smradu tijela u raspadanju susjedi doznavati da su umrli: i ovih i drugih koji su posvuda umirali bijae veliko mnotvo. Susjedi su ponajvie postupali na isti nain, ponukani vie strahom da im ne naudi trule mrtvaca nego samilou prema preminulima. Sami su, ili uz pomo nosaa kad su ih mogli nai, izvlaili tijela preminulih iz njihovih domova i polagali ih ispred ulaza, gdje bi ih, osobito jutrom, bezbroj mogao vidjeti tko je prolazio gradom; tada bi poiskali nosila, a bilo je i takvih koji su ih, kad nije bilo nosila, odnosili na kakvoj dasci. I nije se samo na jednim nosilima po dvoje ili po troje zajedno odnijelo, niti se to samo jednom dogodilo, nego ih se mnogo moglo nabrojiti na kojima su leali mu i ena, dva ili tri brata, ili otac i sin, ili tomu slino. I bezbroj se puta dogodilo da su dva sveenika s kriem pratili nekoga, pa bi drugi grobari s trojim ili etvorim nosilima pristali za njima; i umjesto da pokapaju jednoga mrtvaca kako su mislili, sveenici su ih imali est ili osam, pa i vie. I nitko im nije odavao poasti ni suzom, ni svijeom,

nego to bi se danas brinuli za koze; i tada se pokazalo veoma jasno da ono to naravan tijek stvari svojim sitnim i rijetkim nedaama nije mogao nauiti mudrace, to jest da strpljivo moraju sve podnositi, to je veliina zla sada nauila i neuke ljude sviknuvi ih da ne haju. Kako kraj tolikoga mnotva mrtvaca koje je u svaku crkvu svakoga dana i gotovo svakoga sata pritjecalo vie nije bilo dovoljno posveenoga zemljita za grobove, osobito ako su po starom obiaju htjeli svakoga poloiti u zasebnu raku, kopale su se na grobitima kraj crkava, poto sve ve bjee puno, goleme jame u koje su pokapali na stotine donesenih: i kad bi ih u njih sloili, red po red kao to se ukrcava tovar na brod, pokrivali bi ih s malo zemlje, dok se ne bi jami do vrha stiglo. I da vie ne istraujem svaku pojedinost naih prohujalih nedaa koje se zbivahu u gradu, velim da ni okolica, dok su ta huda vremena njime vladala, nije ostala ni najmanje poteena, pa po razasutim selima i poljima (ne spominjui katela koja su u malome sliila na grad) ubogi i siroti teaci i njihove obitelji bez ikakve lijenike njege ili pomoi slugu, po putovima i po svojim imanjima i kuama, danju i nou jednako, ne kao ljudi nego gotovo kao ivotinje umirahu. Zbog toga oni, postavi u svojim navikama ravnoduni kao graani, nisu marili ni za svoje stvari ni za poslove; tovie, kao da su oekivali da e ih toga dana smrt zatei, nitko se nije muio oko buduega priploda marve, ili oko ljetine, ili oko svojih prolih truda, nego su na silu nastojali potroiti sve to su imali. Pa se tako dogaalo da volovi, magarci, ovce, koze, svinje i perad, ak i ljudima vrlo vjerni psi, istjerani iz svojih nastambi, po poljima gdje jo bijae naputeno ito, ni ponjeveno a kamoli pokupljeno, slobodno lutahu. I mnoge su se te ivine, kao da imahu razbor, poto bi se za dana dobro napasle, uveer bez pastirskoga sjavljivanja site vraale u svoje staje. Ostavivi okolicu i vrativi se gradu, to se jo moe rei doli da takva i tolika bijae okrutnost Neba,1 4 a moda donekle i ljudi, te je izmeu oujka i iduega srpnja, koje od siline kune bolesti, koje zbog toga to su mnogi bolesnici slabo njegovani u nevolji naputeni zbog straha to obuze zdrave, kako se pouzdano vjeruje, preko sto tisua ljudskih stvorenja unutar zidina grada Firence izgubilo ivot, a da se moda prije toga pomora nije ni znalo da ih je toliko u njemu?1 5 Oh, koliko li je velikih palaa, koliko krasnih kua, koliko plemikih domova, neko prepunih ukuana, gospode i gospa, opustjelo do posljednjega sluge! Kolike su znamenite loze, kolika prostrana nasljedstva, kolika glasovita bogatstva ostala bez zakonitog batinika! Koliko li je vrlih mueva, koliko krasnih ena, koliko ljupkih mladia, koje bi ak i GalenA Hipokrat i Eskulap16 smatrali

Dekameron Prvi dan - Uvod

i prijateljima, a iste veeri veeralo na drugom svijetu sa svojim prei-ma!17

I ja se rastuujem kad se zavlaim meu tolike nevolje: zato, elei ostaviti po strani one koje u ovoj prilici ne moram spominjati, velim da se onda kad na grad bijae u takvu stanju i gotovo pust bez stanovnika, zbilo (kako poslije douh od osobe dostojne vjerovanja) da se u tovanoj crkvi Santa Maria Novella,18 jednoga utorka izjutra,19 kad tamo ne bjee gotovo nikoga drugoga, poto su ule slubu Boju u alobnom odijelu kako je dolikovalo u to doba, nalo sedam mladih gospa koje su sve meu sobom bile povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, od kojih nijedna nije bila prevalila dvadeset i osmu godinu niti je bila mlada od osamnaest,20 svaka umna, i plemenite krvi, i lijepa oblija, i krasna vladanja, i ljupke estitosti.21 Ispriao bih vam i njihova prava imena da mi opravdan razlog ne brani to rei, a taj je to to neu da se zbog onoga to su kazivale ili sluale, kako slijedi, bilo koja od njih poslije zasrami, budui da su danas obiaji u pogledu zabava nekako skueniji nego onda kada su zbog gore izloenih razloga bili mnogo slobodniji ne samo za njihovu dob nego i za mnogo zreliju; i ne elim dati povoda zavidnicima, koji su vazda spremni pecnuti svakoga tko estito ivi, da nedolinim rijeima i u emu naude asti tih vrlih gospa. Ali da bi se bez zbrke moglo razumjeti ono to je svaka od njih rekla, odmah kanim svakoj dati prikladno ime, koje e ili potpuno ili dijelom odgovarati naravi svake od njih.22 Prvu i najstariju meu njima nazvat emo Pampinea, a drugu Fiammetta, Filo-mena treu, a etvrtu Emilija, a zatim emo petoj rei Lauretta, a estoj Neifile, a posljednjoj emo s razlogom dati ime Elissa.23 Nije njih dovela nikakva posebna nakana, nego su se sluajno u jednom kutu crkve sastale, sjele gotovo u krugu, i uzdiui ostavile krunice i oenae te poele meu sobom razgovarati o tim tunim vremenima i raznim stvarima. A malo zatim, dok su druge utjele, Pampinea ovako poe govoriti: Gospe moje drage, esto ste kao i ja mogle uti da nikoga ne vrijea tko se poteno slui svojim pravom. Prirodno je pravo svakoga tko se tu rodi da svoj ivot koliko moe titi, i uva, i brani. I to se toliko priznaje, te se vie puta zbilo da je ovjek nekanjeno ubio ovjeka kako bi svoj ivot obranio. Pa ako to doputaju zakoni koji se brinu za dobro svakoga smrtnika, koliko je potenije i nama i svakom drugomu da se za ouvanje svoga ivota ne kodei nikomu posluimo sredstvima kojima moemo! Svaki put kad dobro razmotrim kako se jutros vladamo i kako smo se prolih jutara vladale, i pomislim koji i kakvi su nai razgovori, uviam, a

se tomu ne udim, ali se jako udim (jer znam da je u svakoj od nas enska narav] da ne traimo nikakve obrane od onoga ega se sve s pravom straimo. Stojimo ovdje, po momu sudu, kao da hoemo ili moramo biti svjedoci koliko je mrtvih tijela sputeno u grob, ili da sluamo otpjevaju li ovdanji fratri, kojih se broj gotovo ni na to sveo, u odreene ure svoju slubu, ili da svakomu tko se pojavi svojom odjeom2 4 pokaemo kakve i kolike su nae nedae. A ako odavde izaemo, ili vidimo kako gradom pronose mrtvace ili bolesnike, ili vidimo one koje je javni zakon zbog njihovih krivica bio prognao kako se, ismjehujui ga, bahato eu gradom jer znaju da su njegovi zastupnici ili mrtvi ili bolesni, ili ako talog naega grada, podgrijan na naoj krvi, nazivajui se grobarima, nama na jad jau i epire se posvuda, i nepristojnim se pjesmama rugaju naim nevoljama. Nita drugo i ne ujemo osim: Oni su umrli, i Ovi drugi su na umoru; i, kad bi jo bilo koga da plae, odasvud bismo ule bolne jadikovke. A vratimo li se svojim kuama (ne znam dogaa li se to vama kao meni), mene strah obuzme kad od mnogih ukuana u njoj ne naem nikoga osim svoje slukinje, pa osjeam kao da mi se kosa kostrijei na glavi; i ini mi se, gdje god po njoj krenem ili stanem, da vidim sjene onih koji su preminuli, i lica im nisu ona na koja bijah navikla, nego me nekim uasnim izgledom, ne znam kako im takav naglo postade, plae. Zbog toga mi se i ovdje, i vani, i u kui ini da sam bolesna, tim vie to mi izgleda kao da ovdje nitko nije ostao osim nas, ako je imao iole mogunosti i mjesta da se skloni kao to mi imamo. A sluala sam i ula vie puta (ako ih jo ima takvih) da oni, ne pravei nikakve razlike izmeu onoga to je poteno i onoga to nije poteno, samo ako im se prohtije, i sami i u drutvu, i danju i nou, ine ono to im najvie uitka prua. I nisu samo svjetovnjaci postali razuzdani i razvratni, nego i redovnici po samostanima, pretvarajui se da vjeruju kako im je sve dolino i doputeno kao i drugima, pogazivi zakone poslunosti, odaju se tjelesnim uicima mislei da e se tako spasiti. I, ako je tako (a jasno se vidi da jest), to radimo ovdje? to ekamo? emu se nadamo? Zato smo ljenije i sporije od svih ostalih graana kada je posrijedi na spas? Smatramo li da smo manje vrijedne nego druge? Ili mislimo da je na ivot vrim lancem vezan uz tijelo nego u drugih, i da se tako ni za to ne moramo brinuti to bi mu moglo nakoditi? U zabludi smo, varamo se: jer smo same glupe ako tako mislimo; koliko god se puta spomenemo koliki su i kakvi bili mladii i djevojke koje je pokosila ova nesmiljena poast, vidjet emo tomu oit dokaz. I stoga, da zbog prenemaganja ili umiljenosti ne upadnemo u ono emu moda na neki nain, ako hoemo, moemo umaknuti (ne znam

