Lektira popularni klasici 11

Giovanni Boccaccio

DEKAMERON(DIO PRVI)

Naslov izvornika: II Decameron

Prijevod: Jerka Belan i Mate Maras

Tumačenja: Mate Zorić

© Jerka Belan © Mate Maras © Mate Zorić

Izdavač: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Dizajn knjige: Halid Malla

Ilustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-30-0 (cjelina) ISBN 953-7160-42-4

GlOVANNl BOCCACCIO

DEKAMERON(DIO PRVI)

S talijanskog preveli Jerka Belan i Mate Maras

>

o

O

o o

o

Prvi dan - Proslov

POČINJE KNJIGA ZVANA DEKAMERON1 PREZIVANA KNEZ GALEOTTO,2 KOJA SADRŽAVA STOTINU NOVELA ŠTO IH U DESET DANA ISPRIPOVJEDIŠE SEDAM GOSPA I

TRI MLADIĆA

ProslovČovječno je sažaliti se nad ucviljenima; i premda to svakomu priliči, najviše se iziskuje od onih koji su utjehu već tražili i našli je u drugih;3

a ako je ikada ikome ona bila potrebna, ili mu je bila draga, ili je u njoj već uživao, ja sam jedan od njih.4 Jer je od moje najranije mladosti pa do dana današnjega u meni preko mjere gorjela uzvišena i plemenita ljubav koja bi se činila, kad bih o njoj kazivao, možda mnogo viša nego što dolikuje momu nisku rodu;5 i premda su me razumni6 ljudi, koji su to doznali, zbog nje hvalili i mnogo više cijenili, ipak mi je s nje valjalo preveliku patnju podnositi, zacijelo ne zbog okrutnosti ljubljene gospe, nego zbog prevelika ognja koji je u mom duhu razbuktala slabo obuzda-na žudnja; ona mi je, zato što mi ni u kakvim doličnim granicama nije dopuštala da budem zadovoljan, često mnogo više muke zadala nego što je bilo potrebno. U toj mi muci toliko okrepe pružiše ljubazni sa -vjeti gdjekojega prijatelja i njegove hvalevrijedne utjehe, pa sam čvrsto uvjeren da se zbog njih zbilo te nisam umro. Ali po volji Onoga7 koji je u svojoj beskonačnosti postavio neumitan zakon da sve na ovom svijetu ima konac, moja je ljubav, žarka kao nijedna druga, i koju nikakva snaga nukanja, ni savjeta, ni očite sramote, ni pogibao što se iz nje mogla izle-ći nije mogla ni slomiti ni pokolebati, sama od sebe tijekom vremena tako jenjala da mi je sada u duši ostavila samo onu slast što je obično pruža onomu tko nije plovio njezinim najtamnijim pučinama; stoga, gdje god je znala biti mučna, tu ćutim da je sada, kada je nestao svaki čemer, ostalo samo milje.8

Dekameron Prvi dan - Proslov

na iskazana dobročinstva koja mi učiniše oni kojima, zbog njihove na-klonosti prema meni, teški bijahu moji jadi; niti će, vjerujem, nestati sve do smrti. A jer zahvalnost valja, po mom mišljenju, među svim krepostima ponajviše hvaliti i protivno kuditi, da se ne bih pokazao ne-zahvalnim sam u sebi odlučih prema svojim skromnim mogućnostima, uzvraćajući ono što primih, sada kad mogu kazati da sam slobodan, ako ne onima koji mi pomogoše, kojima možda i ne treba zbog njihova uma ili dobre sreće, bar onima kojima je potre*bno malo olakšanja pružiti. Pa koliko god bi moja pomoć, ili da kažemo utjeha, mogla biti ili jest vrlo mala onima koji je trebaju, ipak mi se čini da je valja ponajprije pružiti tamo gdje se pokaže da je potreba najveća, jer će tu najviše koristiti, i jer će je tu najviše cijeniti.I tko može zanijekati da nju, bila ona kakva mu drago, mnogo više valja pružati zaljubljenim gospama nego muškarcima? One u nježnim grudima, strahujući i stideći se, kriju ljubavni plam, a koliko je moćniji taj skriti nego onaj očiti, to znaju oni koji su ga kušali i kušaju; a povrh toga, pritiješnjene željama, voljama i zapovijedima otaca, matera, braće i muževa, najviše vremena provode zatvorene u malom krugu svojih odaja, i gotovo besposleno sjedeći, htjele ne htjele za to vrijeme u glavi prebiru različite misli koje sigurno ne mogu uvijek vesele biti. Pa ako zbog njih ikakva sjeta, potaknuta vatrenom željom, obuzme njihove duše, u njima joj valja s teškom patnjom trajati, ne potisnu li je nova premišljanja; a da i ne spominjem kako to žene mnogo teže podnose nego muškarci. To se zaljubljenim muškarcima ne događa, kako očito možemo vidjeti. Oni, ako ih ikakva sjeta ili teške misli more, imaju mnogo načina da ih olakšaju ili otjeraju; jer ako ih je volja, njima nitko ne brani da šeću i štošta čuju ili vide, da love ptice, divljač ili ribu, da jašu, kockaju se ili trguju. Svaki od tih načina ima u sebi snage da duh posvema ili djelomice privuče i od mučnih misli otrgne, bar na kratko vrijeme; poslije toga, ovako ili onako, dođe utjeha, ili jad jenja. Dakle, da bih bar djelomice popravio grijeh Fortune koja tamo gdje je snaga slabija, kao što vidimo u nježnih žena, škrtija bješe svojom potporom, kanim kao pomoć i utočište onima koje ljube [jer je drugima dovoljna igla, vretena i motovilo],9 ispripovijedati stotinu novela, priča, parabola i pripovijesti,10 nazvali ih kako mu drago, što ih je u deset dana ispripovjedila čestita družba od sedam gospa i tri mladića koja se okupi-la u doba minule kuge i pomora," te nekoliko pjesmica što su ih rečene gospe sebi za zabavu pjevale. U tim će se novelama vidjeti ugodne i neugodne ljubavne zgode i drugi pustolovni događaji koji su se zbili i u

St...

ju, jednako moći uživati u zabavnim zgodama što ih novele kazuju i naći koristan savjet, ako shvate čega se valja kloniti i kakav uzor valja slijediti; ali ne vjerujem da se to može dogoditi a da jadi ne minu. Pa ako se to zbude (dao Bog da bude tako), neka zahvale Amoru koji mi, oslobodivši me svojih okova, dade mogućnost da ih uznastojim razonoditi.

Dekameron

POČINJE PRVI DAN DEKAMERONA U KOJEMU SE,NAKON PIŠČEVA IZLAGANJA ZAŠTO SE ZBILO DA SU SE TEOSOBE KOJE SE ZATIM PRIKAZUJU MORALE SASTATI DA

ZAJEDNO PRIPOVIJEDAJU, POD VLADANJEM PAMPINEJEPRIPOVIJEDA O ONOM ŠTO SE SVAKOMU NAJVIŠE MILI

UvodKoliko god puta, preljupke gospe, pomislim na to kako ste sve vi po nara-vi ganutljive, toliko puta spoznam da će ovo djelo, po vašemu sudu, imati težak i mučan početak, kao što je bolno sjećanje na minuli pomor i kugu1

pogubno i plačno općenito svakomu tko je to vidio ili drugačije upoznao, jer mu2 upravo to na čelu3 stoji. Ali ne želim da vas to od daljnjeg čitanja ustraši, kao da ćete cijelo štivo u uzdasima i suzama provesti. Neka vam ovaj užasni početak bude ono što je putnicima vrletna i strma planina, iza koje se prostire krasna i ugodna dolina, koja im bude toliko ugodnija4

koliko je napornije bilo uspinjanje i silaženje. I kao što se na koncu radosti krije bol,5 tako se i nevolje okončavaju veseljem koje nastupa. Poslije ove kratke muke (kažem kratke, jer se sastoji od malo riječi) ubrzo će slijediti naslada i užitak koji sam vam prije obećao, što se možda ne bi očekivalo od ovakva početka da nije nagoviješteno. I zaista da sam vas prikladnijim putem mogao povesti onom čemu želim, a ne tako strmeni-tom stazom kakva je ova, rado bi to bio učinio; ali kako se nije moglo bez ovoga uvoda izložiti zašto se zbilo ono o čemu će se poslije čitati, gotovo me nužda goni da ga napišem.Velim dakle da su godine od plodonosnoga Utjelovljenja Sina Božjega6

brojem do tisuću tristo četrdeset i osme bile stigle, kad je dični grad Fi-rencu, najljepši od svih italskih gradova, pohodila smrtonosna kuga koja se, ili zbog djelovanja nebeskih tijela7 ili zato što je zbog naših zlih djela pravedan gnjev Božji posla na smrtnike da ih popravi, pošto nekoliko go-

Prvi dan - Uvod

prelazeći iz mjesta u mjesto bez prestanka prema Zapadu nevoljno širila. I nije protiv nje pomagao ni ljudski razbor, ni naredbe po kojima su grad od mnoge nečistoće službenici za to određeni čistili i u nj zabranjivali ući svakomu bolesniku, ni mnogi dani savjeti o čuvanju zdravlja; ni k tome ponizna zaklinjanja što ih, ne jednom nego mnogo puta, i u naloženim procesijama i na druge načine vjernici Bogu zavapiše; te nekako u rano proljeće rečene godine ona užasno započe, i na neobičan način, svoje bol-ne posljedice pokazivati. I nije to činila kao na Istoku gdje je, komu god je tekla krv na nos to bio očit znak neumitne smrti, nego su se u njezinu početku javljale, jednako u muških i u ženskih, ili na preponama ili pod pazusima neke otekline, od kojih su jedne narastale kao obična jabuka, druge kao jaje, i neke više a neke manje, a puk ih je zvao micinama. I s ta dva spomenuta dijela tijela za kratko vrijeme počinjala se rečena smrtonosna micina širiti i rasti bez iznimke po svim njegovim dijelovima; i poslije toga su se znaci rečene bolesti počinjali mijenjati tako da su se mnogima ruke i bedra, i svi drugi dijelovi tijela osipali crnim ili modrim pjegama, u jednih krupnim i rijetkim, u drugih sitnim i gustim. Pa kao što micina isprvice bijaše bila, i još bješe, siguran biljeg buduće smrti, tako i one bjehu svakomu tko bi ih dobio.A liječenju te bolesti nikakav savjet liječnikov i nikakav lijek kanda ne mogaše valjati ni koristiti; štoviše, ili što to narav bolesti ne dopuštaše, ili što neukost vidara (a tih se, osim mnoštva učenih, našlo bezbroj, i muških i ženskih, koji nikakva pojma o medicini nisu imali) ne poznavaše od čega potječe, te sljedbeno tomu ne znaše joj prikladnim sredstvom doskočiti, ne samo da malo tko ozdravljaše, nego gotovo svi do trećega dana od pojave spomenutih znakova, tko brže tko sporije, a najviše njih bez groznice ili druge nevolje, umirahu. I bijaše ta kuga jača jer se s bolesnih doticajem prenosila na zdrave, kao što vatra zahvati suhe ili nauljene predmete9 koji joj se nađu u blizini. I zlo se sve dalje pogoršavalo; jer se nije samo razgovorom ili bavljenjem s bolesnicima prenosila bolest i uzrok opće smrti na zdrave, nego se činilo da je i onda kad bi netko samo dotaknuo ruho ili bilo što drugo što je bolesnik dirao ili upotrebljavao, ta boleština prelazila na njega. Čudnovato je i čuti ovo što ću sada kazati: a da to mnoge oči i moje rođene ne vidješe,10 jedva bih se usudio u to i povjerovati, a nekmoli napisati, pa makar to čuo od čovjeka dostojna vjerovanja. Velim da je priljepčivost te zaraze o kojoj kazujem bila tolika da je prelazila ne samo s čovjeka na čovjeka, nego i ovo, što je čudnova-tije, mnogo puta naočigled učini, to jest ako je stvari onoga čovjeka koji ie bolovao ili umro od te bolietice dotakla neka životinia koia ne soada u ,

Dekameron

i ubila. U to se moje oči, kako je malo prije rečeno, među inim, jednoga dana čestito uvjeriše, kada dronjci nekoga siromaška, koji je umro od te boljetice, bijahu bačeni na ulicu, te se na njih sjuriše dvije svinje i po svom običaju prvo ih gubicom, a zatim zubima dohvatiše i na komadiće iskidaše, ali se malo poslije počeše grčiti i, kao da bijahu otrov progutale, obje svrh onih na zlo potezanih dronjaka padoše mrtve na zemlju. Zbog takvih i mnogih drugih sličnih ili gorih slučajeva rodiše se svakakve predrasude i strah uljeze u one koji ostadoše živi; te su gotovo svi nagi -njali vrlo okrutnoj odluci, to jest da se sklanjaju i bježe od bolesnika i njihovih stvari; i radeći tako, svatko mišljaše da će svoje zdravlje sačuvati. A bilo je i takvih koji smatrahu da će se umjerenim životom i uzdržljivo-šću othrvati toj nevolji; i združivši se nekoliko njih, posve odvojeno od ostaloga svijeta življahu; i skupljajući se i zatvarajući u one kuće gdje ne bijaše ni jednoga bolesnika, da bi ljepše živjeli, vrlo umjereno uživajući najbiranija jela i odlična vina i kloneći se svakoga razvrata, ne trpeći da itko s njima govori ili da im izvana donosi vijesti o smrti ili o bolesnicima, čamili su uz glazbu i one užitke koji im bijahu dostupni. Drugi, zavedeni suprotnim mišljenjem, tvrdili su da je najpouzdaniji lijek tomu zlu mno -go piti i uživati i skitati se okolo pjevajući i šaleći se, i zadovoljiti želju čime god se može, i smijati se i rugati svemu što se zbivalo; pa kako su govorili tako su i radili koliko god su mogli, danju i noću, sad u jednoj krčmi sad u drugoj, pijući bez reda i mjere i radeći sve to još i više po tuđim kućama, samo ako bi u njima otkrili nešto što im je godilo ili im se mililo. A to im je lako bilo činiti, jer su svi (kao da im više nije bilo života) i sebe i svoje poslove zapuštali: stoga su mnoge kuće postale opće dobro, te se njima i stranac služio, ako se kraj njih našao, kao što bi se njima služio gospodar; ali su usprkos toj životinjskoj nakani, koliko god su mogli, sveudilj izbjegavali bolesne. U tolikoj tuzi i nevolji našega grada bijaše gotovo posve srušen i uništen častan ugled zakona, kako ljudskih tako i Božjih, jer njihovi zastupnici i izvršitelji, kao i ostali svijet, bijahu svi pomrli ili se porazbolijevali, ili im bijaše preostalo tako malo čeljadi da ne mogahu više nikakve službe obavljati; stoga je svakomu bilo slobodno činiti što god ga bijaše volja. Mnogi se pak držahu srednjega puta izme -đu ta dva gore spomenuta, ne uzdržavajući se od jela koliko prvi, i ne podavajući se piću i razuzdanostima koliko drugi, nego po želji dovoljno uživahu, i ne zatvarajući se iđahu naokolo noseći u rukama tko cvijeće, tko mirisne trave, tko raznovrsne mirodije koje često prinošahu nosu, misleći da je najbolje krijepiti mozak11 takvim mirisima, jer se činilo da je zrak sav bio zasmrađen zadahom leševa i prožet vonj em bolesti i lieka-

Prvi dan - Uvod

govoreći da od kužne bolesti nema ni boljega ni tako dobra lijeka kao što je bijeg pred njom; i potaknuti tim razlogom, mnogi muškarci i žene na-pustiše svoj grad, svoje kuće, i rođake, i imovinu, i, ne brinući se ni za što osim za sebe, pobjegoše na tuđa ili na svoja imanja na selu, kao da gnjev Božji, hoteći kazniti ljudske opačine tim pomorom, ne seže tamo gdje su oni, nego se obara samo na one koji se zateknu među zidinama svoga grada; ili su mislili da u njemu nitko živ neće ostati, i da mu je kucnula posljednja ura.I kao što nisu pomrli svi ti koji su tako različito mislili, tako nisu svi ni živi ostali; štoviše, mnogi su takvi oboljeli i posvuda su, kao što su sami dok bijahu zdravi davali primjer onima koji su zdravi ostali, gotovo posve napušteni skapavali. A da i ne spominjemo da se građanin građanina klo-nio, da se gotovo ni jedan susjed za susjeda nije brinuo, i da su se rođaci rijetko ili nikada pohodili, i to izdaleka; takav je strah ispunio srca ljudi i žena zbog te nevolje da je brat brata ostavljao, i stric sinovca, i sestra bra -ta, i često žena svoga muža; čak su, što je još gore i gotovo nevjerojatno, očevi i majke izbjegavali pohađati i njegovati svoju djecu, kao da i nisu bila njihova. Zato nije preostajala oboljelima, kojih bijaše neprocjenjiva množina, i muških i ženskih, nikakva druga pomoć nego milosrđe prijate-lja (a tih je bilo malo) ili pohlepa služinčadi koju su velike i neprimjerene plaće privlačile da služi, premda ih uza sve to nije bilo mnogo, a oni rijetki bijahu grubi muškarci i žene, nevični tim poslovima, koji mogahu poslužiti samo za to da dodaju ono što bi bolesnici zatražili, ili da uz njih bdiju kad budu umirali; ali obavljajući takvu službu često su gubili život zajedno sa zaradom. I zbog toga što su bolesnike napuštali susjedi, i ro -đaci, i prijatelji, a slugu bijaše malo, nastade običaj za koji se prije gotovo nikada nije čulo, da nijedna žena koliko god ljupka, ili lijepa, ili plemenita bila, oboljevši nije prezala od toga da je dvori muškarac, kakav god on bio, ili mlad ili drugačiji, i da mu bez truna srama otkriva svaki dio svoga tijela, kao što bi pred ženskom učinila, samo ako bi to nužda njezine bo-lesti iziskivala: to je možda bio uzrok što su poslije, one koje su ozdravile, bile manje čestite. A osim toga, smrt je pokosila mnoge koji bi možda živi ostali da im je tko pomogao; stoga je, što zbog nedostatka prikladne njege koju bolesnici nisu mogli imati, što zbog žestine pošasti, broj onih koji su danju i noću u gradu umirali bio toliki da je strašno bilo o tomu i slušati, a kamoli to vidjeti. Stoga se, gotovo od nužde, rodiše navike suprotne prijašnjim građanskim običajima među onima koji ostadoše živi. Bijaše nekoć običaj (a i danas ga još vidimo) da se rodice i susjede skupe u pokojnikovoj kući i da tu zajedno s njegovim najbližima plaču; ^ s druge

Dekameron

susjedi i mnogi drugi građani, a prema pokojnikovu staležu tu je dolazilo i svećenstvo, pa su ga njemu ravni na ramenima, uz pogrebnu sveča -nost s voštanicama i pjevanjem, nosili u onu crkvu koju bi on prije smrti odabrao. Svi ti običaji, kad žestina kuge poče uzimati maha, ili posve ili većim dijelom gotovo prestadoše, a umjesto njih se novi pojaviše. Jer ne samo da su ljudi umirali bez onih mnogih žena oko sebe, nego je mnogo bilo i onih koji su se bez svjedoka s ovim životom rastajali; i prerijetki su bili oni koje su ganutljivi plač i gorke suze njihovih bližnjih zapale; štoviše, umjesto toga najčešće se društvo smijalo, šalilo i zabavljalo; taj su običaj žene, zanemarivši velikim dijelom žensku samilost, da sebe spase najbolje naučile. I rijetki su bili oni čije bi mrtvo tijelo do crkve ispratilo više od deset ili dvanaest bližnjih; i nisu ih na ramenima nosili časni i ugledni građani, nego su se bili pojavili nekakvi mrtvonoše iz prostoga puka, koji su se sami grobarima nazivali i taj posao naplaćivali, te bi se podvlačili pod nosila i žurnim ih korakom, ne u onu crkvu koju je pokoj-nik prije smrti odredio, nego najčešće u najbližu nosili iza četiri ili šest svećenika, s malo svijeća a katkad bez ijedne; ovi su uz pomoć rečenih grobara, ne umarajući se predugim ili svečanim obredima, njega polagali u prvi prazan grob do kojega bi stigli.Prosti puk, a možda i većina srednjeg sloja,13 pružaše mnogo potpuniju sliku bijede; jer je ove nada i sirotinja većinom zadržavala u njihovim do-movima, pa su tako, držeći se skupa, na tisuće dnevno obolijevali; i kako nisu imali ni njege ni pomoći, gotovo svi su odreda umirali. I na ulicama su mnogi i danju i noću izdisali; za mnoge su pak, premda su u svojim do-movima skončavali, tek po smradu tijela u raspadanju susjedi doznavati da su umrli: i ovih i drugih koji su posvuda umirali bijaše veliko mnoštvo. Susjedi su ponajviše postupali na isti način, ponukani više strahom da im ne naudi trulež mrtvaca nego samilošću prema preminulima. Sami su, ili uz pomoć nosača kad su ih mogli naći, izvlačili tijela preminulih iz njiho-vih domova i polagali ih ispred ulaza, gdje bi ih, osobito jutrom, bezbroj mogao vidjeti tko je prolazio gradom; tada bi poiskali nosila, a bilo je i takvih koji su ih, kad nije bilo nosila, odnosili na kakvoj dasci. I nije se samo na jednim nosilima po dvoje ili po troje zajedno odnijelo, niti se to samo jednom dogodilo, nego ih se mnogo moglo nabrojiti na kojima su ležali muž i žena, dva ili tri brata, ili otac i sin, ili tomu slično. I bezbroj se puta dogodilo da su dva svećenika s križem pratili nekoga, pa bi drugi grobari s trojim ili četvorim nosilima pristali za njima; i umjesto da pokapaju jednoga mrtvaca kako su mislili, svećenici su ih imali šest ili osam, pa i više. I nitko im nije odavao počasti ni suzom, ni svijećom,

Prvi dan - Uvod

nego što bi se danas brinuli za koze; i tada se pokazalo veoma jasno da ono što naravan tijek stvari svojim sitnim i rijetkim nedaćama nije mogao naučiti mudrace, to jest da strpljivo moraju sve podnositi, to je veličina zla sada naučila i neuke ljude sviknuvši ih da ne haju. Kako kraj tolikoga mnoštva mrtvaca koje je u svaku crkvu svakoga dana i gotovo svakoga sata pritjecalo više nije bilo dovoljno posvećenoga zemljišta za grobove, osobito ako su po starom običaju htjeli svakoga položiti u zasebnu raku, kopale su se na grobištima kraj crkava, pošto sve već bješe puno, goleme jame u koje su pokapali na stotine donesenih: i kad bi ih u njih složili, red po red kao što se ukrcava tovar na brod, pokrivali bi ih s malo zemlje, dok se ne bi jami do vrha stiglo.I da više ne istražujem svaku pojedinost naših prohujalih nedaća koje se zbivahu u gradu, velim da ni okolica, dok su ta huda vremena njime vladala, nije ostala ni najmanje pošteđena, pa po razasutim selima i po-ljima (ne spominjući kaštela koja su u malome sličila na grad) ubogi i siroti težaci i njihove obitelji bez ikakve liječničke njege ili pomoći slugu, po putovima i po svojim imanjima i kućama, danju i noću jednako, ne kao ljudi nego gotovo kao životinje umirahu. Zbog toga oni, postavši u svojim navikama ravnodušni kao građani, nisu marili ni za svoje stvari ni za poslove; štoviše, kao da su očekivali da će ih toga dana smrt zateći, nitko se nije mučio oko budućega priploda marve, ili oko ljetine, ili oko svojih prošlih truda, nego su na silu nastojali potrošiti sve što su imali. Pa se tako događalo da volovi, magarci, ovce, koze, svinje i perad, čak i lju-dima vrlo vjerni psi, istjerani iz svojih nastambi, po poljima gdje još bijaše napušteno žito, ni požnjeveno a kamoli pokupljeno, slobodno lutahu. I mnoge su se te živine, kao da imahu razbor, pošto bi se za dana dobro napasle, uvečer bez pastirskoga sjavljivanja site vraćale u svoje staje. Ostavivši okolicu i vrativši se gradu, što se još može reći doli da takva i tolika bijaše okrutnost Neba,14 a možda donekle i ljudi, te je između ožujka i idućega srpnja, koje od siline kužne bolesti, koje zbog toga što su mnogi bolesnici slabo njegovani u nevolji napušteni zbog straha što obuze zdrave, kako se pouzdano vjeruje, preko sto tisuća ljudskih stvo-renja unutar zidina grada Firence izgubilo život, a da se možda prije toga pomora nije ni znalo da ih je toliko u njemu?15 Oh, koliko li je velikih palača, koliko krasnih kuća, koliko plemićkih domova, nekoć prepunih ukućana, gospode i gospa, opustjelo do posljednjega sluge! Kolike su zna-menite loze, kolika prostrana nasljedstva, kolika glasovita bogatstva ostala bez zakonitog baštinika! Koliko li je vrlih muževa, koliko krasnih žena, koliko ljupkih mladića, koje bi čak i GalenA Hipokrat i Eskulap16 smatrali

Dekameron

i prijateljima, a iste večeri večeralo na drugom svijetu sa svojim pređi-ma!17

I ja se rastužujem kad se zavlačim među tolike nevolje: zato, želeći osta-viti po strani one koje u ovoj prilici ne moram spominjati, velim da se onda kad naš grad bijaše u takvu stanju i gotovo pust bez stanovnika, zbilo (kako poslije dočuh od osobe dostojne vjerovanja) da se u štovanoj crkvi Santa Maria Novella,18 jednoga utorka izjutra,19 kad tamo ne bješe gotovo nikoga drugoga, pošto su čule službu Božju u žalobnom odijelu kako je dolikovalo u to doba, našlo sedam mladih gospa koje su sve među sobom bile povezane ili prijateljstvom, ili susjedstvom, ili rodom, od ko-jih nijedna nije bila prevalila dvadeset i osmu godinu niti je bila mlada od osamnaest,20 svaka umna, i plemenite krvi, i lijepa obličja, i krasna vla-danja, i ljupke čestitosti.21 Ispričao bih vam i njihova prava imena da mi opravdan razlog ne brani to reći, a taj je to što neću da se zbog onoga što su kazivale ili slušale, kako slijedi, bilo koja od njih poslije zasrami, budući da su danas običaji u pogledu zabava nekako skučeniji nego onda kada su zbog gore izloženih razloga bili mnogo slobodniji ne samo za njihovu dob nego i za mnogo zreliju; i ne želim dati povoda zavidnicima, koji su vazda spremni pecnuti svakoga tko čestito živi, da nedoličnim riječima i u čemu naude časti tih vrlih gospa. Ali da bi se bez zbrke moglo razumjeti ono što je svaka od njih rekla, odmah kanim svakoj dati prikladno ime, koje će ili potpuno ili dijelom odgovarati naravi svake od njih.22 Prvu i najstariju među njima nazvat ćemo Pampinea, a drugu Fiammetta, Filo-mena treću, a četvrtu Emilija, a zatim ćemo petoj reći Lauretta, a šestoj Neifile, a posljednjoj ćemo s razlogom dati ime Elissa.23 Nije njih dovela nikakva posebna nakana, nego su se slučajno u jednom kutu crkve sastale, sjele gotovo u krugu, i uzdišući ostavile krunice i očenaše te počele među sobom razgovarati o tim tužnim vremenima i raznim stvarima.A malo zatim, dok su druge šutjele, Pampinea ovako poče govoriti: — Gospe moje drage, često ste kao i ja mogle čuti da nikoga ne vrijeđa tko se pošteno služi svojim pravom. Prirodno je pravo svakoga tko se tu rodi da svoj život koliko može štiti, i čuva, i brani. I to se toliko priznaje, te se više puta zbilo da je čovjek nekažnjeno ubio čovjeka kako bi svoj život obranio. Pa ako to dopuštaju zakoni koji se brinu za dobro svakoga smrtnika, koliko je poštenije i nama i svakom drugomu da se za očuvanje svoga života ne škodeći nikomu poslužimo sredstvima kojima možemo! Svaki put kad dobro razmotrim kako se jutros vladamo i kako smo se prošlih jutara vladale, i pomislim koji i kakvi su naši razgovori, uviđam, a

Prvi dan - Uvod

se tomu ne čudim, ali se jako čudim (jer znam da je u svakoj od nas žen-ska narav] da ne tražimo nikakve obrane od onoga čega se sve s pravom strašimo. Stojimo ovdje, po momu sudu, kao da hoćemo ili moramo biti svjedoci koliko je mrtvih tijela spušteno u grob, ili da slušamo otpjevaju li ovdašnji fratri, kojih se broj gotovo ni na što sveo, u određene ure svoju službu, ili da svakomu tko se pojavi svojom odjećom24 pokažemo kakve i kolike su naše nedaće. A ako odavde izađemo, ili vidimo kako gradom pronose mrtvace ili bolesnike, ili vidimo one koje je javni zakon zbog njihovih krivica bio prognao kako se, ismjehujući ga, bahato šeću gradom jer znaju da su njegovi zastupnici ili mrtvi ili bolesni, ili ako talog našega grada, podgrijan na našoj krvi, nazivajući se grobarima, nama na jad jašu i šepire se posvuda, i nepristojnim se pjesmama rugaju našim nevoljama. Ništa drugo i ne čujemo osim: »Oni su umrli«, i »Ovi drugi su na umoru«; i, kad bi još bilo koga da plače, odasvud bismo čule bolne jadikovke. A vratimo li se svojim kućama (ne znam događa li se to vama kao meni), mene strah obuzme kad od mnogih ukućana u njoj ne nađem nikoga osim svoje sluškinje, pa osjećam kao da mi se kosa kostriješi na glavi; i čini mi se, gdje god po njoj krenem ili stanem, da vidim sjene onih koji su preminuli, i lica im nisu ona na koja bijah navikla, nego me nekim uža-snim izgledom, ne znam kako im takav naglo postade, plaše. Zbog toga mi se i ovdje, i vani, i u kući čini da sam bolesna, tim više što mi izgleda kao da ovdje nitko nije ostao osim nas, ako je imao iole mogućnosti i mjesta da se skloni kao što mi imamo. A slušala sam i čula više puta (ako ih još ima takvih) da oni, ne praveći nikakve razlike između onoga što je pošteno i onoga što nije pošteno, samo ako im se prohtije, i sami i u društvu, i danju i noću, čine ono što im najviše užitka pruža. I nisu samo svjetovnjaci postali razuzdani i razvratni, nego i redovnici po samostani-ma, pretvarajući se da vjeruju kako im je sve dolično i dopušteno kao i drugima, pogazivši zakone poslušnosti, odaju se tjelesnim užicima misleći da će se tako spasiti. I, ako je tako (a jasno se vidi da jest), što radimo ovdje? Što čekamo? Čemu se nadamo? Zašto smo ljenije i sporije od svih ostalih građana kada je posrijedi naš spas? Smatramo li da smo manje vrijedne nego druge? Ili mislimo da je naš život čvršćim lancem vezan uz tijelo nego u drugih, i da se tako ni za što ne moramo brinuti što bi mu moglo naškoditi? U zabludi smo, varamo se: jer smo same glupe ako tako mislimo; koliko god se puta spomenemo koliki su i kakvi bili mladići i djevojke koje je pokosila ova nesmiljena pošast, vidjet ćemo tomu očit dokaz. I stoga, da zbog prenemaganja ili umišljenosti ne upadnemo u ono čemu možda na neki način, ako hoćemo, možemo umaknuti (ne znam

Dekameron

bilo da ovakve kakve jesmo, kao što su mnogi prije nas uradili i rade, izađemo iz ovoga grada; i da bježeći od nečasnih tuđih primjera kao od smrti odemo na naša imanja kojih svaka od nas ima u izobilju, da tamo u poštenju poživimo, i onom se veselju, onoj radosti, onom uživanju koje-mu budemo mogle, ne prelazeći ni u čemu granice razboritosti, polja talasaju poput mora, i mnoštvo raznovrsnog drveća raste, a široko nebo, ako se i natmuri, ipak nam ne krati svojih vječnih ljepota, koje je mnogo ljepše pogledati nego puste zidine našega grada. Osim toga tamo je zrak mnogo svježiji, i ima mnogo više svega što je potrebno za život u ovim vremenima, i manje ima nevolja. Pa premda i tamo težaci umiru kao građani ovdje, ipak je manje strašno, jer su tamo kuće i žitelji rjeđi nego u gradu. A ovdje s druge strane, ako dobro vidim, ne ostavljamo nikoga, čak bismo po istini mogle reći da smo prije mi ostavljene; jer su nas svi naši, bilo da su umrli bilo da su od smrti pobjegli, ostavili same u tolikoj nesreći kao da i nismo njihove. Nitko nam dakle ništa ne može prigovo-riti ako se ovakvoga savjeta držimo; ne držimo li ga se, mogu nas snaći i bol i jad, a možda i smrt. Stoga sudim, ako vam je pravo, da bi dobro bilo učiniti tako da uzmemo sa sobom svoje sluškinje da nas prate s onim što nam je potrebno, i da se danas ovdje a sutra ondje predamo veselju i zabavi kakvu nam ovo vrijeme može pružiti; i da toliko tamo ostanemo dok ne vidimo (ako nas prije smrt ne stigne) kakav je konac nebo ovomu odredilo. I podsjećam vas da nam nije zazornije u poštenju otići nego kao mnoge druge u nepoštenju ostati.Ostale gospe, čuvši Pampineju, ne samo što pohvališe njezin savjet, nego u želji da ga prihvate počeše među sobom podrobnije raspravljati o sve-mu, gotovo kao da su, tek što se odande dignu, odmah morale na put krenuti.Ali Filomena, koja bijaše veoma razborita, reče: - Gospe, koliko god je to o čemu pripovijeda Pampinea izvrsno rečeno, ipak nam ne valja tako hitati da to učinimo kao što se čini da vam je želja. Sjetite se da smo sve same žene, a nijedna nije više djevojčica da ne bi znala kakve su pameti žene kad su zajedno, i kako se ravnaju bez muške glave. Mi smo prevr-tljive,26 svojeglave, sumnjičave, malodušne i plašljive; zbog toga jako su-mnjam, ne uzmemo li nekoga drugoga da nas vodi, neće li se ova družba raspasti brže i nečasnije nego bi nam to bilo potrebno; pa bi stoga dobro bilo razmisliti prije nego što počnemo.Tada reče Elissa: - Zaista su muškarci glava ženama i bez njihova vodstva rijetko kada ikoje naše djelo valjanu koncu stigne; ali kako možemo naći te muškarce? Svaka od nas zna da je većina njezinih pomrla, a drugi koji

Prvi dan - Uvod

kamo, bježe od onoga čemu i mi nastojimo pobjeći; a uzeti neznance ne bi priličilo; jer gledamo li svoje dobro, valja nam naći načina da sve tako uredimo da ne nastanu neprilike i bruke tamo kamo idemo zabaviti se i odmoriti.Dok su se među gospama vodili ovakvi razgovori, eto ti u crkvu trojice mladića,27 od kojih ni onaj koji bijaše najmlađi nemaše manje od dvadeset i pet godina, a u njima ni zla vremena, ni gubitak prijatelja ili rođaka, ni strah za same sebe nisu mogli ljubav ni ohladiti a nekmoli je ugasiti. Jedan se od njih zvao Panfilo, a Filostrato drugi i posljednji Dioneo,28sva trojica pristala i lijepa ponašanja; i baš bijahu pošli kao najveću utjehu u tolikim nevoljama potražiti svoje dragane, koje su sve tri slučajno bile među onih sedam spomenutih,29 kao što su i neke druge bile u rodu s nekima od njih.Još one njima ne zapeše za oči, kad njih vidješe one; zato Pampinea tada poče smiješeći se: — Evo nam je sreća već u početku sklona; poslala nam je umne i valjane mladiće koji će nas rado voditi i služiti nam, ako se ne budemo ustezale uzeti ih u službu.Tada Neifile sva porumenivši u licu od srama, jer ona bješe jedna od onih u koju je jedan od mladića bio zaljubljen, reče: — Zaboga, Pampinea, pazi što govoriš; vrlo dobro znam da se o svakom od njih samo ponajbolje može kazivati, i da je svaki sposoban za mnogo veće zadatke nego što je ovaj, i isto tako vjerujem da bi oni bili dobro i časno društvo ne samo nama, nego i mnogo ljepšim i plemenitijim gospama nego što smo mi. Ali zato što svi znaju da su oni zaljubljeni u neke od nas, bojim se da bez naše i njihove krivnje ne bude sramote i prijekora ako ih povedemo. Tada reče Filomena: —To nije važno; sve dok pošteno živim i dok mi je savjest u svemu čista, neka govori tko što hoće protiv mene; Bog i istina će se boriti za me. Nego kad bi oni samo pristali da pođu s nama, tada bismo zaista mogle reći, kao što reče Pampinea, da je našemu putu for-tuna sklona.Kad su je druge čule gdje tako govori, ne samo što umuknuše, nego se složiše i sve rekoše da valja pozvati mladiće i reći im što su naumile, i zamoliti ih ne bi li im bilo po volji da im se na tom putu pridruže. Stoga ne rekavši više ništa Pampinea, koja je s jednim od njih bila u rodu, ustade i pristupi mladićima, koji su mirno stajali i promatrali ih, pozdravi ih radosna lica, izloži im njihovu odluku i u ime svih ih zamoli neka čista i bratskoga srca pristanu činiti im društvo. Mladići isprva pomisliše da one s njima šalu zbijaju; ali kad vidješe da ta gospa ozbiljno govori, veselo odgovorjše da su j)ripraynittejru čaja nečaseći, prije nego odajide otiđo- ..„._,

Dekameron

što je potrebno uredno spremi i unaprijed javili onamo kamo su nakanili otići, idućega jutra, to jest u srijedu, u osvit dana, gospe s nekoliko svojih sluškinja i tri mladića s trima svojim slugama izađoše iz grada30 i dadoše se na put; i ne udaljiše se ni dobre dvije milje, kadli stigoše na mjesto koje su unaprijed odredili.Bijaše rečeno mesto31 na brijegu, odasvud daleko od naših cesta, prepuno raznolika bujna olistala grmlja i drveća, da milina bijaše pogledati. Navrh njega bijaše dvorac s lijepim i prostranim'dvorištem u sredini, i sa sjeni-cama, i s dvoranama, i s odajama, sve jednom ljepšom od druge, a svaka urešena i krasno oslikana, i s tratinama uokolo, i s divnim perivojima, i sa studencima hlađane vode, i s podrumima izvrsnih vina: što bi više pristajalo istančanim kušačima nego trijeznim i čestitim gospama. Na svoje nemalo veselje družba nađe sve pometeno, i po sobama postelje pripremljene, i sve okićeno cvijećem koje se u to godišnje doba moglo naći, i rogožinom nastrto.1 tek što stigoše i sjedoše, reče Dioneo, koji bijaše mimo svih pristao mladić i pun duha: — Gospe, ovamo nas je više doveo vaš razbor nego naša domišljatost. Ne znam što ste namislile sa svojim brigama uraditi; ja svoje ostavih s onu stranu gradskih vrata, kad malo prije s vama kroz njih izađoh; i stoga se odlučite da se sa mnom šalite, i smijete, i pjevate (toliko, velim, koliko dolikuje vašem dostojanstvu), ili me otpustite da se vratim svojim brigama i ostanem u onom nevoljnom gradu. Njemu Pampinea, baš kao da je isto tako sve svoje brige odbacila, vesela odgovori: — Dioneo, izvrsno govoriš: veselo valja živjeti, jer nas i nije drugi razlog naveo da bježimo od tuge. Ali, zato što ono što je bez prave mjere ne može dugo trajati,32 ja, koja bijah začetnica razgovora iz kojih je nastala ova lijepa družina, misleći kako bi se održalo naše veselje sma-tram da je nužno složiti se da nam netko između nas bude starješina,33

pa da ga slušamo i poštujemo kao starijega, a njemu da svaka misao bude kako će nas raspoložiti da u radosti živimo. A da svatko iskusi teret briga zajedno sa slašću starješinstva, te obredom budu birani s jedne i s druge strane, da ne bude zavidan tko ne okuša, velim da se svakomu na jedan dan dodijeli to breme i ta čast; a tko će biti prvi neka naš zajednički izbor odluči: i slijedit će ga, kada se večernja ura primakne, onaj ili ona koji ili koja bude po volji onomu ili onoj što toga dana budu vladali; a taj ili ta neka po svomu sudu za vrijeme svoga vladanja određuje i odlučuje o mjestu i načinu kako moramo živjeti.Te se riječi svima nadasve svidješe i jednoglasno nju kraljicom prvoga dana izabraše;34 a Filomena, pohitavši smjesta k jednom lovoru,35 jer je

Prvi dan - Uvod

koliko dostojnim časti činjahu onoga tko bijaše po zasluzi njima ovjenčan, otrgnuvši s njega nekoliko grančica splete od njih lijep i častan vijenac; pa kad joj njime ovjenča glavu,36 to bijaše, sve dok je družba na okupu bila, svakomu drugomu očit znak kraljevskoga gospodstva i vlasti. Postavši kraljicom, Pampinea svima zapovjedi da umuknu, te pozvavši preda se sluge one trojice mladića i njihove sluškinje, koje su bile četiri, dok svi mucahu reče: - Da bih ja prva dala svima vama primjer po kojemu će, napredujući od dobroga k boljemu, u redu, i radosno, i bez ikakva srama naša družba poživjeti i trajati dok nam bude volja, imenujem prije svega Parmena,37 Dioneova slugu, svojim starostom, i njemu povjeravam brigu i skrb za cijelo naše kućanstvo, i za sve ono što spada u dvorbu u blagovaonici. Sirisko, Panfilov sluga, hoću da nam bude nabavljač i rizni-čar, i neka sluša Parmenove naloge. Tindaro, u službi Filostrata i ostale dvojice, neka dvori u njihovim sobama kad ostali, zapriječeni svojim slu-žbama, ne budu mogli tamo dvoriti. Moja sluškinja Mizija i Filomenina Liciska bit će uvijek u kuhinji i marno će pripravljati ona jela koja im Parmeno naredi. Laurettina Himera i Fiammettina Stratilija hoćemo da se brinu za red u sobama gospa i za čistoću mjesta gdje budemo boravili; svatko pak, komu je stalo do naše milosti, želimo i zapovijedamo da se čuva, kamo god išao, odakle se god vraćao, što god čuo ili vidio, da nam nikakvih drugih vijesti osim veselih izvana ne donosi. Kad je ukratko izdala te zapovijedi, koje su svi pohvalili, ona vesela ustade i reče: — Evo vam vrtova, evo vam tratina, evo vam drugih veoma ugodnih mjesta gdje se svatko može po volji zabavljati, a kada izbije treća ura,38 neka svatko bude ovdje, da blagujemo za hlada. Pošto je dakle nova kraljica otpustila veselu družbu, upute se mladići s lijepim gospama u ugodnu razgovoru lakim korakom po perivoju, pletući krasne vijence od raznovrsna zelenila i zaneseno pjevajući. I pošto u njemu ostadoše koliko im vremena kraljica bijaše dala, vrativši se kući nađoše Parmena gdje se već marljivo latio svoje službe, jer ušavši u jednu prizemnu dvoranu vidješe u njoj prostrte stolove s prebijelim stolnjacima i na njima čaše blistave kao srebro,39 a posvuda posuto cvijeće brnistre: stoga, pošto opraše ruke,40 po kraljičinoj želji i Parmenovu rasporedu svi posjedaše. Iznesoše se ukusno pripremljena jela i izvrsna se vina posluži-še; a zatim trojica slugu stanu šutke dvoriti oko stolova. Svemu se tomu, jer bijaše lijepo i uredno, svatko obradova, te u zabavi i šali objedovaše. A kad raspremiše stolove (budući da su sve gospe i mladići umjeli kolo41 igrati, a dio njih i vrlo dobro svirati i pjevati), kraljica naredi da se donesu glazbala te na niezinu zauoviied Dioneo uze leut.42 a Fiammetta .riolu43,. ..

Dekameron

jedno s ona dva mladića, povedavši kolo, laganim korakom, pošto posla služinčad da jede, započe plesati; a kad kolo presta, počeše pjevati ljupke i vesele pjesme. I tako ostadoše dok se kraljici ne učini da je vrijeme poći na spavanje: stoga, kada ih sve otpusti, tri mladića u svoje sobe, odije-ljene od odaja za gospe, odu i u njima nađu lijepo prostrte postelje i sve puno cvijeća kao u blagovaonici, a slično i gospe u svojima; tada se one svukoše i legoše na počinak.Tek što odbi deveta ura,44 usta kraljica i sve ostale pozva da ustanu, a isto tako i mladiće, tvrdeći da je škodljivo predugo spavanje po danu; pa tako odoše na jednu livadu na kojoj trava bijaše zelena i visoka, a ni s jedne strane ne mogaše prodrijeti sunce; i tu, slušajući kako nadolazi blag vjetrić, po kraljičinoj želji svi uokrug na travu posjedaše, a ona im ovako reče: — Kako vidite, sunce je visoko odskočilo i žega je velika, i ništa se ne čuje osim cvrčaka gore u maslinama; stoga bi bez sumnje ludo bilo ikamo sada odavde ići. Lijepo je ovdje i svježe biti, a imamo, kao što vidite, i stoliće i šah,45 pa svatko može uživati u onomu što mu je najmilije. Ali ako u tomu želite poslušati moj savjet, nećemo ovaj vrući dio dana provesti u igrama, u kojima se duh jednima smućuje, a ni dru-gima previše ne uživa, kao ni onima koji gledaju, nego u pripovijedanju, jer dok jedno govori, sva družba može slušati i uživati. Nećete još svi ni dovršiti svoje pripovijesti, a sunce će već nagnuti i vrućina popustiti, pa ćemo moći, gdje vam se najviše bude svidjelo, otići i zabaviti se; i stoga, ako vam se sviđa ovo što velim (jer sam u tomu voljna ugoditi vašoj želji), učinimo tako; a ako vam se ne bude sviđalo, neka svatko do večernje ure radi što mu je volja.Sve gospe i mladići jednako pohvale pripovijedanje. — Dakle, reče kraljica, kad vam se tako sviđa, hoću da za ovaj prvi dan svakomu bude slobodno da priča o onomu što će mu najviše goditi.46 I okrenuvši se Panfilu koji je njoj zdesna sjedio ljubazno mu reče da jednom svojom novelom dade početak drugima. Na to Panfilo, čuvši zapovijed, dok su ga svi slušali, smjesta ovako poče.

Prvi dan - Prva novela

Prva novelaSer Cepparello lažnom ispovijeđu prevari pobožna fratra i

umre; i premda je za života bio veoma opak čovjek, po smrti gaproglase svecem i nazovu sveti Ciappelletto.'

Dolično je,2 predrage gospe, da sve što čovjek radi počne sa slavnim i svetim imenom Onoga3 koji bijaše stvoritelj svega. Pa stoga što ja moram prvi započeti naše pripovijedanje, nakan sam početi s jednom njegovom čudesnom zgodom, da se, kad je čujemo, naše ufanje u nj kao u nepromjenljivo biće učvrsti, i da navijeke slavimo njegovo ime. Svakomu je znano da su vremenite stvari, budući da su sve prolazne i smrtne, u sebi i izvan sebe pune neugode, i tjeskobe, i truda, i podvr -gnute bezbrojnim pogiblima; njih nedvojbeno ne bismo mogli mi koji živimo među njima i spadamo u njih ni podnositi ni suzbijati, da nam posebna milost Božja za to ne daje snage i razboritosti. Ona zacijelo ne dolazi k nama i u nas ni po kakvoj našoj zasluzi, nego ganuta vla-stitom dobrotom, i izmoljena molitvama onih koji nekoć, poput nas, bijahu smrtni i za života se pokoravahu njegovoj volji te sada s njim žive u vječnom blaženstvu; njima mi, kao svojim zagovornicima koji iz iskustva poznaju naše slaboće (jer možda nismo odvažni prenijeti svoje molitve pred lice takvoga suca), prinosimo svoje prošnje za sve što držimo da nam je potrebno. I još više spoznajemo kako je on pun milosrdne dobrote prema nama kada, ne mogavši oštrinom smrtnoga oka ni na koji način prodrijeti u tajnu Božjega duha, koji put se možda dogodi da, zavarani mišljenjem, pred njegovim veličanstvom nađemo takvoga zagovornika koji je od njega u vječno progonstvo bio otjeran; pa ipak On,4 kojemu ništa nije skriveno, osvrćući se više na čistoću molitelja nego na njegovo neznanje ili progonstvo posrednika,5 kao da je taj blažen pred licem njegovim, usliši one kojijnu se mole. Ovo će

Dekameron Prvi dan - Prva novela

prema sudu Božjemu, nego prema ljudskomu.Pripovijeda se dakle da je Musciatto Franzesi, 6 pošto je od veoma bogata i ugledna trgovca postao vitezom i morao poći u Toskanu s gosparom Karlom Bez Zemlje,7 bratom francuskoga kralja, na poziv i poticaj pape Bonifacija,8 znajući da su mu poslovi, kako to u trgovaca često biva, vrlo zapleteni i ovdje i ondje, i ne mogavši ih brzo i lako srediti, pomislio da ih povjeri nekolicini ljudi; i svima nađe načina: samo ostade u nedoumici komu sposobnu povjeriti da utjera dugove što ih imaše u nekoliko Burgunđana.9 A dvoumio se stoga što je čuo da Burgunđani vole zametati kavge i da su vjerolomni i nepošteni; 10 a nije mu padao na pamet ni jedan tako nevaljao čovjek u koga bi se mogao imalo pouzdati da će doskočiti njihovu nevaljalstvu. I u tom dugačkom razmišljanju pade mu na pamet neki ser Cepparello iz Pra-ta, koji je u Parizu često u njegovu kuću zalazio. Bijaše to čovjek niska rasta i veoma gizdav pa su ga Francuzi, ne znajući što znači Cepparello i misleći da je to cappello, to jest vijenac u njihovu pučkom govoru, jer bijaše malen kako rekosmo, zvali ne Ciappello, nego Ciappellet-to,11 i kao Ciappelletta su ga svagdje poznavali, dok ga je malo tko i znao kao Cepparella.Evo kakvoga je kova bio taj Ciappelletto: bio je notar,12 ali se jako sra-mio13 kad bi se pokazalo da neka njegova isprava (premda ih je malo sastavljao) nije bila patvorena; takvih bi bio napravio koliko god bi ih se od njega iskalo, i njih je radije na dar sastavljao nego kakve druge za dobru plaću. S najvećim je užitkom lažno svjedočio, tražio to tko od njega ili ne tražio; pa kako se u to vrijeme u Francuskoj najveća vjera pridavala prisegama, a on se bez po muke krivo zaklinjao, tolike je parnice na prijevaran način dobio koliko su ga puta zovnuli da se na vjeru zakune da će istinu govoriti. Nadasve je volio, i tu se jako tru-dio, sijati zlu krv i neprijateljstva i sablazni između prijatelja i rođaka i bilo koga drugoga, i što je više zla vidio da se iz toga rađaju to je više uživao. Kad bi ga pozvali da sudjeluje u kakvu ubojstvu ili drugom zločinu, nikada se nije ustezao i drage je volje išao; i više se puta rado nudio da vlastitim rukama ranjava i ubija ljude. Psovao je Boga i svece na sva usta i za svaku sitnicu, jer je više nego itko drugi bio gnjevljiv. U crkvu nikada nije zalazio; a sa svim njezinim sakramentima rugao se pogrdnim riječima kao s nečim prostim; naprotiv, revno je pohodio krčme i druga zloglasna mjesta i tamo boravio. Žene su mu se milile kao psima batine, a u neprirodnom bludu14 uživao je više nego ijedan takav bijednik. Otimao bi i krao s takvom savješću s kakvom bi svet

je mnogo puta od toga pozlilo; uz to bijaše na glasu kao kockar i va -ralica u igri. Ali zašto se gubim u tolikim riječima?15 Bijaše to možda najgori čovjek koji se ikada rodio. Moć i ugled gospara Musciatta dugo su zaštićivali njegove opačine, pa su ga često štedjeli i pojedinci koji -ma je nanosio nepravdu i suci kojima se isto tako zamjerao. Kada dakle pade na pamet taj ser Cepparello gosparu Musciattu koji je izvrsno poznavao njegov život, pomisli rečeni gospar Musciatto da je baš on onakav kakvoga je iziskivala pokvarenost Burgunđana; i stoga ga pozva k sebi i ovako mu reče: »Ser Ciappelletto, kao što znaš ja se spremam potpuno povući odavde, a kako među ostalima imam posla i s Burgunđanima, teškim varalicama, ne znam koga bih mogao naći prikladnijega od tebe da od njih utjeram svoj novac; i stoga, kako sada i onako nemaš drugoga posla, ako se hoćeš ovoga prihvatiti, voljan sam te preporučiti dvoru16 i dati ti dio koji ti bude pripadao od onoga što utjeraš.«17

Ser Ciappelletto, koji bijaše baš besposlen i oskudan u zemaljskim dobrima, a sada eto odlazi i onaj koji mu dugo bijaše oslonac i po-tpora, ne skanjujući se dugo, gotovo nuždom nagnan, odluči i reče da drage volje pristaje. Pošto su se sporazumjeli, dobije ser Ciappelletto punomoć i kraljevu pismenu preporuku te kad je gospar Musciatto otputovao, ode u Burgundiju gdje ga gotovo nitko nije znao; i tamo, protivno svojim navikama, poče nekako umiljato i blago ubirati novac i obavljati ono radi čega je tamo i išao, kao da je bio namjerio srdžbu ostaviti za konac.I poslujući tako, nastani se u kući dvojice braće Firentinaca koji su se lihvom bavili i njega za ljubav gospara Musciatta veoma poštovali, i ondje iznenada obnemože. Braća odmah pozvaše liječnike, pribaviše mu sluge da ga služe i učiniše sve što se moglo da mu se vrati zdravlje. Ali svaka pomoć bijaše ništavna, jer je prijan bio već star i živio bez reda, pa mu je, kako govorahu liječnici, išlo iz dana u dan s lošega na gore, kao čovjeku koji na smrt oboli; zbog toga su se dva brata jako žalostila.I jednoga dana, sasvim blizu sobe u kojoj je ser Ciappelletto bolan le-žao, počnu oni među sobom razgovarati: »Što nam je raditi - govoraše jedan drugomu - s ovim čovjekom? Doveo nas je u grdnu nepriliku, jer da ga ovako bolesna otpravimo iz svoje kuće, ne bi bilo nimalo ra-zborito i ljudi bi nam zamjerili videći da smo ga isprva primili i zatim dvorili i tako brižno liječili, a sada ga tako naglo, i na smrt bolesna, iz kuće van gonimo, a da nam ništa na žao nije mogao učiniti. S dru-

Dekameron

ikakva crkvenog sakramenta primiti; a umre li bez ispovijedi, nijedna mu crkva neće htjeti tijela primiti, nego će biti bačen u jarak 18 kao pas. A sve da se i ispovjedi, grijesi su mu toliki i tako užasni, da će se dogoditi isto, jer neće biti toga fratra ili popa koji bi mu dao odrješe-nje; stoga će ga, bez odrješenja, opet u jarak baciti. A dogodi li se to, sav će narod ovoga grada, kako zbog našega zanata koji im se veoma nepoštenim čini te ga povazdan proklinju, tako i zbog želje da nas opljačkaju, kada to vide podignuti galamii i povikati: >Ove lombardske pse,19 koji ni u crkvu nemaju pristupa, nećemo više ovdje trpjeti<; pa će jurnuti na naše kuće i možda nam neće samo imovinu oteti, nego će nam povrh toga i život oduzeti; i tako, kako god bilo, umre li ovaj, slabo nam se piše.«Ser Ciappelletto koji je, kako rekosmo, ležao blizu mjesta gdje su ovi ovako razgovarali, a sluh mu se istančao kao što to često u bolesnika biva, ču sve što oni o njemu kazivahu pa ih dade k sebi pozvati, i reče im: »Ja ne želim da vi zbog mene i od čega strepite ni da strahujete da ćete zbog mene nastradati; razumio sam što ste o meni razgovarali i posvema sam siguran da bi se baš tako zbilo kao što velite kad bi stvari krenule tim putem kako slutite, ali će krenuti drugačije. Za svoga sam vijeka toliko puta uvrijedio Gospoda Boga da mi neće ni pomoći ni odmoći ako ga na času smrti još jedanput uvrijedim. Stoga nastojte da mi dovedete nekoga svetoga i vrloga fratra, najboljega što ga možete naći, ako takvoga ima, a ostalo prepustite meni, jer ću pouzdano za se i za vas sve tako dobro urediti da ćete biti zadovoljni.« Dva brata, premda im to nije ulilo mnogo nade, ipak odu do nekog fratarskoga samostana i zaištu sveta i umna čovjeka koji bi ispovjedio jednoga Lombarđanina što u njihovoj kući bolestan ležaše; i dadu im nekoga staroga fratra, sveta i neporočna života, i velikoga poznavatelja Svetoga pisma, i veoma poštovana čovjeka kojega su svi mještani silno i osobito častili, te ga oni povedu. Kad je ovaj ušao u sobu gdje ser Ciappelletto ležaše, sjedne mu uz postelju i počne ga prvo blago tješiti, a onda ga upita koliko je prošlo vremena otkad se zadnji put ispovjedio.Na to ser Ciappelletto, koji se nikada ne bijaše ispovjedio, odgovori: »Oče moj, bio sam se naviknuo ispovijedati se svakoga tjedna barem jednom, ne spominjući da ih je dosta bilo kad sam se ispovjedio i više puta, ali je istina, otkada obnemogoh, ima tomu već osam dana, da se ne ispovjedih, toliko me je bila bolest ophrvala.« Tada reče fratar: »Sinko moj, dobro si činio, i tako ti valja i unaprijed činiti; i vidim,

IPrvi dan - Prva novela

slušao i ispitivao.«Ser Ciappelletto reče: »Gosparu fratre, nemojte tako: nikada se ne ispovjedih toliko puta ni tako često, a da uvijek ne poželjeh ispovje -diti sve one grijehe kojih se sjećam od dana kada se rodih do onoga u koji se ispovijedah; stoga vas molim, dobri moj oče, da me potanko o svemu ispitujete kao da se nikada ispovjedio nisam; i ne gledajte na to što sam bolestan, jer mi je draže mučiti svoju put nego da, štedeći nju, učinim nešto što bi moglo upropastiti moju dušu koju je Spasitelj otkupio svojom dragocjenom krvlju.«20

Te se riječi jako svidješe svetom čovjeku i učiniše mu se znakom pra-vedne duše; i pošto mnogo pohvali taj običaj ser Ciappelletta, poče ga ispitivati je li ikada sagriješio bludno s kojom ženom.21 Na to ser Ciappelletto uzdišući odgovori: »Oče moj, sramim se o tome vam istinu reći jer se bojim da ne zgriješim zbog oholosti.« Njemu sveti fratar reče: »Slobodno reci, jer govoreći istinu nikada se nije zgriješilo ni u ispovijedi ni u kojem drugom činu.« Tada reče ser Ciappelletto: »Kad mi vi to jamčite, reći ću vam: nevin sam kao što izađoh iz utrobe svoje majke.«»O Bog te blagoslovio!« reče fratar »kako si dobro učinio! A jer si to učinio tvoja je zasluga toliko veća koliko si da si htio slobodnije mo-gao suprotno činiti nego što to možemo mi i svi drugi koje veže neki red.«22

A poslije toga upita ga je li grijehom proždrljivosti vrijeđao Boga. Uzdišući teško ser Ciappelletto odgovori da jest, i to mnogo puta; jer, premda je on, osim korizmenih postova koje tijekom godine pobožna čeljad drži,23 imao naviku svakoga tjedna bar tri dana postiti o kruhu i vodi, tu je vodu s takvim užitkom i takvom nasladom pio, osobito kad bi ga svladao umor od molitve ili hodočašća, kao što pijanci piju vino; i mnogo je puta poželio salate od trava kakve spravljaju žene kad idu na selo; a ponekad mu jelo bijaše slasnije nego što mu se činilo da bi smjelo ići u tek onomu tko posti od pobožnosti, kao što je on postio. Reče mu fratar: »Sinko moj, to su naravni grijesi i posve su laki, i sto -ga ne želim da njima opterećuješ savjest više nego valja. Svakomu se čovjeku dogodi, koliko god svet bio, da mu se čini kako mu ide u tek jelo poslije duga posta, a poslije zamora piće.«»Oh!« reče ser Ciappelletto »oče moj, nemojte mi tako govoriti da me utješite; dobro znate da ja znam kako sve što se radi na slavu Bo -žju valja uraditi čista srca i bez ljage na duši, a tko god drugačije radi griješi.«

Dekameron

je mila tvoja čista i mirna savjest u tomu. Ali reci mi jesi li griješio u lakomosti, poželjevši više nego dolikuje, zadržavši nešto što nisi smio zadržati?«Ser Ciappelletto mu reče: »Oče moj, ne bih želio da gledate na to što se nalazim u kući ovih lihvara: nikakva posla ja s njima nemam; dapa-če, došao sam da ih opomenem i ukorim i da ih odvratim od njihove pogane dobiti; i vjerujem da bih u tom bio uspio da me nije Bog ovako pohodio. Ali morate znati da mi je otac "bio namro veliko bogatstvo, kojega sam ja, kad je on umro, najveći dio razdijelio na slavu Božju; a zatim sam, da bih se prehranio i da bih mogao pomagati ubogu sirotinju, počeo pomalo trgovati i želio sam štogod zaraditi, i uvijek sam svu zaradu dijelio napola s Božjom sirotinjom, trošeći jednu po-lovicu na svoje potrebe, drugu polovicu dajući njima;24 a u tomu mi je Stvoritelj tako bio na pomoći da sam vazda s dobra na bolje u svojim poslovima poslovao.«»Dobro si činio«, reče fratar »nego jesi li se često srdio?« »Oh!« reče ser Ciappelletto »zaista da vam kažem, to sam veoma često činio. A tko bi se i mogao suzdržati gledajući svakoga dana ljude kako bezumlja čine, i ne slušaju zapovijedi Božjih, i suda se njegova ne boje? Mnogo mi je puta na dan dolazilo te bih bio volio da sam bio mrtav nego živ videći kako se mladež podaj e taštinama, i videći ih kako se kunu i lažno prisežu, i zalaze u krčme, i ne idu u crkvu, i radije stupaju svjetovnim nego Božjim putovima.«Tada reče fratar: »Sinko moj, to je pravedan gnjev, i ja ti za nj ne bih umio pokore odrediti. Ali nije li te kojim slučajem ikada srdžba na-vela da počiniš ubojstvo, ili da opsuješ koga, ili da učiniš kakvu drugu nepravdu?«Ser Ciappelletto mu odgovori: »Jaoj gosparu, kakav ste vi Božji ugo-dnik kad možete takve riječi izustiti? O, da sam i truna pomislio uči -niti bilo što od toga što spominjete, zar mislite da vjerujem kako bi me Bog bio toliko podnosio? Takve stvari čine pustahije i zločinci, a ja sam, kad god sam kojega od njih vidio, uvijek rekao: >Idi i neka te Bog obratili«Tada reče fratar: »Sada mi kaži, sinko moj, Bog te blagoslovio, jesi li kada protiv koga lažno svjedočio, ili devetao koga, ili komu uzeo koju stvar bez privole onoga čija je bila?«»Jesam, gosparu, jesam«, odgovori ser Ciappelletto »ružno sam o bli-žnjemu govorio; jer imao sam nekada susjeda koji ništa drugo nije radio nego je na pravdi Boga svoju ženu tukao, pa sam jedanput o nje-

Prvi dan - Prva novela

smilila koju je on, kad god bi se napio, namlatio na mrtvo ime.«Tada reče fratar: »U redu, ti mi reče da si bio trgovac: jesi li ikad ikogaprevario, kao što je navada u trgovaca?«»I te kako, gosparu«, reče ser Ciappelletto »jesam, ali ne znam koga,van ako to ne bješe jedan što mi je bio donio novac koji mi je dugovaoza sukno koje mu bijah prodao, i ja ga metnuo u škrinju bez brojanjate poslije mjesec dana opazim da su četiri novčića više nego što jetrebalo biti; stoga sam ih čuvao godinu dana da mu ih vratim, a kad gaviše ne vidjeh, dadoh ih za milostinju.«Fratar reče: »To je bila sitnica; i dobro si učinio što si tako postupio.«I povrh toga još ga pobožni fratar priupita o mnogim stvarima, a on je0 svemu na ovaj način odgovarao. I htjede on već pristupiti odrješe-nju, kad ser Ciappelletto reče: »Gosparu, imam još jedan grijeh kojivam nisam rekao.«Fratar ga upita koji, a on reče: »Sjećam se da naredih svomu sluzi, jedne subote poslije devete ure,25 da pomete kuću, i tako ne poštovah svetu nedjelju kako sam morao.«26 »Oh!« reče fratar »sinko moj, to je laki grijeh.« »Ne«, reče ser Ciappelletto, »nemojte reći da je to laki grijeh, jer nedjelju valja silno štovati, zato što je u taj dan naš Gospodin uskrsnuo od mrtvih u život.«Tada reče fratar: »Jesi li još što učinio?«»Jesam, gosparu«, odgovori ser Ciappelletto »jer jedanput, ne pazeći, pljunuh u crkvi Božjoj.«Fratar se poče smješkati pa reče: »Sinko moj, zbog toga se ne moraš brinuti: mi, koji smo redovnici, u njoj pljujemo cijeloga dana.« Tada reče ser Ciappelletto: »Jako je ružno to što činite, jer ništa nam ne valja tako čistim držati kao sveti hram u kojemu se prinosi žrtva Bogu.«1 ukratko, ovakvih mu je priča mnogo nakazivao, a naposljetku počeuzdisati, pa zatim i gorko plakati, jer je to predobro umio kad god muse prohtjelo.Sveti čovjek reče: »Sinko moj, što ti je?«Ser Ciappelletto odgovori: »Jao meni, gosparu, jer mi je ostao grijehkoji nikada ne ispovjedih, tako se jako sramim reći ga; i kad god ga sesjetim, plačem kao što vidite, i čini mi se sasvim sigurnim da mi seBog neće nikada smilovati zbog toga grijeha.«Tada sveti čovjek reče: »Hajde, sinko, što to govoriš? Kad bi svi grijesi,&q suib, svi ljudl,.ikada..Bečjnilj, iiijćfi ih počiniti svi ljudi dok traje

Dekameron

on zbog njih tako skrušio i pokajao kao ti, tolika je dobrota Božja i milosrđe da bi mu ih, kad bi ih ispovjedio, darežljivo oprostio; i zato ga slobodno reci.«Tada reče ser Ciappelletto, sveudilj gorko plačući: »Jao meni, oče moj, grijeh je moj prevelik, i jedva mogu vjerovati, ako mi u tomu vaše molitve ne pomognu, da će mi ga Bog ikada oprostiti.« Fratar mu reče: »Slobodno ga reci, jer obećajem ti da ću moliti Boga za te.«Ser Ciappelletto je samo plakao i nije ga izricao, a fratar ga je opet ohrabrivao da kaže. Ali, pošto je ser Ciappelletto plačući držao fratra dosta dugo u neizvjesnosti, ote mu se dubok uzdisaj, pa reče: »Oče moj, kad mi obećajete da ćete moliti Boga za me, reći ću vam ga: znajte da sam dok bijah još nejak jedanput opsovao svoju majčicu.« I rekavši to opet poče gorko plakati.Fratar reče: »Oh, sinko moj, zar ti se čini da je to tako velik grijeh? Oh, ljudi po cijeli bogovetni dan psuju Boga i on to rado prašta onomu koji se pokaje što ga je psovao, a ti ne vjeruješ da će tebi ovo oprostiti? Ne plači, utješi se, jer bi ti zacijelo oprostio kad bi bio tako skrušen kako te ja vidim, sve da ti bijaše jedan od onih koji su ga na križ pribili.« Tada reče ser Ciappelletto: »Jaoj meni, oče moj, što to velite? Milu svoju majčicu, koja me je pod srcem devet mjeseci nosila i danju i noću, a u naručju više od stotinu puta, preveliko sam zlo učinio psujući je i prevelik je to grijeh; i ako vi ne molite Boga za me, nikada mi neće biti oprošteno.«Videći fratar da mu ser Ciappelletto nema više što reći odriješi ga i dade mu svoj blagoslov smatrajući ga veoma svetim čovjekom, jer povjerova da je cjelcata istina ono što mu ser Ciappelletto reče. A tko i ne bi povjerovao čovjeku koji ispovijedajući se na samrtnoj postelji tako govori?A zatim, poslije svega ovoga, još mu reče: »Ser Ciappelletto, s pomoću Božjom vi ćete brzo ozdraviti; ali ako ipak bude Božja volja da vašu pravednu i pobožnu dušu pozove k sebi, želite li da vam se tijelo pokopa u našemu samostanu?«Njemu ser Ciappelletto odgovori: »Želim, gosparu; dapače, ne bih ni htio drugdje počivati, pošto mi obećaste da ćete se Bogu za me moliti; a da i ne spominjem da sam vazda posebno častio vaš red. I stoga vas molim, čim se vratite u samostan naredite da mi donesu ono preisti-nito tijelo Kristovo koje svakoga jutra na oltaru posvećujete;27 jer ja (premda toga nisam dostojan) kanim, s vašim dopuštenjem, njega ori-

Prvi dan - Prva novela

ako sam živio kao grešnik.«Sveti čovjek reče da mu je to jako drago, i da je pravo što kaže, i da će naložiti da mu se bez odlaganja donese; i tako bi. Dva se brata, bojeći se da će ih ser Cippelletto prevariti, bijahu smjestili iza drvene pregrade koja je dijelila ser Ciappellettovu sobu od neke druge, pa su prisluškujući lako čuli i razumjeli što je ser Ciappelletto govorio fratru; a nekoliko ih je puta spopala tako velika želja da se smiju, čujući što je on ispovijedao da je učinio, te su gotovo pucali, pa su među sobom pokatkad rekli: »Kakav je to čovjek, kad ga ni starost, ni bolest:, ni strah od smrti koja mu se približava, ni od Boga pred čiji sud se očekuje da odavde za koji čas stupi, nisu mogli odvratiti od njegove zloće, i potaknuti ga da bar ne umre onako kako je živio?« Ali videći da je rečeno kako će ga pokopati u crkvi, za ostalo se nisu brinuli.Ser Ciappelletto se malo zatim pričesti, a kako mu je bivalo sve gore, dadu mu i posljednju pomast; i malo poslije večernje, toga istoga dana kad se tako lijepo ispovjedio, umre. Stoga dva brata naloživši da ga na njegov trošak sa svim počastima ukopaju i poručivši u fratarski samostan da dođu uvečer bdjeti po običaju, a ujutro po tijelo, odrediše sve što je za to bilo potrebno.Kada je pobožni fratar koji ga je ispovjedio čuo da je ovaj preminuo, u dogovoru s priorom samostana dade zazvoniti za zbor te okupljenim fratrima objavi da je ser Ciappelletto bio svet čovjek, kako je prema njegovoj ispovijedi bio razabrao. I u nadi da će Gospod po njemu mnoga čuda učiniti, skloni ih da s najvećim počastima i pobožnostima valja primiti to tijelo. S tim se prior i ostali lakovjerni fratri složiše, a uvečer odoše svi tamo gdje je ležalo ser Ciappellettovo tijelo pa nad njim pobožno i svečano bdješe; a ujutro, svi u misnicama i pluvijali-ma,2S s knjigama u rukama i s križevima pred sobom, pjevajući odoše po mrtvaca i s velikim ga slavljem i svečanošću odnesoše u svoju crkvu, dok je za njima išao gotovo sav puk toga grada, i muško i žensko; i smjestivši ga u crkvu, onaj sveti fratar koji ga bješe ispovjedio uziđe na propovjedaonicu te poče o njemu i o njegovu životu, o njegovim postovima, o njegovoj čednosti, o njegovoj jednostavnosti i nevinosti i svetosti čudesa propovijedati, pričajući između ostaloga što mu ser Ciappelletto plačući bješe ispovjedio kao svoj najveći grijeh, i kako ga je jedva jedvice uvjerio da će mu Bog oprostiti, te zatim, okrenuvši se da prekori puk koji ga slušaše, zavapi: »A vi, prokletnici, za svaku slamku o koju se spotaknete, psujete Boga i Bogorodicu, i sve nebeske

Dekameron

I povrh toga kazivaše im još naloga o njegovu poštenju i čistoći; ukra-tko svojim riječima kojima je puk toga kraja predano vjerovao tako zanese um i srce svih prisutnih da nakon svršetka obreda svi u neviđe -noj gužvi nagrnu ljubiti mu noge i ruke te s njega rastrgnu svu odjeću smatrajući da je blažen tko je imalo mogaše dobiti; a trebalo je da cijeli bogovetni dan ostane tako izložen kako bi ga svi mogli vidjeti i pohoditi. Zatim, kad se spuštala noć, s velikim ga počastima pokopaše u mramornu grobnicu u kapeli i već sutradan poče puk redomice ho-dočastiti na njegov grob i paliti svijeće i štovati ga, a poslije i zavjeto-vati mu se, i vješati voštane likove prema milosti koju su iskali. I tako puče glas o njegovoj svetosti i pobožnosti prema njemu da gotovo nije bilo čovjeka koji bijaše u kakvoj nevolji da se kojemu drugomu svecu a ne njemu zavjetovao, pa ga nazvaše i još ga zovu sveti Ciappelletto, i tvrde da je po njegovu zagovoru Bog učinio mnoga čudesa i da ih čini još i danas onomu tko se njemu pobožno preporuči. Tako dakle življaše i tako umrije ser Cepparello iz Prata i svecem postade, kako ste čuli. Ne želim zanijekati mogućnost da je on blažen i pred licem Božjim, zato što se, premda mu život bješe pokvaren i zao, u času smrti mogaše tako skrušiti, da mu se Bog možda smilovao i primio ga u svoje kraljevstvo; ali, jer nam je to skrito, prema onomu što nam je vidljivo mislim i velim da je on prije u vražjim rukama i prokletstvu nego u raju. A ako je tako, po tomu se može spoznati ve lika dobrota Božja prema nama, koja ne gleda na naše zablude nego na čistoću vjere, pa ako kao svoga zaštitnika izaberemo njegova neprijatelja misleći da mu je prijatelj, uslišava nas kao da smo se nekom pravom svecu utekli da bi nam bio posrednikom njegove milosti. I stoga, da po njegovoj milosti u ovim tako teškim nevoljama i u ovom tako lijepom skupu ostanemo živi i zdravi slaveći njegovo ime u koje smo i započeli, poštujmo ga i preporučujmo mu se u svojim potrebama, i tvrdo se uzdajmo da će nas uslišiti. — I tu umukne.29

IPrvi dan - Druga novela

Druga novelaŽidova Abrahama potakne Giannotto di Civignl da ode uRim na papinski dvor, a kadAbraham upozna pokvarenost

svećenstva vrati se u Pariz i pokrsti se.1

Panfilova novela dijelom izazva smijeh, i svu je pohvališe gospe; kad je, pozorno saslušana, stigla svomu koncu, zapovjedi kraljica Neifili, koja je pokraj njega sjedila, da sada ona jednu ispripovjedi i tako nastavi za-početu zabavu. Nju ljubazno vladanje nije manje resilo nego ljepota, te veselo odgovori da drage volje hoće i započe ovako: — Panfilo nam je svojim kazivanjem pokazao da Božja dobrostivost ne gleda na naše zablude, kad one proishode iz onoga što ne možemo vidjeti; a ja sam vam naumila pokazati kako ta ista dobrostivost strpljivo podnosi mane onih koji su dužni o njoj i riječju i djelom istinito svjedočanstvo davati, a rade protivno, te nam po sebi pruža neoboriv dokaz istine, kako bismo ono u što vjerujemo s više duševne čvrstoće slijedili. Kako jednom, dražesne gospe, slušah kazivati, u Parizu živio neki veliki trgovac i dobar čovjek koji se zvao Giannotto di Civigni,2 veoma pošten i pravičan, i s velikom trgovinom skupocjenih tkanina; a bijaše prisan prijatelj s jednim veoma bogatim Židovom, po imenu Abrahamom, koji isto tako bijaše trgovac i veoma pravičan i pošten čovjek. Kad vidje nje-govu pravičnost i njegovo poštenje, Giannottu se dade nažao što će tako valjan i uman i dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. I stoga ga prijateljski poče moliti da se okani zabluda židovskoga zakona, i da se obrati na kršćansku istinu koja je, kako i sam mogaše vidjeti, sve više napredovala i cvjetala, jer je sveta i dobra; naprotiv, mogao je vidjeti da njegova sve više propada i nestaje. Židov je odgovarao da njemu ni jedna nije ni sveta ni dobra osim ži-dovske i cia Sg, u toj vjerilOdio Da U nioi kani i Živieti i nmriieti i Ha s*a Jl

Dekameron

kad prođe nekoliko dana, opet uputi iste riječi, dokazujući mu, onako grubo kako to trgovci većinom znaju, zašto je naša bolja od židovske. I premda je Židov bio vrlo učen u židovskom zakonu, ipak mu se Gian-nottovi dokazi počeše sviđati, bilo da ga je dirnulo veliko prijateljstvo što ga je prema Giannottu osjećao, bilo da su to učinile riječi kojima je Duh Sveti3 odriješio jezik neuku čovjeku; ali je ipak tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti.Ali kao što je on bio postojano uporan, tako ga ni Giannottu nije pre-stajao salijetati, dok Židov, svladan tim trajnim navaljivanjem, ne reče: »Eto, Giannotto, ti bi volio da ja postanem kršćanin, i ja sam spreman to učiniti, uz uvjet da prije odem u Rim, da tamo vidim onoga koga ti nazivaš Božjim namjesnikom na zemlji, i da upoznam njegovo življenje i njegovo vladanje, a isto tako i njegove braće kardinala;4 pa ako mi se učine takvima da budem mogao, što iz tvojih riječi što iz njihova vla-danja, spoznati da je vaša vjera bolja nego moja, kao što si se ti trudio dokazati mi, učinit ću to što ti rekoh; ne bude li tako, ostat ću Židov kao što i jesam.«Kad Giannotto ču ovo, veoma se ražali te u sebi reče: »Propade mi sav trud koji mi se učini izvrsno uloženim, vjerujući da sam ovoga obratio; jer ako ode na rimski dvor, i vidi opak i gnusan život popova, ne samo da od Židova neće kršćaninom postati, nego da se i bio pokrstio, nema dvojbe da bi se na židovstvo vratio.« I obrativši se Abrahamu reče: »Ah, prijatelju moj, zašto hoćeš da se upuštaš u taj trud i tako velik trošak pa da odavde ideš do Rima? A da i ne govorimo kolike pogibli vrebaju, i na moru i na kopnu, bogata čovjeka kao što si ti. Zar misliš da nećeš ovdje nikoga naći tko bi te krstio? A ako te more kakve sumnje u pogledu vjere koju ti tumačim, gdje li ćeš naći boljih učitelja i mudrijih ljudi od ovih naših ovdje,5 da ti objasne sve što budeš želio ili pitao? Stoga je po mom mišljenju ovaj tvoj put suvišan. Pomisli da su tamo isti takvi prelati kakve si i ovdje mogao vidjeti, i još toliko bolji koliko su bliži vrhovnom pastiru. I zato će ti taj trud, po mom savjetu, koristiti drugi put o kakvu oprostu,6 kada ću ti možda i ja društvo činiti.«Njemu Židov odgovori: »Vjerujem, Giannotto, da je tako kako mi veliš, ali skupivši mnogo riječi u jednu, čvrsto sam odlučio (ako želiš da uči-nim ono za što si me toliko molio) tamo otputovati, a inače nikada ništa od toga neću učiniti.«Giannotto, videći tu njegovu želju, reče: »A ti pođi sa srećom!« i u sebi pomisli kako se taj nikada neće pokrstiti, ako bude rimsku kuriju vidio; ali kako više ništa nije mogao, suzdrža se.

Prvi dan - Druga novela

ga, kad stiže, njegovi Židovi s velikim počastima primiše. I boraveći tamo, ne kazujući nikomu zbog čega bješe došao, oprezno poče proma-trati kako žive papa, i kardinali, i drugi prelati, i svi dvorani; i po onomu što je sam kao pronicav čovjek zamijetio, i po onomu što je od drugih dočuo, zaključi da od najvišega do najnižega svi redom na najnečasniji način griješe bludno, i ne samo na naravni način, nego i sodomski, po-svema neobuzdano bez ikakve grižnje savjesti ili srama, tako da moć bludnica i dječaka u posredovanju kod ne znam kako znatnih poslova bi-jaše nemale snage. Osim toga, dobi očit dokaz da svi općenito bijahu sla-dokusci, ispičuture i pijanice, i da uz blud, baš kao divlje životinje, više služahu trbuhu nego duhu.71, promatrajući dalje, vidje da su svi toliko bili škrti i pohlepni na novac da jednako ljudsku krv, čak i kršćansku, i crkveno blago, kakvo god ono bilo, pripadalo zavjetima ili nadarbinama, za novac prodavahu i kupovahu, i da im trgovina bijaše tako razgranata, i da više mešetara imahu nego trgovci skupim tkaninama ili čime drugim u Parizu, otvoreno nazivajući simoniju8 »skrbništvom«, a proždrljivost »okrepom«, kao da Bog ne poznaje namjere okorjelih duša kao i značenje riječi, pa da se dopušta zavaravati nazivima stvari kao ljudi. Sve to, i još mnogo štošta o čemu je bolje šutjeti, bijaše Židovu, kao trijeznu i skromnu čovjeku, vrlo zazorno pa se, pošto mu se činilo da je dovoljno vidio, odluči vratiti u Pariz, i tako učini.Kad Giannotto dozna da se vratio, nadajući se svemu prije nego tomu da će se ovaj pokrstiti, ode k njemu te se zajedno silno proveseliše; i, pošto se nekoliko dana odmarao, Giannotto ga upita što sudi o Svetom Ocu,9 i o kardinalima, i o drugim dvoranima. Židov mu spremno odgovori:»Sudim loše, Bog ih pokarao svekolike; i pravo da ti kažem, ako sam do-bro razumio, među svim tim popovima ni truna svetosti, ni pobožnosti, ni dobročinstva, ili primjerna života, ili čega drugoga čini mi se da ne vidjeh; ali blud, lakomost i proždrljivost, velika zavist i oholost, i slični i još gori poroci (ako gorih i u koga može biti) učini mi se da bijahu u to-likoj milosti kod svih, da ja ono smatram prije kovačnicom vražjih nego božjih djela.10 A po onom kako ja prosuđujem, čini mi se da se svom pomnjom i svim nastojanjem i svim umijećem vaš pastir11 i s njim svi ostali trude da unište i prognaju sa svijeta kršćansku vjeru, dok bi joj baš oni morali biti temelj i oslonac.12 Pa budući da vidim kako se ne zbiva ono o čemu se oni trude, nego se vaša vjera neprestano širi i postaje sve sjajnija i jasnija, zaista mislim da joj je Duh Sveti, kao istinitijoj i svetijojOfl <;vaVp rlriiaf^ t^-m^ii i ^»c1™*-.<-»^ C*-~~~ :~U~ L::-L *-—J : ~~---------'----

Dekameron

ni za što na svijetu ne bih propustio pokrštenje. Pođimo dakle u crkvu iondje, po dužnom obredu vaše svete vjere, daj da me pokrste.«Kad je Giannotto, koji je očekivao upravo suprotan svršetak, čuo datako govori, bio je najzadovoljniji čovjek na svijetu. I pošavši s njim ucrkvu Naše Gospe pariške,13 zamoli tamošnje svećenike da krste Abra-hama.Oni, čuvši što ih on moli, spravno to učiraše; i Giannotto ga držaše nakrstu, i nadjene mu ime Giovanni; a poslije pozva najspremnije ljude daga temeljito pouče u našoj vjeri, koju on brzo nauči, i otada bijaše dobari vrijedan čovjek, i sveta života. —

Prvi dan • Treća novela

Treća novelaŽidov Melkisedek pričom o trima prstenima otkloni od sebe

veliku pogibelj koju mu je pripremao Saladin.'

Pošto svi pohvališe Neifilinu novelu, ona zamuknu, a po kraljičinoj želji otpoče Filomena ovako govoriti:

— Neifilina novela doziva mi u sjećanje opasnu zgodu koja se nekoć zbila jednom Židovu. Kako su već drugi vrlo dobro govorili o Bogu i istinitosti naše vjere, neće biti na odmet ako se spustimo do ljudskih događaja i djela. Ispričat ću vam novelu koja će vas možda kad je čujete navesti da budete oprezniji u odgovorima na pitanja koja vam budu postavljena. Vi morate znati, ljubazne druge, da um spašava mudraca od najvećih pogi-belji i pribavlja mu spokojan mir, kao što glupost često baca čovjeka iz sretna života u najgoru bijedu. A da uistinu glupost ponekoga odvede iz blagostanja u sirotinju, vidi se na mnogim primjerima o kojima nam sada nije stalo pripovijedati, jer nam se svakoga dana očituju tisuće takvih slučajeva. Ali da razbor donosi utjehu, kao što obećah, dokazat ću vam ukratko jednom novelicom.Saladin, koji svojom valjanošću ne samo da od čovjeka niska roda postade babilonski sultan,2 nego i mnoge pobjede izvojeva nad saracenskim i kršćanskim vladarima, pošto je u različitim ratovima i prevelikoj raskoši sve svoje blago potratio, kad mu se jednom dogodilo da mu je ustrebala veća svota novca, ne znajući odakle bi je tako brzo smogao kako mu je trebala, pade mu na pamet neki bogati Židov po imenu Melkisedek, koji se u Aleksandriji bavio lihvom, pa pomisli da bi mu taj mogao pomoći kad bi htio; ali bijaše tako škrt da to dragovoljno nikada ne bi učinio, a siliti ga nije htio; stoga pritisnut nuždom, sav se usredotočivši na to kako da nađe način da mu Židov pomogne, nakani ga prisiliti uz kakav privi-dan razlog. I naredivŠi da mu £a DOZOVU. nriiatpliski pa nrimi nnsipHnP

Dekameron

veoma mudar i da si u Božjim stvarima daleko odmakao; i stoga bih rado od tebe htio doznati koji od triju zakona smatraš istinitim, ili židovski, ili saracenski, ili kršćanski.«Židov, koji zaista bijaše uman čovjek, predobro opazi da ga Saladin gleda uhvatiti u riječima ne bi li ga kako optužio, pa pomisli da neće moći ni jedan od njih triju iznad ostalih pohvaliti, a da Saladin ne ostvari svoj naum. Stoga, znajući da mu valja naći takav odgovor u kojemu ne bi mogao biti uhvaćen, napregnu mozak i brzo izmudri ono što je morao reći, i reče: »Gospodaru moj, lijepo je to pitanje koje mi postavljate, pa hoteći vam odgovoriti ono što o njemu ćutim, valja mi ispripovje-diti novelicu koju ćete čuti. Ako ne griješim, sjećam se da sam mno-go puta slušao o nekom znamenitom i bogatom čovjeku koji je, među drugim najskupocjenijim draguljima što ih u svojoj riznici imaše, imao i jedan prekrasan i dragocjen prsten; želeći ga počastiti zbog njihove vrijednosti i ljepote i zauvijek ga ostaviti svojim potomcima odredi da se onaj od njegovih sinova, u kojega se nađe taj prsten, kad mu ga on ostavi, mora smatrati njegovim nasljednikom, i da ga svi drugi moraju, kao najstarijega, priznavati i častiti. Onaj kojemu ga on bješe ostavio, držaše se istoga reda sa svojim potomcima, te učini kako bijaše učinio njegov predšasnik; i ukratko, prelažaše taj prsten s ruke na ruku mno-gih naraštaja, a naposljetku dospije u ruke jednoga koji imaše tri lijepa, valjana i ocu vrlo poslušna sina; stoga on svu trojicu jednako ljubljaše. I mladići, kojima bijaše poznat običaj s prstenom, budući da svaki od njih željaše biti među svojima najpoštovaniji, svaki za sebe, kako bolje znade i umjede, moljaše oca, koji već bijaše star, da na samrti njemu ostavi taj prsten. Čestiti čovjek, koji ih sve jednako ljubljaše, pa ni sam ne znaše odabrati kojemu bi ga najradije ostavio, namisli da ih svu trojicu zado-volji, obećavši ga svakomu od njih: i potajno naredi nekom vrijednomu zlataru da iskuje još dva koji bijahu tako slični onom prvomu, da i onaj koji ih je bio napravio jedva mogaše razabrati koji bješe pravi. I došavši na samrt, kriomice dade svakomu sinu svoj; poslije očeve smrti, želeći svaki za sebe nasljedstvo i čast i niječući to jedan drugomu, kao svjedo-čanstvo da to s pravom čine svaki od njih pokaza svoj prsten. I videći da prstenovi toliko nalikovahu jedan drugomu da se ne mogaše razabrati koji bješe pravi, ostade neriješeno pitanje koji od njih bješe pravi očev nasljednik, i još stoji. I tako vam velim, gospodaru moj, za tri zakona što ih Bog Otac dade trima narodima, o kojima mi pitanje postaviste: svaki s pravom vjeruje da njemu pripada nasljedstvo, i njegov istiniti zakon, i njegove zapovijedi; ali komu pripada, kao i ono o prstenima,jpitanje još

Prvi dan - Treća novela

Saladin spozna da je ovaj vješto znao izmaknuti zamci koju mu bješe pred noge postavio i stoga mu odluči otkriti svoju potrebu i vidjeti hoće li mu pomoći; i tako učini, otkrivši mu što bijaše naumio učiniti da mu nije tako razumno odgovorio kao što jest.Židov ga izdašno potpomognu svakom svotom koju Saladin upita, a Sa-ladin je poslije u cijelosti namiri i povrh toga njega obdari vrlo velikim darovima te ga vazda svojim prijateljem smatraše i držaše ga uza se na visokom i časnom položaju.