Dekameron Prvi dan - Uvod

bilo da ovakve kakve jesmo, kao to su mnogi prije nas uradili i rade, izaemo iz ovoga grada; i da bjeei od neasnih tuih primjera kao od smrti odemo na naa imanja kojih svaka od nas ima u izobilju, da tamo u potenju poivimo, i onom se veselju, onoj radosti, onom uivanju kojemu budemo mogle, ne prelazei ni u emu granice razboritosti, polja talasaju poput mora, i mnotvo raznovrsnog drvea raste, a iroko nebo, ako se i natmuri, ipak nam ne krati svojih vjenih ljepota, koje je mnogo ljepe pogledati nego puste zidine naega grada. Osim toga tamo je zrak mnogo svjeiji, i ima mnogo vie svega to je potrebno za ivot u ovim vremenima, i manje ima nevolja. Pa premda i tamo teaci umiru kao graani ovdje, ipak je manje strano, jer su tamo kue i itelji rjei nego u gradu. A ovdje s druge strane, ako dobro vidim, ne ostavljamo nikoga, ak bismo po istini mogle rei da smo prije mi ostavljene; jer su nas svi nai, bilo da su umrli bilo da su od smrti pobjegli, ostavili same u tolikoj nesrei kao da i nismo njihove. Nitko nam dakle nita ne moe prigovoriti ako se ovakvoga savjeta drimo; ne drimo li ga se, mogu nas snai i bol i jad, a moda i smrt. Stoga sudim, ako vam je pravo, da bi dobro bilo uiniti tako da uzmemo sa sobom svoje slukinje da nas prate s onim to nam je potrebno, i da se danas ovdje a sutra ondje predamo veselju i zabavi kakvu nam ovo vrijeme moe pruiti; i da toliko tamo ostanemo dok ne vidimo (ako nas prije smrt ne stigne) kakav je konac nebo ovomu odredilo. I podsjeam vas da nam nije zazornije u potenju otii nego kao mnoge druge u nepotenju ostati. Ostale gospe, uvi Pampineju, ne samo to pohvalie njezin savjet, nego u elji da ga prihvate poee meu sobom podrobnije raspravljati o svemu, gotovo kao da su, tek to se odande dignu, odmah morale na put krenuti. Ali Filomena, koja bijae veoma razborita, ree: - Gospe, koliko god je to o emu pripovijeda Pampinea izvrsno reeno, ipak nam ne valja tako hitati da to uinimo kao to se ini da vam je elja. Sjetite se da smo sve same ene, a nijedna nije vie djevojica da ne bi znala kakve su pameti ene kad su zajedno, i kako se ravnaju bez muke glave. Mi smo prevrtljive,26 svojeglave, sumnjiave, malodune i plaljive; zbog toga jako sumnjam, ne uzmemo li nekoga drugoga da nas vodi, nee li se ova druba raspasti bre i neasnije nego bi nam to bilo potrebno; pa bi stoga dobro bilo razmisliti prije nego to ponemo. Tada ree Elissa: - Zaista su mukarci glava enama i bez njihova vodstva rijetko kada ikoje nae djelo valjanu koncu stigne; ali kako moemo nai te mukarce? Svaka od nas zna da je veina njezinih pomrla, a drugi koji

kamo, bjee od onoga emu i mi nastojimo pobjei; a uzeti neznance ne bi priliilo; jer gledamo li svoje dobro, valja nam nai naina da sve tako uredimo da ne nastanu neprilike i bruke tamo kamo idemo zabaviti se i odmoriti. Dok su se meu gospama vodili ovakvi razgovori, eto ti u crkvu trojice mladia,27 od kojih ni onaj koji bijae najmlai nemae manje od dvadeset i pet godina, a u njima ni zla vremena, ni gubitak prijatelja ili roaka, ni strah za same sebe nisu mogli ljubav ni ohladiti a nekmoli je ugasiti. Jedan se od njih zvao Panfilo, a Filostrato drugi i posljednji Dioneo,28sva trojica pristala i lijepa ponaanja; i ba bijahu poli kao najveu utjehu u tolikim nevoljama potraiti svoje dragane, koje su sve tri sluajno bile meu onih sedam spomenutih,2 9 kao to su i neke druge bile u rodu s nekima od njih. Jo one njima ne zapee za oi, kad njih vidjee one; zato Pampinea tada poe smijeei se: Evo nam je srea ve u poetku sklona; poslala nam je umne i valjane mladie koji e nas rado voditi i sluiti nam, ako se ne budemo ustezale uzeti ih u slubu. Tada Neifile sva porumenivi u licu od srama, jer ona bjee jedna od onih u koju je jedan od mladia bio zaljubljen, ree: Zaboga, Pampinea, pazi to govori; vrlo dobro znam da se o svakom od njih samo ponajbolje moe kazivati, i da je svaki sposoban za mnogo vee zadatke nego to je ovaj, i isto tako vjerujem da bi oni bili dobro i asno drutvo ne samo nama, nego i mnogo ljepim i plemenitijim gospama nego to smo mi. Ali zato to svi znaju da su oni zaljubljeni u neke od nas, bojim se da bez nae i njihove krivnje ne bude sramote i prijekora ako ih povedemo. Tada ree Filomena: T o nije vano; sve dok poteno ivim i dok mi je savjest u svemu ista, neka govori tko to hoe protiv mene; Bog i istina e se boriti za me. Nego kad bi oni samo pristali da pou s nama, tada bismo zaista mogle rei, kao to ree Pampinea, da je naemu putu for-tuna sklona. Kad su je druge ule gdje tako govori, ne samo to umuknue, nego se sloie i sve rekoe da valja pozvati mladie i rei im to su naumile, i zamoliti ih ne bi li im bilo po volji da im se na tom putu pridrue. Stoga ne rekavi vie nita Pampinea, koja je s jednim od njih bila u rodu, ustade i pristupi mladiima, koji su mirno stajali i promatrali ih, pozdravi ih radosna lica, izloi im njihovu odluku i u ime svih ih zamoli neka ista i bratskoga srca pristanu initi im drutvo. Mladii isprva pomislie da one s njima alu zbijaju; ali kad vidjee da ta gospa ozbiljno govori, veselo odgovorje da su j)ripraynittejru aja neasei, prije nego odajide otio- ..._,

Dekameron Prvi dan - Uvod

to je potrebno uredno spremi i unaprijed javili onamo kamo su nakanili otii, iduega jutra, to jest u srijedu, u osvit dana, gospe s nekoliko svojih slukinja i tri mladia s trima svojim slugama izaoe iz grada3 0 i dadoe se na put; i ne udaljie se ni dobre dvije milje, kadli stigoe na mjesto koje su unaprijed odredili. Bijae reeno mesto31 na brijegu, odasvud daleko od naih cesta, prepuno raznolika bujna olistala grmlja i drvea, da milina bijae pogledati. Navrh njega bijae dvorac s lijepim i prostranim'dvoritem u sredini, i sa sjenicama, i s dvoranama, i s odajama, sve jednom ljepom od druge, a svaka ureena i krasno oslikana, i s tratinama uokolo, i s divnim perivojima, i sa studencima hlaane vode, i s podrumima izvrsnih vina: to bi vie pristajalo istananim kuaima nego trijeznim i estitim gospama. Na svoje nemalo veselje druba nae sve pometeno, i po sobama postelje pripremljene, i sve okieno cvijeem koje se u to godinje doba moglo nai, i rogoinom nastrto. 1 tek to stigoe i sjedoe, ree Dioneo, koji bijae mimo svih pristao mladi i pun duha: Gospe, ovamo nas je vie doveo va razbor nego naa domiljatost. Ne znam to ste namislile sa svojim brigama uraditi; ja svoje ostavih s onu stranu gradskih vrata, kad malo prije s vama kroz njih izaoh; i stoga se odluite da se sa mnom alite, i smijete, i pjevate (toliko, velim, koliko dolikuje vaem dostojanstvu), ili me otpustite da se vratim svojim brigama i ostanem u onom nevoljnom gradu. Njemu Pampinea, ba kao da je isto tako sve svoje brige odbacila, vesela odgovori: Dioneo, izvrsno govori: veselo valja ivjeti, jer nas i nije drugi razlog naveo da bjeimo od tuge. Ali, zato to ono to je bez prave mjere ne moe dugo trajati,32 ja, koja bijah zaetnica razgovora iz kojih je nastala ova lijepa druina, mislei kako bi se odralo nae veselje smatram da je nuno sloiti se da nam netko izmeu nas bude starjeina,33 pa da ga sluamo i potujemo kao starijega, a njemu da svaka misao bude kako e nas raspoloiti da u radosti ivimo. A da svatko iskusi teret briga zajedno sa slau starjeinstva, te obredom budu birani s jedne i s druge strane, da ne bude zavidan tko ne okua, velim da se svakomu na jedan dan dodijeli to breme i ta ast; a tko e biti prvi neka na zajedniki izbor odlui: i slijedit e ga, kada se veernja ura primakne, onaj ili ona koji ili koja bude po volji onomu ili onoj to toga dana budu vladali; a taj ili ta neka po svomu sudu za vrijeme svoga vladanja odreuje i odluuje o mjestu i nainu kako moramo ivjeti. Te se rijei svima nadasve svidjee i jednoglasno nju kraljicom prvoga dana izabrae;34 a Filomena, pohitavi smjesta k jednom lovoru,35 jer je