Dekameron

Četvrta novelaNeki redovnik upadne u grijeh i zasluži najtežu kaznu, ali

čestito prekori svoga opata s istoga grijeha pa se nje oslobodi.1

Već bješe ušutjela Filomena okončavši svoju novelu, kad Dioneo, koji je kraj nje sjedio, ne čekajući kraljičine zapovijedi, jer već znaše da po započetu redu na njega dolažaše da pripovijeda, ovako poče govoriti: - Ljubazne gospe, ako dobro razumjeh vašu zajedničku namjeru, mi smo ovdje zato da se pripovijedanjem zabavimo; i stoga sudim, samo ako se protiv toga ne postupi, da svatko slobodno smije (a to i naša kraljica reče malo prije) onu novelu ispričati za koju misli da će nas najviše zabaviti; stoga, čuvši kako je uz dobre savjete Giannotta di Civigni Abraham dušu spasio,2 i kako je Melkisedek umom obranio svoje bogatstvo od Saladinovih zamki,3 ne očekujući vašega prijekora ukratko vam kanim ispripovjediti kojom je lukavošću neki redovnik svoje tijelo preteške ka-zne oslobodio.Bijaše u Lunigiani,4 zemlji koja nije od ove daleko, samostan obilniji sve-tošću i redovnicima nego danas,5 u kojemu među ostalima bješe neki mladi redovnik čiju mušku snagu i čilost ne mogahu ni postovi ni bdjenja satrti. Slučajno jednoga dana, oko podne, dok su svi ostali redovnici spavali, šetajući sam samcat oko svoje crkve koja se nalazila na vrlo osa-mljenu mjestu, opazi on krasnu mladicu, valjda kćer težaka iz okolice, koja je po poljima brala neke trave; i čim je ugleda, žestoko ga obuze tjelesna požuda. Stoga, primaknuvši joj se, zapodjene s njom razgovor, i tako prelazeći s jednoga na drugo, dogovori se s njom i povede je sa sobom u svoju ćeliju a da nitko toga ne opazi.I dok se s njom, ponesen prevelikom žudnjom, neopreznije šalio, dogodi se da opat, ustavši iz postelje i prolazeći tiho mimo njegove ćelije, začuje njihovo šuškanje, pa da bi bolje razaznao glasove, potiho se približi vrati-

Prvi dan - Četvrta novela

ga iskušenje da naredi neka mu otvore; zatim se predomisli i odluči ura-diti drugačije, pa se vrati u svoju sobu i počeka da redovnik izađe. Redovnik, koliko god bijaše obuzet uživanjem i nasladom s tom djevoj-kom, svejedno je neprestano strahovao; i pošto mu se učinilo da je čuo nekakav šum koraka po spavaonici, prisloni oko na sitnu pukotinu i jasno vidje opata kako stoji i prisluškuje, i dobro razumjede kako je opat mo-gao shvatiti da je u njegovoj ćeliji ona djevojka. Stoga se on, znajući da ga zbog toga moraše stići teška kazna, preko mjere sneveseli; ali ipak, ne pokazujući pred djevojkom ni traga svoje muke, hitro u sebi preturaše mnoge misli tražeći ne bi li se među njima koja spasonosna našla; i na-posljetku mu sinu neobična lukavost koja ga je dovela ravno k željenomu cilju. I pretvarajući se da mu se činilo kako je dovoljno bio s djevojkom, reče joj: »Idem potražiti načina kako da odavde izađeš a da te nitko ne vidi, zato se pritaji dok se ne vratim.«I kad izađe i ključem zaključa ćeliju, ravno ode do opatove sobe i pre-davši mu ga, kako je svaki redovnik činio kad je izlazio, bezazlena mu lica reče: »Gosparu, jutros nisam mogao dovesti sva drva što sam ih dao nasjeći, pa bih stoga s vašim dopuštenjem pošao u šumu da ih dopre-mim.«Opat se poveseli tomu slučaju i, da bi se mogao potpunije uvjeriti o nje-govu prijestupu, misleći da ovaj nije primijetio kako ga je on bio vidio, drage volje uze ključ i rado mu dopusti da pođe. I, čim ga vidje gdje ode, stade razmišljati što bi mu bolje bilo učiniti, ili da u prisuću svih redo-vnika otvori ćeliju i pokaže im njegov grijeh, da poslije ne bi mogli protiv njega mrmljati kad kazni redovnika, ili da prvo od nje čuje kako se sve to zbilo. Pomislivši još u sebi da bi to mogla biti žena ili kći kakva čovjeka kojemu ne bi htio nanijeti tu sramotu da je pokaže svim redovnicima, smisli prvo pogledati tko je, pa poslije odlučiti; i otišavši kriomice do ćelije, otvori je i uđe unutra te zatvori vrata. Kad mladica vidje opata, sva se smuti i bojeći se sramote poče plakati.Gospar opat zirnu na nju, i videći je onako lijepu i svježu, premda bijaše star, osjeti ništa manju putenu pomamu nego što je bješe osjetio njegov mladi redovnik, pa poče u sebi govoriti: »Ah, zašto ne bih i ja malo uži-vao kad mi se pruža prilika, a muka i nevolja će uvijek biti kad god ih se zaželim. Mladica je lijepa, a nitko živ ne zna da je ovdje; ako je mognem nagovoriti da mi usliši želju, ne znam zašto to ne bih učinio. Tko će doznati? Nikada nitko, a grijeh potajan napola je okajan;6 možda mi se ovakva prilika nikada više neće ukazati; ja smatram da je veoma mudro grabiti §cg,ću..kad ie Gospodin Boe nekomu šalie.«7

Dekameron

primače se djevojci i uze je blago tješiti i moliti je da ne plače pa prela-zeći s jedne besjede na drugu polako joj otkri svoju želju. Djevojka ne bijaše ni od drva ni od kamena, i vrlo lako popusti opatovim željama; on je zagrli i više puta poljubi, a onda se pope na uski redovnikov ležaj, i obzirući se možda na teški teret svoga dostojanstva i na nježnu djevoj-činu dob, bojeći se da je prevelikom težinom ne prignječi, ne uzvi se na njezine grudi, nego nju na svoje prsi položi, i dugo se s njom igraše. Redovnik koji je hinio da ide u šumu bijaše se skrio u spavaonici, pa kad vidje da je opat u njegovu ćeliju ušao, umiren prosudi da će njegova namisao uspjeti; a kad opazi da se unutra još zaključao, u to je bio posve siguran. Pa izašavši iz svoga skrovišta, prišulja se pukotini i kroza nju ču i vidje sve što opat učini ili reče. Kad se opatu učinilo da je dovoljno s djevojkom boravio, zaključavši je u ćeliji, vrati se u svoju sobu; a malo zatim, čuvši redovnika i pomislivši da se iz šume vratio, naumi da ga po-šteno izgrdi i da ga zatvori,8 kako bi samo njemu pripao uhvaćeni plijen; i davši ga dozvati, strogo ga i ozbiljna lica izgrdi i naredi da ga strpaju u zatvor.Redovnik mu vrlo pripravno odgovori: »Gosparu, još nisam toliko dugo u redu svetoga Benedikta9 da bih mogao znati sva njegova pravila; a vi mi još nikada ne pokazaste kako redovnici moraju podnositi da ih ženske pritiskuju, kao što ih pritiskuju postovi i bdjenja; ali sada kada mi poka-zaste, obećaj em vam, ako mi ovaj put oprostite, da nikada više neću u tomu griješiti, nego ću uvijek onako raditi kako vidjeh da vi radite.« Opat bijaše pametan čovjek pa odmah shvati da ovaj nije samo više znao od njega, nego je čak i vidio sve što on bijaše uradio. Stoga ga zapeče vla-stiti grijeh i bijaše ga sram učiniti redovniku ono što bješe sam, kao i on, zaslužio. Pa mu oprosti i naredi da šuti o svemu što je vidio, a djevojku časno otpremiše, i valja vjerovati da su je poslije više puta nagovorili da dođe. —

Prvi dan - Peta novela

Peta novelaMarkiza od Monferrata kokošjom gozbom i s nekoliko ljupkih

riječi suzbije mahnitu ljubav francuskoga kralja.1

Novela što je ispriča Dioneo isprva s malo stida žacnu srca gospa koje su slušale, i iskrena rumen koja im osu obraze bješe očit znak toga; a poslije su je, pogledavajući jedna drugu, jedva se suzdržavajući od smijeha, nasmiješe-ne slušale. Ali kad joj dođe konac, pošto ga s nekoliko ljupkih riječi ukoriše, hoteći mu pokazati da nije dolično kazivati takve novele među gospama, kraljica se obrati Fiammetti, koja je kraj njega sjedila u travi, i naredi joj da se drži slijeda. Gledajući je vesela lica ona dražesno poče: — Zato što mi je drago da krenusmo novelama pokazivati kolika je moć lijepih i spravnih odgovora,2 i zato što je mudro od muškaraca da uvijek nastoje ljubiti ženu odličnijega roda nego su oni, kao što je vrlo razborito od žena čuvati se ljubavi prema muškarcu višega roda nego su one,3 pade mi na um, lijepe moje gospe, pokazati vam u noveli koju vam valja pripovijedati, kako jedna plemenita gospa svojim djelima i riječima sebe od toga sačuva i drugoga odvrati.

Markiz od Monferrata, vrlo hrabar čovjek i stjegonoša crkve, 4 bješe otišao preko mora na križarsku vojnu s mnoštvom oružanih ljudi. I kada se poveo razgovor o njegovoj valjanosti na dvoru kralja Filipa Jednookoga, koji se iz Francuske spremao na tu istu vojnu, 5 neki vitez reče da pod kapom nebe-skom nema takva para kao što su markiz i njegova gospa; jer koliko markiz bješe među vitezovima na glasu po svakoj vrlini, toliko mu gospa bješe među svim drugim gospama na svijetu najljepša i najčestitija. Te se riječi tako duboko urezaše u dušu francuskoga kralja, da je on smjesta žarko zavolje, premda je nikada ne bješe vidio,6 te odluči da se nigdje drugdje neće ukrcati na brod i na vojnu krenuti nego u Genovi;7 zato da bi, putujući kopnom, imao častanrazloe Dohoditi martiVli 8 narlaiirri te Ao ra <. mnririZmmi r«-1ciitnr.c1-i9 mrv/rla

Dekameron

se s malom družbom plemića dade na put; i primaknuvši se markiževim ze-mljama, dan unaprijed poruči gospi da ga idućega jutra čeka na objed. Mudra i domišljata žena ljubazno odgovori da je to za nju višnja milost, iznad svake druge, i da je dobrodošao. I zatim se zamisli što bi to moglo značiti da je tako moćan kralj pohodi kad joj nema muža; i u tomu je slutnja ne prevari, to jest da ga je tamo vukao glas o njezinoj ljepoti. Ipak, kao razborita žena, odlučivši ga počastiti, pozove k sebi ono plemića što ostade i s njima se po-savjetuje o svemu što je trebalo učiniti, samo o gozbi i o jelima htjede sama odlučiti. I davši bez odlaganja skupiti sve kokoši koliko ih je bilo u okolici, naredi svojim kuharima da samo od njih različita jela prirede za kraljevsku gozbu. Stiže dakle kralj u zakazani dan i gospa ga s velikom svečanošću i po-častima primi. Kad je on ugleda, učini mu se još ljepša i čestitija i ljubaznija nego što bijaše razumio iz riječi onoga viteza pa joj se silno zadivi i obaspe je hvalom, a njegova se žudnja toliko jače raspali koliko više uvidje da ona na-dmašuje njegova očekivanja. I pošto je malo otpočinuo u odajama ukrašenim kako dolikuje kad primaju tako moćna kralja, i došlo vrijeme objedu, sjedo še kralj i markiza za jedan stol, a ostale prema njihovu položaju za drugim stolovima počastiše. Tu je kralj, dok su ga po redu mnogim jelima služili, i izvrsnim i odabranim vinima, pokatkad pogledavajući s nasladom prelijepu markizu povrh toga, nadasve uživao. Ali ipak, kako je jedno jelo dolazilo za drugim, kralj se sve više čudio videći da sva ona, kolikogod različita bila, bi -jahu priređena samo od kokošjeg mesa. I kako je kralj znao da je u tom kraju moralo u izobilju biti raznovrsne divljači, a unaprijed bijaše gospi najavio svoj dolazak, ostalo je bilo dovoljno vremena za lov; ipak ne htjede, premda se tomu jako čudio, ni o čemu drugomu razgovora načeti nego o njezinim ko -košima pa se vesela lica okrenu k njoj i reče: »Gospođo, zar se u ovom kraju legu samo kokoši bez ijednoga pijevca?«Markiza izvrsno razumje pitanje, i pomislivši da joj je sam Gospod Bog po njezinoj želji dao priliku da objasni što je s tim htjela, smjelo se okrenu kra -lju koji ju je pitao i odgovori: »Ne, milostivi gospodaru, ali zato su žene, koliko god se po odijelu i ugledu razlikuju od drugih, ipak ovdje iste kao i drugdje.«10

Čuvši te riječi, kralj dobro shvati razlog kokošje gozbe i skriveni smisao re -čenoga te spozna da bi s takvom ženom utaman bilo gubiti riječi i da sili nije bilo mjesta; stoga, kao što se neoprezno bješe za nju zagrijao, tako mu razborito bješe zbog vlastite časti ugasiti neumjestan plamen. I ne šaleći se više s njom, jer se bojaše njezinih odgovora, nastavi objedovati izgubivši sva-ku nadu; a kad se objed završi, ne bi li naglim odlaskom nekako namirio woi nečastan dolazak, zahvalivši ioi na iskazanoi časti, dok ea ie ona Bogu

Prvi dan - šesta novela

Šesta novelaNeki valjani čovjek lijepom izrekom izvrie ruglu opako

redovničko licemjerje.

Pošto sve gospe pohvališe markizinu krepost i domišljatost kojom je kaznila francuskoga kralja, Emilija, koja je sjedila kraj Tiammette, po kraljičinoj želji živahno započe govoriti:

— Ni ja ne želim prešutjeti kako je neki valjani čovjek svjetovnjak bo-cnuo lakoma redovnika izrekom koja izaziva smijeh i pohvalu. Bijaše dakle, o drage djevojke, nema tomu davno, u našem gradu1 neki fratar minorit, inkvizitor za krivovjerje,2 koji, premda se kao i svi ostali jako trudio prikazati se pobožnim i revnim štovateljem kršćanske vjere, nije s manje mara tragao za onima koji imahu nabijenu kesu, nego za onima koji mu se manjkavi u vjeri pričinjahu. U tomu mu se maru slučajno dogodi te naiđe na nekoga dobričinu, mnogo bogatijega novcem nego pameću, koji jednoga dana, ne zbog krivovjerja nego bezazleno, možda pretjerano veseo ili nakićen vinom, izlanu pred svojim društvom da ima tako dobra vina te bi ga i Krist pio. Kad to dojave inkvizitoru, a on doču da mu je imanje veliko a kesa tvrdo nabijena, žestoko pohita cum gladiis er fustibus3 da protiv njega zavrgne preteško suđenje, ne nadajući se da će ga izliječiti od krivovjerja, nego da će tako svoje pregršti fiorinima na-puniti. I dozvavši ga preda se upita ga je li istina ono što je protiv njega bilo rečeno. Dobričina odgovori da jest i reče mu kako se to zbilo. Na to presveti inkvizitor, i štovatelj svetoga Ivana Zlatoustoga-,4 reče: »Ti si dakle od Krista napravio pijanicu, pohlepna na birana vina, kao da je on Cinciglione,5 ili koji drugi od vas pijanaca što ločete po krčmama? A sada poniznim govorom želiš pokazati da u tom nije bilo nikakva zla; nije to tako bezazleno kako ti se čini; zbog toga si zaslužio lomaču, budemo li Drema tebi nostunili kako nam nalaže dužnost.« I

Dekameron Prvi dan - Sedma novela

bijaše epikurejac koji poriče besmrtnost duše.61 ukratko, toliko ga pre-straši da mu dobričina preko nekih posrednika dade dobro podmazati dlanove mašću svetoga Ivana Zlatoustoga7 (koja uvelike pomaže kod kužne bolesti pohlepe od koje pate redovnici, a osobito fratri minoriti8

koji novac ne smiju ni dotaknuti),9 ne bi li s njim milosrdno postupao. Tom se mašću, koja je veoma djelotvorna, premda o njoj Galen10 ne go-vori ni u jednom dijelu svoje medicine, tako i toliko služio da mu se onaj prijeteći oganj11 milostivo u križ pretvorio; i kao da će s križarima preko mora, da bi zastava ljepša bila, odredi mu žuti na crnoj podlozi.121 povrh toga, kad već primi novac, zadrža ga više dana uza se, davši mu za pokoru da svakoga jutra sluša misu u crkvi Svetoga Križa,13 i da mu se javlja za vrijeme objeda, dok ostatak dana može provesti kako ga je volja. Dok je ovaj to marljivo izvršavao, dogodi se jednoga jutra da je na misi slušao evanđelje u kojemu su se pjevale ove riječi: »I svaki će stostruko primiti i baštiniti život vječni«;14 one mu se čvrsto urezaše u pamćenje, a kada po zapovijedi dođe u doba objeda pred inkvizitora, nađe ga gdje jede. Inkvizitor ga upita je li toga jutra slušao misu. Njemu on spremo odgovori: »Jesam, gosparu.«Inkvizitor mu reče: »Jesi li na njoj čuo što o čemu dvojiš ili želiš pita -ti?«»Zaista« odgovori dobričina »ne dvojim ni o čemu što sam čuo, nego u sve čvrsto vjerujem kao u istinu. Samo, ako sam dobro razumio, čuo sam nešto zbog čega sam se jako sažalio na vas i na druge vaše fratre, misleći kako vam se slabo piše na drugom svijetu.« Tada reče inkvizitor: »A koje su to riječi bile što te potaknuše na takvu sućut prema nama?«Dobričina odgovori: »Gosparu, to su bile one riječi evanđelja koje kažu: >I svaki će stostruko primiti.<«Inkvizitor reče: »Istina je to, ali zašto su te te riječi dirnule?« »Gosparu«, odgovori dobričina »reći ću vam. Otkad dolazim ovamo, svakoga dana vidim kako mnogoj sirotinji dajete, kad velik kotao juhe, kad dva, od onoga što fratrima ovoga samostana i vama pretekne kao višak; pa ako vam se onamo za svaki vrati stotina, imat ćete je toliko da ćete se svi u njoj utopiti.«Premda su drugi koji bijahu za inkvizitorovim stolom svi u smijeh pra-snuli, inkvizitor se zbuni jer shvati da mu se ovaj ruga zbog njihova juša-sta licemjerja; i da se nije sramio zbog onoga što bijaše učinio, zasigurno bi mu novo suđenje natovario što se podsmješljivom izrekom narugao niemu i ostalim, dangubama; i srdito^niu.nare.dineka radi što mu je

Sedma novelaBergamino na lijep način novelom o Primasu i opatu iz

Clunyja ukori iznenadnu škrtost gospara Cana della Scala.

Emilijina ljupkost i njezina novela potaknuše kraljicu i svakoga dru-goga da se nasmiju i da pohvale križarevu1 domišljatost. Ali kada se smijeh stišao i svatko utihnuo, Filostrato, na kojemu bijaše red da kazuje, poče ovako govoriti:

— Lijepo je, vrle gospe, pogoditi metu koja se nikada ne miče, ali je gotovo čudo ako strijelac smjesta pogodi nešto neobično kada se iznenada pojavi. Grešan i opak život popova, u mnogo čemu gotovo nepomična meta, bez teškoća dopušta da ga ogovara, podbada i kori tko god to želi učiniti; i premda je dobro učinio onaj valjani čovjek koji je pokudio inkvizitora zbog licemjerna milosrđa fratara koji daju sirotinji ono što bi valjalo da daju svinjama ili da bace, mislim da još većma valja pohvaliti onoga o kojemu, ponukan na to prethodnom novelom, hoću govoriti; on je gospara Cana della Scala,2 uzvišena go-spodina, zbog iznenadne i neobične škrtosti koja se u njemu rodila ukorio jednom ljupkom novelom, prikazujući u drugome ono što je o sebi i o njemu namjeravao reći; a ovo je ta novela. Kao što gotovo cijelim svijetom blistava slava odjekuje, gospar Can della Scala, kojemu sreća bijaše naklona u mnogim stvarima, bijaše jedan od najslavnijih i najsjajnijih plemića što ih poznavaše Italija od vremena cara Fridrika Drugoga3 naovamo. On, odlučivši prirediti veliku i raskošnu svečanost u Veroni,4 na koju dođe mnogo svijeta sa svih strana, a ponajviše dvorskih ljudi svake ruke,5 iznenada (ne zna se zašto) odustade od svega te djelomice nadoknadi troškove uzvanicima i otpusti ih. Samo jedan, po imenu Bergamino,6 tako vrstan i kićen gOVprjuk_d3 tQ Q£ .hLviCCOVao tko ea niie čuo. nošto nikakve naknane

Dekameron

nekakve koristi za njega. Ali je gospar Can bio uvrtio sebi u glavu da bi sve ono što bi mu dao bilo nepovratnije izgubljeno nego da se u vatru baci i stoga mu ništa ne reče niti poruči.Poslije nekoliko dana Bergamino, videći da ga nitko ne zove ni od njega išta traži što bi se ticalo njegova umijeća, 7 a povrh toga troši u svratištu sa svojim konjima i slugama, poče se sneveseljavati; ali je ipak čekao, jer mu se činilo da ne bi bilo dobro otputovati. I donijevši sa sobom tri krasna i bogata odijela što mu ih bijahu poklonila druga gospoda da bi se dostojno pokazao na svečanosti, kad gostioničar8 zai-ska da mu plati, najprije mu dade jedno, a zatim, pošto ostade mnogo dulje, valjade mu, ako htjede kod toga gostioničara još ostati, dati i drugo; a založi za hranu i treće, odlučivši ostati dotle dok ne vidi ko-liko će ono trajati, a zatim otputovati.Dok je on tako živio od trećega odijela, dogodi se jednoga dana da se nađe dok je gospar Can objedovao vrlo turobna lica ispred njega. Kad ga gospar Can opazi, više da mu se naruga nego da uživa u njegovoj domišljatosti, reče: »Bergamino, što ti je? Tako si sjetan; ded kazuj štogod!«Tada Bergamino, ni časa ne razmišljajući, kao da je dugo o tom mo-zgao, smjesta ispriča ovu novelu9 koja pristajaše njegovim prilikama: »Gospodaru moj, vjerojatno znate da je Primas bio veoma vješt latin -skom jeziku i iznad svih drugih velik i hitar stihotvorac,10 te po tomu bijaše tako ugledan i slavan da, premda po viđenju ne bijaše poznat posvuda, gotovo nikoga nije bilo tko po imenu i po čuvenju ne bi znao tko bijaše Primas. Tako se dogodilo da je našavši se jednom u Parizu u oskudici, kao što je najčešće i bio jer moćnicislabo cijene vrline, čuo razgovor o opatu iz Clunyja, za koga se drži da je po prihodima najbogatiji prelat što ga Božja Crkva imade osim pape;11 i o njemu je čuo da se pričaju čudesne i veličanstvene stvari, da mu je dvor vazda otvoren i da nikada nikomu, tko bi k njemu došao, nije uskratio ni jela ni pića, samo ako je to zaiskao kad bi opat blagovao. Čuvši to Primas, kao čovjek koji se veselio vidjeti vrle ljude i gospodu, odluči otići uvjeriti se u opatovu darežljivost, pa se raspita koliko je daleko od Pariza mjesto gdje je živio.12 Odgovoriše mu da do toga mjesta ima oko šest milja te Primas pomisli da bi mogao, ako izjutra rano krene, do objeda tamo biti. Zamoli dakle da mu opišu put, ali kako ne nađe nikoga tko bi tamo išao, poboja se da po nesreći ne zabludi i ne prispije tamo gdje ne bi tako lako jela dobio. Zato, ako e to dogodi, da, ngjbi gladpv^pJ,.nairusli1 da ^a sgbpm ponese tri

Prvi dan - Sedma novela

svuda naći. I turivši ih u njedra, dade se na put, i prijeđe ga tako orno da prije objeda stiže tamo gdje bijaše opat. I ušavši unutra ogleda se naokolo i opazi veliko mnoštvo prostrtih stolova,15 i velike pripreme u kuhinji, i sve drugo spremljeno za objed, te u sebi reče: >Zaista je ovaj velikodušan kako o njemu kazuju.« I dok je sve to tako promatrao, opatov stolnik (jer bijaše upravo vrijeme blagovanju) naredi da se donese voda za ruke;16 i kad se voda donese, on svakoga smjesti za stol. I slučajno se dogodi da Primas bješe posjednut baš naspram vrata sobe odakle je opat morao izaći da dođe u blagovaonicu. Na tomu je dvoru vladao običaj da se nikada na stolove nije iznosilo ni vino ni kruh, ni druga jela ni pića, dok god ne bi opat sjeo za stol. Pošto dakle stolnik napuni stolove, poruči opatu da je, kad ga bude volja, objed spreman. Opat naredi da mu otvore sobu da bi ušao u blagovaonicu i, ulazeći pogleda ispred sebe, i slučajno mu pogled prvo pade na Primasa koji bijaše vrlo slabo odjeven17 i kojega po viđenju nije poznavao; i čim ga je ugledao, odmah mu zla misao kao nikada dotad saleti dušu, te reče u sebi: >Gle koga ja od svoga hranim!< I vrativši se, zapovjedi da se soba zatvori, pa upita one. što oko njega bijahu, poznaje li tko onoga odrpanca što je sjedio za stolom naspram vrata njegove sobe. Svi odgovoriše da ga ne poznaju. Primas osjećaše silnu želju za jelom jer dugo bijaše pješačio a ne bijaše naviknut postiti,18

pa pošto počeka neko vrijeme i vidje da opat ne dolazi, izvuče iz njedara jedan od ona tri kruha što ih bijaše ponio i poče jesti. Pošto malo postaja, zapovjedi opat jednomu od svojih slugu da pogleda je li onaj Primas otišao. Sluga odgovori: >Nije, gosparu, nego jede kruh koji je kanda sa sobom donio.< Tada reče opat: »Neka samo jede svoj, ako ga ima, našega danas neće okusiti.< Opatu bi bilo drago da je Primas sam otišao, jer mu se činilo da nije zgodno da ga otpravi. Ali kad Primas pojede jedan kruh, a opata jednako ne bješe, poče jesti drugi; i to jednako dojaviše opatu koji bijaše naredio da pogledaju nije li otišao. Naposljetku, kako opet ne dolažaše, poče Primas poslije drugoga jesti i treći kruh; i to rekoše opatu, te on poče u sebi ovako premišljati i govoriti: >Ah, što se to novo danas u mojoj duši zbiva? Kakva je to škrtost? Kakav prezir? I prema komu! Već mnogo godina hranim od svoga svakoga tko bješe željan jela, ne gledajući je li gospar ili težak, siromah ili bogataš, trgovac ili meštar, i rođenim očima promatram kako mi nebrojeni ne-valjalci troše imetak, i nikada mi ovakva misao ne zatrova dušu kao što mi je zbog ovoga danas truje; nema dvojbe, nije mene škrtost spopala zbog mak^r Jtakv^čovieka; zacijelo ie velik muž tai što mi se čini da ie,_

Dekameron

htjede doznati tko je, pa kad otkri da je Primas i da se došao uvjeriti0 onomu što je o njegovoj darežljivosti čuo, opat se zasrami jer ga jeveć dugo po čuvenju poznavao kao valjana čovjeka; i želeći popravitipropust, potrudi se na razne načine počastiti ga. I poslije objeda naredi da Primasa zaodjenu kako dolikuje njegovim zaslugama, daruje mujoš novca i konja,19 i ostavi mu na volju da ode ili da ostane.20 Primasbijaše tim zadovoljan te mu zahvali što je ljepše i bolje mogao, i vratise na konju u Pariz, odakle bješe pješke otišao.«Gospar Can kao bistrouman čovjek bez dodatnog objašnjenja izvrsno razumjede što mu je Bergamino htio reći te mu, smiješeći se, reče: »Bergamino, vrlo domišljato si prikazao svoje nedaće, svoju vrsnoću1 moju škrtost, i ono što od mene želiš; i zaista me nikada, osim sadaprema tebi, škrtost nije spopala, ali ću je otjerati onim štapom koji simi ti naznačio.«I pošto dade da se plati Bergaminov račun krčmaru, zaodjenu ga u jedno svoje bogato odijelo, dade mu novca i konja te mu ovaj put na volju ostavi da ode ili da ostane.21 —

Prvi dan - Osma novela

Osma novelaGuiglielmo Borsiere domišljatim riječima pokudi škrtost

gospara Ermina de' Grimaldija.

Pokraj Filostrata sjedila je Lauretta koja, pošto je čula kako svi hvale Bergaminovu domišljatost, znajući daje na njoj red da nešto ispripovje-di, nije čekala zapovijedi, nego miloglasno poče ovako govoriti: — Prethodna novela, drage drugarice, nuka me da vam kazujem kako je neki čestit dvoranin isto tako uspješno kaznio pohlepu jednog vrlo bo-gata trgovca; i premda ima posljedak sličan prijašnjoj, ne bi vam se zbog toga trebala manje svidjeti, kad znate da je na koncu dobro završila. Živio dakle u Genovi,1 davno je već tomu, neki plemić po imenu go-spar Ermino de' Grimaldi2 koji je svojim golemim posjedima i novcem (kako su svi mislili) uvelike nadmašivao bogatstvo svakoga ponajboga-tijega građanina za kojega se tada znalo u Italiji; i kao što je bogatstvom natkriljivao svakoga Talijana, tako je škrtošću i kukavnošću preko mjere nadvisivao svakoga škrca i kukavca na svijetu; jer nije samo stiskao kesu kad je valjalo koga počastiti, nego je i u onom što je njemu samom tre-balo, protivno općem običaju među Genovežanima koji se vole lijepo odijevati, da ne bi trošio, podnosio velika odricanja, a isto tako u jelu i piću. Stoga mu je, i s pravom, otpalo prezime de' Grimaldi i svi su ga zvali samo gospar Ermino Škrti.Dogodi se baš u vrijeme kad je, ništa ne trošeći Ermino umnožavao svoj imetak, da stiže u Genovu neki vrli dvoranin, duhovit i uljudan, koji se zvao Guiglielmo Borsiere,3 nimalo sličan ovim današnjima koji, na veliku sramotu pokvarenih i pokudnih običaja onih koji danas hoće da ih drugi plemićima i gosparima zovu i štuju, prije zaslužuju da ih nazi-vaju magarcima jer su odgojeni u svakoj opačini najpodlijih ljudi a ne na dvorovimaji dok.su se u ona KSmsm,„tesULi ulagaUjjappre pregovaraj

^L^.&l* J

Dekameron

ženidbama, rodbinskim vezama i prijateljstvu, i da veselim i lijepim ri-ječima razvedravaju duhove potištenih i zabavljaju dvorove, i da oštrim prijekorima, kao očevi, kude poroke opakih, a sve to uz vrlo skromne nagrade, danas nastoje skratiti vrijeme klevetanjem svojih bližnjih, si-janjem razdora, govorenjem podlosti i pakosti i, što je još gore, sami ih pred očima svijeta čine, i jedan drugomu sva zla podmeću, i sramote i jade, istinite ili neistinite, i laskanjem uvlače plemenite duše u nevaljal-stva i zločine; i ta bijedna i iskvarena gospoda više cijene i časte i potiču velikim nagradama onoga tko gnusnije riječi govori i djela čini: sve je to na zazor i sramotu današnjega svijeta, i veoma očit dokaz da su vrline s njega nestale ostavivši bijedne smrtnike u kalu grijeha.5 Nego, vrativši se onomu što započeh, od čega me pravedna srdžba odvrati više nego što sam mislila, velim da su svi genoveški plemići spomenutoga Guiglielma štovali i rado ga posjećivali. Pošto je nekoliko dana boravio u gradu i mnogo toga čuo o kukavnosti i škrtosti gospara Ermina, on ga poželje posjetiti. Gospar Ermino bješe već čuo kako je taj Guiglielmo Borsiere valjan čovjek, pa budući da je, koliko god bješe škrt, u njemu ipak tinjala iskra plemenitosti, vrlo prijateljski i radosno ga primi, i s njim uđe u mnoge i raznovrsne razgovore, i razgovarajući povede ga sa sobom, zajedno s još nekim Genovežanima koji tu bijahu, svojoj novoj kući koju bijaše dao veoma lijepo načiniti. I pošto mu je svu pokaza, reče: »O, gosparu Guiglielmo, vi koji ste i vidjeli i čuli mnoge stvari, biste li mi umjeli reći nešto što se još nigdje nije vidjelo, što bih mogao narediti da se naslika u dvorani ove moje kuće?«Na to Guiglielmo čuvši njegovo neumjesno pitanje odgovori: »Gospa-ru, ne bih vam umio kazati nešto što se nije nikada vidjelo, ukoliko to nije kihanje ili što tomu slično; ali ako baš želite, ipak ću vam spome-nuti nešto što ne vjerujem da ste ikada vidjeli.«Gospar Ermino reče: »O, molim vas, recite mi što je to«, ne očekujući da će mu on odgovoriti ono što mu odgovori.Guiglielmo mu tada hitro reče: »Naredite da vam naslikaju Darežlji -vost.«Čim gospar Ermino ču te riječi, tako ga naglo obuze toliki sram da mu se zbog njih promijenila ćud u gotovo protivnu od one kakve je do toga časa bio, te reče: »Gosparu Guiglielmo, dat ću je tako naslikati da mi ni vi ni itko drugi neće moći više kazati da je nisam vidio ni upoznao.« I od toga dana unaprijed (takva je bila moć u Guiglielmovim riječima) postade najdarežljiviji i najljubazniji plemić j_ nitko nije tako kao

Prvi dan - Deveta novela

Deveta novelaCiparski kralj, pošto ga prekori jedna gospa iz Gascogne, od

slabića postade junačan.'

Zadnja kraljičina zapovijed preostade Elissi, ali je ona ne sačeka nego sva radosna poče:— Mlade gospe, često se zbilo da je jedna jedina, mnogo puta slučajno i ne ex proposito2 izrečena riječ, postigla ono što kod nekoga nisu mogli postići ni različiti ukori ni brojne kazne. To se vrlo dobro vidi u noveli koju nam je Lauretta ispričala, a i ja vam kanim jednom veoma kratkom to dokazati; i zato što dobre uvijek mogu koristiti, valja ih pažljiva duha upijati, tko god ih kazivao.Velim, dakle, da se u vrijeme prvoga ciparskoga kralja,3 pošto je Gotfrid Bujonski4 osvojio Svetu Zemlju, dogodi te neka vlastelinka iz Gascogne5

pođe u hodočašće na Isusov grob, i vraćajući se otamo, stiže na Gipar, gdje je neki prostaci grubo uvrijediše. To joj zadade takvu bol da se nije mogla utješiti, pa naumi otići potužiti se kralju, ali joj netko reče da će joj trud biti uzaludan, jer kralj bijaše takva kukavica i toliko nesposoban te ne samo što nije po pravdi kažnjavao tuđe uvrede, nego ih je bezbroj sebi nanesenih kukavički u sramoti podnosio; i tako je svatko svoj jad i čemer iskaljivao nanoseći mu kakvu uvredu ili ruglo. Čuvši to ona gospa, očajna što se ne može osvetiti, da bi se bar kako utješila u svojoj muci, odluči prekoriti spomenutoga kralja zbog nesposobnosti i, otišavši plačući preda nj, reče: »Gospodaru moj, ne dolazim pred tvoje lice da se potužim zbog uvrede koja mi je nanesena, nego kao zadovoljenje molim da me naučiš kako ti podnosiš one za koje čujem da su ti nanesene, da mognem, naučivši od tebe, strpljivo svoju podnositi; a sam Bog mi je svjedok da bih ti je drage volje darovala da mogu, kad ia,Ji tako dobro trniš.«

Dekameron Prvi dan - Deseta novela

od uvrede nanesene onoj gospi koju žestoko osveti, postade najstroži progonitelj svakoga tko se otada unaprijed o čast njegove krune imalo ogriješio. —

Deseta novelaMeštar Alberto iz Bologne na lijep način posrami gospu koja

htjede njega posramiti što je u nju bio zaljubljen.

Umuče već Elissa, a posljednja na redu bijaše kraljica koja ženstveno poče govoriti i reče:— Valjane mladice, kao što za vedrih noći zvijezde krase nebeski svod, a cvijeće u pramaljeće zelene livade, tako su ljupki izrazi ures lijepu vladanju i ugodnu razgovoru. A oni, jer su jezgroviti, mnogo bolje pri-staju ženama nego muškarcima, tim prije što se ženama više zamjera nego muškarcima ako mnogo i dugo govore kad može bez toga biti, premda danas ima malo žena ili gotovo ni jedne nema koja razumije duhovit izraz ili, ako ga i razumije, koja zna na nj odgovoriti; zaista je to sramota naša i svih koje danas žive.1 A to je zato što su vrlinu koja je u prošlosti resila žensku dušu današnje žene prevratile u brigu za ukrašavanjem tijela; pa ona koja na sebi ima šareniju, prugastiju i kiće-niju odjeću sudi da je svi moraju mnogo više nego ostale poštovati i do nje držati, ne pomišljajući na to da bi magarac, ako bi se tko našao da ga time ogrne ili natovari, mnogo više toga ponio nego ijedna od njih, a uza sve to ne bi uživao veće časti nego običan magarac. Sramim se reći, jer ne mogu protiv drugih govoriti a da to i protiv sebe ne kažem, ali te tako urešene, tako nalickane, tako okićene žene, ili su nijeme i neosje-tljive kao mramorni kipovi, ili tako odgovaraju, ako ih tko pita, da bi im bolje bilo da šute; a sebe uvjeravaju da je to znak čiste duše ako ne znaju medu sobom ili s vrlim ljudima razgovarati; pa su svojoj gluposti nadjele ime poštenja, kao da je poštena samo ona koja sa sluškinjom, ili s praljom, ili s pekaricom razgovara; da je priroda tako htjela, kako nas one uvjeravaju, na drugi bi način bila ograničila njihovo brbljanje. Istina je da valja uzeti vi obzir, kakfi.u svemu tako i U_QYQmu, i vrijeme,

Dekameron

ili muškarac, misleći zgodnom izrekom posramiti koga, ne odmjerivši dobro svoje snage sa snagama svoga subesjednika na sebi osjete da ih oblijeva ono rumenilo koje je bilo drugomu namijenjeno. Pa da biste se toga umjele čuvati i povrh toga da se na vas ne bi mogla primijeniti uzrečica koja se često navodi, to jest da žena vazda deblji kraj izvuče, hoću da vas zadnja današnja novela, što je na meni red da je kazujem, u tomu pouči; i kao što ste po plemenitosti različne od drugih, da se isto tako po izvrsnosti svoga ponašanja drugačijima pokažete. Nije tomu toliko davno kako u Bologni2 življaše znameniti liječnik, slavan i na glasu gotovo u cijelom svijetu, a možda je još živ, po imenu meštar Alberto,3 kojemu pod starost, na pragu sedamdesete, kad mu iz tijela nestade gotovo sva naravna toplina, duh bijaše još tako uzvišen da se nije skanjivao podžeći ljubavnim plamom; pa kad je na nekoj svečanosti ugledao prekrasnu udovicu koja se, kako neki kažu, zvala gospođa Malgherida dei Ghisolieri,4 toliko mu se jako svidje da mu ostarjele grudi za njom planuše kao da je mladić te smatraše da neće dobro noću otpočinuti ako prethodnoga dana ne vidi milo i nježno lice te lijepe žene.I stoga stade sveudilj, kad pješke kad na konju, kako mu je kada bilo zgodnije prolaziti ispred kuće te gospe. Po tomu se i ona i mnoge druge gospe dosjetiše uzroku njegova prelaženja; i mnogokrat mu se među sobom narugaše videći da je čovjek, tako star po godinama i mudrosti, zaljubljen, kao da su mislile da se ta divna ljubavna strast ne može nigdje začeti ni živjeti nego samo u ludim dušama mladića. Stoga se dok je meštar Alberto i dalje prolazio dogodi jednoga sveta-čnoga dana, kad je ova gospa s mnogim drugim gospama sjedila ispred svojih vrata te izdaleka ugledaše meštra Alberta kako dolazi prema njima, da ga sve zajedno nakaniše svečano primiti i počastiti i zatim mu se narugati zbog te njegove zaljubljenosti, i tako učiniše. Stoga sve ustadoše i pozvaše ga te ga odvedoše u sjenovito dvorište gdje dado-še donijeti biranih vina i poslastica; i naposljetku ga veoma lijepim i duhovitim riječima upitaše kako se to zbilo da se on u ovu krasoticu zaljubio kad je znao da nju ljube mnogi lijepi, plemeniti i ljubazni mladići.

Osjeti meštar da ga vrlo ljubazno podbadaju pa im naoko vesela lica odgovori: »Gospo, nitko se mudar ne bi morao čuditi što ja ljubim, a osobito vas jer ste dostojni toga. I premda je starce narav lišila snage potrebne za putenu ljubav, nije im zato oduzeta ni dobra volja ni ra-.,^jsumijevanje onoga što je vrijedno ljubavi, nego sve toliko prirodnije

Prvi dan - Deseta novela

da ja star ljubim vas koju mnogi mladići ljube: više sam već puta bio tamo gdje sam mogao vidjeti kako užinaju žene, i jedu bob i luk; i premda u luku ništa nije dobro, ipak je bolja i milija ustima njegova glavica, a vi općenito, zavedene lošim ukusom, glavicu držite u ruci i žvačete pera, koja ne samo da ni za što nisu, nego su i slaba okusa. Sto ja znam, gospođo, niste li vi tako uradili kad ste izabirali ljubavnike? A da ste to uradili, ja bih bio vaš izabranik, a ostale biste otjerali.« Posramivši se malo zajedno s ostalima plemkinja reče: »Meštre, zaista ste nas lijepo i uljudno kaznili za našu obijest; ipak cijenim vašu ljubav, kao ljubav umna i valjana muža; i stoga, osim moga poštenja, sa svim drugim po volji raspolažite kao sa svojim.«Meštar ustade sa svojim drugovima, zahvali gospi i, oprostivši se od nje u smijehu i veselju, ode. Tako ta gospa, ne pazeći komu se ruga i misleći da će pobijediti, bješe pobijeđena; a toga ćete se vi, budete li razborite, brižljivo čuvati. -Sunce se već bilo nagnulo k zapadu i žega uvelike popustila kad mlade gospe i tri mladića dokončaše svoje novele. Stoga njihova kraljica prijazno reče:— Sada mi, drage druge, preostaje za moga današnjega vladanja jošsamo da vam dam novu kraljicu, a ona koja to bude neka po svomsudu odredi za sebe i za nas kako ćemo u časnoj zabavi idući dan provesti; i premda mi se čini da ima još dosta dana do noći, ipak onaj tkounaprijed ne razmisli kanda ne skrbi kako valja za budućnost;1 pa dabi se moglo pripremiti ono što nova kraljica za sutra odredi, sudim dasvaki sljedeći dan treba započeti u ovo doba. I zato će u slavu Onogapo kojemu sve živi,2 a nama na utjehu, idućega dana Filomena, veomarazborita djevojka, vladati našim kraljevstvom kao kraljica.I rekavši to, ustade i skide lovor vijenac i s poštovanjem ga položi njoj na glavu; te je ona3 prva, a zatim sve ostale gospe i mladići pozdraviše kao kraljicu i ljubazno se njezinoj vlasti podvrgnuše. Filomena malo porumenje od stida kad je okruniše za kraljicu i, sje- tivši se riječi što ih malo prije reče Pampinea, da ne bi glupa izgledala, osokoli se te najprije potvrdi sve što Pampinea ustanovi i odredi što valja učiniti za iduće jutro i za dojduću večeru, zadržavajući se gdje su bili; a zatim poče ovako govoriti:— Predrage drugarice, premda me je Pampinea, više po svojoj uljudnosti nego zbog mojih vrlina, proglasila kraljicom svih vas, svejednoja nisam zato nakana u načinu našega življenja samo svoj sud slijediti,nego vaš i svoj zajedno; pa da bih vas upoznala s onim što se meni ..,.„

Dekameron Prvi dan - Deseta novela

dodati ili oduzeti, naumila sam vam to u malo riječi izložiti. Ako sam danas pozorno promotrila Pampineino postupanje, sudim da ono bi-jaše jednako pohvalno i ugodno; i stoga sve dok nam ono ne dosadi zbog preduga trajanja ili kojega drugog razloga, držim da ga ne treba mijenjati. Nastavivši, dakle, redom onako kako smo započeli, ustat ćemo odavde i malo se prošetati uz smijeh i šalu, a o smiraju sunca večerat ćemo po hladu, a nakon koje pjesmice i malo šale dobro će biti da pođemo na spavanje. Ujutro, rano ustavši, jednako ćemo ne-kamo veselo otići; kao što će svakomu biti najmilije činiti, kako smo i danas učinili, u određenu ćemo se uru vratiti objedovati i zaplesati, a kad poslije spavanja ustanemo, doći ćemo kao i danas ovamo nastaviti s pripovijedanjem u kojemu kanda leži najviše užitka i koristi. Istina je da ja želim početi ono što Pampinea nije mogla učiniti, jer je kasno bila izabrana, to jest odrediti neke granice onomu o čemu moramo pripovijedati i unaprijed vam ih izložiti, kako bi svatko imao dovoljno vremena da smisli neku lijepu novelu o zadanom predmetu koji će, ako vam je po volji, biti ovaj: budući da od početka svijeta fortuna 4

bacaše ljude u različite neprilike i bacat će ih do konca, neka svatko pripovijeda o onima koji su, zapavši u nevolje, iznad svojih nadanja veseo konac dočekali.Sve gospe i mladići jednako pohvališe tu zapovijed i obrekoše da će je se držati. Samo Dioneo, kad svi već zašutješe, reče: — Gospo, kao što svi ovi rekoše, tako i ja velim da je vrlo ugodna i pohvalna zapovijed što je dadoste; ali vas molim da mi podarite osobitu milost koja će za me vrijediti sve dok naša družba traje, a ta je: da mene ta odredba ne veže da moram kazivati novelu o zadanom predmetu ako ne želim, nego onu koja mi se bude najviše milila. A da tko ne pomisli da tu milost ištem kao čovjek nevješt novelama, slažem se da odsad svagda budem zadnji pripovjedač.Kraljica, koja ga je znala kao šaljivčinu i veseljaka, odmah se dosjeti da on to moli zato da zgodnom novelom razvedri i nasmije družbu ako se zamori od pripovijedanja, pa mu uz pristanak ostalih rado udijeli tu milost. I ustavši sa sijela prema potoku s prebistrom vodom koji se s brežuljka spuštao u dolinu sjenovitu od mnogo drveća kroz glatko kamenje i zelenu travicu lakim se korakom uputiše. Tu se gazeći po vodi bose i golih ruku počeše među sobom na razne načine zabavljati. Ali kako se bližilo doba večere, vratiše se u dvorac i s tekom večeraše. Poslije večere, kad donesoše različita glazbala, naredi kraljica neka započrie ples, a dok ga bude vodila Lauretta, neka Emilija pj eva

započe ples i povede ga dok Emilija ljupko pjevaše pjesmu koja sli -jedi:

Tako sam svojom zanijeta ljepotom da neću čeznut nikad za ljubavlju nit ikojom divotom. Ja u njoj vidim, kad k zrcalu hrlim, previšnje dobro kom um blagodari;5 neće s tim miljem rastavit me vrlim ni novi udes niti spomen stari. Koje bih, dakle, druge krasne stvari ja mogla vidjet ikad da srce novom pune mi divotom? Kad mu se divim, dobro to od mene ne bježi, nego utjehom me liječi; čak i u susret mojoj želji krene, toliko blago da ne mogu riječi to izreć, nit u poimanju ječi smrtnika onog ikad tko nije takvom buktio divotom.6

A ja što svaki čas sve više gorim, što više spravne oči k njemu dižem, sva mu se dajem, usrdno ga dvorim, i već k užitku obećanom stižem; i veliko je, nadam se, sve bliže veselje kakvo nikad tu nikog nije proželo divotom.

Kad završi ova baladica7 uz koju su svi veselo pripjevali, iako su se neki duboko zamislili nad njezinim riječima, pošto su još zaigrali nekoliko kola,8 a već bijaše prošao dobar dio kratke noći, kraljici bješe po volji da okonča prvi dan; i davši da se užegu zublje, naredi da svatko pođe na počinak do idućega jutra; na to svatko, povukavši se u svoju sobu, tako učini.

Dekameron Drugi dan - Prva novela

SVRŠAVA PRVI DAN DEKAMERONA, POČINJE DRUGI U KO-JEMU SE POD FILOMENINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA O ONIMA KOJI SU ZAPAVŠI U NEVOLJE IZNAD SVOJIH NADA-

NJA VESEO KONAC DOČEKALI.

Već je posvuda sunce svojom svjetlošću bilo donijelo novi dan, i pti -čice su pjevajući po zelenim granama umiljate napjeve1 sluhu to po-tvrđivale, kad ustadoše sve gospe i sva tri mladića i siđoše u perivoje te gazeći sporim krokom rosnu travu, s jedne strane na drugu, pletući krasne vijence, dugo se u šetnji zabavljahu. Pa kao što bjehu činili mi-nuloga dana, tako i danas učiniše; objedovavši za hlada, poslije malo plesa odoše na počinak i ustavši s njega malo poslije devete ure, po kraljičinoj želji dođoše na hladovitu livadu i oko nje posjedaše. Ona, veoma lijepa i ljupka u licu, ovjenčana lovorovim vijencem, popo-stavši malo, preleti pogledom po svoj družini i zapovijedi Neifili da svojom novelom započne kazivanje; ona bez pogovora2 poče vesela ovako govoriti.

Prva novelaMartellino, hineći da je uzet, pretvara se da ga je sveti Arrigoiscijelio; kad njegova prijevara dođe na vidjelo, isprebijaju ga,a kad ga zatim uhite, dolazi u opasnost da bude obješen, ali se

na koncu spasi.'

Cesto se zbilo, predrage gospe, da je pao rug, a ponekad i gori jad, na onoga tko je naumio drugima se narugati, a osobito onomu što valja štovati. Pa da se pokorim kraljičinoj zapovijedi i svojom novelom označim početak zadanom predmetu,2 kanim vam kazivati što se do-godilo jednom našem građaninu koji je prvo upao u nevolje, a zatim se neočekivano sretno izvukao.Življaše, nije tomu tako davno, u Trevisu Nijemac po imenu Arrigo, 3

koji bijaše takav puki siromah da je služio kao nosač ako bi ga tko unajmio; usprkos tomu svi ga držahu veoma pobožnim i dobrim čo-vjekom. Pa sada bila to istina ili ne bila, kad umiraše dogodi se, kako tvrde Trevižani, da u času njegove smrti sva zvona stolne crkve u Tre-visu počeše zvoniti a da ih nitko nije potezao. Smatrajući to čudom svi govorahu da je taj Arrigo bio svetac; i sav se narod toga grada sjati u kuću gdje je ležao mrtvac te ga kao sveto tijelo odnesoše u stolnu crkvu, dovodeći tamo hrome, i uzete, i slijepe, i svakojake druge ne-moćnike, kao da će svi ozdraviti čim se dotaknu njegova tijela. Posred toga meteža i strke naroda sluči se da u Treviso stigoše tri naša sugrađanina/ od kojih se jedan zvaše Stecchi, drugi Martellino, 5 a treći Marchese, koji su obilazili gospodske dvorove i kreveljeći se na razne načine i oponašajući druge ljude zabavljali gledatelje. Kako još nigda ne bijahu ovdje,6 a vidješe toliku strku, jako se začudiše, pa kad čuše koji razlog tomu bijaše, poželješe i sami poći pogledati.* PQŠtO ostaviše stvari ir nekom svratiStn rprp \/\orrhe>o- ,,\/Ti vplimr>

Dekameron

sam čuo da je trg prepun Nijemaca i drugih oružanih ljudi, koje je gospodar ovoga kraja7 tamo poslao da ne bi bilo nereda; a osim toga je crkva, kako se govori, tako puna svijeta da u nju gotovo nitko više ne može ući.«Tada Martellino, željan vidjeti taj prizor, reče: »Ništa zato, izmislit ću ja već načina da dođemo do toga sveca.« Marchese reče: »Kako?«Martellino odgovori: »Reći ću ti. Pretvarat ću se da sam uzet, i ti ćeš mi ići s jedne strane, a Stecchi s druge i podupirati me kao da sam ne mogu hodati, praveći se da me vodite tamo ne bi li me svetac iscijelio; neće biti nikoga tko nam se ne bi ugnuo kad nas vidi i propustio nas da prođemo.«Marchese i Stecchi se s tim složiše te ni časa ne časeći izađoše iz svra-tišta i pođoše na neko samotno mjesto, gdje Martellino tako iskrenu šake, prste i ruke i noge, i povrh toga usta, i oči, i cijelo lice, da ga je užasno bilo pogledati; i tko god bi ga takva vidio, morao bi reći da je jadan čovjek zaista posve uzet i kljast. Tako zgrčena poduhvatiše ga Marchese i Stecchi i uputiše se pobožna lica prema crkvi, moleći usput ponizno i u ime Božje svakoga tko im je priječio put da se ma-kne; i to su lako izmoljavali; i ukratko, izazivajući opće poštovanje, i gotovo stalno vičući: »Mjesta, mjesta«, stigoše tamo gdje bijaše po-loženo tijelo svetoga Arriga; i neki plemeniti ljudi koji bijahu uokolo odmah prihvatiše Martellina, i položiše ga na tijelo, ne bi li mu ono blagodat zdravlja vratilo. Dok je sav svijet pozorno pratio što će se s njim zbiti, Martellino malo zastade pa se poče polako, a izvrsno je to znao, praviti da mu se ispruža jedan prst, i zatim šaka, pa ruka, sve dok se sav ne ispravi. Kad puk to vidje, diže takvu buku u slavu svetoga Arriga da se ni gromovi ne bi mogli čuti.Slučajno u blizini bijaše neki Firentinac koji je jako dobro poznavao Martellina, ali ga nije bio prepoznao kad su ga onako zgrčena doveli; videći ga ispravljena, odmah ga prepozna i poče se smijati i govoriti: »Ubio ga Bog, tko ne bi bio povjerovao, videći ga kako dođe, da bješe zaista posve uzet?«Te riječi čuše neki Trevižani, pa ga odmah upitaše: »Što! Zar ovaj ne bijaše uzet?«

Firentinac im odgovori: »Sačuvaj Bože! Oduvijek je ravan kao bilo koji od nas, ali umije bolje nego itko drugi, kako ste i sami mogli vidjeti, izvoditi ovakve lakrdije i pretvarati se u što mu se svidi.« ..,.,. Kad ovita čuše, niieirnvišetrebalo; sunuše napriiedi uočeše. vikati;

Drugi dan - Prva novela

se pretvarao da je uzet, da se naruga našemu svecu i nama.« I tako govoreći zgrabiše ga i povukoše ga dolje s mjesta na kojemu bijaše, i uhvativši ga za kosu, i zderavši s njega svu odjeću, počeše ga udarati šakama i nogama te se njemu činilo da ne bijaše čovjeka koji ne dotrča da ga udari. Martellino vapijaše da mu se smiluju Boga radi i branjaše se koliko mogaše, ali sve bijaše uzalud: gomila je nad njim bivala sve viša.Videći to Stecchi i Marchese, pomisliše da je vrag odnio šalu, a bojeći se za svoju kožu ne usuđivahu se pomoći mu; štoviše, s ostalima vi-kahu da ga valja ubiti, misleći ipak kako bi ga mogli istrgnuti iz ruku naroda, koji bi ga zacijelo bio ubio da se iznenada Marchese ne dosjeti lijeku. Pred crkvom se bijahu načetili svi općinski žbiri, a Marchese što hitrije mogaše odjuri k onomu koji je zastupao poglavara 8 i reče: »Smilujte se Boga radi, tu je neki zlotvor koji mi je odsjekao kesu s bar stotinu zlatnih fiorina;9 zgrabite ga molim vas, ne bih li se opet domogao svoga novca.«Čim su to čuli, odmah dvanaestak stražara potrčaše k mjestu gdje su jadnog Martellina grebenali bez grebena i kad se s najvećim naporom na svijetu probiše kroz gomilu, izvukoše im ga svega izubijana i zgnje-čena iz ruku te ga odvedoše pred sud. Za njim nagrnuše mnogi koji smatrahu da im se narugao i kad čuše da je uhićen kao sjecikesa, ne znajući više druge dobre izlike da mu naude svi odreda počeše govo-riti da je svakomu od njih odsjekao kesu s novcem. Čuvši to općinski sudac, koji bijaše surov čovjek, smjesta ga na stranu odvede i poče ga o tom ispitivati. Ali se Martellino izmotavao, kao da je ni zbog čega bio uhićen; sudac se na to razgnjevi i dade ga podignuti na mučila, i rastezati i šibati, ne bi li ga prisilio da prizna ono što su o njemu govo-rili da bi ga zatim osudio na vješanje.Ali kad ga spustiše na tlo, i sudac ga upita je li istina ono što protiv nJega govorahu, znajući da mu ne koristi nijekati on reče: »Gospodaru, voljan sam priznati cijelu cjelcatu istinu, ali naredite svakomu tko me optužuje da kaže gdje i kada sam mu ja odsjekao kesu, a ja ću vam reći što sam učinio a što nisam.«Sudac reče: »To mi je drago«; pa pošto je dao pozvati neke od njih, jedan reče da mu ju je odsjekao prije osam dana, drugi prije šest, neki prije četiri, a jedni rekoše onoga istoga dana.Kada je Martellino to čuo reče: »Gospodaru, svi oni bezočno lažu; a da ja govorim istinu mogu dokazati time što nikada prije u ovomu kraju nisam bio, kao što bih volio da ni ovoga puta nisam došao, a sti-

Dekameron Drugi dan - Druga novela

vidjeti ono sveto tijelo gdje su me premlatili kao što možete vidjeti; a da je istinito to što velim može vam potvrditi knežev službenik koji upisuje strance, i njegova knjiga, i k tomu moj gostioničar. Stoga, uvi-dite li da je ovako kako vam kažem, nemojte me na potvoru ovih zlih ljudi mučiti i pogubiti.«Dok se sve to zbivalo, Marchese i Stecchi, koji bijahu doznali kako je okrutno sudac s njim postupao, i kako ga je već na muke udario, uplašiše se jako i rekoše u sebi: »Slabo smo ovo izmudrili; izvukli smo ga iz jednoga zla, a uvalili ga u gore.« Stoga brže-bolje potražiše go-stioničara i ispričaše mu što se zbilo. On se tomu nasmija i odvede ih nekomu Sandru Agolantiju10 koji je u Trevisu prebivao i bio u velikoj milosti kod kneza,11 te mu pripovjedi sve po redu i zajedno ga s njima zamoli da se zauzme za Martellina.Sandro se od srca nasmija pa ode knezu i umoli od njega da dade pozvati Martellina, i tako bješe. Oni koji pođoše da ga dovedu nađoše ga još u samoj košulji pred sucem, svega smućena i silno ustrašena jer sudac ne htijaše čuti nikakva njegova opravdanja; štoviše, zbog neka-kve slučajne mržnje prema Firentincima bijaše naumio da ga svakako objesi i nikako ga ne htjede predati knezu sve dok ne bješe prisiljen predati ga protiv svoje volje. Kad se on poslije našao pred knezom i sve mu po redu ispričao, zamoli ga da mu se smiluje i dopusti da ode jer bi mu se činilo sve dok se ne vrati u Firencu da mu je uže oko vrata. Knez se slatko nasmija toj zgodi, pa pošto svakomu od njih da -rova po odijelo, njih se trojica iznad očekivanja izbaviše iz tako velike pogibelji i zdravi se i veseli vratiše svojim kućama. —

Druga novelaPokradeni Rinaldo d'Asti dospije u Castel Guiglielmo, gdje gaugosti neka udova gospa, pa kad nadoknadi gubitak, živ se i

zdrav vrati svojoj kući.

Martellinovim nezgodama što ih je kazivala Neifile slatko se nasmi-jaše gospe, a od mladića ponajviše Filostrato kojemu, zato što je sje-dio kraj Neifile, kraljica zapovjedi da nastavi pripovijedati. Ni časa ne oklijevajući on poče:— Lijepe gospe, ne mogu na ino nego vam ispripovjediti novelu u kojoj se isprepleću svete stvari, i nedaće, i ljubavne zgode, a možda će biti samo od koristi da se čuje, osobito onima koji šeću po nesigurnim ljubavnim stazama, gdje često slabo spavaju i oni koji imaju dobru postelju, ako nisu izmolili očenaš svetoga Julijana.1 Bijaše, dakle, u vrijeme markiza Azza od Ferrare,2 neki trgovac zvan Rinaldo d'Asti3

radi poslova došao u Bolognu; pošto ih opremi i krenu kući, dogodi se te se izašavši iz Ferrare i jašući prema Veroni namjeri na neke koji se činjahu trgovcima, a bijahu razbojnici i ljudi opaka života i navika, s kojima se upusti u razgovor i neoprezno im se pridruži.4 Videći da je trgovac i sudeći da bi uza se mogao imati novca, oni odlučiše da ga pokradu čim im se pruži prilika, pa da ne bi u njih posumnjao, počeše s njim kao skromni i čestiti ljudi raspravljati samo o poštenju i vjeri, prikazujući se, koliko god mogaše i umješe, susretljivi i ponizni prema njemu; stoga je on smatrao velikom srećom što se na njih namjerio jer je putovao na konju samo s jednim slugom. I putujući tako, prelažahu s jednoga na drugo, kako to već u razgovoru biva, i naposljetku uzeše raspravljati o molitvama kojima se ljudi obraćaju Bogu; i jedan od razbojnika, a bijahu trojica, obrati se Rinaldu: »A vi, plemeniti gosparu, koju molitvu obično molite na putu?«

Dekameron Drugi dan - Druga novela

prost, i malo molitava znam jer živim po starinski i ne miješam se u tuđe posle; ali ipak uvijek sam imao običaj na putu da ujutro, kad odlazim iz svratišta, izmolim očenaš i zdravomariju za dušu oca i ma-tere svetoga Julijana,5 a poslije toga molim Boga i njega da mi sljedeće noći dobar korak udijele. Mnogo sam puta u svom životu upadao u ve-like pogibelji, ali sam se iz svih izvlačio i uvijek noć na dobru i sigurnu mjestu konačio; zato čvrsto vjerujem da mi je sveti Julijan, u čiju čast ih molim, tu milost od Boga izmolio; pa da izjutra ne izmolim svoju molitvu čini mi se da ne bih dan dobro proveo niti bih iduće noći na dobro prispio.«Tada mu onaj koji ga je prije pitao reče: »A jeste li je jutros izmolili?« Njemu Rinaldo odgovori: »Svakako.«Tada onaj koji je već znao što se sprema reče u sebi: »Može ti i ustre-bati; jer ako nam se ne izjalovi, mislim da ćeš loše konačiti«; a zatim mu reče: »I ja sam isto tako mnogo putovao, ali se nikada nisam mo -lio, premda sam mnogo puta od mnogih čuo kako to preporučuju, pa ipak mi se nikada nije dogodilo da bih zbog toga loše noćivao; a možda ćete se još noćas moći uvjeriti tko će bolje prenoćiti, vi koji ste se molili ili ja koji nisam. Istina je da ja mjesto toga molim Dirupisti, ili Intemerata, ili De profundis,6 a te molitve imaju veliku moć, kako je moja baka znala reći.«I razgovarajući tako o svemu i svačemu produžiše svojim putem, i sve čekajući zgodno mjesto i vrijeme za svoj opaki naum, dogodi se da bijaše već kasno kad s onu stranu Castel Guiglielma,7 prelazeći preko neke rijeke8 njih trojica, videći da je kasna ura a mjesto osamljeno i skrovito, napadoše Rinalda, opljačkaše ga i, ostavivši ga bez konja i u samoj košulji, rekoše mu odlazeći:»Hajde pa vidi hoće li ti noćas tvoj sveti Julijan pribaviti dobar konak, jer nama će ga naš zasigurno dati«; i prešavši rijeku nestadoše. Kada Rinaldov sluga vidje da ga napadoše i ne pokuša mu pomoći, nego okrenu svoga konja i kukavički otpraši glavom bez obzira do Castel Guiglielma, gdje stiže pod noć i ne brinući se ni za što uđe u nj i zakonači. Rinaldo ostade na cesti u košulji i bos, a zima dobro stegla i okrenuo gust snijeg, pa ne znajući što da počne, videći da se noć već hvata, drhteći i cvokoćući zubima, stade se on naokolo obazirati ne bi li ugledao kakvo zaklonište gdje bi mogao provesti noć da ne pogine od studeni; ali ne videći ništa (jer je nedavno onuda bio bjesnio rat 9

pa sva okolica bješe popaljena), gonjen smrzavicom, kaskajući, udari on prema Castel Guiglielmu, ne znajući naravno je li mu sluga tajno

ako uspije unutra ući. Ali ga mrkla noć zateče na milju od grada; stoga on k njemu stiže kasno, kad su sva već vrata bila zatvorena i mosto vi dignuti, te ne mogaše ući. Zato se tužan i očajan plačući osvrtaše okolo gdje bi se mogao skloniti da mu bar snijeg za vrat ne pada; i na sreću ugleda neku kuću na gradskim bedemima koja bijaše dosta izbočena te odluči da se pod tom izbočinom skloni do dana; i otišavši tamo nađe pod onom izbočinom neka vrata, ali bijahu zaključana, pa skupivši na pragu nešto slame koje bješe u blizini tu se ucviljen i jadan šćućuri tužeći se često svetom Julijanu, govoreći da to nije zaslužio po vjeri koju je u nj imao. Ali sveti Julijan se obazre na nj i uskoro mu pripremi dobar konak.Bijaše u tomu gradu neka udova gospa, ljepšega obličja nego ijedna druga, koju markiz Azzo ljubljaše kao oči svoje i navede je da zbog njega tamo prebiva; i stanovaše rečena gospa baš u onoj kući gdje se ispod izbočine bijaše sklonio Rinaldo; i slučajno bijaše dan prije tu sti-gao markiz i, u namjeri da s njom prenoći, naredio da mu se u njezinoj kući priredi kupelj i dobra večera. I pošto bijaše sve pripremljeno, i ona čekala samo markizov dolazak, dogodi se te pred gradska vrata stiže momak i donese markizu takve glase da je zbog njih smjesta morao odjahati; stoga on poruči udovici da ga ne čeka, pa odmah ode. Gospa se na to pomalo rastuži i ne znajući što da radi odluči da se sama okupa u kupelji priređenoj za markiza pa da zatim večera i ode u postelju; i tako uđe u kupaonicu.Ta kupaonica bijaše blizu onih vrata izvan gradskih zidina kraj kojih se jadni Rinaldo bješe skutrio; pa tako ušavši u kupelj začu gospa Ri-naldove jauke i cvokotanje koje se činilo kao rodino klepetanje. Stoga pozove sluškinju i reče joj: »Izađi i pogledaj tko je to na pragu ovih vrata s onu stranu zidina, i što je, i što tamo radi.« Sluškinja izađe, pa kako noć bijaše vidna, ugleda njega u košulji i bosa gdje sjedi kao što je rečeno i sav drhti; zato ga upita tko je. A Rinaldo joj, tresući se tako jako da je jedva mogao riječi izgovarati, reče što je kraće mogao tko je, i kako je i zašto tu; a zatim je poče zaklinjati da mu se smiluje i ne dopusti da ondje prekonoć pogine od studeni. Djevojci se čovjek smili, pa se vrati gospodarici i sve joj kaza. Ona se jednako sažali na njega i, spomenuvši se da ima ključ od vrata koja su pokatkad složila za potajna markizova dolaženja, reče: »Idi i tiho mu otvori; eto je i večera pripremljena i ne bi je imao tko pojesti, a za spavanje ista dosta mjesta.« Sluškinja jako pohvali tu čovječnost svoje gospodarice pa ode i otvori

Dekameron Drugi dan - Druga novela

jadnice, uđi u kupelj, voda je još topla.«A on to ne čekajući da ga dalje nuka rado učini; a kad se sav okrijepi toplinom, učini mu se da se iz smrti vratio u život. Gospa naredi da mu se pripravi odjeća njezina muža koji nedavno bijaše preminuo, i kad se ovaj obuče, odijelo mu pristajaše kao saliveno; i čekajući što će mu gospa naložiti, poče zahvaljivati Bogu i svetom Julijanu koji ga spasiše od tako mučne noći kakva ga je čekala i priskrbiše mu, kako mu se činilo, dobar konak. Pošto udovica malo otpočinu, dođe u oda-ju s kaminom gdje bješe naredila da se naloži jaka vatra, i zapita što je s onim čovjekom.Sluškinja joj odgovori: »Gospojo, on se presvukao, i baš je lijep čo-vjek, a rekla bih da je čestit i lijepa vladanja.«»Idi onda«, reče joj gospodarica »i zovni ga, i reci mu da dođe amo k vatri, pa će i večerati, jer znam da nije večerao.« Rinaldo uđe u odaju i kad vidje gospu učini mu se veoma otmjena te je pozdravi s mnogo poštovanja i tisuću joj puta zahvali na dobroti. A kad ga gospa vidje i ču kako govori, učini joj se da sluškinja imaše pravo, pa ga radosno primi i prijateljski pozva da sjedne pokraj nje uz vatru i upita ga o nezgodi koja ga je tu dovela. Rinaldo joj sve po redu ispripovjedi. Gospa već bješe nešto načula o toj zgodi kad je u grad stigao Rinaldov sluga pa zato povjerova sve što joj on reče; i tako mu otkri što je znala o njegovu sluzi, i kako ga sutradan lako može naći. Ali pošto stol bješe prostrt, po gospinoj želji Rinaldo opravši ruke s njom sjede večerati. On bijaše visoka rasta, i lijepa i ljubazna lica, i vrlo krasna i uljudna vladanja, i u najboljim godinama;11 bacila je gospa na nj oko više puta i divila mu se mnogo, pa joj se zbog markiza koji trebaše doći da s njom prenoći razbudila putena strast u duši. Poslije večere ustavši od stola posavjetova se ona sa svojom sluškinjom ne činili joj se da je u redu, kad ju je već markiz ostavio na cjedilu, ako se posluži onim što joj je sreća poslala.Sluškinja razumjede želju svoje gospodarice pa je što je bolje znala i umjela ohrabri da to učini; stoga gospa, vrativši se k ognju gdje Rinalda bješe ostavila sama, uze ga zanosno gledati pa mu reče: »O, Rinaldo, što ste tako zamišljeni? Ne mislite valjda da nećete moći nadoknaditi gubitak konja i malo odjeće? Utješite se i budite veseli, ovdje ste kao u svojoj kući; dapače, reći ću vam još i to da mi se večeras kad vas vidjeh u tomu odijelu koje bijaše moga pokojnoga muža, učinilo da ste on, pa me stoput spopade želja da vas zagrlim i poljubim; i da se nisam plašila da vam to ne bi pravo bilo, jamačno bih to bila i učinila.«

priđe joj raširenih ruku i reče: »Gospođo, kad pomislim da vam mo-ram dovijeka zahvaljivati što sam živ, i kad se sjetim odakle ste me izvukli, bio bih najnezahvalniji čovjek ako se ne bih potrudio učiniti sve čime vam mogu ugoditi; zato zadovoljite svoju želju, zagrlite me i poljubite jer i ja ću vas od srca rado zagrliti i poljubiti.« Poslije ovih riječi više ih nije trebalo. Gospa, koja je sva gorjela od ljubavne čežnje, spremno mu se baci u naručaj; i pošto ga tisuću puta željno stisnu i poljubi, a i on nju isto tako, ustavši odande odoše u njezinu ložnicu i bez oklijevanja legoše te do svanuća posvema i višekrat svoje želje ispuniše. Ali kad zora poče rudjeti, po gospinoj želji ustadoše, i da ne bi tko što o tomu doznao, dade mu neko otrcano odijelo, napuni mu kesu novcem i umoli ga da to čuva u tajnosti, i pošto mu je već bila pokazala kojega se puta mora držati da bi u grad12 dospio i našao svoga slugu, pusti ga van kroz ona vratašca kuda je bio ušao. Pošto se razdanilo, i vrata se gradska otvorila, on se učini kao da dolazi izdaleka, te uđe u grad i nađe svoga slugu; a kad se presvuče u svoju odjeću koja bijaše u kovčegu i htjede uzjahati konja svoga sluge, kao po divnom čudu dogodi se da vidje kako dovode u grad ona tri razbojnika što ga prethodne večeri opljačkaše, jer ih malo poslije uhitiše zbog nekoga drugoga razbojstva; i pošto oni sve priznaše, dobi on svoga konja i odjeću i novac, a propade mu samo par podvezica s kojima razbojnici nisu znali što bi uradili. Zbog toga Rinaldo, zahvalju-jući Bogu i svetom Julijanu, uzjaha na konja i živ se i zdrav vrati svojoj kući, a ona tri razbojnika idućega dana omastiše konopac. —

Dekameron

Treća novelaTri mladića rasipničkim, životom potrate svoju imovinu i

osiromaše; njihov se nećak, vraćajući se očajan kući, namjerina nekoga opata u kojemu prepozna kćer engleskoga kralja;

ona ga uzme za muža i nadoknadi sve gubitke njegovihstričeva i vrati im blagostanje.

Gospe su s divljenjem saslušale neprilike Rinalda d'Astija, i pohvalile njegovu pobožnost, i zahvalile Bogu i svetom Julijanu što su mu u najve-ćoj nevolji pritekli u pomoć. A ni gospi nisu zamjerile (premda to nisu glasno izjavljivale) što je umjela iskoristiti priliku koju joj je Bog u kuću poslao. Pa dok su zbijala šale na račun njezine ugodno provedene noći, Pampinea, koja je sjedila tik do Filostrata, znajući da je ona na redu, kao što je i bilo, pribravši se poče razmišljati o onom što je trebala kazivati; i kada joj kraljica zapovjedi, jednako vesela i smjela ovako poče govoriti: — Vrle gospe, što više govorimo o djelima Fortune,1 to više ostaje onoga o čemu bi mogao kazivati tko bi se time pozabavio; i neka se tomu nitko ne čudi, jer je dosta pomisliti da je sve ono što mi lakoumno nazivamo svojim u njezinim rukama, i da ona po svom tajnom nahođenju bez pre-stanka sve mijenja, sad ovo u ono, sad ono u ovo, po nekom nama nepo-znatom redu. I premda se to očito pokazuje svakoga dana i u svemu, pa smo o tomu već i u nekim novelama slušali, ipak ću, jer naša kraljica želi da se o tom pripovijeda, možda na korist slušateljima nadodati spome-nutim novelama svoju koja bi vam se morala svidjeti. Živio nekoć u našemu gradu vitez po imenu gospar Tebaldo, koji bijaše, kako neki hoće, iz obitelji Lamberti,2 a drugi tvrde da je pripadao obitelji Agolanti,3 što se vjerojatno više temelji na kasnijemu zanatu4 njegovih sinova, u skladu s onim čime su se Agolanti odu-vijek bavili, a bave se i danas, nego na čemu drugom. Ali ostavljajućipo strani kojoj od tih dviju

Drugi dan - Treća novela

tri sina od kojih se prvi zvao Lamberto, drugi Tebaldo, a treći Agolante, svi već krasni i ljubazni mladići, premda najstariji još ne bijaše napunio osamnaestu godinu kada bogati gospar Tebaldo preminu i njima kao svo-jim zakonitim nasljednicima ostavi sav svoj pokretni i nepokretni ime-tak. Videći da postadoše veoma bogati i s gotovinom i s posjedima, ne upravljajući se ničim drugim osim svojim uživanjem, oni bez ikakva obu-zdavanja ili suzdržavanja počeše trošiti, držeći brojnu služinčad, i mnoge i dobre konje, i pse i sokolove, i trajne gozbe s darivanjima i viteškim igrama, i čineći ne samo ono što plemićima dolikuje, nego i sve ono što se njihovim mladenačkim prohtjevima sviđalo. I nisu dugo provodili takav život kad ponestade blaga što im ga ostavi otac, pa kako sami prihodi nisu mogli dostajati za sve te izdatke, započeše prodavati i zalagati svoja dobra; pa danas prodaj jedno, sutra drugo, jedva i primijetiše da su ostali gotovo bez igdje ičega, te im siromaštvo otvori oči koje je prije bogatstvo držalo zatvorenima.Stoga Lamberto jednoga dana pozva drugu dvojicu i reče im kakav bijaše ugled njihova oca, i kakav je njihov, i koliko je bilo njihovo bogatstvo, i u kakvo ih je siromaštvo bacila njihova neumjerena rasipnost; i, što je bolje znao i umio, skloni sebe i njih da prodaju ono malo što im bijaše preosta-lo, i da otputuju prije nego im siromaštvo izađe na vidjelo; i tako učiniše. I bez opraštanja i svečanosti izađoše iz Firence i ne zaustaviše se dok ne stigoše u Englesku;5 i tu se unajmivši kućicu u Londonu, trošeći veoma malo, počeše baviti teškom lihvom, a sreća im u tomu bješe tako sklona da za malo ljeta uštedješe golema količinu novca. Tim novcem, vraćajući se naizmjenično sad jedan sad drugi u Firencu, otkupiše velik dio svojih posjeda i povrh toga kupiše mnoge druge, te se i poženiše; i pošto u Engleskoj nastaviše posuđivati novac, poslaše onamo nekog svog nećaka po imenu Alessandro,6 da se brine o njihovim poslovima, a njih sva trojica ostadoše u Firenci i zaboravivši u kakvu ih bijedu bijaše ludo rasipništvo jednom bacilo, počeše trošiti gore nego ikada prije, premda sada svaki od njih imaše obitelj, te se kod svih trgovaca žestoko zadužiše, i to za velike svote novca. Nekoliko im godina pomože podmirivati te izdatke novac što im ga slaše Alessandro koji se bijaše dao na zanimanje barunima za založene dvorce i druge njihove prihode, što mu je donosilo velike dobiti.I dok tako tri brata naveliko rasipahu i pozajmljivahu kad god im uzmanj-ka novca, uvijek se čvrsto pouzdavajući u Englesku, dogodi se da u En-gleskoj posve neočekivano buknu rat između kralja i njegova sina,7 zbog ^ s§ sav, 9%gik razdijeli, te jedni pristadoše uz jednoga a drugi uz

Dekameron Drugi dan - Treća novela

mu prihodi potpuno zatajiše. I nadajući se da će se otac i sin za koji dan pomiriti te da će se Alessandru sve vratiti, i kamare i glavnica, ne micaše se Alessandro s otoka, a tri brata koji u Firenci bijahu ni u čemu ne ogra-ničavahu svoje goleme troškove zadužujući se svakoga dana sve više. Ali kad im se u nekoliko godina ne ostvari nada, tri brata ne samo da izgu-biše povjerenje, nego kad zatražiše oni kojima su dugovali da im plate, bijahu smjesta uhićeni; i kako za isplatu nije dostajala njihova imovina, za ostatak ostadoše u tamnici, a njihove žene i dječica odoše koji na selo, a koji amo koji tamo, veoma siromaški odjeveni, ne znajući više čemu bi se nadali osim bijednu životu dovijeka.Alessandro koji je mnogo ljeta u Engleskoj čekao mir, videći da mira nema, i da mu je život u opasnosti, i da mu vrijeme utaman prolazi, odlu-čivši se vratiti u Italiju sam samcat krene na put; i pukim slučajem, odla-zeći iz Bruggea,8 vidje da zajedno s njim odlažaše i neki bijeli opat9 kojega su pratili mnogi redovnici i mnoge sluge s velikim prtljagom sprijeda, dok su iza njega išla dva stara viteza, kraljeva rođaka, kojima se Alessandro primaknu kao znancima i oni ga rado primiše u društvo. Putujući tako Alessandro s njima tiho ih upita tko su ti redovnici što s toliko slugu jezde pred njima i kamo idu. Njemu jedan od vitezova odgovori: »Onaj što jaše na čelu naš je mladi rođak, nedavno izabran za opata jednoga od najvećih samostana u Engleskoj; i budući da je mlađi nego što dopuštaju zakoni da bude za takvo dostojanstvo, putujemo s njim u Rim moliti Svetoga Oca10 da ga izuzme od zakona koji veže njegovu premladu dob i da mu zatim potvrdi imenovanje, ali o tomu ne treba ni s kim razgovarati.«Dok je tako mladi opat jezdio sad ispred sad iza svoje pratnje, kao što svaki dan viđamo da čine gospoda na putu, slučajno vidje kraj sebe Ales-sandra, koji bijaše vrlo mlad, prekrasna lica i stasa, i kao nitko drugi vrlo uljudan i ljubazan; on mu se na prvi pogled svidje koliko mu se nikada ništa nije svidjelo, te ga pozva k sebi i poče s njim ljubazno razgovarati i pitati ga tko je, odakle dolazi i kamo putuje. Alessandro mu sav svoj položaj iskreno kaza i odgovori na njegova pitanja pa mu se ponudi da mu bude na usluzi koliko mu skromne mogućnosti dopuštahu. Kad ga opat ču kako lijepo i pametno govori, i podrobnije razmotri njegovo ponašanje, i u sebi procijeni da je, premda mu zanimanje bijaše nisko, plemenita roda, još se većma za nj zagrija. I već ganut njegovim nedaćama, veoma prijateljski ga utješi i reče mu da ne gubi nade, jer ako je valjan čovjek opet će ga Bog uzdignuti tamo odakle ga je sudbina oborila, i još više; i zamoli ga, kad već idaše u Toskanu, da izvoli biti u njegovu društvu, jer je _ j_

van poslušati svaki njegov nalog.Putujući tako opat, kojemu se neki novi osjećaji začeše u grudima otkad vidje Alessandra, dogodi se da poslije nekoliko dana stigoše u jedno selo koje nije previše obilovalo gostionicama; i budući da opat htjede tu pre-noćiti, Alessandro ga odvede nekom krčmaru kojega je otprije dobro po-znavao, i naredi da mu priprave ležaj u najudobnijoj prostoriji kuće. Pa kao da već postade upravitelj opatova dvora, jer bijaše veoma spretan, smjestivši po selu što je bolje mogao svu pratnju, koga ovdje koga ondje, pošto opat povečera i noć već poodmaknu pa svi legoše na počinak, upita Alessandro krčmara gdje bi on mogao spavati.Krčmar mu odgovori: »Zaista ne znam; vidiš i sam da je sve puno, a mo-žeš vidjeti da ja i moja čeljad spavamo na klupama; nego u opatovoj su sobi neke škrinje za žito, do kojih te mogu odvesti i na njima ti namjestiti ležaj, pa ondje, ako ti je s voljom gledaj kako možeš noćas prespavati.« Alessandro mu reče: »Kako da odem u opatovu sobu kad i sam znaš da je mala i da zbog uskoće u njoj nije mogao ležati ni jedan od njegovih redo-vnika? Da sam to znao kad smo zastore vješali, bio bih smjestio njegove redovnike da spavaju na škrinjama, a ja bih legao tamo gdje redovnici spavaju.«Na to mu krčmar reče: »Što je tu je, a ti se možeš ako hoćeš tamo smje-stiti da bolje ne može biti; opat spava i zaklonjen je zastorima, a ja ću ti tamo tiho metnuti perinicu, pa spavaj.«

Videći Alessandro da se to može učiniti a da se opat nimalo ne uznemiri, pristade i leže tamo što je tiše mogao. Opat, koji nije spavao nego su ga mučile njegove tek probuđene želje, slušao je sve što su krčmar i Ales-sandro među sobom govorili, a jednako je čuo i gdje je Alessandro legao, pa izvan sebe od zadovoljstva reče u sebi: »Bog se smilovao mojim želja-ma: ne iskoristim li ovu priliku, druga mi se neće tako brzo ukazati.« I čvrsto odlučivši da je iskoristi, pošto mu se učini da je u konačištu sve utihnulo, prigušenim glasom zovnu Alessandra i reče mu da legne pokraj njega. Ovaj se dugo nećkao, ali se naposljetku svuče i leže. Opat mu položi ruku na grudi i uze ga milovati kao što zaljubljene djevojke miluju svoje dragane; tomu se Alessandro jako začudi i posumnja ne vodi li opatovu ruku neprirodna ljubav da ga tako dira. Opat odmah osjeti tu sumnju, ili po slutnji ili po kakvoj Alessandrovoj kretnji, pa se nasmije; i skinuvši brzo košulju koju je na sebi imao uze Alessandrovu ruku, metnu je sebi na grudi i reče: »Alessandro, mani se ludih misli, nego potraži ovdje, pa ćeš vidjeti što skrivam.« Alessandro stavi ruku na opatova prsa i nađe ^dvije sisice, fikrugle, i tvrde, i nježne kao da bijahu od bjelokosti; našavši

Dekameron Drugi dan - Treća novela

mno je zagrli i htjede je poljubiti, kad mu ona reče: »Prije nego što mi se više približiš, počuj ovo što ću ti kazati. Kao što vidiš, ja sam žensko a ne muško: i pošavši kao djevica iz svoje kuće išla sam papi da me vjenča. Ali na tvoju sreću ili na moju nesreću, kad te neki dan ugledah tako za tobom planuh ljubavlju, da nikada ne bi-jaše žene koja toliko ljubljaše nekoga muškarca; i zato odlučih da ćeš ti biti moj muž i nitko drugi: ako me nećeš za ženu, odmah me ostavi i vrati se na svoje mjesto.« Premda je Alessandro nije poznavao, s obzirom na njezinu pratnju, prosudi da je plemenita roda i bogata, a vidio je da je prelijepa; stoga ne premišljajući dugo odgovori da od srca rado pristaje, ako ona to želi. Tada se ona pridiže i sjede na postelju te mu pred slikom našega Spasitelja na-taknu prsten na ruku i zaruči se s njim; i zatim se zagrliše te s najvećom obostranom nasladom ostatak noći provedoše u milovanju; a pošto se dogovoriše kako će se nadalje vladati kad se razdani, ustade Alessandro i, izašavši iz sobe onako kako bijaše i ušao, tako da nitko i nije znao gdje je preko noći spavao, veseliji nego ikada nastavi put s opatom i njegovom pratnjom te poslije mnogo dana stigoše u Rim.I pošto tu nekoliko dana proboraviše opat i dva viteza i Alessandro bez zapreka pristupiše papi,11 pa pošto mu se dužno pokloniše, poče opat ovako govoriti: »Sveti Oče, kao što vi to morate bolje nego itko drugi znati, svatko tko želi dobro i čestito živjeti mora koliko god može izbjega-vati svaku priliku koja ga može zavesti da drugačije čini; pa da bih mogla ja koja želim čestito živjeti to u potpunosti učiniti, u ovom odijelu u kojemu me vidite potajice pobjegoh s najvećim dijelom blaga engleskoga kralja, moga oca12 (koji mene, ovako mladu kao što me vidite, htjede dati kao ženu škotskomu kralju,13 vrlo staru gospodinu), te pođoh na put da stignem ovamo, da me vaša svetost vjenča. I nije me na bijeg nagnala toliko starost škotskoga kralja, koliko strah da me krhkost moje mladosti, ako bih se za njega udala, ne navede da uradim nešto što bi se protivilo Božjim zakonima i časti kraljevske krvi moga oca. I putujući s tom naka-nom, sam Bog, koji jedini izvrsno zna što je za čije dobro, posla mi u svom milosrđu pred oči onoga koga mi kao muža odredi; to bješe ovaj mladić — pa pokaza Alessandra — kojega vidite pokraj mene, a vladanje su mu i valjanost dostojni svake velikašice, premda plemenitost njegove krvi možda i nije tako sjajna kao što je kraljevska. Njega sam dakle odabrala i njega hoću, a drugoga nikada neću uzeti, pa neka moj otac i drugi misle što hoće. Tako je otpao glavni razlog zbog kojega na put krenuh; ali ipak htjedoh završiti putovanje, koliko da pohodim sveta i čašćena mjesta ko-jih je prepun ovaj grad14 i vašu svetost, toliko da pred vjma i pred^vjma _

vas ponizno molim da odobrite ono što se svidjelo Bogu i meni i da nam udijelite svoj blagoslov, kako bismo s njim, kao s najvećim jamstvom da je to milo i onomu čiji ste vi namjesnik na zemlji, uzmogli na slavu Božju i vašu zajedno poživjeti i naposljetku umrijeti.«Čudom se začudi Alessandro kad ču da mu je žena kći engleskoga kralja i divna, potajna radost ispuni mu srce; ali se još više začudiše dva viteza, i tako se razgnjeviše da bi bili napali Alessandra, a možda i ženu mu, da bijahu igdje drugdje samo ne pred papom. S druge strane, papa se veo-ma začudi i djevojčinoj odjeći i njezinu izboru, ali uvidjevši da se natrag ne može, htjede udovoljiti njezinoj molbi. Te ponajprije smiri vitezove, jer primijeti njihov gnjev, a zatim ih pomiri s gospom i s Alessandrom te dade nalog da se priredi sve što je potrebno. I kad dođe dan koji on odredi, pred svim kardinalima i mnogim drugim odličnicima koji dođoše kao uzvanici na veoma veliku svečanost što je on bijaše pripremio, po njegovu se nalogu pojavi kraljevski odjevena mlada, tako lijepa i ljupka da su joj se svi s pravom divili, a isto tako i Alessandro, sjajno odjeven, po izgledu i ponašanju nimalo nalik mladiću koji se lihvom bavio, nego kao da je kraljevske krvi, te mu i ona dva viteza veliku čast iskazivahu; i tu ih ponovno u punom slavlju vjenča, a zatim priredi lijep i veličanstven pir te ih sa svojim blagoslovom otpusti.Pošto otputovaše iz Rima, prohtjede se Alessandru i isto tako njegovoj gospi da pohode Firencu, gdje je već prije glas o ovoj zgodi stigao; i tu, gdje ih građani s najvećim počastima dočekaše, naloži gospa da se ona tri brata15 oslobode, pošto je prije sve vjerovnike isplatila, te njima i njihovim ženama vrati svu prijašnju imovinu. Poslije toga, dok ih svi blagoslivljahu, otputova Alessandro sa svojom gospom, vodeći uza se i Agolantea iz Firence, a kad stigoše u Pariz, kralj ih s poštovanjem primi. Odatle odoše ona dva viteza u Englesku i toliko uznastojaše oko kralja da joj je on oprostio te svečano dočeka nju i svoga zeta, kojega malo zatim s najvećim počastima proglasi vitezom i podari mu kornvalsku grofoviju.1" A on bijaše tako valjan i toliko uman da je pomirio sina s ocem, 17 što donese mnogo dobra otoku,18 a on time steče ljubav i naklonost svega naroda. Agolante pak spasi sav svoj imetak i silno bogat vrati se u Firencu, pošto ga je prije toga grof Alessandro vitezom učinio. Zatim grof sa svojom gospom slavno poživje i, kako neki vele, što svojom mudrošću i hrabrošću, što punčevom19 pomoći, osvoji on poslije Škotsku20 i okruni joj se za kralja. —

Dekameron Drugi dan - Četvrta novela

Četvrta novelaLandolfo Rufolo osiromaši i postane gusar, ali ga zarobe

Genovežani i doživi brodolom; spasivši se na škrinjici punojdragoga kamenja, na Krfu ga primi neka žena i on se bogat

vrati svojoj kući.

Pošto Lauretta, koja je sjedila pokraj Pampineje, vidje da je ona svoju novelu slavno okončala, ne čekajući drugo, poče ovako govoriti: — Dražesne gospe, po momu sudu Fortuna se ni u jednomu svomu činu ne pokazuje veća nego kad nekoga iz najgore bijede uzdigne do kraljevskoga prijestolja, kao što nam je Pampinejina novela pokazala da se dogodilo Alessandru. I budući da svatko tko bude odsad pri -povijedao prema zadanom predmetu nužno mora ostati ispod toga dosega, neću se sramiti ispričati vam novelu koja zaista nema tako sjajan ishod,1 premda sadržava veće nevolje. Dobro znam da će se, s obzirom na prethodnu novelu, s manje pozornosti moja slušati, ali druge ne umijem pa ćete mi oprostiti.Smatra se da je primorje od Reggia do Gaete 2 gotovo najljepši dio Italije; u njemu je, posve blizu Salerna,3 iznad mora strma obala koju žitelji zovu Costa d'Amalfi,4 puna gradića, vrtova i studenaca, a ljudi su bogati i tako marni trgovci da im para nema. Među spomenutim gradićima jedan se zove Ravello,5 u kojemu, kao što tu i danas ima bogatih ljudi, življaše nekoć jedan veoma bogat, po imenu Landolfo Rufolo,6 kojemu ne bijaše dosta njegovo bogatstvo, nego ga u želji da ga udvostruči umalo svega ne izgubi i sam ne pogibe. Taj čovjek, dakle, kako je u trgovaca običaj, vidjevši svoj probitak, kupi veoma velik brod i svega ga o svom trošku natovari raznovrsnom robom te s njom odjedri na Cipar. Tamo nade mnoge druge brodove, natovarene istom robom koju je i on donio: stoga morade ne samo

htio obaviti poslove, morade raspoklanjati; i tako se zamalo posve upropasti. Ražalostivši se od svega toga i ne znajući što da uradi, jer vidje da od bogata čovjeka u kratko vrijeme spade gotovo na prosjački štap, pomisli da mu valja ili umrijeti ili pljačkom nadoknaditi štetu, 7

da se ne bi kao puki siromah vratio tamo odakle je bogat otputovao. I našavši kupca za svoj veliki brod, tim novcem i onim što ga bješe dobio za prodanu robu, kupi okretan brodić za gusarenje, izvrsno ga naoruža i opremi svim potrebnim u tu svrhu te poče otimati robu svakomu, a ponajvećma Turcima.8

U tomu mu je poslu sreća bila mnogo sklonija nego u trgovini. Za nepunu godinu dana opljačka on i porobi toliko turskih brodova, te ne samo što nadoknadi ono što bješe u trgovini izgubio, nego to obilato udvostruči. Stoga, bolno poučen prijašnjim gubitkom, a znajući da sada imaše dovoljno blaga, da ne bi ponovno nastradao prosudi kako mu je bolje zadovoljiti se onim što već imaše i ne tražiti više, i zato se odluči vratiti kući, i bojeći se trgovanja, ne upusti se u to da novac u što ulaže, nego se istim tim brodićem kojim ga bješe stekao otisnu od obale i zaplovi natrag. I bijaše već stigao do Arhipelaga,9 kadli uvečer okrenu na jugovinu, koja ne bijaše samo suprotna njegova plovu, nego još dizaše goleme valove kojima se njegov mali brod ne bi mogao odu-prijeti, pa se skloni u zaton zaštićen od vjetra, na obali nekog otočića i tu odluči pričekati bolje more. Uskoro u taj zaton teškom mukom uploviše dvije genoveške galije, koje su dolazile iz Carigrada, da uma-knu od onoga od čega je Landolfo već bio umaknuo. Kad njihova po-sada, videći brodić i zapriječivši mu izlaz da ne može isploviti, doču čiji bješe, a već po zlu glasu znaše da taj bijaše veoma bogat, budući čeljad po prirodi pohlepna na novac i grabežljiva,10 odlučiše ga se do-moći. Stoga poslaše na obalu nekoliko momaka dobro naoružanih lu-kom i strijelama i takav im položaj odrediše da se iz brodića nitko nije mogao iskrcati ako nije želio biti ustrijeljen; a oni se tegljeni čamcima i gurani povoljnim vjetrom približiše Landolfovu brodiću te ga bez po muke začas s cijelom posadom zarobiše a da im ni jedan čovjek ne umaknu; i prebacivši Landolfa na jednu od galija, brodić posve oplja-čkaše i potopiše, a njega u samom otrcanom zobuncu zasužnjiše.

Sutradan se promijeni vjetar te galije odjedriše prema zapadu i cijeli taj dan sretno plovljahu, ali se podvečer diže olujni vjetar i golemi valovi rastaviše galije jednu od druge. I od siline toga vjetra dogodi se da ona galija na kojoj bijaše jadni i nevoljni Landolfo svom snagom udari o podvodni greben iznad otoka Kefalonije11 te se sva rascijepi i

Dekameron Drugi dan - Četvrta novela

jahu, budući već more bilo puno trgovačke robe koja plivaše, i škrinja i dasaka, kao što u takvim zgodama biva, premda noć bijaše veoma mračna a more jako uzburkano, počeše se, oni koji su znali plivati, hvatati za prvo na što bi ih slučaj namjerio.Među njima nevoljni Landolfo, premda je još dan prije zazivao smrt i radije bi bio umro nego se tako osiromašen kući vratio, našavši se oči u oči s njom, grdno je se prestraši pa se kao i ostali, kad mu dođe pod ruku neka daska, uhvati za nju, ne bi li mu možda Bog, ako se odmah ne utopi, poslao kakvu pomoć da se spasi; i uzjahavši nekako na nju, dok su ga more i vjetar sad ovamo sad onamo bacali, uspije se održati do svanuća; a kad se razdanilo, ogleda se on, a to svud naokolo samo oblaci i more, i nekakva škrinja koja mu se plutajući na morskim va-lima kadšto primicaše ulijevajući mu golem strah, jer on se bojaše da ga ta škrinja možda ne udari tako da mu naudi; i kad god bi mu blizu došla, on ju je uvijek, koliko mogaše rukom, premda je malo snage u njoj imao, od sebe odbijao. Ali kako je vrijeme odmicalo, zbi se da nagli zamah vjetra ustalasa more i takvom snagom zahvati škrinju i njom tresnu o dasku na kojoj bješe Landolfo, da je prevrnu te Landol-fa poklopiše valovi, a kada, više gonjen strahom nego snagom, izroni na površinu, daska već bješe daleko od njega otplivala. Stoga, u strahu da je već neće moći dohvatiti, dopliva do škrinje koja mu bješe vrlo blizu i, nalegnuvši grudima na poklopac, koliko je mogao uspravno je držaše. I tako, dok ga je more čas amo čas tamo bacalo, bez jela jer nemaše što jesti, a pijući više nego što je želio, ne znajući gdje je i ne videći ništa drugo osim mora, proboravi cijeli taj dan i sljedeću noć. Sutradan, ili po milosti Božjoj ili od snage vjetra, natopljen kao spu-žva, držeći se čvrsto objema rukama rubova škrinje kao što to čine utopljenici kad se čega dohvate, doplovi on do obale otoka Krfa, l2gdje je slučajno neka sirota žena pijeskom i slanom vodom prala i svjetlala svoje posuđe. Kada ga ona ugleda kako se primiče obali, ne mogavši nikako razabrati što je prestraši se i s krikom uzmaknu. On ne mogaše govoriti, a jedva je još i vidio pa joj stoga ništa ne kaza; ali ipak, kada ga more izbaci na kraj, raspozna žena oblik škrinje, a kada podrobnije pogleda i vidje, prepozna prvo ruke pružene preko škrinje, uskoro zatim spazi lice, pa se dosjeti što je posrijedi. Stoga, ganuta samilošću, zagazi u more koje se već bilo stišalo, zgrabi ga za kosu i zajedno sa škrinjom povuče na kraj. Tu mu teškom mukom otrže ruke od škrinje, natovari je na glavu svojoj kćeri koja s njom bijaše, a njega kao dijete diže u naručaj i odnese ga u selo, i položivši ga u kupelj tako ga čvrsto

malo izgubljene snage; pa kad to obavi, okrijepi ga dobrim vinom i ko-lačem te ga još koji dan što je bolje mogla zadrža dok se on ne oporavi i shvati gdje bješe. Tada ta dobra žena pomisli kako je došlo vrijeme da mu preda škrinju koju mu bješe spasila i da mu kaže neka već pođe za svojom srećom, te tako učini.On se i ne spominjaše škrinje, ali kad mu je ona donese uze je misleći da će ipak toliko vrijediti da se s njom nekoliko dana prehrani; pa kad je osjetio kako bješe lagana, splasnu mu nada. Ipak, kad žene ne bijaše u kući, obi on bravu da vidi što ima unutra, kadli u njoj sami dragulji, i optočeni i neoptočeni, u što se on pomalo razumio. Čim ih vidje i spozna kolike su velike vrijednosti, zahvali Bogu što ga još nije htio zapustiti i utješi se. Ali budući da ga je sudbina u kratko vrijeme dva puta nemilo pogodila, bojeći se trećega pomisli da mu valja veoma oprezan biti ako to blago želi kući donijeti. Stoga sve pomnjivo u krpe zamota, a onoj dobroj ženi kaza da mu škrinja više nije potrebna; ali ako hoće neka mu dade kakvu vreću, a nju zadrži. Dobra žena to rado učini, a on, zahvalivši joj što je ljepše mogao za učinjeno dobročinstvo, prebaci svoju vreću preko ramena i ode; i ukrcavši se na neki brod preplovi u Brindisi,13 a odatle sve uz morsku obalu stiže do Tranija,14

gdje nađe svoje sugrađane15 koji trgovahu tkaninama pa kad im ispriča sve svoje zgode i nezgode, ne spominjući samo škrinje, ovi ga gotovo za ljubav Božju zaodješe; osim toga posu-diše mu konja i s pratnjom ga spremiše put Ravella, kamo reče da se želi vratiti.Tek tamo mu se učini da je na sigurnom, pa zahvaljujući Bogu što ga je dotle doveo razveza svoju vrećicu i pozornije sve pregleda, što prije ne bješe učinio te otkri da posjeduje takve i tolike dragulje da će, ako ih proda po povoljnoj pa i nižoj cijeni, biti dvostruko bogatiji nego što je bio kad je na put krenuo. I pošto nađe načina da unovči dragulje, posla na Krf onoj ženi koja ga je izvukla iz mora lijepu svotu novca kao nagradu za učinjene usluge i slično posla u Trani onima koji su ga zaodjeli; a ostatak, ne želeći više trgovati, zadrža i čestito poživje do konca svoga vijeka. —

Dekameron Drugi dan - Peta novela

Peta novelaAndreuccio iz Perugie došavši u Napulj kupovati konje u

jednoj noći triput upadne u veliku opasnost, ali se svaki putizvuče i s rubinom se vrati svojoj kući.1

Drago kamenje što ga Landolfo nađe — poče Fiammetta na koju bijaše red pripovijedati — dozva mi u pamet novelu koja ne sadržava manje opasnosti od Laurettine, ali se utoliko od nje razlikuje što se ono možda nekoliko godina zbivalo, a ovo tijekom jedne jedine noći, kao što ćete čuti.2

Bijaše, kako jednom slušah, u Perugi3 neki mladić po imenu Andreuccio,4

sin Pietrov, trgovac konjima, koji, doznavši da su u Napulju konji vrlo jeftini,3 metnu u kesu pet stotina zlatnih fiorina i krenu onamo s drugim trgovcima, premda nikada do tada nije od kuće odlazio; stigavši tamo jedne nedjelje pod noć oko večernje6 raspita se u krčmara, te narednoga jutra ode na Tržnicu,7 i mnogo ih vidje, i veoma mu se svidješe, i pogađa-še se za više njih, ali ne mogavši se ni za jednoga pogoditi, da bi pokazao kako je došao kupovati, budući neuk i neoprezan, više puta pred očima prolaznika koji su se onuda vrzli izvuče svoju kesu s fiorinima. I dok se on tako cjenkao i pokazivao svoju kesu, dogodi se da neka mlada Sicilijanka, prelijepa ali pripravna da za malu nagradu ugodi svakomu muškarcu,8 prođe blizu njega i vidje njegovu kesu (a da je oni ne pri-mijeti) pa odmah u sebi reče: »Tko bi bio sretniji od mene kad bi oni novci bili moji?« i produži dalje. Bijaše s ovom djevojkom neka starica, također Sicilijanka, koja mu čim ugleda Andreuccia, pustivši djevojku da produži, pritrči i srdačno ga zagrli; a kad to djevojka vidje, ništa ne reče nego stade sa strane i poče promatrati. Andreuccio se okrenu starici, pre-pozna je i jako joj se razveseli, ali se ne zadržaše dugo u razgovoru, nego mu ona obeća da će ga pohoditi u svratištu i ode. a Andreuccio se opet

Andreucciovu kesu, a zatim staričinu srdačnost s njim, pokušavajući naći načina da se domogne toga novca, bilo svega bilo dijela, poče oprezno ispitivati tko je taj čovjek i odakle je, te što tu radi i kako ga ona poznaje. Starica joj sve podrobno o Andreucciu reče, da gotovo ni on ne bi bolje rekao, jer je dugo prebivala u njegova oca na Siciliji, a poslije i u Perugi; i još joj ispripovjedi gdje je odsjeo i radi čega je došao. Pošto mladica sve točno doznade o njegovu rodu i imenu, na tomu izgradi svoj lukav naum kako će doći do cilja; i vrativši se kući, zabavi staricu cijeli dan poslom, da se ne bi mogla svratiti Andreucciu; i dozvavši jednu svoju sluškinjicu koju bješe vrlo dobro obučila u takvim poslovima, uvečer je posla u krčmu gdje Andreuccio bijaše odsjeo. Stigavši tamo ona slučajno zateče na pragu baš njega, i upita ga za njega samoga. On joj reče da je to on, a ona ga na to povuče u stranu i reče: »Gosparu, neka plemenita gospa iz ovoga grada rada bi s vama razgovarati, ako vam je to po volji.« Čuvši je on, zamisli se i učini mu se da je doista naočit, te zaključi da se gospa zacijelo zaljubila u njega, kao da mimo njega ne bijaše drugoga lijepa momka u Napulju, pa joj odmah odvrati da je pripravan i upita je gdje i kada ta gospa želi s njim razgovarati. Njemu sluškinjica odgovori: »Gosparu, kad god zaželite doći, ona vas čeka kod svoje kuće.«Andreuccio smjesta, i ne javivši se nikomu u svratištu, reče: »Hajdemo, ti idi naprijed, a ja ću za tobom.«Tada ga sluškinjica odvede kući one djevojke koja je stanovala u ulici Malpertugio,9 kojoj samo ime kaže koliko je to pošteno mjesto. Ali on o tomu niti što znaše niti što sumnjaše, nego vjerujući da ide u poštenu kuću i k nekoj miloj gospi bezazleno uđe u tu kuću za sluškinjicom koja je išla sprijeda; i popevši se uza stube, kad sluškinjica već zovnu gospoda-ricu i reče: »Evo Andreuccia«, opazi je on gdje ga na vrhu stuba spremno čeka.Ona bijaše još jako mlada, visoka stasa i prekrasna lica, veoma gospodski odjevena i urešena. Kad joj se Andreuccio približi, poleti mu niz tri ste-penice raskriljenih ruku u susret, obisnu mu se o vrat i nijemo popostade neko vrijeme, kao da od prevelika ganuća ne mogaše progovoriti; zatim ga kroz suze poljubi u čelo i isprekidanim glasom reče: »O Andreuccio

moj, dobro mi došao.«Čudeći se tako nježnu zagrljaju sav iznenađen odgovori: »Gospođo, još bolje vas našao.«Na to ga ona uze za ruku i odvede ga gore u svoju gostinsku sobu, a odatle ne prozborivši snikn niriiečiuđe u ložnicu prožetu vonjem ruža, naranči-

Dekameron Drugi dan - Peta novela

te na srgovima povješane mnoge haljine,10 kako je tamo11 uobičajeno, i još mnogo drugih lijepih i raskošnih odjevnih predmeta; onako bezazlen, po svemu tomu čvrsto povjerava da ona mora biti gospa visoka roda. I kad sjedoše na neku škrinju podno njezine postelje, ovako mu ona poče govoriti: »Andreuccio,12 sigurna sam da se čudiš i mojim milovanjima i mojim suzama, jer me ne poznaješ, a vjerojatno nikada nisi čuo ni da me spominju, ali sada ćeš čuti nešto čemu ćeš se možda još više začuditi, a to je da sam ja tvoja sestra; i kažem ti, pošto mi je Bog iskazao tu milost da prije smrti vidim bar jednoga od svoje braće (kao što bih željela sve vas vidjeti), da neću umrijeti neutješena kada mi smrtna ura dođe; a ako ti možda ovo nikada nisi čuo, ja ću ti reći. Pietro, tvoj i moj otac, kao što si o tomu sigurno slušao, prebivaše dugo u Palermu,13 gdje su ga zbog njegove dobrote i ljubaznosti jako voljeli, a vole ga još i danas, svi koji ga upoznaše; ali između svih koji ga jako zavolješe najviše ga ljubljaše moja majka, koja bješe žena plemenita roda i udovica u ono vrijeme; toliko ga je ljubila da mu se bez obzira na strah od oca i braće i na svoju čast tako priljubila te sam ja došla na svijet, i evo me kao što me vidiš. Poslije, kad se dogodilo te Pietro morade otići iz Palerma i vratiti se u Perugiu, ostavi me još kao malu djevojčicu s majkom, i nikada se više koliko je meni znano ne sjeti ni mene ni nje. To bih mu jako zamjerila da ne bijaše moj otac, s obzirom na nezahvalnost koju pokaza prema mojoj majci (a da i ne govorimo o tomu kako bješe dužan voljeti mene kao svoju kćer koju mu ne rodi ni sluškinja ni razvratnica), koja ga je tako predano ljubila da je samu sebe i sve što je imala predala u njegove ruke a da i nije znala tko je on bio. Ali što sada? Loše i davno prošle stvari mnogo je lakše kuditi nego popraviti;14 ipak ovako dalje bješe. On me kao malu djevoj-čicu ostavi u Palermu, gdje odrastoh gotovo do ove dobi, te me moja mati, bogata žena, udade za jednoga iz Girgentija,15 za čestita čovjeka i dobra roda, koji se za ljubav mojoj majci i meni nastani u Palermu; i tu, kao uvjereni gvelf, poče snovati neku urotu s našim kraljem Karlom,16 ali kralj Fridrik17 za nju dozna prije nego što se ostvarila, te zbog toga moradosmo pobjeći sa Sicilije upravo kad očekivah da ću postati najo-dličnijom gospom koja ikada bijaše na tomu otoku. Uzevši sa sobom ono malo što mogosmo ponijeti (velim malo s obzirom na sve ono što smo imali), ostavismo svoje posjede i palače, i u ovaj grad18 se sklonismo, gdje se kralj Karlo19 pokaza prema nama tako zahvalan te nam djelomice nadoknadi štetu koju zbog njega bjesmo pretrpjeli, i dade nam posjede i kuće; i sveudilj daje momu mužu, koji je i tvoj zet, dobru potporu,20 kao što ćeš moći još vidjeti; i tako sam ti ovdje, gdje te po milosji Božjoj %r^eii

I rekavši to, ponovo ga zagrli, i nježno roneći suze poljubi ga u čelo. Kada Andreuccio ču tu pripovijest, koju ona tako skladno, tako pribrano ispriča da joj ni jednoga časa ne zape riječ u grlu niti joj se jezik zaplete, i kada se prisjeti da mu je otac zaista nekoć živio u Palermu, a sam po sebi poznavaše navade muškaraca koji u mladosti rado ljube, i kada još vidje nježne suze, i zagrljaje, i čedne poljupce, na dlaku povjerova sve što mu ona bješe rekla; pa pošto ona umuknu odgovori joj: »Gospođo, ne biste se morali čuditi što sam iznenađen, jer doista, ili moj otac nikada, koji god razlog tomu bješe, ne spomenu ni vašu majku ni vas, ili ako vas kada spomenu, to nikada ne dođe meni do ušiju, te tako o vama ništa ne znadoh baš kao da i ne postojaste; pa mi je toliko draže što vas ovdje kao sestru nađoh koliko tu bijah osamljeniji i koliko se manje ovomu nadah. I uistinu ne poznajem čovjeka tako visoka položaja kojemu ne biste bili dragi, a nekmoli meni skromnu trgovcu. Samo vas molim da mi jedno objasnite: kako saznaste da sam ovdje?«Ona mu odgovori: »Jutros mi to reče neka sirota žena koja često k meni zalazi, jer je dugo s našim ocem (po onomu što kaže) boravila i u Palermu i u Perugi; pa da mi se ne učini doličnijim da ti dođeš k meni kao u svoju kuću nego ja k tebi u tuđu bila bih ti već davno pohrlila.« Poslije ovih riječi stade ga posebno ispitivati o svim njegovim rođacima poimence, a Andreuccio joj o svima odgovori; i stoga još više povjerova ono što je manje trebao vjerovati.Kako dugo razgovarahu, a vrućina bijaše velika, naredi ona da se iznesu bijelo vino i kolači te ponudi Andreuccia da pije, a kad zatim ovaj htjede otići, jer već bijaše vrijeme večeri, ona mu nikako ne dopusti, nego hineći da se jako snuždila zagrli ga i reče: »Jao meni, dobro vidim kako ti je malo stalo do mene! Što bi ljudi pomislili da znaju kako si došao svojoj sestri, koju nikada prije nisi vidio, i u njezinu kuću gdje bi bio red da si i odsjeo, a sada hoćeš otići i večerati u svratištu! Doista, večeras ćeš sa mnom; pa premda moga muža nema kod kuće, što mi je jako žao, ipak ću te koliko mogu kao žena lijepo počastiti.«Ne znajući što da joj drugo odgovori Andreuccio reče: »Vi ste mi dragi, kao što sestra mora biti, ali ako ne odem, cijelu će me večer čekati na večeru i zamjerit će mi.«A ona tada reče: »Hvala Bogu imam valjda u kući koga poslati da kaže neka te ne čekaju; iako bi bilo mnogo uljudnije, a i dužnost bi ti bila, da poručiš svojim prijateljima neka dođu amo na večeru, a poslije, ako bi baš htio otići, mogli biste poći svi zajedno u društvu.« Andreuccio odgovori da večeras ne mari za svoje drugove; nego kad joj je

Dekameron Drugi dan - Peta novela

da ga ne čekaju na večeru; i zatim se, kad poslije duga razgovora sjedoše večerati, sjajno poslužiše mnogim jelima i ona lukavo otegnu večeru sve do mrkle noći; i kad ustadoše od stola, i Andreuccio htjede otići, ona mu reče da to nikako ne može dopustiti, jer Napulj nije takav grad da se po njemu noću hoda,21 osobito ako je čovjek stranac; i kao što bješe poručila da ga ne čekaju na večeru, tako reče da je i za konak učinila. Vjerujući u to i veseleći se (zaveden lažnim povjerenjem) što bješe s njom, on ostade. Raspredalo se dakle poslije večere nadugo i naširoko o svemu i svačemu, ne bez razloga; a kada dobar dio noći minu, ode ona sa svojim sluškinjama u drugu sobu, a Andreuccia ostavi da spava u njezinoj odaji i s njim nekoga dječarca da se nađe pri ruci ako mu što ustreba. Vrućina bijaše velika; stoga se Andreuccio videći da ostade sam brzo svuče do košulje i skide dugačke gaće i položi ih kraj uzglavlja; i kako je naravna potreba iskala da olakša trbuh zapita onoga dječarca gdje da to obavi, a on mu pokaza u jednom kutu sobe neka vratašca i reče: »Uđite tamo.«Andreuccio, prešavši prag bez straha, slučajno stade na neku dasku koja je na suprotnoj strani bila otkovana od grede, te se prevrnuvši tu dasku zajedno s njom stropošta dolje; ali mu je Bog toliko bio na pomoći, da se u padu ne ozlijedi, premda s prilične visine pade; ali se od glave do pete ukalja izmetom kojega to mjesto bješe puno. Da biste bolje razumjeli i ono što je rečeno i ono što slijedi, opisat ću vam kakvo bješe to mjesto. Bijaše to uska uličica (kakve se čestu između dviju kuća vide), a između jedne kuće i druge položene dvije grede, i na njima pričvršćene daske i mjesto gdje se sjedne;22 jedna od tih dasaka bješe ona s kojom on pade. Našavši se dakle dolje na uličici, jadan i žalostan Andreuccio poče zvati dječarca; ali dječarac, kako začu da je ovaj pao, tako odmah odjuri to reći gospodarici, ona pojuri u njegovu sobu i brže-bolje potraži njegovu odjeću; i našavši odjeću i u njoj novce koje je on ludo uvijek uza se nosio ne vjerujući nikomu, pošto se domože onoga radi čega bješe postavila zamku, pretvarajući se da je ona, Palermitanka, sestra jednoga Peruđin-ca, ne brinući se više za nj brzo ode zatvoriti vratašca kroz koja on bješe izašao kad pade.Kako mu se dječarac ne odzivaše, Andreuccio poče glasnije zvati, ali uza-lud. Stoga se već sumnjajući i prekasno se domišljajući prijevari uspe na zidić koji je zatvarao onu uličicu od glavne ulice, i prebacivši se na ulicu pristupi kućnim vratima koja je vrlo lako prepoznao; i tu stade dugo uza-lud dozivati i drmati ih i po njima udarati. Tada se rasplaka, kao onaj tko jasno spoznaje svoju nevolju, i poče govoriti: »Kuku meni, kako za kratko

I poslije mnogih drugih riječi opet poče lupati po vratima i vikati; i tako je činio sve dok nije probudio mnoge susjede koji ne mogavši podnijeti galamu ustadoše; a jedna se od sluškinja one žene, naoko sanjiva, pojavi na prozoru i prijekorno reče: »Tko to dolje lupa?«»Oh«, reče Andreuccio »zar me ne poznaješ? Ja sam Andreuccio, brat gospođe Fiordaliso.«23

Ona mu odgovori: »Čovječe Božji, ako si previše popio, naspavaj se pa se ujutro vrati; niti znam kakvoga Andreuccia ni kakve su to gluposti što govoriš; hajde s milim Bogom, a nas, molim te, pusti da spavamo.« »Kako!« reče Andreuccio »ne znaš što govorim? Znaš ti, znaš; nego ako na Siciliji tako brzo zaboravljaju svoju rodbinu, vrati mi bar odjeću koju sam kod vas ostavio, a ja ću u ime Božje drage volje otići.« Njemu ona, gotovo kroza smijeh, reče: »Tebi se kanda nešto snije, momče«; i u tren se oka rekavši to okrenu i zatvori prozor. Stoga se Andreuccio, već posve siguran da je prevaren, od žalosti i gnjeva sav pomami te naumi silom preoteti ono što riječima ne mogaše vratiti; stoga opet zagrabi velik kamen i još žešće nego prije stane mlatiti po vratima. Mnogim susjedima koji se već prije bjehu probudili i ustali dozlogrdi njegova lupa, i misleći da je to neki smutljivac koji je sve to izmislio da dosađuje onoj jadnoj ženi, pojaviše se na prozorima i, baš kao domaći psi što laju na zalutalo tuđe pseto, počeše govoriti: »Kakvo je to divljaštvo, dolaziti u ovo doba noći pred kuće čestitih žena i govoriti takve gluposti! Idi s milim Bogom čovječe; pusti nas da spavamo; a ako s njom imaš kakva posla, vrati se sutra, a noćas nas ne gnjavi.«Osokoljen možda tim riječima, pomoli se na prozoru ženine kuće neki njezin svodnik, kojega Andreuccio nije prije ni vidio ni čuo, te strašnim i divljim glasom viknu: »Tko je to dolje?«Andreuccio na taj glas podiže glavu i ugleda neku spodobu koja mu se učini, koliko mogaše razabrati, kao jako važan čovjek, lica obrasla crnom gustom bradom, koji kao da se tek bio probudio iz duboka sna te je zi -jevao i trljao oči. Njemu on, u nekom strahu, odgovori: »Ja sam brat te žene koja tu stanuje.«Ali onaj ne dočeka da Andreuccio završi svoj odgovor, pače mnogo strože nego prije reče: »Ne znam zašto se suzdržavam da ne siđem dolje i svojski te ne nalemam, ti pijano i dosadno magare kakvo jesi, što nam noćas ne daš spavati«; i povukavši se unutra zalupi prozorom. Neki susjedi, koji su bolje poznavali tko je onaj čovjek, ljubazno svjetova-hu Andreuccia: »Pobogu^čovječe, idi s milim Bogom, ako ne Jeliš noćas

Dekameron

Tada Andreuccio, prestrašen glasom i likom onoga i potaknut savjetima tih ljudi koji su mu kanda dobro željeli, tužan kao nikada nitko njegov i očajan zbog svoga novca, udari na onu stranu kojom ga je sluškinjica po danu vodila, ne znajući kamo bi pošao, i krenu natrag u svratiste. I gadeći se sam sebi zbog smrada koji se oko njega širio htjede sići k moru da se opere pa zakrenu nalijevo uz ulicu zvanu Ruga Catalana;24 i uspinjući se tako u gornji dio grada slučajno ugleda ispred sebe dvojicu koja su išla prema njemu s fenjerom u ruci, pa bojeći se da su žbiri ili kakvi na zlo spremni ljudi tiho se pred njima sakri u neku ruševinu koja bješe u blizi -ni. Ali ovi, kao da se baš na to mjesto uputiše, uđoše u istu ruševinu; i tu ga jedan od njih, rasprtivši s ramena nekakvo oruđe, poče s onim drugim razgledavati i različite stvari o njemu govoriti.1 dok govorahu, jedan reče: »Ma što je ovo! Većega smrada u životu nisam oćutio«; i rekavši to, podiže malo fenjer, pa kad ugledaše siromaška Andreuccia začuđeni upitaše: »Tko je Božji?«Andreuccio je šutio; ali mu se oni približiše sa svjetlom i upitaše što tamo tako opoganjen radi. Andreuccio im sve po redu ispriča što mu se dogodilo. Oni se dosjetiše gdje ga je to zlo moglo snaći i među sobom rekoše: »To se sigurno dogodilo u kući onoga razbojnika Buttafuoca.«25 1 okrenuvši se njemu jedan reče: »Moj kume, iako si izgubio novce, zahvali Bogu što ti se dogodilo da si pao i da više nisi mogao ući u onu kuću; jer da nisi pao, budi siguran da bi te zaklali čim bi zaspao, pa ne bi izgubio samo novce nego i glavu. Ali što ti sada vrijedi plakati? Prije bi zvijezdu s neba skinuo nego i paru natrag dobio; a lako bi mogao i poginuti, ako onaj dočuje da si i riječi o tomu zucnuo.«I rekavši to, stadoše se nešto dogovarati, pa mu kazaše: »Vidiš, ti si nam se smilio, pa zato, ako nam se hoćeš pridružiti u poslu na koji se spremamo, čini nam se da će ti zacijelo pripasti u dio mnogo više nego što si izgubio.«Andreuccio, onako očajan, odgovori da je na to spreman. Toga dana bijaše pokopan napuljski nadbiskup, gospodin Filippo Minu-tolo,26 a bijaše pokopan s bogatim ornatom, i s jednim rubinom na prstu koji je vrijedio preko pet stotina zlatnih fiorina, a ova ga dvojica htjedoše poći opljačkati, i tako Andreucciu otkriše svoj naum. A Andreuccio, vođen više pohlepom nego razborom, krenu s njima; i dok iđahu prema stolnoj crkvi,27 kako je Andreuccio strašno zaudarao, reče jedan: »Ne bismo li se mogli kamo svratiti da se ovaj malo opere, da ne smrdi ovako grozno?« Drugi reče: »Možemo, tu smo blizu jednoga bunara na kojemu je obično

Drugi dan - Peta novela

Stigavši do toga bunara nađoše uže, ali kabao bješe skinut;28 stoga odluči-še da ga svezu na uže i spuste u bunar da se dolje opere, pa kada se opere neka povuče uže i oni će ga gore izvući; tako i učiniše. Pošto ga spustiše u bunar, dogodi se da nekoliko općinskih zbira, koji od vrućine i od trke za nekim bjehu ožednjeli, dođe na taj bunar piti. Kad ih ona dvojica opaziše umah pobjegoše, tako da ih žbiri koji tamo dođoše piti ne bjehu ni primijetili. A Andreuccio, koji se na dnu bunara već bješe oprao, zadrma uzetom. Žedni žbiri, odloživši štitove, i oružje, i vrhnjake, počeše vući uže misleći da o njemu visi kabao pun vode. Kada se Andreuccio primače rubu bunara ispusti uže i rukama se njega dohvati. Kad vidješe to oni spopade ih takav strah da bez riječi pustiše uže i pobjegoše glavom bez obzira; tomu se Andreuccio jako začudi, a da se čvrsto ne držaše pao bi na dno te bi se unesrećio a možda i ubio; ali kad se izvuče i nađe oružje za koje je znao da ga njegovi drugovi nisu nosili, još se više poče čuditi.Ali strašeći se i ne znajući što da uradi ništa ne dotaknu, nego žaleći se na zlu kob odluči da ode te krenu ne znajući ni sam kamo. Idući tako susrete se s ona dva svoja druga koji dolažahu da ga izvuku iz bunara; pa kad ga ugledaše začudiše se jako i upitaše ga tko ga uvuče iz bunara. Andreuccio odgovori da ne zna, te im potanko ispriča kako se to zbilo i što je našao kraj bunara. Oni se dosjetiše što je bilo te mu u smijehu ispripovjediše zašto bjehu pobjegli i tko bijahu oni što ga izvukoše; i budući da već bijaše ponoć, ne proslovivši više odoše do stolne crkve i bez po muke u nju uđoše i stadoše kraj velike mramorne grobnice, 29 te svojim oruđem podigoše pretešku ploču, toliko da se čovjek unutra mogao uvući, i podupriješe je.Kad to učiniše, reče jedan: »Tko će ući unutra?« Drugi mu odgovori: »Ja neću.« »Neću ni ja« reče onaj »nego neka uđe Andreuccio.« »Ja to bogme neću« reče Andreuccio.Ali se njih obojica okrenuše k njemu i rekoše: »Kako nećeš ući? Tako mi Boga, ako ti unutra ne uđeš, tako ćemo te ovim željeznim polugama raspaliti po glavi, da ćeš se od toga mrtav srušiti. Prestrašen Andreuccio uđe unutra, i ulazeći pomisli u sebi: »Ovi me tjeraju da uđem da me prevare, jer kad im sve predam, dok se budem mučio da izađem iz grobnice, oni će otići za svojim poslom, a ja ću ostati bez ičega.« I zato odluči najprije odvojiti svoj dio; i prisjetivši se dragocjena prstena što ga oni spominjanu, čim siđe na dno skide ga s prsta nadbisku-i b i ga aatače, a ziitinj im predade pastirski štap i mitru i rukavice,

Dekameron Drugi dan - Šesta novela

počeše tvrditi da još mora biti prsten i rekoše mu da ga posvuda potraži; ali on ih praveći se da ga traži i odgovarajući da ga ne nalazi držaše malo u iščekivanju. S druge strane oni, lukavi kao i on, govoreći mu da dobro potraži izvukoše polako potporanj koji držaše grobnu ploču i pobjegoše ostavivši njega zatvorena u grobnici. Kako bješe Andreucciu pri duši kad to oćutje svatko može lako zamisliti.On više puta pokuša, i glavom i ramenima, može li podići ploču, ali se uzalud trudio; stoga od teška jada malaksa i obeznanjen pade na mrtvo nadbiskupovo tijelo;30 i da ih je tko tada vidio teško bi mogao prepoznati tko je pravi mrtvac, nadbiskup ili on. Ali kada se poslije osvijesti gorko poče plakati znajući da ga tu neminovno čeka jedan od ova dva konca: ili će morati u toj grobnici, ako nitko više ne dođe da je otvori, umrijeti od gladi i smrada među crvima lešine, ili će, ako dođu i nađu ga unutra, biti obješen kao lupež.Dok je u takvim mislima i jako ojađen čamio začu u crkvi korake i ra-zgovor više ljudi koji su po njegovu sudu dolazili da učine ono što on sa svojim drugovima već bješe učinio, pa sav protmu od straha. Ali pošto ovi otvoriše grobnicu i podupriješe ploču stadoše se prepirati tko će u nju ući, i ni jedan to ne htjede učiniti; ipak poslije duga prepiranja jedan pop reče: »Čega se bojite! Zar mislite da će vas požderati? Mrtvi ne jedu ljude; ući ću ja.« I to rekavši, leže potrbuške na rub grobnice pa glavu okrenu van a noge pruži unutra da bi se spustio. Videći to Andreuccio uspravi se, zgrabi popa za jednu nogu i napravi se kao da ga hoće dolje povući. Kada to pop osjeti ispusti jeziv krik i hitro se baci iz grobnice van. Od toga se svi prestrašiše, ostaviše grobnicu otvorenu i nagnuše u bijeg kao da ih tisuću vragova goni.Videći to Andreuccio, veseliji nego što se nadao brzo se izvuče van i istim onim putem kojim bijaše došao izađe iz crkve; dan se već bližio kad on, hodajući nasumce s onim prstenom na prstu, stiže na obalu, a odatle nabasa i na svoje svratiste, gdje nađe da ga svi drugovi i krčmar cijelu noć u brizi čekahu. Pošto im ispripovjedi što mu se dogodilo, svima se po krčmarovu savjetu učini da je za njega najbolje otputovati iz Napulja. To Andreuccio spravno uradi i vrati se u Perugiu, pošto sve što imaše uloži u jedan prsten, a bješe pošao konje kupovati. —

Šesta novelaGospu Beritolu, pošto izgubi dva sina, nađu s dva srndaća na nekom otoku, a ona odatle pode u Lunigianu; tamo jedan od sinova stupi u službu njezina gospodara i obljubi mu kćer te dopadne tamnice. Sicilija se pobuni protiv kralja Karla, i majka prepozna sina koji se ženi gospodarovom kćeri i nalazi svoga brata, te se uspinju na visoki položaj.!

Dugo su se gospe i mladići smijali Andreucciovim nezgodama što ih Fiammetta ispripovjedi, kad Emilia, čuvši da je novela završena, po kraljičinoj zapovijedi ovako poče:— Teški su i mučni različiti obrati Fortune, ali koliko god se puta o tomu govori, toliko se puta bude naši umovi koji se lako uspavljuju u svojim varkama, pa sudim da to moraju bez žaljenja slušati i sretni i nesretni, jer prve poučava, a druge tješi. I zato, premda je o tomu već mnogo rečeno, kanim vam ispričati novelu koja je jednako istinita i dirljiva; pa iako joj je konac veseo, takva je i tolika gorčina bila, te jedva mogu vjerovati da je radost koja slijedi imalo može zasladiti. Premile gospe, valja vam znati da je poslije smrti cara Fridrika Drugo-ga2 — kraljem Sicilije okrunjen Manfredi,3 u kojega je veoma visok po-ložaj zauzimao neki plemić iz Napulja, po imenu Arrighetto Capece, 4

čija žena bijaše veoma lijepa i plemenita gospa, također Napoletanka, po imenu Beritola Caracciola.5 Taj Arrighetto imaše vlast nad otokom u svojim rukama, pa kad ču da kralj Karlo Prvi6 bješe pobijedio i ubio Manfredija kod Beneventa,7 i da mu se cijelo kraljevstvo priklonilo, ne pouzdavajući se u prevrtljivu vjeru Sicilijanaca i ne hoteći postati Podanikom neprijatelju svoga gospodara stade se pripremati za bijeg. Ali to doznadoše Sicilijanci te namah njega i mnoge njegove prijate- lie

i cin^Konilro Lrolia \/lonft-»rliici i^t-n^ičp Van siižnip kraliu Karlu, a.

Dekameron Drugi dan - Šesta novela

Beritola, ne znajući što se zbilo s Arrighettom i bojeći se onoga što se bijaše dogodilo, u strahu od sramote napusti sve što imaše i sa sinom se, kojemu možda bješe osam godina i zvaše se Giuffredi, bremenita i uboga, ukrca na neku lađicu i pobježe na Lipari8 gdje rodi drugo mu-ško dijete i dade mu ime Scacciato;9 i uzevši dojilju, sa svima se ukrca na brodić da se vrati u Napulj rodbini.Ali se zbi drugačije nego što ona bješe snovala, jer jak vjetar zanese brodić, koji bješe krenuo u Napulj, na otok Ponzo10 gdje, uplovivši u morsku dražicu, počeše čekati povoljno vrijeme za svoje putovanje. Gospa Beritola, iskrcavši se kao i ostali na otok i našavši na njemu neko samotno i zabačeno mjesto, tu poče sama samcata jadikovati za svojim Arrighettom. I tako je činila iz dana u dan kad se dogodi, dok ona bijaše zanijeta svojim tugovanjem, da stiže galija s gusarima koje nitko, ni mornar ni tko drugi, ne vidje, te ih sve bez borbe zarobiše i odvedoše.Gospa Beritola, okončavši svoju svakodnevnu jadikovku i vrativši se na žalo da vidi sinove, kako bijaše navikla činiti, nikoga živa tamo ne nade; isprva se tomu začudi, a zatim, naglo naslutivši što se zbilo, baci pogled na more i vidje galiju kako ne odmaknuvši još mnogo od kraja za sobom vuče brodić. Po tomu odmah spozna da je uz muža sada još i sinove izgubila, pa se uboga, i sama, i napuštena, ne znajući hoće li ikada ijedno od njih više vidjeti, ostavši tu i dozivajući muža i djecu obeznanjena sruši na žalo. Tu nikoga ne bješe tko bi hladnom vodom ili čim drugim prizvao odbludjele snage, pa su njezini duhovi po miloj volji mogli lutati kamo su htjeli;11 ali pošto se u jadno tijelo vratiše odbjegle snage zajedno sa suzama i plačem, dugo ona dozivaše sinove tražeći ih mnogo po svim špiljama. Ali pošto uvidje da joj trud bješe uzaludan, a noć se već spuštala, nadajući se ni sama ne znajući čemu poče se brinuti o sebi te ode od žala i vrati se u onu špilju gdje je običavala plakati i tužiti.I pošto provede noć u veliku strahu i neiskazanoj boli, te svanu novi dan i minu već treća ura,12 glad je prisili te poče pasti travu, jer sinoć ne bijaše večerala; i pošto se nasitila kako je mogla, plačući se predade mislima o svomu budućem životu. Dok njima još bijaše zaokupljena, opazi kako dođe srna i uđe u susjednu pećinu,13 a malo poslije iz nje izađe i ode u šumu; stoga ona ustade i uđe tamo odakle srna bješe izašla, i tu vidje dva laneta, možda istoga dana osrnjena, koja joj se učiniše najslađim i najljupkijim stvorenjima na svijetu; pa kako joj od posljednjega porođaja još ne bješe presahlo u grudima mlijeko, nježno

kao što bi podojila majku; i od toga časa ne razlikovahu majku od nje. Plemenitoj se gospi sada učini da je u toj pustoši našla društvo, te pasući travu i pijući vodu, i stalno plačući kad god bi se sjetila muža i djece i svoga prošloga života, bijaše spremna tu živjeti i umrijeti, udomaćivši se i sa srnom i s njezinom lanadi.I živeći tako plemenita žena podivlja; a poslije nekoliko mjeseci do-godi se da zbog oluje isto onako uplovi neki brodić iz Piše14 tamo gdje ona onda bješe stigla, i više dana tu ostade. Bijaše na tom brodiću neki plemić po imenu Currado iz kuće markiza Malespinija15 sa svojom vrlom i pobožnom gospom;16 a dolažahu s hodočašća po svim svetim mjestima što ih u kraljevini Pugli ima,17 i vraćahu se svomu domu. Da rastjera dosadu on jednoga dana sa ženom i s nekoliko slugu i pasa pođe obići otok; i nedaleko mjesta gdje življaše gospa Beritola počeše Curradovi psi goniti ona dva laneta koja već bijahu ponarasla i onuda pasla; i ta lanad, kada ih psi pognaše, ne pobjegoše nikamo drugamo nego u pećinu u kojoj bijaše gospa Beritola. Kad ona to vidje, ustade i zgrabi neki štap pa suzbi pse; uto Currado i njegova žena stigoše za psima i videći nju, koja bijaše preplanula, i smršavila, i porunjavila, 18

začudiše joj se, a ona njima mnogo više. Ali pošto na njezine molbe Currado otjera svoje pse, poslije duga nukanja skloniše je da im reče tko je i što tu radi; i ona im potanko otkri svoje podrijetlo i sva svoja stradanja i svoju ljutu nakanu. Kada to ču Currado koji je veoma do-bro poznavao Arrighetta Capecea,19 zaplaka od ganuća i mnogim je riječima pokuša odvratiti od tako strašne nakane nudeći joj da će je odvesti njezinoj kući ili držati kod sebe i poštovati kao sestru, pa neka stoji dok joj Bog ne pošalje sretniju sudbinu. Kada gospa ne pristade na njegove ponude, ostavi Currado s njom svoju ženu i reče joj da naredi da se onamo donese jelo i da nju, koja bijaše sva u dronjcima, zaodjene nekom svojom haljinom te da sve učini ne bi li je sa sobom odatle povela. Plemenita gospa ostade s njom i pošto se prvo s go -spom Beritolom isplaka nad njezinim nesrećama naredi da se donese odjeća i hrana i na jedvite je jade nagovori da se obuče i da jede; i naposljetku, pošto je na mnoga moljenja ona tvrdila da nikada neće poći tamo gdje je poznaju, navede je da s njom pođe u Lunigianu 20 i da povede dvoje lanadi i srnu koja se međutim bješe vratila i oko nje se mnogo umiljavala, na veliko čuđenje plemenite gospe. I tako, kada se vrijeme razgalilo, gospa Beritola se s Curradom i s njegovom ženom ukrca na njihov brod, a s njima srna i dvoje lanadi (po ona bješe prozvana Cavriuola, jer joj svi ne znahu imena), te

Dekameron

popeše do njihova grada.22 Tu gospa Beritola obuče udovičke haljine i ostade kao komorkinja kod Curradove žene, vazda poštena, i ponizna, i poslušna, brinući se uvijek za svoju lanad i hraneći ih. Oni gusari koji bijahu kod Ponza zarobili brod kojim putovaše gospa Beritola, a nju ostaviše jer je ne bijahu vidjeli, sa svom ostalom čeljadi otploviše u Genovu;23 i kada tu vlasnici galije podijeliše plijen,24 medu ostalim stvarima slučajno zapade u sreću nekom gosparu Guasparrinu Doria,25 dojilja gospe Beritole, i s njom oba dječaka, te on nju zajedno s dječacima posla svojoj kući da ih drži kao sluge u kućanstvu.26 Duboko rastužena zbog gubitka svoje gospodarice i zbog nesretne sudbine koja snađe nju i dječake, dojilja dugo plakaše. Ali pošto uvidje da joj suze ne koriste i da postade sluškinjom zajedno s njima, premda bješe siromašna ona ipak bijaše mudra i razborita; stoga se najprije utješi koliko mogaše, a zatim se razmotrivši kamo dopadoše, dosjeti da bi dječaci možda imali neprilika ako bi ih tko prepoznao;27 a osim toga, nadajući se da bi se prije ili poslije mogla promijeniti sreća i da bi oni mogli, ostanu li živi, opet steći izgubljeni položaj, naumi da nikomu ne otkriva tko su dok ne dođe pravi čas, pa je svima koji su je o tomu pitali govorila da su njezini sinovi. I starijega nije zvala Giuffredi, nego Giannotto di Procida,28 a mlađemu nije marila mijenjati imena; i s krajnjim oprezom objasni Giuffrediju zašto mu je promijenili ime i kojoj bi pogibelji bio izvrgnut kad bi se saznalo tko je; i to mu nije rekla jedanput, nego ga je mnogo puta i često na to podsjećala; i toga se dječak, jer bijaše bistar, slijedeći pouke mudre dojilje, savršeno držao. Tako dva dječaka, loše odjeveni i još gore obuveni, obavljajući sve grube poslove zajedno s dojiljom strpljivo provedoše više godina u kući gospara Guasparrina. Ali kada Giannotto navrši šesnaest godina, pokazujući plemenitiji duh nego što sluzi dolikuje, prezre prostotu služinskoga položaja i ode iz službe gospara Guasparrina te se ukrca na galije koje plovljahu u Aleksandriju i mnoge krajeve proputova, ali ne mogaše ni u čemu napredovati. Naposljetku, koje tri četiri godine pošto ode od gospara Guasparrina, izrastavši u prekrasna i stasita mladića i čuvši da mu je još živ otac kojega je mrtvim držao, ali da je u tamnici i u sužanjstvu kralja Karla, očajan zbog zle sudbine lutaše svijetom dok ne stiže u Lunigianu, gdje slučajno postade slugom Cur-rada Malaspine i zadovolji ga svojom predanom službom. I premda ponekad viđaše svoju majku koja bijaše s Curradovom ženom, nije-danput je ne prepozna, niti ona njega, toliko bijaše vrijeme izmijenilo i jedno i drugo od onoga obličja kakvi bijahu kad se posljednji put

Drugi dan - Šesta novela

Dok tako Giannotto služaše Currada, dogodi se da jedna Curradova kći, po imenu Spina, ostade udovica za nekim Nikolom iz Grignana 29 i vrati se u očevu kuću; i bijaše ona veoma lijepa i ljupka, u mladena-čkoj dobi od šesnaest navršenih godina,30 i slučajno se zagleda u Gian-notta, i on u nju, i žarko se jedno u drugo zaljubiše. Ta ljubav ne ostade dugo bez zadovoljenja, i potraja više mjeseci a da to nitko ne opazi. Stoga oni postadoše previše sigurni i počeše se neopreznije ponašati nego što se u takvim slučajevima smije. I šećući jednoga dana lijepom i gustom šumom, djevojka i Giannotto izdvojiše se od svega ostaloga društva i pođoše naprijed; i kad im se učini da su dovoljno odmakli od drugih, sklonivši se na neko ubavo mjestašce obraslo mekom tra-vom i cvijećem i zaklonjeno drvećem, prepustiše se jedno drugomu u ljubavnoj slasti. I kako već dugo bijahu zajedno, premda se njima od velikog užitka veoma kratkim učini, prvo ih njezina majka zateče, a zatim i Currado. Prekomjerno ojađen tim prizorom, ne rekavši niko-mu zašto, naredi on trojici sluga da ih uhvate i svezane odvedu u neki njegov kaštel; i vrati se zaslijepljen čemerom i gnjevom, nakan da ih oboje sramno pogubi.Premda se majka mlade žene jako smutila i smatrala da joj je kći za taj grijeh zaslužila najtežu kaznu, ipak, kada po nekim Curradovim ri-ječima razabra što on snuje s krivcima, ne mogavši to podnijeti žurno ode do svoga razgnjevljenoga muža i uze ga preklinjati da se u jarosti ne prenagli i pod starost ne postane ubojicom svoje kćeri, i da ne okalja ruku krvlju svoga sluge, nego neka nađe drugi način da iskali gnjev, primjerice da ih baci u tamnicu neka tamo okajavaju i oplakuju počinjeni grijeh; i toliko ga je takvim i mnogim drugim riječima ku-mila i zaklinjala njegova pobožna žena da ga je odvratila od nauma da ih pogubi; te on naredi da se svako od njih zatvori u posebnu tamnicu i da ih tamo dobro čuvaju dajući im malo hrane i zadajući im mnogo nevolja, sve dok on drugačije ne odluči; i tako bješe učinjeno. Kakav bijaše njihov život u sužanjstvu i u neprestanim suzama i u duljim postovima nego što im bjehu potrebni, to svatko može lako zamisliti. Dok su živjeli dakle Giannotto i Spina tako tužnim životom, te već prođe puna godina a da ih se Currado ne sjeti, dogodi se da kralj Petar Aragonski, uroćen s gosparom Gianom di Procida, diže bunu na Siciliji i preote je kralju Karlu,31 čemu se Currado kao gibelin jako obradova.Kad to Giannotto doču od jednoga svoga tamničara, duboko uzdahnu

čf: "■Jao> l?dna k mene- Pr°đe već četrnaest godina kako se zlopa-

Dekameron

ali se više ne nadam ničemu dobru od toga jer dopadoh tamnice iz koje ne mislim da ću ikada živ izaći!«»Zbog čega?« reče tamničar. »Što se tebe tiče što moćni kraljevi rade? Kakva si ti posla imao na Siciliji?«Giannotto mu reče: »Čini mi se da će mi srce prepući kada se sjetim što moj otac tamo nekoć bješe; i premda bijah još nejako dijete kad pobjegoh sa Sicilije, ipak se sjećam da joj on bješe gospodar za života kralja Manfredija.«Tamničar proslijedi: »A tko bijaše tvoj otac?«»Sada bez straha smijem objaviti« reče Giannotto »tko mi je otac, jer vidim da sam izvan pogibelji zbog koje sam se to bojao otkriti. On se zvao, a i sada se zove ako je živ, Arrighetto Capece, a meni nije ime Giannotto nego Giuffredi; i nimalo ne sumnjam da bih zadobio viso -ku čast kad bih odavde izašao i vratio se na Siciliju.« Valjani ga čovjek ništa više ne upita, nego prvom zgodom ovo ispriča Curradu. Kad to ču Currado ničim ne odade tamničaru da mu je do toga stalo, nego ode gospi Beritoli i ljubazno je upita je li s Arrighet- tom imala nekoga sina koji se zove Giuffredi. Gospa plačući odgovori da bi se tako zvao njezin stariji sin od dvojice koju je imala kad bi bio živ i da bi imao dvadeset i dvije godine.33

Kad to ču Currado, prosudi da bi to mogao biti on, i pade mu na um, ako je zaista tako, da može u isto vrijeme veliko milosrđe uči -niti i svoju sramotu i sramotu svoje kćeri oprati davši je njemu za ženu; i stoga kriomice dade dovesti Giannotta te ga podrobno ispita0 svemu njegovu dotadašnjem životu. I zaključivši po mnogim očitim znacima da je on uistinu Giuffredi, sin Arrighetta Capecea, rečemu: »Giannotto, ti znaš kakvu si mi i koliku uvredu nanio po mojojrođenoj kćeri, umjesto da uvijek nastojiš svojim djelima čuvati mojučast i čast svega što je moje, kao što dolikuje da sluga čini, jer sam stobom dobro i prijateljski postupao; i mnogo bi bilo onih koji bi tedali sramotno usmrtiti, da si im učinio ono što meni učini;34 ali togamoja samilost nije dopustila. Sada kad vidim da si, kao što veliš, sinplemića i plemkinje, ja želim okončati tvoje patnje i, ako ti htjedneš,izvući te iz bijede i sužanjstva u kojemu čamiš, te odjednom tvoju čast1moju ponovno uzdignuti na dolično mjesto. Kao što znaš, Spina kojusi naveo na grešnu ljubav, nedostojnu tebe i nje, udovica je s velikim idobrim mirazom; kakav joj je odgoj i tko su joj otac i mati, i to znaš;o tvomu sadašnjem stanju ne velim ništa. Zato sam pripravan, akohoćeš, da ona koja ti u nepoštenju bijaše draganom sada u poštenju

Drugi dan - Šesta novela

je volja ovdje ostaneš.«Sužanjstvo bijaše iscrpilo Giannottovo tijelo, ali mu ni u čemu ne bi -jaše umanjilo plemenitosti duha što ga imaše po podrijetlu ni duboke ljubavi što je osjećaše prema svojoj dragani. Stoga, koliko god žarko žuđaše ono što mu je Currado nudio i znaše da je u njegovoj moći, ipak ni u čemu ne odusta od onoga što mu veličina duha kazivaše da mora reći, pa odgovori: »Currado, ni želja za gospodstvom, ni pohlepa za novcem, ni bilo koji drugi razlog ne navedoše me da tebi ili ičemu tvomu kao izdajica namjestim stupicu. Ljubio sam tvoju kćer, i ljubim je, i zauvijek ću je ljubiti, jer je smatram dostojnom svoje ljubavi; i premda se prema mišljenju prosta puka nisam s njom pošteno ponio, ja počinih tek onaj grijeh koji mladost uvijek sa sobom nosi. Kad biste njega htjeli spriječiti, valjalo bi oduzeti nam mladost, a kad bi se starci htjeli spomenuti da su i oni bili mladi i tuđe grijehe mjeriti svojima i svoje tuđima, on ne bi bio tako težak kako se tebi i mnogim drugima čini; a počinih ga kao prijatelj, a ne kao neprijatelj. 35 Ono što mi sada nudiš oduvijek sam želio, i da sam vjerovao da će mi želja biti uslišana, davno bih je već bio zaprosio; i toliko će mi to sada biti milije, koliko je manje bilo moje ufanje. Ako u srcu ne ćutiš to što ti riječi pokazuju, ne budi u meni varave nade; naredi da me vrate u tamnicu i tamo me muči koliko hoćeš, jer dokle god budem ljubio Spinu, dotle ću njoj za ljubav voljeti i tebe, i što god mi učinio, ja ću te štovati.« Čuvši ga Currado se zadivi i spozna da je velikodušan, i vidje da je njegova ljubav gorljiva, pa mu stoga još draži postade; i zato ustade, zagrli ga i poljubi, i ni časa ne časeći zapovijedi da potajno dovedu Spinu. Ona bijaše od tamnovanja mršava, i blijeda, i slaba, te se gotovo drugom ženom činila, a tako i Giannotto drugim muškarcem; takvi u Curradovoj nazočnosti obostranim pristankom uglaviše zaruke po našem običaju.I pošto im on više dana, a da nitko ne dozna da se išta zbilo priskr-bljivaše sve što im bijaše potrebno i što oni zaželješe, učini mu se da je došlo vrijeme da obraduje njihove majke te pozva svoju ženu i Ca-vriuolu i ovako im reče: »Što biste rekli, gospođo, kad bih vam vratio vašeg starijega sina kao muža jedne od mojih kćeri?« Cavriuola mu odgovori: »Što bih vam drugo mogla reći nego to da bih vam toliko zahvalnija bila koliko mi je draže od života ono što biste mi vratili, kad bih vam uopće mogla većma zahvalnosti dugovati nego što dugujem; a kad biste mi ga vratili kao što kažete, dijelom biste jjj.moju izgubljenu nadu«; i zamuknu u suzama.

I

Dekameron

ti doveo takva zeta?«Njemu žena odgovori: »Čak i da nije mladić plemenita roda nego ka-kav bijednik, kad bi se vama sviđao svidio bi se i meni.« Tada reče Currado: »Ja se nadam da ću od vas za koji dan sretne žene učiniti.«I kada vidje da dvoje mladih već poprimi prijašnje obličje, bogato ih zaodjenu pa upita Giuffredija: »Ne bi li ti radost koju osjećaš bila veća kada bi ovdje ugledao svoju majku?«Njemu Giuffredi odgovori: »Ne mogu vjerovati da je nadživjela žalo-sti i nesreće koje su je zadesile; ali kad bi ipak bila živa, neizmjerno bih se razveselio, a mislim da bih uz njezin savjet spasio velik dio svoga negdašnjega imetka na Siciliji.«Tada Currado naredi da dođu i jedna i druga gospa. Njih se obje ra-dosno začude nevjesti, a nisu se manje čudile ni tomu što je moglo Currada na toliku blagost navesti da je uda za Giannotta. Njega gospa Beritola, zbog riječi koje je čula od Currada, poče promatrati, i neka tajna sila probudi u njoj sjećanje na dječačke crte lica njezina sina, te ne istući drugih dokaza, raskriljenih ruku poleti k njemu i obisnu mu se oko vrata; a preobilje materinske ljubavi i radosti ne dade joj ni riječi izustiti, nego je toliko zapljusnu da se kao mrtva sruši sinu u naručaj. Premda se on silno začudi, spomenuvši se da ju je mnogo puta na dvoru vidio a nikada je nije prepoznao, ipak se smjesta u njemu javi glas krvi i, kudeći sebe zbog prijašnjega nemara, stegnu je plačući u zagrljaj i nježno je poljubi. Ali pošto Curradova gospa i Spina samilosno priskočiše gospi Beritoli u pomoć s hladnom vodom i drugim umijećem, povratiše joj se odbludjele snage te ona ponovno zagrli sina ridajući i tepajući mu mile riječi; i puna materinske nježno-sti tisuću ga puta i više poljubi, a on ju je s mnogo poštovanja gledao i prihvaćao.Ali kad se još tri-četiri puta pozdraviše u duši razdragani na veliku radost i uživanje nazočnih, ispripovjediše jedno dragomu svaku svo-ju zgodu; i pošto Currado već bijaše obavijestio svoje prijatelje uz sveopće zadovoljstvo o novoj svojti i zapovjedio da se priredi lijepa i veličanstvena svečanost, Giuffredi mu reče: »Currado, vi ste me mnogo čime obradovali i dugo ste mi majku častili: pa da ne biste ništa propustili od onoga što možete učiniti, sada vas molim da moju majku i moje svečare i mene razveselite nazočnošću moga brata, ko -jega kao slugu drži u kući gospar Guasparrino Doria koji, kako vam već rekoh, i njega i mene zarobi na gusarenju; i zatim vas molim da

Drugi dan - Šesta novela

u zemlji i da pokuša doznati što je s mojim ocem Arrighettom, je li živ ili je mrtav; i ako je živ, kako mu je; pa kad se o svemu potanko raspita, neka se k nama vrati.«Svidje se Curradu Giuffredijeva molba, pa bez odlaganja posla najpo-uzdanije ljude u Genovu i na Siciliju. Onaj koji ode u Genovu, našavši gospara Guasparrina u Curradovo ga ime uljudno zamoli da mu poša-lje Scacciata i njegovu dojilju, i pripovjedi mu sve po redu što bijaše Currado učinio za Giuffredija i za njegovu majku. Gospar Guasparrino se jako začudi kad to sazna pa reče: »Zaista bih za Currada učinio sve što želi ako bih mogao; i zbilja su u mojoj kući već četrnaest godina taj dječak kojega tražiš i nekakva mu majka, i rado ću mu ih poslati; ali ćeš mu s moje strane reći da se čuva i ne vjeruje previše, osobito da ne vjeruje pričama toga Giannotta koji sada kaže da se zove Giuffredi, jer je taj čovjek mnogo gori nego što on sluti.« I rekavši to, pošto pogosti valjana čovjeka, potajno dade pozvati dojilju i oprezno je ispita o ovom slučaju. A ona se pošto već bješe čula za pobunu na Siciliji36 i saznala da je Arrighetto živ otrese straha i sve mu po redu reče, i otkri mu razlog zašto je tako postupala. Gospar Guasparrino, videći da se dojiljini iskazi potpuno slažu s iskazima Curradova izaslanika, poče vjerovati njezinim riječima; i istraživši cijelu tu zgodu, kao veoma prepreden čovjek, i na ovaj i na onaj način, i nalazeći sve više dokaza o istinitosti događaja zasrami se što je onako ružno postupao s dječakom, i da to popravi, znajući tko bijaše i tko je Arrighetto, dade mu svoju lijepu jedanaestogodišnju kćer za ženu s velikim mirazom; i pošto u to ime priredi veliku svečanost, ukrca se s mladićem i kćeri i Curradovim izaslanikom i dojiljom na dobro oružanu galiju i otplovi u Lerici;37 tu ga Currado dočeka, te s cijelom družbom pođe u jedan Curradov kaštel koji ne bješe daleko, gdje bješe priređena sjajna gozba.Nemoguće je riječima iskazati kolika je bila majčina radost kad jeugledala svoga sina, koliko su se braća jedan drugomu obradovala,koliko svih njih troje dojilji, koliko svi zajedno gosparu Guasparrinu injegovoj kćeri, i on svima njima, i kako su se svi opet veselili zajednos Curradom, i njegovom ženom, i sinovima mu, i prijateljima; stogavama, gospe, prepuštam da to zamislite. Da veselje bude potpuno,htjede Gospod, koji obilato daruje kad počne, dodati radosnu vijestda je Arrighetto živ i zdrav. Jer u punom jeku svečanosti, baš kad sugosti (gospe i gospoda) bili za stolovima uz prvo jelo, stiže onaj kojibješe otišao na Siciliju te između ostaloga ispripovjedi daje jguk, kad.....

Dekameron

gdje je Karlo držao Arrighetta zasužnjena, pobio stražare, oslobodio Arrighetta i kao zakletoga dušmanina kralja Karla postavio ga kao vođu u izgonu i uništenju Francuza. Stoga je našao veliku milost u kra-lja Petra,39 koji mu je vratio sve posjede i časti, te je sada opet moćan i bogat; i nadodade da ga je Arrighetto primio s najvećim počastima i da se neizmjerno obradovao svojoj ženi i sinu, o kojima nikada, od svoga zarobljenja, ne bijaše ništa čuo; i povrh toga da je poslao po njih brzi brod s mnogim plemićima koji će uskoro doći. Njega s velikim veseljem i radošću primiše i saslušaše; i odmah Currado s nekoliko svojih prijatelja pođe u susret plemićima koji dolažahu po gospu Beri-tolu i Giuffredija te ih radosno primi i dovede ih na svoju gozbu koja tek na polovici bijaše.Tu ih gospa i Giuffredi, i pored njih svi ostali s tolikim veseljem do-čekaše, da se tako nešto nikada nije čulo; a oni prije nego što sjedoše jesti u Arrighettovo ime pozdraviše i zahvališe što su bolje znali umjeli Curradu i njegovoj ženi za čast iskazanu ženi mu i sinu; i Arrighetta i sve što u njegovoj moći bijaše staviše njima na raspolaganje. Okrenuv-ši se zatim gosparu Guasparrinu, kojega velikodušnost bijaše neočeki-vana, rekoše da su sasvim sigurni da će mu Arrighetto, kad sazna što je on za Scacciata učinio, iskazati sličnu i još veću zahvalnost. Poslije toga svi u najvećem veselju blagovahu na piru dviju nevjesta i njihovih mladoženja. I ne priredi Currado samo toga dana gozbu svomu zetu i drugim svojim rođacima i prijateljima, nego i mnogih idućih. A kada gozba svrši, i gospa Beritola i Giuffredi i ostali pomi-sliše da je vrijeme krenuti, praćeni suzama Currada i njegove žene i gospara Guasparrina, ukrcaše se na onaj brzi brod i otputovaše vodeći Spinu sa sobom;40 i uhvativši povoljan vjetar uskoro stigoše na Siciliju, gdje Arrighetto tako svečano dočeka svoju ženu, i sinove, i snahe u Palermu, da se to ne može iskazati; i tamo, kako se priča, svi dugo i sretno poživješe, sveudilj zahvaljujući Gospodu Bogu na iskazanoj milosti. —

Drugi dan - Sedma novela

Sedma novelaBabilonski sultan pošalje svoju kćer algarpskom kralju

za ženu; za četiri godine razne je nezgode dovedu u rukedevetorici muškaraca na različitim mjestima; naposljetku jekao djevicu vrate ocu, te otputuje, kao što je isprva pošla, u

Algarbiju kralju za ženu.'

Da se Emilijina novela još malo otegla, zacijelo bi samilost nad sudbi-nom gospe Beritole izvabila mladim gospama suze na oči. No kad je ona okončana, kraljica zapovjedi Panfilu da nastavi i kazuje svoju, te on, koji bijaše veoma poslušan, otpoče:— Teško možemo spoznati,2 ljubazne gospe, što je za nas korisno, jer već više puta vidjesmo kako se mnogi, misleći da bi bez brige i muke mogli živjeti kad bi bili bogati, da postignu taj cilj ne mole samo Bogu da im to dade nego nastoje to sami postići bez obzira na napore i pogi-belji; a kada postignu, znade se dogoditi da ih netko iz pohlepe za tako bogatim nasljedstvom ubije, premda je prije nego što su se obogatili bio njihov prijatelj. Drugi pak koji su se, iako niska roda, mnogim pogibelj-nim borbama, gazeći krv svoje braće i prijatelja, do kraljevskih prijestolja vinuli, misleći da je u tomu najveća sreća, videći i trpeći nebrojene brige i bojazni svojim su životom platili spoznaju da se za kraljevskim stolovima iz zlatnih pehara pije otrov.3 Mnogi sa živom žudnjom čeznu za tjelesnom snagom i ljepotom ili uresima, i tek onda uviđaju kako su opasne te želje, kad im one postanu uzrok smrti ili života ispunjena bolom. Pa da ne govorim podrobno o svim ljudskim željama, tvrdim da nema ni jedne koju bi čovjek mogao izabrati s punim uvjerenjem da će biti siguran od udaraca zle sudbine; stoga, hoćemo li da naši postupci budu ispravni, moramo biti zadovoljni uzeti i imati ono što nam daje Onaj koji jedini zna što nam treba4 i koji nam to može dati. Pa kao što

Dekameron

u jednom, to jest u želji da budete lijepe, i budući da se ne zadovolja -vate ljepotom koju vam je podarila priroda nego je nastojite čudesnim umijećem povećati, dođe mi volja da vam ispripovjedim kakve je sve nevolje donijela ljepota5 nekoj Saracenki, koja se zbog svoje ljepote u četiri ljeta6 morala devet puta vjenčavati.7

Prođe već mnogo vremena kako u Babiloniji8 življaše sultan kojemu bijaše ime Beminedab,9 koji za života u svemu bijaše sretne ruke. Imaše on mnogo djece, i muške i ženske, ali jedna od kćeri, po imenu Alatiel, bijaše u ono vrijeme, po mnijenju svih koji je vidješe, najljepša djevojka na svijetu. I budući da njemu kralj algarpski10 izvanredno pomože pora-ziti golemu arapsku vojsku koja bješe na nj navalila, dade mu on Alatiel za ženu kad kralj kao posebnu milost zaprosi njezinu ruku; te je s ča-snom pratnjom gospode i gospođa i s mnogom bogatom i gospodskom opremom ukrca na dobro naoružan i izvrsno opremljen brod; i šaljući je njemu preporuči je Bogu.Čim vidješe da je povoljno vrijeme mornari razapeše jedra i krenuše iz aleksandrijske luke, i više dana sretno plovljahu; i pošto prođoše Sardi-niju11 te im se već učini da se bliže koncu putovanja, iznenada se jednoga dana digoše suprotni vjetrovi, svaki za sebe prekomjerno pogibeljan, te zahvatiše brod na kojemu bijahu gospa i mornari tako te oni više puta pomisliše da su izgubljeni. Ali ipak se valjani ljudi uloživši sve umijeće i svu snagu dva dana udarcima beskrajnoga mora odupirahu; i kad nasta već treća noć od početka oluje, a ona ne prestajaše nego postajaše sve užasnija, ne znajući gdje bijahu i ne mogavši to procijeniti ni vidjeti jer tmasti oblaci i mračna noć skrivahu nebo, našavši se nedaleko od Ma-jorke12 osjetiše da brod popušta.Stoga, ne videći drugoga načina da se spase, jer nitko nije mislio na drugoga nego samo na sebe, spustiše u more čamac i pouzdavajući se više u nj nego u oštećen brod uskočiše gospodari broda; za njima jedan po jedan muškarci koji bijahu na lađi; premda im se oni koji bijahu prvi sišli u čamac s nožem u ruci odupriješe, svi poskakaše, i tako, vjerujući da bježe od smrti, sami u nju uletješe, jer čamac zbog nevremena ne mogaše ponijeti toliko ljudi nego potonu, i svikoliki poginuše. A lađa, gonjena silovitim vjetrom, premda bijaše napukla i već gotovo puna vode (kad na njoj ne ostade nitko drugi osim gospe i njezinih pratitelji -ca, te sve shrvane olujnim morem i strahom ležahu po njoj kao mrtve), jureći velikom brzinom naleti na žalo otoka Majorke; i bijaše takav i to-liki njezin udar da se gotovo sva zari u pijesak, na možda jedan dobačaj kamena od obale; i tu ostade cijelu noćjj^ćgnajnqrem,_ali je vjetarjje

Drugi dan - Sedma novela

Kad se razdanilo i oluja smirila, Alatiel, napola mrtva, podiže glavu i onako malaksala uze dozivati sad jednoga sad drugoga svoga slugu, ali utaman dozivaše; svi koje zvaše bijahu preveć daleko. Stoga se ne čuvši da joj itko odgovara i ne vidjevši nikoga začudi mnogo i poče se silno bojati; i ustavši teškom mukom ugleda gospe iz svoje pratnje i sluškinje kako sve leže, pa kad pokuša dozivati sad jednu sad drugu te uvidje da ih je malo pri svijesti jer bijahu većinom što od mučnine što od straha poumirale, gospina bojazan postade još veća; ali ipak, gonjena nuždom da joj netko pomogne, jer vidje da tu ostade posve sama, a nije znala ni slutila gdje se nalazi, toliko uznastoja oko onih što ostadoše žive, da se one pridigoše, pa otkrivši da ni one ne znaju kamo su otišli muškarci i videći da je lađa nasukana i puna vode, zajedno s njima započe gorko plakati. I bijaše već deveta ura13 prije nego što ikoga na obali ili u okolici vidješe koga bi mogle zamoliti da im se smiluje i da im pomogne.0 devetoj uri, vraćajući se slučajno s nekoga svoga posjeda, prođe onuda plemić po imenu Pericon da Visalgo14 s nekoliko svojih slugu nakonju i videći lađu odmah se dosjeti što je posrijedi te naredi jednomsluzi da se bez odgađanja pobrine da se na nju uspne, pa da mu javi štotamo bude. Premda to s velikom mukom učini, sluga se ipak pope nalađu i tamo nađe plemenitu mladicu s ono malo društva što ga imaše,kako se uplašena skrila ispod kljuna na pramcu lađe. Kad ga ugledaše, one ga plačući više puta umoliše da im se smiluje; ali primijetivšida ih on ne razumije, niti one njega razumješe, počeše mu kretnjamaprikazivati svoju nesreću. Pošto sluga sve razgleda, što je bolje mogaoispriča Periconu što je na lađi; ovaj odmah zapovjedi da se iskrcaju žene1 najvrednije stvari koje na njoj bijahu i do kojih mogahu doći, te s njimaode u svoj kaštel; i kada se tu žene okrijepiše jelom i počinkom, spoznaon po bogatoj odjeći da gospa koju bijaše našao mora biti vrlo visokaroda, a nju odmah prepozna po časti koju su samo njoj ostale iskazivale.I premda bijaše blijeda i tjelesno veoma ispaćena od nevolja na moru,ipak se gospine crte lica Periconu učiniše prekrasnima; stoga on odmahu sebi odluči, ako nije udana, da je uzme za ženu, a ne mogne li se njome oženiti, da mu bude ljubovca.Pericon bijaše krupan čovjek i ponosita lika; i pošto nekoliko dana po njegovoj zapovijedi gospu izvrsno dvoriše, te se ona posvema oporavi, opazi on da je krasnija nego što je i zamisliti mogao; jedino se neiz -mjerno ožalosti što ona ne razumije njegova govora, a ni on njezina, pa tako ne mogaše saznati tko je, ali se svejedno preko mjere zanese njezinom ljepotom i pokušaje nježnošću i laskanjem navesti da bez opiranja

Dekameron

ljubaznosti, dok se istodobno Periconova žudnja sve više raspaljivala. Videći to gospa, pošto ondje proboravi već nekoliko dana i po običaji -ma shvati da se nalazi među kršćanima, u kraju gdje bi joj malo koristilo sve kad bi i znala objasniti tko je, spozna da će tijekom vremena silom ili milom morati udovoljiti Periconovim željama, te hrabro u sebi odluči suprotstaviti se svojoj bijednoj sudbini; pa svojim družbenicama, od kojih joj samo tri ostadoše, zapovijedi da nikomu ne otkrivaju tko su, osim ako se nađu u prilici koja bi im očito jamčila pomoć da se domo-gnu slobode; uz to ih još živo potače da čuvaju svoju nevinost, tvrdeći kako je sama odlučila da se nikomu ne poda doli svomu mužu. Njezine je družbenice zbog toga pohvališe i obrekoše da će, koliko do njih bude stajalo, slušati njezinu zapovijed.Pericon se pak iz dana u dan sve više raspaljivao, to većma što je vidio da mu se žuđena stvar sve više bliži a sve više uskraćuje; i vidjevši da mu laskanja ne vrijede, odluči upotrijebiti svu svoju lukavost i umijeće, čuvajući za konac i silu. I primijetivši u više navrata da se gospi mili vino, a ne bijaše vična piti jer joj je to zakon branio,15 domisli se da bi je njime kao Venerinim slugom16 mogao uloviti; i pretvarajući se da ga nije briga što ona za nj ne mari, priredi jedne večeri umjesto večere sjajnu gozbu, na koju dođe i gospa; i kad su se na njoj svi razveselili jelom i drugim zabavama, zapovjedi on onomu koji je nju dvorio da joj dade piti mješavinu različitih vina. Sluga to izvrsno izvede; a ona, ne pazeći na to, primamljena slašću pića, ispi ga više nego što bi njezinoj česti-tosti priličilo; od toga ona zaboravi sve pretrpljene nedaće i razveseli se; i videći neke žene kako plešu kao što se pleše na Majorki, zaplesa i ona na aleksandrijski način.17 Kada to vidje Pericon, učini mu se da se približuje onomu što je želio; i nastavivši večeru u još većem obilju jela i pića, produži je do kasno u noć.

Naposljetku, kada odoše uzvanici, uđe on s gospom sam u ložnicu; a ona, koju je više grijalo vino nego mlačilo poštenje, razodjenu se u njegovu prisuću bez ikakve uzdržljivosti i srama, kao da Pericon bijaše jedna od njezinih dvorkinja, i leže u postelju. Pericon nije oklijevao slijediti je, nego pogasi sva svjetla, hitro leže s druge strane uza nju te je bez ikakva njezina opiranja zagrli i započe s njom ljubavnu igru; ona do tada nije znala kakvim rogom muškarci navaljuju, ali pošto ga osjeti bi joj gotovo žao što prije nije pristala na Periconovo laskanje te više ne čekaše da je on pozove na tako slatke noćne domjenke, nego se sama pozivaše, ne riječima koje joj ne bi bile razumljive, nego djelima. . . . . Ali sudbina.ne bijaše zadovoljna time: Jto orj&jimjesto kraljeve žene

Drugi dan - Sedma novela

vahu, pa joj spremi još okrutniju ljubavnu pustolovinu. Imaše Pericon brata od dvadeset i pet godina, lijepog i svježeg kao ruža, koji se zvaše Marato; i pošto vidje nju i strašno mu se svidje, a učini mu se po njezinu ponašanju da je i on njoj u milosti i da samo Periconov strog nadzor sprečava da od nje dobije ono što želi, pade mu na um okrutna misao, te od zamisli bez otezanja prijeđe na užasno djelo. Dogodilo se da baš u to vrijeme bijaše u gradskoj luci neki trgovački brod natovaren robom i spreman otploviti za Chiarenzu u Romaniji,18 kojemu vlasnici bijahu dva mlada Genovežana; i jedra već bijahu razapeta, pa su samo čekali povoljan vjetar da odjedre. S njima se Marato sporazumje da ga sljedeće noći prime s gospom na brod; i zatim, kad se sunoćalo, pripremivši sve što mu se činilo da je potrebno, uđe pre-odjeven s nekim svojim vjernim drugovima, koje bijaše zamolio da mu pomognu, u dom Periconov koji se od njega nikakvu zlu nije nadao, te se prema uglavljenom dogovoru sakri u kući. I pošto dobar dio noći minu, otvori on svojim drugovima, te odoše do odaje gdje je Pericon s gospom spavao, otvoriše je i ubiše Pericona na spavanju, a probuđenu i uplakanu gospu odvedoše prijeteći joj smrću ako ikakve buke bude stvarala; i pokupivši velik dio Periconovih dragocjenosti, a da ih nitko nije čuo, žurno krenuše k obali, gdje se gospa i Marato smjesta ukrcaše na lađu, a njegovi se drugovi vratiše.Tada baš duhnu svjež i povoljan vjetar, te mornari razapeše jedra da otputuju. Gospa je gorko plakala zbog svoje prve nesreće i zbog ove sada; no Marato je poče tako tješiti svetim Rastislavom u ruci kojega nam Bog dade,19 da se ona brzo s njim sprijatelji i zaboravi Pericona; i već mišljaše jadna da je sve u redu, kadli joj sudbina pripravi novu nevolju, kao da nije zadovoljna onim prošlim; jer pošto ona bijaše prava krasotica, kako smo već više puta spomenuti, i veoma lijepa vladanja, tako se u nju ludo zaljubiše oba mlada gospodara lađe, da zaboraviše na sve i samo nastojaše njoj služiti i ugađati uvijek se čuvajući da se Marato ne dosjeti razlogu.I pošto jedan u drugoga primijetiše tu ljubav potajno se dogovoriše i zaključiše da tu ljubav zajednički zadobiju, kao da je ljubav trgovački posao i kao da se može dijeliti poput dobitka. I videći da je Marato brižljivo čuva i tako ih priječi u njihovu naumu, jednoga mu dana dok je brod punim jedrima plovio a Marato s krme promatrao more ne sluteći nikakva zla oni složno pristupiše, uhvatiše ga s leđa i baciše u more; i tek kad prijeđoše dobru milju, netko opazi da je Marato pao s broda u rnorej a kgda t& doču fiospa i soozna da ioi se više neće vratiti zanoće .,.._*

Dekameron

Oba mladića smjesta priskočiše da je slatkim riječima i svakojakim obećanjima tješe, premda je ona od svih tih riječi malo koju razumjela i nije toliko žalila za izgubljenim Maratom koliko je oplakivala svoju nesretnu sudbinu. I poslije dugih i stoput ponovljenih besjeda, kada se njima učini da se ona gotovo primirila, počeše njih dvojica među sobom raspravljati koji će je od njih prvi sa sobom u postelju povesti. Pa kako je svaki od njih htio biti prvi, a nisu se nikako mogli pogoditi, prvo riječima započeše tešku i grubu svađu, a zatim zaslijepljeni bijesom zgrabiše noževe i kao mahniti jurnuše jedan na drugoga, i više udaraca (jer ih nitko od onih na lađi ne mogaše rastaviti) zadadoše jedan dru -gomu, od čega jedan na mjestu pade mrtav, a drugi ostade na životu teško ranjen. To se gospi jako na žao dalo, jer se ćutjela osamljena, bez pomoći i bilo čije utjehe, i veoma se bojala da se gnjev svojte i prijatelja tih dvaju gospodara ne sruši na njezinu glavu; ali je molbe ranjenika i skori dolazak u Chiarenzu spasiše od smrtne pogibli. Pošto se tu gospa iskrca s ranjenikom i s njim nastani u nekom svratištu, odmah puče glas0 njezinoj velikoj ljepoti po gradu i stiže do ušiju morejskoga20 knezakoji baš tada bješe u Chiarenzi; stoga je on poželje vidjeti.1 kad je vidje učini mu se još ljepšom nego što se o njoj priča pa seodmah tako jako u nju zaljubi da ni na što više ne mogaše misliti. Ipošto sazna kako tamo bješe prispjela, ponada se da će je pouzdanozadobiti. I dok je premišljao kako bi to izveo, doznaše za to ranjenikovirođaci i ne čekajući ništa drugo poslaše mu je; to bješe knezu veomadrago, a isto tako gospi, jer uvidje da tako izmače velikoj opasnosti.Videći knez da nju uz ljepotu resi i kraljevsko ponašanje, ne mogavšiinače saznati tko je prosudi da je svakako plemenita roda i to podvostruči njegovu ljubav prema njoj; i toliko je poštovaše da se prema njojnije ponašao kao prema milosnici nego kao prema vlastitoj ženi.A njoj se, sjećajući se prošlih jada, učini da joj je dobro, pa kad se po-svema utješi i kad joj se vrati radost, njezina ljepota tako procvjeta da se kanda samo o njoj govorilo po svoj zemlji Romaniji. Stoga atenski vojvoda,21 krasan i srčan mladić, knežev prijatelj i rođak, zaželje da je vidi; i javivši da mu dolazi u pohode, kao što je ponekad imao običaj, s lijepom i dičnom pratnjom stiže u Chiarenzu, gdje ga svečano i sa svim počastima primiše. Poslije nekoliko dana vojvoda s knezom rasprede razgovor o ljepoti te gospe, pa vojvoda upita kneza je li ona doista takva krasotica kako se govori.Knez mu odvrati: »Još je ljepša, ali neka te o tom tvoje oči uvjere, a ne moie riieči.« .■=_„.,,,,,,,.., „ - . ^ . .