koliko dostojnim asti injahu onoga tko bijae po zasluzi njima ovjenan, otrgnuvi s njega nekoliko granica splete od njih lijep i astan vijenac; pa kad joj njime ovjena glavu,36 to bijae, sve dok je druba na okupu bila, svakomu drugomu oit znak kraljevskoga gospodstva i vlasti. Postavi kraljicom, Pampinea svima zapovjedi da umuknu, te pozvavi preda se sluge one trojice mladia i njihove slukinje, koje su bile etiri, dok svi mucahu ree: - Da bih ja prva dala svima vama primjer po kojemu e, napredujui od dobroga k boljemu, u redu, i radosno, i bez ikakva srama naa druba poivjeti i trajati dok nam bude volja, imenujem prije svega Parmena,37 Dioneova slugu, svojim starostom, i njemu povjeravam brigu i skrb za cijelo nae kuanstvo, i za sve ono to spada u dvorbu u blagovaonici. Sirisko, Panfilov sluga, hou da nam bude nabavlja i rizniar, i neka slua Parmenove naloge. Tindaro, u slubi Filostrata i ostale dvojice, neka dvori u njihovim sobama kad ostali, zaprijeeni svojim slubama, ne budu mogli tamo dvoriti. Moja slukinja Mizija i Filomenina Liciska bit e uvijek u kuhinji i marno e pripravljati ona jela koja im Parmeno naredi. Laurettina Himera i Fiammettina Stratilija hoemo da se brinu za red u sobama gospa i za istou mjesta gdje budemo boravili; svatko pak, komu je stalo do nae milosti, elimo i zapovijedamo da se uva, kamo god iao, odakle se god vraao, to god uo ili vidio, da nam nikakvih drugih vijesti osim veselih izvana ne donosi. Kad je ukratko izdala te zapovijedi, koje su svi pohvalili, ona vesela ustade i ree: Evo vam vrtova, evo vam tratina, evo vam drugih veoma ugodnih mjesta gdje se svatko moe po volji zabavljati, a kada izbije trea ura,38 neka svatko bude ovdje, da blagujemo za hlada. Poto je dakle nova kraljica otpustila veselu drubu, upute se mladii s lijepim gospama u ugodnu razgovoru lakim korakom po perivoju, pletui krasne vijence od raznovrsna zelenila i zaneseno pjevajui. I poto u njemu ostadoe koliko im vremena kraljica bijae dala, vrativi se kui naoe Parmena gdje se ve marljivo latio svoje slube, jer uavi u jednu prizemnu dvoranu vidjee u njoj prostrte stolove s prebijelim stolnjacima i na njima ae blistave kao srebro,39 a posvuda posuto cvijee brnistre: stoga, poto oprae ruke,40 po kraljiinoj elji i Parmenovu rasporedu svi posjedae. Iznesoe se ukusno pripremljena jela i izvrsna se vina poslui-e; a zatim trojica slugu stanu utke dvoriti oko stolova. Svemu se tomu, jer bijae lijepo i uredno, svatko obradova, te u zabavi i ali objedovae. A kad raspremie stolove (budui da su sve gospe i mladii umjeli kolo4 1 igrati, a dio njih i vrlo dobro svirati i pjevati), kraljica naredi da se donesu glazbala te na niezinu zauoviied Dioneo uze leut.4 2 a Fiammetta .riolu43,. ..

Dekameron Prvi dan - Prva novela

jedno s ona dva mladia, povedavi kolo, laganim korakom, poto posla sluinad da jede, zapoe plesati; a kad kolo presta, poee pjevati ljupke i vesele pjesme. I tako ostadoe dok se kraljici ne uini da je vrijeme poi na spavanje: stoga, kada ih sve otpusti, tri mladia u svoje sobe, odijeljene od odaja za gospe, odu i u njima nau lijepo prostrte postelje i sve puno cvijea kao u blagovaonici, a slino i gospe u svojima; tada se one svukoe i legoe na poinak. Tek to odbi deveta ura,4 4 usta kraljica i sve ostale pozva da ustanu, a isto tako i mladie, tvrdei da je kodljivo predugo spavanje po danu; pa tako odoe na jednu livadu na kojoj trava bijae zelena i visoka, a ni s jedne strane ne mogae prodrijeti sunce; i tu, sluajui kako nadolazi blag vjetri, po kraljiinoj elji svi uokrug na travu posjedae, a ona im ovako ree: Kako vidite, sunce je visoko odskoilo i ega je velika, i nita se ne uje osim cvraka gore u maslinama; stoga bi bez sumnje ludo bilo ikamo sada odavde ii. Lijepo je ovdje i svjee biti, a imamo, kao to vidite, i stolie i ah,45 pa svatko moe uivati u onomu to mu je najmilije. Ali ako u tomu elite posluati moj savjet, neemo ovaj vrui dio dana provesti u igrama, u kojima se duh jednima smuuje, a ni drugima previe ne uiva, kao ni onima koji gledaju, nego u pripovijedanju, jer dok jedno govori, sva druba moe sluati i uivati. Neete jo svi ni dovriti svoje pripovijesti, a sunce e ve nagnuti i vruina popustiti, pa emo moi, gdje vam se najvie bude svidjelo, otii i zabaviti se; i stoga, ako vam se svia ovo to velim (jer sam u tomu voljna ugoditi vaoj elji), uinimo tako; a ako vam se ne bude svialo, neka svatko do veernje ure radi to mu je volja. Sve gospe i mladii jednako pohvale pripovijedanje. Dakle, ree kraljica, kad vam se tako svia, hou da za ovaj prvi dan svakomu bude slobodno da pria o onomu to e mu najvie goditi.46 I okrenuvi se Panfilu koji je njoj zdesna sjedio ljubazno mu ree da jednom svojom novelom dade poetak drugima. Na to Panfilo, uvi zapovijed, dok su ga svi sluali, smjesta ovako poe.

Prva novela Ser Cepparello lanom ispovijeu prevari pobona fratra i

umre; i premda je za ivota bio veoma opak ovjek, po smrti ga proglase svecem i nazovu sveti Ciappelletto.'

Dolino je, 2 predrage gospe, da sve to ovjek radi pone sa slavnim i svetim imenom Onoga 3 koji bijae stvoritelj svega. Pa stoga to ja moram prvi zapoeti nae pripovijedanje, nakan sam poeti s jednom njegovom udesnom zgodom, da se, kad je ujemo, nae ufanje u nj kao u nepromjenljivo bie uvrsti, i da navijeke slavimo njegovo ime. Svakomu je znano da su vremenite stvari, budui da su sve prolazne i smrtne, u sebi i izvan sebe pune neugode, i tjeskobe, i truda, i podvrgnute bezbrojnim pogiblima; njih nedvojbeno ne bismo mogli mi koji ivimo meu njima i spadamo u njih ni podnositi ni suzbijati, da nam posebna milost Boja za to ne daje snage i razboritosti. Ona zacijelo ne dolazi k nama i u nas ni po kakvoj naoj zasluzi, nego ganuta vlastitom dobrotom, i izmoljena molitvama onih koji neko, poput nas, bijahu smrtni i za ivota se pokoravahu njegovoj volji te sada s njim ive u vjenom blaenstvu; njima mi, kao svojim zagovornicima koji iz iskustva poznaju nae slaboe (jer moda nismo odvani prenijeti svoje molitve pred lice takvoga suca), prinosimo svoje pronje za sve to drimo da nam je potrebno. I jo vie spoznajemo kako je on pun milosrdne dobrote prema nama kada, ne mogavi otrinom smrtnoga oka ni na koji nain prodrijeti u tajnu Bojega duha, koji put se moda dogodi da, zavarani miljenjem, pred njegovim velianstvom naemo takvoga zagovornika koji je od njega u vjeno progonstvo bio otjeran; pa ipak On, 4 kojemu nita nije skriveno, osvrui se vie na istou molitelja nego na njegovo neznanje ili progonstvo posrednika,5 kao da je taj blaen pred licem njegovim, uslii one kojijnu se mole. Ovo e

Dekameron Prvi dan - Prva novela

prema sudu Bojemu, nego prema ljudskomu. Pripovijeda se dakle da je Musciatto Franzesi, 6 poto je od veoma bogata i ugledna trgovca postao vitezom i morao poi u Toskanu s gosparom Karlom Bez Zemlje,7 bratom francuskoga kralja, na poziv i poticaj pape Bonifacija,8 znajui da su mu poslovi, kako to u trgovaca esto biva, vrlo zapleteni i ovdje i ondje, i ne mogavi ih brzo i lako srediti, pomislio da ih povjeri nekolicini ljudi; i svima nae naina: samo ostade u nedoumici komu sposobnu povjeriti da utjera dugove to ih imae u nekoliko Burgunana. 9 A dvoumio se stoga to je uo da Burgunani vole zametati kavge i da su vjerolomni i nepoteni; 1 0 a nije mu padao na pamet ni jedan tako nevaljao ovjek u koga bi se mogao imalo pouzdati da e doskoiti njihovu nevaljalstvu. I u tom dugakom razmiljanju pade mu na pamet neki ser Cepparello iz Pra-ta, koji je u Parizu esto u njegovu kuu zalazio. Bijae to ovjek niska rasta i veoma gizdav pa su ga Francuzi, ne znajui to znai Cepparello i mislei da je to cappello, to jest vijenac u njihovu pukom govoru, jer bijae malen kako rekosmo, zvali ne Ciappello, nego Ciappellet-to, 1 1 i kao Ciappelletta su ga svagdje poznavali, dok ga je malo tko i znao kao Cepparella. Evo kakvoga je kova bio taj Ciappelletto: bio je notar,12 ali se jako sramio 1 3 kad bi se pokazalo da neka njegova isprava (premda ih je malo sastavljao) nije bila patvorena; takvih bi bio napravio koliko god bi ih se od njega iskalo, i njih je radije na dar sastavljao nego kakve druge za dobru plau. S najveim je uitkom lano svjedoio, traio to tko od njega ili ne traio; pa kako se u to vrijeme u Francuskoj najvea vjera pridavala prisegama, a on se bez po muke krivo zaklinjao, tolike je parnice na prijevaran nain dobio koliko su ga puta zovnuli da se na vjeru zakune da e istinu govoriti. Nadasve je volio, i tu se jako trudio, sijati zlu krv i neprijateljstva i sablazni izmeu prijatelja i roaka i bilo koga drugoga, i to je vie zla vidio da se iz toga raaju to je vie uivao. Kad bi ga pozvali da sudjeluje u kakvu ubojstvu ili drugom zloinu, nikada se nije ustezao i drage je volje iao; i vie se puta rado nudio da vlastitim rukama ranjava i ubija ljude. Psovao je Boga i svece na sva usta i za svaku sitnicu, jer je vie nego itko drugi bio gnjevljiv. U crkvu nikada nije zalazio; a sa svim njezinim sakramentima rugao se pogrdnim rijeima kao s neim prostim; naprotiv, revno je pohodio krme i druga zloglasna mjesta i tamo boravio. ene su mu se milile kao psima batine, a u neprirodnom bludu 1 4 uivao je vie nego ijedan takav bijednik. Otimao bi i krao s takvom savjeu s kakvom bi svet

je mnogo puta od toga pozlilo; uz to bijae na glasu kao kockar i va ralica u igri. Ali zato se gubim u tolikim rijeima?15 Bijae to moda najgori ovjek koji se ikada rodio. Mo i ugled gospara Musciatta dugo su zatiivali njegove opaine, pa su ga esto tedjeli i pojedinci kojima je nanosio nepravdu i suci kojima se isto tako zamjerao. Kada dakle pade na pamet taj ser Cepparello gosparu Musciattu koji je izvrsno poznavao njegov ivot, pomisli reeni gospar Musciatto da je ba on onakav kakvoga je iziskivala pokvarenost Burgunana; i stoga ga pozva k sebi i ovako mu ree: Ser Ciappelletto, kao to zna ja se spremam potpuno povui odavde, a kako meu ostalima imam posla i s Burgunanima, tekim varalicama, ne znam koga bih mogao nai prikladnijega od tebe da od njih utjeram svoj novac; i stoga, kako sada i onako nema drugoga posla, ako se hoe ovoga prihvatiti, voljan sam te preporuiti dvoru 1 6 i dati ti dio koji ti bude pripadao od onoga to utjera.17 Ser Ciappelletto, koji bijae ba besposlen i oskudan u zemaljskim dobrima, a sada eto odlazi i onaj koji mu dugo bijae oslonac i potpora, ne skanjujui se dugo, gotovo nudom nagnan, odlui i ree da drage volje pristaje. Poto su se sporazumjeli, dobije ser Ciappelletto punomo i kraljevu pismenu preporuku te kad je gospar Musciatto otputovao, ode u Burgundiju gdje ga gotovo nitko nije znao; i tamo, protivno svojim navikama, poe nekako umiljato i blago ubirati novac i obavljati ono radi ega je tamo i iao, kao da je bio namjerio srdbu ostaviti za konac. I poslujui tako, nastani se u kui dvojice brae Firentinaca koji su se lihvom bavili i njega za ljubav gospara Musciatta veoma potovali, i ondje iznenada obnemoe. Braa odmah pozvae lijenike, pribavie mu sluge da ga slue i uinie sve to se moglo da mu se vrati zdravlje. Ali svaka pomo bijae nitavna, jer je prijan bio ve star i ivio bez reda, pa mu je, kako govorahu lijenici, ilo iz dana u dan s loega na gore, kao ovjeku koji na smrt oboli; zbog toga su se dva brata jako alostila. I jednoga dana, sasvim blizu sobe u kojoj je ser Ciappelletto bolan leao, ponu oni meu sobom razgovarati: to nam je raditi - govorae jedan drugomu - s ovim ovjekom? Doveo nas je u grdnu nepriliku, jer da ga ovako bolesna otpravimo iz svoje kue, ne bi bilo nimalo razborito i ljudi bi nam zamjerili videi da smo ga isprva primili i zatim dvorili i tako brino lijeili, a sada ga tako naglo, i na smrt bolesna, iz kue van gonimo, a da nam nita na ao nije mogao uiniti. S dru-

Dekameron Prvi dan - Prva novela

ikakva crkvenog sakramenta primiti; a umre li bez ispovijedi, nijedna mu crkva nee htjeti tijela primiti, nego e biti baen u jarak 1 8 kao pas. A sve da se i ispovjedi, grijesi su mu toliki i tako uasni, da e se dogoditi isto, jer nee biti toga fratra ili popa koji bi mu dao odrjee-nje; stoga e ga, bez odrjeenja, opet u jarak baciti. A dogodi li se to, sav e narod ovoga grada, kako zbog naega zanata koji im se veoma nepotenim ini te ga povazdan proklinju, tako i zbog elje da nas opljakaju, kada to vide podignuti galamii i povikati: >Ove lombardske pse, 1 9 koji ni u crkvu nemaju pristupa, neemo vie ovdje trpjeti

Dekameron Prvi dan - Prva novela

je mila tvoja ista i mirna savjest u tomu. Ali reci mi jesi li grijeio u lakomosti, poeljevi vie nego dolikuje, zadravi neto to nisi smio zadrati? Ser Ciappelletto mu ree: Oe moj, ne bih elio da gledate na to to se nalazim u kui ovih lihvara: nikakva posla ja s njima nemam; dapae, doao sam da ih opomenem i ukorim i da ih odvratim od njihove pogane dobiti; i vjerujem da bih u tom bio uspio da me nije Bog ovako pohodio. Ali morate znati da mi je otac "bio namro veliko bogatstvo, kojega sam ja, kad je on umro, najvei dio razdijelio na slavu Boju; a zatim sam, da bih se prehranio i da bih mogao pomagati ubogu sirotinju, poeo pomalo trgovati i elio sam togod zaraditi, i uvijek sam svu zaradu dijelio napola s Bojom sirotinjom, troei jednu polovicu na svoje potrebe, drugu polovicu dajui njima;24 a u tomu mi je Stvoritelj tako bio na pomoi da sam vazda s dobra na bolje u svojim poslovima poslovao. Dobro si inio, ree fratar nego jesi li se esto srdio? Oh! ree ser Ciappelletto zaista da vam kaem, to sam veoma esto inio. A tko bi se i mogao suzdrati gledajui svakoga dana ljude kako bezumlja ine, i ne sluaju zapovijedi Bojih, i suda se njegova ne boje? Mnogo mi je puta na dan dolazilo te bih bio volio da sam bio mrtav nego iv videi kako se mlade podaj e tatinama, i videi ih kako se kunu i lano priseu, i zalaze u krme, i ne idu u crkvu, i radije stupaju svjetovnim nego Bojim putovima. Tada ree fratar: Sinko moj, to je pravedan gnjev, i ja ti za nj ne bih umio pokore odrediti. Ali nije li te kojim sluajem ikada srdba navela da poini ubojstvo, ili da opsuje koga, ili da uini kakvu drugu nepravdu? Ser Ciappelletto mu odgovori: Jaoj gosparu, kakav ste vi Boji ugo-dnik kad moete takve rijei izustiti? O, da sam i truna pomislio uiniti bilo to od toga to spominjete, zar mislite da vjerujem kako bi me Bog bio toliko podnosio? Takve stvari ine pustahije i zloinci, a ja sam, kad god sam kojega od njih vidio, uvijek rekao: >Idi i neka te Bog obratili Tada ree fratar: Sada mi kai, sinko moj, Bog te blagoslovio, jesi li kada protiv koga lano svjedoio, ili devetao koga, ili komu uzeo koju stvar bez privole onoga ija je bila? Jesam, gosparu, jesam, odgovori ser Ciappelletto runo sam o blinjemu govorio; jer imao sam nekada susjeda koji nita drugo nije radio nego je na pravdi Boga svoju enu tukao, pa sam jedanput o nje-

smilila koju je on, kad god bi se napio, namlatio na mrtvo ime. Tada ree fratar: U redu, ti mi ree da si bio trgovac: jesi li ikad ikoga prevario, kao to je navada u trgovaca? I te kako, gosparu, ree ser Ciappelletto jesam, ali ne znam koga, van ako to ne bjee jedan to mi je bio donio novac koji mi je dugovao za sukno koje mu bijah prodao, i ja ga metnuo u krinju bez brojanja te poslije mjesec dana opazim da su etiri novia vie nego to je trebalo biti; stoga sam ih uvao godinu dana da mu ih vratim, a kad ga vie ne vidjeh, dadoh ih za milostinju. Fratar ree: To je bila sitnica; i dobro si uinio to si tako postupio. I povrh toga jo ga poboni fratar priupita o mnogim stvarima, a on je 0 svemu na ovaj nain odgovarao. I htjede on ve pristupiti odrjee-nju, kad ser Ciappelletto ree: Gosparu, imam jo jedan grijeh koji vam nisam rekao. Fratar ga upita koji, a on ree: Sjeam se da naredih svomu sluzi, jedne subote poslije devete ure, 2 5 da pomete kuu, i tako ne potovah svetu nedjelju kako sam morao.2 6 Oh! ree fratar sinko moj, to je laki grijeh. Ne, ree ser Ciappelletto, nemojte rei da je to laki grijeh, jer nedjelju valja silno tovati, zato to je u taj dan na Gospodin uskrsnuo od mrtvih u ivot. Tada ree fratar: Jesi li jo to uinio? Jesam, gosparu, odgovori ser Ciappelletto jer jedanput, ne pazei, pljunuh u crkvi Bojoj. Fratar se poe smjekati pa ree: Sinko moj, zbog toga se ne mora brinuti: mi, koji smo redovnici, u njoj pljujemo cijeloga dana. Tada ree ser Ciappelletto: Jako je runo to to inite, jer nita nam ne valja tako istim drati kao sveti hram u kojemu se prinosi rtva Bogu. 1 ukratko, ovakvih mu je pria mnogo nakazivao, a naposljetku poe uzdisati, pa zatim i gorko plakati, jer je to predobro umio kad god mu se prohtjelo. Sveti ovjek ree: Sinko moj, to ti je? Ser Ciappelletto odgovori: Jao meni, gosparu, jer mi je ostao grijeh koji nikada ne ispovjedih, tako se jako sramim rei ga; i kad god ga se sjetim, plaem kao to vidite, i ini mi se sasvim sigurnim da mi se Bog nee nikada smilovati zbog toga grijeha. Tada sveti ovjek ree: Hajde, sinko, to to govori? Kad bi svi grijesi ,&q suib, svi ljudl,.ikada..Bejnilj, iiijfi ih poiniti svi ljudi dok traje

Dekameron

on zbog njih tako skruio i pokajao kao ti, tolika je dobrota Boja i milosre da bi mu ih, kad bi ih ispovjedio, dareljivo oprostio; i zato ga slobodno reci. Tada ree ser Ciappelletto, sveudilj gorko plaui: Jao meni, oe moj, grijeh je moj prevelik, i jedva mogu vjerovati, ako mi u tomu vae molitve ne pomognu, da e mi ga Bog ikada oprostiti. Fratar mu ree: Slobodno ga reci, jer obeajem ti da u moliti Boga za te. Ser Ciappelletto je samo plakao i nije ga izricao, a fratar ga je opet ohrabrivao da kae. Ali, poto je ser Ciappelletto plaui drao fratra dosta dugo u neizvjesnosti, ote mu se dubok uzdisaj, pa ree: Oe moj, kad mi obeajete da ete moliti Boga za me, rei u vam ga: znajte da sam dok bijah jo nejak jedanput opsovao svoju majicu. I rekavi to opet poe gorko plakati. Fratar ree: Oh, sinko moj, zar ti se ini da je to tako velik grijeh? Oh, ljudi po cijeli bogovetni dan psuju Boga i on to rado prata onomu koji se pokaje to ga je psovao, a ti ne vjeruje da e tebi ovo oprostiti? Ne plai, utjei se, jer bi ti zacijelo oprostio kad bi bio tako skruen kako te ja vidim, sve da ti bijae jedan od onih koji su ga na kri pribili. Tada ree ser Ciappelletto: Jaoj meni, oe moj, to to velite? Milu svoju majicu, koja me je pod srcem devet mjeseci nosila i danju i nou, a u naruju vie od stotinu puta, preveliko sam zlo uinio psujui je i prevelik je to grijeh; i ako vi ne molite Boga za me, nikada mi nee biti oproteno. Videi fratar da mu ser Ciappelletto nema vie to rei odrijei ga i dade mu svoj blagoslov smatrajui ga veoma svetim ovjekom, jer povjerova da je cjelcata istina ono to mu ser Ciappelletto ree. A tko i ne bi povjerovao ovjeku koji ispovijedajui se na samrtnoj postelji tako govori? A zatim, poslije svega ovoga, jo mu ree: Ser Ciappelletto, s pomou Bojom vi ete brzo ozdraviti; ali ako ipak bude Boja volja da vau pravednu i pobonu duu pozove k sebi, elite li da vam se tijelo pokopa u naemu samostanu? Njemu ser Ciappelletto odgovori: elim, gosparu; dapae, ne bih ni htio drugdje poivati, poto mi obeaste da ete se Bogu za me moliti; a da i ne spominjem da sam vazda posebno astio va red. I stoga vas

molim, im se vratite u samostan naredite da mi donesu ono preisti-nito tijelo Kristovo koje svakoga jutra na oltaru posveujete;27 jer ja (premda toga nisam dostojan) kanim, s vaim doputenjem, njega ori-