Drugi dan - Sedma novela

pošto unaprijed bješe čula za njihov dolazak, vrlo ljubazno i vesela lica primi; i oni je posjedoše između sebe, ali se ne mogahu s njom u razgovoru zabaviti, jer je malo ili gotovo nimalo razumijevala njihova jezika. Stoga su je obojica samo gledala i divila joj se, a osobito vojvoda koji gotovo i nije mogao vjerovati da je ona smrtno biće, te nije ni opazio dok ju je tako promatrao da ljubavni otrov srče svojim očima, i misleći da je tako motri samo zbog zadovoljstva sam se u mrežu zaplete i žarko se u nju zaljubi. I pošto zatim zajedno s knezom od nje ode i imade dosta vremena da na miru razmisli, prosudi on daje knez najsretniji čovjek na svijetu kad može takvu ljepotu ljubiti; i poslije mnogih i različitih misli, kad u njemu pretegnu vatrena ljubav nad poštenjem, odluči, što god se pritom dogodilo, lišiti kneza te sreće i sama sebe usrećiti. I misleći kako bi mu valjalo požuriti, zaboravi on na svaki pametan razlog i pravednost te stade smišljati izdaju; i jednoga dana, prema svom opakom naumu, u dogovoru s najodanijim kneževim sobarom koji se zvao Ciuriaci22 potajno dade da mu se svi konji osedlaju i stvari pripreme za odlazak; i iste noći spomenuti Ciuriaci krišom uvede vojvodu i jednog njegova prijatelja, do zuba naoružane, u odaju svoga kneza, kojega vojvoda ugleda kako gol golcijat stoji kod prozora okrenuta moru i kako se od velike vrućine koja bijaše pritisnula, dok gospa spavaše, rashlađuje na povjetarcu koji je pirio s te strane. Stoga, pošto se unaprijed sa svojim drugom dogovorio što mu valja činiti, nečujno prijeđe sobu, približi se prozoru, udari nožem kneza u slabine i proburazi ga; zatim ga hitro zgrabi i baci kroz prozor. Palača bijaše iznad mora, i to veoma visoko, a prozor na kojemu stajaše knez gledaše na neke kuće koje valovi bijahu porušili, te je rijetko kad ili nikad itko tamo dolazio; pa se tako zbilo, kao što je vojvoda i predviđao, da nitko nije čuo ni mogao čuti pad kneževa tijela.Vidjevši da je sve gotovo, vojvodin se drug primaknu Ciuriaciju i, kao da će ga pomilovati, hitro mu prebaci već pripremljeno uže oko vrata steže tako da Ciuriaci ne mogaše ni jauknuti; na to priđe vojvoda, te ga udaviše i baciše gdje bijahu i kneza bacili. I kada to učiniše i očito se uvjeriše da ih ni gospa niti itko drugi ču, uze vojvoda svijeću u ruku i nadnese je nad postelju te polako posve otkri gospu koja tvrdo spavaše; i promotrivši je svu silno joj se zadivi, pa ako mu se odjevena svidjela, sad mu onako naga23 omilje iznad svega. Stoga, raspaljen još vrućom požudom, bez truna straha od ne-tom izvršena zlodjela, još krvavih ruku, leže kraj nje i obljubi je onako sanjivu, a ona mišljaše da je knez.Ali pošto DQ(iuŽ&.i U najvišem užitku s mom nstnrlp itstavši i rlnrv/avši v

Dekameron

tajna vrata, na koja on bijaše ušao, s njom izađu; i što se tiše moglo, vrže je vojvoda na konja i sa svom svojom pratnjom krenu na put da se vrati u Atenu. Ali, budući da bijaše oženjen ne odvede ucviljenu gospu u Arenu, nego na neki svoj prekrasan posjed koji imaše nedaleko od grada iznad mora, i tu je potajna držaše, naredivši da je s poštovanjem podvore u svemu što joj bude potrebno.Međutim, sljedećega su jutra kneževi dvorani do devete ure24 čekali da se knez probudi, i kako se nije javljao, otvoriše vrata koja bijahu samo pritvorena25 te ne našavši nikog pomisliše da je knez potajno otputovao da negdje na miru koji dan uživa sa svojom lijepom gospom, i više se nisu o tomu brinuli. Uto se dogodi te sutradan neki luđak zađe među ruševine gdje je ležalo kneževo i Ciuriacijeva tijelo, potegnu za uže i izvuče Ciuriacija, te ga stade vući za sobom. Mnogi s velikim čuđe -njem prepoznaše mrtvaca te laskavim riječima nagovoriše luđaka da ih odvede tamo gdje je našao leš, pa ondje na veliku žalost cijeloga grada nađoše i kneževo mrtvo tijelo te ga s velikim počastima pokopaše. I kada počeše tražiti počinitelje toga strašnog zlodjela i opaziše da nema atenskog vojvode, nego da je kradomice nestao, dosjetiše se jadu da je vjerojatno on to učinio i odveo gospu sa sobom. Stoga brzo na mjesto preminulog kneza postaviše njegova brata te ga svim silama počeše po-ticati na osvetu; on po mnogim pojedinostima spozna da se doista do-godilo onako kako su nagađali te pozva svoje prijatelje, i rođake, i sluge sa svih strana, i ubrzo skupi lijepu, i veliku, i moćnu vojsku, i uputi se u boj protiv atenskoga vojvode.Saznavši to vojvoda, i on isto tako pripremi vojsku za obranu, a u po-moć mu dođoše mnoga gospoda, među kojom mu carigradski vladar posla svoga sina Konstantina26 i sinovca Manojla27 s četom hrabrih i odličnih ljudi; njih vojvoda radosno dočeka, a još radosnije vojvotkinja, jer bijaše njihova sestra.Budući da se iz dana u dan rat sve više približavao, ugrabi vojvotkinja priliku te pozva obojicu u svoju sobu i tu im sva u suzama podrobno ispripovjedi sve što se dogodilo i otkri im uzrok rata i nepravdu koju joj vojvoda nanese s onom ženom za koju se držalo da je negdje skriva; i tužeći se jako na to zamoli ih da radi vojvodine časti i njezine utjehe učine sve što budu mogli. Mladići su ionako znali sve što se dogodilo i zato ne ispitujući je odviše vojvotkinju utješiše što su bolje umjeli te joj oživiše nadu; i kad im ona kaza gdje je gospa skrivena, odoše; i po-što već više puta bijahu slušali o čudesnoj gospinoj ljepoti zaželješe je vidieti te zamoliše voivodu da im ie ookaže. A on. slabo se SDOminiuĆi

Drugi dan - Sedma novela

učiniti; i zapovjedivši da se u mjestu gdje je ljepotica boravila u prekra-snom perivoju priredi sjajan objed, idućega ih jutra s nekoliko prijatelja odvede k njoj. I sjedeći pokraj nje Konstantin je stane sav zadivljen gle-dati potvrđujući u sebi da takve krasotice u životu nije vidio i da doista valja oprostiti vojvodi i svakom drugom tko počini izdaju ili bilo kakav nepošten čin da nju tako lijepu zadobije; i tako, dok ju je promatrao i dok joj se divio sve više, dogodi se njemu isto što se i vojvodi bijaše do-godilo. Jer otišavši od nje zaljubljen preko ušiju i odbacivši svaku misao0 ratu, uze snovati kako bi je od vojvode ugrabio, izvrsno prikrivajućipred svakim svoju ljubav.Ali dok je on izgarao od tog ognja, dođe doba da se izađe pred kneza koji se već približavao vojvodinoj zemlji; stoga vojvoda i Konstantin i svi drugi prema ustanovljenom redu izađoše iz Arene i odoše stati na granice i spriječiti kneževo napredovanje. I dok su tamo nekoliko dana boravili, Konstantin je sveudilj bio dušom i srcem uz onu gospu, te za-mišljajući kako bi sada kad je vojvoda daleko od nje lako mogao svojim željama udovoljiti, da bi imao razloga vratiti se u Atenu uze hiniti kako je teško bolestan, pa s vojvodinim dopuštenjem predade zapovjedniš-tvo Manojlu i vrati se u Atenu sestri, gdje nakon nekoliko dana poče s njom govoriti o sramoti koju joj je vojvoda nanio s onom ženom koju držaše, i ponudi se ako joj je po volji da joj pomogne ugrabiti je odande1 odvesti je. Vojvotkinja, misleći da on to radi njoj za ljubav a ne radione žene reče da joj je to veoma milo, samo neka učini tako da vojvodanikada ne dozna da se ona s tim složila; to joj Konstantin tvrdo obeća,pa vojvotkinja pristade da on sve uradi kako najbolje zna.Konstantin potajno opremi brz čamac i otpremi ga jedne večeri u blizinu vrta gdje je boravila gospa, poučivši svoje ljude na njemu što im valjačiniti, a zatim s drugima ode u palaču gdje bijaše gospa; tu ga ona i svanjezina pratnja lijepo primiše, te po njegovoj želji, u pratnji svojih slugui Konstatinovih slugu, siđe s njim u vrt.I kao da joj hoće u vojvodino ime nešto reći odvede je on sam prema nekim vratima koja su vodila k moru i koja je jedan od njegovih drugova već bio otvorio, i pozvavši znakom čamac smjesta naredi da je zgrabe i unesu u čamac te se okrenu njezinim slugama i reče: »Neka se nitko ne miče i ne daje znaka od sebe ako mu je mila glava, jer mi nije namjera da otmem vojvodi draganu, nego samo da operem sramotu koju je na-nio mojoj sestri.«Na to se nitko ne usudi odgovoriti, a Konstantin se sa svojim momcima ukrca na brodić i, ^nijiaknuvši se uplakanoj gospi, zapovjedi .da, spuste, i(j

Dekameron

ćega dana stigoše u Eginu.28

Tu se iskrcaše i odmoriše, a Konstantin obljubi gospu koja oplakivaše svoju nesretnu ljepotu;29 zatim se opet ukrcaše na brodić i za malo dana prispješe na Hios,30 gdje Konstantin naumi ostati u sigurnosti, jer se bojao očevih prijekora, i da mu ne oduzmu ugrabljenu gospu. Tu je lijepa gospa nekoliko dana gorko plakala nad svojom nesrećom, a Konstantin ju je tješio te se ona kao i prijašnjih puta malo pomalo utješila i počela uživati u onomu što joj sudbina bijaše dosudila. Dok se sve to tako zbivalo, tadašnji turski car Uzbek,31 koji je neprestano vojevao protiv cara,32 slučajno dođe u to vrijeme u Smirnu;33 i tu dočuvši kako Konstantin na Hiosu bez ikakva obzira razuzdano živi s nekom ugrabljenom ženom, jedne noći otplovi tamo s nekoliko naoružanih lađica i tiho se s pratnjom iskrca, te mnoge zarobiše u postelji prije nego što se bijahu i dosjetili da je došao neprijatelj; i naposljetku, pobivši one rijetke koji se bijahu probudili i pograbili oružje, popališe sav otok, a plijen i zarobljenike ukrcaše na lađice i okrenuše natrag put Smirne. Stigavši tamo, pronađe Uzbek, koji bijaše mlad čovjek, pri pregledavanju plijena lijepu gospu i sjetivši se da je to ona koju zatekoše na spavanju s Konstantinom i zarobiše jako se razveseli što je vidi; i ni časa ne časeći s njom se oženi i priredi pir te je s njom nekoliko mjeseci veselo postelju dijelio.Car je međutim još prije nego što se to dogodilo pregovarao s kapado-kijskim kraljem Bazanom34 da s jedne strane udari na Uzbeka sa svojim snagama, a on bi ga s druge napao, ali pregovori nisu bili okončani, jer caru ne bijahu po volji svi Bazanovi uvjeti. Saznavši što mu se sinu dogodilo, izvan sebe od jada pristade on na sve uvjete kapadokijskoga kralja i potičući ga da što prije navali na Uzbeka sam se stade pripre-mati da ga s druge strane napadne. Čuvši to Uzbek sakupi vojsku i prije nego što ga dva tako moćna vladara ukliještiše između sebe pođe na kapadokijskoga kralja, ostavivši svoju lijepu gospu u Smirni pod za-štitom nekoga svoga odanoga sluge i prijatelja, i uskoro se sukobi s kapadokijskim kraljem i u boju pogibe, a vojska mu bude potučena i razbijena. Tada Bazan pobjedonosno krenu na Smirnu gdje mu se sav puk kao pobjedniku pokloni.

A Uzbekov sluga, koji se zvao Antioh35 i kojemu lijepa gospa bijaše ostala na čuvanju, premda bijaše poodmakle dobi, videći je onako krasnu krenu vjerom svomu prijatelju i gospodaru i u nju se zaljubi; i znajući njezin jezik (što njoj bijaše veoma drago, jer je već više godina ,. živjela kao gluhaci nijema, i niti je koga razumjela, niti je tko razumio

Drugi dan - Sedma novela

zatim, ne obazirući se na svoga gospodara koji bijaše pod oružjem na vojnu otišao, svoju bliskost prometnuše ne samo u prijateljstvo nego i u ljubav, te jedno u drugomu divno uživahu pod ponjavama. Ali kad saznaše da je Uzbek pobijeđen i ubijen i da stiže Bazan robeći sve po redu, oboje odlučiše da ga nipošto ne čekaju, nego skupiše veći dio Uzbekova blaga i potajno pobjegoše na Rod;36 i tu ne ostadoše dugo, kad se Antioh smrtno razboli; i slučajno s njima bijaše na konaku neki trgovac s Cipra kojega je Antioh mnogo volio kao svoga ponajboljega prijatelja, te naumi da sve svoje blago i svoju dragu ženu njemu ostavi. I osjećajući da mu je došao kraj životu dozva ih oboje k sebi i ovako reče: »Ja pouzdano ćutim da mene više nema; i žao mi je, jer u životu nikada nisam uživao kao sada. Istina je da mi je jedino zadovoljstvo, kad već moram umrijeti, što umirem na rukama dvaju stvorova koje iznad svih drugih na ovom svijetu ljubim, to jest na tvojima, predragi prijatelju, i ove gospe koju otkad je upoznah ljubljah više nego sama sebe. Istina je da mi je teško što će ona kad ja umrem ostati ovdje kao tuđinka bez ikakve pomoći i utjehe; a još bi mi i teže bilo kada ti ne bi bio ovdje, jer vjerujem da ćeš je meni za ljubav paziti kao što si mene pazio; stoga te molim i preklinjem da se, ako se dogodi da umrem, po-brineš za moj imetak i za nju, i da s jednim i s drugim učiniš kako misliš da će biti najbolje za pokoj moje duše. A tebe molim, predraga gospo, da me po mojoj smrti ne zaboraviš kako bih se na onom svijetu mogao dičiti time da me ljubi najljepša žena što je ikada priroda stvori. Ako se mogu ponadati da ćete tako učiniti, ja ću bez ikakve dvojbe utješen preminuti.«Njegov prijatelj trgovac i žena mu plakahu slušajući te riječi; i pošto on reče svoje, utješiše ga i vjerom mu se zakleše da će, ako se dogodi da on umre, učiniti sve što ih je molio. I ne prođe dugo i on preminu, a oni ga dadoše dostojno sahraniti.Poslije nekoliko dana, pošto ciparski trgovac sve svoje poslove na Rodu opremi, htjede se nekom katalonskom galijom37 vratiti na Cipar, te upita ljepoticu stoje naumila budući da se on mora na Cipar vratiti. Gospa odgovori da bi rado s njim otišla ako mu je po volji, nadajući se da će je on Antiohu za ljubav voljeti i štovati kao sestru. Trgovac joj odgovori da se od srca rado s tim slaže; i da bi je obranio od svake neprilike dok ne stignu na Cipar, svima kaza da mu je žena. I pošto se ukrcaše na galiju, dadoše im neku komoricu na krmi, pa da mu djela ne bi protuslovila riječima, spavaše on zajedno s njom na posve uskoj postelji. I tako se dogodilo ono što ni on ni ona ne: namjeravah^ Jkad, se gtjsnušg.s jtoda,

Dekameron

nije mala, zaboraviše oni prijateljstvo i ljubav prema mrtvom Antiohu, i kao da bijahu potaknuti istom žudnjom, izazivajući se uzajamno srodiše se prije nego stigoše u Paf38 odakle bijaše onaj trgovac; i pošto stigoše u Paf ostadoše dugo vremena zajedno.Uto slučajno u Paf stiže po nekom svom poslu plemić po imenu Anti-gon,39 čovjek star, ali velike pameti i maloga bogatstva, jer mu u mnogim poslovima u službi ciparskoga kralja40 sreća nije bila sklona. Jednoga dana, prolazeći ispred kuće gdje je stanovala ljepotica, baš u vrijeme kad je trgovac sa svojom robom bio otputovao u Armeniju,41 slučajno ugleda gospu na prozoru njezine kuće, i kako bijaše prekrasna, netremice se zagleda u nju i učini mu se da ju je već prije negdje vidio, ali se nikako nije mogao dosjetiti gdje. Netom ga lijepa gospa koja tako dugo bijaše igračka sudbine ugleda, a već se bližio kraj njezinim patnjama, spomenu se da ga je vidjela u Aleksandriji u dosta visokoj službi kod svoga oca; stoga se u njoj probudi iznenadno ufanje da bi se uz njegovu pomoć i savjet još mogla domoći kraljevske časti, pa znajući da joj trgovac ne bijaše kod kuće, brže-bolje dade dozvati Antigona. I kad on dođe, ona ga sramežljivo upita nije li on Antigon iz Fanlaguste,42 kao što se njoj čini.Antigon odgovori da jest, i povrh toga reče: »Gospo, i meni se čini da poznajem vas, samo se nikako ne mogu spomenuti odakle, pa vas mo-lim, ako vam nije zazorno, da mi oživite sjećanje i kažete tko ste.« Kad se gospa uvjeri da je to doista on, plačući mu se baci oko vrata i tako neko vrijeme na njegovo veliko čuđenje ostade, a onda ga upita je li ju je ikada vidio u Aleksandriji. Čuvši Antigon to pitanje, odmah prepozna u njoj Alatiel, sultanovu kćer, za koju se mislilo da je našla smrt u morskim valovima, pa joj se htjede s dužnim poštovanjem pokloniti; no ona toga ne dopusti, nego ga zamoli da uz nju malo sjedne. Antigon je posluša i s poštovanjem upita kako i kada i odakle je ovamo došla, jer su po cijeloj egipatskoj zemlji zasigurno sudili da se prije mnogo ljeta utopila.

Gospa mu reče: »Milije bi mi bilo da se tako dogodilo nego što sam živjela onako kako sam živjela, a vjerujem da bi i moj otac isto to poželio,ako ikada sazna«; i rekavši to opet poče žestoko plakati.Stoga joj Antigon reče: »Gospo, nemojte prije vremena gubiti ufanje;ako vam je po volji, ispripovjedite mi sve svoje zgode i nezgode i kakavste život provodili; možda usprkos svemu s pomoću Božjom nađemosretan ishod.«....jAfltigone« prozbori lijepa gospa »učinilpmi sg^kad sam te ugledala

Drugi dan - Sedma novela

koju njemu dugujem javila sam ti se premda sam se mogla pritajiti; a malo ima osoba kojima bi se, da sam ih slučajno srela i prepoznala, tako obradovala kao tebi; stoga ću ti kao svomu ocu otkriti sve ono što mi je zlehuda sudbina donijela i što sam dosad krila. Pa ako mniš, pošto me saslušaš, da me možeš i na kakav način u prijašnje stanje vratiti, molim te da to učiniš; a ako ne možeš, zaklinjem te da nikada nikomu ne odaš da si me vidio ili o meni išta čuo.«

I rekavši to plačući mu ispripovjedi sve što joj se dogodilo od dana kada se bijahu nasukali na Majorki do ovoga časa. Antigona od sućuti suze obliše, a onda razmislivši kaza: »Gospo, kako je u vašim nesrećama ostala svima tajna tko ste, zasigurno ću vas dražu nego ikada vratiti vašem ocu, a zatim algarpskom kralju kao ženu.« I kad ga ona upita kako će to uraditi, on joj podrobno izloži što treba činiti; i da ih zbog otezanja ne bi što spriječilo, Antigon se odmah vrati u Famagustu i ode kralju te mu reče: »Gospodaru, ako vam je s voljom, možete uraditi nešto što će istodobno vama biti na čast, a meni, koji sam zbog vas siromašan, na veliku korist i neće vas mnogo stajati.« Kralj upita kako. Tada Antigon reče: »U Paf je prispjela lijepa i mlada sultanova kći o kojoj se dugo širio glas da se utopila; ona je da bi sačuvala obraz i čast za sve ovo vrijeme mnoge nevolje prepatila, a sada je sirota i željela bi se vratiti svomu ocu. Pa ako vam je s voljom da mu je u mojoj pratnji pošaljete, za vas bi to bila velika čast, a za me velika korist; i vjerujem da sultan nikada ne bi zaboravio takvu uslugu.« Kralj potaknut kraljevskom plemenitošću smjesta odgovori da mu je to po volji i posla po nju dostojnu pratnju, i naloži da je dovedu u Famagustu, gdje je on i kraljica primiše s neiskazanim slavljem i najvećim počastima. I pošto je kralj i kraljica zaiskaše da im ispripovjedi svoje zgode, ona im odgovori po Antigonovu naputku, i sve ispriča. I poslije nekoliko dana, na njezinu molbu, kralj je posla sultanu s velikom i dičnom pratnjom odlične gospode i gospa, pod Antigonovim ravnanjem; neka nitko ne pita s kakvim ju je slavljem sultan primio, a isto tako i Antigona i cijelu pratnju. I pošto Alatiel nekoliko dana otpočinu, sultan htjede znati kako to da je živa i gdje je tako dugo prebivala a da mu nikada o sebi glasa nije dala.Gospa koja je izvrsno upamtila Antigonove pouke ovako ocu započe govoriti: »Oče moj, nekako dvadesetoga dana poslije moga odlaska od vas žestoka oluja zahvati naš brod i ošteti ga, te se jedne noći nasuka na nekom žalu, tamo na zapadu, blizu mjesta zvanog Aguamorta.43 StoSedogodilo, S liudin&a koji biiahu na našemu brodu niti znam niti wm

Dekameron

mrtvih uskrsnula, i pošto su mještani već bili opazili nasukani brod i sa svih se strana sjatili da ga opljačkaju, da ja i moje dvije družbenice bija-smo iznijete na obalu, gdje nas odmah pograbiše neki mladići, te jedan s jednom ovamo, drugi s drugom onamo stadoše bježati. Nikada nisam saznala što se s njima dogodilo; a mene, dok se opirah, zgrabiše dva mladića i stadoše vući za pletenice, te plakah sve jače, kadli se dogodi da onuda, dok ovi koji su me vukli prelažahu cestu da bi zašli u neku gustu šumu, u taj čas naiđoše četiri čovjeka na konjima, i čim ih vidješe oni koji su me vukli ostaviše me i smjesta se u bijeg dadoše. Ta četiri čovjeka, koji mi se naizgled veoma moćni učiniše, videći to dojuriše k meni te me mnogo ispitivahu i ja im mnogo odgovarah, ali me oni ne razumješe, niti ja razumjeti njih. I pošto se poduže savjetovahu, jedan me od njih uze na konja, te me odvedoše u neki ženski samostan gdje po njihovu zakonu žive opatice. Ne znam što su oni o meni rekli, ali ondje su me opatice vrlo lijepo primile i veliko mi štovanje ukazivale, pa sam poslije s njima vrlo pobožno služila svetomu Rastislavu iz Du-boke doline kojega sve žene u onim stranama jako vole.44 Ali, pošto tako neko vrijeme s njima provedoh pa već pomalo i njihov jezik razu-mijevah, stadoše me ispitivati tko sam i odakle sam; a ja znajući gdje se nalazim i bojeći se ako im istinu reknem da me ne protjeraju kao nevjernicu odgovorih da sam kći nekoga velikaša s Cipra koji me posla mužu na Kretu, ali nas zahvati oluja i tamo izbaci kao brodolomce. I valjalo mi je mnogo puta u mnogo čemu, od straha da mi se što gore ne dogodi, slijediti njihove običaje; a kad me upita njihova glavarica, koju one zovu časnom majkom, bih li se htjela vratiti na Cipar, odgovorih da ništa na svijetu toliko ne želim; ali ona, u strahu za moju čast, ne htjede me nikada nikomu povjeriti od onih koji putovahu za Cipar. Tek prije možda dva mjeseca, kad tamo dođoše neka gospoda iz Francu-ske sa svojim gospama, među kojima bijaše i neka glavaričina rodica, i ona dozna da putuju u Jeruzalem pohoditi grob gdje je pokopan Onaj kojega oni svojim Bogom smatraju, kad su ga Zidovi ubili,45 preporuči me njima i umoli ih da me na Cipru predadu momu ocu. Preduga bi priča bila da se kazuje kako me ta gospoda počastiše, i kako me zajedno sa svojim gospama veselo primiše. Ukrcavši se dakle na neku galiju, poslije nekoliko dana stigosmo u Paf; i kada stigoh tamo gdje niti koga poznavah niti znadoh što ću reći ljudima koji me htjedoše odvesti ocu, kako im časna glavarica bijaše naredila, sam se Bog možda sažali na me te posla na obalu Antigona, baš u času kad smo se iskrcavali u Pafu; ja ga odmah nozvah. i to na našem ieziku da me eosDoda i niihove eosoe ne

Drugi dan - Sedma novela

i obradovavši mi se jako počasti onu gospodu i gospe kako u svom si-romaštvu mogaše, a mene odvede ciparskomu kralju, koji me s tolikim počastima primi i zatim posla k vama, da ne znam kako bih to ikada mogla iskazati. Ako još što ostade reći, neka to ispriča Antigon koji je mnogo puta od mene sve te zgode čuo.«Tada se Antigon obrati sultanu i reče: »Gospodaru, ispripovjedila vam je sve onako kao što je više puta i meni kazala i kao što mi ona gospoda i gospe s kojima je došla kazivahu. Jedan je samo dio propustila reći, i sudim da je to učinila stoga što njoj ne dolikuje da o tomu govori, a to je, koliko su ona gospoda i gospe s kojima stiže govorili o njezinu čestitu životu što ga je tamo kod opatica vodila, i o njezinoj kreposti, i o njezinu pohvalnom ponašanju, i koliki bijahu plač i suze tih gospa i te gospode kad je predadoše meni i od nje se rastadoše. Kad bih htio u potpunosti kazivati sve što mi rekoše, ne samo ovaj dan već ni sljedeća noć nam ne bi dostajala; samo ću još reći da se (prema njihovim besje-dama i prema onomu što sam vidio) možete dičiti što imate ne samo najljepšu nego i najčestitiju i najvrliju kćer koju danas ijedna okrunjena glava ima.«Zbog svega toga sultan se neizmjerno obradova i uze Boga moliti da mu udijeli milost da se dostojno može svima odužiti koji počastiše njegovu kćer, a osobito ciparskom kralju koji mu je s toliko poštovanja vrati; i poslije nekoliko dana, obdarivši bogato Antigona, dopusti mu da se vrati na Cipar, a kralju posla pisma i posebne izaslanike da mu se u njegovo ime zahvale za sve što je za njegovu kćer učinio. Poslije toga, želeći okončati ono što bijaše započeto, to jest udati nju za algarpskoga kralja, sve mu lijepo u pismu razloži i povrh toga napisa, ako mu je ona po volji, neka po nju pošalje. Tomu se algarpski kralj jako obradova te je, poslavši doličnu pratnju da je dovede, primi s velikim slavljem. A ona, koja je s osam muškaraca možda deset tisuća puta ležala, pruži se uza nj kao djevica, i uvjeri ga daje tako; i poslije kao kraljica dugo s njim i sretno poživje. I zato se kaže: »Ljubljeno je slađe od neljubljena.«46

Dekameron

Osma novelaAnverski grof, lažno optužen, ode u progonstvo i ostavi svojedvoje male djece u različitim mjestima u Engleskoj; nepoznatvraća se iz Škotske1 i nalazi ih u blagostanju; zatim stupi kao

konjušar u vojsku francuskoga kralja, pa kada se njegovanevinost dokaže, budu mu vraćene sve prijašnje časti.2

Mnoge su gospe uzdisale nad raznolikim zgodama lijepe gospe, ali tko zna koji su uzroci izazivali te uzdahe? Možda su neke od njih više uzdisale od čežnje za njezinim tako čestim udajama nego iz samilosti prema njoj. Ali ostavivši sada to po strani, zadnje su Panfilove riječi izazvale njihov smijeh, a kraljica se, videći po njima da je njegova novela okončana, tada obrati Elissi i zapovjedi joj da nastavi prema započetu redu. Ona to radosno učini i poče:— Doista je prostrano polje po kojemu danas kružimo i nema nikoga među nama tko ga ne bi mogao ne jedanput nego barem deset puta 3

lako pretrčati, tolikim ga je obiljem neobičnih i ozbiljnih zgoda For-tuna posula; pa kako valja da od njih bezbroj ispripovjedim jednu, velim:

Pošto je Rimsko Carstvo od Francuza prešlo na Nijemce, 4 rodi se između jednoga i drugoga naroda veliko neprijateljstvo i ogorčen i neprekidan rat, za koji, kako da obrani svoju zemlju tako i da tuđu napadne, francuski kralj sa sinom uloži sve svoje napore da u svom kraljevstvu i uz pomoć prijatelja i rođaka skupe i opreme golemu voj-sku kako bi krenuli na neprijatelja. I prije nego što krenuše, da kra-ljevstvo ne bi ostalo bez vlasti, znajući da je Gualtieri grof od Anversa 5

plemenit i uman muž i njihov veoma vjeran prijatelj i odan sluga, te premda bješe veoma iskusan u ratnim vještinama, držahu da je ipak . snnsnhniii za vladanje neso za ratne napore, oa ea umiesto sebe za

Drugi dan - Osma novela

odoše na pohod. Započe dakle Gualtieri razborito i marno obavljati povjerenu mu službu savjetujući se vazda u svemu s kraljicom i s nje -zinom snahom; i premda one bijahu ostavljene pod njegovom zašti-tom i vlašću, ipak ih poštovaše kao svoje gospodarice i vladarice. Taj Gualtieri bijaše prekrasna stasa i imaše možda četrdeset godina, a uz to toliko ljubazan i pristojan da ga u tomu nitko ne mogaše nadmašiti; i povrh toga bijaše najljepši i najotmjeniji vitez onoga vremena i onaj koji se najviše gizdaše.Tada se dogodi, dok su francuski kralj i njegov sin bili na spomenutoj vojni, da je Gualtieriju umrla žena i ostavila mu dvoje nejake djece, dječaka i djevojčicu; pa kako je Gualtieri često boravio na dvoru spo -menutih gospa i s njima se dogovarao o potrebama kraljevstva, zagle-da se u njega žena kraljeva sina, i promatrajući s velikom dragošću njegovu ljepotu i ljubazno ponašanje, žestoko za njim planu potajnom ljubavlju; i znajući da je ona mlada i lijepa a on bez žene, pomisli da će lako udovoljiti svojoj želji, i sudeći da joj samo stid brani da mu sve otkrije tvrdo odluči da i njega odbaci. I kada jednoga dana ostade sama te joj se učini da je vrijeme pogodno, posla po njega kao da hoće s njim o dragim stvarima raspravljati.Grofu ni na kraj pameti ne bijahu gospine misli te bez oklijevanja ode k njoj; i pošto je u sobi gdje bijahu sami6 po njezinoj želji sjeo kraj nje na sofu i grof je dvaput upita zašto ga je pozvala a ona samo mucaše, naposljetku svladana ljubavlju, sva rumena od srama, drhteći7 i gotovo plačući isprekidanim riječima poče ovako govoriti: »Predragi i mili prijatelju i gospodaru moj, vi možete kao uman čovjek lako spoznati 8

kolika je slabost u muškaraca i u žena, i zbog različitih razloga u jedne osobe veća nego u druge, pa prema tome pred pravednim sucem isti grijeh u ljudi različitih osobina ne smije dobiti istu kaznu. I tko bi mogao reći da ne zaslužuje veći prijekor neki siromašak ili sirota koji s mukom zaslužuju svoj svagdašnji kruh, ako ih zaslijepi ljubav pa joj se prepuste, nego neka bogata i dokona gospa kojoj ništa nije uskraćeno što god poželi? Vjerujem, zacijelo nitko. Stoga sudim da spomenuti razlozi moraju pružiti najveći dio opravdanja za onu koja ima sve što joj srce žudi, ako se slučajno zaboravi i prepusti ljubavi; ostalo pak valja opravdati okolnost što je izabrala mudra i vrla ljubavnika, ako je ljubeći takvoga izabrala. I pošto je baš tako sa mnom, a povrh toga dvoga ima i drugih uzroka koji me na ljubav nagone, kao što su moja mladost i odsutnost moga muža, sve mi to valja priskočiti u obranu pred vama zbog moje žarke ljubavi: ako ti razlozi imaju pred vam% _

Dekameran

savjet i pomoć u onomu što ću od vas zaiskati. Živa je istina da sam, zato što mi je muž daleko pa nisam mogla odoljeti napastima svoje puti i silini ljubavi, koje su toliko moćne te su pobjeđivale i sveudilj pobjeđuju i snažne muškarce a nekmoli slabe žene, i zato što živim u udobnosti i dokolici kao što i sami vidite, dopustila da me zanese ugađanje ljubavnim slastima i da se zaljubim. I premda priznajem da to ne bi bilo časno kada bi se saznalo, ipak sudim da ne bi bilo nečasno ako jest i ostane skrito, jer je Amor bio toliko dobrostiv prema meni te ne samo što mi nije oduzeo svijest u izboru ljubavnika nego mi je i pomogao pokazavši mi vas kao muža dostojna da ga ljubi žena meni ravna; jer ako me moje rasuđivanje ne vara, sudim da ste vi najljepši, najljubazniji, najudvorniji i najumniji vitez što ga ima u francuskom kraljevstvu; i kao što se može reći da sam ja bez muža, tako ste i vi bez žene. Stoga vas preklinjem velikom ljubavlju koju ćutim prema vama da mi ne uskratite svoje ljubavi prema meni i da se sažalite nad mojom mladošću koja se zaista kao snijeg na suncu topi radi vas.« Na te je riječi obliju tako bujne suze, da ne mogaše nastaviti, premda mu je još mnogo toga željela reći, nego poniknuvši licem kao da je malaksala od ljubavi, plačući pusti da joj glava klone na grofove grudi. Grof bijaše veoma vjeran vitez te uze oštrim riječima kuditi tako ludu ljubav i gurati od sebe nju koja mu se već htjela baciti oko vrata, i zaklinjati se tvrdeći da bi radije dopustio da ga raščetvore9 nego što bi pristao da on ili itko drugi pogazi čast njegova gospodara. Čuvši to gospa odmah zaboravi ljubav te ponesena strašnim gnjevom reče: »Tako ćete dakle, podli viteže, prezirati moju ljubav? Milostivoga mi Boga, kad vi želite mene usmrtiti, usmrtit ću ja vas da nestanete s ovoga svijeta.« I rekavši tako istoga trena zari ruke u kose i stade ih mrsiti i čupati,10 zatim razdera haljine na grudima i poče iza glasa vikati: »U pomoći U pomoći Anverski me grof hoće silovati1.«11 Videći to grof, bojeći se više dvorske zavisti nego svoje savjesti i strahujući da će zavidnici prije povjerovati gospinoj zlobi nego njegovoj nevinosti, hitro ustade i izađe iz sobe i iz palače pa pobježe svojoj kući gdje ne premišljajući dugo posadi djecu na konja i žurno uzjahavši odjezdi prema Calaisu.12

Na gospinu vrisku mnogi dotrčaše, pa kad je onakvu vidješe i čuše razlog njezinoj vici ne samo da po tomu povjerovaše njezinim rije -čima, nego dodadoše da je grof samo zato bio tako dugo ljubazan i gizdav da bi mogao to postići. Pojuriše dakle bijesni grofovu domu da ga uhke; ali.ne našavši njegaprvo sve opljačkaše, a zatim do temelja

Drugi dan - Osma novela

kralja i kraljevića; i oni jako ozlojeđeni kazniše vječnim progonstvom njega i njegove potomke, obećavajući golemu nagradu onomu tko im ga živa ili mrtva dovede.

Grof se ojađen što svojim bijegom od pravednika posta krivcem14 ne otkri nikomu i neprepoznat sa svojom djecom stiže u Calais, odakle se odmah prebaci u Englesku i sirotinjski odjeven krenu prema Londonu. Prije nego uđoše u grad, on mnogim riječima poduči svoje dvoje dječice, i to poglavito u dvije stvari: prvo, da strpljivo podnose siromaštvo u koje ih je zajedno s njim bacila Fortuna bez njihove krivnje; i zatim, neka se nadasve pomnjivo čuvaju da nikada nikomu ne otkriju odakle su ni čija su djeca, ako im je život mio. Dječaku bijaše oko devet godina i zvao se Luigi, a djevojčici koja se zvala Violante15 oko sedam; oboje, koliko je dopuštala njihova nejaka dob, veoma dobro shvatiše očevu pouku i uskoro to pokazaše na djelu. A da bi se to lakše provelo, grof pomisli da je bolje promijeniti im imena, i tako učini pa dječaka prozva Perotto,16 a djevojčicu Gianetta.171 stigavši siroto odjeveni u London, kao što vidimo da čine ove francuske skitnice, počeše iskati milostinju.

I dok su jednoga jutra rano prosjačili pred nekom crkvom, slučajno se dogodi da neka odlična gospa, žena jednoga od vojvoda engleskoga kralja, izlazeći iz crkve ugleda ovoga grofa i dvoje njegove djece kako ištu milostinju; ona ga upita odakle je i jesu li ta djeca njegova. Grof joj odgovori da je iz Pikardije18 i da je zbog nekoga nedjela svoga sta-rijega opakoga sina s ono dvoje, koja jesu njegova, morao pobjeći. Mi-losrdna gospa pogleda djevojčicu i jako joj se svidje, jer bijaše lijepa, i uljudna, i ljupka, pa reče: »Valjani čovječe, rado ću je uzeti, jer mi se čini poslušna; pa ako bude čestita ženska, dobro ću je udati kad za to bude vrijeme.«

Ova se ponuda veoma svidje grofu, pa spremno pristade i očiju punih suza predade je gospi uz mnoge preporuke. I pošto tako smjesti kćer, znajući dobro kod koga, odluči da se tu dulje ne zadržava; i prosjačeći prijeđe cijeli otok te s Perottom stiže u Wales, 19 slomljen od umora jer ne bijaše vičan pješačiti. I tu življaše jedan od kraljevih vojvoda, koji bijaše bogat čovjek i držaše mnogo slugu; u njegovo dvorište 20

često je dolazio grof, i on i sin mu, da bi dobio što za jelo. I našavši se tu sin rečenoga vojvode i s njim još neki dječaci, plemićki sinovi koji se zajedno zabavljahu raznim dječjim igrama kao što su utrkivanja i nadskakivanja, Perotto im se pridruži i u svakoj se igri pokaza vrlo spretan, čak spretniji neeo iierlan nH niiU \/^;,,^~ <-~ „„i,„i:r ^-

Dekameron

je. Rekoše mu da je sin nekoga siromaška koji katkada onamo dolazi po milostinju; vojvoda naredi da ga u njega zaištu, a grof mu ga, kao da ništa drugo u Boga i nije molio, rado prepusti, koliko god mu bijaše teško od njega se odijeliti. Pošto je tako smjestio sina i kćer, ne htjede više ostati u Engleskoj, nego kako je najbolje umio prijeđe u Irsku; i stigavši u Strangford21 stupi u najam kod nekoga plemića u službi tamošnjega grofa radeći sve one poslove koje obavlja momak ili sluga. I ondje dugo vrijeme u tešku i napornu radu provede a da ga nitko nije prepoznao.Violante,22 nazvana Giannetta, kod one plemenite gospe u Londonu uznapredova u ljetima, i stasu, i ljepoti, i u tolikoj milosti te gospe, i njezina muža, i svakoga drugoga u kući, i svih koji su je poznavali, jer je bijaše milina pogledati; i tko god bi vidio njezine kretnje i ponašanje morao je kazati da je zavrijedila najveće dobro i čast. Stoga gospa koja je preuze od oca, o kojemu nikada ništa ne dozna osim onoga što je od njega čula, odluči da je čestito uda, prema staležu kojemu je djevojka po njezinu sudu pripadala. Ali pravedni Bog koji poznaje svačije za-sluge, znajući da je djevojka plemenita roda i da bez svoje krivnje trpi kaznu za tuđe grijehe odredi drugačije; i da ne bi plemenita mladica dopala u ruke prostu čovjeku, valja nam vjerovati da je sve što se zbilo došlo po Njegovoj dobrostivosti.Imaše gospa kod koje djevojka prebivaše sa svojim mužem jedinca sina, kojega su i ona i otac beskrajno voljeli, i zato što je bio jedinac, i zato što je po svojoj valjanosti i zaslugama bio toga vrijedan, jer mimo sve druge bijaše uljudan, i valjan, i junačan, i lijep. On bijaše oko šest godina stariji od Giannette i videći je onako prelijepu i ljupku u nju se tako zaljubi da nije mogao očiju od nje odvojiti. I budući da je zami-šljao da je ona niska roda, ne samo što se nije usudio iskati je u svoga oca i matere za ženu, nego je bojeći se da ga ne ukore što se u ljubavi nisko spustio koliko god mogaše brižno krio svoju ljubav; stoga mu je mnogo više patnje zadavala nego da bijaše javna. Tako se dogodilo da je od prevelika jada obolio, i to teško; mnogi su liječnici pozvani da ga izliječe i svi su po različitim znacima pokušavali pronaći od čega boluje, ali nisu mogli otkriti što mu je pa su svi izgubili svaku nadu u njegovo ozdravljenje. Od toga mladićev otac i majka zapadoše u tako tešku tugu i sjetu da se veća ne bi mogla podnijeti; i više su ga puta molili i preklinjali da im kaže uzrok svoje bolesti, ali on je za uzvrat samo uzdisao ili govorio da ćuti kako sav vene. SJuči se23 jednoga dana te je neki još mlad, ali vrlo učen liječnik sjedio

Drugi dan - Osma novela

bilo, kadli u sobu gdje je mladić ležao po nekom poslu uđe Giannetta, koja ga je iz poštovanja prema njegovoj materi brižljivo dvorila. Čim je mladić ugleda bez ijedne riječi kretnje oćutje kako mu srce od lju -bavnoga žara nabuja, te mu bilo stade jače negoli obično kucati: to liječnik odmah osjeti i začudi se te mirno pričeka da vidi koliko će to kucanje trajati. Čim Giannetta iz sobe izađe, udaranje prestade. Tada se liječniku učini da je otkrio uzrok mladićeve bolesti i popostavši malo dade dozvati Giannettu kao da je želi nešto upitati držeći sveje-dnako bolesnika za zapešće, i ona odmah dođe; i tek što uđe u sobu, mladićevo bilo opet jače zakuca, a kad ona ode smiri se. Tada liječnik sudeći da je na pravom putu ustade i pozvavši u stranu mladićeva oca i mater reče im: »Zdravlje vašega sina nije u vlasti liječnika, nego leži u rukama Giannette koju, kako sam po nekim znacima jasno prepoznao, mladić žarko ljubi, premda ona, po onomu što vidim, to ne primjećuje. Sada znate što vam je činiti, ako vam je njegov život mio.«Kada to čuše taj plemić i njegova žena, jako se obradovaše što se ipak našao neki način da se spasi, premda im bijaše vrlo teško što je istina ono u što sumnjahu, to jest da bi im valjalo sinu dati Giannettu kao ženu.

Oni dakle, netom liječnik ode, uđoše k bolesniku i majka mu prozbori ovako: »Sine moj, nikada ne bih ni pomislila da od mene neku svoju želju kriješ, a osobito kad vidim kako propadaš jer je ne možeš ispuniti; morao si i moraš znati da nema toga što ja mogu učiniti da tebi ugodim, pa makar to i ne bilo posve časno, da to ne bih kao za samu sebe učinila. Pa kad si već upao u takvu grešku, Gospodin Bog je prema tebi milostiviji bio nego ti sam, pa da od te boljetice ne umreš, otkrio mi je uzrok toga zla, a to nije ništa drugo nego prevelika ljubav što je ćutiš prema nekoj djevojci, koja god ona bila. I zaista se nisi imao sramiti da je otkriješ, jer to tvoja dob iziskuje: kad ne bi bio zaljubljen, sudila bih da ne vrijediš mnogo. Dakle, sinko moj, ne srami se mene, nego mi otvoreno otkrij svaku svoju želju; i odbaci sjetu i misli koje te more i koje su izazvale ovu tvoju bolest, i utješi se, i budi siguran da nema te stvari koju mi naložiš da je ja, budem li mogla, neću za tvoje zadovoljstvo učiniti, jer te ljubim više nego svoj život. Odagnaj od sebe sram i strah i kaži mi mogu li kako pomoći tvojoj ljubavi. Pa ako vidiš da se ne brinem da ti to učinim, reci mi da sam najokrutnija rnati koja je ikada sina rodila.« Q š i materine riieči mladić <;p nnnait-iriio ^cro.-«;- ™<-;m „^™.ri.»«-, .,..._.

Dekameron

odbaci sram i reče joj ovako: »Gospo, ništa me drugo nije tjeralo da držim u tajnosti svoju ljubav nego to što sam opazio da se većinom ljudi u starijoj dobi ne žele sjetiti kako su i oni bili mladi. 24 Ali pošto vidim da ste vi u tomu razboriti, ne samo što neću zanijekati da je istinito to što kažete da ste zamijetili, nego ću vam otkriti i u koga, uz uvjet da ćete održati svoje obećanje koliko budete mogli, pa ću vam tako ozdraviti.«Tada mu gospa, previše uvjerena u ono što se nije imalo dogoditi ona-ko kako je ona u sebi zamislila, mirno odgovori da joj slobodno može otkriti svaku svoju želju, jer će ona bez oklijevanja učiniti sve da mu se volja ispuni.»Gospo«, reče tada mladić, »uzvišena ljepota i krasno vladanje naše Giannette, i nemoć da je potaknem da primijeti a kamoli da usliši moju ljubav, i pomanjkanje smjelosti da je ikada ikomu očitujem do-veli su me dovde gdje me vidite; pa ako se ono što ste mi obećali na ovaj ili na onaj način ne ispuni, budite sigurni da će moj život kratak biti.«Gospa, kojoj se činilo da nije čas za prijekore nego za utjehu, smiješe-ći se reče: »Ah, sinko moj, to je dakle uzrok tvojoj bolesti? Utješi se i ozdravi, a ostalo prepusti meni.«Pun dobrih nada mladić u vrlo kratko vrijeme pokaza očite znake velikoga poboljšanja, a gospa, veoma zadovoljna time, naumi pokušati izvršiti ono što bijaše obećala. I pozvavši jednoga dana Giannettu ve-oma je ljubazno u šali upita ima li dragoga.Sva porumenjevši Giannetta odgovori: »Gospo, siromašnoj službenici koju su kao mene otjerali iz doma pa mora služiti u tuđoj kući ne priliči misliti o ljubavi.«Gospa na to reče: »Pa ako nemate dragoga, mi ćemo vam dati jednoga s kojim ćete biti sretni i radovati se još više svojoj ljepoti, jer je šteta da takva krasotica kao što ste vi živi bez ljubavnika.« Giannetta joj odvrati: »Gospo, vi ste me spasili od očeva siromaštva i odgojili me kao svoju kćer, pa bih stoga morala ispuniti svaku vašu želju, ali ovu vam ipak neću uslišati i sudim da dobro činim. Ako vam po volji bude da mi muža dadete, njega ću ljubiti, ali drugoga neću; budući da mi od naslijeđa mojih predaka ništa nije ostalo osim poštenja, njega kanim čuvati i paziti dokle budem živa.« Te se riječi gospi učiniše sasvim suprotnima onomu što je željela postići da bi održala obećanje zadano sinu, ali svejedno, kao umna žena, zbos toea usebi iakoDohvali djevoiku paieže; »Što, Giannetta, kad bi

Drugi dan - Osma novela

žbenica, zaželio da se nasladi tvojom ljubavlju, zar bi mu to odbila?« Ona joj hitro odgovori: »Kralj bi me mogao prisiliti, ali me nikada ne bi mogao navesti da pristanem ni na što što nije pošteno.« Gospa shvati njezinu srčanost pa se okani riječi i naumi je iskušati; i tako reče sinu da će ih, kad on ozdravi, ostaviti same u odaji, pa neka je sam pokuša zavesti, rekavši da joj se nečasnim čini da je ona kao svodnica ugovara svom sinu i da moli svoju službenicu. S tim mladić ne bijaše nimalo zadovoljan, i zdravlje mu se odmah pogorša, a videći to gospa otkri Giannetti svoje namjere. Ali našavši je nepokolebljiviju nego ikada ispripovjedi ona mužu što je učinila, pa koliko god im to bijaše teško zajedno odlučiše da mu je dadu kao ženu, jer im miliji bijaše sin živ sa ženom koja mu ne priliči nego mrtav bez nje;26 i tako nakon mnogih uzaludnih razgovora uradiše.Giannetta se tomu jako obradova te pobožna srca zahvali Bogu što je nije zaboravio; no uza sve to ona je sveudilj govorila da je kći jednoga Pikardijca. Mladić ozdravi pa sretan i presretan proslavi pir i stade s njom lijepo živjeti.

Perotto koji bijaše ostao u Walesu s vojvodom engleskoga kralja također napredovaše u milosti svoga gospodara te se razvi u krasna i hrabra mladića kao nijedan drugi na otoku da mu u cijeloj zemlji nije bilo premca na turnirima i u junačkom nadmetanju s oružjem; zbog svega se toga pod nadimkom Perotto Pikardijac svuda pročuo i proslavio. Pa kao što Bog ne bijaše njegovu sestru zaboravio, jednako tako pokaza da i njega imaše na umu; jer taj kraj zahvati neka morija i pokosi gotovo polovicu pučanstva, ne spominjući da najveći dio preostalih od straha pobježe u druge krajeve, te cijela zemlja kanda opustje. U toj moriji njegov gospodar vojvoda, i žena mu, i sin, i mnogi drugi, i braća, i sinovci, i rođaci, svi poumiraše i ne ostade nitko drugi nego vojvodina kći, djevojka već za udaju, i uz nekoliko slugu Perotto. Njega, kad pomor jenja, jer bijaše hrabar i valjan čovjek, po savjetu ono malo zemljaka koji ostaše živi gospoja rado uze kao muža te ga učini gospodarom svega onoga što joj u baštinu dopade; i ne prođe dugo i engleski kralj dozna da mu je umro vojvoda pa znajući vrline Perotta Pikardijca postavi ga na mjesto preminuloga i imenova svojim vojvodom. I to se ukratko dogodilo s dvoje nevine djece anverskoga grofa koju je otac morao napustiti.Osamnaesto ljeto već bijaše minulo otkako je anverski grof pobjegao !z Pariza, kad ga u Irskoj, gdje je veoma teškim životom živio i mnogoprpj?«ltio. Dod stare Hanp nlw7P Ha)in A~ J~~-~ -l-~---------------

Dekameron

potpuno izmijenio njegov lik, a težak rad ga ojačao te se ćutio snažniji nego kad je bio mlad i živio u dokolici, napusti onoga kod koga je dugo prebivao te veoma siromašan i bijedno odjeven dođe u Englesku i ode tamo gdje bijaše ostavio Perotta; i nađe ga kao velikaša i vojvodu, i vidje da je zdrav, i krepak, i krasna lika; tomu se živo obradova, ali mu se ne htjede kazati dok ne sazna što se dogodilo s Giannettom. Zato odmah krenu dalje i bez počinka stiže u London, i tu, oprezno se raspitavši o onoj gospi kojoj bijaše svoju kćer ostavio, sazna da se Giannetta udala za njezina sina, i to mu se veoma svidje, i prošli mu se jadi neznatnima učiniše, jer bijaše našao svoju djecu živu i u dobru. I željan da je vidi poče kao prosjak obilaziti oko njezine kuće. Tu ga jednoga dana ugleda Giachetto Lamiens,27 jer tako se zvao Giannettin muž, te mu se onako star i ubog smili, pa zapovjedi jednomu od svojih slugu da ga uvede u kuću i da ga za ljubav Božju nahrani. To onaj sluga rado učini.Giannetta imaše s Giachettom nekoliko dječaka, od kojih najstariji nije imao više od osam godina, a svi su bili najljepša i najljupkija djeca na svijetu. Kad djeca ugledaše grofa kako jede, sjatiše se radosno kli-čući oko njega, kao da su po nekoj tajnoj sili oćutjela da im je to djed. On ih znajući da su mu unuci pun ljubavi prema njima poče milovati, pa se djeca ne htjedoše od njega rastati, premda ih je njihov odgojitelj pozivao. Zato Giannetta čuvši to izađe iz svoje sobe i dođe onamo gdje bijaše grof te im strogo zaprijeti da će ih istući ne poslušaju li odgojitelja. Djeca stadoše plakati i govoriti da ona žele ostati kraj toga vrloga čovjeka koji ih više voli nego njihov učitelj: tomu se gospa i grof nasmijaše. Tada grof ustade, ali ne kao otac nego kao siromašak, da iskaže poštovanje kćeri kao gospi, te gledajući je oćutje u srcu ne-običnu milinu, ali ga ona ni tada ni poslije ne prepozna, jer se bijaše silno promijenio od onoga kakav nekada bijaše, i star, i sijed, i bradat, i mršav, i potamnio u licu, te je više sličio na koga drugoga nego na grofa. I videći gospa kako djeca ne žele od njega otići reče odgojitelju neka ih pusti da još malo ostanu.Dok su dakle djeca stajala s tim vrlim čovjekom, vrati se Giachettov otac i od odgojitelja doču o toj zgodi; stoga on, jer mu Giannetta bija -še mrska, reče: »Pusti ih s milim Bogom, jer čija su takva su: po majci su potekla od prosjaka, pa onda nije ni čudo što se rado s prosjacima druže.« Ču grof te riječi i jako ga zabolješe, ali samo slegnu ramenima i otrpje uvredu, kao što već bijaše mnoge druge podnio. Giachetto, koii dozaade kako, su .se. diega jadov^ Qesti]tu starcu, to jest grofu,

Drugi dan - Osma novela

nego što pred njim zaplakaše zapovjedi da tomu vrlom čovjeku, ako bi htio kod njega ostati, dadu kakvu službu. On odgovori da će tu rado ostati, ali da ništa drugo ne zna nego konje timariti, jer se time cijeloga života bavio. Povjeriše mu dakle jednoga konja, i čim bi njega namirio nudio se da zabavlja djecu.

Dok je Fortuna ovako kako je opisano vodila anverskoga grofa i nje-govu djecu, zbude se te poslije mnogih primirja s Nijemcima umrije francuski kralj, a na njegovo mjesto okruniše njegova sina, kojemu je žena bila ona zbog koje grof bijaše prognan. Kad isteče posljednje primirje s Nijemcima, zametnu on opet s njima teški boj; njemu u pomoć, kao svomu novom rođaku, engleski kralj posla mnogobrojno ljudstvo28 pod vodstvom svoga vojvode Perotta i Giachetta Lamiensa, sina svoga drugoga vojvode; s njim pođe i onaj vrli čovjek, to jest grof, i neprepoznat ni od koga proboravi dugo vrijeme na bojnom polju kao konjušar; i ondje taj valjani čovjek i zborom i tvorom mnogo više dobra učini nego što se od njega očekivalo.Dogodi se za vrijeme rata da francuska kraljica teško obolje, pa ćuteći da joj se smrt bliži, pokajavši se za svoje grijehe pobožno se ispovjedi ruanskom29 nadbiskupu kojega svi smatrahu svetim i valjanim čovje-kom; i među ostalim grijesima kaza mu što je zbog nje anverski grof nevin pretrpio. I ne zadovolji se time da to samo njemu rekne, nego i pred mnogim vrlim muževima ispripovjedi sve što se zbilo moleći ih da porade kod kralja da se grofu ako je živ, a ako nije, onda njegovoj djeci, vrate sva imanja i časti. I kratko vrijeme zatim promijeni svije-tom, te je sa svim počastima pokopaše.Pošto kralju obznaniše tu ispovijed, poslije mnogo bolnih uzdaha nad nepravdama nanesenim onomu vrlom mužu ganu ga ona da se po ci-jeloj vojsci i širom kraljevstva objavi proglas: tko pronađe anverskoga grofa ili nekoga od njegove djece bogato će biti za svako od njih na-građen, jer je grof prema kraljičinoj ispovijedi nevin bio prognan, pa mu želi vratiti sve njegovo imanje i časti, i još više. Čuvši to grof, koji služaše kao konjušar, i znajući da je sve istina smjesta ode Giachettu i umoli ga da zajedno s njim pođe Perottu, jer će im on pokazati ono što kralj traži.Kada se dakle sva trojica sastadoše, reče grof Perottu, koji već bješe naumio da se otkrije: »Perotto, ovaj ovdje Giachetto oženio se tvojom sestrom i nikada nikakva miraza nije dobio; pa da ti sestra ne bude bez miraza, želim da on a ne tko drugi dobije veliku na-gradu koju kralj obećava, i.za,tebeppka^avii,te kao sina anverslcopa drofa i 7-a . ^

Dekameron

grof i vaš otac.«Tek što Perotto to sasluša i pozorno ga pogleda odmah ga prepozna, pa mu se plačući baci pred noge i zagrli ga veleći: »Oče moj, neka ste mi dobro došli!«Pošto Giachetto prvo ču što grof reče, a zatim vidje što Perotto učini, u isti se čas toliko začudi i iznenadi da je jedva znao što mu valja činiti. Ipak, povjerovavši riječima i zasramivši se zbog uvredljivih postupaka prema grofu konjušaru, plačući mu pade pred noge i ponizno ga za -moli oproštenje za svaku prošlu uvredu. Grof ga podiže i dobrostivo mu oprosti. I pošto su dugo sva trojica svoje zgode kazivali i mnogo zajedno plakali i smijali se, htjedoše Perotto i Giachetto preodjenuti grofa, ali on nikako ne dopusti, nego najprije htjede da Giachetto osigura sebi nagradu i da njega odvede takvoga i u služinskoj odjeći da bi se kralj što više zasramio.Izađe dakle Giachetto s grofom i Perottom iza sebe pred kralja i po-nudi da će mu predstaviti grofa i njegovu djecu, uz uvjet da ga nagradi prema objavljenom proglasu. Kralj odmah naredi da divnu nagradu obećanu za svakog od njih iznesu pred oči Giachettu i reče mu da je slobodno uzme, ako doista pokaže grofa i njegovu djecu kao što je obećao. Tada Giachetto okrenuvši se straga i povukavši naprijed grofa, svoga konjušara, i Perotta, reče: »Gospodaru, evo ovo su otac i sin; kći je moja žena i nije ovdje, ali s pomoću Božjom brzo ćete je ugledati.«Kralj čuvši to pogleda grofa i premda se bijaše mnogo izmijenio od onoga što je nekoć bio, ipak ga poslije pozornijega promatranja pre-pozna i gotovo sa suzama u očima diže grofa, koji pred njim klecaše, te ga zagrli i poljubi; i Perotta prijateljski primi i zapovjedi da odmah grofu dadu odjeću, i sluge, i konje, i opremu, kako dolikuje njegovu plemstvu; i to bješe smjesta učinjeno. Uz to kralj iskaza veliku čast Giachettu te zaželje da mu on sve svoje prošle godine ispripovjedi; i pošto Giachetto primi sjajne nagrade što je pokazao grofa i njegovu djecu, reče mu grof: »Uzmi te poklone kraljeve velikodušnosti i sjeti se da svomu ocu kažeš da tvoja djeca, njegovi i moji unuci, nisu po majci prosjačkoga roda.«Giachetto primi darove i pozva u Pariz svoju ženu i majku, a dođe i Perottova žena; i tu u najvećem slavlju bijahu s grofom, kojemu kralj bješe vratio sva njegova imanja, i uzdignuo ga više nego ikada; zatim se svi s njegovim dopuštenjem vratiše svojim kućama. A on do svoje smrti življašeju Parizu slavnije negoli ikada prije. —

Drugi dan - Deveta novela

Deveta novelaBernabd iz Genove, pošto ga Ambruogiuolo prevari, izgubi

imetak i naredi da se njegova nevina žena pogubi; onapobjegne i u muškoj odjeći služi sultanu, otkrije varalicu i

dovede Bernabda u Aleksandriju, gdje varalica bude kažnjen,a ona se, opet odjenuvši žensku odjeća, s mužem bogata vrati u

Genovu.l

Pošto Elissa svojom dirljivom novelom obavi dužnost, kraljica Filome-na, lijepa, i stasita, i srdačnija, i ljubaznija i od koje druge, zamislivši se reče: — Valja nam se držati pogodbe s Dioneom, pa kako preostaje samo njemu i meni pripovijedati, prvo ću kazivati ja, a on neka bude posljednji, jer je tu povlasticu zaiskao. — I kazavši to ovako poče: — U prostom puku često se zna reći ova poslovica: Tko pod drugim jamu kopa sam u nju padne. Njezina se istinitost, čini mi se, ne bi mogla dokazati nikakvim razlozima kad to ne bi pokazivale različite zgode. I stoga mi pade na um, predrage gospe, da vam držeći se zadanoga predmeta2 dokažem istinitost ove izreke; i vjerujem da vam neće biti na odmet da to čujete, kako biste se znale čuvati varalica. U nekom pariškom svratištu skupilo se nekoliko bogatih talijanskih trgovaca, što po jednom poslu što po drugom, kako to već u njih biva; i pošto jedne večeri kao i obično veselo povečeraše zavezoše se u razgovor pa kako su prelazili s ovoga na ono, dođoše na red i njihove žene, koje bijahu ostavili kod kuće.I šaleći se jedan od njih poče govoriti: »Ne znam što moja kod kuće radi, ali zacijelo znadem da ostavljam po strani ljubav koju ćutim prema svojoj ženi, kada tu imadem pri ruci neku mladicu koja mi se sviđa, te se s ovom ovdje naslađujem koliko god mogu.« Drugi odgovori: »A ia radim i«tn tato- mom™« ;« ;U «= „:„,«„«~ ~

Dekameron

ja, vraćam joj milo za drago.«Treći je raspredao otprilike na isti način; i ukratko, činilo se da se svi u tomu slažu da njihove žene kod kuće ne trate vrijeme. Samo jedan od njih, po imenu Bernabo Lomellin3 iz Genove, ustvrdi suprotno veleći da mu je Bog udijelio posebnu milost i dao mu ženu4 koju rese sve vrline što moraju resiti gospu ili u dobroj mjeri i viteza ili gospodičića, te da takve možda nema u Italiji, jer je lijepa, i vrlo mlada, i okretna, i krepka, i zna bolje nego bilo koja druga svaki ženski posao, primjerice vesti svilom ili tomu podobne stvari. Povrh toga, nema takva momka ili sluge, recimo, koji bi bolje i vještije od nje posluživao za gospodskim stolom nego što posluživa ona, jer je nadasve uljudna, umna i obzirna. Zatim je pohvali da bolje od ikoga zna jahati i sa so-kolom loviti, čitati, i pisati, i bolje računati nego da je rođeni trgovac; a poslije ovih i još mnogo drugih pohvala prijeđe na ono o čemu su tu raspravljali i pod zakletvom ustvrdi da čestiti]e ni vjernije od nje nema; stoga on zasigurno vjeruje da se ona nikada, sve kad bi deset godina ili zavazda izbivao iz kuće, ne bi upustila u takve pripovijesti s drugim muškarcem.Bijaše među ovim trgovcima koji tako raspravljahu i mladi trgovac iz Piacenze,5 po imenu Ambruogiuolo, koji na tu posljednju hvalu što je Bernabo izreče svojoj ženi prasnu u glasan smijeh pa ga podrugljivo upita je li mu tu povlasticu nad svim drugim muževima vladar udijelio. Bernabo malko srdit odvrati da mu nije vladar nego sam Bog koji je malo moćniji od vladara udijelio tu milost.Tada reče Ambruogiuolo: »Bernabo, nimalo ne sumnjam da ti vjeruješ da govoriš istinu, ali kako mi se čini ti si se malo obzirao na prirodu stvari, jer da si se obzirao, ne sudim da si tako glup te ne bi spoznao ono što bi te navelo da o tim stvarima umjerenije zboriš. Pa da ne pomisliš da mi koji smo o svojim ženama slobodnije govorili nego ti su-dimo kako su nam žene drugačije ili drugačijega kova nego što je tvoja te da smo samo potaknuti prirodnim razborom tako govorili, želim se o tom pitanju malko s tobom porazgovoriti. Vazda sam slušao da je muškarac najplemenitiji stvor što ga je među smrtnima Bog stvorio, a zatim žena; no muškarac je, kako se općenito sudi i vidi po njegovim djelima, savršeniji; i budući da je savršeniji, nema dvojbe da mora biti postojaniji, a takav i jest, jer su žene uglavnom nestalnije, što bi se lako moglo dokazati mnogim prirodnim razlozima, ali njih ću sada ostaviti po strani. Ako je dakle muškarac postojaniji i ne može odoljeti ne samo da ne usliši ženu koja ga moli nego i da ne poželi onu koja mu se

Drugi dan - Deveta novela

ne događa jedanput na mjesec nego tisuću puta na dan, što misliš da može učiniti po naravi nestalna žena na molbe, laskanja, darove i na još tisuću drugih smicalica što će ih upotrijebiti mudar muškarac koji je ljubi? Vjeruješ li da ona može odoljeti? Usprkos tomu što ti tvrdiš, ni truna ne vjerujem da ti u to vjeruješ; i sam si rekao da je tvoja supruga žensko i da je i ona od krvi i mesa kao druge. Pa ako je tako, njezine su žudnje iste kao i u drugih, i iste snage kojima i druge treba da se opiru tim prirodnim nagonima; stoga je moguće, pa bila ona i najčestitija, da učini ono što i druge čine, a sve što je moguće ne smijemo tako žestoko nijekati ili tvrditi upravo suprotno kao što ti činiš.« Bernabo mu odgovori i reče: »Ja sam trgovac a ne mudrac, pa ću ti kao trgovac i odgovoriti. I velim da priznajem da se ono što ti kažeš može dogoditi ludim ženama koje nemaju nikakva srama u sebi; no mudre tako brižno paze na svoju čast da postaju jače od muškaraca koji i ne mare za to; a među takve spada moja.«

Ambruogiuolo reče: »Zaista, da im svaki put kad se upuste u takve pripovijesti izraste rog na čelu koji bi svjedočio o onom što su radile, vjerujem da bi se malo koja u to upustila; ali ne samo što im rog ne izraste, nego u onih koje su mudre ne vidi se ni traga ni znaka, a sramota i okaljana čast je samo onda kada na vidjelo izađe; stoga, kada mogu potajno, griješe ili ako su lude ne griješe. I budi uvjeren u ovo: čista je samo ona koju nikad nitko nije molio ili kojoj molba ne bje usli-šana.6 I premda znam da po naravnim i stvarnim uzrocima mora tako biti, ne bih to ovako otvoreno govorio kao što govorim da to nisam mnogo puta i s mnogima iskusio. Štoviše, velim ti, kad bih ja bio kraj te tvoje presvete žene uvjeren sam da bih je za kratko vrijeme naveo na ono na što sam već i druge navodio.«

Bernabo uzbuđeno odvrati: »Nadmetanje riječima moglo bi nas pre-daleko odvesti: ti bi rekao svoju, a ja svoju, i na koncu ni do čega ne bismo došli. Nego kada veliš da su sve tako podatljive, a ti toliko umješan, da te uvjerim u poštenje svoje žene spreman sam dati da mi se odrubi glava ako je ikada mogneš navesti na taj čin; a ako ne mogneš, ja ne želim da ti išta drugo izgubiš osim tisuću zlatnih fiorina.« Ambruogiuolo zagrijan tim razgovorom odgovori: »Bernabo, ne znam što bih s tvojom krvlju uradio ako pobijedim; ali ako hoćeš vidjeti do -kaz onoga o čemu sam govorio položi pet tisuća zlatnih fiorina, koji su ti svakako manje dragi nego glava, naspram tisuću mojih; a kako ne po-stavljaš nikakva roka, obvezujem se da ću otputovati u Genovu i da ću za tri mjeseca od dana kada krenpm nAoirAo AnUin ~A «-,,„.« x

Dekameron

žih stvari i takve i tolike dokaze, da ćeš i sam priznati istinitost mojih riječi; samo valja da mi se zakuneš kako za to vrijeme nećeš dolaziti u Genovu niti njoj išta o tomu pisati.«Bernabo drage volje na to pristade; i premda su se svi ostali trgovci koji tu bijahu trudili da razvrgnu okladu znajući kakvo se veliko zlo može iz toga izleći, ipak oba trgovca bijahu tako ražešćena da se usprkos želja-ma ostalih vlastitim rukama lijepo pismeno obvezaše jedan drugomu. I pošto se obvezaše, Bernabo ostade, a Ambruogiuolo što hitrije mogaše otputova u Genovu pa proboravivši tamo nekoliko dana i raspitavši se veoma oprezno o imenu ulice i o navikama te gospe dozna ono i još više od onoga što bješe čuo od Bernaboa; stoga mu se učini da se latio luda posla. No ipak, zbliživši se s nekom siromašnom ženom koja je često zalazila u tu kuću i koju je gospa jako voljela, i ne mogavši je ni na što nagovoriti, potkupi je novcem i u dosluhu s njom dade da ga u nekoj posebno izrađenoj škrinji odnesu ne samo u kuću nego ravno u odaju one plemkinje; i tu ta dobrica, kao da želi nekamo putovati, po Ambruogiuolovu naputku zamoli gospu da joj pričuva škrinju koji dan.Pošto škrinja ostade u odaji i pade noć, kad Ambruogiuolo prosudi da gospa spava, otvori škrinju nekim svojim napravama i tiho se nađe u ložnici gdje je gorjelo svjetlo; stoga poče promatrati i pamtiti u glavi razmještaj odaje, i slike, i sve uočljive predmete u njoj. Zatim je, pri-bliživši se postelji osjetivši da gospa i jedna djevojčica što s njom bijaše čvrsto spavaju, polako svu otkri i vidje da je isto tako lijepa naga kao i odjevena, ali posebna znaka koji bi mogao dojaviti ne opazi, osim jednoga što ga imaše ispod lijeve dojke, to jest madeža oko kojega bi -jaše nekoliko dlačica žutih kao zlato; i vidjevši to polako je pokri, iako videći je tako lijepu planu željom da stavi život na kocku i legne kraj nje. Ali kako bješe čuo da je nepokolebljiva i stroga kad se radi o onim pripovijestima, ne usudi se. I vrzmajući se veći dio noći po sobi kako je htio, izvuče iz jednoga njezina kovčega kesu i ogrtač, te neki prsten i nekakav pojas,7 pa metnuvši sve to u svoju škrinju i sam u nju uđe i zaključa je kao što prije bijaše; i tako učini dvije noći redom a da gospa ništa ne opazi. Trećega dana prema dogovoru vrati se ona dobrica po svoju škrinju i odnese je onamo odakle je bijaše donijela; iz nje izađe Ambruogiuolo, isplati ženu prema obećanju i ni časa ne časeći s onim se stvarima vrati u Pariz prije isteka roka.Ondje pozva trgovce koji bijahu prisutni kada zadaše riječ i uglaviše

_„. .okladili jggeim pred Bernaboom daje dobio uglavljenu okladu, jer

Drugi dan - Deveta novela

oblik ložnice i slika u njoj, a zatim pokaza stvari koje je sa sobom donio tvrdeć; da mu ih je ona dala. Priznade Bernabo da je ložnica onakva kakvu opisa, i povrh toga potvrdi da su ono doista stvari njegove žene, ali reče da je on mogao od nekog kućnog sluge doznati kakva je ložnica i na sličan način pribaviti sve one stvari te da mu se, ako ne reče što drugo, ne čini da je to dovoljno da odnese pobjedu. Na to Ambruogiuolo reče: »Doista je ovo moralo dostajati, ali kad hoćeš da ti i više kažem, kazat ću ti. Kažem da gospa Zinevra 8 tvoja žena ima ispod lijeve dojke poveći madež oko kojega je otprilike šest dlačica, žutih kao zlato.«Kada Bernabo ču ovo, kao da si mu nož u srce zarinuo, takva ga bol proze; i sav u licu izmijenjen, premda ni riječi ne reče, jasno dade na znanje da je istina ono što je Ambruogiuolo kazao; i malo poslije reče: »Gospodo, istina je što Ambruogiuolo kaže; pa jer je on pobijedio neka dođe kada god hoće da mu platim.« I tako bješe narednoga dana Am-bruogiuolu sve isplaćeno.A Bernabo napustivši Pariz krenu u Genovu srca puna žuči i gnjeva na svoju ženu. I primaknuvši se gradu ne htjede u nj stupiti nego ostade dobrih dvadeset milja9 daleko od njega na nekom svom posjedu; i je-dnoga svoga slugu u kojega se mnogo pouzdavao posla s dva konja i s pismom u Genovu javljajući ženi kako se vratio pa neka s njim k njemu dođe; a sluzi potajno naredi neka gospu čim stigne na mjesto koje mu se najbolje učini bez ikakva milosrđa ubije i neka se vrati k njemu. Pošto dakle sluga stiže u Genovu i predade gospi pismo i poruku, ona ga s velikim veseljem primi; sljedećega jutra uzjahavši na konja krenu ona sa slugom prema posjedu.I jašući tako zajedno i razgovarajući o svemu i svačemu dospješe u neku samotnu i duboku guduru okruženu visokim stijenama i drve-ćem; i sluzi se učini da bi na tom mjestu mogao nesmetano izvršiti go-spodarov nalog te trgnuvši nož zgrabi gospu za lakat i reče: »Gospojo, preporučite Bogu dušu, jer nećete dalje kročiti nego vam ovdje valja umrijeti.«Kada gospa vidje nož i ču te riječi sva prestrašena reče: »Smiluj se, B°ga radi! Prije nego me ubiješ kaži mi čime te uvrijedih da me moraš ubiti.«"Gospojo«, reče sluga, »mene niste ničim uvrijedili, ali čime ste uvrije-dili svoga muža ja ne znam; znam samo da mi je zapovjedio da vas bez 'kakva milosrđa ubijem na putu, a ako to ne učinim, zaprijetio mi je će me objesiti. Vi dobro znate kako sam mu odan i da^se ne mogu

Dekameron Drugi dan - Deveta novela

drugačije ne mogu.«Na to mu plačući gospa reče: »Jao, smiluj se, Boga radi! Ne kaljaj ruku krvlju onoga tko ti nikada ništa nažao ne učini da bi drugoga poslušao. Bog koji sve vidi svjedok mi je da nikada ništa ne učinih zbog čega bih zaslužila takvu nagradu od svoga muža. No, ostavimo sada to; ti možeš ako hoćeš u isto vrijeme ugoditi Bogu, i svomu gospodaru, i meni na ovaj način: uzmi ovo moje ruho, a meni daj samo svoj zobunac i kuku-ljicu pa se s njim vrati momu i svomu gospodaru i reci da si me ubio; a ja ti se kunem životom koji ćeš mi sačuvati da ću nestati odavde i otići tamo odakle nikada ni do njega, ni do tebe, ni do ovoga kraja nikakav glas o meni neće stići.«Sluga, koji bi je teška srca ubio, lako se sažali pa joj uzevši njezino ruho dade svoj zobunac i kukuljicu i ostavi joj nešto novca što ih je pri sebi imala, i moleći je da ode iz onoga kraja ostavi je bez konja u onoj guduri i vrati se svomu gospodaru, kojemu kaza da nije samo njegov nalog ispunio nego je i njezino mrtvo tijelo ostavio vucima. Bernabo se nakon nekoga vremena vrati u Genovu, gdje su ga svi oštro kudili kad se doznalo što je učinio.Pošto gospa ostade sama i očajna, kada se spusti noć, prerušena kako je najbolje umjela dođe do obližnjega zaseoka i nabavivši ondje od neke starice što joj je trebalo prepravi zobunac prema sebi i skrati ga pa se načinivši od svoje košulje hlače i ostrigavši kosu posve preruši10 u mornara i siđe k moru, gdje na sreću nađe nekog katalonskog plemića, po imenu gospodina En Cararha,11 koji se bješe u Albisoli12 iskrcao sa svog broda što bijaše nedaleko odatle, kako bi se osvježio na nekom izvoru. Ona uđe s njim u razgovor i pogodi se da mu bude sluga pa se ukrca na brod rekavši da se zove Sicurano iz Finala.13 Tu je gospodar bolje opremi i odjenu, te ga ona poče tako dobro i spretno služiti da mu brzo u volju uđe. Ne prođe dugo i taj Katalonac s natovarenim brodom otplovi u Aleksandriju, i ponese neke sokolove za lov sultanu, i darova mu ih; i pošto ga sultan zato nekoliko puta pogosti i tako opazi lijepo vladanje Sicurana, koji je uvijek išao s njim da ga dvori, te mu se svidje, zaiska ga u Katalonca, i ovaj mu ga teška srca ostavi. Sicurano ubrzo svojim lijepim vladanjem i dvorbom steče sultanovu milost i ljubav kao prije Katalončevu; i dogodi se tako tijekom vremena da dođe doba godine kada se održava u Akri14 (koja bijaše pod sultanovim gospodstvom) veliki sajam, na kojemu se skupljaju mnogi trgovci Saraceni i kršćani, kamo za zaštitu trgovaca i njihove robe sultan vazda običava slati uz svoje činovnike još i nekoga od svojih odanih

tu dužnost poslati Sicurana koji već odlično vladaše jezikom, i tako učini.Stiže dakle Sicurano u Akru kao glavar i zapovjednik trgovačke straže i robe, i dok je ondje dobro i valjano obavljao povjereni zadatak i nad-zirući obilazio gradom susretaše mnoge trgovce Sicilijance, i Pizance, i Genovežane, i Mlečane, i druge Talijane te se s njima rado družio spo-minjući se svoga zavičaja. Jednom se tako dogodi da ušavši u skladište mletačkih trgovaca među ostalim dragocjenostima ugleda kesu i pojas koje odmah prepozna kao svoje i začudi se, ali se ne promijeni u licu, nego uljudno upita čiji su to predmeti i jesu li na prodaju. Bijaše tamo stigao Ambruogiuolo iz Piacenze s mnogo robe na nekoj mletačkoj lađi pa čuvši da zapovjednik straže pita čiji su predmeti stupi naprijed i smijući se reče: »Gosparu, stvari su moje i ne prodajem ih, ali ako vam se sviđaju, rado ću vam ih darovati.« Videći Sicurano da se ovaj smije i posumnja nije li ga po čemu prepoznao, ali ipak načinivši ravnodušno lice reče: »Ti se možda smiješ što vidiš mene vojnika kako pitam za ove ženske stvari?« Ambruogiuolo reče: »Gosparu, ne smijem se tomu, nego se smijem načinu kako sam ih stekao.«Njemu Sicurano reče: »Ded, Bog ti pomogao, ako ti nije neugodno, ispripovjedi mi kako si ih stekao.«»Gosparu«, reče Ambruogiuolo, »ove mi stvari i još nešto dade u Ge-novi plemenita gospa po imenu Zinevra, žena Bernaboa Lomellina, kad sani jedne noći s njom spavao, te me zamoli da ih njoj za ljubav zadržim. Sada se nasmijan, jer se spomenuh Bernaboove gluposti koji bijaše tako lud te položi pet tisuća zlatnih fiorina^naspram tisuću da neću zavesti njegovu ženu, a ja to učinih i dobih okladu; a on, umjesto,-: da zbog gluposti kazni sebe a ne nju što je učinila ono što sve žene čine, vrativši se iz Pariza u Genovu, kako sam poslije čuo, dade je pogubiti.«Čuvši to Sicurano odmah razumjede što bijaše razlog da se Bernabo na nju srdio i bi joj jasno da je ovaj ovdje kriv svemu njezinu zlu, pa u sebi odluči ne dopustiti da nekažnjeno prođe. Praveći se dakle Sicura -no kao da ga je zabavila priča, lukavo se s njim toliko sprijatelji da na njegovo nagovaranje Ambruogiuolo, kad sajam završi, s njim i s cijelim svojim blagom pođe u Aleksandriju gdje mu Sicurano uredi dućan i povjeri mnogo svoga novca; stoga on videći u tomu velik probitak rado tamo ostade. Sicurano koji htjede Bernabou dokazati svoju nevinost niJe imao mira dok s pomoću nekih bogatih genoveških trgovaca koji

Dekameron Drugi dan - Deveta novela

osiromašio, kriomice smjesti kod nekoga svoga prijatelja, dok ne dođe vrijeme da učini što bijaše naumio učiniti.Već prije bijaše Sicurano naveo Ambruogiuola da ispripovjedi zgodu pred sultanom, i ona sultanu mnogo ugodi; ali pošto Bernabo stiže, po-misli da više ne valja oklijevati i u zgodan čas izmoli od sultana da pre-da se pozove Bernaboa i Ambruogiuola, pa da u Bernabdovoj nazočno-sti izmami, ako ne milom onda silom, istinu o tomu kako se dogodilo ono čim se hvastao u vezi s Bernaboovom ženom. Stoga, kad dođoše Ambruogiuolo i Bernabo, sultan pred mnogima stroga lica zapovjedi Ambruogiuolu da po istini reče kako je od Bernaboa dobio pet tisuća zlatnih fiorina, a nazočan bijaše i Sicurano u koga se Ambruogiuolo pouzdavao, ali mu je on još strožim licem prijetio najgorim mukama ako ne reče. Stoga Ambruogiuolo, s jedne i s druge strane prestrašen, i još k tomu prisiljen, u nazočnosti Bernaboa i mnogih drugih, očekujući kao najvišu kaznu vraćanje pet tisuća zlatnih fiorina i onih predmeta točno ispripovjedi kako se cijeli slučaj zbio.I pošto Ambruogiuolo reče, Sicurano, kao da je sultanov namje-snik, obrativši se Bernabou reče: »A što si ti zbog te laži učinio svojoj ženi?«Njemu Bernabo odgovori: »Zaslijepljen gnjevom zbog gubitka novca i sramotom zbog nepravde koju mišljah da mi je žena bijaše nanijela naredih svomu sluzi da je ubije; i kako me on izvijesti, njezino tijelo rastrgaše vuci.«Pošto je sve to rečeno u sultanovoj nazočnosti i on sve čuo i razumio, dok ne znade još što smjera Sicurano koji je to smislio i od njega izmo-lio, Sicurano mu reče: »Gospodaru, jasno možete spoznati koliko se ona jadna žena može dičiti ljubavnikom i mužem, jer ljubavnik u isti čas osramoti nju rušeći lažima njezin dobar glas i upropasti njezina muža; a muž povjerovavši radije tuđim lažima nego istini koju je sam mogao dugim iskustvom upoznati naredi da je ubiju i da je ostave vu-kovima kao hranu; i osim toga, tolika je naklonost i ljubav što je pri-jatelj i muž prema njoj gaje, da je ni jedan ne poznaje iako su dugo s njom živjeli. Ali da biste što bolje spoznali što je svaki od njih zaslužio, ako mi hoćete udijeliti tu posebnu milost i kazniti varalicu a oprostiti prevarenom, ja ću je ovamo pred vas i pred njih dovesti.« Sultan bijaše sklon da u ovoj stvari u svemu udovolji Sicuranu pa reče da mu je to po volji i neka dovede gospu. Jako se iznenadi Bernabo, koji bijaše uvjeren da je ona mrtva; a Ambruogiuolo se, pogađajući što ga čeka, poboja i gorega od vraćanja novca, pa nije znao čemu da se

vaše njezin dolazak.Pošto sultan dade Sicuranu dopuštenje, on se plačući baci pred sultana na koljena, i kao da odjednom odbaci muški glas i ne htjede više muški izgledati reče: »Gospodaru, ja sam bijedna i nesretna Zinevra, koja šest godina ubogo lutam kao muškarac po svijetu, pošto me lažno i zločinački okleveta ovaj izdajica Ambruogiuolo, a ovaj okrutni i opaki muž predade sluzi da me ubije i vucima da me požderu.« I rastrgnuvši haljine sprijeda i pokazavši grudi uvjeri sultana i sve ostale da je žena te se okrenu Ambruogiuolu i srdito ga upita kada je on to s njom spavao kako se hvastao; prepoznavši je, on posramljen gotovo zanijemi i ništa ne reče.Sultan, koji nju dotle sveudilj smatraše muškarcem, gledajući i sluša-jući sve to toliko se začudi da više puta pomisli kako je to što gleda i sluša prije san nego zbilja. Ali ipak, kad od čuđenja k sebi dođe i spo-zna da je sve istina najljepšim riječima pohvali življenje, i postojanost, i ponašanje, i krepost gospe Zinevre, koju dotada zvahu Sicuranom. I naredivši da se donese raskošna ženska odjeća i dovedu žene da joj budu družbenice, na njezinu molbu oprosti Bernabou zasluženu smrt. A on joj se, kada je prepozna, baci pred noge plačući i moleći oprošte-nje, i ona mu ga milostivo dade, premda ga ne bijaše dostojan, te ga podiže na noge i nježno ga kao svoga muža zagrli. Sultan zatim zapovjedi da toga časa na kakvoj uzvisini u gradu na suncu privežu Ambruogiuola za kolac i namazu medom i da ga odatle ne dižu dok sam ne klone: i tako bješe učinjeno. Poslije toga zapovjedi da se sav Ambruogiuolov imetak preda gospi, a bijaše priličan i cijenio se preko deset tisuća dublona;15 i još dade prirediti sjajnu gozbu i tu počasti Bernaboa, kao muža gospe Zinevre, i gospu Zinevru kao najvr-liju ženu, te je obdari, što u nakitu što u zlatnom i srebrnom posudu, što pak u novcu, vrijednošću od više nego novih deset tisuća dublona. I pošto gozba završi, naredi da im se opremi galija i dopusti im da se mogu kad ushtjednu vratiti u Genovu; onamo se oni vratiše vrlo bogati i radosni, a svi ih dočekaše s najvećim počastima, osobito gospu Zine-vru za koju su svi vjerovali da je mrtva; i uvijek su je, dok je živa bila, častili i poštovali zbog vrlina.Ambruogiuola onoga istoga dana kad ga privezaše za kolac i namazaše medom u velikim mukama muhe, i ose, i obadi, kojima ona zemlja obilovaše, ne samo što usmrtiše nego ga do kosti požderaše; njegove izbijeljene kosti dugo su još tamo nepokupljene visjele i bile svima tko ih je vidio svjedočanstvo njegove opačine,.J tako pnaj što po^drugirrj

Dekameron Drugi dan - Deseta novela

Deseta novelaPaganino iz Monaca ugrabi ženu gosparu Ricciardu diChinzica; ovaj sazna gdje se ona nalazi pa ode tamo,

sprijatelji se s Paganinom i zaište je natrag, a on joj to dopustiako želi; ali ona se ne želi s njim vratiti i, kada gospar

Ricciardo umre, postane Paganinova žena.'