Prvi dan - Prva novela

ako sam ivio kao grenik. Sveti ovjek ree da mu je to jako drago, i da je pravo to kae, i da e naloiti da mu se bez odlaganja donese; i tako bi. Dva se brata, bojei se da e ih ser Cippelletto prevariti, bijahu smjestili iza drvene pregrade koja je dijelila ser Ciappellettovu sobu od neke druge, pa su prislukujui lako uli i razumjeli to je ser Ciappelletto govorio fratru; a nekoliko ih je puta spopala tako velika elja da se smiju, ujui to je on ispovijedao da je uinio, te su gotovo pucali, pa su meu sobom pokatkad rekli: Kakav je to ovjek, kad ga ni starost, ni bolest:, ni strah od smrti koja mu se pribliava, ni od Boga pred iji sud se oekuje da odavde za koji as stupi, nisu mogli odvratiti od njegove zloe, i potaknuti ga da bar ne umre onako kako je ivio? Ali videi da je reeno kako e ga pokopati u crkvi, za ostalo se nisu brinuli. Ser Ciappelletto se malo zatim priesti, a kako mu je bivalo sve gore, dadu mu i posljednju pomast; i malo poslije veernje, toga istoga dana kad se tako lijepo ispovjedio, umre. Stoga dva brata naloivi da ga na njegov troak sa svim poastima ukopaju i poruivi u fratarski samostan da dou uveer bdjeti po obiaju, a ujutro po tijelo, odredie sve to je za to bilo potrebno. Kada je poboni fratar koji ga je ispovjedio uo da je ovaj preminuo, u dogovoru s priorom samostana dade zazvoniti za zbor te okupljenim fratrima objavi da je ser Ciappelletto bio svet ovjek, kako je prema njegovoj ispovijedi bio razabrao. I u nadi da e Gospod po njemu mnoga uda uiniti, skloni ih da s najveim poastima i pobonostima valja primiti to tijelo. S tim se prior i ostali lakovjerni fratri sloie, a uveer odoe svi tamo gdje je lealo ser Ciappellettovo tijelo pa nad njim pobono i sveano bdjee; a ujutro, svi u misnicama i pluvijali-ma,

2 S s knjigama u rukama i s krievima pred sobom, pjevajui odoe

po mrtvaca i s velikim ga slavljem i sveanou odnesoe u svoju crkvu, dok je za njima iao gotovo sav puk toga grada, i muko i ensko; i smjestivi ga u crkvu, onaj sveti fratar koji ga bjee ispovjedio uzie na propovjedaonicu te poe o njemu i o njegovu ivotu, o njegovim postovima, o njegovoj ednosti, o njegovoj jednostavnosti i nevinosti i svetosti udesa propovijedati, priajui izmeu ostaloga to mu ser Ciappelletto plaui bjee ispovjedio kao svoj najvei grijeh, i kako ga je jedva jedvice uvjerio da e mu Bog oprostiti, te zatim, okrenuvi se da prekori puk koji ga sluae, zavapi: A vi, prokletnici, za svaku slamku o koju se spotaknete, psujete Boga i Bogorodicu, i sve nebeske

Dekameron Prvi dan - Druga novela

I povrh toga kazivae im jo naloga o njegovu potenju i istoi; ukratko svojim rijeima kojima je puk toga kraja predano vjerovao tako zanese um i srce svih prisutnih da nakon svretka obreda svi u nevienoj guvi nagrnu ljubiti mu noge i ruke te s njega rastrgnu svu odjeu smatrajui da je blaen tko je imalo mogae dobiti; a trebalo je da cijeli bogovetni dan ostane tako izloen kako bi ga svi mogli vidjeti i pohoditi. Zatim, kad se sputala no, s velikim ga poastima pokopae u mramornu grobnicu u kapeli i ve sutradan poe puk redomice ho-doastiti na njegov grob i paliti svijee i tovati ga, a poslije i zavjetovati mu se, i vjeati votane likove prema milosti koju su iskali. I tako pue glas o njegovoj svetosti i pobonosti prema njemu da gotovo nije bilo ovjeka koji bijae u kakvoj nevolji da se kojemu drugomu svecu a ne njemu zavjetovao, pa ga nazvae i jo ga zovu sveti Ciappelletto, i tvrde da je po njegovu zagovoru Bog uinio mnoga udesa i da ih ini jo i danas onomu tko se njemu pobono preporui. Tako dakle ivljae i tako umrije ser Cepparello iz Prata i svecem postade, kako ste uli. Ne elim zanijekati mogunost da je on blaen i pred licem Bojim, zato to se, premda mu ivot bjee pokvaren i zao, u asu smrti mogae tako skruiti, da mu se Bog moda smilovao i primio ga u svoje kraljevstvo; ali, jer nam je to skrito, prema onomu to nam je vidljivo mislim i velim da je on prije u vrajim rukama i prokletstvu nego u raju. A ako je tako, po tomu se moe spoznati velika dobrota Boja prema nama, koja ne gleda na nae zablude nego na istou vjere, pa ako kao svoga zatitnika izaberemo njegova neprijatelja mislei da mu je prijatelj, usliava nas kao da smo se nekom pravom svecu utekli da bi nam bio posrednikom njegove milosti. I stoga, da po njegovoj milosti u ovim tako tekim nevoljama i u ovom tako lijepom skupu ostanemo ivi i zdravi slavei njegovo ime u koje smo i zapoeli, potujmo ga i preporuujmo mu se u svojim potrebama, i tvrdo se uzdajmo da e nas usliiti. I tu umukne. 2 9

Druga novela idova Abrahama potakne Giannotto di Civignl da ode u Rim na papinski dvor, a kadAbraham upozna pokvarenost

sveenstva vrati se u Pariz i pokrsti se.1

Panfilova novela dijelom izazva smijeh, i svu je pohvalie gospe; kad je, pozorno sasluana, stigla svomu koncu, zapovjedi kraljica Neifili, koja je pokraj njega sjedila, da sada ona jednu ispripovjedi i tako nastavi zapoetu zabavu. Nju ljubazno vladanje nije manje resilo nego ljepota, te veselo odgovori da drage volje hoe i zapoe ovako: Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Boja dobrostivost ne gleda na nae zablude, kad one proishode iz onoga to ne moemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su duni o njoj i rijeju i djelom istinito svjedoanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi prua neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u to vjerujemo s vie duevne vrstoe slijedili. Kako jednom, draesne gospe, sluah kazivati, u Parizu ivio neki veliki trgovac i dobar ovjek koji se zvao Giannotto di Civigni,2 veoma poten i pravian, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijae prisan prijatelj s jednim veoma bogatim idovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijae trgovac i veoma pravian i poten ovjek. Kad vidje njegovu pravinost i njegovo potenje, Giannottu se dade naao to e tako valjan i uman i dobar ovjek izgubiti duu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poe moliti da se okani zabluda idovskoga zakona, i da se obrati na kransku istinu koja je, kako i sam mogae vidjeti, sve vie napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve vie propada i nestaje. idov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim idovske i cia Sg, u toj vjerilOdio Da U nioi kani i ivieti i nmriieti i Ha s*a

Dekameron Prvi dan - Druga novela

kad proe nekoliko dana, opet uputi iste rijei, dokazujui mu, onako grubo kako to trgovci veinom znaju, zato je naa bolja od idovske. I premda je idov bio vrlo uen u idovskom zakonu, ipak mu se Gian-nottovi dokazi poee sviati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo to ga je prema Giannottu osjeao, bilo da su to uinile rijei kojima je Duh Sveti3 odrijeio jezik neuku ovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. Ali kao to je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannottu nije prestajao salijetati, dok idov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne ree: Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kranin, i ja sam spreman to uiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti naziva Bojim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo ivljenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove brae kardinala;4 pa ako mi se uine takvima da budem mogao, to iz tvojih rijei to iz njihova vladanja, spoznati da je vaa vjera bolja nego moja, kao to si se ti trudio dokazati mi, uinit u to to ti rekoh; ne bude li tako, ostat u idov kao to i jesam. Kad Giannotto u ovo, veoma se raali te u sebi ree: Propade mi sav trud koji mi se uini izvrsno uloenim, vjerujui da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan ivot popova, ne samo da od idova nee kraninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na idovstvo vratio. I obrativi se Abrahamu ree: Ah, prijatelju moj, zato hoe da se uputa u taj trud i tako velik troak pa da odavde ide do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata ovjeka kao to si ti. Zar misli da nee ovdje nikoga nai tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumaim, gdje li e nai boljih uitelja i mudrijih ljudi od ovih naih ovdje,5 da ti objasne sve to bude elio ili pitao? Stoga je po mom miljenju ovaj tvoj put suvian. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i jo toliko bolji koliko su blii vrhovnom pastiru. I zato e ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu,6 kada u ti moda i ja drutvo initi. Njemu idov odgovori: Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veli, ali skupivi mnogo rijei u jednu, vrsto sam odluio (ako eli da uinim ono za to si me toliko molio) tamo otputovati, a inae nikada nita od toga neu uiniti. Giannotto, videi tu njegovu elju, ree: A ti poi sa sreom! i u sebi pomisli kako se taj nikada nee pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako vie nita nije mogao, suzdra se.

ga, kad stie, njegovi idovi s velikim poastima primie. I boravei tamo, ne kazujui nikomu zbog ega bjee doao, oprezno poe promatrati kako ive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu to je sam kao pronicav ovjek zamijetio, i po onomu to je od drugih douo, zakljui da od najviega do najniega svi redom na najneasniji nain grijee bludno, i ne samo na naravni nain, nego i sodomski, posvema neobuzdano bez ikakve grinje savjesti ili srama, tako da mo bludnica i djeaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bijae nemale snage. Osim toga, dobi oit dokaz da svi openito bijahu sladokusci, ispiuture i pijanice, i da uz blud, ba kao divlje ivotinje, vie sluahu trbuhu nego duhu. 71, promatrajui dalje, vidje da su svi toliko bili krti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, ak i kransku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijae tako razgranata, i da vie meetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili ime drugim u Parizu, otvoreno nazivajui simoniju8 skrbnitvom, a prodrljivost okrepom, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih dua kao i znaenje rijei, pa da se doputa zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i jo mnogo tota o emu je bolje utjeti, bijae idovu, kao trijeznu i skromnu ovjeku, vrlo zazorno pa se, poto mu se inilo da je dovoljno vidio, odlui vratiti u Pariz, i tako uini. Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajui se svemu prije nego tomu da e se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveselie; i, poto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita to sudi o Svetom Ocu,9 i o kardinalima, i o drugim dvoranima. idov mu spremno odgovori: Sudim loe, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kaem, ako sam dobro razumio, meu svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobonosti, ni dobroinstva, ili primjerna ivota, ili ega drugoga ini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i prodrljivost, velika zavist i oholost, i slini i jo gori poroci (ako gorih i u koga moe biti) uini mi se da bijahu u tolikoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovanicom vrajih nego bojih djela.10 A po onom kako ja prosuujem, ini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijeem va pastir11 i s njim svi ostali trude da unite i prognaju sa svijeta kransku vjeru, dok bi joj ba oni morali biti temelj i oslonac.1 2 Pa budui da vidim kako se ne zbiva ono o emu se oni trude, nego se vaa vjera neprestano iri i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijoj Ofl

Dekameron Prvi dan Trea novela

ni za to na svijetu ne bih propustio pokrtenje. Poimo dakle u crkvu i ondje, po dunom obredu vae svete vjere, daj da me pokrste. Kad je Giannotto, koji je oekivao upravo suprotan svretak, uo da tako govori, bio je najzadovoljniji ovjek na svijetu. I poavi s njim u crkvu Nae Gospe parike,13 zamoli tamonje sveenike da krste Abra-hama. Oni, uvi to ih on moli, spravno to uirae; i Giannotto ga drae na krstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude da ga temeljito poue u naoj vjeri, koju on brzo naui, i otada bijae dobar i vrijedan ovjek, i sveta ivota. Trea novela

idov Melkisedek priom o trima prstenima otkloni od sebe veliku pogibelj koju mu je pripremao Saladin.'

Poto svi pohvalie Neifilinu novelu, ona zamuknu, a po kraljiinoj elji otpoe Filomena ovako govoriti:

Neifilina novela doziva mi u sjeanje opasnu zgodu koja se neko zbila jednom idovu. Kako su ve drugi vrlo dobro govorili o Bogu i istinitosti nae vjere, nee biti na odmet ako se spustimo do ljudskih dogaaja i djela. Ispriat u vam novelu koja e vas moda kad je ujete navesti da budete oprezniji u odgovorima na pitanja koja vam budu postavljena. Vi morate znati, ljubazne druge, da um spaava mudraca od najveih pogibelji i pribavlja mu spokojan mir, kao to glupost esto baca ovjeka iz sretna ivota u najgoru bijedu. A da uistinu glupost ponekoga odvede iz blagostanja u sirotinju, vidi se na mnogim primjerima o kojima nam sada nije stalo pripovijedati, jer nam se svakoga dana oituju tisue takvih sluajeva. Ali da razbor donosi utjehu, kao to obeah, dokazat u vam ukratko jednom novelicom. Saladin, koji svojom valjanou ne samo da od ovjeka niska roda postade babilonski sultan,2 nego i mnoge pobjede izvojeva nad saracenskim i kranskim vladarima, poto je u razliitim ratovima i prevelikoj raskoi sve svoje blago potratio, kad mu se jednom dogodilo da mu je ustrebala vea svota novca, ne znajui odakle bi je tako brzo smogao kako mu je trebala, pade mu na pamet neki bogati idov po imenu Melkisedek, koji se u Aleksandriji bavio lihvom, pa pomisli da bi mu taj mogao pomoi kad bi htio; ali bijae tako krt da to dragovoljno nikada ne bi uinio, a siliti ga nije htio; stoga pritisnut nudom, sav se usredotoivi na to kako da nae nain da mu idov pomogne, nakani ga prisiliti uz kakav prividan razlog. I naredivi da mu a DOZOVU. nriiatpliski pa nrimi nnsipHnP

Dekameron Prvi dan - Trea novela

veoma mudar i da si u Bojim stvarima daleko odmakao; i stoga bih rado od tebe htio doznati koji od triju zakona smatra istinitim, ili idovski, ili saracenski, ili kranski. idov, koji zaista bijae uman ovjek, predobro opazi da ga Saladin gleda uhvatiti u rijeima ne bi li ga kako optuio, pa pomisli da nee moi ni jedan od njih triju iznad ostalih pohvaliti, a da Saladin ne ostvari svoj naum. Stoga, znajui da mu valja nai takav odgovor u kojemu ne bi mogao biti uhvaen, napregnu mozak i brzo izmudri ono to je morao rei, i ree: Gospodaru moj, lijepo je to pitanje koje mi postavljate, pa hotei vam odgovoriti ono to o njemu utim, valja mi ispripovje-diti novelicu koju ete uti. Ako ne grijeim, sjeam se da sam mnogo puta sluao o nekom znamenitom i bogatom ovjeku koji je, meu drugim najskupocjenijim draguljima to ih u svojoj riznici imae, imao i jedan prekrasan i dragocjen prsten; elei ga poastiti zbog njihove vrijednosti i ljepote i zauvijek ga ostaviti svojim potomcima odredi da se onaj od njegovih sinova, u kojega se nae taj prsten, kad mu ga on ostavi, mora smatrati njegovim nasljednikom, i da ga svi drugi moraju, kao najstarijega, priznavati i astiti. Onaj kojemu ga on bjee ostavio, drae se istoga reda sa svojim potomcima, te uini kako bijae uinio njegov predasnik; i ukratko, prelaae taj prsten s ruke na ruku mnogih narataja, a naposljetku dospije u ruke jednoga koji imae tri lijepa, valjana i ocu vrlo posluna sina; stoga on svu trojicu jednako ljubljae. I mladii, kojima bijae poznat obiaj s prstenom, budui da svaki od njih eljae biti meu svojima najpotovaniji, svaki za sebe, kako bolje znade i umjede, moljae oca, koji ve bijae star, da na samrti njemu ostavi taj prsten. estiti ovjek, koji ih sve jednako ljubljae, pa ni sam ne znae odabrati kojemu bi ga najradije ostavio, namisli da ih svu trojicu zadovolji, obeavi ga svakomu od njih: i potajno naredi nekom vrijednomu zlataru da iskuje jo dva koji bijahu tako slini onom prvomu, da i onaj koji ih je bio napravio jedva mogae razabrati koji bjee pravi. I doavi na samrt, kriomice dade svakomu sinu svoj; poslije oeve smrti, elei svaki za sebe nasljedstvo i ast i nijeui to jedan drugomu, kao svjedoanstvo da to s pravom ine svaki od njih pokaza svoj prsten. I videi da prstenovi toliko nalikovahu jedan drugomu da se ne mogae razabrati koji bjee pravi, ostade nerijeeno pitanje koji od njih bjee pravi oev nasljednik, i jo stoji. I tako vam velim, gospodaru moj, za tri zakona to ih Bog Otac dade trima narodima, o kojima mi pitanje postaviste: svaki s pravom vjeruje da njemu pripada nasljedstvo, i njegov istiniti zakon, i njegove zapovijedi; ali komu pripada, kao i ono o prstenima,jpitanje jo

Saladin spozna da je ovaj vjeto znao izmaknuti zamci koju mu bjee pred noge postavio i stoga mu odlui otkriti svoju potrebu i vidjeti hoe li mu pomoi; i tako uini, otkrivi mu to bijae naumio uiniti da mu nije tako razumno odgovorio kao to jest. idov ga izdano potpomognu svakom svotom koju Saladin upita, a Saladin je poslije u cijelosti namiri i povrh toga njega obdari vrlo velikim darovima te ga vazda svojim prijateljem smatrae i drae ga uza se na visokom i asnom poloaju.

Dekameron Prvi dan - etvrta novela

v

etvrta novela Neki redovnik upadne u grijeh i zaslui najteu kaznu, ali

estito prekori svoga opata s istoga grijeha pa se nje oslobodi.1

Ve bjee uutjela Filomena okonavi svoju novelu, kad Dioneo, koji je kraj nje sjedio, ne ekajui kraljiine zapovijedi, jer ve znae da po zapoetu redu na njega dolaae da pripovijeda, ovako poe govoriti: -Ljubazne gospe, ako dobro razumjeh vau zajedniku namjeru, mi smo ovdje zato da se pripovijedanjem zabavimo; i stoga sudim, samo ako se protiv toga ne postupi, da svatko slobodno smije (a to i naa kraljica ree malo prije) onu novelu ispriati za koju misli da e nas najvie zabaviti; stoga, uvi kako je uz dobre savjete Giannotta di Civigni Abraham duu spasio,2 i kako je Melkisedek umom obranio svoje bogatstvo od Saladinovih zamki,3 ne oekujui vaega prijekora ukratko vam kanim ispripovjediti kojom je lukavou neki redovnik svoje tijelo preteke kazne oslobodio. Bijae u Lunigiani,4 zemlji koja nije od ove daleko, samostan obilniji sve-tou i redovnicima nego danas,5 u kojemu meu ostalima bjee neki mladi redovnik iju muku snagu i ilost ne mogahu ni postovi ni bdjenja satrti. Sluajno jednoga dana, oko podne, dok su svi ostali redovnici spavali, etajui sam samcat oko svoje crkve koja se nalazila na vrlo osamljenu mjestu, opazi on krasnu mladicu, valjda ker teaka iz okolice, koja je po poljima brala neke trave; i im je ugleda, estoko ga obuze tjelesna pouda. Stoga, primaknuvi joj se, zapodjene s njom razgovor, i tako prelazei s jednoga na drugo, dogovori se s njom i povede je sa sobom u svoju eliju a da nitko toga ne opazi. I dok se s njom, ponesen prevelikom udnjom, neopreznije alio, dogodi se da opat, ustavi iz postelje i prolazei tiho mimo njegove elije, zauje njihovo ukanje, pa da bi bolje razaznao glasove, potiho se priblii vrati-