Cijela je čestita družba mnogo pohvalila ljepotu kraljičine novele, a osobito Dioneo kojemu je jedinomu još preostalo toga dana pripovi -jedati. On nakon mnogih hvala prethodnoj noveli reče: — Lijepe gospe, jedan ulomak kraljičine novele ponukao me da izmijenim svoj prvotni naum da kazujem jednu koja mi bijaše pri duši, i prisili me da kazujem drugu novelu: a to je Bernaboova2 glupost, premda je on još dobro prošao, i svih onih koji vjeruju u ono što i on pokazivaše da vjeruje; to jest, dok oni lutaju širom bijeloga svijeta te se sad s ovom sad s onom zabavljaju, zamišljaju da im žene ostavljene kod kuće prekriženih ruku sjede, kao da mi, koji se među njima rađamo, i rastemo, i živimo, ne znamo za čim one žude. Svojom ću vam novelom istodobno pokazati koliko su ti ljudi glupi i koliko su još gluplji oni koji se po prirodi smatraju jačima i misle da će bajoslovnim pričama postići ono što inače ne mogu pa se trude da drugoga sebi prilagode, premda se narav svih tomu opire.Živio dakle u Piši3 neki sudac, obdaren više umom nego tjelesnom snagom, kojemu bijaše ime gospar Ricciardo di Chinzica;4 pa misleći možda da će ženu zadovoljiti istim sposobnostima kojima napredovaše u znanju, i kako još bijaše jako bogat uporno nastojaše dobiti kao ženu i lijepu i mladu gospu, gdje bi i jedno i drugo, da je sebe umio svjetovati kako je svjetovao druge, morao izbjegavati. I to mu se ispu-ni, jer mu gospar Lotto Gualandi5 dade kao^ženu svoju kćer koja se.

Piši, premda ih tamo malo ima koje ne sliče ljuskavim guštericama. 6

Sudac je s velikim slavljem dovede u svoju kuću, i priredivši sjajan i veličanstven pir, prve noći slučajno uspjede jedanput obaviti bračnu dužnost, a umalo gc i taj jedini put ne izdade snaga; pa mu je sutradan izjutra, jer bijaše suh, i mršav, i kratka daha, valjalo prošekom, i kola-čima, i drugim sredstvima povratiti dušu.Sada ovaj gospar sudac, bolje procijenivši svoje snage nego što je to prije činio, poče nju učiti nekom kalendaru za djecu koja tek uče čitati a koji možda bijaše načinjen u Raveni.7 Jer se, kako joj on poka-zivaše, nije svakoga dana samo jedan svetac slavio nego više njih, pa joj dokazivaše da se muž i žena moraju zbog raznih razloga njima u slavu uzdržavati od takvih sljubljivanja; k tomu još dodavaše posne dane, i kvatre,8 i apostolske vigilije, i tisuću drugih svetaca, i petke, i subote, i Gospodnji dan nedjelju, i cijelu korizmu,9 i mjesečeve mijene, i još stotinu drugih iznimnih dana, sudeći možda da sa ženom u postelji valja produljivati blagdane, kao što je katkada radio odlažući parnice. I toga se običaja, na veliku žalost svoje žene koju je jedva jedanput na mjesec red zapadao, dugo držaše, uvijek je dobro čuvajući da je tko drugi ne bi poučio raspoznavati radne dane kao što je on bijaše poučio blagdane.Dogodi se da gospar Ricciardo zbog velike vrućine poželje otputovati na svoje veoma lijepo imanje blizu Monte Nera10 i tamo ostati neko-liko dana i uživati na zraku, te sa sobom povede svoju ljepoticu ženu. I boraveći tamo jednoga je dana za razonodu odvede na ribanje, pa se ukrcaše na dva čamca, on s ribarima na jedan, a ona s ostalim gospama na drugi, da gledaju; i uživajući u tomu neopazice odveslaše nekoliko milja prema pučini. I dok su oni tako zaneseni promatrali ribolov, iznenada im se približi galija Paganina da Mare,11 u ono vrijeme glaso-vitoga gusara, koji se opazivši čamce usmjeri na njih; oni ne mogahu tako brzo pobjeći, te Paganino dostiže onaj u kojemu bijahu žene; i ugledavši među njima lijepu gospu, ne mareći za ostalo odvuče je na svoju galiju i otplovi, na oči gospara Ricciarda koji se već bio dohvatio kopna. S koliko jada to gledaše gospar sudac, koji bijaše tako ljubo-

moran da strahovaše i od samoga zraka, ne treba ni pitati. Utaman se žalio i po Piši i drugdje na gusarsku opakost, ne znajući tko mu ženu ugrabi ni kamo je odvede.

A Paganino se videći je onako lijepu obradova i, kako nije imao žene,smisli da nju zauvijek zadrži pa je poče tješiti umiljatim riječima jer

J i z g u b i o k a l e n d a r 1 ?

Dekameron Drugi dan - Deseta novela

mu se činilo da su za vidjela slabo koristile riječi; pa je tako i utješi, te prije nego stigoše do Monaca,13 zaboravi ona i suca i njegove zakone i poče s Paganinom živjeti veselije nego itko na svijetu; a kada je on do-vede u Monaco, povrh utjehe koju joj pružaše danju i noću poštovaše je kao svoju ženu.Nakon nekoga vremena dođe do ušiju gospara Ricciarda gdje mu se nalazi žena, pa ponesen čežnjom, misleći da to nitko neće znati tako cjelovito obaviti kao on, odluči sam po nju poći, spreman platiti za otkup koliko god Paganino zaište; i otisnuvši se na more otplovi u Mo-naco i tamo vidje nju i ona njega, te ona iste večeri to reče Paganinu i priopći mu njegovu nakanu. Idućega jutra gospar Ricciardo, vidjevši Paganina, priđe mu i ubrzo se s njim zbliži i naveliko sprijatelji, a Paganino se pretvaraše da ne zna tko je i čekaše da vidi što smjera; i kada se gosparu Ricciardu učini da je pravo vrijeme, kako je bolje znao i umio najljubaznije mu otkri razlog svoga dolaska, moleći ga da zaište što god hoće samo neka mu vrati ženu.Paganino mu vesela lica odvrati: »Gosparu, dobro mi došli, a odgovo-rivši vam ukratko velim ovako: istina je da je u mom domu mladica, ali ja ne znam je li ona vaša žena ili koga drugoga, jer vas uopće ne poznajem, a nju tek ovo kratko vrijeme otkad kod mene boravi. Ako ste njezin muž kao što velite, odvest ću vas k njoj jer mi se činite uljudan plemić, i siguran sam da će vas ona prepoznati. Ako ona rekne da je tako kako velite i htjedne otići s vama, jer ste tako ljubazni dat ćete mi za njezinu otkupninu što sami budete htjeli; ako ne bude tako, bilo bi podlo oduzeti mi je, jer sam mlad i mogu kao i svaki drugi imati ženu, a osobito nju koja je najljupkiji stvor što sam ga ikada vidio.« Tada reče gospar Ricciardo: »Zacijelo je ona moja žena, pa ako me k , njoj odvedeš, sam ćeš vidjeti: odmah će mi pasti oko vrata; stoga i ne zahtijevam da bude drugačije nego onako kako si ti sam predložio.« »Pa onda«, reče Paganino, »hajdemo.«Otišavši dakle Paganinovoj kući i došavši u neku dvoranu, Paganino je dade pozvati, a ona izađe iz neke odaje lijepo odjevena i urešena te dođe tamo gdje bijaše gospar Ricciardo s Paganinom i pozdravi gospara Ricciarda onako kako bi pozdravila bilo kojega stranca koji bi s Paganinom u kuću došao. Videći to sudac, koji je očekivao da će mu se ona jako obradovati, veoma se iznenadi i poče sam u sebi govoriti: »Možda su me tuga i duga bol što me more otkad je izgubih toliko izmijenile da me ne prepoznaje.« Stoga reče: »Ženo, skupo me stajalo što sam te poveo na ribanje, jer ^j

a ti me kanda ne poznaješ kada me tako osorno pozdravljaš. Ne vidiš li da sam ja tvoj gospar Ricciardo, koji je došao platiti što god zaište ovaj gospar u čijoj smo kući, da bi te dobio i odavde odveo; a on mi te milostivo vraća za koliko ja hoću.«Gospa se okrenu k njemu i uz lagan smiješak reče: »Meni to kažete, gosparu? Pazite da me niste zamijenili s kojom drugom, jer koliko znam ja se ne sjećam da sam vas ikada vidjela.« Gospar Ricciardo reče: »Pazi što govoriš; pogledaj me dobro: ako se želiš sjetiti, vidjet ćeš da sam ja tvoj Ricciardo di Chinzica.« Gospa reče: »Gosparu, oprostit ćete mi; meni se možda ne pristoji da vas tako dugo promatram kako vi zamišljate, ali sam vas ipak toliko promatrala da sam uvjerena da vas nikada prije nisam vidjela.« Gospar Ricciardo pomisli da ona to čini u strahu od Paganina, pa ne želi u njegovoj nazočnosti priznati da ga poznaje; stoga malo kasnije zamoli Paganina neka mu dopusti da s njom nasamu u sobi razgovara. Paganino reče da pristaje, uz uvjet da je ne poljubi protiv njezine volje, a gospi naredi da s njim u drugu sobu ode i da sasluša što joj želi kazati pa da mu odgovori kako joj se svidi.Odaše dakle gospa i gospar Ricciardo sami u sobu, pa tek što sjedoše gospar Ricciardo poče govoriti: »Oh, srce moje, dušo moja slatka, je-dino ufanje moje, zar još ne prepoznaješ svoga Ricciarda koji te ljubi više nego sebe sama? Je li to moguće? Jesam li se tako izmijenio? Daj, oko moje lijepo, pogledaj me malo.«Gospa prasne u smijeh i ne dopustivši mu da dalje govori reče: »Do-bro znate da nisam tako zaboravna te ne bih znala da ste gospar Ric -ciardo di Chinzica, moj muž; ali vi ste, dok sam s vama bila, pokazali da vrlo slabo poznajete mene, jer da ste mudri bili ili da jeste kao što hoćete da se o vama misli, morali ste biti toliko razboriti i vidjeti da sam mlada, i svježa, i čila, i prema tomu znati da mladim gospama osim odjeće i hrane, premda one to od srama ne govore, još nešto treba; a kako ste to obavljali, znate i sami. Pa ako vam vaši zakoni bijahu miliji nego žena, niste je smjeli ni uzimati; premda se meni ni-kad i nije činilo da ste sudac, nego ste mi se prije činili objavljivačem blagdana i svetaca, tako ste ih dobro znali, i postova i vigilija. I velim vam da ste toliko svetaca dali svetkovati težacima koji obrađuju vaša imanja koliko ste ih davali svetkovati onomu koji je morao moju malu njivicu obrađivani, nikada ne biste požnjeli ni zrna žita. Bog je htio, smilovavši se mojoj mladosti, da se namjerim na ovoga s kojim živim u °voj odaji gdje se ne zna stoje blagdan, mislim na tolike blagdane koje

Dekameron Drugi dan - Deseta novela

ovoga praga nisu prestupili ni subota, ni petak, ni vigilija, ni kvatri, ni korizma koja je tako duga, štoviše tu se radi i danju i noću i grebena se vuna; a dobro znam otkad je jutros zazvonilo jutrenje koliko smo po-sla obavili. I stoga sam odlučila s njim ostati i raditi dok sam mlada, a svece, i oproste, i postove ostaviti da ih poštujem kad budem stara; vi pak pođite i bilo vam sretno, što prije to bolje, pa bez mene svetkujte svetkovine koliko vam drago.«Neizdrživa bol obuze gospara Ricciarda kad ču te riječi, i pošto vidje da ona zamuknu reče: »Ah, dušo moja slatka, što to govoriš? Zar si zaboravila čast svojih roditelja i svoju? Zar ćeš radije ostati ovdje kao njegova bludnica i u smrtnom grijehu stupati nego u Piši biti moja žena? On će te kada mu dojadiš sramotno odbaciti i potjerati, a meni ćeš sveđ draga biti i vazda ćeš, sve kada ja to i ne bih htio, biti u mojoj kući gospodarica. Hoćeš li zbog te svoje razuzdane i nečasne požude zapustiti svoju čast i mene koji te ljubim većma od života svoga? Ah, jedino ufanje moje, ne govori više tako, nego pođi sa mnom; a ja ću se odsad, kada znam tvoje želje, valjano potruditi; pa zato se slatka dušo moja, predomisli i pođi sa mnom, jer nikakva dobra nisam vidio otkad mi tebe ugrabiše.«Na to mu gospa odgovori: »Do moje časti mislim da nikomu, sad kada je već kasno, ne treba biti stalo više nego meni; bar da bješe mojim roditeljima kad me dadoše vama] Pa kada onda njima ne bijaše stalo do moje, ni meni neće sada biti do njihove; a ako sada u grijehu stu -pam, u njemu ću stupati sve dok glavat tučak mogne stupati;14 i neka vama do toga ne bude većma stalo nego meni. Velim vam i to da mi se ovdje čini da sam Paganinova žena, a u Piši mi se činilo da sam vaša priležnica pomislivši kako su se između vas i mene sastajali planeti tek za mjesečevih mijena i u geometrijskim omjerima, dok me ovdje Paganino drži po svu noć u zagrljaju, i stišće me, i grize me, a kako me sređuje, neka vam Bog umjesto mene kaže. Pa još velite da ćete se potruditi, a kako? Treći put Bog pomaže, ako stigne da se digne. Vidim da ste se ojunačili otkad vas nisam vidjela! Idite i potrudite se da poživite, jer mi se čini da vam je duša na jeziku, tako mi sušičavo i kukavno izgledate. I još vam velim: kada me ovaj ostavi, premda mi se ne čini da je na to pripravan ako mene bude volja ostati, nikad se ne mislim vratiti vama, od koga, da vas svega iscijede, ne bi izašao ni naprstak soka, jer sam na svoju veliku štetu i gubitak tamo jednom već bila; stoga bih na drugom mjestu potražila svoj probitak. I pona-vljam vam da ovdje nema ni svetaca ni vigilija, i zato ću ovdje ostati,

hoćete silovati.«Gospar Ricciardo, videći da se loše proveo i tek tada spoznavši svoju ludost što onemoćao htjede uzeti mladu ženu, tužan i žalostan izađe iz odaje i potroši s Paganinom mnogo riječi koje odoše u vjetar. I napo-sljetku, ništa ne obavivši, ostavi ženu i vrati se u Pišu, a od boli zapade u toliko bezumlje da je hodajući po Piši svakomu tko bi ga pozdravio ili što pitao samo odgovarao: »Pogana rupa blagdana ne trpi«; i nedugo zatim umrije.Dočuvši to Paganino i znajući kako ga gospa ljubi, uze je kao zakonitu ženu, pa su ne obzirući se na svece i postove i ne štujući korizme, dok su ih noge nosile marljivo radili i zabavljali se. I sve mi se čini, drage moje gospe, da je gospar Bernabo, prepirući se s Ambruogiuolom, 15

jahao jarca na nizbrdici.16 -Ova novela izazva toliko smijeha u cijeloj družini, da ne bješe nikoga koga čeljusti ne zabolješe, a sve se gospe podjednako složiše u tomu da Dioneo ima pravo i da Bernabo bješe glup. Ali pošto je novela bila dokončana i smijeh zamro, videći kraljica da je već kasna ura i da su već svi pripovijedali, te da je došao konac njezinu vladanju, prema utvrđenom redu skide vijenac s glave i postavi ga Neifili na čelo veleći radosno: - A sada, draga drugo, vladaj ti nad ovim malim narodom; - i ponovno sjede.Neifile se malo zarumenje zbog iskazane joj časti i lice joj zablista kao svježa travanjska ili svibanjska ruža u osvit dana, a zanosne oči njezine zaiskriše kao zvijezda Danica1 i zatim nikom ponikoše. Ali pošto utihnu iskreni žamor ostalih kojim su kraljici radosno izražavali svoje odobravanje, malo se odmoriše, a ona se ohrabri te sjednuvši malo naviše nego što je običavala reče: - Budući da sam vaša kraljica hoću vam, ne udaljujući se od načina kojega su se držale moje pretho -dnice2 kojih ste zapovijedi slušali i odobravali, iznijeti svoje mnijenje u nekoliko riječi, pa ako se s njim složite, njega ćemo se držati. Kao što znate, sutra je petak, a sljedećega dana subota koji su mnogim ljudima dosadni zbog jela u te dane uobičajenih;3 ne spominjući da je petak, uzevši u obzir da je u taj dan trpio muku Onaj koji je umro za nas, dostojan štovanja,4 sudim da bi časno i pravedno bilo da taj dan na slavu Božju posvetimo više molitvama nego novelama. U subotu pak gospe obično peru kosu da bi s nje isprale prašinu i nečist koja se od rada nakupi u toku cijeloga tjedna; također običavaju postiti u čast Djevice, majke Sina Božjega, i odmarati se potom5 od svih poslova da bi poštovale skoru nedjelju; stoga, kako se ne možemo potpuno držati

Dekameron Drugi dan • Deseta novela

toga dana odreknemo novela. Zatim, pošto će dotle proći četvrti dan6

našega boravka ovdje, smatram da je prikladno, ako želimo izbjeći da ljudi za nama dolaze, promijeniti boravište i otići drugamo; i već sam smislila kamo i sve sam priredila. A kada se u nedjelju nakon počin -ka tu sastanemo, budući da smo se danas kazujući novele slobodnije mogli prepustiti pripovijedanju promislila sam, i zato što ćete imati više vremena za razmišljanje, i zbog toga što će biti ljepše ako se malo ograniči sloboda izbora i pripovijeda o jednoj medu raznolikim zgoda-ma sudbine, da bude ovako: kazivat će se o onima koji domišljatošću nešto jako željeno zadobiše ili nešto izgubljeno povratiše. Neka svatko o tom razmisli da ispripovjedi nešto što družbi može biti korisno ili bar zabavno, osim Dionea koji ima trajnu povlasticu. — 7 Svi pohvališe kraljičine riječi i zamisao i složiše se da tako bude. Za tim kraljica dade dozvati svoga starostu, te mu potanko razloži gdje treba prostrijeti stolove za večeru i što sve mora zatim obaviti za cijelo vrijeme njezina vladanja; i učinivši to ustade s družbom i dopusti da se zabavljaju kako je komu drago.Uputiše se dakle gospe i mladići prema nekom vrtiću i tamo, pošto se malo razonodiše, kad dođe vrijeme večeri veselo i u slast večeraše pa, ustavši od večere, po kraljičinoj želji Emilija povede kolo8 a Pampinea zapjeva sljedeću pjesmicu uz koju su joj druge pripjevale:9

Kojoj se ženi kao meni poje, kad sve su želje ispunjene moje?

Amore, dođi, uzroče sve nademoje i svakog dobra i veselja;zapjevaj sa mnom strasno,al smetni gorke uzdahe i jade,s njih mi je sad još slada tvoja želja;pjevaj o plamu jasnomgdje goreć živim radosno i krasno,štujući tebe ko božanstvo svoje.

Amore, ti mi izvede pred oči,kad prvog dana plam me svede k tebi,jednog mladića dičnašto po ljepoti, žaru i vrsnoćinikada premca našao mu ne bi,

sad o njem pjevat veselo sam vična, goreć od vatre, gospodaru, tvoje.

Al ja se ovdje najviše veselimšto mu se milim, ko što mi se mili:Amore, hvalu beri;na ovom svijetu imam sve što želim,da bismo još na drugom skupa bilija čvrsta sam u vjerišto za nj je gojim: kraljevske će dveriBog što sve vidi širit za nas dvoje.10

Poslije ove pjesme pjevali su i druge i plesali nekoliko plesova i svirali različite napjeve; ali kada se kraljici učini da je vrijeme počinku, uzeše buktinje i svatko se povuče u svoju odaju. I posvetivši dva sljedeća dana onomu što kraljica bješe predložila, željno očekivahu nedjelju.

Dekameron Treći dan - Uvod

SVRŠAVA DRUGI DAN DEKAMERONA I POČINJE TREĆI UKOJEMU SE POD NEIFILINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA OONIMA KOJI DOMIŠLJATOŠĆU NEŠTO JAKO ŽEUENO ZA-

DOBIŠE ILI NEŠTO IZGUBUENO POVRATIŠE

Sunce se već pomaljalo i prelijevalo narančastom bojom rumenilo zore,1

kad u nedjelju kraljica ustade i probudi svu svoju družbu; i budući da starosta već mnogo prije bješe otpremio potrebne stvari u mjesto kamo bijahu odlučili poći i čeljad poslao da se uredi sve što treba, videći da je i kraljica spremna za put brzo dade natovariti sve ostalo te s cijelom prtljagom i preostalim slugama, baš kao da se tabor odatle dizao, pođe za gospama i gospodom.Kraljica dakle krenu laganim korakom u društvu i u pratnji svojih gospa i trojice mladića, uz pjev dvadesetak slavuja i drugih pričica, po negaženoj stazi obrasloj travom zelenom i cvijećem što se počinjalo otvarati pod suncem koje je izlazilo, i zaputi se prema zapadu, i u brbljanju, i šali, i smijehu, prešavši jedva dvije tisuće koraka, dobrano prije pola treće ure2 dovede ih do krasna i raskošna dvorca3; smještena na brežuljku nad ravnicom. Ušavši u nj i obišavši ga svega i našavši da ima velike dvorane i čiste i urešene sobe potpuno namještene svim što u jednu sobu spa-da, nadasve pohvališe njegova gospodara smatrajući ga veličanstvenim. Zatim siđoše i još mu više uznesoše gospodara videći prostrano i lijepo dvorište, i nadsvođen podrum pun izvrsnih vina,4 i hlađanu vodu koja tamo obilno izviraše. I kada, kao da su željni odmora, sjedoše na pro-stran trijem koji je cijelo dvorište nadvisivao, sav ukrašen cvijećem i zelenilom što ga to doba godine pružaše pristupi im pažljivi starosta i biranim ih slatkišima i ponajboljim vinom podvori i okrijepi. Poslije toga, naredivši da im sluge otvore perivoj koji se sterao uz dvorac i bio obzidan visokim zidom, uđoše u nj, a pošto im se već na ulazu učini da je pun čudesne ljepote, počeše pozornije razgledati njegove dijelove. Okolo vrata i uzduž i poprijeko vodile su široke staze, sve ravne kao

obilan plod i sva u cvatu prosipala vrtom tako jak miris, koji se smiješao s vonjem ostaloga raslinja, te se njima činilo da se nalaze među najmiomi-risnijim istočnim biljem. Staze bijahu obrubljene bujnim grmljem bijelih i crvenih ruža i jasmina, pa se moglo ne samo jutrom nego i kad je sunce visoko, ne bojeći se njegovih zraka, šetati u njihovoj mirisnoj i ugodnoj sjeni. Koliko je bilo i kakvo i kako raspoređeno raslinje po vrtu, predugo bi bilo kazivati; ali nema poznatije biljke stabla kojima naše podneblje pogoduje a da ih ne bijaše tu u izobilju. Usred perivoja, još vrednija hvale nego ostalo, prostirala se livada obrasla niskom i tako zelenom travom te se činila crna, prošarana mnoštvom raznovrsna cvijeća, okružena svježim zelenilom naranača i limuna sa zrelim i još trpkim plodovima i cvijećem, što nije samo godilo očima nego i njuhu.5 Nasred te livade bijaše prebi-jela mramorna fontana, divno isklesana: iz jednoga kipa na stupu, posred fontane, šikljao je visoko u nebo obilan vodoskok, ne znam da li iz pri-rodnoga ili umjernoga izvora, a voda je zvonkim šumom padala u bistru fontanu takvom snagom da je mogla okretati mlinsko kolo. Suvišna je voda skrivenim odvodom istjecala ispod tratine i uskim umjetno pro-kopanim jarcima, okružujući livadu izlazila na površinu i sličnim jarcima tekla gotovo po cijelom vrtu, te se na koncu, na izlazu iz toga lijepoga perivoja, slijevala u potok i bistra vijugala prema podnožju brežuljka, gdje je s velikom snagom na veliku korist vlasniku okretala dva mlina. Krasan raspored perivoja, i raslinje, i fontana s potočićima što su iz nje tekli toliko se svidješe gospama i trima mladićima, te svi počeše tvrditi da vrt ne može biti ljepši nego što jest, da se njegovoj ljepotLništa ne može dodati, i kada bi se mogao stvoriti raj na zemlji da bi bio baš takav. Dok su tako radosni po vrtu šetali i od grančica različitih stabala pleli prekrasne vijence slušajući kako se dvadesetak različitih vrsta ptica pje-vica natječu u pjevanju, odjednom ugledaše još jednu ljepotu koju prije toga zabavljeni ne primijetiše, jer vidješe gdje po perivoju vrluda valjda stotinu vrsta lijepih životinja. Sada su jedni druge upozoravali na kuniće koji se pojaviše s jedne strane, dok s druge strane dobježaše zečevi, tamo opet počivahu srne i srndaći, ondje pak napasahu se mladi jeleni, a osim njih još mnogo drugih pitomih životinja skakutahu i igrahu se, i to ih još većina razveseli.6

Pošto su dugo razgledali vrt i njegove krasote narediše da se oko studenca prostru stolovi te tu prvo zapjevaše šest pjesmica,7 zatim malo zaplesaše, a kada kraljica zapovijedi, pođoše jesti; i pošto ih sluge divno i uredno podvoriše biranim i finih jelima i pićima, ustadoše još veseliji i ponovno J>eJžabaviŠe oievaniem. i sviraniem. i nlesaniem. sve dok se kraliici ne

Dekameron

neki od njih odoše, a drugi zaneseni ljepotom vrta ne htjedoše otići nego ostaše, te se netko zabavljaše čitanjem romana8 a netko igranjem šaha ili dame.Ali pošto po devetoj uri9 ustadoše i umiše lice svježom vodom, po kra-ljičinoj želji odoše na livadu, gdje po uobičajenom redu posjedaše oko studenca i počekaše da počnu pripovijedati o predmetu što ga kraljica bješe predložila. I prvi komu kraljica dade taj zadatak bijaše Filostrato koji poče ovako.

Treći dan - Prva novela

Prva novelaMasetto iz Lamporecchija hineći da je nijem postane vrtlar u ženskom samostanu, gdje se sve redovnice natječu da s njim

spavaju.'

Prekrasne gospe, mnogi su muškarci i žene tako glupi te doista vjeruju da djevojka kada na glavu metne bijeli prijevjes i odjene crno ruho 2

nije više žensko i da ne ćuti više nikakvih ženskih požuda, kao da se u kamen prometnula kad je postala redovnica; pa ako što tomu proti -vno čuju tako se uzbune kao da je nekakav velik i strašan zločin protiv prirode učinjen, ne misleći i ne želeći uzeti u obzir da se ni sami ne mogu zasititi iako su potpuno slobodni činiti što hoće, i zaboravljajući kolika je moć dokolice i samoće. A ima mnogo i takvih koji vjeruju da motika, i lopata, i gruba hrana, i neudobnosti težacima potpuno oduzimaju svaku pohotnu želju i da im ogrubljuju duh i misli. Koliko se svi koji tako misle varaju dokazat ću vam, pošto mi je kraljica zapo-vjedila da kazujem, kratkom novelom ne udaljujući se od predmeta što ga je ona predložila.

U ovom našem kraju3 bijaše nekoć a još je i danas ženski samostan glasovit po svetosti (neću ga imenovati da mu ni djelomice ne naudim dobru glasu) u kojemu, nije tomu davno, bijaše svega osam redovnica s glavaricom, a sve mlade, i neki dobrodušni starčić kao vrtlar u njihovu prekrasnom vrtu; i on nezadovoljan svojom plaćom napravi obračun s nadstojnikom samostanskih dobara i vrati se u Lamporecchio 4 odakle je bio rodom. Među onima koji ga radosno dočekaše bio je i krupan i snažan momak, pa kao seljak i naočit, koji se zvao Masetto; on upita vrtlara gdje je tako dugo boravio. A dobričina, koji se zvao Nuto, kaza mu; tada ga Masetto upita kakvu je službu u samostanu obavljao. ...Nuto mu odgovori: »Obrađivao sam njihcre. vejik i Miep vrt, a ovda-

Dekameron

obavljao; ali su me te žene tako slabo plaćale da mi nije dostajalo ni za obuću. Osim toga sve su one mlade i kao da vraga u sebi imaju, nikada im ništa pravo nije, i ne možeš im ugoditi! Eto, dok sam katkada obra-đivao vrt, jedna bi mi govorila: »Posadi ovo ovdje«, a druga »Posadi ono ondje«, a treća bi mi uzela motiku iz ruke i rekla: »Ovo ne valja ovako«, i toliko su me gnjavile da bih ostavljao posao i odlazio iz vrta; pa tako, što zbog ovoga što zbog onoga, dosadilo mi i vratio sam se kući. Nego, kad sam odlazio njihov me nadstojnik zamoli da mu po-šaljem kakva čovjeka pogodna za taj posao, i ja mu to obećah; ali Bog neka mi pomogne, niti ću ja koga tražiti niti ću mu koga poslati.« Pošto Masetto ču Nutove riječi tako jako zaželje u duši da bude s tim redovnicama te se sav izjedao shvativši po Nutovim riječima da bi tamo lako postigao ono što je želio; i sjetivši se da ne bi uspio ako Nutu išta o tomu kaže reče mu: »Baš si dobro učinio što si došao! Na što čovjek spadne živeći sa ženama? Bolje bi mu bilo s vrazima; one ni same nikada ne znaju što hoće.«Ali poslije ovoga razgovora poče Masetto premišljati kako bi došao do redovnica, pa znajući da se dobro razumije u poslove što mu ih Nuto spomenu bijaše uvjeren da bi ga primile, samo se strašio da ga neće uzeti jer je mlad i pristao momak. Prebirući tako razne misli naposljetku smisli ovo: »Samostan je daleko odavde i nitko me ondje ne poznaje; ako se budem znao pretvarati da sam nijem, zasigurno će me primiti.«I ostavši pritom naumu zametnu se sjekirom preko ramena i ne re -kavši nikomu kamo ide krenu kao neki siromah k samostanu; stigavši tamo uđe unutra i slučajno nađe u dvorištu nadstojnika te mu znaci -ma kao što rade njemaci pokaza da mu Boga radi dade što da jede, a da će mu on, ako je potrebno, iscijepati drva. Nadstojnik mu rado dade da jede, a zatim stavi preda nj neke cjepanice što ih Nuto nije mogao iscijepati, i on ih, kako bijaše veoma snažan, začas sve iscijepa. Tada ga nadstojnik, koji je poslom morao poći u šumu, povede sa so-bom i tamo mu naredi da nasiječe drva; onda, dovevši magare preda nj, znacima mu dade razumjeti da ih kući otjera. On sve to dobro učini, pa ga nadstojnik nekoliko dana zadrža da svrši neke poslove koje je valjalo obaviti; i tako ga jednoga dana opazi glavarica i upita nadstojnika tko je on.Nadstojnik joj odgovori: »Časna majko, ovo je neki gluhonijemi jadnik što je ovih dana došao da prosi, pa sam mu se smilovao i dao mu neke poslove da ih uradi. Kad bi se znao brinuti o vrtu i htio .ostati, sudim

Treći dan - Prva novela

žan i svaki će posao obaviti; osim toga ne biste se morali bojati da će se šaliti s ovim vašim mladicama.«Glavarica mu reče: »Bog ti pomogao, pravo zboriš! Saznaj zna li raditi i nastoj ga zadržati; daj mu kakve cipele i kakav stari ogrtač, polaskaj mu malo, ugodi mu, dobro ga nahrani.«Nadstojnik reče da će tako učiniti. Masetto ne bijaše daleko, nego praveći se da mete dvorište ču sve te riječi i veselo u sebi reče: »Ako me uzmete, tako ću vam vrt obraditi kako ga nitko dosada nije obra -dio.«5

Pošto se dakle nadstojnik uvjeri da on izvrsno zna raditi i kretnjama ga upita hoće li ostati i ovaj mu kretnjama odgovori da će učiniti sve što on želi, primivši ga naredi mu da radi u vrtu i pokaza mu što mu valja činiti; zatim ode da obavi neke druge poslove za samostan a njega ostavi sama. Dok je Masetto dan za danom u vrtu radio, počeše ga re -dovnice zadirkivati i rugati mu se, kao što često biva da se ljudi rugaju njemacima, i govorahu mu najprostije riječi na svijetu misleći da ih on ne čuje; a glavarica je sudeći da on nema ni one stvari kao što nema jezika malo ili nimalo za to marila.Dogodi se tako te on jednoga dana umorivši se od velika posla leže da otpočine; uto se dvije mlade redovnice koje vrtom šetahu približiše mjestu gdje je on ležao i hinio da spava i uzeše ga promatrati; tada je -dna, koja bijaše objesnija, reče drugoj: »Kad bih vjerovala da me nećeš odati povjerila bih ti nešto o čemu sam češće razmišljala, a to bi moglo i tebi možda koristiti.«Druga odgovori: »Reci slobodno, jer ja to pouzdano nikada nikomu neću reći.«Tada ona obijesna prozbori: »Ne znam jesi li ikada razmišljala u kakvoj nas stezi drže i kako nikada ovamo ne smije zaci ni jedan muškarac, osim nadstojnika koji je star i ovoga njemaka; a mnogo sam puta slušala od žena koje su nam u pohode dolazile da su sve slasti ovoga svijeta šala prema onoj što je muškarac može ženi pružiti. Pa mi se nekako usjekla u mozak misao kad već s drugim ne mogu, da okušam s ovim njemakom ovdje je li to istina; a boljega od njega na svijetu i nema, jer sve kad bi i htio ne bi mogao ni znao to ispričati: vidiš kakva je to blesava momčina, prerastao je svoju pamet. Rado bih čula što ti o tomu misliš.«»Jao!« reče druga, »što to govoriš? Zar ne znaš da smo svoje djevičan-stvo Bogu zavjetovale?« »Ah«, reče prva, »koliko rnu_ se toga svakoga dgiia zavjetuje, a ništa

Dekameron

nađe neka druga ili neke druge koje će ga sačuvati.« Reče joj njezina druga: »Ali ako se dogodi te zatrudnimo, što će onda biti?«Tada ona prva reče: »Ti misliš na zlo prije nego što te je snašlo: kada zlo dođe, onda treba misliti, a bit će stotinu načina da se to riješi i da se nikada ništa ne sazna, samo ako same ne kažemo.« Na te riječi obuze ovu još veća želja nego onu prvu da iskuša kakva je životinja muškarac, pa reče: »Dobro, a kako ćemo to uraditi?« Prva joj odgovori: »Kako vidiš deveta je ura:7 mislim da sve sestre osim nas spavaju; pogledajmo ima li koga u vrtu, pa ako nikoga nema, što nam je drugo raditi nego uzeti ga za ruku i odvesti u kolibicu gdje se on od kiše sklanja, pa će jedna biti s njim unutra, a druga neka čuva stražu. On je tako glup da će nam sve učiniti što god hoćemo.« Masetto je cijeli taj razgovor slušao i bio pripravan poslušati pa je čekao samo da ga jedna od njih za ruku uzme. Pošto pregledaše dobro vrt i uvjeriše se da ih nitko niotkuda ne može vidjeti, približi se ona koja bijaše započela razgovor Masettu i probudi ga, a on odmah skoči na noge; ona ga laskavim znacima uze za ruku i, dole se on blesavo smijao, uvede ga u kolibicu gdje Masetto ne čekajući da ga odviše moli učini što je ona htjela. Ona, kao vjerna prijateljica, pošto dobi što htjede prepusti mjesto drugoj, a Masetto praveći se i dalje glup uradi po njihovoj volji; stoga, prije nego što odatle odoše svaka htjede više puta iskušati kakav je jahač taj njemak; a poslije su pripovijedajući često o tomu govorile da je to zaista onakva slast kao što su čule, pa i veća te su u zgodno doba odlazile da se s njemakom zabavljaju. Jednoga se dana dogodi da ih je neka njihova drugarica s prozorčića svoje ćelije opazila i pokazala dvjema drugima, pa se prvo dogovoriše da ih tuže glavarici, ali se zatim predomisliše i s njima se sporazumješe da i one sudjeluju u diobi Masettove snage; a njima se malo pomalo u različitim zgodama još tri pridružiše. 8 Naposljetku glavarica, koja još ništa od svega ne bijaše opazila, šećući jednoga dana sama vrtom, a bijaše velika vrućina, nađe Masetta kako ne toliko od dnevnoga po-sla koliko od čestoga noćnog jahanja izmoren leži ispružen u hladu bajama i spava; pa kako mu vjetar bješe prednje skute od košulje za-dignuo, sav je bio otkriven.9 Kad ga je takvog gospa ugledala i uvjerila se da je sama, raspali se u njoj ista žudnja kao i u njezinim mladim redovnicama; i probudivši Masetta odvede ga u svoju sobu gdje ga nekoliko dana zadrža, te se sve redovnice rastužiše što vrtlar ne dolazi da obrađuje vrt, a ona kušaše mnogo puta iste slasti s kojih je prije

Treći dan - Prva novela

Naposljetku ga otpremi iz svoje sobe u njegovu kolibu, ali ga je često opet pozivala, i kako je od njega iziskivala mnogo češće i više nego druge, jadni Masetto, ne mogavši tolikima ugoditi, spozna da će mu njemoća, ako tako nastavi, uvelike nauditi; i zato mu se jedne noći, dok bješe s glavaricom, razveza jezik i ovako prozbori: »Časna majko, slušao sam da je jedan kokot dovoljan za deset kokoši, ali da deset muškaraca slabo ili s teškom mukom može zadovoljiti jednu ženu,10 a meni ih valja devet služiti; to ja ni za što na svijetu ne bih mogao više izdržati. Dapače tako sam se zbog onoga što dosada uradih iscijedio da više ne mogu ni malo ni mnogo; i stoga ili me u ime Božje pustite da odem ili nađite tomu lijeka.«Gospa se sva zaprepasti kada začu da je njemak progovorio pa mu reče: »Što je to? Pa mislila sam da si nijem.«»Gospo«, reče Masetto, »istina je da sam bio takav, ali ne od rođenja nego mi neka bolest bješe zavezala jezik, i tek sam noćas oćutio da mi se jezik razvezao, pa zahvaljujem Bogu od svega srca.« Gospa na to povjerova i upita ga što to znači da mu ih je valjalo devet služiti. Masetto joj sve reče; kada to ču glavarica pomisli da nema u njezinu samostanu redovnice koja ne bi bila od nje pametnija; stoga kao razborita žena ne otpusti Masetta, nego odluči da se sa svojim redovnicama posavjetuje kako da sve mirno urede da Masetto ne bi iznio samostan na zao glas. I pošto baš tih dana preminu njihov nad -stojnik, priznavši prvo svaka što joj se prije toga dogodilo, složiše se da objave ljudima u okolici kako se po njihovim molitvama i zaslugama sveca zaštitnika ovoga samostana Masettu, koji dugo bijaše nijem, je-zik razvezao, pa Masetta, na veliko njegovo veselje, učiniše nadstojni-kom i tako mu rasporediše posao da je mogao izdržati. U tom se poslu događalo da se i pokoji redovničić začeo, ali vazda se sve tako lijepo uredilo da se nikada ništa nije saznalo sve do glavaričine smrti, kada se već ostarjeli Masetto zaželi vratiti bogat svomu domu; i kada se to doznalo, ne bijaše mu teško dobiti otpuštenje.Tako se dakle stari Masetto, kao otac i bogat čovjek, ne trudeći se da goji djecu i na njih troši, jer je domišljato znao iskoristiti svoju mla -dost vrati onamo odakle bijaše sa sjekirom na ramenu otišao, dokazu-jući kako je Krist milostiv prema onima koji mu iznad krune rogove nabijaju.

Dekameron

Druga novelaNeki konjušar spava sa ženom kralja Agilufa, i Agiluf to

primijeti ali šuti; nađe ga i zastriže ga; ovaj zastriže sve ostalei tako izbjegne pogibelji.1

Pošto stiže koncu Filostratova novela zbog koje su se kadikad gospe malko zarumenjele od srama a poneka se i nasmijala, kraljica zaželje da Pampinea nastavi pripovijedanje; ona nasmijana počinjući reče: — Ima čeljadi tako malo razumne, te silom hoće pokazati da znaju ili da razumiju ono što im ne treba znati. Stoga katkada nesmotre no kude skrivene pogreške drugih misleći da će tako svoju sramotu umanjiti, iako je tim beskrajno povećavaju; a da je to istina, ljupke gospe, naumila sam vam na protivan način dokazati, pripovijedajući o lukavosti jednoga momka do kojega se možda manje držalo nego do Masetta i o razboritosti jednoga valjanoga kralja. Langobardski kralj Agilulf,2 kao i njegovi prethodnici, bijaše izabrao Paviju, grad u Lombardiji, kao svoju prijestolnicu,3 te se oženio Teu-delingom,4

udovicom Aurarija koji također bijaše langobardski kralj;5 a ona bijaše prekrasna gospa, vrlo umna i čestita, ali slabe sreće u ljubavi.6 Za vladanja ovoga mudroga i vrloga kralja Agilulfa langobardska je zemlja živjela u blagostanju i miru; tada se sluči da se konjušar spomenute kraljice, čovjek vrlo niska podrijetla ali duhom mnogo vredni ji nego što je priličilo njegovu prostu položaju, a uz to lijep i stasit kao što bješe kralj, preko mjere zaljubi u kraljicu. I budući da mu njegov nizak rod nije priječio da spozna kako mu ta ljubav nikako ne dolikuje, kao uman čovjek niti je komu o njoj kazivao niti se usudio da je njoj vatrenim pogledom otkrije. I premda življaše bez truna nade da će ga ona ikada zavoljeti, ipak se u sebi dičio što mu tako visoko osjećaji teže;7 pa kako je gorio sav od ljubavnoga plama8 trudio se više od svih

Treći dan - Druga novela

ga se zbivalo da je ona kad je morala izjahati radije jahala konja koji je bio povjeren njegovoj brizi nego bilo kojega drugoga, i kada se to događalo on je ćutio najveću milost i sveudilj bi joj stajao uz stremen, sav sretan što može bar dotaknuti njezinu odjeću. Ali kao što često možemo vidjeti da se zbiva, što je ufanje manje to je ljubav veća, pa se tako zbivalo i s jadnim konjušarom, i jako mu je teško bilo bez iskre nade skrivati svoju veliku čežnju; i mnogo je puta tako smrt poželio jer se nije mogao od te ljubavi otrgnuti. Premišljajući kako da sebi oduzme život odluči umrijeti tako da se sazna da je umro od ljubavi koju je ćutio prema kraljici; i htjede to učiniti tako da ipak iskuša svoju sreću i da malo ili posve udovolji svojoj čežnji. A ne htjede opet kraljici riječima iskazati svoje ljubavi niti joj je u pismima otkriti znajući da bi uzalud i govorio i pisao, nego htjede pokušati ne bi li mu domišljatošću pošlo za rukom s kraljicom spavati; a jedina mu mogućnost bijaše naći puta i načina da u kraljičinu ložnicu uđe kao da je kralj, jer je znao da kralj svagda s njom ne spava. Pa da bi vidio kako i u kojoj odjeći kralj k njoj dolazi, mnogo se puta noću skrivao u velikoj dvorani kraljeve palače koja je bila baš između kraljeve i kra-ljičine ložnice, i tako jedne noći vidje kralja kako iz svoje odaje izlazi zaogrnut prostranim plaštem i u jednoj ruci nosi malu upaljenu zublju a u drugoj palicu, i kako dolazi pred kraljičinu ložnicu i šutke dva-tri puta lupka palicom po vratima, i kako mu se vrata odmah otvaraju i netko mu iznutra uzima zublju iz ruku.Pošto je vidio to i kako se kralj istim putem vraća, smisli da i on uradi tako; i nabavivši dakle plašt sličan onomu u kojemu vidje kralja izublju i palicu, okupa se u toploj kupelji da vonj po gnoju možda nezasmeta kraljici i da se ne dosjeti prijevari, i s tim se po običaju skrijeu velikoj dvorani. I pošto se uvjeri da već svi spavaju i da je došao časda udovolji svojoj čežnji ili da s tog uzvišenoga razloga prigrli željenusmrt, kremenom i kresivom što ih je sobom donio pripali trudi užežezublju, pa pokriven i zaogrnut plaštem priđe vratima ložnice i dvaputkucnu palicom. Sanjiva mu komorkinja otvori vrata, prihvati zubljui ugasi je, a on ne rekavši ništa odgrnu zastor9 i odloživši plašt uđe upostelju gdje je kraljica spavala. Tada je željno zagrli i hineći da je zlovoljan, jer je znao da kralj ne želi ništa čuti kad je zlovoljan, ne rekavšiništa ni on ni ona, više puta obljubi kraljicu. I kako mu god teško bijaše otići, strašeći se da mu oklijevanje ne okrene radost u žalost ustadei uzevši opet plašt i luč, ne rekavši ništa, ode i što je brže mogao vratise u svoju postelju. __..__ _._ _..., ..,«„.._

Dekameron

se ona jako iznenadi; i pošto kralj kraj nje u postelju leže i veselo je pozdravi, ona se obradovana osmjeli i reče: »O gospodaru moj, kakva je to novost noćas? Tek što ste otišli od mene gdje ste se većma negoli vam je navada pozabavili, i već se vraćate? Pazite što radite!« Kada kralj ču te riječi odmah se dosjeti da je netko prevario kraljicu sličnošću s njegovim navikama i obličjem, ali kao uman čovjek, videći da to ni kraljica ni nitko drugi nije primijetio, odluči da ne otkrije prijevaru; a to mnoge budale ne bi bile učinile nego bi rekle: »Ja ni-sam ovdje bio. Tko je ovdje bio? Što ste radili? Tko je dolazio?« Iz toga bi nastale takve neprilike da bi on bez njezine krivnje uvrijedio ženu i dao joj prilike da i drugi put poželi ono što je jednom okusila; i razglasivši ono što mu prešućeno ne bi moglo sramote nanijeti, sam bi se ruglu izvrgnuo.Odgovori joj dakle kralj, smućeniji u mislima nego u licu ili riječima: »Gospo, ne čini li vam se da bih ja mogao ovdje biti i opet se vrati -ti?«Njemu gospa odgovori: »Da, gospodaru moj; ali vas ipak molim da pazite na svoje zdravlje. «Na to reče kralj: »Rado ću poslušati vaš savjet i vratit ću se ne dodi-javajući vam više.«I pun gnjeva i zlih misli u duši zbog onoga što vidje da mu se zbilo uze svoj plašt i izađe iz sobe namislivši da mirno otkrije tko je to učinio, pretpostavljajući da je to mogao biti samo netko iz dvora i da, tko god to bio, nije mogao iz njega izaći. Uze dakle fenjerčić s posve slabim svjetlom i ode u neku dugačku nastambu iznad konjskih staja što su pripadale dvoru, gdje je gotovo sva dvorska služinčad u mnogim po-steljama spavala; i sudeći da se onomu koji je učinio ono što je gospa rekla od podužega napora ni bilo ni srce nije još moglo smiriti, poče tiho od jednoga kraja nastambe do drugoga svima redom opipavati grudi da vidi udara li u njima.Svi su već bili tvrdo spavali, samo još ne bješe zaspao onaj koji je s kraljicom bio; stoga se videći kralja kako dolazi i dosjetivši se što traži stade jako plašiti te mu strah još više pojača udaranje izazvano prija-šnjim naporima i bi mu jasno kako će kralj narediti da ga smjesta po-gube ako to opazi. Premda su mu se tako različite misli rojile po glavi, ipak videći da kralj nema nikakva oružja odluči da se pretvara kako spava i da počeka i vidi što mu valja činiti. Pošto kralj opipa mnoge sluge i nikoga ne nađe za koga bi mogao prosuditi da je pravi, stiže do njega i osjetivši da mu srce snažno bije reče u sebi: »Ovaj je!« Ali jer

Treći dan - Druga novela

ne učini već mu samo nožicama koje sa sobom bješe donio postriže s jedne strane glave vlasi, koje su sluge u ono doba jako duge nosile, 10

da bi ga po tom biljegu narednoga jutra prepoznao; i kada to uradi ode i vrati se u svoje odaje.Konjušar sve to razumjede i kao domišljat čovjek odmah se dosjeti zašto ga je kralj tako obilježio; stoga ni časa ne časeći ustade i našavši par nožica, kojih je na sreću nekoliko bilo u staji za timarenje konja, polako prođe pokraj sviju koji su u toj nastambi spavali i svakomu jednako postriže nad uhom vlasi; i uradivši to tako da ga nitko nije čuo vrati se na spavanje.Kada kralj ujutro ustade zapovjedi da sva služinčad preda nj stupi pri je negoli se otvore vrata na palači; i tako bješe učinjeno. I svi stadoše preda nj otkrite glave, a on ih poče razgledati da bi prepoznao onoga kojega bješe zastrigao; i videći da je većina od njih jednako zastrižena začudi se i reče u sebi: »Onaj kojega tražim, koliko god je niska roda pokazao je da je visoka uma.» Zatim, znajući da bez govorkanja neće pronaći onoga koga traži i ne želeći zbog male osvete veliku sramotu doživjeti naumi da ga samo jednom riječju opomene i upozori da sve zna te se obrati svima veleći: »Tko je ono učinio neka toga više ne čini; a sada pođite s milim Bogom.«Drugi bi bio naredio da ih rastežu, muče, preslušavaju i ispituju; i tako bi bio otkrio ono što bi valjalo da se svatko trudi sakriti, jer kad bi to otkrio, makar se okrutno svetio ne bi smanjio nego bi povećao svoju sramotu i okaljao čast svoje žene. Oni koji su čuli kraljeve riječi začu-diše se i dugo se domišljahu što je kralj njima htio kazati, ali nitko se ne dosjeti osim onoga koga su se ticale. A on to, kao razborit čovjek, nikada ne otkri za života kraljeva niti ikada više takvim činom svoj život stavi na kocku.11

Dekameron

Treća novelaNekom vrstom ispovijedi i hineći čistu savjest gospa

zaljubljena u mladića navede časna fratra da joj bez svogaznanja pomogne udovoljiti željama.

Zašutjela već bješe Pampinea, a konjušarevu smjelosti domišljatost većina družine bijaše pohvalila, i isto tako kraljevu razboritost, kad se kraljica obrati Filomeni i zapovjedi joj da nastavi; na to Filomena ljupko poče ovako govoriti:— Naumila sam vam kazivati istinitu zgodu kako se lijepa gospa na -rugala časnu redovniku, a svakoga će svjetovnjaka to većma ova zgoda zabaviti što se ti neobrazovani i slabo odgojeni glupani razmeću zna-njem i vjeruju da su vredniji od drugih, premda su zapravo mnogo manje vrijedni, jer su podli i nesposobni čak da kruh zarađuju kao čestiti ljudi, nego se kao svinje skupljaju tamo gdje je puno korito. Kazivat ću vam je, ljubazne gospe, ne samo zato što je na meni red nego i zato da vas upozorim kako i mi, a ne samo muškarci, možemo kadgod domišljato nasamariti redovnike kojima u svojoj lakovjernosti i suviše vjerujemo.U našem gradu gdje vlada više prijevara nego ljubav i vjernost, nema tomu mnogo godina živjela je plemenita gospa lijepošću urešena i skladnim vladanjem a mimo sve druge uzvišenošću duha i umnom istančanošću priroda je bješe obdarila; njezino ime i imena drugih oso-ba iz ove novele, premda ih znam, ne mislim odati jer još žive oni koji bi se jako srdili na ovo, umjesto da sa smijehom preko svega prijeđu. Znajući dakle ta gospa da je visoka roda, a udana za suknara zato jer je vrlo bogat, te ne mogavši to prežaliti budući da je smatrala kako ni jedan muškarac niska staleža koliko god bogat bio nije dostojan plem-kinje; te znajući da je unatoč svemu bogatstvu sposoban samo na ra-

Treći dan - Treća novela

tka, ili se s preljom zbog prede prepirati — odluči da im se neće dati zagrliti osim kad mu to baš ne mogne uskratiti, nego će sebi na zado-voljstvo naći nekoga tko joj se bude činio dostojnijim nje nego suknar. I doista se tako zaljubi u jednoga vrlog muža srednjih godina,' te nije mogla od jada noću spavati ako ga prethodnoga dana ne bi vidjela. Ali taj valjani plemić toga ne primijeti te je slabo za nju mario, a ona mu to, kao razborita žena, ni porukom po sluškinji ni pismom nije smjela otkriti bojeći se neprilika koje bi se iz toga mogle izleći. Pošto je zamijetila da se on mnogo druži s nekim redovnikom kojega su, premda bijaše neotesan i tupoglav, svejedno gotovo svi zbog sveta života štovali kao vrlo čestita fratra, domisli se da bi raj fratar mogao biti izvrstan posrednik između nje i njezina ljubljenoga. I pošto prvo smisli kako da postupi ode u prikladno doba u crkvu gdje je on bora-vio, dade ga dozvati i reče da se želi, ako on na to pristaje, pred njim ispovjediti.

Fratar je pogleda i učini mu se da je plemkinja pa rado pristade; a ona poslije ispovijedi reče: »Oče, valja mi se vama obratiti za pomoć i sa -vjet, a čut ćete zašto. Znam, jer sam vam to otkrila, da poznajete moje roditelje i moga muža, koji me ljubi više nego svoj život te svaku moju želju odmah ispuni, a lako to može jer je veoma bogat; stoga i ja njega ljubim više nego samu sebe; pa da i ne govorimo kad bih nešto učini la, nego kad bih samo i pomislila išta protivno njegovoj časti ili volji, ni jedna grešna žena na svijetu ne bi više od mene lomaču zaslužila. Međutim netko (kojemu doista imena ne znam, no čini mi se čovjek čestit i, ako se ne varam, mnogo se s vama druži) lijep i stasit, u vrlo pristojnoj smeđoj odjeći,2 možda i ne znajući za moju čvrstu odluku kanda vreba na me; ne mogu se pojaviti na vratima ni na prozoru, niti mogu iz kuće izaći a da on odmah ne iskrsne preda mnom, te se baš čudim kako i sada nije ovdje; stoga teško patim, jer se često dogodi da se zbog ovakva postupka čestite žene bez krivnje kude. Mislila sam čak i na to da sve kažem svojoj braći, pa da ga oni opomenu, ali posli je se spomenuh da muškarci ponekad takve poruke prenesu tako da dobiju zloban odgovor, pa dođe do riječi, a od riječi se često prijeđe i na djela; pa da ne nastane veće zlo i sablazan, šutjela sam i odlučila radije vama kazati nego ikomu drugomu, kako zbog toga što mi se čini da ste mu prijatelj, tako i zbog toga što vama priliči da s ovakvih djela opomenete ne samo prijatelja nego i tuđina. Pa vas Boga radi molim da ga ukorite i zamolite neka me više ne progoni. Ima mnogo drugih Jžena koje su možda sklone ovakvim pustolovinama^ i njima će biti

Dekameron

mi te stvari nisu ni na kraj pameti.« I rekavši to obori glavu kao da ćezaplakati.Pobožni fratar odmah razumjede o komu je zapravo riječ, te mnogopohvalivši gospu s njezinih dobrih nakana čvrsto vjerujući da je sveistina što mu je ona kazivala obeća joj da će tako djelovati na togačovjeka te joj više neće dodijavati; pa kako je znao da je gospa vrlobogata, uze pred njom hvaliti djelo milosrđa milostinje i kazivat« joj0 svojim potrebama. Na to žena reče: »Molim vas učinite mi to Bogaradi; a bude li on nijekao, slobodno mu recite da sam vam ja to kazala1požalila se.«I zatim, pošto se ispovjedi i primi pokoru, spomenuvši se fratrovih riječi o utjesi koju pruža milostinja kriomice mu napuni šaku novcem i zamoli ga da reče misu za duše njezinih mrtvih; i ustavši ispred nje -govih nogu vrati se kući.Pobožnom fratru nedugo zatim po običaju dođe u pohode onaj valjani čovjek; i pošto o mnogim stvarima raspraviše, povuče ga fratar u stra-nu te ga u povjerenju uljudno ukori što napastuje i gleda onu gospu, jer je čvrsto vjerovao da je doista onako kako mu ona bješe napričala. Valjani se čovjek začudi, jer je nikada ni pogledao nije, a rijetko je kada mimo njene kuće i prolazio, te se poče opravdavati; ali mu fratar ne dade govoriti nego mu reče: »Nemoj se sada pretvarati da se čudiš i utaman trošiti riječi da zaniječeš, jer to ne možeš. Ja nisam sve to čuo od susjeda, nego mi je ona sama žaleći se jako na tebe to rekla. I koliko god tebi ne priliči ovakvo ponašanje, reći ću ti još i to da nikada nisam vidio žene kojoj bi takve gluposti bile zazornije nego njoj; pa zato radi tvoje časti i njezine spokojnosti molim te da se toga kaniš i da je pustiš na miru.«Valjani čovjek, dosjetljiviji od pobožnog fratra, ubrzo shvati gospino lukavstvo pa pretvarajući se da se srami reče da joj više neće dolaziti pred oči; i netom ode od fratra krenu gospinoj kući, gdje je ona nepre -stano vrebala s jednog okanca da vidi hoće li on onuda proći. I spazivši ga gdje dolazi pokaza mu se tako ljupka i nasmijana, te njemu posve jasno bješe da je dobro razumio fratrove riječi; i od toga je dana una-prijed sveudilj oprezno prolazio onom ulicom kao da ide po nekom poslu, sebi na zadovoljstvo a gospi na najveće veselje i utjehu. Ali nakon nekoga vremena gospa se uvjeri da se i ona njemu sviđa kao i on njoj, pa želeći da još većma rasplamti njegovu žudnju i da ga osvjedoči o svojoj ljubavi, u dolično vrijeme vrati se pobožnom fratru te mu se u crkvi posadi pred noge i poče plakati. Videći to fratar mi-

Treći dan - Treća novela

Gospa odgovori: »Oče moj, vijesti nisu nikakve druge nego o onom vašem od Boga prokletom prijatelju na kojega sam vam se već onoma-dne požalila; jer sve se bojim da se on rodio da mene muči i natjera da učinim ono što nikada neću prežaliti i zbog čega nikad više neću smjeti pred vas kleknuti.«»Što!«, reče fratar, »zar on nije prestao da ti dodijava?« »Nije nikako«, reče gospa, »štoviše, otkad vam se požalih, kao za prkos, jer sam mu se možda tim zamjerila, prolazi mimo moje kuće valjda sedam3 puta češće nego prije. Hajdede, u ime Božje, kad bi mu bilo dosta samo prolaziti i gledati me, ali on je bio tako drzak i bezočan te mi je jučer poslao i neku žensku u kuću s porukom i kojekakvim glupostima, pa kao da nemam dovoljno pojasa i torbica,4 poslao mi je na poklon pojas i torbicu; to me je tako uvrijedilo, te bih vjerujem bila kakvu ludost napravila da se nisam bojala grijeha, a i vama za ljubav nisam htjela, nego sam se primirila i odlučila da ništa ne činim i ne kažem dok prvo s vama ne govorim. Osim toga, kad sam već bila vratila onaj pojas i torbicu toj ženi koja mi ih donese da ih njemu odnese, i još je ispsovala i otjerala, sva u strahu da bi ona mogla te predmete za se zadržati, kao što takve žene katkad čine, a njemu reći da sam ja dar primila, pozvah je natrag i srdito joj istrgoh jedno i drugo iz ruku; sad sam sve to vama donijela da mu vratite i kažete da meni njegovi da-rovi nisu potrebni, jer hvala Bogu i momu mužu imam toliko torbica i pojasa da bih ga u njima mogla ugušiti. A sad vas kao oca molim da mi oprostite što ću, ako se on mene ne okani, sve reći svomu mužu i braći, pa što bude; jer mnogo mi je milije da se on osramoti, ako tako mora biti, nego da mene zbog njega kude: eto tako je to!« I dok je tako zborila i gorko plakala izvuče ispod ogrtača prelijepu i bogato vezenu torbicu i krasan i skup pojas, i baci ih fratru u krilo, a on ih čvrsto vjerujući u sve što je gospa kazivala uze jako smućen i reče: »Kćeri, ne čudim se što si zbog ovoga ogorčena i ne korim te, nego te moram pohvaliti što u svemu slijediš moj savjet. Ja sam ga onomadne ukorio, a on je slabo održao svoje obećanje koje mi je dao; sad ću mu i za ono i za ovo što je sada učinio pošteno uši nategnuti, pa te neće više smetati, a ti s blagoslovom Božjim nemoj da te gnjev tako svlada pa da komu od svojih kažeš, jer bi se iz toga moglo veliko zlo roditi. I nemoj ni časa sumnjati da će iz toga ikakva sablazan nastati, jer ja ću pred Bogom i pred ljudima biti svjedokom tvoje čestitosti.« Gospa se pretvarala da se primirila i ne govoreći više o tomu, jer je znala njegovu lakomost i drugih fratara, reče: »Gosparu, noćas mi se u

Dekameron

i od mene samo milostinju iziskivahu da dajem, a osobito moja majka koja mi se ukaza tako tužna i sirota da mi se smilila. Sve se bojim da je najviše muči to što vidi kako me napastuje ona sotona; zbog toga vas molim da rečete četrdeset misa svetoga Grgura5 i drugih vaših molitava za pokoj njihovih duša, da bi im se Bog smilovao i oslobodio ih ognja paklenog«; i s tim mu riječima metnu u ruku fiorin. Pobožni fratar radosno ga uze i lijepim riječima i primjerima pohvali njezinu pobožnost i davši joj svoj blagoslov otpusti je da ode. I pošto žena otiđe, i ne sluteći da je žedan preko vode preveden poruči on po svoga prijatelja; kada ovaj dođe i vidje ga smućena odmah se dosjeti da mu je gospa nešto javila pa počeka da fratar prvi prozbori. A ovaj ga ponovivši riječi koje mu je prvi put kazao i nanovo ga srdito i žestoko izgrdivši ukori za ono što mu bješe žena kazala da je uradio. Valjani čovjek nije odmah shvatio na što fratar smjera pa je malko nijekao da je poslao torbicu i pojas, da ne bi razuvjerio fratra ako mu je možda gospa dala te predmete.Ali fratar, jako raspaljen, reče: »Kako to možeš nijekati, opaki čovječe! Evo ih, jer ti ih je ona sama plačući donijela: vidi prepoznaješ li ih!« Valjani čovjek tobože se zasrami i reče: »Kako ih ne bih prepoznao! Priznajem da sam zlo uradio i kunem vam se, kad već vidim da za mene ne mari, da nikada više nećete ni riječi o ovom čuti.« Još su mnogo o tomu govorili; naposljetku glupi fratar dade svomu prijatelju torbicu i pojas, pa pošto ga je dugo savjetovao i molio da više te stvari ne radi, a ovaj mu sve obećavao, otpusti ga. Valjani čovjek, obradovan lijepim darom i sretan što ga gospa zasigurno voli, čim je od fratra otišao pođe na onu stranu odakle joj je mogao pokazati da mu je fratar dao i jedno i drugo; to gospu jako razveseli, a još više to što joj se činilo da sve ide kao podmazano. I pošto već ništa drugo nije čekala nego da joj muž kamo otputuje kako bi s uspjehom okru -nila svoje djelo, dogodi se nedugo zatim da joj je muž po poslu imao otputovati u Genovu.61 netom on ranim jutrom uzjaha konja i otputi se, ode ona pobožnom fratru i poslije mnogo jadikovanja plačući mu kaza: »Oče moj, velim vam da to više ne mogu podnositi; ali kako sam vam onomadne obećala da ništa neću uraditi a da se s vama prvo ne posavjetujem, došla sam po vaše dopuštenje. A da vas uvjerite kako imam razloga plakati i tužiti se kazat ću vam što mi je vaš prijatelj, odnosno vrag pakleni, uradio jutros prije jutrenje. 7 Ne znam po ka-kvoj je nesreći saznao da mi muž putuje u Genovu, ali jutros u ranu uru, kako vam rekoh, uđe on u moj vrt i uz neko se drvo ispe do pro-

Treći dan - Treća novela

htjede ući u sobu, kad se ja probudih i smjesta ustah te da ću viknuti, i bila bih viknula da me nije on, a još nije bio ušao, radi Boga i vas molio da ne vičem, rekavši mi tko je; tada ja vama za ljubav umukoh i gola kao od majke rođena8 potrčah da mu kapke u lice zalupim, ali je njega valjda već vrag bio odnio jer ga više nisam čula. Sada mi vi recite je li to lijepo i može li se trpjeti; velim vam da to neću više dopustiti, čak sam vama za ljubav i predugo bila strpljiva.«Kada fratar to ču rasrdi se preko svake mjere te ne znajući što da kaže nekoliko je puta upita je li dobro raspoznala da nije bio tko drugi. Gospa mu odgovori: »Za Boga miloga, kako ga ne bih među svima raspoznala! Velim vam da je bio on, a ako zaniječe nemojte mu vje-rovati.«Na to reče fratar: »Kćeri moja, mogu ti samo reći da je to što je uradio prevelika drskost i preveliko zlo, a ti si učinila ono što ti je dužnost nalagala kad si ga otpravila. Nego molim te, kad te je Bog dosada od sramote očuvao, kako si dvaput moj savjet poslušala tako učini i ovaj put, to jest nemoj se potužiti nikomu od svojih nego sve prepusti meni da vidim hoću li moći obuzdati toga razularenoga vraga kojega sam svecem smatrao; ako ga uzmognem odvratiti od te životinjske strasti, dobro; ako ne uzmognem, a ti s mojim blagoslovom i na moju riječ učini ono što tvoja duša sudi da je dobro.« »Pa dobro«, reče gospa »ovaj put vas neću žalostiti pa ću vas poslušati, ali učinite tako da me pusti na miru, jer dajem vam riječ da se po ovom poslu neću više k vama navraćati«; i ne rekavši više ništa, kao da je jako smućena ode od fratra.Ne bješe još pravo gospa iz crkve izašla, kadli se pojavi taj valjani čo -vjek i fratar ga odmah pozva pa povukavši ga u stranu na pasja ga kola ispsova rekavši mu da je vjerolomnik, krivokletnik i izdajica. A ovaj, budući da je već dvaput spoznao kamo vode fratrove psovke, oprezno i kao skanjivajući se navede ga da sve kaže pa prvo reče: »Sto me tako psujete? Zar sam ja Isukrsta raspeo?«Na to fratar odgovori: »Vidi besramnika! Čuj što veli! Govori kao da je prošla godina ili dvije, pa je zbog duga vremena zaboravio svoja podla i nečasna djela! Je li ti od jutrenje do sada izvjetrilo iz glave kako si onu osobu uvrijedio? Gdje si bio jutros pred zoru?« Valjani mu čovjek odgovori: »Što ja znam gdje sam bio? Vrlo brzo je k vama glasnik stigao.«»Istina je«, reče fratar »da je glasnik k meni stigao; sve mi se čini da si mislio kako će ti gospa odmah u naručaj pasti samo zato što joj nema

Dekameron

vrtove zalazi i po drveću se penje! Misliš li da ćeš bezočnošću pobije-diti svetost one gospe penjući se noću po drveću na njezine prozore? Ništa joj na svijetu nije mrze od toga što ti radiš, a ti iznova započi-nješ! Zaista, ostavimo po strani što ti je ona to mnogo puta pokazala, ali ti si se lijepo popravio poslije mojih opomena! Reći ću ti još nešto: ona je do sada, ne tebi za ljubav nego na moje velike molbe, šutjela o svemu što si radio, ali više neće šutjeti: dopustio sam joj da učini što joj se svidi, ako joj se i u čemu više zamjeriš. Sto ćeš uraditi ako to svojoj braći kaže?«Pošto je valjani čovjek razumio sve što mu bijaše potrebno, kako je najbolje znao i umio obeća sve moguće fratru da ga umiri; i otišavši od njega, čim iduće noći zazvoni jutrenja, ude u njezin vrt i pope se na stablo i našavši otvoren prozor skoči u sobu i začas se nađe u zagr-ljaju svoje ljepotice. A ona koja ga je s toliko žarke želje čekala, sva ga radosna primi veleći: »Neka je velika hvala gosparu fratru što te tako lijepo naputio kako da amo dođeš.« I zatim, pošto se lijepo zabaviše, porazgovoriše se i nasmijaše glupom fratru, i rugajući se vretenima, i gargašama, i pređi9 zajedno uživahu najveće slasti. I dogovarajući se kako će učiniti urediše tako da su se, ne vraćajući se više gosparu fratru mnoge noći s jednakom radošću sastajali. A ja molim Gospoda Boga da u svom svetom milosrđu udijeli iste radosti meni i svim krštenim dušama koje to žele.

Treći dan - Četvrta novela

Četvrta novelaDon Felice pouči brata Puccia kako će postati blažen činećipokoru; brat Puccio je čini, a dotle se don Felice s bratovom

ženom zabavlja.1

Pošto Filomena okonča novelu i umuknu, a Dioneo laskavim riječima pohvali gospinu domišljatost i posebno molitvu što je Filomena do-dade na svršetku, kraljica smijući se pogleda Panfila i reče: — Sada ti, Panfilo, nastavi i zabavi nas nekom zgodnom pričicom. — Panfilo pripravno odgovori da hoće rado i poče:— Gospo, mnogo ima ljudi koji trudeći se da sami dođu u raj nehoti-ce tamo pošalju druge: to se dogodilo, nema tomu dugo, jednoj našoj sugrađanki kao što ćete za čas čuti.Kako čuh da se priča, blizu samostana svetoga Pankracija2 živio neki dobar i bogat čovjek, po imenu Puccio di Rinieri,3 koji se bješe sav po-svetio duhovnim stvarima te stupio među trećoredce 4 svetoga Franje i prozvao se brat Puccio; i provodeći tako svoj duhovni život revno je išao u crkvu, jer je od ukućana imao samo ženu i sluškinju pa mu nije bilo potrebno mnogo raditi. A kako bijaše glup i zatucan sveudilj je molio svoje očenaše, išao na propovijedi, slušao mise, i nikada nije izostajao s pobožnih hvalospjeva što su ih laici pjevali, i postio je i tra-pio se, a šuškalo se da pripada i družbi bičevalaca.5 Njegova žena, po imenu gospa Isabetta, još mlada od svojih dvadeset osam ili trideset godina, svježa, i lijepa, i jedra kao kazolanska jabuka,6 zbog pobožnoga života svoga muža a možda i zbog njegove starosti postila je veoma često i mnogo duže nego što joj se mililo; pa kada bi ona bila rado spavala ili se možda s njim zabavljala, on bikazivao zgode iz života Kristova ili fra Anastazijeve propovijedi, 7 ili plač Magdalene Pokornice,8 ili tomu podobne priče.

Dekameron

samostana svetog; Pankracija, a bješe vrlo mlad, i lijepa stasa, i bistra uma, i veoma učen; s njim se brat Puccio prisno sprijatelji. I budući daje don Felice izvrsno znao sve njegove sumnje odagnati, a dobro je vidio s kim ima posla pa se prema njemu pokazivao presvetim čovje -kom, brat ga Puccio stade pozivati svojoj kući i častiti sad objedom sad večerom, već prema prilikama; i gospa Isabetta se svomu mužu za ljubav s njim jako sprijatelji i rado mu iskazivaše časti. Kako je dakle mladi redovnik sve češće zalazio k njima u kuću i vidio kako je žena brata Puccia punašna i svježa, dosjeti se što joj zacijelo najviše nedo-staje pa stade razmišljati ne bi li on mogao zamijeniti brata Puccia i prištedjeti mu trud. I lukavo bacajući na nju ovda-onda značajne po-glede u njezinoj duši zapali onu istu žudnju koja u njemu bijaše; a kada to redovnik opazi, čim mu se ukaza prva zgoda reče joj svoju želju. Ali premda je ona bila spremna stvar izvesti do kraja, nije se za to mogla ugrabiti prilika, jer se ona nije usuđivala nigdje sastati s redovnikom osim u svojoj kući, a u kući se nije moglo jer brat Puccio nije nikada nikamo putovao; stoga se redovnik veoma žalostio. I nakon duga pre -mišljanja dosjeti se on načinu kako će se bez straha sastati s gospom u njezinoj kući, unatoč tomu što će i brat Puccio biti kod kuće. I kada drugoga dana brat Puccio dođe k njemu, ovako mu on reče: »Spoznao sam već više puta, brate Puccio, da je tvoja najveća želja da postaneš svetac; i sve mi se čini da si za to odabrao dugačak put, dok ima jedan mnogo kraći, ali papa i njegovi najveći prelati, koji ga znaju i koji se njim koriste, ne žele da se za nj zna jer bi svećenstvo koje većinom živi od milosti nesumnjivo propalo zato što im svjetovnjaci ne bi pomagali ni milostinjom ni bilo čime drugim. Nego budući da si mi prijatelj i da si mi toliko poštovanja iskazao, kada bih mogao vjerovati da nikomu nećeš odati i da ćeš taj put slijediti ja bih te njemu poučio.«Brat ga Puccio goreći od želje da to sazna prvo stade uporno moliti da ga pouči, a zatim kleti se i zaklinjati da nikada bez njegova dopuštenja neće nikomu ništa reći, uvjeravajući ga da će zasigurno slijediti njegov put samo ako uzmogne.

»Pošto mi tako obećavaš«, reče redovnik, »poučit ću te! Moraš znati da crkveni oci drže kako svakomu koji hoće blažen postati valja pokoru činiti koju ćeš sada čuti. Samo dobro upamti: ne velim ti da nakon pokore nećeš više biti grešnik kao što jesi, ali će se zbiti tako da ćeš se očistiti od grijeha koje si do pokore učinio i svi će ti biti oprošteni, ... a oni koie budeš naknadno počinio neće tibiti zapisani za prokletstvo

Treći dan ■ Četvrta novela

dakle da čovjek ponajprije s velikom revnošću ispovjedi svoje grijehe kada pristupi pokori, a zatim mu valja početi strogi post i uzdržavanje koje mora trajati četrdeset dana u koje ne samo što ne smiješ dirati tuđu ženu nego se i svoje vlastite moraš odricati. I osim toga valja ti u svojoj kući naći mjesto odakle noću možeš gledati nebo, te za sunčeva smiraja valja ti na to mjesto otići i postaviti uspravno široku dasku tako da se možeš stojeći na nogama nasloniti na nju leđima i držeći noge na zemlji da možeš ispružiti po njoj ruke kao da si raspet, a ako ili hoćeš nasloniti na kakav klin i to možeš učiniti i tako valja da osta-neš nepomičan i da gledaš nebo sve do jutrenje.10 A da si pismen, dao bih ti neke molitve koje bi za to vrijeme molio, no jer to nijesi morat ćeš izmoliti trista očenaša i trista zdravomarija u čast svetoga Trojstva; pa sve gledajući u nebo vazda ti valja imati na umu da je Bog stvoritelj neba i zemlje i misliti na nauku Kristovu stojeći u onom položaju u kojemu stajaše On na križu. Zatim, kad jutrenja zazvoni, možeš ako hoćeš onako obučen poći i leći na svoju postelju i otpočinuti; ujutro pak valja otići u crkvu i slušati najmanje tri svete mise i reći pedeset očenaša i isto toliko zdravomarija, a onda mirno opremiti neke svoje potrebe ako koje imaš pa objedovati i poslije o večernjoj opet poći u crkvu i tamo reći neke molitve koje ću ti ja dati napisane i bez kojih se ne može, a podnoć početi iznova sve kako je rečeno. I kada sve to uči -niš, kao što sam ja već učinio, ufam se da ćeš prije konca svoje pokore oćutjeti čudo vječnoga blaženstva budeš li sve pobožno obavio.« Na to reče brat Puccio: »Nije to ni preteška ni preduga stvar i lako se može učiniti, pa stoga želim, u ime Božje, započeti već u nedjelju.« I otišavši od njega i vrativši se kući s redovnikovim dopuštenjem sve po redu ispripovjedi svojoj ženi. Gospa točno razumjede što je redovnik htio postići kad mu je rekao da ima ostati nepomičan do jutra; stoga, budući da joj se taj naum učini izvrsnim kaza mu kako je jako zadovoljna s tim i sa svime drugim što on radi za dobro svoje duše i kako je voljna i ona s njim postiti da bi Bog njegovu pokoru uslišio, ali da ostalo neće činiti.Složivši se dakle tako, kad dođe nedjelja započe brat Puccio svoju pokoru, a gospar redovnik u dogovoru s gospom u doba kad ga nitko ne bi vidio gotovo svake večeri dolažaše k njoj da večera donoseći uvijek sa sobom dobra jela i još bolja pića; zatim bi s njom ležao sve do jutrenje, kad bi ustao i otišao, a brat Puccio se vraćao u postelju. Bijaše mjesto koje brat Puccio odabra za pokoru baš pokraj odaje u kojoj je gospa spavala, odijeljeno od nje samo tankim zidom; pa kako

Dekameron

se bratu Pucciu da čuje škripu kućnoga poda; i stoga, pošto već izmoli svojih stotinu očenaša tu malo zastade i ne mičući se zovnu ženu te je upita što radi. Gospa, koja bijaše vrlo sklona šali, možda baš tada jezdeći bez sedla na živini svetoga Benedikta ili pak svetoga Ivana Gu-albetra," odgovori: »Bora mi, čovječe, previjam se koliko god mogu.« Tada reče brat Puccio: »Kako se previjaš? Sto znači to previjanje?« Gospa kroza smijeh (jer bijaše vesele naravi i čestita gospa, a možda imaše i razloga za smijeh) odgovori: »Kako ne biste znali što to znači? Čula sam vas stotinu puta kako kažete: »Tko večeru odbija, cijelu noć se previjal «12

Povjerova brat Puccio da joj je post bio uzrokom što ne može spavati i da se zato po postelji previja; stoga joj lakovjerno reče: »Ženo, dobro sam ti kazao: »Nemoj postiti«; ali kad si to ipak htjela, sada ne misli to nego nastoj otpočinuti; tako se previjaš po postelji da se cijela kuća trese.«Tada mu reče gospa: »Budi ti bez brige, ja dobro znam što radim. Uradi ti dobro svoj posao, jer ja ću svoj dobro uraditi budem li mogla.« Umiri se dakle brat Puccio i nastavi brojiti svoje očenaše, a gospa i gospar redovnik od te noći unaprijed, naredivši da se u drugom kraju kuće namjesti jedna postelja, sve vrijeme dok je trajala pokora brata Puccia provedoše u najvećem veselju; i u neko bi doba redovnik odla -zio, a gospa se vraćala u svoju postelju, gdje bi uskoro nakon pokore dolazio i brat Puccio. Nastavljajući dakle tako brat pokoru a gospa s redovnikom zabavu, ona mu više puta u šali reče: »Naredio si bratu Pucciu pokoru po kojoj mi raj zadobismo.« Pa kako je sve to gospi bilo jako ugodno tako se svikla na redovnikovu hranu da je, to više što je s mužem dugo postila, i kad je završila pokora brata Puccia našla načina da se na drugom mjestu s njim hrani, te je dugo u tomu razborito uživala.I tako, da posljednje riječi budu u skladu s prvima, dogodilo se da je brat Puccio, misleći pokorom raj zadobiti, tamo poslao redovnika koji mu je pokazao put kako se u nj najbrže stiže, i ženu koju je milosr -dni gospar redovnik obilato obdario onim što joj je muž onako škrto davao.

Treći dan - Peta novela

Peta novelaZima daruje: gosparu Francescu Vergellesiju svoga konja i zatos njegovim dopuštenjem govori s njegovom ženom; dok ona šuti,on sam mjesto nje odgovara i po svojim se odgovorima poslije

ravna.

Panfilio praćen smijehom svih gospa završi novelu o bratu Pucciu, kad kra-ljica ženstveno zapovjedi Elissi da nastavi, a ona uzdržljivo, ne iz zlobe nego po svojoj naravi, ovako poče govoriti:— Mnogi koji mnogo znaju misle da drugi ne znaju ništa, pa misleći da će druge nasamariti često kasno spoznaju da su drugi nasamarili njih; stoga smatram velikom ludošću kad tko bez potrebe iskušava snagu tuđe pameti. Ali zato što svatko neće biti moga mnijenja, kazivat ću vam, držeći se zada-noga reda, što se zbilo nekom vitezu iz Pistoje.1

Živio u Pistoji vitez po imenu Francesco iz kuće Vergellesi,2 čovjek veoma bogat, i uman, i razborit u svemu, ali preko mjere škrt. I kada bješe izabran načelnikom Milana spremaše se na put te se opskrbi svim potrebnim za do-stojno putovanje, samo nemaše lijepa konja prema sebi; i kako ne mogaše naći nijednoga koji bi mu se svidio zabrinu se. U Pistoji je u to vrijeme živio mladić po imenu Riccardo, skromna roda ali jako bogat, koji se tako gizda-vo i brižljivo odijevao, da su ga svi zvali Zima, što će reći kicoš; a dugo je taj mladić bio nesretno zaljubljen i čeznuo je za ženom gospara Francesca, koja bijaše prekrasna i veoma čestita. Baš on imaše jednoga od najljepših konja u Toskani kojega je zbog njegove ljepote jako cijenio; i kako je svatko znao da on udvara ženi gospara Francesca, netko ovomu reče da će mu Zima dati konja ako ga u njega zaište, zbog ljubavi prema njegovoj gospi. Gospara Francesca zavede škrtost, te dade dozvati Zimu i zaiska da mu proda konja nadajući se da će mu ga Zima na dar ponuditi. Čuvši to Zima se obradova i odgOYori vjtez.14: »Gosparu, da, mi date sve

Dekameron

kad god hoćete uz ovaj uvjet: da ja mogu, prije nego što ga uzmete, vašom milošću i u vašoj nazočnosti kazati nekoliko riječi vašoj ženi, ali u takvoj udaljenosti od sviju da me nitko osim nje ne može čuti.« Viteza namami škrtost te nadajući se da će ga prevariti odgovori da pristaje i dopusti mu da razgovara koliko god hoće; i ostavivši ga u dvorani svoje palače ode u odaju svoje žene i rekavši joj kako se lako može konja domoći naredi joj da pode i sasluša Zimu, ali neka se dobro čuva da mu ni na što što on reče ne odgovara ni ovako ni onako. Gospa to jako pokudi, ali se ipak morala pokoriti muževoj želji pa reče da će tako učiniti i za mužem ode u dvoranu da čuje što joj Zima želi kazati.A on, prema pogodbi s vitezom, sjede s gospom u kut dvorane, daleko od sviju, i ovako poče govoriti: »Vrla gospo, uvjeren sam da ste vi tako mudri te ste odavno mogli spoznati koliku je ljubav u meni probudila vaša ljepota, koja izvan svake sumnje svaku drugu premašuje što sam je ikad dosad ugle-dao, a da ne spominjem vaše uzorno vladanje i osobite vrline koje vas rese i koje moraju dirnuti svaku plemenitu mušku dušu. I stoga nije potrebno da vam riječima dokazujem svoja čuvstva koja su najuzvišenija i najžarča što ih je ikad ikoji muškarac gajio prema ženi, a bit će tako dokle god još bude iskrice ovog bijednoga života u momu tijelu, čak i preko groba, ako se ljubi na onomu svijetu kao na ovom, navijek ću vas ljubiti. I stoga budite uvjereni da u vas nema takve stvari, dragocjene ili nevrijedne, koju možete smatrati toliko svojom ili na nju računati kao na mene, i na moj cijeli život, i na sve što meni pripada. I da bih vas još više uvjerio velim vam da bih smatrao većom milošću kad biste mi zapovjedili da učinim za vas nešto što mogu uraditi i što biste zaželjeli, nego da ja zapovijedam i da se cijeli svijet pokorava mojim zapovijedima. Dakle, ako toliko pripadam vama kao što ste čuli mislim da ipak barem malo prava imam podastrijeti svoje molbe pred vašu uzvišenost, od koje mi jedine može stići mir, i spas, i svako do-bro, i ni od koje druge; zato vas kao najponizniji sluga molim, blago moje i jedino ufanje moje duše koja se plamteći ljubavlju nadom u vas hrani, da dobrostivo pogledate na me i ublažite svoju bivšu krutost koju pokazaste prema meni, jer sam vaš, te da utješen vašom milošću uzmognem kazati da mi je vaša krasota, kao što izazva ljubav u meni, tako isto izvor života; a on će se ugasiti bez sumnje, i ja ću umrijeti, ako se vaša ponosita duša ne smiluje mojim molbama, i vi ćete biti krivi mojoj smrti. Ne spominjući to da vam moja smrt neće na čast služiti, ipak vjerujem da će vas kadgod zapeći savjest i bit će vam žao što to učiniste pa ćete katkad milostivo sami u sebi reći: >Ah, kakvo zlo uradih što se nisam svom jadnom Zimi smilo-vala!« Ali to Dokaianje prekasna£e„dpći, i još.ćjsje_»g vecma ražaUti. Pa da

Treći dan - Peta novela

što umrem smilujte mi se, jer samo vi me možete učiniti najsretnijim ili najžalosnijim čovjekom na ovom svijetu. Ufam se da ste ljubazni toliko da nećete dopustiti da mi smrt bude nagrada za takvu i toliku ljubav, nego ćete s radosnim i milostivim odgovorom okrijepiti moj duh, koji uplašen strepi tu pred vašim licem.« Tada umuknu i nakon dubokih uzdaha navriješe mu suze na oči te poče čekati da mu plemenita gospa odgovori. A gospu, koju ne mogahu ganuti ni udvaranje, ni viteške borbe, ni podoknice, ni tomu slični iskazi ljubavi, sada ganuše dirljive riječi gorljivoga ljubavnika i ona oćutje ono što nikada prije nije oćutjela, to jest moć ljubavi. I premda je mučala pokoravajući se zapovijedi svoga muža, ipak poneki lagan uzdah ne mogaše sakriti ono što bi svojim odgovorom rado bila Zimi pokazala.