ga iskuenje da naredi neka mu otvore; zatim se predomisli i odlui ura diti drugaije, pa se vrati u svoju sobu i poeka da redovnik izae. Redovnik, koliko god bijae obuzet uivanjem i nasladom s tom djevojkom, svejedno je neprestano strahovao; i poto mu se uinilo da je uo nekakav um koraka po spavaonici, prisloni oko na sitnu pukotinu i jasno vidje opata kako stoji i prislukuje, i dobro razumjede kako je opat mogao shvatiti da je u njegovoj eliji ona djevojka. Stoga se on, znajui da ga zbog toga morae stii teka kazna, preko mjere sneveseli; ali ipak, ne pokazujui pred djevojkom ni traga svoje muke, hitro u sebi preturae mnoge misli traei ne bi li se meu njima koja spasonosna nala; i naposljetku mu sinu neobina lukavost koja ga je dovela ravno k eljenomu cilju. I pretvarajui se da mu se inilo kako je dovoljno bio s djevojkom, ree joj: Idem potraiti naina kako da odavde izae a da te nitko ne vidi, zato se pritaji dok se ne vratim. I kad izae i kljuem zakljua eliju, ravno ode do opatove sobe i predavi mu ga, kako je svaki redovnik inio kad je izlazio, bezazlena mu lica ree: Gosparu, jutros nisam mogao dovesti sva drva to sam ih dao nasjei, pa bih stoga s vaim doputenjem poao u umu da ih dopremim. Opat se poveseli tomu sluaju i, da bi se mogao potpunije uvjeriti o njegovu prijestupu, mislei da ovaj nije primijetio kako ga je on bio vidio, drage volje uze klju i rado mu dopusti da poe. I, im ga vidje gdje ode, stade razmiljati to bi mu bolje bilo uiniti, ili da u prisuu svih redovnika otvori eliju i pokae im njegov grijeh, da poslije ne bi mogli protiv njega mrmljati kad kazni redovnika, ili da prvo od nje uje kako se sve to zbilo. Pomislivi jo u sebi da bi to mogla biti ena ili ki kakva ovjeka kojemu ne bi htio nanijeti tu sramotu da je pokae svim redovnicima, smisli prvo pogledati tko je, pa poslije odluiti; i otiavi kriomice do elije, otvori je i ue unutra te zatvori vrata. Kad mladica vidje opata, sva se smuti i bojei se sramote poe plakati. Gospar opat zirnu na nju, i videi je onako lijepu i svjeu, premda bijae star, osjeti nita manju putenu pomamu nego to je bjee osjetio njegov mladi redovnik, pa poe u sebi govoriti: Ah, zato ne bih i ja malo uivao kad mi se prua prilika, a muka i nevolja e uvijek biti kad god ih se zaelim. Mladica je lijepa, a nitko iv ne zna da je ovdje; ako je mognem nagovoriti da mi uslii elju, ne znam zato to ne bih uinio. Tko e doznati? Nikada nitko, a grijeh potajan napola je okajan;6 moda mi se ovakva prilika nikada vie nee ukazati; ja smatram da je veoma mudro grabiti cg,u..kad ie Gospodin Boe nekomu alie.7

Dekameron Prvi dan - Peta novela

primae se djevojci i uze je blago tjeiti i moliti je da ne plae pa prelazei s jedne besjede na drugu polako joj otkri svoju elju. Djevojka ne bijae ni od drva ni od kamena, i vrlo lako popusti opatovim eljama; on je zagrli i vie puta poljubi, a onda se pope na uski redovnikov leaj, i obzirui se moda na teki teret svoga dostojanstva i na njenu djevojinu dob, bojei se da je prevelikom teinom ne prignjei, ne uzvi se na njezine grudi, nego nju na svoje prsi poloi, i dugo se s njom igrae. Redovnik koji je hinio da ide u umu bijae se skrio u spavaonici, pa kad vidje da je opat u njegovu eliju uao, umiren prosudi da e njegova namisao uspjeti; a kad opazi da se unutra jo zakljuao, u to je bio posve siguran. Pa izaavi iz svoga skrovita, priulja se pukotini i kroza nju u i vidje sve to opat uini ili ree. Kad se opatu uinilo da je dovoljno s djevojkom boravio, zakljuavi je u eliji, vrati se u svoju sobu; a malo zatim, uvi redovnika i pomislivi da se iz ume vratio, naumi da ga poteno izgrdi i da ga zatvori,8 kako bi samo njemu pripao uhvaeni plijen; i davi ga dozvati, strogo ga i ozbiljna lica izgrdi i naredi da ga strpaju u zatvor. Redovnik mu vrlo pripravno odgovori: Gosparu, jo nisam toliko dugo u redu svetoga Benedikta9 da bih mogao znati sva njegova pravila; a vi mi jo nikada ne pokazaste kako redovnici moraju podnositi da ih enske pritiskuju, kao to ih pritiskuju postovi i bdjenja; ali sada kada mi pokazaste, obeaj em vam, ako mi ovaj put oprostite, da nikada vie neu u tomu grijeiti, nego u uvijek onako raditi kako vidjeh da vi radite. Opat bijae pametan ovjek pa odmah shvati da ovaj nije samo vie znao od njega, nego je ak i vidio sve to on bijae uradio. Stoga ga zapee vlastiti grijeh i bijae ga sram uiniti redovniku ono to bjee sam, kao i on, zasluio. Pa mu oprosti i naredi da uti o svemu to je vidio, a djevojku asno otpremie, i valja vjerovati da su je poslije vie puta nagovorili da doe.

Peta novela Markiza od Monferrata kokojom gozbom i s nekoliko ljupkih

rijei suzbije mahnitu ljubav francuskoga kralja.1

Novela to je ispria Dioneo isprva s malo stida acnu srca gospa koje su sluale, i iskrena rumen koja im osu obraze bjee oit znak toga; a poslije su je, pogledavajui jedna drugu, jedva se suzdravajui od smijeha, nasmijeene sluale. Ali kad joj doe konac, poto ga s nekoliko ljupkih rijei ukorie, hotei mu pokazati da nije dolino kazivati takve novele meu gospama, kraljica se obrati Fiammetti, koja je kraj njega sjedila u travi, i naredi joj da se dri slijeda. Gledajui je vesela lica ona draesno poe: Zato to mi je drago da krenusmo novelama pokazivati kolika je mo lijepih i spravnih odgovora, 2 i zato to je mudro od mukaraca da uvijek nastoje ljubiti enu odlinijega roda nego su oni, kao to je vrlo razborito od ena uvati se ljubavi prema mukarcu viega roda nego su one, 3 pade mi na um, lijepe moje gospe, pokazati vam u noveli koju vam valja pripovijedati, kako jedna plemenita gospa svojim djelima i rijeima sebe od toga sauva i drugoga odvrati.

Markiz od Monferrata, vrlo hrabar ovjek i stjegonoa crkve,4 bjee otiao preko mora na kriarsku vojnu s mnotvom oruanih ljudi. I kada se poveo razgovor o njegovoj valjanosti na dvoru kralja Filipa Jednookoga, koji se iz Francuske spremao na tu istu vojnu,5 neki vitez ree da pod kapom nebe skom nema takva para kao to su markiz i njegova gospa; jer koliko markiz bjee meu vitezovima na glasu po svakoj vrlini, toliko mu gospa bjee meu svim drugim gospama na svijetu najljepa i najestitija. Te se rijei tako dubo ko urezae u duu francuskoga kralja, da je on smjesta arko zavolje, premda je nikada ne bjee vidio, 6 te odlui da se nigdje drugdje nee ukrcati na brod i na vojnu krenuti nego u Genovi; 7 zato da bi, putujui kopnom, imao astan razloe Dohoditi martiVli 8 narlaiirri te Ao ra

Dekameron Prvi dan - esta novela

se s malom drubom plemia dade na put; i primaknuvi se markievim zemljama, dan unaprijed porui gospi da ga iduega jutra eka na objed. Mudra i domiljata ena ljubazno odgovori da je to za nju vinja milost, iznad svake druge, i da je dobrodoao. I zatim se zamisli to bi to moglo znaiti da je tako moan kralj pohodi kad joj nema mua; i u tomu je slutnja ne prevari, to jest da ga je tamo vukao glas o njezinoj ljepoti. Ipak, kao razborita ena, odluivi ga poastiti, pozove k sebi ono plemia to ostade i s njima se po savjetuje o svemu to je trebalo uiniti, samo o gozbi i o jel ima htjede sama odluiti. I davi bez odlaganja skupiti sve kokoi koliko ih je bilo u okolici, naredi svojim kuharima da samo od njih razliita je la prirede za kraljevsku gozbu. Stie dakle kralj u zakazani dan i gospa ga s velikom sveanou i po astima primi. Kad je on ugleda, uini mu se jo ljepa i estitija i ljubaznija nego to bijae razumio iz rijei onoga viteza pa joj se silno zadivi i obaspe je hvalom, a njegova se udnja toliko jae raspali koliko vie uvidje da ona na-dmauje njegova oekivanja. I poto je malo otpoinuo u odajama ukraenim kako dolikuje kad primaju tako mona kralja, i dolo vrijeme objedu, sjedoe kralj i markiza za jedan stol, a ostale prema njihovu poloaju za drugim stolovima poastie. Tu je kralj, dok su ga po redu mnogim jelima sluili, i izvrsnim i odabranim vinima, pokatkad pogledavajui s nasladom prelijepu markizu povrh toga, nadasve uivao. Ali ipak, kako je jedno jelo dolazilo za drugim, kralj se sve vie udio videi da sva ona, kolikogod razliita bila, bi jahu prireena samo od kokojeg mesa. I kako je kralj znao da je u tom kraju moralo u izobilju biti raznovrsne divljai, a unaprijed bijae gospi najavio svoj dolazak, ostalo je bilo dovoljno vremena za lov; ipak ne htjede, premda se tomu jako udio, ni o emu drugomu razgovora naeti nego o njezinim ko koima pa se vesela lica okrenu k njoj i ree: Gospoo, zar se u ovom kraju legu samo kokoi bez ijednoga pijevca? Markiza izvrsno razumje pitanje, i pomislivi da joj je sam Gospod Bog po njezinoj elji dao priliku da objasni to je s tim htjela, smjelo se okrenu kra lju koji ju je pitao i odgovori : Ne, milostivi gospodaru, ali zato su ene, koliko god se po odijelu i ugledu razlikuju od drugih, ipak ovdje iste kao i drugdje.10 uvi te rijei, kralj dobro shvati razlog kokoje gozbe i skriveni smisao re enoga te spozna da bi s takvom enom utaman bilo gubiti rijei i da sili nije bilo mjesta; stoga, kao to se neoprezno bjee za nju zagrijao, tako mu razborito bjee zbog vlastite asti ugasiti neumjestan plamen. I ne alei se vie s njom, jer se bojae njezinih odgovora, nastavi objedovati izgubivi sva ku nadu; a kad se objed zavri, ne bi li nagl im odlaskom nekako namirio woi neastan dolazak, zahvalivi ioi na iskazanoi asti, dok ea ie ona Bogu

v

esta novela Neki valjani ovjek lijepom izrekom izvrie ruglu opako

redovniko licemjerje.