Zima počeka još neko vrijeme, a kada vidje da nikakva odgovora nema začudi se a onda se dosjeti vitezovoj majstoriji, ali ipak, gledajući je u lice i videći poneki blijesak u njezinim očima i povrh toga primjećujući uzdahe koje je ona svom snagom gušila u grudima on se ponada pa promijeni naum. I poče umjesto gospe, dok ga je ona slušala, sam sebi ovako odgovarati: »Zima moj, doista sam već odavno opazila kako je velika i savršena tvoja ljubav prema meni, a sada sam po tvojim riječima to još većma spoznala i od srca se tomu radujem, a tako i moram. Nego ako ti se činilo da sam bila okrutna i tvrda, neću da misliš kako sam u duši takva bila kakva sam ti se u licu pokazivala; naprotiv, vazda sam te voljela i bio si mi najdraži medu svima muškarcima, ali sam se morala tako ravnati od straha pred svijetom i da ne naudim svom dobrom glasu. Ali je sada došlo vrijeme kada ću ti moći jasno pokazati da te ljubim i nagraditi te za ljubav koju si prema meni ćutio i koju ćutiš i sada; stoga se tješi i ne gubi nade, jer gospar Francesco za koji dan odlazi kao načelnik u Milano, kao što znaš jer si mu meni za ljubav onoga krasnog konja darovao. I čim on otputuje, obećavam ti zasigurno svojom vjerom i onom odanom ljubavlju što je ćutim prema tebi da ćeš za koji dan biti sa mnom, i naša će se ljubav radosno i potpuno ispuniti. Pa da te više ne navodim da o tomu govoriš, onoga dana kada ugledaš prostrta dva ubrusa na prozoru tvoje odaje koja je ponad vrta, iste noći dođi k meni kroz vrtni ulaz, samo dobro pazi da te tko ne vidi; naći ćeš me gdje te ondje čekam i cijele ćemo se noći jedno s drugim veseliti i uživati kao što želimo. Pošto je Zima tako umjesto gospe govorio poče i za sebe govoriti te ovako odvrati: »Premila gospo, prevelika radost zbog vašega odgovora obuzela me tako te jedva mogu naći dostojne riječi da vam primjerno zahvalim; i kada bih mogao govoriti kao što želim nikada ne bih imao dovoljno vremena da vam zahvajirn^onakojsakp,bjli btiftikftko.dolikuje; stoga prepuštgin vašg^,

Dekameron

iskazati. Samo vam još kažem da ću sve točno učiniti kako mi narediste; a tada ću možda, umiren velikom milošću koju mi udijeliste, nastojati koliko mi moje slabe sile dopuštaju da vam iskažem najveću zahvalnost. Za sada ne osta ništa više da se reče; i zato, predraga moja gospo, neka vam Bog u najvećoj mjeri udijeli radost i svako dobro koje sami sebi želite, i Bogu vas preporučujem.«Na sve ovo gospa ni riječi ne reče; tada Zima ustade i krenu prema vitezu, a ovaj opazivši da je ustao pođe mu u susret i u smijehu reče: »Jesi li zado-voljan? Nisam li održao obećanje?«»Niste, gosparu«, odgovori Zima, »jer ste mi obećali da ću razgovarati s vašom gospom, a na razgovor ste mi postali kip od mramora.« Ovaj se odgovor vitezu veoma svidje pa iako je dotada o svojoj ženi imao dobro mišljenje nakon ovoga je imao još bolje, pa reče: »Sada je dakle moj konj koji tvoj bješe.«Zima mu odgovori: »Jest, gosparu, ali da sam znao da će mi iskazana milost uroditi ovakvim plodom kakvim je urodila, ne tražeći je u vas bio bih vam ga darovao; i dao Bog da sam tako bio učinio, jer vi ste konja kupili, a ja ga nisam prodao.«Vitez se tomu nasmija pa kako je sad imao konja uskoro krenu na put u Milano za načelnika. Pošto gospa ostade slobodna kod kuće, prebirući u glavi Zimine riječi i misleći na njegovu veliku ljubav i na lijepoga konja kojega je darovao njoj za ljubav, i videći ga kako neprestano mimo njezine kuće prolazi, reče sama u sebi: »Što čekam? I zašto puštam da mi mladost vene? Onaj je otišao u Milano i šest mjeseci vratiti se neće, a kad će mi ih on nadoknaditi? Kad budem stara? A osim toga kada ću opet naći takvoga ljubavnika kao što je Zima? Sama sam i nikoga me nije strah, ne znam zašto ne bih iskoristila ovo vrijeme dok mogu. Neću svagda imati ovakvu priliku kao što je sada imam, jer ovo nikad nitko neće saznati, a ako se i sazna, još uvijek je bolje učiniti i kajati se nego propustiti i kajati se.« I pošto je tako u sebi raspravila to pitanje, jednoga dana objesi dva ubrusa na prozor prema vrtu, kao što joj Zima bješe kazao; kad ih Zima opazi, netom se sunoćalo sav radostan pođe sam kriomice vratima gospina vrta i nađe ih otvorena, a odatle dođe do drugih vrata koja su vodila u kuću gdje nađe plemenitu gospu kako ga čeka. Kad ga ona ugleda da dolazi podiže se i poleti mu u susret te ga radosno dočeka, a on je zagrli i obasu tisućama poljubaca te za njom uzađe uza stepenice; i ni časa ne časeći legavši okusiše oni ljubav do njezinih krajnjih granica. A taj prvi put ne bješe i zadnji, jer se za sve vrijeme što vitez bješe u Milanu, a i nakon njegova povratka, mnogot-ini-3 7ima t nini navraran na svoie i nif7.ino naiveće Zadovoljstvo.

Treći dan - Šesta novela

Šesta novelaRicciardo Minutolo ljubi ženu Filippella Sighinolfa; doznavši

da je ljubomorna dojavi joj da će se Filippello sutradansastati s njegovom ženom u nekom kupalištu, pa ona tamoode i misleći da je sa svojim mužem otkrije da je spavala s

Ricciardom.'

Elissi ne bješe ništa više ostalo da kaže, kada kraljica pohvalivši Zimi-nu domišljatost zapovjedi Fiammetti da nastavi s kazivanjem; ona u smijehu odgovori: — Vrlo rado, gospo — pa poče: — Ostavit ćemo malo naš grad2 koji obiluje svim i svačim pa tako i zgodama svake vrste; i kao što je Elissa uradila, kazivat ću o zgodama koje su se drugdje dogodile. Prijeđimo stoga u Napulj, pa poslušajte kako je jednu od onih bogomoljki koje se prikazuju tako nepristupačnima ljubavi njezin ljubavnik domišljatošću naveo da okuša plodove ljubavi prije nego što je upoznala njezine cvjetove; ova će vas novela u isto vrijeme naučiti da budete oprezne u zgodama koje se mogu zbiti i zabavit će vas onima koje su se već zbile.U Napulju, tom prastarom i možda najradosnijem gradu Italije,3 živio mladić ugledan po plemenitu rodu i sjajan po veliku bogatstvu, a zvao se Ricciardo Minutolo.4 I premda mu je žena bila prelijepa mladica, i ljupka, ipak se zaljubio u neku drugu, koja je po općem mišljenju ljepotom uvelike nadmašivala sve ostale gospe u Napulju, a zvala se Catella,5 također žena mlada plemića po imenu Filippella Sighinolfa,6

kojega je ta čestita žena nadasve voljela i cijenila. Zaljubivši se dakle Ricciardo Minutolo u ovu Catellu i čineći sve čime se milost i ljubav gospe može zadobiti, a ne mogavši uza sve to postići da mu ona i najmanju želju ispuni, gotovo je očajavao; i kako tu ljubav nije znao ili nije,mogao u gfibj ugušiti aiti ie mogao ,untfiie£i niSiiRU §e mililo.

Dekameron

U takvu raspoloženju dogodi se jednom da su ga neke gospe iz njegove svojte tješile i nagovarale neka se okani te ljubavi oko koje se zalud trudio, jer Catella nikoga ne ljubi osim Filippella i tako je na njega ljubomorna te se boji i ptice koja proleti zrakom da joj ga ne bi otela. Kada Ricciardo saznade za taj Catellin ljubomor odmah smisli kako će svoj cilj postići te poče hiniti da je svaku nadu izgubio da bi mogao Catellu zadobiti i da se zaljubio u neku drugu plemenitu gospu 7; i počeo se za ljubav te druge boriti na turnirima i nadmetati u viteškim igrama8 i raditi sve što je prije radio za Catellu. Ne prođe dugo i gotovo svi u Napulju pa i sama Catella povjerovaše da ljubi tu drugu od svega srca, a toliko u tomu bijaše ustrajan da je sve uvjerio, te ga Catella prestade hladno susretati kao što je radila zbog njegove ljubavi prema njoj i poče ga ljubazno kao susjeda pri susretu pozdravljati kao i sve druge.Uto se dogodi da su mnoge gospe i gospoda u društvu otišli na mor -sku obalu, kako u Napulju bijaše običaj za vrućih dana, da bi tamo objedovali i večerali.91 Ricciardo sazna da je i Catella sa svojim druš-tvom tamo otišla pa ode i on sa svojim te se tamo pridruži gospama iz Catellina društva puštajući da ga dugo mole i pozivaju, praveći se kao da se baš ne raduje mnogo tomu da s njima ostane. Tada ga gospe, a s njima i Catella počeše peckati zbog njegove nove ljubavi, a on se pokazivao kao da je zaista jako zagrijan, što im je davalo još više povo-da za razgovor. I s vremenom, pošto se gospe raštrkaše jedna ovamo druga onamo, kao što se na takvim mjestima događa, ostade Catella sama s nekoliko njih i s Ricciardom; tada Ricciardo kao nehotice spo-menu nešto o nekoj ljubavi Filippella, njezina muža, na što ona planu ljubomorom i sva ustrepta od želje da više sazna. I neko se vrijeme svladavaše, a onda ne mogavši se više suzdržati zamoli Ricciarda da joj za ljubav one gospe koju najviše voli objasni ono što joj bješe nagovi-jestio o Filippellu.Tada on reče: »Vi ste me molili i kumili u ime osobe zbog koje vam ne mogu ništa odreći, stoga sam spreman kazati vam sve, samo mi prvo morate obećati da nikada ništa nećete reći ni njemu ni bilo komu dru-gomu dok se svojim očima ne uvjerite da je istina što ću vam kazivati; pa ako budete htjeli, poučit ću vas kako ćete se osvjedočiti.« Gospi bješe po volji njegov zahtjev i još je više uvjeri da će čuti istinu te mu se zakle da o tomu neće nikomu govoriti. Pošto su se dakle povukli u stranu da ih nitko ne čuje, Ricciardo poče ovako govoriti: »GOSDO. kad bih vas liubio kao štojfas nekoć ljubljak njeijjh se.usu-

Treći dan - Šesta novela

ljubav prošla, lakše ću vam otkriti svu istinu. Ne znam je li se kad Fi-lippello ćutio uvrijeđenim zbog moje ljubavi prema vama i je li možda vjerovao da i vi mene ljubite, ali bijaše li to tako ili ne bijaše, nikada toga meni ničim nije pokazao. No sada, možda čekajući vrijeme kad ću po njegovu mišljenju manje sumnjati, hoće da meni učini ono što se bojim da sumnja da sam uradio ja njemu, to jest da privoli moju ženu da mu se poda; i kako sudim, on joj je stoga u zadnje vrijeme potajno mnoge poruke slao, a ona je sve meni odavala i odgovarala mu kako sam joj ja naređivao. I baš danas, prije nego što sam ovamo došao nađoh u kući neku žensku u potajnu razgovoru s mojom že -nom i odmah se dosjetih tko je ta ženska; zato pozvah svoju ženu i upitah je što ta ženska od nje traži, a ona mi odgovori: »Donijela mi je Filippellovu poruku, sam si mi tu napast na leđa naprtio, jer si mu ti svojim odgovorima davao nade. Veli da želi znati što namjeravam učiniti i ako hoću tajom će me odvesti u neko ovdašnje kupalište 10 i moli me i zaklinje da ga uslišim; i da me nisi ti ni sama ne znam zašto u ovu igru upleo, ja bih ga tako skinula s vrata, da se više ne bi usudio ni pogledati me.« Tada mi se učini da taj ide predaleko i da se to već ne može trpjeti te vam odlučih sve otkriti da biste znali kako vas na -građuje za vašu vjernost zbog koje ste me gotovo u smrt otjerali. A da ne pomislite kako su sve to brbljarije i klevete i da se sami mognete u to uvjeriti ako budete htjeli, nagovorio sam svoju ženu neka ženskoj stoje čekala odgovor kaže da će sutra o devetoj uri,11 kada svi spavaju, doći u ono kupalište; ona ženska na to vrlo zadovoljna ode od nje. Pa sada ne vjerujem da sudite da ću ja poslati svoju ženu; nego kad bih ja na vašem mjestu bio uradio bih tako da on tamo nađe vas umjesto one koju čeka, te kada biste neko vrijeme s njim proveli pokazali biste mu s kim je bio i počastili kako zaslužuje; i kad biste to uradili mislim da bi se toliko zasramio da bi u isto vrijeme bila osvećena uvreda koju vama i meni on želi nanijeti. «Čuvši to Catella odmah sve povjerova kao što obično radi ljubomorna čeljad i, ne misleći tko joj to govori i da bi je mogao i obmanuti, sjeti se nekih zgoda koje su mogle imati veze s onim što je čula; i raspaljena naglim gnjevom odgovori da će zasigurno uraditi kako joj on savjetuje, to više što joj i neće biti teško, pa ako on dođe tako će ga posramiti da će se toga sjetiti svaki put kad pogleda koju ženu. Ricciardo, zadovo -ljan uspjehom svojih savjeta i siguran da će uroditi plodom, još ju je većma uvjeravao moleći je ipak neka nigda nikomu ne kaže da je od njega išta čula, a ona mu obeća zaklevši se na vjeru.

Dekameron

što ga on spomenu Catelli, te je uputi što je namjeravao učiniti moleći je da mu ide na ruku koliko može. Ta mu dobra žena bijaše jako obve-zna12 pa odgovori da će mu rado biti na usluzi i s njim se dogovori što joj valja učiniti ili reći. U kući gdje bijaše kupalište nalazila se i neka veoma mračna izba, bez ijednoga prozora kroz koji bi dopiralo svjetlo. Nju po Ricciardovu naputku uredi žena i prostre postelju što je ljepše mogla, a on odmah poslije objeda leže i poče čekati Catellu. Gospa se čuvši Ricciardove riječi i povjerovavši im više nego što je trebalo vrati navečer posve ozlojeđena kući, gdje se slučajno i Filip-pello isto tako zamišljen vrati te ne bijaše prema njoj ljubazan kao obično. Videći to gospa se još više utvrdi u svojoj sumnji te reče u sebi: »Zaista je ovomu duša ispunjena osjećajima prema ženi s kojom misli da će sutra uživati, ali mu se to neće ispuniti!« I prebirući takve misli i smišljajući što će mu sutra kad s njim bude reći gotovo cijele noći oka ne stisnu.Što da duljim? O devetoj uri13 ode Catella sa svojom družbom, baš kako je bila naumila, u ono kupalište što joj ga Ricciardo bješe označio, i našavši tamo onu ženu upita je je li toga dana Filippello dolazio. Žena joj po Ricciardovoj uputi reče: »Jeste li vi ona gospa koja s njim ima neki razgovor?« Carella odgovori: »Jesam!« »Onda«, reče joj žena, »uniđite k njemu.«Catella koja je baš tražila ono što nije željela naći ode za ženom do izbe gdje ju je Ricciardo čekao te u nju uđe pokrivena lica i zaključa za sobom vrata. Pošto je Ricciardo ugleda veselo skoči i zagrlivši je šapnu: »Dobro mi došla, dušo moja!« Catella ga da bi povjerovao da je ona druga zagrli i poljubi i pokaza se jako radosna, ali ni riječi ne izusti da je ne bi prepoznao po govoru. Izba bijaše vrlo mračna, što je i njoj i njemu bilo jako drago, jer se ni nakon duga boravka u njoj oči nisu privikavale na tamu. Ricciardo je odvede u postelju, i tu su bez riječi, da ih glas ne izda, dugo i jedno i drugo uživali najveće slasti. I kada se Catelli učini kako je vrijeme da na njega saspe sav prezir planuvši od gnjeva ovako poče govoriti: »Oh, kako je bijedna sudbina žene i kako je uzaludna ljubav mnogih prema muževima! Eto i ja jadna ljubim tebe već osam godina većma nego život svoj, a ti si, kako mi rekoše, planuo i izgaraš od ljubavi prema tuđoj ženi, opaki čovječe i zlotvore jedan! Što misliš s kim si sada ovdje? S onom si koju si davno zaveo lažima i laskanjem pokazujući da je ljubiš, dok si u drugu ženu zaljubljen. Ja sam,Catella, nisam Ricciardova žena, nevjerni izdajice

Treći dan - Šesta novela

trenutak čini vječnost, jer jedva čekam da svjetlo ugledam da te osra-motim kako zaslužuješ, podlo i besramno pseto jedno. Oh nesretne li mene! Koga sam tolike godine toliko ljubila? Ovoga lažljivoga psa koji mi je misleći da u zagrljaju drži tuđu ženu, u ovo kratko vrijeme što sam s njim bila poklonio više milovanja i ljubavi nego kroz sve prošlo vrijeme što sam njegova. Danas si mi se pokazao prokleto pseto, a kod kuće si tako slab i shrvan i nemoćan! Ali hvala Bogu, obrađivao si svoju njivu a ne tuđu14 kao što si mislio. Ne čudim se što mi se noćas nisi približio! Čekao si da se drugdje rasteretiš i htio si kao svjež vitez izaći na bojište,15 ali hvala Bogu i mojoj domišljatosti, voda je tekla nizbrdo kako je morala!16 Sto ne odgovaraš, pokvarenjače? Što ne zineš? Jesi li zanijemio kad si me čuo? Tako mi Boga ne znam što me drži da ti no-ktima oči ne iskopam! Mislio si da ćeš od mene sakriti ovu prijevaru! Ne dao Bog: ako si ti lukav nisu ni drugi glupi; nije ti uspjelo jer su ti na tragu bili bolji hrti nego što si mislio.«Ricciardo je u sebi uživao zbog tih riječi i ništa ne odgovarajući grlio ju je i ljubio i žarče nego ikada prije milovao; stoga ona nastavi svoj govor i reče: »Da, sad misliš da ćeš me svojim beskrajnim milovanjem zavarati, ti dosadno pseto jedno, i umiriti i utješiti, varaš se ljuto; neću se smiriti sve dok te ne osramotim pred svekolikim našim rođacima, i prijateljima, i susjedima. Nisam li ja, ti opaki čovječe, jednako lijepa kao i žena Ricciarda Minutola? Nisam li jednako plemenita roda? Što mi ne odgovaraš, pseto prljavo? Po čemu je ona bolja od mene? Makni se od mene, ne diraj me, za danas si se i onako dosta služio svojim oružjem. Dobro znam da bi sad bilo na silu sve što bi učinio, kad znaš tko sam; nego ako mi se Bog smiluje, još ćeš se ti zaželjeti mene; i ne znam što me drži da ne pozovem Ricciarda, koji me je ljubio više nego sama sebe, a nije se mogao pohvaliti ni da sam ga pogledala; i ne znam kakvo bi zlo bilo da to učinim. Mislio si da je ovdje s tobom njegova žena, pa sada koliko se tebe tiče svejedno je kao da je i bila; ako bih dakle ja bila njegova, ti ne bi imao razloga da mi zamjeriš.« Govorila je gospa još mnogo, puna gorčine i žalosti; naposljetku Ricciardo pomisli da bi još i gore zlo iz toga moglo nastati, ako ona ode u takvu uvjerenju pa joj odluči sve otkriti i izvesti je iz zablude, pa zagrlivši je čvrsto da ne bi pobjegla reče: »Umirite se, slatka dušo moja, ono što nisam mogao postići ljubeći vas, Amor me naučio kako da na prijevaru dobijem, jer ja sam vaš Ricciardo.«Kada je to Catella čula i prepoznala ga po glasu odmah htjede skočiti iz postelje, ali nije mogla; zatire htjede vikati, ali Ricciardo joj začepi

Dekameron

do konca života;17 a budete li vikali ili ovo na bilo kakav način razgla-sili, dvije će se stvari dogoditi. Prvo, a do toga vam je zacijelo mnogo stalo, stradat će vaša čast i vaš dobar glas, jer kažete li da sam vas na prijevaru ovamo doveo, ja ću reći da to nije istina, štoviše reći ću da sam vas novcem i obećanim darovima namamio i da ste se vi razgnje -vili i podigli buku jer nisam dao točno onoliko koliko ste se nadali, a vi dobro znate da svijet radije vjeruje zlu nego dobru pa će prije povjerovati meni nego vama.18 Zatim, između vašega muža i mene nastat će smrtnćTneprijateljstvo, pa bi se još moglo dogoditi da ja njega ubijem ili on mene; ni u jednom ni u drugom slučaju to vam ne bi donijelo ni zadovoljstva ni radosti. Pa zato, srce moje jedino, nemojte osramotiti sebe i u isto vrijeme dovesti svoga muža i mene u opasnost i brigu. Doista, niti ste prva niti ćete biti zadnja koju je netko preva-rio; a nisam vas prevario da vas pokradem, nego iz prevelike ljubavi koju ćutim i koju sam spreman zauvijek gajiti prema vama i biti vaš najponizni]i sluga. Pa kao što već odavno i ja i sve što je moje i sve što mogu i vrijedim vama pripada i vama služi, od sada unaprijed sve će to još više vaše biti. Pokazali ste da ste u svemu umni, pa sam siguran da ćete i u ovom biti.«Dok je Ricciardo tako govorio, Catella je gorko plakala, no kako god se srdila i ogorčena bila, ipak je razbor nadvladao i spoznala je istini -tost Ricciardovih riječi te je bila uvjerena da bi se baš tako moglo zbiti kako je on kazao; zato reče: »Ricciardo, ne znam hoće li mi Gospod Bog dati snage da otrpim tvoju prijevaru i uvredu koju si mi nanio. Neću vikati ovdje kamo me dovela moja lakovjernost i pusti ljubo-mor, ali budi uvjeren da se neću smiriti dok ti se bilo kako ne osvetim za sve ovo što si mi učinio; zato me pusti i ne zadržavaj me više: dobio si ono što si želio i izmučio si me koliko si htio. Vrijeme je da me pustiš; zaklinjem te, pusti me.«Ricciardo znajući da joj je duša još preveć ojađena naumi je ne pustiti dok mu ne oprosti; stoga je poče najslađim riječima tješiti i toliko je govorio, i toliko molio, i toliko kumio, da se ona naposljetku predala i s njim pomirila, pa su još dugo na najveće njegovo i njezino veselje skupa ostali. I pošto je gospa spoznala koliko su slađi poljupci lju-bavnika nego muža, njezina se hladnoća preokrenula u slatku ljubav prema Ricciardu, te gaje od toga dana najnježnije ljubila, pa su razbo-rito postupajući mnogo puta u svojoj ljubavi uživali. Dao Bog da i mi uživamo u svojoj.

Treći dan - Sedma novela

Sedma novelaTedaldo se posvadi sa svojom gospom i otputuje iz Firence,

vrati se nakon nekoga vremena kao hodočasnik, razgovara sgospom, i dokaže joj njezinu zabludu, i oslobodi njezina muža

smrtne kazne, jer mu je bilo dokazano da je njega ubio, i izmiri ga s braćom, a zatim razborito uživa sa svojom gospom.

Tek što Fiammetta zamuknu i svi je pohvališe, kadli kraljica, da ne bi gubili vremena, odmah predade riječ Emiliji koja poče: Ja ću se rado vratiti u naš grad1 odakle su se dvije prijašnje pripovjedačice2 udaljile i kazivat ću vam kako je neki naš građanin ponovno zadobio svoju izgubljenu gospu.Živio tako u Firenci mladić plemenita roda po imenu Tedaldo Elisei, 3

koji se u gospu po imenu Ermellina,4 ženu nekog Aldobrandina Paler-minija,5 zbog njezina odličnoga vladanja preko svake mjere zaljubio i zavrijedio da mu se želje ispune. Ali sudbina, neprijateljica sretnika, usprotivi se toj radosti, jer gospa, ne zna se zašto, pošto je neko vrije -me pristajala uz Tedaldovu ljubav, odjednom se posve odvrati od njega te ne samo što ne htjede slušati nijedne njegove poruke nego ga ni pogledati ne htjede; zbog toga njega obuze teška i nesmiljena tuga, ali je svoju ljubav tako krio da nitko nije ni pomišljao kako je ona uzrok njegovoj boli.I pošto je na sve načine nastojao opet zadobiti njezinu ljubav koju mu se činilo da je bez svoje krivnje izgubio, te pošto je uvidio da mu je svaki trud zaludan, odluči se povući od svijeta da ne bi uživala u njegovoj patnji ona koja svemu tomu zlu bijaše uzrokom. I uzevši dakle sav novac što ga je mogao prikupiti, potajno, ne obavijestivši ni prijatelje ni rođake osim nekoga druga koji je sve njegove jade znao,OtDUtOVa i Stiže 11 Anmrm 6 vc\\p «p nrnma Filinnn Ai San T nAprrin 1

Dekameron

njegovu brodu otplovi na Cipar. Njegovo lijepo vladanje i odgoj tako se svidješe trgovcu te ne samo što mu odredi dobru plaću nego ga djelomice učini svojim ortakom i povjeri mu velik dio svojih poslova, a on ih je tako dobro i marno vodio da je za malo godina postao dobar i bogat trgovac i glasovit. I u tim poslovima, premda se često sjećao svoje okrutne gospe i patio od ljubavi i želje da je opet vidi, bijaše tako postojan te je sedam ljeta ustrajao u svojoj odluci. Ali jednoga dana dok je još na Cipru bio začu kako netko pjeva pjesmu koju on negda sam bijaše složio i u njoj opjevao svoju ljubav prema onoj gospi i njezi -nu prema njemu i užitak koji mu ona pružaše, i to ga navede na misao kako nije moguće da ga je ona zaboravila, pa ne mogavši više odoljeti želji da je ponovno vidi odluči se vratiti u Firencu. I sredivši svoje poslove, sam s jednim slugom dođe u Anconu pa poslavši odatle svu svoju robu koja bješe stigla u Firencu nekom prijatelju svoga druga iz Ancone i sam uskoro pođe sa slugom, potajice, prerušen u hodočasnika koji se vraća sa Svetoga groba;8 i stigavši u Firencu odsjede u nekom malom svratištu kojemu vlasnici bijahu dva brata, a nalazilo se u blizini kuće njegove gospe.9 I netom se smjesti prvo ode pred njezinu kuću ne bi li je kako ugledao, ali nađe prozore i vrata čvrsto zatvorene te se prestraši da nije umrla ili se odselila. Teško zamišljen uputi se kući svoje braće i pred njom ugleda svu če tvoricu u crnini te se jako začudi; a znajući da se toliko izmijenio i odjećom10 i obličjem od onoga što bješe kad je odlazio da ga nije bilo lako prepoznati, bez straha priđe nekom postolaru i upita ga zašto su oni u crnini.Postolar mu odgovori: »U crnini su zato što nije prošlo ni petnaest dana kako je jedan njihov brat, koji je prije mnogo godina otišao a zvao se Tedaldo, ubijen; i čuo sam da su na sudu dokazali kako ga je neki Aldobrandino Palermini, koji je uhićen, ubio zatim što je ljubio njegovu ženu i potajno se bio vratio da se s njom sastane.« Čudom se začudi Tedaldo što mu je netko toliko sličan da su ga zamijenili i zabolje ga Aldobrandinova nesreća. I pošto još saznade da je njegova gospa živa i zdrava, a već se bilo i sunoćalo, vrati se pun svakojakih misli u svratiste; i pošto sa slugom večera leže da spava u nekoj sobi gotovo pod samim krovom. Tu, što zbog teških misli koje ga uznemiravahu, što zbog loša ležaja, a možda i zbog mršave večere, Te-daldo ne mogaše zaspati, premda već bijaše minulo gotovo pola noći. I ležeći tako budan, o ponoći mu se učini da se s krova nekakvi ljudi sniištain 11 kuru a 7atim krr>7 nnkotine na vratima svoie sobe iieleda

Treći dan - Sedma novela

matrati što se tamo zbiva pa ugleda veoma lijepu djevojku kako drži to svjetlo, a njoj u susret idu tri čovjeka što bijahu sišla s krova; i pošto se radosno pozdraviše, jedan od njih reče djevojci: »Hvala budi Bogu, sada možemo biti posve mirni, jer zasigurno znamo da su krivnju za smrt Tedalda Elisei njegova braća svalila na Aldobrandina Palerminija, što je i on sam priznao i osuda mu je već potpisana; ali nam ipak valja mučati, jer ako se ikada dozna da smo mi krivci, stići će nas Aldobran-dinova sudbina.« I rekavši to, zajedno s djevojkom koja se njihovim riječima jako obradovala siđoše da odu na spavanje. Kada je Tedaldo to čuo stade razmišljati o tomu kolikim i kakvim zabludama ljudi nasjedaju te prvo pomisli na svoju braću koja su opla-kala i pokopala nekoga stranca umjesto njega, a zatim na nevinoga čovjeka, osumnjičena i krivo optužena, kojega su lažni svjedoci do smrti dotjerali, a osim toga još na slijepu strogost zakona i sudaca koji mnogo puta, kao revni istražitelji prijestupa, okrutnim sredstvima prisiljavaju ljude na lažna priznanja, i nazivaju se zatočnicima Boga i pravde, a sluge su đavla i bezakonja." Zatim stade premišljati kako bi spasio Aldobrandina pa smisli što mu valja uraditi. Čim ujutro ustade ostavi slugu i, kad mu se učini da je pogodan čas, sam ode kući svoje gospe. I slučajno našavši otvorena vrata uđe i za-teče gospu kako u prizemnoj odajici sjedi na podu, sva rastužena i suzama oblivena; i umalo ne zaplakavši i on od sućuti priđe joj i reče: »Ne žalostite se, gospo: uskoro ćete se utješiti.« Kada gospa to ču podiže glavu i plačući reče: »Čovječe namjernice, ti mi se činiš stranac hodočasnik; što ti znaš o mojoj utjesi i o mojoj žalosti?«Tada joj hodočasnik odgovori: »Gospo, ja sam iz Carigrada, i Bog me ovamo posla da vaše suze u radost obratim, a vašega muža spasim od smrti.«»Ako si iz Carigrada«, reče gospa, »i tek si stigao, kako znaš tko sam i tko mi je muž?«Hodočasnik joj od početka ispripovjedi sve Aldobrandinove muke, kaza joj tko je ona, kako je dugo udana i još mnogo štošta što je o njoj vrlo dobro znao. Tomu se gospa jako začudi i misleći da je prorok kle-knu preda nj moleći ga kao Boga da požuri, ako je došlo zato da spasi Aldobrandina, jer je malo vremena ostalo.Hodočasnik prikazujući se svetim čovjekom reče: »Gospo, ustanite i

ne plačite više, nego poslušajte dobro što ću vam kazati, ali se čuvajteHa to ikarla nrprl kim r»r»nr»in1-(^

iaH samo

Dekameron

njega očisti, a za ostatak da se sami pokajete, a ako to nećete trpjet ćete još gore muke.«Tada reče gospa: »Gosparu, mnogi su moji grijesi, pa ne znam za koji Gospodin Bog hoće da posebno ispaštam; i zato, ako vi znate, kažite mi i ja ću sve učiniti da ga okajem.«»Gospo«, odgovori tada hodočasnik, »dobro znam koji je to grijeh i ne pitam vas o tomu da bih bolje znao, nego zato da se vi, kazujući ga sami, dublje za nj pokajete. Ali prijeđimo na stvar. Kažite mi da li se spominjete da ste ikada imali kakva ljubavnika.« Kada gospa to ču duboko uzdahnu i jako se začudi, jer nije vjerovala da je itko za to znao, premda se od dana kada je bio ubijen onaj kojega su kao Tedalda pokopali šuškalo nešto o tomu, na temelju nekih riječi što nerazumno izbjegoše onom Tedaldovu prijatelju koji je sve znao, pa odgovori: »Vidim da vam Bog otkriva sve ljudske tajne, pa vam ni ja svojih neću kriti. Istina je da sam u mladosti svom dušom ljubila nesretnoga mladića s čije su pogibije okrivili moga muža; teško sam oplakivala njegovu smrt, jer mi ga nisu mogli iz srca iščupati ni njegov odlazak ni dugo bavljenje u tuđoj zemlji ni njegova nesretna smrt, premda sam spram njega okrutna i neljubazna bila prije njegova odlaska.«Na to reče hodočasnik: »Nikada vi niste ljubili onoga nesretnog mla -dića koji je poginuo, nego Tedalda Elisei. No kažite mi sada koji je bio uzrok da ste se s njim posvadili? Je li vas on ikada uvrijedio?« Gospa mu odgovori: »Doista me on nikada nije uvrijedio, nego su razlog mojoj srdžbi bile riječi nekoga prokletog Fratra kojemu sam se jedanput ispovjedila; jer kad sam mu priznala svoju ljubav i na klonost prema onom mladiću, toliko je zagrmio na mene te me je i danas strah, govoreći mi da ću kroz đavolje ždrijelo propasti u paklene dubine i da će me vječni oganj žeći, ako se njega ne odreknem. Od toga sam se toliko bila prestrašila da sam odlučila kaniti se njegova prijateljstva, pa da ne upadnem u napast ne htjedoh primiti nikakva njegova pisma ni poruke, premda vjerujem, da je on bio ustrajniji i da u očaju nije odlučio da otputuje ja bih videći ga kako kopni kao snijeg na suncu bila odustala od svoje tvrde odluke i popustila, jer sam za njim čeznula više nego i za čim na svijetu.«

Tada reče hodočasnik: »Gospo, to je onaj grijeh zbog kojega sada patite. Zasigurno znam da vas Tedaldo nije ni na što silio; kada ste mu ljubav uzvratili učinili ste to po svojoj slobodnoj volji jer vam se svi-. dio. i

DQ vašoiie volii kvarna dolazio i uživao u vašoi ljubaznosti, te

Treći dan - Sedma novela

prijašnja ljubav tisućkrat porasla. Pa ako je tako bilo, a znam da je bilo, koji vas je razlog mogao prisiliti da mu onako okrutno oduzme- te sebe? Valjalo je da na sve to pomislite prije, pa ako ste mislili da ćete se kajati kao zbog učinjena zla niste smjeli to uraditi. Kao što on bješe postao vaš, tako i vi postadoste njegovi. I mogli ste učiniti da on više ne bude vaš kad god vam se to svidjelo, jer ste kao sa svojim mogli njime raspolagati; ali njemu oduzeti sebe dok njegovi bijaste, to bješe krađa i nedolično djelo, ako on sam na to nije pristao. Valja da znate da sam i ja fratar i da dobro znam sve njihove navade; pa ako ja o njima za vaše dobro otvorenije govorim, nije neprilično kao kad bi to tko drugi učinio. I rado ću vam o njima govoriti da ih ubuduće poznajete bolje nego što ste ih dosada poznavali. Nekoć su fratri bili sveti i vrli ljudi, ali oni koji se danas fratrima nazivaju i koji hoće da ih drugi njima smatraju nemaju ništa fratarsko na sebi osim halje, a čak im ni ona nije fratarska, jer su osnivači redova naredili bili da halje bridu tijesne, i skromne, i od gruba sukna, da budu slika njihove duše koja je prezrela sve svjetovno kad je tijelo odjenula u tako prostu odjeću, a danas su njihove halje široke, i podstavu imaju, i blistave su, i od najfinijega sukna, a po kroju su im sjajne i svečane te se ne stide u njima šepiriti po crkvama i trgovima baš kao i svjetovnjaci. I kao što se ribar trudi da na rijeci svojom mrežom što više riba odjednom ulovi, tako i oni svojim prostranim skutima nastoje da zapletu što više bogomoljki, udovica i drugih glupavih žena i muškaraca, a to im je mnogo veća briga nego molitve i druge službe. Stoga, da pravu istinu kažem, ne nose oni fratarske halje, nego samo boju tih halja. I dok su se nekadašnji fratri brinuli za spas duše vjernika, ovi današnji žele žene i bogatstvo te samo smišljaju kako će gromkim besjedama i strašnim slikama uplašiti duhove glupana i dokazati im da se milostinjom i plaćanjem elisa mogu očistiti od grijeha; sve to čine radi toga da bi njima, koji su zbog podlosti i lijenosti a ne zbog pobožnosti fratri postali, jedni donosili kruh, drugi slali vino, a treći ih gostili za spas duše svojih mrtvih. Istina je živa da milostinja i molitve čiste od grijeha, ali kada bi oni koji sve to rade znali ili vidjeli za koga to rade radije bi novac za sebe zadržali ili ga bacili pred druge svinje. I jer dobro znaju da im je bolje što manje ima bogataša, svaki se od njih trudi da vikom i strahom odvrati druge od onoga što želi da samo njemu ostane. Psuju ljude s pohote da bi odvratili od nje one koje psuju pa da njima, psovačima, što više žena ostane; proklinju lihvarstvo i zlu stečevinu _da bi §ami ito više stekli i tako modi nanraviti ioš šire halie i pribaviti ...

Dekameron

prokazali da vode u prokletstvo i propast one koji ih posjeduju. A kad im prigovaraju za to i za mnoge njihove opačine odgovarajući >Radite ono što zborimo, a ne ono što tvorimo< sude da su tako na dostojan način breme sa sebe zbacili, kao da je ovcama lakše biti postojanim i boriti se protiv napasti nego pastirima. A koliko ima onih kojima oni tako odgovaraju, koji to ne razumiju onako kako oni kažu, većina njih to zna. Današnji fratri hoće da radite ono što vani kažu, to jest da im kese novcem punite, da im povjeravate svoje tajne, da živite u nevinosti, da budete strpljivi, da praštate uvrede i da se čuvare kleve -tanja: sve su te stvari dobre, čestite i svete, ali zašto to hoće? Zato da bi sami mogli raditi ono što ne bi mogli kad bi i svjetovnjaci to radili. Tko ne zna da se bez novaca ne može ljenčariti? Pa ako ti za svoju zabavu potrošiš novac, fratar neće moći ljenčariti u samostanu; ako se ti zabavljaš naokolo sa ženama, neće ostati za fratre mjesta; ako ti ne budeš strpljivi i ne praštaš uvrede, fratar se neće drznuti u tvoj dom ući da ti obitelj obeščasti. Zašto sve to kazujem? Oni sami sebe optužuju kad god se pred razboritih ljudima onako brane. Zašto radije kod kuće ne ostanu ako misle da ne mogu uzdržljivo i sveto živjeti? A ako se već hoće tomu pozivu posvetiti zašto ne slijede one svete riječi iz Evanđelja >I poče Isus raditi i poučavati?)12 Neka oni najprije rade, a zatim neka druge uče. U svom sam životu među njima na tisuće vidio i zavodnika i ljubavnika koji su odlazili ne samo gospama nego i redovnicama, i to baš onih koji ponajvećma s propovjedaonica grme] Hoćemo li dakle takve slijediti? Tko to radi, od volje mu, ali sam Bog zna radi li mudro.13 Pa sve kad bi se i valjalo držati toga što vam je rekao fratar koji vas je ukorio, to jest da je pretežak grijeh prekršiti bračnu vjeru, nije li još teže pokrasti čovjeka? Nije li još teže ubiti ga ili prognati da po tuđem svijetu jadan luta? To će svatko priznati. Pri-rodan je grijeh da se žena privoli kojemu muškarcu a ako ga pokrade, ili ubije, ili progna, to je djelo opaka duha.14 Da ste Tedalda pokrali dokazao sam vam već prije, jer ste mu oduzeli sebe, a svojom voljom bijaste njegovom postali. Još vam velim da ste ga, koliko je do vas stajalo, vi i ubili jer se niste brinuli, pokazujući sve više okrutnosti, što će se on svojom rukom ubiti, a zakon kaže da je onaj koji je uzrok počinjenoga zla isto tako kriv kao i onaj koji ga počini. A da ste vi uzrok njegova progonstva i toga što je sedam godina jadan po svijetu lutao, to nije moguće nijekati, tako da ste počinili mnogo teži grijeh, u svakom od ta tri spomenuta djela, nego što ste griješili dok ste prema njemu ljubazni bili. Ali pogledajmo: možda je Tedaldo to zaslužio?

Treći dan - Sedma novela

znam kako vas je volio više nego sama sebe. Nikada ništa nije bilo to -liko štovano, toliko uzvisivano, toliko slavljeno, koliko bjeste vi iznad svake druge žene i koliko vas je on častio kad god se našao tamo gdje je mogao pošteno i ne izazivajući sumnje o vama govoriti. Sav svoj imetak, svu svoju čast, svu svoju slobodu, sve je bio metnuo u vaše ruke. Nije li bio mlad plemić? Nije li bio lijep među svojim vršnjacima u gradu? Nisu li ga resile sve vrline koje se od mladića traže? Nisu li ga svi voljeli i cijenili? Nije li ga svatko rado pozdravljao? Ne možete ni to zanijekati. Kako ste dakle mogli na riječ luda i glupa i zavidna fratrića postati onako okrutni prema njemu? Ne znam u kakvu to zabludu upadaju neke žene te muškarce preziru i ne cijene iako bi se znajući tko su one i kako je Bog stvorio muškarca plemenitijega od bilo kojega drugoga živog stvora morale ponositi tim što ih netko ljubi, i voljeti ga iznad svega, i tražiti načina kako bi mu se svidjele da ih nikada ne prestane ljubiti. To znate i vi jer ste to uradili potaknuti riječima fratra koji je sigurno morao biti licemjer i čankoliz: možda je on samo želio doći na ono mjesto odakle je nastojao drugoga otjerati. Eto, to je grijeh što ga Božja pravednost, koja točno mjeri svako ljudsko djelo, nije htjela ostaviti nekažnjenim; pa kao što ste vi bez razloga sebe Te-daldu oduzeli, tako je isto bez razloga vaš muž radi Tedalda bio i jest u pogibelji, a vi u žalosti. I ako se želite nje osloboditi valja vam obećati i svakako uraditi ovo: ako se ikada dogodi da se Tedaldo sa svoga du-goga progonstva vrati, svoju mu milost, svoju ljubav, svoju naklonost, i prijateljstvo vratite i postupajte prema njemu kako ste postupali prije nego što onako glupo povjerovaste ludom fratru.« Bijaše hodočasnik okončao svoje riječi, kadli gospa, koja vrlo pofior-no slušaše jer su joj se njegovi razlozi činili opravdani te je zasigurno vjerovala da zbog grijeha o kojemu je on govorio trpi, reče: »Prijatelju Božji, čvrsto vjerujem u istinitost vaših riječi i po vašim sam dokazima uvelike spoznala tko su fratri koje sam sve dosad smatrala svetim ljudima. I ne sumnjam da sam se o Tedalda teško ogriješila, pa kada bih mogla od srca bih rado svoju grešku ispravila onako kako mi vi savjetovaste. Ali kako da to uradim? Tedaldo se nikada više neće vratiti: on je mrtav, i zato ne znam zašto bih vam obećavala ono što ne mogu ispuniti.«Hodočasnik joj reče: »Gospo, Tedaldo zasigurno nije mrtav, Bog mi to kaže, nego je živ i zdrav i dobro mu je; kad bi još samo bio u vašoj milosti!« Na to reče gospa: »Pazite što govorite^ mrtva ga pred svojim vratima

Dekameron

umih mu mrtvo lice porokom svojih suza koje možda dadoše povoda nekim nečasnim govorkanjima. «Tada reče hodočasnik: »Gospo, rekli vi što mu drago, ja vam tvrdim da je Tedaldo živ, pa ako mi obećate da ćete sve ono ispuniti, nadam se da ćete ga uskoro vidjeti.«Tada gospa reče: »Rado ću to učiniti i ništa me ne bi moglo toliko obradovati koliko viđenje zdrava i slobodna muža i živa Tedalda.« Tedaldu se tada učini kako je došlo vrijeme da se otkrije i da utješi gospu čvrstom nadom da će joj se muž vratiti pa kaza: »Gospo, da vas utješim u pogledu vašega muža, red je da vam otkrijem veliku tajnu, koju za svega svoga života ne smijete nikomu odati.« Oni bijahu u nekoj zabačenoj prostoriji i sami, jer je gospa imala neograničeno povjerenje u svetost koja joj se učini da bijaše u hodočasnika; stoga Tedaldo, izvadivši prsten što ga je veoma brižno čuvao jer mu ga bijaše darovala gospa posljednje njihove zajedničke noći i pokazavši joj ga upita: »Gospo, poznajete li ovo?«Netom gospa vidje prsten odmah ga prepozna i odgovori: »Da, gospa-ru, nekoć ga darovah Tedaldu.«Tada hodočasnik ustade i naglo zbaci sa sebe hodočasnički plašt i šešir te govoreći firentinski15 reče: »A poznajete li mene?« Kada ga gospa ugleda i u njemu prepozna Tedalda sva se smuti bojeći ga se kao što se ljudi boje mrtvaca kad ih poslije vide da hodaju kao živi, pa ne približi mu se da ga pozdravi kao Tedalda koji je došao s Cipra, nego uplašena htjede pobjeći kao da je Tedaldo iz groba ustao. Tada joj Tedaldo reče: »Ne sumnjajte, gospo, ja sam vaš Tedaldo, živ i zdrav, i niti sam mrtav niti sam bio umro, premda vi i moja braća u to vjerujete.«Gospa se donekle umiri i prepoznavši njegov glas stade ga promatrati i uvjeri se da je to doista Tedaldo te mu se plačući obisnu oko vrata i cjelivajući ga kliknu: »Dobro mi došao, mili moj Tedaldo.« Pošto je izgrli i izljubi Tedaldo joj reče: »Gospo, nije vrijeme za srda-čniji susret; sada mi valja odmah otići i nastojati da vam se Aldobrandino zdrav i živ vrati, i nadam se da ćete još prije sutrašnje večeri čuti glase koji će vas utješiti; i doista ako bude tako, a vjerujem da hoće, vratit ću se još noćas k vama da vam sve na miru ispričam što sada ne mogu.«Tada se ponovno zagrnu hodočasničkim plaštem i natuče šešir, te po-ljubivši još jednom gospu i umirivši je u nadi, odmah ode u tamnicu gdje je Aldobrandino čamio, više u strahu od skore smrti nego u nadi

Treći dan - Sedma novela

donosi utjehu te sjednuvši uza nj reče mu: »Aldobrandino, tvoj sam prijatelj kojega je Bog poslao da te spasi, jer se smilovao na tvoju ne-vinost; i zato ako na slavu Njegovu hoćeš da mi obećaš na dar sitnicu koju ću ti zaiskati, bez ikakve dvojbe ti ćeš još prije sutrašnje večeri, umjesto osude na smrt koju očekuješ, čuti da si oslobođen.« Aldobrandino mu odgovori: »Vrli mužu, kada se već za moj spas bri-neš, premda te ne poznajem i ne pamtim da sam te ikada vidio, za-cijelo si mi prijatelj kao što kažeš. Ja doista ne počinih grijeh za koji kažu da me hoće osuditi na smrt; mnogo sam drugih grijeha počinio i možda su me oni dovde doveli. Ali velim ti, tako mi Bog pomogao, ako se on smilovao na me, od srca ću rado svaku tvoju želju, i veliku i malu, ne samo obećati nego i ispuniti; i stoga iziskuj od mene što hoćeš, pa ako se zbude da izbjegnem ovom zlu zacijelo ću sve bez oklijevanja ispuniti.«Na to reče hodočasnik: »Ištem samo da oprostiš četvorici Tedaldove braće što su ti ovo skrivili vjerujući da si kriv za smrt njihova brata i da ih smatraš braćom i prijateljima ako te zamole da im ovo oprostiš.« Aldobrandino mu odgovori: »Samo onaj koga su uvrijedili zna kako je slatka osveta i kako srce žarko za njom žudi; ali unatoč tomu, da bi mi Bog pomogao da se spasim rado ću im oprostiti i već im sada opraštam. Pa ako odavde izađem živ i spasim se učinit ću sve kako je tebi s voljom.«Hodočasniku to bijaše jako drago, ali ništa mu dalje ne reče, samo ga opet nadasve zamoli da se osokoli u svom srcu, jer će doista prije nego što se sutrašnji dan okonča čuti siguran glas o svomu spasu. I otišavši od njega pođe u sudište te u tajnosti ovako reče jednom vitezu koji je obavljao dužnost suca: »Gospodaru, svatko valja da se drage volje potrudi da otkrije istinu, a osobito oni koji su na položaju na kojemu ste vi, kako se ne bi događalo da kaznu trpe oni koji nisu grijeh počinili a da grešnici ne budu kažnjeni; i baš zato, da bi se vama na čast a na zlo onima koji su to zaslužili pravda izvršila, došao sam k vama. Kao što znate, vrlo strogo ste postupili prema Aldobrandinu Palerminiju misleći da je zaista on ubio Tedalda Elisei i sada hoćete da ga osudite; zasigurno je to krivo, kao što ću predavši vam prije nego što mine ponoć u ruke ubojice onoga mladića i dokazati.« Vrli muž kojemu bješe žao Aldobrandina rado sasluša hodočasnikove riječi i pošto mu je on sve o tomu rekao po njegovu naputku bez okli jevanja dade uhititi za prvoga sna dva brata krčmara i njihova slugu16 i htjede ih metnuti na muke da bi se točno saznalo kako je zločin poči-

Dekameron

oni ubili Tedalda Elisei ne znajući da je to on. Kad ih upitaše za razlog rekoše da je napastovao ženu jednoga od njih i da ju je htio silovati dok njih nije bilo kod kuće.Pošto to hodočasnik saznade oprosti se od suca i potajno ode domu gospe Erinelline i nađe je samu gdje ga čeka podjednako željna da sazna dobre vijesti o svom mužu i da se s Tedaldom potpuno pomiri, dok joj svi ukućani bjehu otišli na počinak; i došavši Tedaldo k njoj radosna joj lica reče: »Premila moja gospo, raduj se, jer će se sutra zacijelo tvoj Aldobrandino zdrav i živ kući vratiti.« I da je u to uvjeri ispriča joj u tančine sve što bješe učinio.Gospa bijaše zbog dviju takvih i tako neočekivanih zgoda, to jest što joj se vratio živ Tedaldo koga je mrtva oplakala i što joj je spašen muž kojega je mislila da će uskoro mrtva oplakati, radosna kao nikada ni-jedna druga žena te srdačno zagrli i poljubi svoga Tedalda, pa pošavši zajedno u postelju drage se volje izmiriše i predadoše veselu užitku. I kada se dan primače, ustade Tedaldo i ponovno je zamoli da strogo čuva tajnu, jer već prije bješe otkrio gospi što je kanio uraditi, te iz gospine kuće izađe u hodočasničkoj odjeći i pođe da se pobrine za Aldobrandina.Suci imajući potpun dokaz o zločinu istoga jutra oslobodiše Aldobran-dina, a nakon malo dana dadoše zločincima odsjeći glave na mjestu gdje bjehu ubojstvo počinili.17 Pošto se dakle Aldobrandino oslobodi na veliku radost svoju i svoje žene i svih svojih rođaka i prijatelja te očito spozna da je sve to hodočasnikovo djelo povede ga kući da mu bude gost sve dok mu se svidi ostati u gradu; i nije ga prestajao častiti i uzvisivali, a osobito gospa koja je dobro znala koga časti. Nakon nekoliko dana učini se Tedaldu kako je došlo vrijeme da pomiri Aldobrandina sa svojom braćom, za koje bješe čuo da se ne ćute samo osramoćeni što se Aldobrandino spasio, nego su i pod oružjem od straha, pa zaiska od Aldobrandina da održi riječ. Aldobrandino odmah izjavi da je pripravan, pa mu hodočasnik reče da sutra priredi gozbu te da zajedno sa svojim rođacima i njihovim ženama na nju pozove ona četiri brata s njihovim ženama, nadodavši da će on sam iz tih stopa otići da ih pozove na izmirenje i gozbu. I pošto Aldobran-dino pristade, hodočasnik smjesta pođe četvorici braće i prikladnim riječima za tu zgodu i nepobitnim dokazima lako ih navede da zamole Aldobrandina za oproštenje i da se s njim izmire, pa učinivši to pozva ih da sutradan s Aldobrandinom objeduju, a oni vjerujući njemu na riječ poziv prihvatiše.

Treći dan - Sedma novela

onako u crnini kao što bijahu, s nekim svojim prijateljima Aldobrandi-novu domu, gdje ih on čekaše; tu oni, pred svima koje Aldobrandino bješe pozvao da mu čine društvo, baciše na tle oružje i predadoše se posve u njegove ruke moleći ga da im oprosti ono što bijahu protiv njega uradili. Aldobrandino ih plačući primi i svakoga u usta poljubi te im s malo riječi nanesenu uvredu oprosti. Za njima priđoše njihove žene i sestre, sve u smeđim 18 haljinama, te ih gospa Ermellina i druge gospe srdačno primiše.I nakon što se veličanstveno pogostiše i muškarci i žene, i mogoše sve na gozbi samo pohvaliti, osim što je vladala šutnja zbog nedavne žalosti vidljive u crnoj odjeći Tedaldovih rođaka (zbog čega su neki kudili hodočasnikov prijedlog i gozbu na koju ih je pozvao, a on to primijetio), pa kako već prije bješe naumio, kad mu se učini da je vrijeme da sve razjasni ustade pri kraju objeda, dok su drugi još voće jeli, i reče: »Ništa nije nedostajalo ovoj gozbi da bi radosna bila osim Tedalda; a njega niste prepoznali, iako je stalno s vama bio, pa ću vam gaja pokazati.«I zbacivši sa sebe hodočasnički plašt i odjeću ostade u dolami od fine zelene svile, i tada ga svi prepoznaše te ga u velikom čudu promatra-hu prije nego što se ijedan usudi povjerovati da je to on. Videći to Tedaldo ispripovjedi im mnoge svoje i njihove zajedničke zgode te spomenu i njihovu svojtu; tada mu braća i ostali muškarci priđoše te ga zagrliše roneći suze radosnice. Isto tako uradiše i sve gospe, bile s njim u rodu ili ne bile, osim gospe Ermelline.Videći to Aldobrandino reče: »Što to znači, Ermellina? Ne raduješ li se ti Tedaldu kao i druge gospe?«Njemu gospa odgovori tako da svi čuju: »Nijedna žena mu se tako ne raduje kao ja i nijedna ga ne bi tako radosno pozdravila, jer mu nijedna ne duguje toliko zahvalnosti kao ja kad se samo sjetim da si se njego-vom zaslugom meni vratio; ali nečasne riječi koje su kružile onih dana kad smo mrtva oplakivati onoga za kojega smo mislili da je Tedaldo ne daju mi da mu priđem.«

Na to Aldobrandino reče: »Pusti to, zar misliš da ja vjerujem tim la-javcima? Brinući se za moj spas dokazao je svima da je to laž, a ionako nikad u to nisam vjerovao; ustani brzo i zagrli ga.« Gospa je to jedva dočekala te hitro posluša muža pa ustavši, kao što su i druge uradile, radosno ga zagrli i pozdravi. Ta Aldobrandinova velikodušnost mnogo se svidje Tedaldovoj braći i svakom muškarcu i . ženi koii tu biiahu. te se tako izbrisa svaki tra? mržnii koia se možda ,

Dekameron

dosno pozdraviše Tedalda, on strže crnu odjeću sa svoje braće i smeđu sa sestara i nevjesta te zaiska da se donese druga odjeća; pa kada se svi presvukoše nastaviše veselje pjesmom, plesom i drugim zabavama; te gozba koja imaše šutljiv početak, imade bučan svršetak. I u najvećem veselju svi skupa onako krenuše Tedaldovu domu i tamo večeraše, a još su mnogo dana radosno na isti način veselje nastavljali. Firentinci su dugo još Tedalda gledali kao čudo i kao čovjeka koji je od mrtvih uskrsnuo, a u mnogih je, dapače i u njegove braće, tinjala u duši sumnja je li on to ili nije te nisu čvrsto u to povjerovali dok se nije dogodilo nešto što je razjasnilo tko je bio onaj ubijeni, a zbilo se ovo. Jednog su dana prolazili neki momci iz Lunigiane19 ispred njihove kuće i opazivši Tedalda dođoše mu u susret rekavši: »Živ bio, Faziuolol« Tedaldo im u prisuću svoje braće odgovori: »Zamijenili ste me s ne-kim.«Čuvši ga kako govori oni se posramiše i zamoliše ga da im oprosti ve-leći: »Doista vi sličite, više nego što ikada vidjesmo da čovjek čovjeku sliči, našemu drugu Faziuolu iz Pontriemolija,20 koji je došao ovamo prije petnaest ili nešto više dana, a odonda ne mogosmo saznati što se s njim dogodilo. Istina je da se začudismo poradi odjeće, jer je on kao i mi bio vojnik.«Tada se najstariji Tedaldov brat približi i upita kako je Faziuolo bio odjeven. Oni mu rekoše, i pokaza se da je onaj bio baš tako odjeven kako su oni kazivali, pa su po tomu, a i po drugim znacima, spoznali da je ubijeni bio Faziuolo a ne Tedaldo, te se tako oslobodiše sumnje o njemu i braća i svi ostali.Tedaldo dakle vrativši se vrlo bogat ustraja u svojoj ljubavi, a gospa se razborito vladala i nije se više smućivala, te su dugo zajedno uživali u svojoj ljubavi. Dao Bog da i mi uživamo u svojoj.21

Treći dan - Osma novela

Osma novelaFerondo proguta neki prašak, pa ga pokopaju kao mrtva, a

opat, koji se zabavlja s njegovom ženom, izvadi ga iz groba, i baci u tamnicu, i uvjeri ga da je u čistilištu; a pošto uskrsne, goji, kao svoje, dijete što ga je njegova žena s opatom začela.'

Emilija okonča svoju dugu novelu, ali je nitko ne pokudi zbog duljine, štoviše svi prosudiše da bješe ukratko kazivana s obzirom na mnoge i ra-znovrsne zgode u njoj ispričane; tada kraljica samo kretnjom izrazi svoju želju Lauretti te je navede da ovako počne:Predrage gospe, pade mi na um neki istinit događaj koji je mnogo više nalik na laž nego na istinu; podsjetila me na to zgoda iz prethodne novele gdje su nekoga umjesto nekoga drugoga oplakali i pokopali.2 A ja ću vam dakle kazivati kako je živ čovjek pokopan kao da je mrtav, i kako su zatim on sam i mnogi drugi vjerovali da je uskrsnuo iz groba, i kako su naposljetku kao sveca častili onoga koji je bio kriv svemu tomu i više zasluživao da ga kao krivca osude.Bio dakle u Toskani, a još je i danas, samostan koji se poput mnogih drugih nalazi u osamljenu kraju kuda malo kad itko prođe, gdje opatom bijaše čovjek veoma sveta života u svemu osim u odnosu prema ženama; a u tomu je poslu bio tako oprezan, da ne samo što nitko nije doznao za njegovu slabost, nego se ništa nije ni sumnjalo; svi su ga smatrali veoma pobožnim i pravednim u svemu. Tako se dogodi da se s opatom jako sprijatelji bogat seljak koji se zvao Ferondo, a bio je preko mjere tup i neuk (i upravo stoga se opatu mililo druženje s njim, jer ga je katkad za-bavljao svojom prostodušnošću], te u tom druženju opat opazi da Feron-do ima prekrasnu ženu, i u nju se tako žarko zaljubi te ni danju ni noću ni o čemu drugom nije mislio. Ali kada je čuo kako je Ferondo, koliko god se usveombesaden i glup pokazivao, u ljubaviprema svojoj žemmuglai

Dekameron

rit i lukav te uspjede nagovoriti Feronda da sa svojom ženom katkada u samostanski vrt dođe da se prošeću i razonode pa bi tu o blaženstvu vječnoga života i o pobožnim i svetim djelima muževa i žena u prošlosti, s njima preponizno raspravljao tako da žena poželi doći k njemu na ispo-vijed i zaiska od Feronda da joj to odobri, a on to i učini. Dođe dakle žena k opatu da se ispovijedi, na njegovo preveliko veselje, te mu sjede do nogu3; i prije nego što išta drugo reče poče ovako: »Časni oče, da mi je Bog dao drugačijega muža ili da mi ga uopće nije dao, možda bih lako po vašim poukama krenula putem koji vodi u život vječni; no kad pomislim tko je Ferondo i kako je glup mogu kazati da sam udovica kraj živa muža, jer drugoga muža uzeti ne mogu dok on živi; a on je tako mahnit te je bez ikakva razloga iznad svake mjere na mene ljubomoran, pa stoga s njim provodim samo nesretan i jadan život. Radi toga vas, prije nego se počnem ispovijedati, ponizno molim da me svjetujete kako da se vladam, jer malo će mi koristi donijeti to što ću se ispovjediti ili drugo dobro djelo uraditi, ako mi u ovom ne pokažete put prema spasu.«Njezino umovanje dođe opatu kao voda na mlin, te mu se učini da je sama sudbina prokrčila put njegovim najvrućim željama, pa joj ovako reče: »Kćeri moja, mislim da je jako mučno za lijepu i nježnu ženu kao što ste vi imati budalasta muža, ali sudim da je još teže ako joj je muž ljubomoran; stoga, budući da je vaš, i glup, i ljubomoran, rado vjerujem sve što ste o svom jadu zborili. No svemu tomu, ukratko kazano, ne vidim drugoga savjeta ni lijeka van jednoga, a taj je da iscijelimo Feronda od njegova ljubomora. A lijek za to znam dobro prirediti, ako je vaše srce dovoljno snažno da čuva tajnu koju ću vani povjeriti.« Žena odvrati: »Oče moj, ne sumnjajte u to, jer prije bih umrla nego ikomu kazala ono što mi vi kažete da ne kažem; a kako se može to uraditi?«Opat odgovori: »Ako hoćemo da ozdravi, neizostavno mu valja poći u čistilište.«»Ta kako će«, reče žena »živ čovjek u čistilište?«Opat reče: »Valja mu umrijeti, pa će onda otići; i kada pretrpi tolike muke kao kaznu za svoj ljubomor, znam molitve kojima ćemo od Boga izmoliti da ga vrati u ovaj život, i On4 će nas uslišati.« »Dakle«, reče žena, »ja moram ostati udovica?«»Da«, odgovori opat, »neko vrijeme za koje vam se valja jako čuvati da vas ne preudaju5, jer bi vas Bog za to pokarao; i kad se Ferondo vrati, tre-balo bi da opet budete njegova, a on bi bio još ljubomorniii riego prije.«

Treći dan - Osma novela

kao u tamnici, bit ću zadovoljna; uradite po svojoj volji.«Tada reče opat: »I hoću, ali koju ću nagradu od vas dobiti za takvu uslu-gu/«

»Oče moj«, odgovori žena »sve što želite, samo ako vam to mognem dati; ali kakvu nagradu koja bi se priličila takvu čovjeku kao što ste vi može dati slaba žena?«Opat joj reče: »Gospo, vi možete uraditi ništa manje za mene nego što ću ja uraditi za vas, pa kao što sam ja spravan uraditi ono što će biti za vaše dobro i utjehu, tako i vi možete uraditi ono što će biti sreća i spas moga života.«Tada reče žena: »Ako je tako, ja sam pripravna.«»Dakle«, reče opat, »poklonit ćete mi svoju ljubav i uslišiti me, jer ja za vama izgaram i venem.«Kada to žena ču sva zaprepaštena odgovori: »Jao oče moj, što vi to ištete? Mislila sam da ste svetac: zar se pristoji svetim ljudima iskati takve stvari od žena koje k njima dolaze po savjet?«Opat joj reče: »Dušo moja slatka, nemojte se čuditi, svetost se tim ne umanjuje, jer ona prebiva u duši, a ono što ja od vas ištem grijeh je ti -jela. Sad bilo kako bilo, vaša krasota ima takvu moć nada mnom da me ljubav sili ovako postupati; još vam velim da se možete svojom ljepotom dičiti više nego ijedna žena kad se sjetite da je ugodna i svecima koji su obikli nebeske ljepote gledati. A osim toga, premda sam ja opat muško sam kao i ostali, a kako vidite nisam ni star. I neka vam ne bude teško to učiniti, dapače treba da i sami to želite, jer dok Ferondo u čistilištu bude, ja ću po noći biti s vama i tješiti vas onako kako bi vas on morao tješiti; i nikada se nitko neće dosjetiti, jer svi o meni misle onako kako ste i vi do malo prije mislili, a možda i bolje. Ne odbacite milosti koju vam Bog šalje, jer je mnogo žena koje priželjkuju ono što vi možete imati i što ćete imati ako budete razboriti i poslušate moj savjet. Osim toga, imam lijepa i skupocjena nakita, pa želim da ga dobijete vi a ne koja druga. Učinite dakle, slatko ufanje moje, za mene ono što ja za vas od srca rado činite.«Žena bješe sagnula glavu i nije znala kako da ga odbije, a da pristane nije joj se činilo poštenim; stoga opat spoznavši da ga je saslušala ali da oklijeva s odgovorom pomisli da ju je već napola obratio, pa produži da je uvjerljivim besjedama nagovara; i prije nego što umuknu već joj bješe utuvio u glavu da je tako u redu, te ona sramežljivo reče da je spremna ispuniti njegove zapovijedi, ali nipošto prije negoli Ferondo ode u čistili-šte. Tada opat prezadovoljan reče: »A mi ćemo ga odmah tamo otpraviti,

Dekameron

nataknu na ruku veoma lijep prsten pa je otpusti. Žena obradovana da-rom i očekujući da će i druge dobiti, vrativši se prijateljicama stade im čuda kazivati o opatovoj svetosti te se s njima vrati kući. Za koji dan pođe Ferondo u samostan; netom ga opat ugleda naumi da ga odmah pošalje u čistilište. I našavši nekakav čudotvoran prašak što mu ga na Levantu bijaše dao neki veliki knez (koji ga je uvjeravao da se s njim služi Gorski starac kad hoće koga u snu poslati u svoj raj ili ga iz njega natrag dozvati6, te kako on ima moć da čovjeka koji ga uzme manje ili više na dulje ili na kraće vrijeme bez ikakve štete tako uspava, da nitko ne bi ni pomislio, dok moć praška traje, da u tomu čovjeku ima života], i uzevši ga onoliko koliko bijaše dovoljno za tri dana spavanja sasu ga u svojoj ćeliji u čašu mlada još nerazbistrena vina te ga dade Ferondu, koji ništa nije primijetio, da popije; tada ga povede na trijem gdje se on i nekoliko redovnika počeše s njim zabavljati i smijati se njegovim glupostima. Ali kad za kratko vrijeme prašak poče djelovati, njega začas obrva težak san te još na nogama usnu i usnuvši pade. Opat se tobože zabrinu zbog toga te naredi da mu otkopčaju odjeću i donesu hladne vode i njom mu poprskaju lice, i još mnogo toga naredi, kao da mu bješe pozlilo od loše probave ili od čega drugoga, pa ga hoće osvijestiti i vratiti životu; ali videći i opat i redovnici da ništa ne pomaže opipaše mu bilo i ne osjetivši nikakva znaka života svi bijahu tvrda uvjereni da je preminuo te poslaše po ženu i njegove rođake, a ovi odmah dotrčaše; i pošto ga njegova žena i rođakinje oplakaše, opat naredi da ga onako odjevena kako se našao polože u grobnicu.Žena se vrati kući i objavi da se nikada neće rastati od djetešca što ga je s njim imala; i tako ostavši u kući poče odgajati dijete i upravljati Feron-dovim imanjem.Opat s nekim redovnikom iz Bologne, u kojega je imao mnogo povjere-nja i koji je upravo toga dana bio stigao, ustavši noću krišom izvuče Fe-ronda iz grobnice i snese ga u neki mračan podrum, određen za tamnicu redovnicima koji bi nešto zgriješili; tu mu svukoše odijelo i odjenuše redovničku odjeću pa položivši ga na hrpu slame pustiše ga dok se ne osvijesti. Za to vrijeme taj bolonjski redovnik, kojemu opat priopći što treba činiti, dok nitko o tomu ništa nije znao poče čekati da se Ferondo osvijesti.Sutradan opat s nekim svojim redovnicima ode kao da će u pohode onoj ženi, i nađe je ucviljenu i u crnini; i utješivši je malo potiho je upita da li se spominje obećanja. Žena videći da je slobodna i da joj ni Ferondo ni nitko drugi ne smeta i spazivši na njegovu prstu još jedan lijep prsten

Treći dan - Osma novela

opat, kad pade noć, prerušen u Ferondovoj odjeći, u pratnji onoga svoga redovnika ode tamo i ostade s njom do jutrenje na svoje najveće veselje i zadovoljstvo, a zatim se vrati u samostan; i još je mnogo puta k njoj po istom poslu dolazio. I neki koji su ga ponekad i na odlasku i na povratku susretali mišljahu da je to Ferondo i da onuda za pokoru obilazi, te o tome počeše kružiti mnoge priče među prostom čeljadi u selu, pa više puta rekoše to ženi koja je dobro znala što je posrijedi. Pošto se Feron-do osvijesti i nađe na tom nepoznatom mjestu, onaj bolonjski redovnik uđe unutra sa strašnom vikom i sa šibama u ruci te ga zgrabi i dobro ga išiba.Ferondo je jaukao i plakao te neprestano samo pitao: »Gdje sam?« Redovnik mu odgovori: »Ti si u čistilištu!« »Jao«, reče Ferondo, »zar sam umro?«»Jesi!!« reče redovnik. Tada Ferondo poče oplakivati sebe i svoju ženu i svoga sina govoreći uz to još svakakve budalaštine. Redovnik mu tada donese nešto jela i pića; videći to Ferondo reče: »Ta zar mrtvaci jedu?«Redovnik reče: »Jedu, i ovo što ti nosim to je od onoga što je tvoja bivša žena jutros poslala u crkvu da se služi misa za tvoju dušu, a Gospodin Bog hoće da se to pred tebe iznese.«Tada reče Ferondo: »Bog joj dao svako dobro! Jako sam je volio prije ne-goli sam umro, tako jako da sam je po svu noć u naručju držao i cjelivao je, a i drugo sam radio kad bi me bila želja spopala«; i budući da bješe veoma gladan prionu uz jelo i piće, ali mu se vino ne učini baš dobrim pa reče: »Prokleta bila! Što ne dade svećeniku vina iz one bačve do zida?« Ali kad pojede, redovnik ga ponovo zgrabi i onim istim šibama ga opet dobro išiba.Njemu Ferondo nakon duga jaukanja reče: »Jao, zašto mi to činiš?« Re-dovnik reče: »Jer je Gospodin Bog odredio da ti se to svakoga dana dva-put učini.«»A zašto?« reče Ferondo.Redovnik odgovori: »Zato što si bio ljubomoran, a imao si najbolju ženu u cijeloj okolici.«»Jao meni«, reče Ferondo, »pravo veliš, i najslađu: bila je slađa od meda, ali ja jadan nisam znao da se Bogu ne mili ljubomorna čeljad, inače to ne bih bio činio.«Redovnik reče: »Valjalo ti se spomenuti toga i pokajati se dok si bio živ; a ako se ikada onamo vratiš utuvi sebi dobro u glavu ovo što si ovdje dobio

Dekameran

Redovnik reče: »Vraća se onaj komu Bog odredi.« »Joj«, reče Ferondo, »ako se ikada onamo vratim, bit ću joj najbolji muž na svijetu; nikad je neću tući, nikad je neću psovati, osim za ovo vino što nam ga je jutros poslala; a ni svijeće se nije spomenula spremiti, pa mi je valjalo u mraku jesti.«Redovnik reče: »Poslala ih je, kako da nije, samo su izgorjele na misi.« »Oh«, reče Ferondo, »istinu veliš, a ja ti zaista kažem, ako se vratim pustit ću je da radi što god bude htjela. Nego mi reci tko si ti te mi ovo činiš?«Redovnik reče: »I ja sam mrtav, a rodom sam sa Sardinije; pa jer sam ne-koć jako hvalio ljubomor nekoga gospara, Bog me je kaznio da ti moram donositi jelo i piće i šibati te ovako sve dok On7 o tebi i o meni drugačije ne odluči.«Ferondo reče: »Zar nikoga ovdje više nema osim nas dvojice?« Redovnik reče: »Ima ih na tisuće, ali ti ih ne možeš ni vidjeti ni čuti, kao ni oni tebe.«Ferondo tada upita: »A koliko smo daleko od našega kraja?« »Ohoho!« reče redovnik »više ima milja do tamo nego što mi možemo čestito po-kakati.«»Borami, to je mnogo«, reče Ferondo. »I kako mi se čini, mi smo izvan svijeta, toliko ih ima.«U ovakvim i sličnim razgovorima, uz jelo i šibe, zadržaše oni Feronda de-setak mjeseci; za to je vrijeme opat sretno pohađao krasoticu i s njom se zabavljao najljepše na svijetu. No kako nevolje same po sebi dolaze, žena zatrudnje i čim to primijeti reče opatu; stoga se oboje složiše u tom da ni časa ne časeći valja Ferondo iz čistilišta prizvati u život i njoj ga vratiti, kako bi mu mogla kazati da je s njim noseća.Naredne noći opat dakle izmijenjenim glasom pozva Feronda u tamnici i reče mu: »Ferondo, raduj se, jer se Bogu svidjelo da te vrati na onaj svijet, a pošto se vratiš, žena će ti roditi sina, i nadjeni mu ime Benedet-to, jer ti je zbog žarkih molitava tvoga pobožnog opata i tvoje žene po zagovoru svetoga Benedikta milost učinjena.«Čuvši to Ferondo obradova se veoma i reče: »Baš mi je drago; dao Bog svako dobro gosparu Gospodu Bogu, i opatu, i svetom Benediktu, i mo-joj ženi sirastoj, slađanoj, medenoj.«8

Opat mu sasu u vino što mu ga posla toliko onoga praška da ga uspava oko četiri sata, te ga on i njegov redovnik preobukoše u njegovu odjeću i prenesoše u grobnicu u koju bijaše ukopan. Sutradan u samo svitanje Fe-rondo se probudi i kroz neku pukotinu na grobnici ugleda svjetlo što ga

Treći dan - Osma novela

vikati: »Otvorite mi, otvorite mi!« i sam glavom uze tako jako nadizati grobnu ploču da je pomače, jer se lako mogla smaknuti, i poče je gurati; kada to vidješe redovnici koji baš bjehu izmolili jutrenju pojuriše onamo, i prepoznaše Ferondov glas, i nađoše ga kako upravo izlazi iz rake, pa prestrašeni tim čudnovatim događajem pobjegoše i pođoše opatu. A ovaj hineći da je bio zadubljen u molitvu reče: »Sinci, ne bojte se, uzmite križ i blagoslovljenu vodu i slijedite me da vidimo što nam sve-mogućnost Božja želi pokazati«; i tako i učiniše.Ferondo, onako blijed kao čovjek što toliko vremena ne bješe dana vidio, bijaše već iz grobnice izašao pa kad opazi opata baci mu se pred noge i reče: »Oče moj, objavljeno mi je da su me molitve vaše i svetoga Bene-dikta9 i moje žene oslobodile muka u čistilištu i vratile u život; zato Boga molim da vam udijeli svako dobro dok ste živi i danas i dovijeka. Opat reče: »Hvaljena budi svemogućnost Božja. Idi, sinko moj, kada te je Bog natrag poslao, i utješi svoju ženu koja otkada si ti svijetom promijenio nije prestala suze liti, pa odsele unaprijed budi prijatelji sluga Božji.« Ferondo reče: »Pravo zborite, gosparu, prepustite to meni, jer netom k njoj stignem izljubit ću je, toliko je volim.«Opat ostade sa svojim redovnicima te se pričini kao da je jako zadivljen ovom zgodom i naredi da se pobožno otpjeva Miserere.10 Ferondo se vrati u svoje selo, gdje su svi od njega bježali kao što se bježi od strašnih stvari, ali ih je on dozivao i svima tvrdio da je uskrsnuo. I žena ga se njegova jednako strašila.Ali kada se narod malo primirio i svi vidješe da je on doista živ počeše ga ispitivati o svemu i svačemu, kao da se s onoga svijeta mudar vratio, a on je svima odgovarao i kazivao im novosti o dušama njihovih umrlih ro-đaka te izmišljao svakojake priče o životu u čistilištu; i pred okupljenim narodom svima je obznanio proroštvo koje mu dođe na usta arkanđela Braghiella11 prije nego što je uskrsnuo. I vrativši se sa ženom kući preuze svoj imetak i povjerova da mu je žena od njega zatrudnjela; i dogodi se da je žena u pravo vrijeme, prema mišljenju budala koje vjeruju da žena nosi točno devet mjeseci, rodila muško dijete koje nazvaše Benedetto Ferondi.Ferondov povratak i njegovo kazivanje neizmjerno učvrstiše glas o opa-tovoj svetosti, jer su gotovo svi vjerovali da je Ferondo zaista uskrsnuo; a Ferondo, koji je zbog svog ljubomora grdne batine izvukao, izliječi se od njega i, kao što opat bješe ženi obećao, nikada više nije bio ljubomoran, pa je žena bila zadovoljna i čestito je s njim živjela kao i prije, samo što se, kad je tq bez strajha mogla činiti, sastajala spobožnim opatom koji joj

Dekameron Treći dan - Deveta novela

Deveta novelaGiletta iz Narbonne iscijeli francuskom kralju pištanjak i

zaište kao muža Beltrama iz Roussillona; ovaj se protiv svoje volje oženi njom i ozlojađen ode u Firencu, tamo se zaljubi u neku mladicu, ali umjesto nje s njim legne Giletta i rodi mu dva sina; stoga je on naposljetku zavoli i prihvati kao ženu.1

Budući da kraljica ne htjede ukinuti Dioneu njegovu povlasticu preo-stade njoj da kazuje kad Lauretta okonča svoju novelu; stoga ne čeka-jući da je tko upozori ovako poče ljupko zboriti: — Tko bi sada mogao ispripovjediti novelu koja bi se lijepom učinila pošto se Laurettina čula? Doista je sreća bila što ona nije prva kazivala, jer bi nam se poslije njezine malo koja svidjela, a tako se bojim da će se zbiti s onima koje nam preostade danas kazivati. No ipak, kakva god bila pripovjedit ću vam jednu prema predloženom sadržaju. U francuskom kraljevstvu živio plemić po imenu Isnardo, grof od Roussillona2 koji je, jer bijaše slaba zdravlja, uvijek uza se držao liječnika koji se zvao meštar Gerardo iz Narbonne.3 Spomenuti grof imaše sina jedinca po imenu Beltrama,4

veoma lijepa i ljupka dječaka; odgajao ga je zajedno s drugom djecom njegove dobi, a među njima bijaše djevojčica po imenu Giletta,5 kći rečenoga liječnika, koja je neizmjernu i mnogo žarču ljubav negoli se priličilo njezinoj nježnoj dobi osjećala prema Beltramu. Uto grof umrije i ostavi ga kralju,6 pa je Beltramo morao otići u Pariz, što bješe žao djevojčici te se nikako nije mogla utješiti; i ne prođe dugo, kadli umrije i njezin otac, i ona bi sad bila najradije i sama otišla u Pariz da vidi Beltrama da je za to imala doličan izgovor, ali su na nju jako pazili jer je bila bogata i sama te nije mogla naći dolična načina da ga vidi. I kada već doraste do udaje, ne mogavši nikada zaboraviti Beltrama odbijala je sve prosce koje joj je njezina...

Međutim, plamteći tako sve većom ljubavlju i čežnjom prema Beltra -mu, jer je slušala da je postao prekrasan mladić, slučajno sazna da je francuskom kralju od lošega liječenja neke izrasline na grudima ostao pištanjak, koji mu je uzrokovao mnogo neprilika i jada, i koliko god ga je liječnika pokušalo viđati nijedan se nije našao koji bi ga bio potpuno iscijelio, čak mu je bivalo sve gore; stoga očajan kralj ne htjede već ni od koga savjeta ni pomoći primati. Tome se Giletta veoma obradova te prosudi kako ne samo ima doličan razlog da ode u Pariz, nego je, bude li bolest bila onakva kakva je ona vjerovala da jest, lako mogla uspjeti da dobije Beltrama kao muža. Pa kako je dakle od oca bila naučila mnoge stvari priredi od nekih trava prašak koji liječi bolest od koje je po njezinu sudu bolovao kralj, zajaha konja i odjezdi u Pariz. I prvo što učini bješe da vidi Beltrama, a zatim stupi pred lice kraljevo i zaiska od njega da joj učini milost i pokaže boljeticu. Kralj videći lijepu mladicu i ljupku ne mogaše odbiti nego joj je pokaza. Netom je ona ugleda odmah se ponada da će ga iscijeliti te reče: »Gospodaru, ako vam je s voljom, uzdam se u Boga da ću vas bez boli i muke u osam dana od ove bolesti ozdraviti.«Kralj se u sebi podrugljivo nasmije njezinim riječima i pomisli: »Kako bi mogla mlada djevojka znati što nisu mogli ni umjeli najveći liječnici svijeta?« Ipak joj se zahvali na dobroj volji i odgovori da je odlučio ne slušati više nikakva liječničkoga savjeta.Djevojka mu reče: »Gospodaru, vi prezirete moju vještinu jer sam mlada i žensko, ali znajte da ne liječim svojim umijećem nego s pomo-ću Božjom i umijećem meštra Gerarda iz Narbonne, koji bijaše moj otac i za života slavan liječnik.«Kralj tada u sebi reče: »Možda je Bog meni šalje, zašto da ne iskušam njezino znanje, kad već veli da će me bez boli u kratko vrijeme iscije -liti?« I odlučivši pokušati reče: »Gospođice, ako zbog vas prekršimo svoju odluku, a vi nas ipak ne iscijelite, što ćete time zaslužiti?« »Gospodaru«, odgovori djevojka, »naredite da me čuvaju, pa ako vas u osam dana ne izviđam, neka me na lomači spale; ali ako vas izliječim, kako ćete vi mene nagraditi? «

Kralj joj odgovori: »Čini nam se da još nemate muža; ako održite obe-ćanje, bogato ćemo vas udati za muža visoka roda.« Djevojka mu reče: »Gospodaru, doista se radujem što ćete me udati, ali želim kao muža onoga koga ću sama odabrati, a obećaj em da neću iskati nijednoga od vaših sinova i nikoga iz kraljevske kuće.« Kralj joj to odmah obeća. Djevojka ga poče liječiti i u kratko vrijeme

Dekameron Treći dan - Deveta novela

»Gospođice, zavrijedili ste muža.«Ona mu odgovori: »Dakle, gospodaru, zavrijedila sam Beltrama od Roussillona, kojega počeh ljubiti još od svoga djetinjstva i vazda sam ga nadasve ljubila.«Kralju se učini njezin zahtjev pretjeranim, ali pošto bješe obećao ne htjede prekršiti zadanu riječ nego naredi da ga pozovu i ovako mu kaza: »Beltramo, vi ste već odrasli i zreli; želimo da se vratite doma i preuzmete upravu nad svojim posjedima i da sa sobom povedete gospođicu koju smo vam dali kao ženu. « Beltramo reče: »Tko je ta gospođica, gospodaru?« Kralj mu odgovori: »Ona koja nam je svojim lijekovima vratila zdravlje.«Beltramo ju je poznavao i viđao, i premda mu se činilo da je veoma lijepa, znajući da nije tako visoka roda kako bi dolikovalo njegovu plemstvu sav gnjevan reče: »Gospodaru, želite mi dakle dati vidaricu kao ženu? Ne dao Bog da ja takve ženske ikada uzmeml« Nato reče kralj: »Dakle vi hoćete da prekršimo riječ što je radi našeg ozdravljenja zadadosmo gospođici koja je kao nagradu zaiskala vas kao muža?«»Gospodaru«, odgovori Beltramo, »možete mi oduzeti sve što imam i darovati me komu hoćete, jer sam vaš sluga, ali uvjeravam vas da nikada neću biti zadovoljan tom ženidbom.«»Bit ćete«, reče kralj, »jer je gospođica lijepa i umna i jako vas voli; stoga se nadamo da ćete s njom mnogo ljepše živjeti nego što biste s nekom gospom najodličnijega roda živjeli.«Beltramo umuknu, a kralj naredi da se obave velike pripreme za pir, a kada svanu zakazani dan, premda Beltramo na to nerado pristade vjenča se u kraljevoj nazočnosti s gospođicom koja ga je voljela više nego samu sebe. I pošto je to učinio, kako već prije bješe odlučio što će uraditi, rekavši kralju da se želi vratiti na svoj posjed i tamo brak ostvariti oprosti se s kraljem pa se uzjahavši konja ne vrati na svoj posjed nego ode u Toskanu. I saznavši da Firenca vojuje sa Sienom 7

odluči da bude na njezinoj strani; Firentinci ga lijepo primiše i s po-štovanjem i staviše ga na čelo jedne čete, i kako mu odrediše dobru plaću, ostade dugo u njihovoj službi.Mlada nevjesta nezadovoljna takvom sudbinom, ufajući se da bi ga dobrim djelima morala prizvati natrag, ode u Roussillon gdje je svi primiše i dočekaše kao gospodaricu. I našavši ondje, zbog duga grofova izbivanja, sve zapušteno i zanemareno, kao razborita žena radom i

je jako zavolješe, a grofa počeše kuditi što s njom nije zadovoljan.8

Pošto gospa zemlju u red dovede posla dva viteza grofu s porukom i molbom da joj javi ako se zbog nje ne želi vratiti, pa će ona drage volje otići. On im kruto odgovori: »Neka učini po miloj volji; a ja ću se tamo vratiti da budem s njom kad ona na svom prstu ovaj prsten bude imala i u naručju sina kojega sa mnom bude začela.« Taj je prsten mnogo cijenio i nikada se od njega nije dijelio, jer mu je bilo kazano da ima posebnu moć. Vitezovi razumješe svu težinu uvjeta sadržanog u tim dvama gotovo nemogućim zahtjevima pa se videći da ga rije -čima ne mogu odvratiti od namjere vratiše gospi i rekoše joj njegov odgovor.Ona se jako ražalosti i nakon duga razmišljanja odluči se sama uvjeriti mogu li se ta dva zahtjeva ostvariti. Stoga, da bi na taj način svoga muža zadobila, pošto razmisli što će činiti pozva neke od najodlični-jih i najboljih ljudi u grofoviji te im ganutljivim riječima sve po redu ispripovjedi što je dotada učinila grofu za ljubav i što je time postigla; i naposljetku im reče kako nije njezina namjera da grof ostane u pro -gonstvu zanavijek zbog toga što ona tu prebiva, nego naprotiv kani ostatak svog života provesti hodočasteći i čineći milosrdna djela za spas svoje duše, pa ih zamoli da preuzmu upravu nad imanjima i da grofu jave kako mu ostavlja posjede u redu i kako odlazi s namjerom da se nikada više ne vrati u Roussillon. Dok je tako govorila dobri ljudi mnogo suza proliše i mnogo je moljahu da se predomisli i ostane, ali sve im je bilo uzalud.Preporučivši ih Bogu ona s nekim svojim rođakom i jednom dvorki-njom, dobro opskrbljena novcem i dragocjenostima, u hodočasničkoj odjeći krenu na put a da nitko nije znao kamo i na putu se nigdje ne zadrža sve dok ne stigoše u Firencu: tu se slučajno namjeriše na skromno svratiste koje je vodila neka dobra udova žena, i u njemu je Giletta tiho živjela kao uboga hodočasnica, željna da čuje vijesti o svom gospodaru. Tako se dogodi da odmah sutradan opazi Beltrama kako sa svojom družbom prolazi na konju mirno svratišta; i premda ga je dobro prepoznala, upita krčmaricu tko je onaj čovjek. Krčmarica joj odgovori: »To je neki plemić stranac po imenu grof Beltramo, vrlo ljubazan i uljudan čovjek i u ovom ga gradu jako vole; zaljubljen je do ušiju u neku našu susjedu, plemenita roda doduše ali veoma siromašnu. Uistinu veoma je čestita mladica, ali još se nije udala, jer nema miraza, nego živi sa svojom majkom, veoma umnom i dobrom ženom; i da nema te njezine majke, možda bi već mladica

Dekameron

Grofica sasluša i dobro upamti te riječi te ispitavši natanko sve poje-dinosti i razumjevši sve dobro skova svoj plan; i saznavši za kuću one gospe i njezine kćeri koju je grof ljubio jednoga dana potajno u hodo-časničkoj odjeći ode tamo. I nađe gospu i njezinu kćer i vidje da su jako siromašne te se pozdravi s njima i zamoli gospu da kad htjedbude porazgovara.Plemkinja ustade i reče da će je spremno saslušati, pa ušavši u neku odaju same sjedoše i grofica prozbori: »Gospo, čini mi se da vama sreća nije sklona kao ni meni, ali ako ste voljni možete sebi i meni pomoći.«Plemkinja odvrati da će od srca rado sve učiniti, ako je u poštenju. Grofica proslijedi: »Valja da imate povjerenja u mene, jer ako vam se povjerim, a vi me prevarite i sebi ćete i meni naškoditi. « »Možete mi mirne duše povjeriti sve što želite«, odvrati plemkinja, »i budite sigurni da vas neću izdati.«Tada joj grofica počevši od prvoga buđenja svoje ljubavi ispriča tko je i sve svoje zgode do onoga dana na takav način da plemkinja povjerova njezinim riječima, jer je već i prije od drugih o tomu bila čula, te joj se na nju ražali. I pošto grofica okonča svoje kazivanje nastavi: »Čuli ste dakle uza sve moje jade i koja dva zahtjeva moram ispuniti ako želim da mi se vrati muž; i nitko mi u tomu ne može pomoći osim vas, ako je istina što se priča, to jest da grof moj muž ljubi vašu kćer iznad svega.«Plemkinja joj reče: »Gospo, ja ne znam ljubi li grof moju kćer, tek se pokazuje kao da je jako ljubi; ali kako ja vama mogu pomoći u tomu što želite?«»Gospo«, odgovori grofica, »reći ću vam, ali prvo hoću da znate što ću za vas učiniti ako mi pomognete. Vidim da je vaša kći lijepa i dorasla do udaje, a prema onom što mi kazaše i što sama vidim, čuvate je kod kuće jer nema miraza za udaju. Nakanila sam da joj kao nagradu za ljubav koju ćete mi učiniti smjesta dadem od svoga novca primjeran miraz koji po vašem sudu dolikuje da je čestito udate.« Gospa je doista bila siromašna pa joj je ponuda bila po ćudi, ali ipak zbog plemenite naravi reče: »Gospo, kažite mi što za vas mogu uraditi, pa ako je u poštenju, rado ću vam pomoći, a vi ćete zatim uraditi kako vam bude volja.«Na to reče grofica: »Valja da po nekoj osobi u koju se pouzdavate poručite grofu mom mužu da je vaša kći pripravna uslišiti ga, ako je može uvjeriti da je ljubi onako kako pokazuje, i da će mu vjerovati

Treći dan - Deveta novela

ga on toliko voli; pa pošalje li vam ga, dat ćete ga meni. Zatim ćete mu poslati poruku da vam je kći spremna udovoljiti njegovoj želji, pa ćete ga potajno ovamo uvesti i kriomice privesti mene k njemu umjesto svoje kćeri. Možda mi se Bog smiluje te zatrudnim, a zatim s njegovim prstenom na prstu i sa sinom kojega s njim začnem u naručju pridobit ću ga i s njim živjeti kao što je red da žena sa svojim mužem živi, sve vašom zaslugom.«Plemkinji se učini ovaj prijedlog nezgodan, jer se bojala da joj možda kći na zao glas ne dođe, ali sudeći da je pošteno pomoći dobroj grofici da pridobije svoga muža i da radi s časnom namjerom, pouzdavajući se u čestitost njezinih osjećaja ne samo što grofici obeća da će to uči -niti nego za malo dana oprezno i potajno, kako je ona bješe naputila, dobi prsten, premda ga grof nije baš lako dao, i spremo podmetnu nju umjesto svoje kćeri da spava s grofom. I u njihovim prvim susretima za kojima je grof tako žarko žudio, po milosti Božjoj zanese žena dvoje muške djece kao što se u dužno vrijeme pokaza na porođaju. A ona dobra gospa nije samo jedanput omogućila grofici da se naužije mu-ževljevih zagrljaja nego mnogo puta, i tako je razborito to činila da se nikada nije saznalo, a grof je vazda vjerovao da je s onom koju ljubi a ne sa svojom ženom i njoj je kad bi jutrom odlazio poklanjao mnogo lijepa i skupocjena nakita, a grofica je sve brižljivo čuvala. I pošto osjeti da je noseća ne htjede više dodijavati plemkinji da joj pomaže nego joj reče: »Gospo, hvala Bogu i vama, dobila sam ono što sam željela, pa je sada vrijeme došlo da ja za vas učinim onako kako odredite te da zatim otputujem.«Plemkinja joj reče da joj je drago što joj je ugodila i pomogla, ali da ona nije to činila nadajući se nekoj nagradi nego zato što je mislila da joj tako valja činiti i da je tako pravo.Grofica joj reče: »Lijepo zborite, gospo; ja i ne mislim da vam kao nagradu dam ono što budete zaiskali, nego da učinim dobro djelo, jer mislim da mi je dužnost to učiniti.«Tada plemkinja, pritisnuta nuždom, sva posramljena zaiska stotinu lira da uda kćer. Videći grofica njezin sram i čuvši uljudnu molbu da -rova joj pet stotina i još lijepa i skupocjena nakita što je vrijedilo bar još toliko; prezadovoljna plemkinja zahvali joj se od srca koliko god je mogla, a grofica se oprosti s njom i vrati se u konačište. I plemkinja, da ne bi više dala prilike Beltramu da joj dolazi ili što poručuje ode s kćeri na selo nekim svojim rođacima; Beltrarno se pak malo zatim na poziv svojih ljudi saznavši da je grofica nestala vrati u svoj dom-

Dekameron

veoma se obradova pa sve do poroda ostade u Firenci i rodi dva sina blizanca, veoma slična ocu. Hranila ih je veoma brižno, a kad joj se učini da je došlo vrijeme da krenu na put i ni od koga prepoznata stiže u Montpellier;9 i počinuvši tu nekoliko dana, i raspitujući se o grofu, i gdje se nalazi, doču da će on na dan Svih svetih10 prirediti u Rous-sillonu veliku svečanost za mnoge gospe i vitezove te u hodočasničkoj odjeći u kojoj bijaše i otišla pođe tamo.I saznavši da se gospe i vitezovi u grofovoj palači spremaju sjesti za gozbu, ne promijenivši odjeće uzađe ona u dvoranu sa svoja dva sina u naručju te se između gostiju provuče onamo gdje vidje grofa i bacivši mu se pred noge plačući reče: »Gospodaru moj, ja sam tvoja nesretna žena, koja je dugo po svijetu lutala da bi se ti vratio i prebivao u svom domu. Zaklinjem te Bogom da se spomeneš uvjeta što mi ih zadade preko ona dva viteza koja sam ti poslala: evo u mom naručju ne jedno-ga nego dva tvoja sina, a evo i tvoga prstena. Vrijeme je dakle da me kao ženu primiš prema obećanju.«Kada je grof to čuo sav se snebi i prepozna prsten, a i sinove, jer mu bijahu toliko slični, ali ipak reče: »Kako se to moglo dogoditi?« Grofica na divno čudo grofu i svima drugima koji bijahu prisutni re -dom ispripovjedi sve što je i kako je bilo; tada grof spozna da zbori istinu pa videći njezinu ustrajnost i mudrost, a uz to još i ona dva tako krasna sinčića htjede održati obećanje i ugoditi gostima koji su ga mo-lili da je primi i poštuje kao svoju pravu i zakonitu ženu, pa se okani svoje krute tvrdoglavosti i podigavši groficu s poda zagrli je i poljubi, i priznade je kao svoju zakonitu suprugu, a djecu kao svoje sinove. I na-redivši da je preobuku u doličnu odjeću, na najveće veselje svekolikih prisutnih i svih ostalih podanika koji za to saznaše priredi veličanstve -nu svečanost ne samo taj dan nego još mnogo dana; i od toga ju je dana unaprijed vazda poštovao kao svoju ženu i nadasve ljubio.