Poto sve gospe pohvalie markizinu krepost i domiljatost kojom je kaznila francuskoga kralja, Emilija, koja je sjedila kraj Tiammette, po kraljiinoj elji ivahno zapoe govoriti:

Ni ja ne elim preutjeti kako je neki valjani ovjek svjetovnjak bo-cnuo lakoma redovnika izrekom koja izaziva smijeh i pohvalu. Bijae dakle, o drage djevojke, nema tomu davno, u naem gradu1 neki fratar minorit, inkvizitor za krivovjerje,2 koji, premda se kao i svi ostali jako trudio prikazati se pobonim i revnim tovateljem kranske vjere, nije s manje mara tragao za onima koji imahu nabijenu kesu, nego za onima koji mu se manjkavi u vjeri priinjahu. U tomu mu se maru sluajno dogodi te naie na nekoga dobriinu, mnogo bogatijega novcem nego pameu, koji jednoga dana, ne zbog krivovjerja nego bezazleno, moda pretjerano veseo ili nakien vinom, izlanu pred svojim drutvom da ima tako dobra vina te bi ga i Krist pio. Kad to dojave inkvizitoru, a on dou da mu je imanje veliko a kesa tvrdo nabijena, estoko pohita cum gladiis er fustibus3 da protiv njega zavrgne preteko suenje, ne nadajui se da e ga izlijeiti od krivovjerja, nego da e tako svoje pregrti fiorinima na-puniti. I dozvavi ga preda se upita ga je li istina ono to je protiv njega bilo reeno. Dobriina odgovori da jest i ree mu kako se to zbilo. Na to presveti inkvizitor, i tovatelj svetoga Ivana Zlatoustoga-,4 ree: Ti si dakle od Krista napravio pijanicu, pohlepna na birana vina, kao da je on Cinciglione,5 ili koji drugi od vas pijanaca to loete po krmama? A sada poniznim govorom eli pokazati da u tom nije bilo nikakva zla; nije to tako bezazleno kako ti se ini; zbog toga si zasluio lomau, budemo li Drema tebi nostunili kako nam nalae dunost.

Dekameron Prvi dan - Sedma novela

Sedma novela Bergamino na lijep nain novelom o Primasu i opatu iz

Clunyja ukori iznenadnu krtost gospara Cana della Scala.

Emilijina ljupkost i njezina novela potaknue kraljicu i svakoga drugoga da se nasmiju i da pohvale kriarevu1 domiljatost. Ali kada se smijeh stiao i svatko utihnuo, Filostrato, na kojemu bijae red da kazuje, poe ovako govoriti:

Lijepo je, vrle gospe, pogoditi metu koja se nikada ne mie, ali je gotovo udo ako strijelac smjesta pogodi neto neobino kada se iznenada pojavi. Grean i opak ivot popova, u mnogo emu gotovo nepomina meta, bez tekoa doputa da ga ogovara, podbada i kori tko god to eli uiniti; i premda je dobro uinio onaj valjani ovjek koji je pokudio inkvizitora zbog licemjerna milosra fratara koji daju sirotinji ono to bi valjalo da daju svinjama ili da bace, mislim da jo vema valja pohvaliti onoga o kojemu, ponukan na to prethodnom novelom, hou govoriti; on je gospara Cana della Scala,2 uzviena gospodina, zbog iznenadne i neobine krtosti koja se u njemu rodila ukorio jednom ljupkom novelom, prikazujui u drugome ono to je o sebi i o njemu namjeravao rei; a ovo je ta novela. Kao to gotovo cijelim svijetom blistava slava odjekuje, gospar Can della Scala, kojemu srea bijae naklona u mnogim stvarima, bijae jedan od najslavnijih i najsjajnijih plemia to ih poznavae Italija od vremena cara Fridrika Drugoga 3 naovamo. On, odluivi prirediti veliku i raskonu sveanost u Veroni, 4 na koju doe mnogo svijeta sa svih strana, a ponajvie dvorskih ljudi svake ruke,5 iznenada (ne zna se zato) odustade od svega te djelomice nadoknadi trokove uzvanicima i otpusti ih. Samo jedan, po imenu Bergamino, 6 tako vrstan i kien gOVprjuk_d3 tQ Q .hLviCCOVao tko ea niie uo. noto nikakve naknane

bijae epikurejac koji porie besmrtnost due.61 ukratko, toliko ga prestrai da mu dobriina preko nekih posrednika dade dobro podmazati dlanove mau svetoga Ivana Zlatoustoga7 (koja uvelike pomae kod kune bolesti pohlepe od koje pate redovnici, a osobito fratri minoriti8 koji novac ne smiju ni dotaknuti),9 ne bi li s njim milosrdno postupao. Tom se mau, koja je veoma djelotvorna, premda o njoj Galen1 0 ne govori ni u jednom dijelu svoje medicine, tako i toliko sluio da mu se onaj prijetei oganj1 1 milostivo u kri pretvorio; i kao da e s kriarima preko mora, da bi zastava ljepa bila, odredi mu uti na crnoj podlozi.121 povrh toga, kad ve primi novac, zadra ga vie dana uza se, davi mu za pokoru da svakoga jutra slua misu u crkvi Svetoga Kria,13 i da mu se javlja za vrijeme objeda, dok ostatak dana moe provesti kako ga je volja. Dok je ovaj to marljivo izvravao, dogodi se jednoga jutra da je na misi sluao evanelje u kojemu su se pjevale ove rijei: I svaki e stostruko primiti i batiniti ivot vjeni;14 one mu se vrsto urezae u pamenje, a kada po zapovijedi doe u doba objeda pred inkvizitora, nae ga gdje jede. Inkvizitor ga upita je li toga jutra sluao misu. Njemu on spremo odgovori: Jesam, gosparu.

Inkvizitor mu ree: Jesi li na njoj uo to o emu dvoji ili eli pita ti? Zaista odgovori dobriina ne dvojim ni o emu to sam uo, nego u sve vrsto vjerujem kao u istinu. Samo, ako sam dobro razumio, uo sam neto zbog ega sam se jako saalio na vas i na druge vae fratre, mislei kako vam se slabo pie na drugom svijetu. Tada ree inkvizitor: A koje su to rijei bile to te potaknue na takvu suut prema nama? Dobriina odgovori: Gosparu, to su bile one rijei evanelja koje kau: >I svaki e stostruko primiti.

Dekameron Prvi dan - Sedma novela

nekakve koristi za njega. Ali je gospar Can bio uvrtio sebi u glavu da bi sve ono to bi mu dao bilo nepovratnije izgubljeno nego da se u vatru baci i stoga mu nita ne ree niti porui. Poslije nekoliko dana Bergamino, videi da ga nitko ne zove ni od njega ita trai to bi se ticalo njegova umijea,7 a povrh toga troi u svratitu sa svojim konjima i slugama, poe se sneveseljavati; ali je ipak ekao, jer mu se inilo da ne bi bilo dobro otputovati. I donijevi sa sobom tri krasna i bogata odijela to mu ih bijahu poklonila druga gospoda da bi se dostojno pokazao na sveanosti, kad gostioniar8 zai-ska da mu plati, najprije mu dade jedno, a zatim, poto ostade mnogo dulje, valjade mu, ako htjede kod toga gostioniara jo ostati, dati i drugo; a zaloi za hranu i tree, odluivi ostati dotle dok ne vidi koliko e ono trajati, a zatim otputovati. Dok je on tako ivio od treega odijela, dogodi se jednoga dana da se nae dok je gospar Can objedovao vrlo turobna lica ispred njega. Kad ga gospar Can opazi, vie da mu se naruga nego da uiva u njegovoj domiljatosti, ree: Bergamino, to ti je? Tako si sjetan; ded kazuj togod! Tada Bergamino, ni asa ne razmiljajui, kao da je dugo o tom mozgao, smjesta ispria ovu novelu9 koja pristajae njegovim prilikama: Gospodaru moj, vjerojatno znate da je Primas bio veoma vjet latinskom jeziku i iznad svih drugih velik i hitar stihotvorac,1 0 te po tomu bijae tako ugledan i slavan da, premda po vienju ne bijae poznat posvuda, gotovo nikoga nije bilo tko po imenu i po uvenju ne bi znao tko bijae Primas. Tako se dogodilo da je naavi se jednom u Parizu u oskudici, kao to je najee i bio jer monici slabo cijene vrline, uo razgovor o opatu iz Clunyja, za koga se dri da je po prihodima najbogatiji prelat to ga Boja Crkva imade osim pape; 1 1 i o njemu je uo da se priaju udesne i velianstvene stvari, da mu je dvor vazda otvoren i da nikada nikomu, tko bi k njemu doao, nije uskratio ni jela ni pia, samo ako je to zaiskao kad bi opat blagovao. uvi to Primas, kao ovjek koji se veselio vidjeti vrle ljude i gospodu, odlui otii uvjeriti se u opatovu dareljivost, pa se raspita koliko je daleko od Pariza mjesto gdje je ivio. 1 2 Odgovorie mu da do toga mjesta ima oko est milja te Primas pomisli da bi mogao, ako izjutra rano krene, do objeda tamo biti. Zamoli dakle da mu opiu put, ali kako ne nae nikoga tko bi tamo iao, poboja se da po nesrei ne zabludi i ne prispije tamo gdje ne bi tako lako jela dobio. Zato, ako e to dogodi, da, ngjbi gladpvApj,.nairusli1 da Aa sgbpm ponese tri

svuda nai. I turivi ih u njedra, dade se na put, i prijee ga tako orno da prije objeda stie tamo gdje bijae opat. I uavi unutra ogleda se naokolo i opazi veliko mnotvo prostrt