Treći dan - Deseta novela

Deseta novelaAlibek ode medu pustinjake gdje je redovnik Rustico poučavakako se utjeruje vraga u pakao; kada je odatle odvedu postane

Neerbalovom ženom.'

Dioneo je vrlo pozorno slušao kraljičinu novelu i čuvši da je okončana i da samo njemu preostade pripovijedati, ne čekajući zapovijedi poče smiješeći se ovako kazivati:- Ljupke gospe, možda nikada još niste čule kako se vraga utjeruje u pakao, pa ću vam stoga ne udaljujući se od predmeta o kojemu ste cijeli današnji dan pripovijedale ja o tomu kazivati. Možda će vam za dušu biti ako to naučite, a uz to ćete spoznati da Amor, koliko god radije boravi u krasnim palačama i raskošnim ložnicama nego u bije-dnim kolibama, ipak pokatkad u gustim šumama, i na vrletnim pla -ninama, i po pustim špiljama svoju moć pokazuje; po tomu možemo spoznati kako se njegovoj moći sve podvrgava.2

Prelazeći dakle na stvar velim vam da je nekoć živio u gradu Kapsi3 u Berberiji4 jako bogat čovjek, koji među ostalom svojom djecom imaše lijepu i ljupku djevojčicu po imenu Alibek. Budući da nije bila kr-šćanka, a od mnogih je kršćana u gradu slušala kako hvale kršćansku vjeru i služenje Bogu, jednoga dana upita nekoga kako se na najlakši način može Bogu služiti. Ovaj joj odgovori da najbolje Bogu služe oni koji bježe od svjetskih napasti, kao što to čine oni koji su se sklonili u samoću Tebaidske pustinje.5 Bezazlena mladica koja jedva bješe če-trnaest godina napunila,6 potaknuta više dječjom radoznalošću nego svjesnom željom, ne rekavši nikomu ništa o tom narednoga se jutra kriomice i posve sama uputi prema Tebaidskoj pustinji i poslije ne-koliko dana muke i napora, gonjena još uvijek radoznalošću stiže do tih pustih mjesta i. ppazivši izdaleka kolibicu pristupi k njoj, tu nade

Dekameron

ta što onuda traži. Ona mu odgovori da po Božjem nadahnuću traži da mu služi i da ište nekoga tko bi je poučio kako se dolično obavlja njegova služba.Vrli čovjek videći je onako mladu i lijepu i bojeći se da ga zloduh ne dovede u iskušenje ako je zadrži pohvali mnogo njezinu dobru nakanu i davši joj da jede malo korijenja od trave, i divljih jabuka, i datulja, i vode da pije reče joj: »Kćeri moja, nedaleko odavde živi čovjek svetac koji te mnogo bolje od mene može poučiti u onom što ti išteš, otiđi ti k njemu«; i pokaza joj put.A ona došavši k njemu i čuvši od njega iste takve riječi krenu dalje i stiže do ćelije nekoga mladog pustinjaka, veoma pobožna i dobra stvorenja, koji se zvao Rustico,7 pa i njega upita ono isto što i druge. A on je želeći na veliku kušnju staviti svoju čvrstinu ne otpremi kao oni drugi i ne posla je dalje, nego je zadrža kod sebe u svojoj ćeliji, a kad pade noć, prostrije joj u kutu ležaj od palmina lišća i reče joj neka na njemu otpočine.Tek što je to uradio, kad li napasti bez oklijevanja zametnuše boj s njegovom postojanošću, i on ubrzo uvidje da se uvelike prevario te im bez borbe podleže i predade se; i brzo mu iz glave ishlapiše svete misli, i molitve, i trapljenja, a umjesto njih mu se po pameti poče motati njezina mladost i ljepota te stade smišljati kako bi se prema njoj ponašao da dobije ono za čim je žudio a da ona ne pomisli kako je razuzdan. I poče je riječima iskušavati i spozna da još ne bješe mu-škarca upoznala i da je doista tako bezazlena bila kao što se činilo, pa se dosjeti da bi je najlakše priveo onomu što želi pod izlikom da je to služenje Bogu. Stoga joj ponajprije mnogim besjedama prikaza kako je vrag gospodinu Bogu neprijatelj, a zatim joj nabaja da će Bogu najbolje služiti ako vraga utjera u pakao na koji ga je Gospodin Bog osudio. Mladica ga upita kako se to radi; Rustico joj reče: »Ubrzo ćeš saznati i zato radi sve što vidiš da ja radim.« I on poče svlačiti ono malo odjeće što je na sebi imao i ostade gol golcat, a to isto učini i mladica, i zatire on kleče kao da hoće klanjati, a nju postavi sebi sučelice. I dok su tako klečali, budući da Rustico usplamti požudom kao nikada dotad gledajući je onako lijepu, javi se uskrsnuće puti; videći to Alibek i čudeći se reče. »Rustico, što je to što u tebe tako strši, a u mene ga nema?«»O kćeri moja«, reče Rustico, »ovo je vrag o kojemu sam ti govorio; i vidiš, sada mi velike muke zadaje, tolike da ih jedva mogu trpjeti.« Tada reče mladica: »Hvala budi Bogu što vidim da mi je bolje nego

Treći dan - Deseta novela

Rustico reče: »Pravo veliš, ali imaš nešto drugo što ja nemam, i to ti je umjesto ovoga.« Alibek reče: »A što to?«Rustico joj reče: »Ti imaš pakao; i velim ti, kćeri, ja vjerujem da te je Bog zasigurno ovamo poslao za spas moje duše, jer premda me taj vrag tako muči, ako mi se htjedneš smilovati i potrpjeti da ga u pakao utjeram, silno ćeš utješiti mene a Bogu ćeš veliku radost pričiniti, i tako ćeš mu najbolje služiti ako je istina da si zato ovamo došla kao što kažeš.«Alibek mu u dobroj vjeri odgovori: »Oče moj, kad već imam pakao, neka bude po vašoj volji.«Tada reče Rustico: »Kćeri moja, blagoslovljena bila! Hajdemo dakle i utjerajmo ga tako da me poslije ostavi na miru.« I rekavši to odvede mladicu do jednog od onih ležaja i pouči je kako da se namjesti da mognu utamničiti onoga prokletnika Božjega. Mladica koja još nikada dotle nije nikakva vraga u pakao utjerivala prvi put oćutje malo bola pa stoga reče Rusticu: »Zasigurno, oče moj, pro-kletnik je ovaj vrag i zaista je Božji neprijatelj kada i u pakao utjeran bol zadaje.«Rustico reče: »Kćeri, neće vazda tako biti.«Pa da ne bi tako bilo utjeraše ga tamo još jedno šest puta prije negoli s ležaja ustadoše i tako mu taj put izbiše oholost iz glave da se sam od sebe smirio.Ali pošto mu se poslije često oholost vraćala, a mladica je vazda po -slušno pomagala da mu je izbije, zbi se da se njoj ta igra poče sviđati te jednom kaza Rusticu: »Vidim sada da su pravo govorili oni valjani ljudi u Kapsi kako je slatko Bogu služiti; i doista se ne sjećam da sam ikada išta uradila što bi mi se tako mililo i godilo mi kao utjerivanje vraga u pakao pa sudim da je baš glup svaki onaj tko bilo što drugo radi umjesto da Bogu služi«; te bi stoga često odlazila Rusticu i govorila mu: »Oče moj, ovamo sam došla da Bogu služim a ne da dangubim, hajdemo utjerivati vraga u pakao.«Čineći to znala bi ponekad kazati: »Rustico, ne znam zašto vrag iz pa-kla bježi, jer kad bi u njemu tako rado stajao kao što ga pakao prima i drži nikada iz njega ne bi izlazio.«Tako počešće vabeći ga i navodeći da Bogu služe, toliko mladica Ru-stica iscijedi da se od studeni tresao kad bi se drugi znojio; i stoga on poče uvjeravati mladicu da vraga valja samo onda kažnjavati i u pakao utjerivati kad od oholosti glavu digne: »A mi smo ga milošću Božjom

Dekameron

ušutkavao mladicu.A kada ona vidje kako Rustico više ne ište da vraga u pakao utjeruju jednoga mu dana reče: »Rustico, ako je tvoj vrag kažnjen i više te ne muči, meni moj pakao ne da mira, pa bi dobro bilo da ti sa svojim vragom pomogneš ugasiti bijes moga pakla, kao što sam ja pomagala sa svojim paklom izbiti oholost iz tvoga vraga.« Ali Rustico koji je živio o korijenju i vodi slabo se mogao odazvati tom vabljenju pa joj reče kako bi mnogo vragova trebalo da ugase bijes pakla, ali da će ipak učiniti što bude mogao. I tako ju je ponekad zadovoljavao, ali to bijaše toliko rijetko kao da bacaš zrno boba lavu u ralje; stoga je mladica neprestano mrmljala, jer joj se činilo da ne služi Bogu koliko želi.Dok je tako između Rusticova vraga i Alibekina pakla zbog prevelike želje i male moći trajala nesloga, dogodi se da u Kapsi buknu požar i Alibekin otac izgorje u svojoj kući sa svom svojom djecom i ukuća-nima i tako Alibek ostade jedina nasljednica cijeloga njegova imetka. Tada neki mladić po imenu Neerbal8, pošto je sve što imaše u veselu životu potratio, saznavši da je ona živa krenu da je potraži i nađe prije negoli sud prisvoji imetak njezina oca, jer se mislilo daje umro bez na-sljednika; i na veliku Rusticovu radost i protiv njezine volje mladac je odvede u Kapsu i uze za ženu te tako zajedno s njom naslijedi njezinu bogata očevinu. Ali dok još Neerbal ne bješe s njom spavao, upitaše je žene kako je u pustinji Bogu služila, a ona odgovori da Mu je služila tako da je vraga u pakao utjerivala i da je Neerbal veliki grijeh počinio što ju je od te službe otrgnuo.Tada je žene upitaše kako se utjeruje vrag u pakao. Mladica im što riječima što kretnjama pokaza; tomu se one tako nasmijaše da se još i sada smiju te rekoše: »Ne žalosti se, kćeri, ne, jer to se i ovdje dobro radi; Neerbal će s tobom isto tako gospodinu Bogu služiti.« Kako se prepričavanjem jedne drugoj zgoda razglasi po gradu, nastade izreka da se Bogu najbolje služi kad se vrag utjeruje u pakao; ta je izreka otamo preko mora došla k nama i još živi. I zato vi, mlade gospe, koje ste potrebite milosti Božje naučite utjerivati vraga u pakao, jer je to Bogu jako ugodno djelo i sudionicima užitak, a mnogo se dobra iz toga može roditi i uslijediti.Tisuću i više puta nagna Dioneova novela čestite gospe na smijeh, takve i tako zgodne im se učiniše njegove riječi; stoga, kad on stiže njezinu koncu, znajući kraljica da je došao kraj njezinu gospodstvu skide s glave vijenac,1 ljubazno ga postavi Filostratu na glavu i reče:

Treći dan - Deseta novela

čuvale vukove.2

Filostrato čuvši to smijući se reče: - Da je bilo po momu, vukovi bi ovce bili naučili kako se vrag u pakao utjeruje ništa slabije nego što je Rustico Alibek naučio; i stoga ne zovite nas vukovima kada vi niste bile ovce. Ipak ću koliko mi bude dato upravljati povjerenim mi kra-ljevstvom.Neifile mu odgovori: - Čuj me, Filostrato, kad želite nas naučiti mogli ste se i sami pameti dozvati kao što se Masetro iz Lamporecchija kod redovnica dozvao,3 i ne progovoriti dok vam kosti same od sebe ne počnu zveckati.Videći Filostrato da je vreća našla zakrpu prestade šale zbijati i poče se brinuti o upravi povjerenoga mu kraljevstva pa pozva starostu da ga o svemu izvijesti, a uz to mu dade i neke prikladne naredbe kojima je mislio udovoljiti družbi dok njegova vladavina bude trajala, a za -tim se obrati gospama i reče: - Ljubazne gospe, otkad sam se naučio razlikovati dobro od zla na svoju sam nesreću sveđ bio pod jarmom Amorovim zbog ljepote neke od vas,4 i nisu mi koristili ni moja poni-znost, ni moja poslušnost, ni to što sam se ravnao po njima kako sam bolje znao i umio, jer prvo me je draga zbog drugoga ostavila,5 a zatim mi je krenulo sve od zla na gore i tako će mi valjda biti sve do smrti. I stoga bih htio da sutra ni o čemu drugomu ne pripovijedamo nego o onom što je najviše u skladu s mojom sudbinom, to jest o onima kojih su ljubavi nesretno završile, jer ako ovako dalje potraje, očekujem da će i mojoj ljubavi konac biti veoma nesretan; a eto mi je i ime koje ste mi dali nadjenuo netko tko je dobro znao što ono znači; - i rekavši to ustade i do večere ih sve otpusti.Perivoj bijaše tako lijep i ugodan, te nitko nije ni pomislio da ga napusti i da potraži zabavnije mjesto, dapače, budući da sunce više nije tako jako peklo, mogli su se bez muke natjerivati sa srndaćima i kunićima i drugim životinjama koje su se po vrtu naganjale i koje su se, dok su oni još na okupu sjedili, k njima po sto puta zalijetale i dosađivale im, te se neke gospe dadoše u trk za njima. Dioneo pak i Fiarmmetta za-pjevaše pjesmu o gosparu Giuglielmu i Gospi del Vergiu, 6 a Filomena i Panfilo sjedoše da igraju šaha; i tako, dok su se zabavljali netko ovim netko onim, vrijeme je brzo odmicalo te doba večere začas dođe pa prostriješe stolove oko onog lijepog studenca i s velikim uživanjem večeraše.Filostrato, da ne bi skrenuo s puta kojega su se držale prijašnje kraljice, čim su stolovi bili raspremljeni zapovjedi Lauretti da povede ples i da za-

Dekameron

a ne mogu se spomenuti nijedne svoje koja bi dolikovala ovako veseloj družbi; ali ako hoćete koju od onih što ih znam, rado ću je zapjevati. Kralj joj reče: — Što god ti uradiš, to može biti samo lijepo i ugodno, zato pjevaj onu koju znaš.Tada Lauretta svojim ugodnim glasom ali na neki sjetan način,7 dok su joj druge otpjevale,8 započe ovako:

Neutješna nijednako ja se ne srne'je jadatšto zaljubljena zalud jecam bijedna.

Onaj9 što giba nebo, zvijezdu svaku,w na radost mene stvori zanosnu, lijepu, otmjenu i laku, da svakom vrlom duhu ovdje zbori0te ljepote znakukoja pred licem njegovim sved gori;a smrtno zlo11 me kori,jer poznaje me slabo,da nemila sam i prezira vrijedna.

Al bješe netko komu bijah mila,komu u mlade danena rukama i mislima sam bila,tako da sav od očiju mi plane.A vrijeme koje krilalagano širi, zanosit me stane,1on me dvorbom gane,te ga usliših sobom;al ga izgubih, sudbo moja leđna.

Tad mi se jedan drzak mladić javi:preda mnom ohol stojii svoju hrabrost i duševnost slavi;on me sad drži, prepun sumnjis kojih Ijubomor njega davi;12

zbog toga, jao, gotovo već zdvojih,jer zbilja se izdvojihna svijet za dobro mnogih,

Treći dan - Deseta novela

Proklinjem časak u svojoj sudbinikad ruho to promijenihrekavši »da«; a lijepa u crnini13

i vesela se vidjeh; sad u mijenikrut mi se život čini,a manje moje poštenje se cijeni.O pire ožaljeni,da barem umrijeh prijenego što tako okusih te žedna.

O ljubavnice što si bio prijesve zadovoljstvo za me,ti koga sad u nebu Onaj14 grijekoji nas stvori, ah, smiluj se na me,na onu što te nijezaboravila s drugog:daj mi znamen da nije zgašen plamenkoji te za mnom žeže;izmoli da se gore vratim čedna.15

Tu Lauretta završi pjesmu koja se svima svidjela, ali nisu je svi na isti način razumjeli, jer neki su je pojmili na milanski način, to jest da je bolje vrabac u ruci nego golub na grani, a drugi su bili uzvišenijega, i boljega, i istinitijega mišljenja, ali sada nije čas da o tomu raspravlja-mo. Nakon toga kralj zapovjedi da se na cvjetnoj tratini užegu mnogi dupliri, pa su još nekoliko pjesama otpjevali, sve dok se zvijezde nisu počele spuštati; tada mu se učini da je vrijeme počinku, pa svima za-želi laku noć i naredi da svatko pođe u svoju sobu.

Dekameron

SVRŠAVA TREĆI DAN DEKAMERONA I POČINJE ČETVRTI U KOJEMU SE POD FILOSTRATOVIM VLADANJEM PRIPOVIJE-

DA O ONIMA ČIJE SU UUBAVI NESRETNO ZAVRŠILE.

Pedrage gospe,1 po riječima mudrih ljudi i po onom što sam mnogo puta sam vidio i čitao, mislio sam da silovit i vreo vjetar zavisti može tresti samo visoke tornjeve i najviše vrhove drveća2, ali se prevarih u svom sudu. Jer ugibajući se vazda i trudeći se da se trgnem divljoj že-stini toga ljutoga daha nastojao sam ići ne samo po ravnicama nego i po dubokim dolinama šutljivo potajice; to će biti očito svakomu tko pozorno prati ove novele, koje ne samo što sam napisao pučkim firen-tinskim govorom, i u prozi, i bez naslova,3 nego im je i stil, koliko god se moglo, jednostavan i bez uresa.4 Pa ipak nisam mogao spriječiti da me onaj vjetar5 ljuto ne zdrma, štoviše gotovo iz korijena ne iščupa, i da me zavist svojim zubima ne razdere; po tomu jasno mogu spoznati kako je istina što mudraci obično tvrde da na ovom svijetu zavist štedi samo bijedu i nevolju.6

Tako je, razborite gospe, bilo pojedinaca koji su čitajući ove novele rekli da ste mi preveć drage i da nije pošteno što mi se tako mili ugađati vam i tješiti vas, a neki su mi još više prigovarali što vas toliko hvalim. Drugi pak hoteći da im sud bude zreliji rekoše da se u mojoj dobi7 ne priliči baviti se ovakvim stvarima, to jest raspravljati o ženama ili im ugađati. A mnogi pokazujući nježnu brigu za moj dobar glas vele da bi mi bilo pametnije ostati s muzama na Parnasu8 negoli motati se s takvim besposlicama među vama. A ima i takvih koji govoreći s više prezira nego uma rekoše da bi mi bilo razboritije misliti o tomu kako da sebi priskrbim svagdašnji kruh umjesto da se baveći se takvim besmislicama vjetrom hranim. Nekoji pokušavaju na uštrb momu trudu dokazati da se ono o čemu kazujem zbilo drugačije nego što ja iznosim. Dakle toliki me i takvi vihori, tako okrutni zubi, tako oštri, vrle gospe, dok u vašoj službi vojujem, biju, zlostavljaju i u živo mi se meso zabada-

Cetvrti dan - Uvod

biste me vi imale braniti, ipak ne želim štedjeti svojih sila, naprotiv, na-kan sam protivnicima odgovoriti, doduše ne onako kako bi trebalo, ali začepit ću im usta s nekoliko duhovitih riječi, i to bez odlaganja. Budući da su oni već sada, kada nisam još završio ni trećinu svoga djela, 9 tako mnogobrojni i tako drski, sudim da će ih prije nego što do kraja dođem, ako im nitko na put ne stane,10 biti toliko te će me s malo truda poko-pati; a to vaše snage, ma kako jake bile, ne bi mogle spriječiti. Ali prije nego bilo što komu odgovorim, rad sam kazivati vam u svoju obranu ne baš cijelu novelu, kako se ne bi činilo da ja hoću svoje novele, pa ma takva bila ona koju spominjem, pomiješati s onima što ih vaša slavna družba kazuje, nego samo dio, da bi već taj njezin nedostatak pokazao kako ne spada među njih; i obraćajući se svojim napadačima velim da je u našem gradu,11 prošlo je tomu dosta vremena, živio građanin po imenu Filippo Balducci,12 čovjek vrlo niska podrijetla, ali bogat, i dobro odgojen, i iskusan u svemu što je dolikovalo njegovu položaju, a imaše ženu koju je nadasve ljubio, kao i ona njega, te su spokojno živjeli i ni za što se drugo nisu brinuli nego da jedno drugom što više ugodi. Me-đutim dogodilo se ono što sve nas čeka, te je dobra žena preminula s ovoga svijeta, a Filippu ništa drugo ne ostavi osim sina kojega je s njim rodila i koji je mogao imati dvije godine. Tog čovjeka je ženina smrt rastužila više nego ikada ikoga tko je izgubio ljubljeno biće; pa videći da je ostao sam bez družbenice koju je tako ljubio odluči se posve odreći ovoga svijeta i posvetiti služenju Bogu, a slično učiniti i sa svojim sinči-ćem. Stoga razdavši sve imanje sirotinji, ni časa ne časeći ode na brdo Asinaio13 i ondje se u nekoj ćelijici nastani sa sinom, živeći od milostinje u postu i molitvi, najviše pazeći da pred sinom ne spominje vremenitih stvari i da mu ne da prilike da ih vidi, kako ga one ne bi otrgle od služe-nja Bogu; sveudilj mu je govorio samo o slavi života vječnoga, i o Bogu, i o svecima, i učio ga tek svetim molitvama. I tako je s njim živio mnoge godine, i nikada mu nije dopustio da izlazi iz ćelije, te mladić nikada nije vidio nikoga osim njega.Običavao je taj vrli čovjek pokatkad odlaziti u Firencu, a pošto bi mu tu pobožni ljudi udijelili što mu bijaše potrebno, opet se u svoju ćeliju vraćao.Ali se dogodi da mladić, kad već bješe napunio osamnaestu godinu, a Filippo već bijaše ostario, jednoga dana upita oca kamo ide. Filippo mu reče. A momak njemu reče: »Oče moj, vi ste već stari i teško podnosite tegobe; zašto i mene ne povedete jedanput u Firencu da upoznam vaše prijatelje i pobožne ljude, jer ja sam mlad i lakše mogu podnositi napo-

Dekameron

budete htjeli, a vi biste ostajali ovdje?«Vrli čovjek pomisli da mu je sin već odrastao i tako obiknuo Bogu slu-žiti da bi ga teško zemaljski život mogao privući, pa reče u sebi: »Pravo on veli«; pa kako je morao u grad povede ga sa sobom. Kada je mladić vidio palače, crkve, kuće i sve što se u gradovima vidi, a nije se sjećao da je ikada išta od toga vidio, silno se začudi i stade ispitivati oca što je ovo ili ono i kako se zove. Otac mu je tumačio, a on, čim bi saznao, sav zadovoljan ispitivaše dalje. I tako se, dole je sin ispitivao a otac odgovarao, namjere na skupinu lijepih i kićenih mladih gospa, koje su se vraćale s nekoga pira; Tek što ih mladić ugleda upita oca kakva su to stvorenja.Otac mu odgovori: »Sinko moj, spusti oči k zemlji i nemoj ih gledati, jer one su napast.« Tada reče sin: »A kako se zovu?«Da ne bi u pohotnoj želji svoga sina probudio beskorisna nagnuća i žudnje, otac ih ne htjede nazvati pravim imenom, to jest ženama, nego reče: »One se zovu guske.«I gle čuda! Mladić koji nikada u životu nije žene vidio, ne mareći za palače, ni za volove, ni za konje, ni za magarce, ni za novac, ni za bilo što drugo što je vidio, odmah reče: »Molim vas, oče, priskrbite mi jednu od tih gusaka.«»Jaoj, sinko moj«, reče otac, »umukni, one su napast.« A mladić pitajući ga reče: »Zar napast tako izgleda?« »Da«, reče otac.A on tada reče: »Ne znam što kažete i zašto su one napast; ja nikada ni-sam vidio nešto tako lijepo i ugodno kao što su one. Ljepše su od nasli-kanih anđela što ste mi ih više puta pokazivali. Ah, ako me volite, dajte da odvedemo gore k nama jednu od tih gusaka, pa ću je kljukati.« Otac reče: »Neću, ti i ne znaš kako se one kljukaju«; i odmah spozna da je jača priroda od njegova razbora i pokaja se što je sina sa sobom u Firencu doveo.Ali neka bude dosta ovo što sam od te novele do sada ispripovjedio, jer hoću da se obratim onima kojima sam je kazivao. Vele dakle neki moji napadači da zlo činim, o mlade gospe, što se preveć trudim da vam se svidim, i da se vi i suviše sviđate meni. Evo, otvoreno ispovijedam da ste mi mile i da se trudim da i ja vama omilim: i pitam ih sada da se čude tomu, i ne spominjući to što su upoznali cjelove i mile zagrljaje i slast druženja s vama što nam, preslatke gospe, često pružate, nego samo to što su gledali i bez prestanka gledaju vaše krasno vladanje, pri-

Četvrti dan - Uvod

kad je i onaj koji je othranjen, i odgojen, i odrastao na divljem i samo-tnom brijegu među tijesnim zidovima male ćelije i drugoga društva osim svoga oca nije imao, netom vas je ugledao samo vas poželio, samo vas iskao, samo za vama čeznuo.Hoće li me prekoravati, gristi, razdirati ti ljudi ako ste meni (kojemu je nebo stvorilo cijelo da vas voli, i koji sam vam od djetinjstva14 dušu posvetio ćuteći moć plamena očiju vaših, slast medenih vam riječi i žar vaših uzdisaja), ako ste meni, velim, mile i ako se trudim da vam omilim, a osobito uzme li se u obzir da ste se više negoli bilo što drugo svidjele pustinjaku, mladiću bez čuvstva, gotovo divljoj životinji? Zaci-jelo napadati me može samo onaj koji vas ne ljubi i ne želi da vi njega ljubite, jer ne ćuti i ne poznaje slast i moć prirodnog nagnuća: a za takve me malo mori briga.A oni koji protiv mene ustaju zbog moje poodmakle dobi čini se da ne znaju da poriluk ima zelena pera, premda mu je glava bijela,15 njima odgovaram, ostavljajući po strani dosjetke i šale da se neću sramiti sve do konca svoga života da uživam u onom što su Guido Cavalcanti 16 i Dante Alighieri kao stari ljudi,17 a gospar Cino da Pistoia18 čak i u visokoj starosti, smatrali čašću i u čemu su uživali. I kada se ne bih previše time udaljio od dosadašnjeg načina pripovijedanja naveo bih mnoge zgode u kojima su se vrli muževi iz davnine u zrelijim godinama i te kako trudili da se ženama svide; a ako moji protivnici to ne čine neka se potrude i nauče.To što bi mi valjalo ostati s muzama na Parnasu, priznajem da je dobar savjet, ali ipak ne možemo s muzama sveđ boraviti niti one s nama. Pa ako se dogodi da čovjek od njih ode i uživa gledati ono što je njima sli-čno, to nije na pokudu: muze su žene, i premda žene ne vrijede koliko vrijede muze, ipak su one na prvi pogled nalik njima, pa ako mi se s drugih razloga i ne bi sviđale, morale bi mi se po tomu sviđati; a da i ne spominjem to kako su me žene nadahnule da tisuću stihova napi-šem, dok mi muze nikada ni jednog jedinoga nisu izmamile. Pomogle su mi one doista i pokazale kako da onu tisuću složim; i dok sam ovo pisao, koliko god preskromno bilo, možda su više puta došle da budu sa mnom i da mi pomognu, vama za ljubav i u čast sličnosti između vas i njih; pa stoga se raspredajući ovo ne udaljujem ni s gore Parnasa ni od muza, kao što mnogi možda misle.No što da kažemo onima koji se toliko sažalijevaju na moju glad te mi savjetuju da se za kruh skrbim? Doista ne znam; samo razmišljajući u sebi kakav bi bio njihov odgovor kada bih u nuždi u njih kruha prosio,

Dekameron

više su ga našli pjesnici u svojim bajkama negoli bogataši u svom blagu, i mnogi su se po svojim bajkama proslavili i starost uljepšali, dok su naprotiv oni drugi propali, jer su tražili hljeba povrh pogače. Što još? Neka me odbiju ti i takvi kad u njih budem iskao kruha; zasada mi, hvala budi Bogu, nije od potrebe; a kada bih se našao u nevolji, znam po apostolovim riječima živjeti u obilju i podnositi bijedu. Stoga neka se nitko za mene ne brine više negoli se brinem sam. Oni koji vele da se nije sve tako dogodilo kako kazujem obradovali bi me kada bi mi doveli uzore: pa ako se oni ne slože s onim što pišem, reći ću da me s punim pravom kude i trudit ću se da se sam poboljšam; ali dok smo samo pri riječima, ostavljam im njihovo mišljenje i držat ću se svoga, a o njima ću govoriti ono što oni o meni govore. Pa neka za sada ove moje besjede budu dovoljne, a ja ću nastaviti svoj put oboružan strpljenjem, te s Božjom pomoći u koju se ufam i s vašom, ljubazne gospe, okrenuvši leđa tomu vjetru, pustiti ga da puše; jer dobro znam da se meni ništa drugo ne može dogoditi doli ono što se događa otpuhu praška što ga vihor s tla ili ne digne ili, ako ga digne, odnosi visoko i često ga spušta na glave ljudi, na krune kraljeva i careva, i katkad na krovove visokih palača i veličanstvenih tornjeva; a ako odanle padne, niže ne može pasti nego što je mjesto odakle se digao. Te ako sam se ikada trudio da vam, koliko je u mojoj moći, ugodim, sada ću to učiniti bolje nego prije, jer znam da nitko s pravom ništa drugo ne može reći osim da se svi oni koji vas vole, pa i ja, pokoravamo prirodi; a da se odupreš prirodnim zakonima treba preveć snage, i često je to ne samo uzaludno nego i štetno za onoga koji to pokušava. Takve snage, priznajem, nemam i ne želim imati, a kad bih ih i imao radije bih ih drugomu pozajmio negoli za sebe upotrijebio. Stoga neka klevetnici ušute, ako se ne mogu zagrijati neka žive smrznuti; i neka ostanu pri svojim zabavama odnosno pokvarenim žudnjama, a meni neka ostave moje u ovom kratkom životu koji nam je dat.Ali smo previše lutali, o lijepe gospe, i valja nam se vratiti tamo odakle smo pošli i držati se započetog reda.Sunce već bješe i zadnju zvijezdu prognalo s neba i vlažnu sjenu noći sa zemlje, kad Filostrato ustavši naredi cijeloj svojoj družbi da se digne, te se otišavši u krasni vrt stadoše zabavljati, a kad dođe vrijeme jelu obje-dovaše tamo gdje su i prijašnje večeri večerali. I ušavši s počinka, kada je sunce doseglo vrhunac svoje putanje, po običaju sjedoše kraj onoga divnog studenca, gdje Filostrato zapovjedi Fiatmmetti da započne pri-povijedati; i ne čekajući da je mole, ona ljupko ovako poče.

Četvrti dan - Prva novela

Prva novelaTancredi, knez od Salerna, ubije ljubavnika svoje kćeri ipošalje joj njegovo srce u zlatnom peharu; ona ga prelije

otrovom koji popije i tako umre.1

Bolan predmet kazivanja nam je kralj naš danas predložio, pomislimo li da nam valja kazivati o tuđim suzama, o kojima se ne može govoriti a da ne izazovu sućut onih koji kazuju i onih koji slušaju, a ovamo smo došli da se zabavljamo. Možda je to uradio da malko obuzda veselje prethodnih dana; ali što god ga na to potače, nije na meni da mijenjam njegovu volju, pa ću vam pripovijedati tužnu, dapače nesretnu zgodu i dostojnu naših suza.Tancredi,2 knez od Salerna,3 bijaše gospodar vrlo milostive i blage naravi, ali je pod svoje stare dane okaljao ruke krvlju ljubavnika; za svega života imao je samo jednu kćer, a bolje bi mu bilo da ni nje nije imao. Ljubio ju je otac tako nježno kako nikada nijedan otac nije svoje kćeri ljubio, i zbog te svoje nježne ljubavi, premda mu kći bješe već odavno do udaje dorasla4, ne znajući kako će se od nje rastati nije je udavao. Naposljetku dade je za jednog od sinova vojvode od Capove,5 ali ona uskoro obudo-vje i vrati se ocu.Bijaše ona prekrasna stasa i lica kao nikada nijedna druga, i mlada, i hra-bra, i umnija nego što se od žena možda traži. I živeći u nježna oca, kao velikašica, u svakoj udobnosti i videći da je otac od pretjerane ljubavi ne misli preudavati, a njoj se činilo nepriličnimda to od njega ište, pomisli da potajno, pruži li joj se prilika, nađe ljuba-vnika. Mnogo je mladih ljudi dohodilo na dvor njezina oca, i plemenitih i drugih, kao što to biva na dvorovima, pa pošto je promatrala ponašanje i običaje mnogih, mladi paž njezina oca, po imenu Guiscardo,6 mladić vrlo skromna roda ali po kreposti i vladanju pravi plemić, među svima

Dekameron

ljubav i sve se većma divila njegovu ophođenju. A mladić, koji uz ostale vrline i bistra uma bijaše, opazi to i ona mu tako srce osvoji, te se njegov duh gotovo ničim nije bavio doli tom ljubavlju.Dok su ljubili tako jedno drugo potajice, najveća gospina želja bješe da se s njim sastane, ali ne hoteći nikomu povjeriti svoje ljubavi smisli da mu to sama neobičnim lukavstvom dadne na znanje. Ona napisa pismo i u njemu ga pouči što mu idućega dana valja uraditi da se s njom sasta-ne, i metnuvši ga zatim u članak trske, u šali ga dade Guiscardu veleći: »Napravi večeras od ovoga puhaljku za svoju sluškinju da njome vatru raspiruje.«Guiscardo je uze i domislivši se da mu nije bez razloga trsku dala i onako rekla, ode i s njom se vrati svojoj kući pa pregledavajući je i videći da je rascijepljena otvori je i u njoj nađe pismo; pročitavši ga dobro razumjede što mu je raditi, te mu se činilo da je najsretniji čovjek koji je ikada živio, i odmah se poče spremati da pođe k njoj kako ga je uputila. Blizu kneževe palače od pamtivijeka se nalazila špilja iskopana u brijegu i slabo osvijetljena kroz otvor prokopan u brdu; pošto je špilja bila za-puštena, drač i korov prekrili su otvor i gotovo ga sasvim zatvorili; u tu se špilju moglo ući tajnim stubama iz jedne od prizemnih odaja u palači gdje je gospa prebivala, ali teška su vrata zatvarala ulaz. I kako se već od davnine nitko nije služio tim stubama, pale su u zaborav i nitko se više nije ni sjećao da se ondje nalaze; ali ih Amor, kojemu pred očima ništa tajno ne ostaje, dozva u sjećanje zaljubljenoj gospi. A ona se, da se nitko ne bi tomu dosjetio, sama mnogo dana mučila dok nije raznovrsnim oruđem uspjela otvoriti vrata, i kad ih je otvorila i sama ušla u špilju i onaj otvor vidjela poruči Guiscardu da kroza nj gleda doći, javivši mu kolika je mogla biti visina od otvora do tla. Stoga on žurno pripregni konop s nekim čvorovima i petljama da bi se po njemu mogao spuštati i uspinjati, i odjenuvši kožno odijelo da se zaštiti od trnja, u najvećoj tajnosti iduće noći pođe do onoga otvora, čvrsto sveza konop za deblo koje bijaše izraslo nad zjalom otvor, spusti se po njemu u špilju i ostade čekajući gospu.Sutradan se gospa pod izlikom da želi spavati, otpustivši družbenice sama zaključa u odaju, otvori ulaz i siđe u špilju gdje nađe Guiscarda, te se oboje jako obradovaše pa vrativši se zajedno u njezinu odaju dobar dio toga dana provedoše u najvećem zadovoljstvu; i dogovorivši se zatim razborito kako će se vladati da njihova ljubav ostane tajna, Guiscardo se vrati u špilju, a ona zabravi ulaz i izađe k svojim družbenicama. Gu-iscardo se pak noću uspe po svom konopu i izađe kroz otvor na koji

Četvrti dan - Prva novela

vraćao.No sudbina, nenavidna na tako dugu i nepomućenu sreću, bolnim doga-đajem preobrati radost dvoje ljubavnika u gorak plač.7 Tancredi je imao običaj da ponekad posve sam navrati u sobu svoje kćeri i da se zadrži s njom neko vrijeme u razgovoru i onda ode. Jednom poslije objeda dođe on neopažen dolje dok se Ghismonda, tako mu se kći zvala,8 nalazila sa svim svojim dvorankama u vrtu, i ne hoteći buniti kćer u njezinoj zabavi, našavši prozore u odaji zatvorene i spuštene zavjese iznad postelje, sjede na neku škrinjicu u kuru podno nje; i naslonivši glavu na postelju i povukavši preko sebe zastor, gotovo kao da se hotimice skrio ondje usnu. I dok je tako spavao, Ghismonda, koja na nesreću baš toga dana bješe pozvala Guiscarda k sebi, ostavivši svoje dvoranke u vrtu uđe tiho u odaju i zabravivši vrata ne opazi da ikoga tu bješe, nego otvori vrata Guiscardu koji je na nju čekao, te kao i obično legoše u postelju; i dok su se oni šalili i zabavljali, iznenada se Tancredi probudi i ču i vidje sve što su njegova kći i Guiscardo radili. I rastužen tim preko mjere htjede ih najprije ispsovati, ali se predomisli i odluči da skriven ostane, ako bude mogao, pa da što razboritije i sa što manje sramote učini ono što mu je već bilo palo na pamet da učini. Dvoje ljubavnika po svojoj navici dugo ostadoše zajedno i ne primijetiše Tancredija; a kad im se učini da je vrijeme ustadoše i Guiscardo se vrati u svoju špilju, a ona izađe iz odaje. A Tancredi se usprkos svojoj dobi spusti iz nje kroz prozor u vrt i neopažen se, na smrt tužan, u svoju odaju vrati.I po njegovu nalogu, kada se unoćalo u doba prvoga sna na izlazu iz špilje dva čovjeka uhitiše Guiscarda, kojega je kožno odijelo sputavalo, te ga potajice odvedoše Tancrediju; netom ga ovaj ugleda gotovo plačući reče: »Guiscardo, moja dobrota prema tebi nije zaslužila uvredu i sramotu koju si mojoj kući nanio, kako sam se danas na vlastite oči uvjerio.« Guiscardo mu samo ovo odgovori: »Ljubav je jača i od vas i od mene.«9

Tada Tancredi zapovjedi da ga kriomice čuvaju u jednoj sobi palače, i tako bješe učinjeno.Kad osvanu idući dan, dok još Ghismonda nije ništa o tomu znala, po-što Tancredi bješe nešto čudno i strašno smislio poslije objeda po svom običaju ode u sobu svoje kćeri, gdje joj pozvavši je i zatvorivši se s njom unutra plačući ovako prozbori: »Ghismonda, mišljah da poznajem tvoju krepost i tvoje poštenje, pa da nisam svojim očima vidio ne bi mi ni na kraj pameti bilo, sve da mi je tko i rekao, da bi ti i pomislila da se podaš ijednom muškarcu koji nije tvoj muž, a kamoli da to učiniš; stoga će me za pvp ipš malo d^jjg što nii ih SkSTPSt pruža sveđ tuga moriti kad god

Dekameron

Bog dao te si izabrala čovjeka koji priliči tvom plemenitom rodu; ali si među tolikima koji na moj dvor dolaze izabrala Guiscarda, mladića veo-ma niska roda, kojega smo na našem dvoru gotovo od milosrđa Božjega od malih nogu othranili; i tim si mi takvu bol zadala, te ne znam što da s tobom učinim. S Guiscardom, kojega su po mom nalogu noćas uhitili kad je iz špilje izlazio, te je sad u zatvoru, znam što mi je raditi; ali s tobom, sam Bog zna, nisam na čistu što da uradim. S jedne me strane vuče ljubav koju sam vazda prema tebi gajio više nego ijedan drugi otac prema kćeri, a s druge me strane vuče pravedni gnjev s tvoje velike ludosti; ljubav hoće da ti oprostim, a gnjev ište da mimo svoju narav okrutan prema tebi budem; ali prije negoli što odlučim želim čuti što ti na to imaš reći.« I rekavši ovo spusti glavu plačući žestoko kao što bi plakalo išibano dijete.10

Kad je Ghismonda čula oca i spoznala da je ne samo njezina tajna ljubav otkrivena nego da je i Guiscardo uhićen osjeti takvu bol te je vrlo blizu bila da to pokaže jaukanjem i suzama, kao što većina žena radi; ali njezina ponosna duša svlada tu slabost, te ona čudesnom snagom ukruti svoje lice i u sebi odluči da radije neće ostati na životu negoli moliti milost za sebe, misleći da je njezin Guiscardo već mrtav.Stoga, ne kao žena ucviljena ili ukorena zbog prijestupa, nego hrabro i mirno, otvorena i nimalo pomućena lica i bez suza ovako ocu reče: »Tan-credi, ni poricati ni moliti te neću, jer niti bi mi ono prvo pomoglo niti bih htjela da mi ovo drugo pomogne; i povrh toga ničim ne namjeravam ublažiti tvoj gnjev ni ganuti tvoju ljubav, nego ću priznavši istinu prvo va-ljanim razlozima obraniti svoj dobar glas, a zatim djelima veoma čvrsto dokazati veličinu duše. Istina je da ljubljah i da ljubim Guiscarda, i da ću ga ljubiti dok god živa budem, premda znam da će to još malo trajati, pa ako se i poslije smrti ljubi, neću ga prestati ljubiti; ali na to me nije toliko navela ženska slabost koliko tvoja premalena skrb da me udaš i njegove vrline. Morao si znati, Tancredi, jer si i sam od krvi i od mesa, da si začeo kćer od krvi i od mesa a ne od kamena ili od željeza; i spomenuti si se morao i moraš, iako si sada star, kakvi su i koliki i kako su snažni zakoni mladosti; i premda si se ti kao muškarac u svojim najboljim godi-nama posvetio oružju ipak si morao znati kako može djelovati dokolica i udobnost i na starce a nekmoli na mlade. Ja sam dakle, jer sam po tebi začeta, od krvi i od mesa, i još sam mlada, pa sam po ovom kao i po onom puna požudnih želja; a još čudesnija i jača je snaga tih želja što sam bila udana i rano spoznala kakva je slast udovoljiti takvim željama. Toj se sili nisam mogla oduprijeti te naumih, jer sam mlada i ženskoj da

Četvrti dan - Prva novela

da ne bih onim čemu me naravna žudnja vukla nanijela sramote ni tebi ni sebi. U tom su mi milostivi Amor i dobrostiva Fortuna našli i pokazali doista tajan put, kojim sam bez ičijega znanja mogla utažiti svoju žudnju; i tko god ti je to otkrio ili kako god si to saznao, ja ne poričem. Nisam Guiscarda slučajno odabrala, kao što to mnoge rade, nego sam ga nakon zrela premišljanja izabrala među svima ostalima i dosjetljivo ga k sebi pozvala i svojom i njegovom razboritošću dugo uživala u svojoj žudnji. A sada mi se čini, ne obzirući se na to što sam zbog ljubavi griješila, da me tako oštro koriš jer više cijeniš javno mnijenje nego istinu, pa kažeš kao da se gotovo i ne bi ljutio da sam za to izabrala čovjeka plemenita roda umjesto što sam privoljela čovjeku niska podrijetla: u tomu i ne opažaš da ne kudiš moj grijeh nego grijeh Fortune, koja često nedostojne visoko uzdiže a najdostojnije nisko ostavlja. No pustimo sada to i radije se osvrnimo na bit svega:11 uvidjet ćeš da smo svi stvoreni od iste puti, i da je isti tvorac udahnuo svima iste duše s istim sposobnostima, s istim vrlinama. A mi, koji se rodismo i rađamo jednaki, samo se po vrli-nama razlikujemo, te su oni koje je više vrlina resilo i koji su kreposnije živjeli nazvani plemenitima, a ostali ostadoše neplemenitima. Pa ako su krivi običaji poslije ovaj zakon prekršili, on nije nestao niti su ga priroda ni dobri običaji iskvarili; i stoga onaj tko se vrlo vlada očito pokazuje da je plemenit, a tko ga drugačije naziva ne vrijeđa njega nego sam griješi. Pogledaj malo sve svoje plemiće i ispitaj njihov život, njihove običaje i vladanje, a s druge strane pogledaj Guiscarda, i prosudiš li bez mržnje priznat ćeš da je on veoma plemenit, a svi ti tvoji plemići da su prosta-ci. U pogledu Guiscardovih vrlina i njegove valjanosti nikomu nisam vjerovala nego tvojim riječima i svojim očima. Tko ga je ikad više od tebe hvalio u svemu onom u čemu se vrli muž mora hvaliti? I zasigurno s pravom: jer ako me moje oči nisu varale, nikada nisam vidjela da si ga pohvalio a da on nije toga još vredniji bio nego što su tvoje riječi izražavale; pa ako sam se u tom ipak znala prevariti, ti si me zavodio u bludnju. Hoćeš li sada ustvrditi da sam privoljela čovjeku niska roda? Kad bi to učinio ne bi istinu rekao; ali ako možda kažeš da sam siro-mahu privoljela, moglo bi se tebi na zazor i sramotu prigovoriti da nisi znao valjanu mužu i sluzi svomu pribaviti bolji položaj; ali siromaštvo ne može oduzeti nikomu plemstvo, a bogatstvo može.12 Mnogi su kraljevi, mnogi veliki vladari bili siromašni, a mnogi od onih koji zemlju kopaju i ovce pasu bijahu i jesu vrlo bogati. Zadnju sumnju što je spomenu, to jest što ti valja sa mnom raditi, odbaci potpuno; ako si namislio u svojoj

t a . ^ t0 Jest.bitL.

Dekameron

smiluješ, jer si ti prvi uzrok ovom grijehu, ako je grijeh; a uvjeravam te da će ono što si s Guiscardom učinio ili što ćeš učiniti, ako i sa mnom isto ne učiniš, moje vlastite ruke učiniti. A sad odlazi, idi k ženama suze prolijevati, i okrutno istom smrću umori i njega i mene, ako misliš da smo to zaslužili.«Knez spozna veličinu duše svoje kćeri, ali nije vjerovao da je ona tako čvrsto odlučila provesti svoje riječi u djelo kao što je rekla; stoga otišavši od nje i napustivši odluku da prema njoj imalo okrutan bude smisli da njegovom13 kaznom ohladi njezinu žarku ljubav, pa zapovjedi onoj dvojici Guiscardovih čuvara da ga te noći potajno zadave, da mu iščupaju srce i da ga njemu donesu. Oni učiniše kao što im bijaše naređeno. A kada je sutrašnji dan osvanuo, naredi knez da mu donesu velik i lijep zlatan pehar i metnuvši u nj Guiscardovo srce po svom ga povjerljivom sluzi posla kćeri i strogo mu naloži da joj ga preda uz riječi: »Tvoj ti otac ovo šalje da te obraduje onim što najviše ljubiš, kao što si i ti njega obra -dovala onim što je on najviše ljubio.«Ghismonda, postojana u svojoj hrabroj odluci, netom je otac od nje otišao zaiska da joj donesu otrovnoga bilja i korijenja, te ga iskuha i procijedi da bi otrovnu tekućinu imala pri ruci ako se dogodi ono čega se bojala. I kada k njoj dođe sluga s darom i porukom od kneza, tvrda lica uze ona pehar i otkrivši ga, čim ugleda srce i riječi sasluša, zasigurno spozna da je to Guiscardovo srce; stoga podiže lice prema sluzi i reče: »Doista se ne priliči drugačiji grob od zlatnoga za srce kao što je ovo; tu je moj otac vrlo umno postupio.«I rekavši to prinese ga usnama, poljubi ga i zatim reče: »U svemu i vazda sve do ovog zadnjeg časa u mom životu moj je otac prema meni iskazi -vao veoma nježnu ljubav, ali sada nježniju negoli ikada prije; stoga mu za ovaj veliki dar odnesi od mene zadnju zahvalnost koju ću mu igda više izreći.«Rekavši to sagnu se nad pehar što ga je čvrsto privinuta držala i gledajući srce reče: »Oh, najslađi stane svih mojih radovanja, prokleta bila okru -tnost onoga koji me prisili da te živim očima sada gledam! Dovoljno mi bijaše gledati te svakoga časa duhovnim očima! Ti si svoj životni tijek završilo i riješilo si se onoga što ti je Fortuna dosudila: došlo si koncu ko -jem svatko hrli; napustio si bijedu ljudsku, a sam ti je tvoj neprijatelj dao grob kakav si po svojim vrlinama zaslužilo. Tvojim pogrebnim počastima manjkale su samo suze one koju si za života toliko ljubio; pa da bi i to imalo, Bog je nadahnuo mog nesmiljenog oca da mi te pošalje, i ja ću ti ih dati, premda bijah čvrsto odlučila umrijeti suhih očiju i neprestrašena

Četvrti dan - Prva novela

tvoju pomoć združi s onom koju si ti s toliko skrbi čuvalo. 14 A u čijem bih ja društvu zadovoljnija i sigurnija mogla poći nepoznatim krajevima ako ne u njezinom? Sigurna sam da ona još uvijek prebiva ovdje i gleda mjesto svojih i mojih radosti i, kao što sam sigurna da me još ljubi, čeka moju dušu koja nju nadasve ljubi.«I rekavši tako nagnu se nad pehar pa kao da je vrutak potekao iz njezinih očiju, bez ženskoga naricanja izli u nj tolike suze da ih je čudesno bilo pogledati, cjelivajući bezbroj puta ono mrtvo srce. Dvoranke koje se oko nje skupiše nisu razumjele kakvo je to srce i što znače njezine riječi, ali svladane samilošću sve su plakale i utaman pitale za uzrok njezina plača te su se trudile da je utješe što su bolje mogle.A ona kad se naplakala podiže glavu i suhih očiju reče: »O preljubljeno srce, sve su moje dužnosti prema tebi ispunjene, preostade mi samo još da dođem da moja duša bude tvojoj duši družbenica.« I rekavši to naredi da joj donesu vrčić s tekućinom što je bješe dan prije pripravila, te je izli u pehar u kojemu bijaše srce oprano potokom njezinih suza, i bez straha ga prinese ustima, i svu je popi, i popivši je s peharom u ruci leže na svoju postelju, i na njoj se ispruži što je skladnije mogla, i srce mrtva ljubavnika pritisnu uza svoje pa ne rekavši ništa više čekaše smrt.Kad su njezine dvoranke sve to čule i vidjele, premda nisu znale kakvo bješe ono piće što ga je ispila sve dojaviše Tancrediju; a on bojeći se onoga što se doista dogodilo poleti niza stube kćerinoj odaji i uđe u nju baš u času kada se ona bješe na postelji ispružila; i prekasno stigavši da je milim riječima utješi, videći je u kakvu je stanju gorko zaplaka. Gospa mu pak reče: »Tancredi, čuvaj te suze za neželjeniju nesreću od ove, i ne roni ih za mnom, jer ih ja ne želim. Tko je kad vidio da itko osim tebe plače nad onim što je sam htio? No ako živi u tebi samo iskrica ljubavi koju si mi pružao, usliši moju zadnju želju i, kad ti se nije mililo da tiho i potajno s Guiscardom živim, daj da moje tijelo s njegovim, gdje god si ga dao baciti, na svima znanu mjestu mrtvo počiva.« Gorki plač ne dopusti knezu da odgovori; tada mladica oćutjevši da bliži joj se konac stisnu na grudi ono mrtvo srce i reče: »Zbogom ostajte, ja idem.« I oči joj se zamagliše, i svi joj osjeti zamriješe, i tako se odijeli od svoga bolnog života.Tako tužan bješe konac Guiscardove i Ghismondine ljubavi, kao što ste čuli. I pošto se naplaka i prekasno pokaja zbog svoje okrutnosti, Tancredi ih dade, uz sveopću žalost svih Salernjana, oboje u isti grob15 sa svim počastima pokopati.

Dekameron Četvrti dan - Druga novela

Druga novelaFra Alberto obmane neku gospu da je u nju zaljubljen anđeo Gabrijel i u njegovu liku više je puta obljubi; od straha pred

njezinom svojtom skoči s prozora i skrije se u kući nekoga siromaška, koji ga sutradan kao divljeg čovjeka odvede na trg, gdje ga prepoznaju pa ga njegova subraća odvedu i utamniče.'

Fiammettina novela izmamila je više puta suze iz očiju njezinih dru -garica; ali pošto bješe okončana, kralj ozbiljna lica prozbori: Moj život ne bi bio velika cijena za samo polovicu one slasti koju je Guiscardo uživao s Ghismondom, a neka se tomu nijedna od vas ne čudi, jer ja živeći svakoga časa tisuću smrti ćutim, a za sve to ni mrvičak radosti mi nije dan. No ostavimo sada na miru moje jade, nego neka Pampinea nastavi s kazivanjem o tužnim zgodama koje su djelomice i mojima slične; pa ako i ona proslijedi onako kako je Fiammetta započela, bez sumnje ću osjetiti kao da tiha rosa pada na moj oganj. Pampinea, čuvši da se naredba na nju odnosi, svojim je osjećajima bolje razumjela želje svojih drugarica negoli kraljeve po njegovim riječima, pa je sklonija bila da njih razvedri negoli da kralju ugodi, osim da posluša njegovu zapovijed, te odluči da kazuje novelu koja će izazvati smijeh ne udaljivši se od zadanoga predmeta, i započe: Među pučanima se čuje katkad i ova izreka: »Ako se zlotvor tek po dobru čuje, i zlo kad čini nitko ne vjeruje«; ta mi izreka pruža obilno gradivo o onom što mi je predloženo, i uz to još da dokažem kakvo je i koliko je licemjerje redovnika, tih ljudi širokih i dugih halja i lažnobijelih lica, i poniznih i pitomih glasova kada u koga nešto mole, a grlatih i neumilih kad druge kude zbog svojih vlastitih opačina, i kada dokazuju da će se oni spasiti uzimanjem a ostali davanjem; i još se ponašaju kao vlasnici i gospodari raja, a ne kao ljudi koji ga, kao i mi, moraju zaslužiti i svakomu ko

svoti novca koju im je pokojnik udijelio za života; tim oni najprije sami sebe obmanjuju, ako tako vjeruju, a zatim se trude da prevare one koji vjeruju njihovim riječima. Kad bih smjela o njima sve kazivati, brzo bih lakovjernoj čeljadi otkrila što sve kriju pod svojim širokim mantijama. No dao bog da se zbog svojih laži onako provedu kako se proveo neki minorit, čovjek ne baš u cvijetu mladosti ali takav da su ga u Mlecima smatrali jednim od najpobožnijih što ih ima Assisi.2 Milo mi je doista što vam o njemu mogu kazivati i tako možda vaš duh, pun samilosti zbog Ghismondine smrti smijehom i radošću obodriti. Živio dakle u Imoli,3 vrle gospe, pokvaren i opak čovjek, po imenu Berto4 della Massa;5 Njegova sramotna djela tako su u Imoli bila poznata da mu nitko živ nije vjerovao ni kad je istinu govorio, a kamoli kad je lagao; stoga spoznavši da Imola nije više pogodno mjesto za njegove prijevare, sav se očajan preseli u Mletke, utočište svake gnusobe,6 te naumi da tu pribjegne novim smicalicama kojima se prije nije služio. I kao da ga je zapekla savjest zbog počinjenih zlodjela u prošlosti, pokaza se poput čovjeka puna duboke poniznosti i veći katolik i od koga te uđe u minoritski red7 i nazva se fra Alberto iz Imole;8 i u tom ruhu poče naoko vrlo strogo živjeti i hvaliti pokoru i uzdržljivost, te niti meso je jeo niti vino pio, kad nije bilo takva koje bi mu se sviđalo. I tako gotovo nitko ne opazi da se on od lupeža, svodnika, krivotvoritelja i ubojice u tren oka prometnu u velikoga propovjednika, ali se ipak ne ostavi svih onih spomenutih poroka, kad god ih je kriomice mogao činiti; i osim toga, otkad se zaredio vazda je kod oltara kad je misu služio i kad su ga ljudi promatrali oplakivao muku Spasiteljevu, jer mu nije bilo teško zaplakati kad bi mu se prohtjelo. I ukratko, što svojim propovijedima što svojim suzama znao je Mlečane tako obmanuti te je gotovo kod svake oporuke on bio povjerenik i pohranitelj, i mnogima čuvar novca, i ispovjednik ili savjetnik velike većine muškaraca i žena: i čineći tako od vuka se preobratio u pastira te je po svojoj svetosti u onim stranama bio daleko glasovitiji negoli sveti Franjo Asiški.9 Tako jednoga dana neka mlada, luda i glupa gospa, po imenu Lisetta iz kuće Quirino,10 žena bogata trgovca koji na svojim galijama bješe

otplovio u Flandriju,11 s drugim gospama ode na ispovijed tom pobo-žnom fratru. Dok ova Mlečanka (a svi su Mlečani tašti) klecaše pred njegovim nogama12 ispovjedivši već dio svojih grijeha, upita je on ima li ljubavnika.A ona mu ljutita lica odgovori: »Ej, gosparu fratre, zar nemate oči u glavi? Čini li vam se da je moja ljepota takva kao u ovih drugih? Imala

Dekameron

za koga. Koliko ih ima tako lijepih kao što sam ja koja bih i u raju bila lijepa.« I uz to je toliko koječega nabrbljala o svojoj ljepoti da je bila prava muka slušati.Fra Alberto smjesta shvati da je gospa glupa, pa mu se učini da je to pogodno polje za njegov plug, i u nju se onoga časa preko mjere zalju-bi. No laskanje ostavi za zgodniji čas, a zasad htjede da se iskaže kao svetac, pa je poče koriti i pričati da je to taština i još štošta; na to mu gospa reče da je glup kao vol i da ne zna razlikovati ljepotu od ljepote. Stoga joj fra Alberto ne želeći je preveć smućivati dade odrješenje i otpusti je s drugim ženama.Poslije nekoliko dana uzevši nekoga svoga vjernog prijatelja ode on do kuće gospe Lisette; i povukavši se s njom u neku sobu gdje ga nitko nije mogao vidjeti baci se pred nju na koljena i reče: »Gospo, Bogom vas kumim da mi oprostite ono što sam vam u nedjelju kazao, kad ste mi o svojoj ljepoti govorili, jer sam one iste noći bio teško kažnjen te do danas nisam mogao iz postelje ustati.« Na to reče gospa glupača: »A tko vas je tako kaznio?«Fra Alberto reče: »Kazat ću vam. Dok sam se u noći molio, kao što to vazda činim, iznenada moju ćeliju obasja veliko svjetlo, i nisam se dospio ni okrenuti da vidim što je, kadli neki prekrasan mladić navali na me s teškom toljagom, zgrabi me za mantiju, vrgnu me k svojim nogama i tako me izlema da mi je sve kosti prebio. Zapitah ga zašto je to učinio, a on odvrati: »Zato što si se danas drznuo kuditi rajsku ljepotu gospe Lisette, koju poslije dragoga Boga iznad svega drugoga ljubim«13 Tada ja upitah: >A tko ste vi?< On na to odgovori da je anđeo Gabrijel.14 >O, gospodine,« rekoh ja, >molim vas da mi oprostite<. A on tada reče: >Opraštam ti uz uvjet da što prije k njoj odeš i zamoliš je za oproštenje, i ako ti ona ne oprosti, vratit ću se i tako te namlatiti da ćeš pamtiti dok budeš živ<. Sto mi je još rekao ne usuđujem vam se kazati dok mi ne oprostite.«Gospa, prazna tikva bez truna soli u mozgu, sva se rastapala od milja slušajući te riječi i ne sumnjajući u njihovu istinitost, pa malo zatim reče: »Lijepo sam vam govorila, fra Alberto, da je moja ljepota rajska; ali tako mi Bog pomogao, ipak mi vas je žao, pa da vas opet zlo ne sna-đe, oprostit ću vam ako mi kažete što vam je još anđeo rekao.« Fra Alberro reče: »Gospo, pošto ste mi oprostili, rado ću vam kazati; samo vas na jedno upozoravam: što god vam ja rekao, čuvajte se da ikomu na svijetu to kažete ako ne želite sebi nauditi, jer vi ste danas najsretnija žena na ovom svijetu. Anđeo Gabrijel mi je rekao da vam

Četvrti dan - Druga novela

došao da se nije bojao da će vas prestrašiti. Sada vam po meni poručuje da će vas jedne noći pohoditi i ostati neko vrijeme s vama; no budući da je on anđeo, kad bi vam u liku anđela prišao, ne biste ga mogli do -dirnuti, zato vam veli da će vama za ljubav doći u čovječjoj spodobi, i još veli da mu javite kada da dođe i u čijem liku, i on će doći; stoga se možete mimo sve ostale žene blaženom smatrati.« Gospa praznoglavka odvrati da joj je vrlo drago što je anđeo Gabrijel ljubi, jer i ona njega ljubi i nikad ne propušta da mu pripali voštanicu od jednoga srebrnjaka15 gdje god ga vidi naslikana; te kad god on zaželi doći bit će dobro došao i naći će je posve samu u njezinoj odaji, ali samo uz uvjet da zbog nje ne iznevjeri Djevicu Mariju, jer su joj kazivali da on nju jako voli, a bit će da je tako kad je na slikama vidjela da vazda pred njom kleči; i zatire, neka dođe u kojemu ga je liku volja, samo da se ona ne prestraši.Tada reče fra Alberto: »Gospo, mudro zborite, i ja ću s njim urediti sve kako mi kažete. Ali vi meni možete iskazati veliku milost koja vas neće ništa stajati, a milost je ta da dopustite da on dođe k vama u ovom mora tijelu. A slušajte u čemu ćete mi milosti učiniti: on će uzeti moju dušu iz tijela i metnut će je u raj, a sam će ući u moje tijelo, pa koliko on bude s vama, toliko će moja duša boraviti u raju.« Na to će tupoglavka: »Baš mi je drago što ćete tako biti utješeni za batine koje ste zbog mene dobili.«Tada će fra Alberto: »Onda pobrinite se da noćas on nađe otvorena vrata vaše kuće da može ući, jer kad dođe u čovječjem liku moći će proći samo kroz ulaz.«Gospa dogovori da će tako učiniti. Fra Alberto ode, a ona se sva vesela stade šepiriti kao paunica, a vrijeme joj se beskrajno oteglo čekajući dolazak anđela Gabrijela. Fra Alberto se pak misleći kako će mu noćas valjati da bude jahač a ne anđeo uze krijepiti slatkišima i drugim bi -ranim stvarima, da ga po nesreći ne bi konj zbacio; pošto je dobio do-puštenje,16 kad se zanoćalo ode s jednim prijateljem nekoj znanici od koje je i inače odlazio na jahanje ždrebica17 i odatle, kad mu se učini da je došlo vrijeme, prerušen ode kući one gospe i ondje se s pomoću nekih trica preobrazi u anđela i popevši se gore uđe u gospinu ložnicu. Ona se netom ugleda taj bijeli lik baci pred njim na koljena, a anđeo je blagoslovi, i diže je na noge, i dade joj znak da ode u postelju; ona ga spremno posluša, a anđeo se odmah ispruži pokraj svoje štovate lj ice. Fra Alberto bijaše lijep muškarac, stasit i krupan i sav pucaše od. zdjravlja, pa. kad senađes gospom Ljsettorn, koja bijaše svježa i

Dekameron

noći letio bez krila na njezino najveće zadovoljstvo pričajući joj još uz to štošta o nebeskoj slavi. A kad se primače svanuće, dogovorivši se za idući pohod izađe on sa svojim ukrasima i vrati se drugu kojemu je ona dobra domaćica prijateljski pravila društvo da ga samoga ne bude strah spavati.Odmah poslije objeda gospa Lisetta sa svojom družbenicom ode fra Albertu i sve mu ispripovjedi o anđelu Gabrijelu, i što joj je kazivao0 slavi nebeskoj i o vječnom životu, i kako je lijep, dodajući tomu jošsvakojakih čudesa. Fra Alberto joj reče: »Gospo, ne znam kako je vamas njim bilo, ali znam dobro da je noćas kad je on k meni došao i kadsam mu rekao što ste vi poručili smjesta odnio moju dušu među tolikocvijeća i toliko ruža koliko ih ovdje nikada nisam vidio, te sam tamona najkrasnijem mjestu ostao do jutrošnje jutrenje;18 a što je s mojimtijelom bilo ne znam«»Ta zar vam ne kažem?« reče gospa. »Vaše je tijelo cijelu noć s anđelom Gabrijelom ležalo u mom zagrljaju; a ako mi ne vjerujete pogledajte pod lijevu sisu, gdje sam anđela tako poljubila da će se znak vidjeti nekoliko dana.«Tada reče fra Alberto: »Danas ću doista uraditi nešto što već dugo ne učinih, svući ću se da vidim je li istina što kažete.« Nakon mnogoga klepetanja gospa se vrati kući, kamo je fra Alberto u liku anđela bez ikakve smetnje još mnogo puta zalazio. No jednoga dana dogodi se da se gospa Lisetta s nekom svojom kumom prepirala o ljepoti, pa da istakne svoju iznad svake druge, kako je imala malo soli u tikvi reče: »Kad biste znali komu je moja ljepota omiljela zasigurno biste šutjeli o drugima.«Budući da ju je kuma dobro poznavala, željna da čuje upita: »Gospo, možda istinu zborite, ali ipak kad se ne zna tko je taj, nije lako promi -jeniti mišljenje.«Tada gospa u koje je pamet kratka bila reče: »Kumo, ne bih vam smjela kazati, ali moj vam je dragi anđeo Gabrijel koji me ljubi više nego sama sebe, jer sam, kako mi veli, najljepša žena na svijetu i priobalju.« Kuma bi se bila najradije slatko nasmijala, ali se uzdrža kako bi je potaknula da dalje govori pa reče: »Vjere mi, gospo, ako je anđeo Gabrijel vaš dragi i to vam kaže, zacijelo je tako; ali ne bih nikada pomislila da1 anđeli tako što rade.«Gospa reče: »Kumo, varate se; tako mi rana Božjih, bolje on to umije negoli moj muž, i još mi veli da se to i tamo gore radi; no jer sam mu ljepša od bilo koje na nebu^u mene se zaljubio i k menij>očesto dolazi^

Četvrti dan - Druga novela

Kuma je jedva čekala da ode od gospe Lisette i da nađe zgodnu priliku gdje će sve to izbrbljati; i kada se za blagdan skupila gomila žena, ona im sve potanko ispripovjedi. Žene to prepričaše svojim muževima i prijateljicama, a ove svojima, i tako se u manje od dva dana prosu o tomu glas po Mlecima. Ali među ostalima dođe to i do ušiju njezinim djeverima koji ne rekavši njoj ništa staviše sebi na srce da pronađu toga anđela i da saznaju umije li letjeti te su nekoliko noći vrebali na njega.I dogodi se da je ponešto od tih naklapanja došlo i do ušiju fra Alber-ta, pa tek što se jedne noći došavši k njoj da je prekori svukao, kadli njezini djeveri koji ga vidješe kako ulazi navališe na vrata da ih otvore. Čuvši to fra Alberro odmah se dosjeti jadu te ustade i ne znajući kako da umakne otvori prozor nad Velikim kanalom19 i s njega skoči u vodu. Dubina je na tom mjestu bila velika, a on je znao dobro plivati, pa mu se ništa nije dogodilo; i pošto prepliva na drugu stranu kanala skloni se odmah u neku kuću koja je bila otvorena, zamolivši nekoga dobričinu koji unutra bješe da mu za ljubav Božju spasi život, pričajući mu štošta zbog čega je k njemu u to doba i još k tomu gol došao. Smilova mu se dobričina i, jer mu je valjalo otići za poslom, pusti ga neka legne u njegovu postelju i reče mu neka sačeka njegov povratak, pa zaključavši ga unutra ode obaviti svoj posao.Djeveri one gospe ušavši u odaju vidješe da je anđeo Gabrijel ostaviokrila i odletio; tako nasamareni dobro ispsovaše gospu i napokon jeostaviše rastuženu te se s anđelovom opremom vratiše kući. Međutimveć se bješe razdanilo, i onaj dobričina na Rialtu20 ču pripovijedati otom kako je anđeo Gabrijel te noći spavao s gospom Lisettone, kakosu ga njezini djeveri zatekli, kako je on od straha skočio u kanal i kakose sada ne zna što je s njim; stoga se on odmah dosjeti da je onaj unjegovoj koći upravo taj. I vrativši se kući i prepoznavši ga, nakon dugapregovaranja nagodi se s njim da mu dade pedeset dukata ako ne želida ga izruči njezinim djeverima; i tako se zbude.I poslije toga, kad je fra Alberto htio otići, onaj mu čovjek reče: »Samoje jedna mogućnost da izađete odavde ako se složite s tim. Danas jeovdje takva svečanost na koju netko dovede čovjeka preobučena umedvjeda, a drugi u divljeg čovjeka,21 tko ovako, tko onako, pa se naTrgu svetoga Marka22 upriliči lov, i kad on bude gotov, završava svečanost; i zatim svatko odlazi s onim koga je doveo kamo hoće. Akohoćete da vas izvedem tako prerušena prije negoli tko otkrije da ste3 k ^ ^ kako da vas

Dekameron

mnjaju da ste se negdje u blizini sakrili, pa su svuda postavili straže da vas uhvate.«Kako god se fra Albertu mučno činilo izaći na taj način, ipak od straha pred ženinom svojtom pristade, i kaza čovjeku kamo da ga odvede i da mu je pravo kako god on to učini. Ovaj ga dobro namaza medom i posu paperjem, metnu mu oko vrata lanac i masku na lice i davši mu u jednu ruku debelu batinu a u drugu dva velika psa dovedena iz kla-onice23 posla jednoga čovjeka da po Rialtu razglasi neka pohita na Trg svetoga Marka tko želi vidjeti anđela Gabrijela: jer tako vam Mlečići drže riječ.241 učinivši to, nakon nekog vremena izvede ga iz kuće i pusti ga naprijed, a on pode za njim držeći ga na lancu, i tako ga odvede do trga,25 posred mnoštva što se za njima načetilo pitajući: »Sto je to? Što je to?« Ondje se bijaše sjatila sva sila naroda, što onih koji su za njima došli, što onih koji su čuli glasnika na Rialtu. Stigavši tako s njim na trg priveza ga za stup26 na uzdignutu mjestu hineći da čeka početak lova;27 i kako jadnik bijaše namazan medom, začas mu počeše dodija-vati rojevi muha i obada.

Ali pošto onaj vidje da se trg nabio svjetinom, hoteći tobože odvezati s lanca svog divljeg čovjeka skide fra Albertu masku viknuvši: »Gospodo, kad vepar nije stigao i kad neće biti lova,28 da niste zaludu dolazili pokazat ću vam anđela Gabrijela koji po noći s neba na zemlju silazi29 da tješi mletačke gospe.« Netom mu bješe maska skinuta, svi odmah prepoznaše fra Alberta te stadoše vikati na nj i obasipati ga psovkama i pogrdnim riječima kao najgorega lopova i bacati mu u lice svakojake gnusobe. Dugo se to oteglo, sve dok slučajno nije dopro glas o tom do njegovih fratara, te na koncu šestorica njih dođoše na trg, ogrnuše ga haljom i odvezaše te ga uz strku i viku svijeta što se za njima natisnuo odvedoše u samostan gdje je, utamničen, kako se priča, nakon bijedna živovanja i umro.

Tako se taj čovjek, koji se tek po dobru znao a činio zlo u koje nitko k đ bl l l

Četvrti dan - Treća novela

Treća novelaTri mladića ljube tri sestre i s njima pobjegnu na Kretu;

najstarija zbog ljubomora ubije svoga dragoga; druga se podakretskom vojvodi da spasi sestru, no ubije je njezin dragi i

pobjegne s prvom; za to su optuženi treći mladić i treća sestra;njih uhite i oni priznaju, ali u strahu od smrti podmite stražu i

pobjegnu osiromašeni na Rod gdje u bijedi umru.

Čuvši konac Pampinejina pripovijedanja Filostrato se malo zamisli, a zatim reče prema njoj: — Svidio mi se konac vaše novele; ali prije nje-ga bilo je mnogo više onoga što je izazvalo smijeh, a milije bi mi bilo da ga nije bilo; tada obrativši se Lauretti reče: — Gospo, proslijedite vi s nekom boljom, ako je moguće. Lauretta smijući se reče: — Preveć ste okrutni prema ljubavnicima ako im samo zao udes želite; a ja ću, da vas poslušam, kazivati novelu o trima, i svi su jednako nesretno završili, pošto su malo u svojim ljubavima uživali. I rekavši to poče: — Mlade gospe, lako možete spoznati da svaki porok može tešku nevolju navući na onoga tko mu se oda, a često i na druge. A među porocima koji nas svojom neobuzdanošću dovode u neprilike čini mi se da je najgori gnjev, koji nije ništa drugo nego naglost i nepromi-šljenost na koju nas žalost potiče kad nam se nerazumno duhovne oči zastru mrakom i duša uzavre od bijesa. I premda su tomu češće skloni muškarci, koji više koji manje, zapadaju katkada i žene u to zlo, često i s težim posljedicama, jer se gnjev u njih lakše raspali i jasni jim plamenom i neuzdržljivije gori. Nije se tomu čuditi, jer ako bolje pogledamo opazit ćemo da vatra po svojoj prirodi lakše zahvati lake i meke tvari negoli tvrde i čvrste; a mi smo ipak (neka mi muškarci ne zamjere) nježnije od njih i mnogo nestalnije. Pa jer po prirodi tomu naginjemo, i uzevši u obzir,da naša krotkost i dobrota nnižain mir i

j j pnije vjerovao,30 drznuo da se prikaže kao anđeo Gabrijel, ali se poslije preobrazio u divljeg čovjeka i pretrpio dugu sramotu, koju bješe i za-služio, te je zatim uzalud oplakivao počinjene grijehe. Dao Bog da se svima takvima to dogodi.

30

Dekameron

mogu biti uzrokom velikih nevolja i pogibelji, da se tih mana srčanije čuvamo nakanila sam pokazati vam svojom novelom kako se ljubav trojice mladića i triju gospa, kao što već spomenuh, zbog gnjeva jedne od njih, od sreće prometnula u najveću nesreću. Stari vrlo plemeniti grad Marsilija1 leži, kao što znate, na morskoj obali u Provansi, i nekad je u njoj bilo mnogo više bogataša i velikih trgovaca negoli danas;2

među njima bijaše neki N' Arnald3 Civada, čovjek vrlo niska roda ali pouzdan i pošten trgovac, prekomjerno bogat novcem i posjedima; imaše ženu i više djece među kojom bijahu najstarije tri djevojčice, a ostalo dječaci. Dvije od njih, blizanke, bijahu napunile petnaest godina, a treća četrnaest;4 njihovi su rođaci čekali samo da se vrati N' Arnald, koji bijaše za trgovinom otputovao u Španjolsku, pa da ih udadu. Prve su se dvije zvale jedna Ninetta a druga Magdalena; treća se zvala Bertella.5

U Ninettu je bio preko ušiju zaljubljen mladić plemenita roda ali siro-mašan, po imenu Restagnone, a i mladica u njega; i bili su tako spretni da su uživali u svojoj ljubavi a da to nitko živ nije znao. I već se bijahu njome dugo naslađivali, kad se dogodi da se dva mlada prijatelja, od kojih se jedan zvao Folco a drugi Ughetto,6 i koji po smrti svojih očeva bijahu naslijedili veliko bogatstvo, zaljubiše jedan u Magdalenu a dru-gi u Bertellu. Doznavši to Restagnone, kojemu Ninetta otkri njihovu ljubav, pomisli da se u svojoj oskudici okoriste njihovom ljubavlju pa sprijateljivši se s njima sad je jednoga sad drugoga a katkada i obojicu pratio u odlaženju njihovim gospama i svojoj.I kada mu se učinilo da se s njima dovoljno zbližio i sprijateljio, po-zvavši ih jednoga dana k sebi u kuću reče im: »Predragi mladići, naše vas je druženje sigurno uvjerilo u to koliko vas volim i kako bih za vas učinio sve što i za sama sebe; pa jer vas tako jako volim kanim vam ot -kriti što mi je palo na pamet, a zatim ćemo dogovorno postupati kako vam se bude najbolje činilo. Ako vaše riječi ne lažu, i prema onom što sam po vašem ponašanju danju i noću regbi razumio, vi gorite od silne ljubavi prema dvjema ljubljenim djevojkama, a ja prema njihovoj tre-ćoj sestri; ako vas dvojica pristanete, srce mi kaže da ćemo tom žaru naći veoma sladak i ugodan lijek, a to je ovaj. Vi ste jako bogati mla -dići, a ja nisam; pa ako hoćete združiti svoje bogatstvo i mene uzeti uza se kao trećega suvlasnika i odlučiti na koji kraj svijeta da odemo i provedemo veselo život s njima, slutim u srcu da će sve tri sestre s velikim dijelom očeva im bogatstva poći s nama kamo god budemo htjeli; a mi ćemCLtamo kgp.]?rać^svjyk|,sji svojom živjeti zadovoljniji

Četvrti dan - Treća novela

radovati ili ćete od svega odustati.«Kada su dva mladića u svom ljubavnom žaru saznala da će dobiti svoje djevojke nisu se dugo skanjivali nego odgovoriše da su spremni, ako je tako. Restagnone se pak dobivši od mladića takav odgovor za nekoliko dana nađe s Ninettom, s kojom se nije baš lako mogao sastajati; i ostavši neko vrijeme s njom ispripovjedi joj što se s mladićima bješe dogovorio, te s mnogim razlozima nastojaše da i nju tomu privoli. Ali to ne bješe nimalo teško, jer je ona više od njega željela da se bez straha s njim sastaje; stoga mu odgovorivši otvoreno da joj je naum po volji i da će njezine sestre, osobito u ovom, učiniti sve što ona htjedne reče da što prije pripremi sve potrebno. Vrativši se dvojici mladića koji su ga još više poticali na ono o čemu im bješe govorio, Restagnone im kaza da je i od strane njihovih gospa stvar u redu. I odlučivši se da otputuju na Kretu prodaše neka svoja imanja pod izgovorom da će s tim novcem trgovati, unovčiše sve ostalo što su posjedovali te kupiše hitru brodicu, i u potaji je dobro opremiše, i stadoše čekati utanačeni rok. S druge strane Ninetta, koja je dobro poznavala žudnju svojih se-stara, laskavim riječima raspali u njima želju da to učine, te su mislile da neće toga časa žive dočekati.Stoga, kada dođe noć u koju su se imale ukrcati na brodicu, tri sestre obiše veliku očevu škrinju i iz nje uzeše veliku količinu novaca i dra-gocjenosti te s tim sve tri kriomice izađoše iz kuće i prema dogovoru nađoše se sa svojim mladićima koji su ih čekali; i s njima bez truna oklijevanja uziđoše na brodicu koja spusti vesla u more i otplovi; i ne zadržavajući se nigdje na putu sutradan uvečer stigoše u Genovu gdje mladi ljubavnici prvi put okusiše ljubavne radosti i slasti. I opskrbivši se ponovno svime potrebnim, otputovaše, pa od luke do luke, prije nego što okonča osmi dan, bez ikakve smetnje pristadoše na Kreti, gdje kupiše velike i bogate posjede te blizu grada Kandije 7 sagradiše sebi krasne i raskošne palače; i tu počeše živjeti kao prava gospoda, okruženi mnoštvom slugu, pasa, sokolova, konja, sveudilj u zabavama i gozbama, uživajući sa svojim gospama kao malo tko na svijetu. I dok su tako živjeli, sluči se, kao što gotovo svakoga dana vidimo kako ono čega imademo u izobilju iako nam je drago brzo dosadi, 8 da Restagnonu dosadi Ninetta koju je prije nadasve ljubio te joj sada, kada je bez straha mogao s njom uživati, iskazivaše sve manje ljubavi. I kad mu na nekoj svečanosti iznad svega omilje neka tamošnja lijepa i mlada gospa plemenita roda, stade joj na sve moguće načine udvarati, priređujući njoj u čast gozbe i zabave^ Ninetta to opazi i ljubomor je

Dekameron

bi saznala i zatim njega i sebe mučila riječima i gnjevom. Pa kao što obilje izaziva dosadu, tako nedostatak pojačava žudnju: tako je Ninettina srdnja samo podjarivala vatru nove Restagnonove ljubavi. I što god se s vremenom bješe zbilo, da li Restagnone postiže naklonost ljubljene gospe ili ne, Ninetta u to čvrsto vjerovaše, tko god joj je te glasine prenio; od toga u toliku tugu zapade a poslije tuge to liki je gnjev i napokon toliki bijes svlada, da se sva njezina ljubav koju je osjećala prema Restagnoneu pretvorila u strašnu mržnju te ona, zaslijepljena gnjevom, odluči Restagnoneovom smrću osvetiti sramotu za koju je mislila da joj je nanesena. I pozvavši neku staru Grkinju vrlo vještu u pripremanju otrova, obećanjima i darovima navede je da joj napravi smrtonosni napitak, i ona ga ne razmišljajući dublje o tomu jedne večeri dade zagrijanom Restagnoneu, koji ništa nije posumnjao, da popije. Moć otrova bješe tolika da ga je usmrtila prije jutrenja; saznavši za njegovu smrt Folco i Ughetto i njihove gospe ne znajući da je otrovan zajedno s Ninettom gorko ga oplakaše i sa svim poča-stima pokopaše. Ali ne prođe dugo, kadli zbog nekog drugog zlodjela uhitiše onu staricu koja je Ninetti otrov napravila, te ona na mukama među ostalim nedjelima priznade i ovo i posvema otkri posljedice čina; stoga kretski vojvoda, nikomu ništa ne govoreći, potajno jedne noći opkoli Folcovu palaču i bez huke i otpora uhiti Ninettu i odvede je, te od nje bez mučenja odmah saznade sve što je htio čuti o Resta-gnoneovoj smrti.Folco i Ughetto potajno dočuše od vojvode, a od njih njihove gospe, zašto je vojvoda uhitio Ninettu, i to ih jako rastuži; i svim silama na-stojahu osloboditi Ninettu lomače, jer su držali da će je na nju osuditi za zlo koje bješe počinila; no sve se činilo uzalud, jer vojvoda bješe čvrsto odlučio ispuniti pravdu. Tada Magdalena, lijepa mladica kojoj je vojvoda dugo udvarao a da ga ona nikada nije uslišala, pomislivši da bi mogla sestru spasiti od vatre ako mu ugodi posla vojvodi po obzirnu glasniku poruku da je pripravna poslušati svaku njegovu zapovijed, ako joj obeća dvije stvari: prvo, da će joj zdravu i čitavu sestru vratiti; drugo, da će njihov dogovor ostati tajna. Pošto vojvoda sasluša poruku i obveseli joj se dugo je razmišljao hoće li joj udovoljiti, te naposljetku pristade i odgovori da je spreman. Dakle u dogovoru s gospom jedne noći zatvori Folca i Ughetta, kao da ih želi ispitati o počinjenom zlo -činu, pa potajno ode da prenoći s Magdalenom. I pripremivši prije toga sve tako kao da će Ninettu u vreću vezati i te je iste noći u moru utopiti, dade je odnijeti njezinoj sestri i uz cijenu jedne noći pokloni

Četvrti dan - Treća novela

i uz to joj naredi da zločinku nekamo otpremi, da mu ne bude na sra-motu i da ne bi opet morao s njom okrutno postupati. Narednoga jutra Folco i Ughetto pošto saznaše i povjerovaše da je Ninetta noću bila utopljena bijahu oslobođeni, i vrativši se doma da tješe svoje gospe zbog smrti njihove sestre, koliko god se mnogo Magdalena trudila da je skrije, Folco ipak otkri da je ona u kući; tomu se jako začudi i odmah posumnja, jer već prije bješe načuo da se vojvodi Magdalena mili, pa je upita kako to da je Ninetta u kući. Magdalena satka dugu priču da mu to objasni, ali on bješe lukav i ne povjerova joj, nego je prisili da mu sve po istini kaže, a ona mu nakon duga izmotavanja reče. Folca tako nadjača bol i razjari bijes, da zgrabi mač i probode je, dok ga je ona uzalud milost molila. I bojeći se pravednoga vojvodina gnjeva, ostavivši je mrtvu u odaji ode tamo gdje Ninetta bijaše i radostan u licu kaže joj: »Hajdemo brzo tamo gdje je tvoja sestra odredila da te povedem, kako više vojvodi ne bi šaka dopala.« Ninetta mu povjerova te puna straha i želje da otputuje, i ne oprostivši se od sestre, jer noć već bijaše pala, krenu s Folcom, te oni s ono malo novca što ga je Folco mogao u brzini uzeti dođoše do obale, ukrcaše se na neki brod i nikada se više ne ču što se s njima dogodilo.Pošto svanu dan i Magdalenu nađoše ubijenu, neki koji su zavidjeli Ughettu i mrzili ga odmah sve dojaviše vojvodi; stoga vojvoda, koji je jako ljubio Magdalenu, planuvši potrča njihovoj kući i uhiti Ughetta i njegovu gospu; te njih, premda još ništa nisu o tome znali, to jest o bi -jegu Folca i Ninette, prisili da priznaju kako su zajedno s Folcom krivi za Magdaleninu smrt. Bojeći se s pravom smrti zbog toga priznanja oni teškom mukom podmitiše stražare novcem što su ga u kući skrivali za najveću nevolju te se skupa sa stražarima nemajući vremena da bilo što sa sobom ponesu ukrcaše ne brod i noću pobjegoše na Rod, 9 gdje u bijedi i uboštvu dugo ne poživješe.Do toga su dakle mahnita Restagnoneova ljubav i Ninettina srdžba dovele njih i sve ostale.

Dekameron

Četvrta novelaGerbino, usprkos vjeri koju je zadao njegov djed kralj Vilim,

navali na brod tuniskoga kralja da mu otme kćer; kad njuubiju oni koji su bili na brodu, on njih poubija, a naposljetku i

njemu bude odrubljena glava.

Dovršivši svoju novelu Lauretta umuče, dok se u družbi netko ovom netko onom tužio na nesreću ljubavnika, netko kudio Ninettin gnjev, te netko ovo a netko ono govorio; tada kralj, kao da se trgnuo iz du-boke zamišljenosti, diže glavu i dade znak Elissi1 da nastavi, a ona skromno poče:

— Ljubazne gospe, mnogi vjeruju da Amor svojim strijelama samo iz užeženih očiju strijelja,2 i rugaju se onima koji tvrde da se ljubav može i onda roditi kad o nekom samo slušamo; da se ovi varaju bjelodano će se pokazati u noveli koju sam nakanila kazivati, u kojoj ćete vidjeti ne samo da je glas izazvao ljubav3 u onima koji se nikada nisu vidjeli, nego će se istaći da je bio i uzrokom njihove nevoljne smrti. Sicilijanski kralj Vilim Drugi,4 kako Sicilijanci tvrde, imao je dvoje djece:5 dječaka koji se zvao Ruggieri i djevojčicu koja se zvala Gostan-za.6 Taj Ruggieri je umro prije svoga oca i ostavio sina po imenu Gerbino,7 kojega je djed brižno odgojio, te on uzraste u krasna mladića, slavna po junaštvu i udvornosti. I njegova se slava nije pročula samo po Siciliji nego i po mnogim stranama svijeta, a osobito u Berberiji, koja je u to doba plaćala danak sicilijanskom kralju.8 Među ostalima kojima je do ušiju dopro čudesan glas o vrlinama i viteštvu Gerbino-vu, bila je i kći tuniskoga kralja9 koja, kako je tvrdio tko god ju je vidio, bijaše jedno od najljepših stvorenja što ih je igda priroda dala, a uz to izvrsno odgojena i plemenite duše. Slušajući rado razgovore o vrlim , intmninma nna ip. c tnlikn strasti uniiala što su i ovi i oni nrinoviiedali

Četvrti dan - Četvrta novela

zamišljajući kakva bi lika morao biti u nj žarko zaljubila, pa je najradije0 njemu razgovarala i slušala što drugi o njemu razgovaraju.S druge strane isto tako bješe do Sicilije, kao i posvuda, dopro golem glas o njezinoj krasoti i valjanosti, pa se ne bez miline i ne uzaludno1 Gerbinovih ušiju dotaknuo, štoviše, koliko bješe za nj djevojka zagrijana, toliko se i on za nju bješe zagrijao. Stoga je, dok se ne nađeprikladan razlog da mu djed dopusti u Tunis otputovati, pun žive želje da je vidi nalagao svakom svom prijatelju koji bi tamo odlazio dakoliko mogne njegovu tajnu i veliku ljubav kako mu se najbolje budečinilo njoj otkrije i o njoj njemu vijesti donese. Jedan od njih to veoma lukavo izvede donijevši joj, kao što trgovci čine, da ženski nakit idragulje vidi; pa otkrivši joj u cijelosti Gerbinovu gorljivost izjavi daje Gerbino sa svim što posjeduje pripravan njezine zapovijedi poslušati. Ona radosna lica primi i glasnika i poruku te mu odgovorivši dai ona istom ljubavlju gori posla kao dokaz jedan od svojih najvrednijihdragulja. Gerbino ga primi s tolikim veseljem s kolikim se draga stvarmože primiti te joj po istom prijatelju više puta posla pisma i skupocjene darove dogovarajući se s njom preko njega kako bi se sastali akoim sreća posluži.Ali dok se stvar tako razvijala i otezala malo više nego što bi trebalo i dok je mladica žudjela s jedne strane a Gerbino s druge, dogodi se da nju tuniski kralj obeća kralju Granade10 kao ženu; tim ona bješe ojađena preko mjere misleći da je sada neće samo daljina dijeliti od njezina dragoga, nego da mu je gotovo zauvijek otimlju; i da je znala kako, rado bi bila da se to ne dogodi od oca pobjegla i otišla Gerbinu. Isto je tako vijest o njezinoj udaji iznad svega rastužila i Gerbina pa je smišljao kako bi je silom oteo ako se bude brodom vozila mužu. Tuniski kralj načuvši nešto o Gerbinovoj ljubavi i nakani i bojeći se njegova junaštva i moći, kad dođe vrijeme za kćerin odlazak poruči kralju Vilimu što namjerava i zatraži od njega neka mu zajamči da ga neće ni Gerbino ni nitko drugi u tomu spriječiti. Kralj Vilim koji bi -jaše star vladar i ništa ne bijaše dočuo o Gerbinovoj ljubavi ne sluteći zašto tuniski kralj ište to jamstvo rado mu ga obeća te mu kao biljeg zadane riječi posla svoju rukavicu." A on kada dobi takvo jamstvo dade da se pripravi krasan i velik brod u kartaginskoj luci 12 i da se opremi svim što je potrebno onima koji će na njemu putovati i da se divno ukrasi, da njim pošalje svoju kćer u Granadu, i samo se još čekalo povoljno vrijeme. Mladjcaj[e_SYe,tQ znaJa,LYidiela, pa POJtaina Došla u Palermo13 iednoea

Dekameron

kaže kako ona za koji dan putuje u Granadu; stoga će se sada vidjeti je li onakav junak kao što kažu i ljubi li je onako kao što joj je toliko puta javljao. Sluga kojemu bješe zapovjeđeno odlično ispuni poslanstvo i vrati se u Tunis. Čuvši to Gerbino i znajući da njegov djed kralj Vilim bijaše dao jamstvo tuniskomu kralju, nije znao što da radi, ali ipak se potaknut ljubavlju, pošto razumje gospine riječi, ne htjede pokazati kukavicom, nego krenu u Messinu14 gdje na brzinu opremi dvije lake galije i ukrcavši na njih hrabre momke otplovi na Sardiniju, sudeći da gospin brod mora onuda proći.I nije se prevario u svom sudu, jer ostade tamo tek koji dan kad brod nošen laganim vjetrom doplovi nedaleko od mjesta gdje se on bijaše sklonio čekajući ga; i videći ga Gerbino reče svojim drugovima: »Go-spodo, ako ste zaista tako vrli kao što vas cijenim, vjerujem da nema nijednoga koji nije oćutio ili ne ćuti ljubavi, bez koje po mom mišlje-nju nijedan smrtnik ne može imati ni dobrote ni vrline u sebi; 15 pa ako ste ikada bili ili jeste zaljubljeni, lako ćete razumjeti moju žudnju. Ljubim i ljubav me nagna da vam zadam ovaj trud; a ono što ljubim boravi na tom brodu što ga pred sobom vidite, a na njemu se osim onoga što najviše želim nalaze još i neizmjerna bogatstva; sve to, ako ste junaci, s malo truda i muške borbe možemo steći. Pobijedimo li, za sebe ištem samo ženu za ljubav koje uzeh oružje u ruke; sve ostalo neka slobodno bude vaše. Hajdemo dakle i u dobroj kobi zaskočimo taj brod; Bog je sklon našem pothvatu, jer je zaustavio vjetar i zadržao brod. «

Nisu lijepome Gerbinu ni trebale tolike besjede, jer Messinci koji su snjim bili, pohlepni na plijen, svom dušom bijahu voljni učiniti ono štoih je Gerbino nagovarao; stoga, dočekavši konac njegova govora silnimklicanjem i odobravanjem, zatrubiše u trublje, zgrabiše oružje, spustiše vesla u more i zaploviše prema brodu. Kad oni na brodu izdalekaugledaše da dolaze galije, ne mogavši otploviti spremiše se za obranu.Nadomak brodu lijepi Gerbino naredi da mu njegove zapovjednikepošalju na galiju, ako ne žele boja. Saraceni saznavši tko su napadači išto ištu rekoše da ih napadaju usprkos kraljevoj zadanoj riječi i u znaktoga pokazaše rukavicu kralja Vilima te odlučno odbiše da se, van akopodlegnu u borbi, predaju ili da im bilo što s broda izruče. Gerbino,koji uto ugleda na krmi gospu mnogo ljepšu nego što je i zamislitimogao, raspali se jače nego prije, pa kad mu pokazaše rukavicu rečeda nema uza se sokolova da bi komu ta rukavica bila potrebna 16 i da se. . ci-ncra nkn ne 7P1P nrfHati posnu, snreme orihvatiti boi. I ne čekaiući

Četvrti dan - Četvrta novela

tako borili uz velike gubitke s obiju strana.17

Naposljetku Gerbino vidjevši da od svega toga malo koristi ima, uze čamčić što ga je sa sobom sa Sardinije poveo i zapalivši na njemu vatru s objema galijama približi ga brodu. A kad to vidješe Saraceni, znajući da im je sada predati se ili poginuti dovedoše na palubu kraljevu kćer koja je dotle pod palubom plakala, odvukoše je na pramac i pozvavši Gerbina, dok je ona vrištala za milost i pomoć, pred njegovim je očima ubiše i bacivši je u more rekoše: »Eto ti je, dajemo ti je takvu kakvu možemo i kakvu si je svojom vjerom zaslužio.« 18 Gerbino videći njihovu okrutnost gotovo poželje smrt, te ne mareći ni za strijele ni za kamenice naredi da pristanu uz brod i na njemu usprkos brojnoj posadi, kao kad gladan i razjaren lav stane posred stada junaca zubima i pandžama trgati sad ovoga sad onoga da zasiti prije svoj bijes negoli glad,19 tako s mačem u ruci sijekući jednoga Saracena za drugim mnoge okrutno pobi Gerbino; i dok se požar na brodu sve više razmahivao, naredi on svojim mornarima da sebi kao plaću uzmu s broda sve što mogu, a sam siđe s njega izvojevavši neveselu pobjedu nad svojim protivnicima. Tada naredi da izvuku iz mora tijelo lijepe gospe i dugo nad njim gorko plakaše. I vraćajući se k Siciliji, na Ustiki-,20 malenom otoku gotovo nasuprot Trapaniju,21 sa svim je počastima pokopa, i tužniji nego ijedno stvorenje na svijetu vrati se kući. Kad tuniski kralj dozna te glase spremi svoje poslanike u žalobnom ruhu kralju Vilimu žaleći se što mu je tako vjerom krenuo; a ispričaše mu kako. Kralj Vilim se na te vijesti jako smuti, i ne znajući kako da zaniječe pravdu koju su oni tražili dade uhititi Gerbina i on ga sam, a da ga nijedan od njegove gospode i ne pokuša od toga odvratiti, osudi na smrt i naredi da mu pred njegovim očima odrube glavu22 jer je volio ostati bez unuka negoli da ga drže vjerolomnim kraljem. Tako je dakle, kako sam vam ispripovjedila, u malo dana poginulo bijednom smrću oboje ljubavnika, a da nisu ni okusili ploda svoje ljubavi.

Dekameron

Peta novelaLisabettina braća ubiju njezina ljubavnika; on joj se u snu

javi i otkrije joj gdje je zakopan; ona potajno otkopa njegovuglavu i metne je u zemljani sud s bosiljkom, pošto nad njimsvaki dan dugo plakaše, braća joj ga oduzmu, pa ona malo

zatim umre od bola.

Kad Elissa okonča svoju novelu, kralj je jako pohvali i naredi Filomeni da kazuje; a ona obuzeta samilošću prema jadnom Gerbinu i njegovoj dragoj duboko uzdahnu i poče:— Moja novela, ljupke gospe, neće biti o ljudima visoka roda kao što bijahu oni o kojima je Elissa pripovijedala, ali možda neće biti manje tužna; a na nju me podsjeti malo prije spomenuti grad Messina, 1 jer se tamo dogodio ovaj slučaj.Zivljahu dakle u Messini tri mlada brata, trgovci i jako bogati po smrti svoga oca koji bijaše rodom iz San Gimignana;2 i imahu sestru po imenu Lisabettu,3 djevojku veoma lijepu i dobro odgojenu, ali je tko zna zašto još ne bijahu udati.41 imahu osim toga ta tri brata u jednom od svojih dućana nekoga mladića iz Piše5 po imenu Lorenza, koji je vodio i obavljao sve njihove poslove; on bješe krasna stasa i veoma ljupka ponašanja, i Lisabetta ga je više puta po-gledala, pa joj tako nadasve omilje. Lorenzo to u više navrata opazi, pa se okanivši se svojih pro-laznih ljubavnih veza isto tako njoj svom dušom posveti; i sve se zbilo tako da jedno drugo jednako zavolje, te za kratko vrijeme nađoše puta i načina da učine ono za čim su oboje ponajvećma žudjeli. I nastavljajući tako, pošto mnogi slatki čas provedoše skupa zabora-više na oprez, te jedne noći kad pođe u sobu gdje je Lorenzo spavao, Lisabettu opazi njezin stariji brat a ona to ne opazi. Brat joj bijaše nametan mladić, na nremda mu biiaše teško što ie to saznao, ipak

Četvrti dan - Peta novela

šljajući cijelu noć o tomu. A kada svanu dan, ispriča on svojoj braći što bješe prošle noći o Lisabetti i Lorenzu otkrio; i pošto su zajedno dugo raspravljali na koncu odlučiše da o tomu šute, kako ne bi na njih ni na njihovu sestru pala ljaga, i da se ponašaju kao da ništa nisu ni vidjeli ni saznali, sve dok ne dođe čas da bez štete i neprilike zatru taj zazor i sramotu prije negoli drugi o njoj saznaju.1 ostavši pri toj odluci brbljali su s Lorenzom i šalili se kao što su vazda radili, dok jednoga dana praveći se kao da radi zabave idu izvan grada sva trojica sa sobom ne povedoše i Lorenza, pa stigavši na ve-oma osamljeno i zabačeno mjesto, videći da je prilika ubiše Lorenza koji se ničemu nije nadao i zakopaše ga tako da nitko ništa nije opazio. I vrativši se u Messinu razglasiše da su ga po poslu nekamo poslali što su svi lako povjerovali, jer su ga često običavali slati okolo. No kako se Lorenzo nije vraćao, Lisabetta poče često i uporno ispi tivati svoju braću o njemu, jer joj bješe dotužilo dugo čekanje; i dok je tako navaljivala jednoga dana s pitanjima o njemu, dogodi se da joj jedan od braće reče: »Što to znači? Što ti imaš s Lorenzom da tako često za nj pitaš? Ako budeš i dalje ispitivala, dobit ćeš odgovor kakav zaslužuješ.« Zbog toga tužna i žalosna mladica, puna potajnoga straha, nije više ispitivala nego ga je noću često željno zvala i molila ga da dođe; a ponekad se u suzama žalila na njegovo dugo izbivanje te ga je nevesela neprestano čekala.I dogodi se jedne noći, pošto ona dugo plakaše što se Lorenzo ne vraća i naposljetku u suzama usnu, da joj se Lorenzo blijed i raskuštran, rastrgane i istrunule odjeće u snu6 javi i njoj se učini da reče: »O Lisa-betta, ti me samo dozivaš i žalostiš se što me dugo nema, i svojim me suzama teško optužuješ; i zato znaj da se k tebi više ne mogu vratiti, jer su me tvoja braća pogubila onoga dana kad si me zadnji put vidje -la.« I opisavši joj mjesto gdje su ga zakopali reče joj da ga više ne zove i ne čeka, pa iščeznu.Kad se mladica probudi i povjerova priviđenju gorko zaplaka. Zatim ujutro ustade, i nemajući srčanosti da išta braći kaže odluči otići na označeno mjesto i vidjeti je li istina što joj se u snu prikazalo. I dobivši dopuštenje da ode izvan grada, u društvu s jednom ženom koja je i prije u njih služila i sve njezine tajne znala ode što je brže mogla na ono mjesto, pa raščistivši na zemlji suho lišće stade kopati gdje joj se zemlja učini najmekšom; i nije dugo kopala kadli nađe tijelo svoga ne-sretnoga dragoga, još nenačeto i neraspadnuto: po tomu se očito uvjeri da istinito bješe njezino viđenje. I rastužena vrhu svega, spoznavši da_

Dekameron

da mu dostojniji grob dade; no videći da to ne može biti, nožem mu odreza glavu od trupa kako je najbolje mogla, i zamotavši je u ubrus i nabacivši na ostatak tijela zemlju, metnu je sluškinji u krilo, te pođe odatle i vrati se svojoj kući a da je nitko ne bješe vidio. Tada zaključavši se s onom glavom u svojoj sobi, nad njom je dugo i gorko plakala, toliko da ju je svojim suzama sva umila, obasipajući je bezbrojnim cjelovima. Zatim uze lijep i velik lonac za cvijeće, od onih u kojima se sade mažuran ili bosiljak, i metnu je unutra zavijenu u li-jepu tkaninu; i nasuvši zatim odozgo zemlju posadi nekoliko strukova prekrasnoga salernitanskoga bosiljka i ničim ga drugim ne zalijevaše doli vodom od ruža i narančinih cvjetova i svojim suzama. I bijaše se navikla da svagda sjedi uz taj lonac i da ga s čežnjom gleda, jer je u njemu njezin Lorenzo bio skriven; i pošto bi ga dugo tako gledala dolazila bi nad njim plakati i toliko bi dugo plakala dok sav bosiljak ne bi zalila.A bosiljak se zbog duge i ustrajne njege i masne zemlje od glave koja se unutra raspadala predivno razbujao i jako mirisao; i kako je djevoj -ka sveđ tako činila, više je puta opaziše susjedi. Pa oni braći, kad joj se začudiše što tako vene i što su joj oči toliko upale, kazaše: »Opazili smo da ona tako svakoga dana radi.« Kad to braća čuše i sami vidješe, pošto je više puta uzaludno ukoriše narediše da joj se potajno oduzele bosiljak; i kada ga ona ne nađe uporno ga od braće iskaše, pa pošto joj ga oni ne vratiše, obolje od suza i plača, i u bolesti samo za svoj lonac pitaše. Začuđeni njezinim upornim iskanjem htjedoše braća vidjeti što je unutra pa iskrenuvši zemlju nađoše tkaninu i u njoj glavu još ne toliko izagnjilu da po kovrčavoj kosi ne bi prepoznali da je Lorenzova. Tomu se jako iznenadiše i prestrašiše se da se sve ne dozna; i zakopavši je oprezno otputovaše iz Messine pa uredivši sve kao da će odseliti padoše u Napulj.7

Djevojka ne prestade plakati i iskati svoj sud s bosiljkom, te plačući i umrije; i tako se okonča njezina nesretna ljubav. Tek poslije nekoga vremena, kad su već mnogi doznali za tu zgodu, netko složi onu pje-smu koja se još i dandanas pjeva, a to je:

Tko bješe ona nekrštena duša, što ukrade mi stručak ...

Četvrti dan - Šesta novela

Šesta novelaAndreuola ljubi Gabriotta; kazuje mu svoj san, a on njojsvoj, te joj odmah zatim u naručju izdahne; dok ga ona sasluškinjom nosi njegovoj kući, uhite je a ona sve po istini

ispriča; gradski načelnik je hoće silovati, ali se ona ne da; kadto čuje njezin otac i spozna da je nevina oslobodi je, a ona se

odrekne svijeta i zaredi se.

Gospama se jako milila Filomenina novela, jer su mnogo puta slušale kako pjevaju onu pjesmu, a nikada nisu mogle saznati, koliko god su pitale, što je dalo povoda da se spjeva. Ali pošto kralj ču njezin svrše-tak zapovjedi Panfilu da nastavi po redu. Panfilo tada reče: — San o kojemu se pripovijeda u prijašnjoj noveli podsjetio me da vam i ja ispripovjedim jednu u kojoj se dva spominju koji bijahu o budućem događaju, kao što ovaj bješe o prošlom događaju;1 i netom ih ispričaše oni koji ih usnuše, oba se ispuniše. I stoga, ljubazne gospe morate znati, kako ljudi općenito naginju tomu da vide u snu različite zgode, od kojih se za mnoge, premda se spavaču dok spava čine istinitima, a budan spozna da su neke istinite, neke vjerojatne, a neke posve nemoguće, ipak pokazalo da su se doista zbile. Stoga mnogi toliko u svaki san vjeruju kao što vjeruju u ono što budni vide, pa se zbog svojih snova raduju ili žaloste, već prema tomu je li im san izazvao strah ili nadu; a ima naprotiv i takvih koji ni u kakav san ne vjeruju dok ne zapadnu u proricanu opasnost; ne hvalim od tih ni jedne ni druge, jer niti su vazda istiniti, niti su svagda lažni. Da svi nisu istiniti, mnogoput je svatko od nas spoznao, a da svi nisu lažni, već nam je Filomena svojom novelom dokazala, a i ja vam to kanim, kako prije spomenuh, sada dokazati svojom novelom. Stoga sudim daSe Onai koii 1<rpnn<;nn 7ivi i ror\i nt* tt-^ho Koioti niV^Vim TUmitn ^«~

Dekameron

opakim nakanama, pa i onda kad se sni čine skloni i potiču čovjeka, neka nitko ne ustraje; također ni u protivnom slučaju svim sanjama ne valja poklanjati punu vjeru. No prijeđimo na novelu. U gradu Bresci2

živio nekoć plemić po imenu gospar Negro iz Ponte-carrara,3 koji je imao više djece i među njima kćer po imenu Andre-uolu, prekrasnu i mladu a još neudanu. Dogodi se te se ona zaljubi u svog susjeda, koji se zvao Gabriotto,4 mladića niska roda, ali veoma pohvalna vladanja, i ljubazna i lijepa.5 I uz nastojanje i pomoć svoje sluškinje, mladica toliko uznastoja te ne samo što Gabriotto dozna da ga Andreuola ljubi, nego ga je sluškinja više puta uvela u prekrasan perivoj njezina oca, gdje su mnogi lijepi čas skupa proveli. I da ništa osim smrti ne bi moglo rastaviti njihovu preslatku ljubav, oni potajno postadoše muž i žena.I dok su se tako i nadalje kradom sastajali, jedne se noći Andreuoli u snu prikaže da su ona i Gabriotto u vrtu i da ga ona s najvećim svojim i njegovim užitkom drži u zagrljaju; i dok su tako zagrljeni bili, činjaše joj se da iz njegova tijela izlazi nešto crno i strašno, ali nije mogla tomu razabrati obličja, i činjaše joj se da joj to Gabriotta silnom snagom protiv njezine volje iz zagrljaja otimlje i vuče pod zemlju, i da više ne može vidjeti ni njega ni prikaze. Od toga je oćutjela strašnu i ne-shvatljivu bol i probudila se, i premda se budna radovala videći da to bješe samo san, ipak ju je od viđena sna obuzeo strah. I stoga se kad Gabriotto iduće noći htjede doći k njoj, trudila koliko god je mogla da joj te večeri ne dolazi; ali ipak se videći njegovu želju i ne hoteći da on u što posumnja iduće noći sastade s njim u vrtu. I ubravši mnogo crvenih i bijelih ruža6 koje su baš tada cvale, ode s njim k podnožju prekrasne i bistre fontane koja bijaše u vrtu;7 i pošto se tu dugo zaba-vljahu, Gabriotto je upita zašto mu je prijašnjega dana zabranjivala da k njoj dođe. Mladica mu ispripovjedi san koji bješe usnila prošle noći, i strah koji je zbog njega bješe obuzeo.

Čuvši to Gabriotto nasmija se i reče joj daje najveća glupost vjerovati u sne, jer sanje nastaju ili zbog preobilna ili zbog nedostatna jela, i svakoga dana vidimo kako su svi lažni; i zatim reče: »Da sam se ja htio ravnati po snima ne bih ovamo došao, i to ne toliko zbog tvoga sna koliko zbog onoga što sam ja prošle noći usnio. Sanjao sam da se nalazim u prekrasnoj i ugodnoj šumi u lovu te da sam uhvatio tako lijepu i tako milu srnu kakva se nikada prije nije vidjela; i činilo mi se da je bjelja od snijega, i za čas se tako pripitomila da me ni trena nije ...». n^tavliala Rila mi ip tako draga da sam ioi činilo mi se oko vrata sapeo

Četvrti dan - Šesta novela

mi se učinilo da je najednom, dok je srna počivala držeći glavu na mo-jim grudima, odnekud iskrsnuo strašan i izgladnio hrt, crn kao ugljen; i dolazio je k meni, i činilo mi se da se nikako ne mogu obraniti, te mi je gubicu zario u lijevu stranu grudi i grizao sve dok mi nije dopro do srca, kao da mi ga je htio iščupati i odnijeti. Oćutio sam takvu bol da mi se san prekinuo, i budan odmah opipah grudi da vidim što mi je; ali tamo nikakva zla ne bješe, pa se sam sebi narugah što sam se pipao. I što sada to znači? Takvih i još strasnijih snova mnogo sam puta sanjao, i ništa mi se nikada nije dogodilo; i stoga pusti sne, i mislimo na to kako da nam bude lijepo.«Mladica se već prestrašena svojim snom čuvši to još više uplaši, no da ne bi čim uznemirila Gabriotta, kako je bolje umjela skri svoj strah. I dok ga je tako ljubila i grlila, i on nju također, sva ga je u strahu ne znajući zašto češće nego obično gledala u lice i ponekad je bacala pogled po vrtu i obazirala se da vidi ne dolazi li otkud nešto crno. Uto Gabriotto duboko uzdahnu, zagrli je i zavapi: »Jaoj, dušo moja, pomozi mi, umirem«, i rekavši to pade na zelenu travu. Videći to mladica i podignuvši ga sebi u krilo gotovo plačući reče: » O slatki gospodaru moj, što ti je?«Gabriotto ne odgovori, nego teško dišući i hladnim znojem obliven za kratko vrijeme preminu s ovoga svijeta.Kakva je to teška nesreća bila za mladicu koja ga je više nego sebe ljubila svatko može zamisliti. Lila je suze i dugo ga je dugo dozivala zaludu; ali kad ga zatim opipa po cijelom tijelu i uvjeri se da je sav hladan, spozna da je on zazbilj umno, pa ne znajući što da učini i što da kaže, tako uplakana i puna zebnje potraži svoju sluškinju koja je znala za njezinu ljubav, i otkri joj svoju bol i tugu. I pošto su dugo zajedno plakale nad mrtvim Gabriottovim licem, mladica kaza sluškinji: »Kada mi ga je Bog oduzeo, ni ja ne želim više na životu ostati; no prije nego se ubijem hoću da na doličan način očuvam svoju čast i tajnu naše ljubavi, i da pokopam tijelo koje je tako lijepa duša ostavila. «Sluškinja joj odgovori: »Kćeri moja, ne govori mi da ćeš se ubiti, jer ako si ga ovdje izgubila, ubiješ li se izgubit ćeš ga i na drugom svijetu, jer ćeš otići u pakao, kamo njegova duša zacijelo nije otišla, jer on je bio dobar mladić; mnogo je bolje da se utješiš i misliš na to kako ćeš molitvama i dobrim djelima njegovoj duši pomoći, ako je možda zbog kakva grijeha tvoje pomoći potrebit. A pokopati ga je najbolje odmah ovdje u,,vxtu, oa nikada nitko neće doznati, ier nitko ne 7na Ha ip nn ;......

Dekameron

i ostaviti: sutra ujutro će ga netko naći i odnijeti njegovoj kući da ga svojta pokopa.«Mladica je, premda obuzeta tugom i rasplakana, ipak slušala savjete svoje sluškinje; i s prvim se dijelom savjeta ne složi, a na drugi odvrati: »Ne dao Bog da ovog dragoga mladića i svoga muža, koga toliko lju-bljah, kao psa pokopam ili na ulici ostavim. Suze sam za njim prolila, pa ako mi bude moguće, oplakat će ga i njegova svojta, i već znam što nam je raditi.«I odmah je posla po svitak svilene tkanine8 koju je imala u svojoj škri-nji; i kada joj je ona donese, razastre je na tlu i na nju položi Gabriot-tovo tijelo, pa podmetnuvši mu pod glavu jastuk plačući mu zaklopi usta i oči, i napravivši vijenac od ruža obasu ga svega ružama što ih bijaše nabrala te reče sluškinji: »Odavle do vrata njegove kuće kratak je put; stoga ćemo ga ti i ja ovako urešena tamo odnijeti i pred vrata položiti. Eto uskoro će se razdanili i netko će ga unijeti u kuću; i premda to za njegove neće biti utjeha, bar će meni kojoj je u naručaju umro biti lakše.«I kazavši to ponovo se s potokom suza baci na njegovo lice i dugo još plakaše; a kako se dan bližio, na nagovaranje sluškinje ona ustade i skinuvši s prsta burmu kojom je Gabriotto bješe vjenčao nataknu je njemu na prst govoreći kroz plač: »Mili gospodaru moj, ako tvoja duša sada vidi moje suze, a nikakve spoznaje ni osjećaja ne ostaje u tijelu kada duša ode, primi milostivo zadnji dar od one koju si za života to-liko ljubio«, i to kazavši obeznanjena pade preko njega. Pošto se malo zatim osvijestila i ustala, uzevši sa sluškinjom svilenu tkaninu na koju je bilo položeno mrtvo tijelo s njim izađoše iz vrta i uputiše se njegovoj kući. I dok su tako išle, dogodi se da ih žbiri koji su tuda slučajno prolazili vidješe s mrtvacem i uhitiše. Andreuola, željnija smrti negoli života, prepoznavši žbire bez straha reče: »Znam vas tko ste i znam da mi bježati ne bi koristilo; spremna sam s vama pred suca stupiti i sve po istini reći, no neka se nijedan ne drzne da me dodirne, ako vam se pokorim, i neka ništa s pokojnika ne makne, ako ne želi da ga optužim«; tako s Gabriottovim tijelom stiže u Palaču 9 a da je nitko nije dirnuo.

Kad je načelnik10 to dočuo ustade i pozvavši je u sobu dozna što se dogodilo; i pošto naredi da liječnici istraže nije li jadan mladić otrovan ili na drugi način ubijen, svi ustvrdiše da nije nego da mu je neka žila kraj srca prepukla i ugušila ga. Pošto je to čuo i pošto se uvjerio da An-... dreuola ni DO čemu niie kriva, načelnik ie ookušaobdariti onjmjto joj

Četvrti dan - Šesta novela

njegovoj želji. Ali kada mu te riječi nisu pomogle pokuša upotrijebiti silu; no ogorčenje dade Andreuoli snagu i ona se muški obrani, žesto-ko ga prekori i ponosnim ga riječima odbi.Ali pošto se razdanilo i pošto je gospar Negro sve dočuo, na smrt ža-lostan s mnogim svojim prijateljima ode u Palaču, gdje ga načelnik o svemu izvijesti, te on tužan zaiska da mu vrati kćer. Načelnik hoteći se radije sam optužiti prije negoli ga ona optuži kako ju je pokušao silovati, hvaleći mladicu i njezinu postojanost priznade što je uradio; zatim reče da mu je omiljela vrhu svega kad je vidio da je tako posto -jana, te ako je po volji njemu koji joj je otac i njoj, rado će se s njom oženiti, premda joj je prvi muž niska roda bio.Dok su oni još u riječi bili, Andreuola stupi pred oca pa plačući baci se pred njega i reče: »Oče moj, mnim da ne treba da vam ja povijest svoje smionosti i nesreće kazujem, jer sam uvjerena da ste je čuli i da o njoj znate, i stoga vas najponiznije molim da mi oprostite grijeh što sam se bez vašega znanja udala za onog koji mi najmiliji bješe. I ne molim vas za oproštenje da bih svoj život spasila, nego da umrem kao vaša kći a ne kao vaša neprijateljica«; i tako plačući pade mu pred noge.Gospar Negro, već stari čovjek od prirode dobar i ljubazan, čuvši te riječi zaplaka i plačući nježno podiže kćer pa reče: »Kćeri moja, bilo bi mi mnogo draže da si imala muža kakav bi tebi po mom mnijenju pri-ličio; no ako si uzela onoga koji ti je bio drag, to je i meni moralo drago biti. Ali najviše me boli što si mi zbog nepovjerenja to zatajila, a još većma što izgubih zeta prije negoli za nj i doznah. Ali ipak, kad je već tako, iskazat ću mu mrtvom čast koju bih mu da tebe obrađujem bio za njegova života kao svom zetu iskazao«; i okrenuvši se svojim sinovi-ma i svojti zapovjedi da se Gabriottu priredi velik i svečan sprovod. Uto dotrčaše mladićevi rođaci i rodice koji doznaše vijest i gotovo sve žene i muškarci koliko ih je u gradu bilo. Stoga, pošto usred dvora položiše mrtvaca na Andreuolinu tkaninu sa svim onim ružama, nisu ga samo ona i žene iz njegove svojte oplakale nego javno gotovo sve gradske gospode i mnogi muškarci, pa ga ne kao pučanina nego kao gospara iz dvorišta11 iznesoše i na ramenima ga najplemenitiji građani s najvećim počastima odniješe do groba. Nakon nekoliko dana, kako načelnik ustraja u svojoj prošnji gospar Negro porazgovori o tom sa svojom kćeri, ali ona ne htjede ni čuti; stoga joj otac želeći joj udovo-ljiti dopusti da ona i njezina sluškinja stupe u neki samostan glasovit po svetosti, gdje^su dugo i čestito po_žjyjele,,:

Dekameron Četvrti dan - Sedma novela

Sedma novelaSimona ljubi Pasquina; dok su zajedno u vrtu, Pasquino trljazube kaduljinim listom i umre; Simonu uhite i ona, da pokaže

sucu kako je Pasquino umro, protrlja zube jednim od onihlistova i isto onako umre.l

Panfilo bješe ispripovjedio svoju novelu, kada kralj ne pokazujući ni-malo sućuti prema Andreuoli pogleda Emiliju i dade joj znak da pro -slijedi za onima koji su već kazivali, ako joj je po volji; ona bez otezanja poče:— Drage prijateljice, Panfilova novela me nuka da vam kazujem jednu koja ni u čemu nije slična njegovoj osim u tomu što je i ona, o kojoj ću kazivati, u vrtu izgubila svoga dragoga kao i Andreuola; i nju su kao i Andreuolu uhitili, no nije se oslobodila suda ni silom ni vrlinom, nego iznenadnom smrću.2 I kao što smo već o tom raspravljali, premda Amor radije boravi u otmjenim kućama ipak ne zazire ni od vladanja u kućama siromašnih, štoviše u njima pokatkad svoju moć tako po-kazuje da ga se kao moćnoga gospodara i najbogatiji straše.3 To ćete, premda ne posve, velikim dijelom nazreti u mojoj noveli, kojom ću se rado u naš grad4 vratiti odakle smo se danas jako udaljili, kazujući o raznolikim zgodama i lutajući po raznim stranama svijeta. Živjela dakle u Firenci, nije tomu davno, prema svom staležu vrlo lijepa i ljupka mladica, kći siromašna oca, koja se zvala Simona; i premda joj je valjalo radom svojih ruku svagdanji kruh zasluživati i izdržavati se predući vunu, ipak nije bila tako siromašna duhom da se ne bi usudila u srcu dati utočište ljubavi, koja je dugo pokazivala da želi ući služeći se djelima i ljubaznim riječima nekoga mladića, također niska roda, koji joj je donosio od svoga majstora suknara vunu da je isprede, Primivši je dakle u ljubaznom liku mladića,^ koji ju je ljubio^

uz svako povjesmo ispredene vune, kako bi ga na vretena namotala, tisuću uzdaha od ognja vrućih puštala spominjući se onoga koji joj je predivo donosio. S druge strane on, pun briga da vuna njegova go-spodara bude dobro ispredena, kao da će samo od Simonine pređe a ne i od koje druge sve sukno otkati, k njoj je češće dolazio nego k drugima i požurivao je. Pa tako, dok je on nju požurivao a ona uživala da je požuruje, dogodi se da je on postao srčaniji nego što je prije bio i da je ona mnogo od svoga prijašnjeg straha i srama odbacila, pa su se u zajedničkoj slasti združili; i to je tako jednoj i drugoj strani omiljelo da nije trebalo ni njemu ni njoj na poziv čekati, nego bi dapače svojim željama jedno drugom u susret išli.I dok su tako iz dana u dan ustrajavali u svom užitku pa im se i žu-dnja sve više razbuktavala, dogodi se jednom te Pasquino reče Simona neka svakako nađe načina da dođe u neki vrt, kamo ju je htio povesti da bi tamo lakše i s manje straha mogli biti zajedno. Simona reče da joj je to drago; i prevarivši jedne nedjelje poslije ručka oca da želi otići na proštenje u San Gallo,5 s nekom svojom drugaricom koja se zvala Lagina6 ode u vrt koji joj Pasquino bješe opisao, gdje ga nađe s njego-vim prijateljem kojemu je bilo ime Puccino7 ali su ga zvali Stramba;8 i tu se između Strambe i Lagine javi nagla želja, pa ih Simona i Pasq-uino ostaviše u jednom kutu vrta, a sami se skloniše u drugi da tamo uživaju u ljubavnoj slasti.U onom dijelu vrta kamo se Simona i Pasquino bijahu sklonili, rastao je velik i lijep kaduljin grm; oni sjedoše kraj njega i dugo se zabavljahu i razgovarahu o užini koju su u vrtu spokojne duše kanili pripraviti, kadli se Pasquino okrenu kaduljinu grmu, otrgnu list i njim uze trljati zube i desni, veleći da ih kadulja veoma dobro čisti od svega što na njima poslije jela ostane.91 pošto ih je neko vrijeme tako trljao vrati se razgovoru o užini o kojoj je i prije govorio; i dok još u riječi bješe izmi-jeni se sav u licu, i ubrzo obnevidje, i glas mu se prekide, i začas izda-hnu. A kada to Simona vidje stade plakati, i vikati, i dozivati Strambu i Laginu; oni odmah dotrčaše i videći Pasquina ne samo mrtva nego i svega naduta i osuta tamnim pjegama po licu i po tijelu, Stramba

naglo poviče: »Jao, opaka ženo, ti si ga otrovala!« I pošto podiže veliku viku, čuše ga mnogi koji su blizu vrta stanovali; kad oni dotrčaše i nađoše nadutoga mrtvaca i čuše kako Stramba jadikuje i optužuje Si-monu da ga je na prijevaru otrovala, a ona se gotovo izbezumljena od bola zbog nenadane nesreće što joj dragoga oduže nije znala ni braniti, svi pomisk'še da je £§|st;a JaJtQJk&kp Stra^nba govori,,.

Dekameron

navaljivanje Strambe, i Atticciata, i Malagevola, Pasquinovih drugova koji pristigoše, sudac bez odgađanja uze djevojku ispitivati o događaju; i ne mogavši se uvjeriti da je ona mogla počiniti taj zločin ili da je išta skrivila, htjede u njezinoj nazočnosti vidjeti mrtvaca, i mjesto, i način kako se po njezinu kazivanju to dogodilo, jer njemu po riječima joj ne bijaše sve jasno. Naredivši dakle da je bez buke odvedu tamo gdje je počivalo Pasquinovo tijelo naduto kao bačva, on za njima dođe i za-čudi se mrtvacu te je upita kako se sve zbilo. Ona, prišavši kaduljinu grmu i ispričavši sve po redu, da bi sucu potpuno objasnila zgodu uradi kao što bješe Pasquino uradio, protrljavši zube kaduljinim listom. Tomu se Stramba i Atticciato i ostali Pasquinovi prijatelji i drugovi narugaše pred sucem kao zaludnim glupostima te je još tvrdoglavije uzeše optuživati za zlodjelo i govoriti da je za to zlodjelo jedina kazna spaljivanje na lomači. Sirotica je, rastužena smrću dragoga i prestra-šena kaznom koju za nju Stramba iskaše, stajala sva zbunjena, kadli u tom času na veliko zaprepaštenje nazočnih pade isto kao što bješe pao i Pasquino, jer i ona bješe trljala zube kaduljom. Oh sretne duše10 koje ste doživjele da u isti dan dokončate svoju žarku ljubav i svoj smrtni život! Još ste sretnije ako skupa na isto mjesto dođoste! A najsretnije ako se na drugom svijetu ljubi, i ako se tamo ljubite kao što to ovdje činiste! Ali vrhu svega, kako sudimo mi koji ostadosmo živi na ovom svijetu, sretna bješe Simonina duša, jer sudbina ne dosudi da joj pravdu dijele Stramba i Atticciato i Malagevole, možda grebenari11 ili još manje vrijedna čeljad, nego joj pokaza časniji put kako da se istom smrću kojom njezin dragi bješe umro oslobodi njihove podlosti i združi s dušom svoga ljubljenog Pasquina. Sudac se sav izvan sebe zbog toga događaja kao i svi nazočni, ne znajući što da kaže dugo zamislio, a onda pribravši se reče: »Očito je da je ova kadulja otrovna, što inače kadulje nisu. No da ne naudi još komu na sličan način, neka se posiječe do korijena i u vatru baci.« Izvršavajući tu zapovijed u sučevoj nazočnosti čuvar vrta još ne bješe oborio veliki kaduljin grm na zemlju, kadli se ugleda uzrok smrti dvoje jadnih ljubavnika. Ispod grma te kadulje bijaše golema krastača, te svi pomisliše da je od njezina otrovna daha i kadulja postala otrovnom. I budući da se nitko nije usudio približiti krastači, nakupivši oko nje veliku hrpu suharaka spališe i nju i kadulju; i tako gospar sudac završi istragu u povodu smrti siromaška Pasquina.Njega zajedno s njegovom Simonom, onako nadute, Stramba, i At-

.„. . .ticcLpJ.0, i Guccio Jmbratt^1,2. i Malagevole pokopaše u crkvi svetoga

Četvrti dan - Osma novela

Osma novelaGirolamo ljubi Salvestru; majka ga molbama prisiljava da ode uPariz; on se vraća i nalazi je udanu; potajno joj ude u kuću i kraj

nje umre; kad ga odnesu u crkvu, Salvestra umre kraj njega.

Emisija bješe okončala svoju novelu, kad po kraljevoj zapovijedi Nei-file ovako poče:

— Ima mnogo onih, vrle gospe, koji po mom mišljenju smatraju da više nego drugi znaju, a znaju manje; i stoga se ne samo savjetima drugih nego i samoj prirodi usuđuju svojom pameću suprotstaviti; zbog takve umišljenosti nastala su mnoga velika zla a nikada se ništa dobra nije rodilo. I budući da takvim prirodnim stvarima koje najma-nje podnose savjete ili suprotstavljanja pripada i ljubav, koje je narav takva da se prije može sama u sebi uništiti negoli ikakvim razborom svladati, na um mi je palo da vam kazujem novelu o nekoj gospi koja je pokušala mudrijom biti negoli joj dolikuje, i negoli je uopće bila, i negoli je dopuštala zgoda u kojoj se trudila da pokaže svoju pamet, misleći da će iz zaljubljenoga srca otjerati ljubav što su je možda same zvijezde1 u nj usadile, a uspjela je samo u isti čas istjerati i ljubav i dušu iz sinova tijela.

Živio dakle u našem gradu, kako stari ljudi pričaju, glasovit i bogat trgovac po imenu Leonardo Sighieri,2 kojemu žena bješe rodila sina Girolama; i malo vremena poslije sinova rođenja, sredi Leonardo svoje poslove i rastade se s ovim životom. Djetetovi skrbnici zajedno s njegovom majkom dobro su i pošteno upravljali njegovim imetkom. Dječak je rastao i drugovao s drugim dječacima iz susjedstva, ali se najviše sprijateljio s djevojčicom i svojom vršnjakinjom, kćeri nekoga krojača; i kada je oboje odraslo, njihovo se prijateljstvo pretvori u tako Xe!iliUi,Strasnu liubav da se Girolamo dobro osierar. samn laA Ki ni,i

Dekameron

Primijetivši to dječakova mati, mnogo ga je puta zbog toga karala i ka-žnjavala; i naposljetku se ne mogavši Girolama od nje odvratiti požali njegovim skrbnicima, i misleći da će s tolikim sinovim bogatstvom lako na hrastu jabuku ubrati reče im: »Ovaj naš dječak koji još nije navršio ni četrnaestu godinu zaljubio se u kćer našega susjeda krojača kojoj je ime Salvestra, pa ako mu je ne maknemo ispred očiju, možda će se jednoga lijepog dana njom bez ičijega znanja oženiti, što bi mene jako ražalostilo; a ako se ona uda za drugoga, jad će njega uništiti; da to izbjegnemo, čini mi se da biste ga vi morali po trgovačkom poslu spremiti nekamo daleko odavde, jer kad je ne bude više viđao, išče-znut će mu iz glave, a onda ćemo mu lako naći kakvu djevojku dobra roda kao ženu.«Skrbnici kazaše da gospa pravo govori i da će učiniti sve što mogu; i dozvavši dječaka u dućan jedan mu od njih ljubazno prozbori: »Sinko moj, ti si već dosta odrastao, valja da se sam počneš brinuti o svojim poslovima; stoga bi nam jako drago bilo da odeš na neko vrijeme u Pariz, gdje ćeš vidjeti da je u trgovinu uložen velik dio tvoga bogatstva, a da i ne govorimo kako ćeš tamo postati mnogo bolji nego ovdje, i odgojeniji i čestit čovjek, jer ćeš tamo sretati mnogu gospodu, i ba-rune, i plemiće, i učiti se od njih lijepu ponašanju; poslije ćeš se opet ovamo vratiti.«Dječak pozorno sasluša i ukratko odgovori da ne želi otići, jer misli da i on može kao i drugi u Firenci živjeti. Pošto to čuše ti valjani muževi još upornije ga počeše nagovarati, ali ne mogavši drugačijega odgovora dobiti kazaše to majci. A ona ga žestoko razgnjevljena, ne zato što on ne želi otići u Pariz nego zbog njegove ljubavi, dobro izgrdi, a zatim ga slatkim i laskavim riječima stade moliti da joj ugodi i da učini ono što mu skrbnici savjetuju, i toliko je navaljivala te on naposljetku pristade da ode na godinu dana, ali ne više; i tako bješe.

Otiđe dakle žarko zaljubljeni Girolamo u Pariz gdje ga, zavlačeći od danas do sutra, zadržaše dvije godine; i vrativši se odanle još zalju-bljeniji no što bješe otišao, nađe Salvestru udanu za nekoga dobrog mladića koji je pravio zastore, i to ga preko mjere rastuži. No videći da tomu nema lijeka nastojao se smiriti; i uvrebavši gdje ona stanuje, po običaju mladih zaljubljenika poče joj prolaziti ispred kuće, vjerujući da ga ona nije zaboravila kao ni on nju; no bijaše drugačije. Ona se njega nije sjećala kao da ga nikada ne bješe ni vidjela, a ako se čega i sjećala pokazivala je upravo suprotno. Ubrzo to mladić na veliku svoju , tušu ooazi. no k>ak sve Dokušada joj srce.dkrie; ali kadi»HM UŠM Ć&

Četvrti dan - Osma novela

1 doznavši od nekoga susjeda raspored u njezinoj kući, jedne večeri, kada ona i njezin muž bjehu otišli na sijelo k nekim susjedima, potajno uđe u kuću i skri se u njezinoj ložnici iza napetih platna za zastore; i počekavši dok se oni ne vratiše i legoše, kad ču da joj muž već zaspa izađe i primače se Salvestrinu ležaju; i položivši joj ruku na grudi tiho reče: »O dušo moja, jesi li zaspala?«Mlada žena nije spavala pa htjede kriknuti, no mladić brzo reče: »Za ime Božje, ne viči, ja sam tvoj Girolamo.«

Kad žena to začu sva drhteći reče: »Ako Boga znaš, Girolamo, idi: pro-šlo je vrijeme našeg djetinjstva, kad nam nije bilo zabranjeno voljeti se. Ja sam, kao što vidiš, udana; stoga mi ne dolikuje da kraj svoga muža na drugoga čovjeka mislim. Zato te kao Boga molim da odeš, jer ako te moj muž čuje, makar se nikakvo drugo zlo ne dogodi, dogodilo bi se to da nikada više ne bih mogla s njim u miru i spokoju živjeti, a on me sada ljubi i s njim u slozi i skladu živim. Mladića te riječi jako zabolješe, pa je podsjeti na prošla vremena i svoju ljubav koju daljina nije umanjila, i poče je moliti i obećavati sve na svijetu, no ništa nije polučio. Stoga je naposljetku, željan da umre, zamoli da mu u ime njegove velike ljubavi dopusti kraj sebe leći i malo se zagrijati, jer se sav bješe smrznuo čekajući tako dugo, obećavši joj da ništa neće reći niti će je dirnuti, i da će otići netom se malo ugrije. Salvestra mu se smilova uz uvjet da održi riječ. Leže dakle mladić uz nju i ne dotače je; i sabravši u jednu misao svoju dugu ljubav koju je prema njoj gajio, i njezinu sadašnju krutost, i izgubljenu nadu, odluči se rastati sa životom; i zadržavši duhove života3 u sebi, ne učinivši nikakve kretnje stisnu šake i pokraj nje preminu. Nakon nekoga vremena žena, začuđena njegovim ponašanjem, u strahu da joj se muž ne probudi, zovnu ga: »Ah, Girolamo, zašto ne odlaziš?« No ne čuvši odgovora pomisli da spava; stoga ispruži ruku i poče ga gurkati ne bi li ga probudila te dotaknuvši ga oćutje da je hladan kao led i tomu se jako začudi; i prodrmavši ga jače i osjetivši da se ne miče, opipa ga i spozna da je mrtav; stoga dugo ostade ražalošćena preko mjere, ne znajući što da počne. Naposljetku smisli da pokuša doznati što bi njezin muž uradio da se to komu drugom dogodilo; i probudivši ga pripovjedi mu ono što se njoj netom dogodilo kao da se dogodilo drugoj, i upita ga što bi on učinio da se to njoj dogodi. Dobričina odgovori da misli kako bi mrtvaca trebalo krišom odnijeti njegovoj kući i ondje ga ostaviti, a prema ženi ne pokazati nikakve zlovolje, ier mu se ne čini da ie ona išta kriva

Dekameron

ruku navede ga da dotakne mrtvoga mladića. Sav zbunjen od toga, muž ustade, upali svjetlo i ne ulazeći u duge priče sa ženom obuče mrtvacu njegovu odjeću i bez oklijevanja, krijepljen nevinošću, podiže ga na pleća i odnese do vrata njegove kuće, gdje ga položi i ostavi. A kada se razdani i njega nađoše mrtva pred ulazom, svi podigoše veliku graju i kuknjavu, a osobito njegova mati; i pretražiše ga dobro i pregledaše, no ne nađoše ni rane ni uboja, te svi liječnici imahu isto mišljenje, to jest da je umro od žalosti, kako je i bilo. Pokojnika tada odnesoše u crkvu, gdje dođe rastužena majka i s njom mnoge druge žene iz roda i susjedstva, te počeše nad njim gorko plakati i naricati, kao što je naš običaj.4

I dok je veliko tugovanje trajalo, onaj dobri čovjek u čijoj kući bješe umro, reče Salvestri: »Daj, zaogrni se i pokrij glavu te hajde u crkvu gdje je Girolamo odnesen, pomiješaj se među žene i prisluhni što se0 ovoj zgodi govori, a ja ću to isto učiniti među muškarcima, 5 kakobismo doznali ne govori li se što protiv nas.« Mladoj ženi, koja prekasno oćutje smilovanje, to bješe po volji, jer je željela bar mrtva vidjetionoga komu za života ni poljupca ne htjede dati, pa pođe.Čudnovato je doista pomisliti koliko je neshvatljiva snaga ljubavi!Ono srce koje je nekada sretna Girolamova sudbina ne mogaše ganuti, ganu nesreća, i pošto nekadašnji ljuveni plamen ponovno usplamtje1 pretvori se sav u sućut, kad ona ugleda ono mrtvo lice, zaogrnutaplaštem stade se gurati između žena i ne zaustavi se dok ne stiže dotijela; i tu se kriknuvši iza glasa baci licem na mrtvoga mladića, ali gane umi mnogim suzama, jer prije nego što ga dotače, bol joj odužeživot kao što ga i mladiću bješe oduzela. A žene, ne prepoznavši jejoš, priđoše da je utješe i stadoše je nagovarati da ustane; no kako onanije ustajala, pokušaše je pridići i opaziše da je ukočena, a kada je ipakpodigoše, u mrtvoj ženi prepoznaše Salvestru; tada sve prisutne žene,obuzete dvostrukom žalošću, udariše u još veći plač.Taj glas doprije do muškaraca pred crkvom, pa kada dođe i do njezina muža koji je među njima bio, ne slušajući ni riječi utjehe ni sućuti on dugo plakaše; i pošto mnogim prisutnima ispripovjedi noćašnju zgodu između žene i mladića, svima postade jasan uzrok njihove smrti i svi ih duboko žališe. I mrtvu ženu uresiše kao što se resi mrtvac, te je položiše uz mladića na isti odar, i tu je dugo oplakivahu, a zatim ih oboje u isti grob pokopaše; i tako smrt nerazdruživo sveza ljubavnike koje ljubav ne mogaše žive združiti.

Četvrti dan - Deveta novela

Deveta novelaGospar Guiglielno Rossiglione ubije ženina ljubavnika gosparaGuiglielma Guardastagna i dade joj da pojede njegovo srce;

kad ona to dozna baci se s visoka prozora i umre, a zatim je sljubavnikom pokopaju.'

Pošto Neifile završi novelu koja izazva veliku sućut u svih njezinih druga, te nemade tko drugi pripovijedati, ne želeći povrijediti Dione-ovu povlasticu kralj poče:

— Pade mi na um, milostive gospe, novela koja neće u vama manje sućuti izazvati nego prijašnja, kad vas tako bole zgode nesretne ljubavi, jer odličnijega roda bijahu oni koje je zadesilo ovo što ću vam ispričati i jer bijaše teža nesreća nego u onih o kojima se govorilo. Valja da znate dakle da su u Provansi živjela, kako Provansalci kazuju, dva plemenita viteza i svaki imaše u svojoj vlasci mnogo gradova i podanika: jedan se zvao gospar Guiglielmo Rossiglione, a drugi gospar Guiglielmo Guardastagno.21 budući da jedan i drugi bijahu vrlo hrabri junaci na oružju, često su se oružali i običavali vazda skupa i u jednakoj odjeći odlaziti na turnire i viteške igre ili kakvo drugo junačko nadmetanje. I premda je svaki u svom kaštelu obitavao i premda su im kašteli bili udaljeni jedan od drugoga dobrih deset milja, ipak se dogodi da se gospar Guiglielmo Guardastagno preko mjere zaljubi u lijepu i ljupku ženu3 gospara Guiglielma Rossiglionea, usprkos njihovu prijateljstvu i drugarstvu, i toliko oko nje i ovako i onako uznastoja, da gospa to zamijeti; i poznavajući ga kao vrla i valjana viteza, omilje joj i uzljubi ga tako te ništa i nikoga osim njega nije toliko željela i ljubila, i samo je čekala da joj on pristupi; a to se uskoro zbilo, pa su se i ovda i onda sastajali i žarko se ljubili. .^Vfdući_dane bijahu dovoljno oprezni, zgodijse.dainužto ooazi i iako

Dekameron

ti u smrtnu mržnju; no bolje je on znao prikrivati svoju mržnju nego ljubavnici svoju ljubav, te čvrsto odluči da ga ubije. I dok Rossiglione u takvim mislima bijaše, dogodi se da u Francuskoj objave neki veliki turnir; to Rossiglione smjesta javi Guardastagnu i poruči mu da k nje-mu dođe, ako mu je po volji, da se dogovore hoće li tamo ići i kako. Guardastagno vrlo obradovan odgovori da će bez dvojbe idućega dana doći k njemu na večeru.Kada to ču Rossiglione, pomisli da je došlo vrijeme da ga umori; i naoružavši se, sutradan uzjaha konja i s nekoliko slugu na jednu milju od svoga grada leže u zasjedu u nekoj šumi kuda je Guardastagno mo-rao proći. I pošto ga je dugo čekao, vidje ga kako dolazi nenaoružan s dvojicom nenaoružanih slugu, kao čovjek koji nikakva zla ne sluti; i kada vidje da je stigao tamo gdje ga je čekao, okrutan i na zla spreman izađe preda nj s kopljem viknuvši »Mrtav si« i u istom času proburazi mu grudi kopljem. Guardastagno nije stigao ni da se obrani ni da riječi izusti, nego pade proboden kopljem i malo zatim izdahnu. Njegove sluge i ne prepoznavši tko to učini obrnuše konje i dadoše se u bezglav bijeg prema kaštelu svoga gospodara. Sjahavši Rossiglione raspori no-žem Guardastagnu grudi i svojom rukom iščupa mu srce pa naredi jednom sluzi da ga zamata u plamenac s koplja i ponese; i zapovjedivši svima strogo da se ne bi koji drznuo i komu što rekao, uzjaha konja i po sumraku koji se hvatao vrati se u svoj kaštel. Gospa bješe dočula da će Guardastagno doći na večeru i čekaše ga s velikom čežnjom, pa kada vidje da ne dolazi jako se začudi i upita muža: »Kako to, gospodaru, da Guardastagno nije došao?« Muž joj reče: »Gospo, javio mi je da ne može doći prije sutrašnjega dana«, i zbog toga se gospa malko uznemiri.Rossiglione sjaha, dade dozvati kuhara i reče mu: »Uzmi ovo veprovo srce i gledaj da od njega prirediš najbolje i najslasnije jelo što umiješ; pa kada budem za stolom, pošalji mi ga na srebrnom pladnju.« Kuhar uze srce i upotrijebi sav svoj mar i umijeće, i sasjeckavši ga i začinivši mnogim mirodijama pripravi od njega izvrsno pečenje. Kada dođe vrijeme, gospar Guiglielmo sjede sa svojom gospom za stol i stiže jelo, ali je njega zbog počinjena zločina pekla savjest, te je malo mogao jesti. Uto kuhar posla pečenje, a on naredi da ga metnu pred gospu, i hineći da mu se te večeri ne jede jako ga pohvali. Gospi se pak jelo, te ga poče jesti i učini joj se dobro; i rado ga svega pojede. Netom vitez primijeti da ga je gospa svega pojela reče: »Gospo, kakvo vam se činilo ovo jelo?«

Četvrti dan- Deveta novela

»Tako mi Bog pomogao«, reče vitez, »vjerujem vam i ne čudim se što vam se mrtvo svidjelo ono što vam se živo više nego išta drugo sviđa-lo.«Čuvši to gospa malo se zamisli, a onda reče: »Molim? Što ste mi to dali da jedem?«Vitez odgovori: »Ono što ste pojeli uistinu je bilo srce gospara Guigli-elma Guardastagna, kojega ste vi kao nevjerno žensko toliko ljubili; i budite čvrsto uvjereni da to bješe njegovo srce, jer sam mu ga j a ovim svojim rukama iščupao iz grudi, malo prije nego što se vratih.« Ne pitajte kako se ražalostila gospa kad je to čula o onomu kojega je više od svega ljubila; stoga malo poslije reče: »Učiniste ono što nevjeran i podao vitez može učiniti; jer ako sam ga ja bez njegove prisile učinila gospodarom svoga srca i tako vas uvrijedila, ja sam morala pretrpjeti kaznu a ne on, jer on me na to ne bješe prisilio. Ali ne dao Bog da nakon tako plemenita jela, kao što je bilo srce tako hrabra i tako ljubazna viteza kakav bijaše gospar Guiglielmo Guardastagno, preko mojih usana ikakvo drugo jelo prijeđe.«4

I ustavši na noge, bez oklijevanja se strmoglavi kroz prozor koji joj bijaše iza leđa. Prozor je bio visoko iznad zemlje, te gospa u padu nije samo poginula nego se gotovo sva i razmrskala. Videći to gospar Gui -glielmo zapanji se jako i spozna da je loše uradio; i bojeći se kmetova i provansalskoga grofa dade osedlati konje i odjezdi. Sutradan ujutro cijeli kraj doznade što se dogodilo; stoga čeljad iz Guardastagnova kaštela i čeljad iz gospina kaštela s najvećom žalošću i suzama pribraše mrtva tijela i odnesoše ih u kapelicu u gospinu ka štelu, i u grob5 ih zakopaše, i na njemu napisaše stihove koji su kazivali tko su oni koji su u njemu pokopani, i kako su i zašto umrli.

Dekameron Četvrti dan - Deseta novela

Deseta novelaŽena nekoga liječnika zatvori svoga uspavanog ljubavnika uškrinju kao da je mrtav; dva lihvara odnesu škrinju svojoj

kući; ovaj se osvijesti i uhite ga kao lupeža; sluškinja one gospena sudu iskaže da ga je ona zatvorila u škrinju koju su lihvari

ukrali; tako on izbjegne vješala, lihvare zbog krade škrinjeosude da plate globu.1

Pošto kralj završi svoje kazivanje, preostade još samo Dioneju da se pomuči; on je to znao, a i kralj mu već bješe naredio, pa poče: — Ispričani jadi nesretnih ljubavnika nisu samo vama, gospe, nego i meni oči i grudi tjeskobom napunili, pa iz sve duše želim da se to dokonča. Stoga sada kad su, hvala budi Bogu, završeni (ako ja toj zloj žetvi ne dodam privagu, od čega neka me Bog očuva), neću se više doticati tako bolnih zgoda, nego ću početi s ljepšim i veselijim, što će možda biti dobar početak onoga o čemu ćemo sutra raspravljati. Valja da znate dakle, prelijepe mladice, da nije tomu dugo što je u Salernu2 živio neki znameniti liječnik i vidar, po imenu meštar Mazzeo della Montagna.3 On se dospjevši do najdublje starosti oženi lijepom i mladom ženom plemenita roda iz svoga grada, te ju je obasipao raskošnom i skupocjenom odjećom, i nakitom, i draguljima, i svim onim što ženi može goditi, tako da je imala svega više negoli ijedna druga žena u gradu; doduše, gotovo neprestano je patila od nazeba, jer ju je meštar 4

u postelji slabo pokrivao.51 kao što je gospar Ricciardo de Chinzica, o kojemu smo prije govorili, svoju učio kad su sveci,6 tako je ovaj svojoj dokazivao da se muškarac kada sa ženom spava mora poslije toga ne znam koliko dana oporavljati i slične gluposti; stoga je gospa bila vrlo nezadovoljna.

kako ie bila mudra i srčana smisli ona da se ogleda malo po su-

zagledala, naposljetku joj jedan zape za oko, i u njega položi sve svoje ufanje, svu svoju dušu i sve dobro svoje. Mladić to opazi i jako se obra-dova, pa i on tako svu svoju ljubav njoj posveti. Zvao se on Ruggieri d'Aieroli8 i bijaše plemenita roda, ali lošeg i pokudnog ponašanja, tako da mu ne preostade nitko od njegove svojte i prijatelja tko bi ga volio ili želio s njim drugovati; i po cijelom Salernu bio ga je glas lupeža i propalice, ali gospa nije za sve to marila, jer joj se on zbog drugoga sviđao; i s pomoću svoje sluškinje uredi ona sve što treba da se s njim sastane. I kad se tako do sita nasladiše, gospa ga uze kuditi zbog njegova dosadašnjega života i moliti ga da se njoj za ljubav okani takvih djela; pa da mu to omogući poče mu sama pomagati kad većom kad manjom svotom novca.I dok su oprezno ustrajavali na tom putu, dogodi se da liječniku dođe u ruke neki nemoćnik koji je imao kvarnu nogu; i pošto meštar pregleda bolesno mjesto reče njegovim rođacima da čovjek mora izgubiti cijelu nogu ili umrijeti ako mu se ne izvadi gnjila kost koju je imao u nozi, a ako mu se kost izvadi mogao bi ozdraviti, no toga se on neće prihvatiti ne prepuste li mu ga kao mravaca; s tim se složiše oni kod kojih je bio i tako mu ga prepustiše.9 Liječnik znajući da bolesnik neće izdržati muku niti se dati liječiti ako ga ne uspava, a o večernjoj je morao pristupi ti tom poslu, ujutro naredi da od neke njegove mješavine pripreme napitak koji bi ga morao, kad ga popije, uspavati koliko njemu bude potrebno za rezanje i viđanje; i naredivši da mu ga donesu kući ostavi ga u svojoj odaji a da nikomu ne bješe kazao što je. O večernjoj, baš kad je meštar morao poći onom bolesniku, poručiše mu neki njegovi veliki prijatelji iz Amalfija10 da bez velike nevolje ne propusti da odmah k njima dođe, jer se tamo dogodila strašna tučnjava u kojoj je mnogo ljudi ranjeno. Odgodivši liječenje noge do idućega jutra, liječnik se ukrca na brodić i odjedri u Amalfi, a gospa, znajući da se on te noći neće vratiti kući, potajno pozva Ruggierija, kao što je običavala, te ga odvede u odaju i unutra ga zaključa dok ostala kućna čeljad ne ode na spavanje.Dok je tako Ruggieri stajao u odaji i čekao gospu, poče ga moriti nesno-

sna žeđ, ili što se toga jutra umorio, ili što je nešto slano pojeo, ili što je možda po prirodi žednio, kadli spazi vrč s pićem što ga liječnik bješe pripremio za onoga bolesnika, i misleći da je voda prinese ga ustima i ispi na dušak; i za kratko vrijeme obrva ga težak san i on zaspi. Gospa sto je prije mogla dođe k njemu u odaju pa našavši ga gdje spava poče f e h mu govoriti da ustane: ali to biiaše uzalud, ier on niti

Dekameron

veleći: »Ustaj, pospanče, jer ako si htio spavati mogao si otići svojoj kući i ne dolaziti ovamo.«Kako je gospa gurnula Ruggierija, tako on sa škrinje na kojoj je ležao pade na pod kao mrtvo tijelo ne pokazujući nikakva znaka života. Na to ga gospa sva prestrašena pokuša podići, i jače ga prodrma, i nos mu pro-trlja, i povuče ga za bradu, no sve bijaše zaludu: on je spavao kao zaklan. Poboja se tada gospa da nije možda umro, pa ga poče nesmiljeno štipati po tijelu i žeći upaljenom svijećom, ali ništa nije pomoglo; stoga ona, jer nije bila liječnica premda joj je muž bio liječnik, pomisli da je on bez ikakve dvojbe umro; i zato, budući da ga je nadasve ljubila, ne treba ni pitati kolika je bila njezina žalost; i ne usuđujući se stvarati ikakve buke uze nad njim tiho plakati i jadati se na tu svoju nesreću. Ali malo poslije, bojeći se gospa da se njezinu gubitku ne pridruži i sramota, pomisli da joj valja ni časa ne časeći naći načina kako da mrtvaca iznese iz kuće; i ne domislivši se ničemu kriomice dozva sluškinju pa pokazavši joj svoju nesreću zaiska u nje savjeta. I sluškinja se čudom začudi i poče ga vući i štipati, pa kada vidje da on ništa ne ćuti reče ono što je i njezina gospodarica rekla, to jest da je on doista mrtav, te joj savjetova da ga valja iznijeti iz kuće.Gospodarica joj reče: »A kamo ga možemo odnijeti da se ujutro, kada ga nađu, ne posumnja da smo ga odavde iznijele?« Sluškinja joj odgovori: »Gospodo, baš sam večeras vidjela pred radionicom našega susjeda stolara neveliku škrinju, pa ako je majstor nije unio u kuću, dobro će nam poslužiti za ovaj naš posao, jer ćemo ga moći u nju metnuti, i ubosti ga dva-tri puta nožem, i tako ga ostaviti. Tko ga nađe, ne znam zašto bi pomislio da je odavde a ne odande tamo me-tnut; čak će pomisliti, jer je mladić na zlu glasu bio, da ga je pri nekom zlodjelu neki njegov neprijatelj ubio i zatim ga u škrinju strpao.« Gospi se svidje sluškinjin savjet, samo se ne složi s tim da ga rane, veleći da joj to duša ni za što na svijetu ne bi mogla podnijeti; i posla je da pogleda je li škrinja još tamo gdje ju je vidjela; ona se vrati i kaza da jest. Sluškinja dakle, kako bijaše mlada i snažna, uz gospodaričinu pomoć natovari Ruggierija na pleća, i pošto gospa pođe naprijed da gleda hoće li tko naići, dođoše do škrinje, i metnuše unutra mrtvaca, i zatvoriše je, i njega ostaviše.Bijahu se nekoliko dana prije u nekoj kući u blizini nastanila dva mla-dića koji su se bavili lihvom pa željni da mnogo zarade a malo potroše, kako im je trebalo pokućstvo, dan prije vidješe škrinju i odlučiše da je

.....»dnesuJbićiako po naći ondie ostane* Ikad se primaše

Četvrti dan - Deseta novela

im se učini ponešto teškom, odnesoše kući i postaviše kraj sobe gdje su im spavale žene, ne pobrinuvši se da je odmah smjeste kako valja; i ostavivši je ondje pođoše spavati.Ruggieri, koji bješe prekomjerno dugo spavao i već probavio napitak i njegovoj se moći otrgnuo, nekako se o jutrenjoj11 probudi; i premda mu se san prekinuo i svijest vratila, ipak mu je u glavi ostala neka omamlje-nost koja ga nije držala samo te noći nego i više narednih dana; i pošto otvorivši oči ništa nije vidio stade pružati ruke ovamo-onamo, te spo-znavši da je u škrinji poče se iščuđavati i sam sebi govoriti: »Sto je ovo? Gdje sam? Spavam li? Ili sam budan? Ipak se sjećam da sam večeras došao u odaju svoje gospe, a sada mi se čini da sam u nekoj škrinji. Što to znači? Nije li se liječnik vratio ili se kakva druga nevolja dogodila pa me gospa, dok sam spavao, ovdje sakrila? Jest, sigurno će tako biti!« I stoga se smiri i stade prisluškivati ne bi li što čuo; i dugo tako ostavši, a nije mu ugodno bilo jer je škrinja bila malena i bolio ga je bok na ko-jemu je ležao, i hoteći se na drugi okrenuti, tako je to spretno učinio, da se leđima odupro o jednu stranu škrinje, a kako je ona nakrivo bila položena, nagnu se i zatim pade; i kada pade stvori veliku buku od koje se probudiše žene koje su spavale u blizini, i obuze ih strah i od straha se pritajiše.Ruggieri se od pada škrinje jako prestraši, no videći da se u padu ona otvorila pomisli da mu je u svakom slučaju bolje izaći nego unutra ostati. Pa što zbog toga jer nije znao gdje se nalazi, i što zbog ovoga, što zbog onoga, poče on tapkati po kući ne bi li našao stube ili vrata kuda bi mogao izaći. Žene koje bijahu budne začuše to tapkanje i počeše pitati: »Tko je tamo?« Kako Ruggieri nije poznavao glasa ne odgovaraše; tada žene stadoše dozivati muževe koji su zbog duga bdijenja tvrdo spavali i nisu ništa od toga čuli; onda žene još prestrašenije ustadoše i izašavši na prozore stadoše vikati: »Držite lupeže, držite lupeža!« Pritekoše oda-svud mnogi susjedi, te tko preko krova, tko odovud, tko odonud, poju-riše da uđu u kuću, a ta buka probudi i one mladiće, te i oni ustadoše. Ruggieri, izvan sebe od čuđenja, nije znao ni kuda ni kamo da pobjegne, Pa ga uhitiše i predadoše u ruke žbirima gradskog kneza koji bijahu tamo na buku dotrčali; i odvevši ga pred kneza, jer su ga svi držali opakim čovjekom, staviše ga odmah na muke, i on priznade da je u li -hvarsku kuću ušao da krade; stoga knez odluči da ga bez odugovlačenja dade objesiti.Ujutro se po cijelom Salernu prosu glas da je Ruggieri uhićen u krađi u kući onih lihvara; dopre glas i do ušiju one gospe i njezine sluškinje, i

Dekameron Četvrti dan - Deseta novela

uradile nisu uradile nego samo sanjale da su uradile; a osim toga zbog opasnosti u kojoj bijaše Ruggieri gospa je ćutjela takvu bol da je od nje gotovo ludjela. A malo poslije polovice treće ure12 vrati se liječnik iz Amalfija i zaiska da mu donesu onaj napitak, jer htjede viđati svoga bolesnika; i našavši prazan vrč podignu veliku graju veleći da u njegovoj kući ništa ne može ostati netaknuto.Njegovu je ženu mučila druga briga pa mu gnjevno odvrati: »Što biste, meštre, rekli za neku veću stvar kada ste toliku buku digli zbog vrča prolivene vode? Zar nema više vode na svijetu?« Meštar joj reče: »Ženo, ti misliš da je ono bila obična voda; a nije tako, nego je ono bio uspavljivi napitak«, pa joj ispripovjedi za što ga je dao pripraviti.Netom žena to začu, objasni joj se u času da je to Ruggieri ispio, pa se njima zato učinilo da je bio mrtav, te reče: »Meštre, mi to nismo znale, pa zato pripravite drugi.« Videći da ne može na ino, meštar dade pri -praviti novi napitak.Malo zatim vrati se sluškinja koja po gospodaričinoj zapovijedi bješe otišla da dozna što se govori o Ruggieriju i reče joj: »Gospodo, o Ruggi-eriju svi loše govore i koliko sam mogla doznati nema nijednoga rođaka ni prijatelja koji mu je priskočio ili mu želi priskočiti u pomoć; i svi su čvrsto uvjereni da će sudac sutra dati da ga objese. I još ću vam nešto kazati: meni se čini da znam kako je Ruggieri stigao u kuću onih limara, a čujte kako. Vi dobro znate stolara pred čijom je kućom bila škrinja u koju smo ga metnule; malo prije on se pošteno porječkao s nekim čija je čini se škrinja bila, jer je taj pitao da mu vrati novac za njegovu škri-nju, a majstor mu je odgovarao da on škrinje nije prodao nego da mu ju je po noći netko ukrao. Onaj mu je na to rekao: >Nije tako, nego si je ti prodao dvojici mladih lihvara; sami su mi to rekli, jer sam je ja noćas u njihovoj kući vidio kada su uhitili Ruggierija<. Stolar mu je odgovorio: >Lažu oni, nisam im ja škrinje prodao, nego su mi je oni prošle noći ukrali; hajdemo do njihi. I tako su oni složno prošli u kuću lihvara, a ja sam se vratila ovamo; pa kao što vidite, tako je Ruggieri bio prenesen tamo gdje su ga našli; ali kako je tamo uskrsnuo, to mi nije jasno.« Gospa tada izvrsno shvati što je posrijedi i kaza sluškinji što je od lije-čnika čula te je zamoli da joj pomogne da spasi Ruggierija, jer ona može ako hoće u isto vrijeme Ruggierija spasiti i njoj obraz sačuvati. Sluškinja reče: »Gospodo, poučite me kako, i ja ću sve od srca rado učiniti.« Gospa kojoj je bilo kao da je na žeravi začas smisli što im je raditi i sve

Ova najprije ode liječniku i plačući mu poče govoriti: »Gosparu, valja mi zamoliti vas da mi oprostite veliku krivnju koju sam vam nanijela.« Vidar reče: »A čime?«Ne prestajući plakati sluškinja reče: »Gosparu, vi znate tko je mladić Ruggieri d'Aieroli; njemu sam omiljela, pa sam što od straha što od ljubavi postala ljetos njegovom draganom; i znajući da sinoć niste kod kuće toliko me molio i kumio da sam ga u vašu kuću dovela da spava sa mnom u mojoj sobi. I budući da je ožednio, nisam znala gdje bih brže došla do vode ili do vina, pa bojeći se da me vaša žena iz blagovaonice ne opazi, sjetila sam se da sam u vašoj sobi vidjela vrč s vodom; i potr-čah po nju, i dadoh mu da je popije, i vrč vratih tamo odakle sam ga i uzela; a čujem da ste zbog toga u kući digli veliku buku. Priznajem da sam zlo uradila, ali ima li koga tko katkada zlo ne počini? Meni je jako žao što sam to učinila, ali ipak vas, budući da je zbog toga i zbog onoga što je slijedilo Ruggieri u opasnosti da život izgubi, kao Boga molim da mi oprostite i da mi dopustite da pođem pomoći, koliko budem mogla, Ruggieriju.«Čuvši je liječnik, premda je bio gnjevan, rugajući se odgovori: »Sama si sebi oprostila, jer si noćas mislila da ćeš imati momka koji će ti dobro kožuh stresti,13 a imala si pospanca; i zato idi i pokušaj spasiti svog dra-gana, a ubuduće se čuvaj da mi ga u kuću više ne dovodiš, jer ćeš platiti i za ovaj i za onaj put.«Kad sluškinja vidje da joj je prvi korak dobro prošao brže-bolje ode u tamnicu gdje bješe Ruggieri i toliko se oko tamničara motala, dok joj on naposljetku nije dopustio da govori s Ruggierijem; i pošto ga je uputila što će odgovoriti sucu ako se želi spasiti toliko je opet navaljivala da su i nju pred suca pustili.On, videći je onako svježu i čilu, prije negoli je sasluša htjede svojim silom jedanput bocnuti tu dobru dušicu,14 a ona se, da je bolje sasluša, nije nećkala; i kad se digla s meljave reče: »Gosparu, zatvorili ste Ruggierija d'Aieroli kao lupeža, a on to nije.« I krenuvši od početka po redu mu cijelu zgodu ispriča kako ga je ona, njegova dragana, uvela u liječnikovu kuću, i kako mu je nehotice dala napitak za spavanje, i kako ga je misleći da je mrtav u škrinju zatvorila, a zatim ono što je čula da su stolar i vlasnik škrinje govorili, i dokaza mu kako je u njoj Ruggieri dospio u kuću onih lihvara.Videći da mu je lako doznati je li to istina sudac prvo upita liječnika je li istina ono o napitku, i dozna da je tako bilo; i zatim pozvavši stolara, i onoga čija je škrinja bila, i lihvare, poslije mnogo okolišanja utvrdi

Dekameron Četvrti dan - Deseta novela

sljetku posla po Ruggierija, i pošto ga upita gdje je prošle noći spavao, ovaj odgovori da ne zna gdje je spavao, ali se dobro spominje da je išao prenoćiti sa sluškinjom meštra Mazzea, i da je u njezinoj sobi ožednio i popio vodu iz vrča, no što se poslije toga dogodilo, sve dok se nije probudio u kući onih lihvara i našao se u škrinji, to doista ne zna. Sucu se ta zgoda jako svidjela, pa zaiska od sluškinje, i Ruggierija, i stolara, i lihvara da mu je više puta ispričaju.Naposljetku se uvjeri da je Ruggieri nevin i oslobodi ga, a lihvare kazni da plate deset unca15 što su ukrali škrinju; i neka nitko ne pita koliko se Ruggieri obradovao svom spasu, a koliko tek njegova gospa. Ona se mnogo puta poslije zajedno s njim i s onom dobrom sluškinjom, koja ga je htjela izbosti nožem, smijala i veselila. A njihova ljubav i njihovi sastanci bili su sve slađi i ljepši; a ja bih htio da i meni tako bude, samo da me u škrinju ne zatvaraju.Ako prve novele tugom zališe srca ljupkih gospa, ova ih zadnja Dione-jeva tako nasmija, osobito kad se spomenu kako je sudac curu šilom bocnuo, da su se mogle posve razvedriti od sućuti koju su im druge pobudile. No kralj, videći da sunce poče žutjeti i da dođe kraj njegovu vladanju, veoma ljubaznim riječima zamoli lijepe gospe da mu oproste što je učinio, to jest što ih je naveo da kazuju tako krute priče kao što su priče o nesretnoj ljubavi; i pošto ih zamoli skide s glave lovor-vijenac i dok su gospe čekale komu će ga predati, on ga nježno položi na pla-vokosu Fiammettinu glavu veleći: - Tebi predajem ovaj vijenac, jer ćeš bolje umjeti nego ijedna druga sutrašnjim danom ove naše drugarice od mučnoga današnjeg dana utješiti.Fiammetta, dugih kovrčavih vlasi što su kao zlato padale na prebijela nježna ramena, i obla posve blistava lica na kojemu su se miješale prave boje: snježnih ljiljana i grimiznih ruža, s dva crna oka kao u sokola i s ustašcima kojih su usne bile nalik dvama sitnim rubinima, smiješeći se odgovori: - Filostrato, ja ga rado uzimam; i da još bolje spoznaš ono što si uradio, hoću i naređujem već sada da se svatko pripremi da sutra kazuje o onom stoje nekoga ljubavnika, nakon mnogih prijekih i kobnih nevolja, sretno zadesilo. - Taj prijedlog svima bješe po volji; a ona tada dozva starostu te se s njim o svemu potrebnom dogovori, i ustavši cijelu družbu veselo otpusti do večere.Neki se od njih dakle raziđoše po perivoju kojega ljepota ne bijaše takva da bi brzo dojadila, neki odoše prema mlinovima koji su izvan njega mljeli, i tko ovdje tko ondje, svatko se po različitim željama različito stade zabavljati do večere. A kad dođe vrijeme večeri, svi se kao i obi-

ženi večeraše. I ustavši od večere, kao i obično počeše plesati i pjevati; i dok je Filomena vodila ples, kraljica reče: - Filostrato, ne kanim se udaljavati od svojih prethodnika, nego kao što su oni činili i ja hoću da se po mojoj zapovijedi zapjeva neka pjesma; pa jer sam uvjerena da su tvoje pjesme nalik tvojim novelama, da nam tvoje nesreće još koji dan ne bi pokvarile, zapjevaj nam sada onu koja ti je najdraža. Filostrato odgovori da rado hoće; i bez oklijevanja poče ovako pjevati:

Pokazujem kroz suze koliko srce s razlogom mi jada: izda ga Amor što mu vjeru zada.

Amore, kadno prvi put u njegati metnu onu s koje gorko patim,ne nadajuć se spasu,tako ga njenim krepostima zasuda prezre svaku muku što je zatimu moju dušu dosta(da ojađena osta)zbog tebe došla; ali svoju sadapoznajem grešku, i to ne bez jada.

Njegove varke postao sam svjestan kad vidjeh da me ostavila ona gdje mi se nade sviše; jer kad zamišljah da sam ponajviše milosti njene sluga kom je sklona, ne sluteć patnje duge buduće moje tuge, spazih da drugoj ljubavi je rada: iz grudi mene prognala je tada.

Kad spoznah da iz grudi sam joj prognan,u bolan plač se moje srce zavi,i još u njemu stoji;proklinjem često dan i sat u kojinjezino ljupko lice mi se javiu previšnjoj ljepoti i plamenoj krasoti.

Sad moja vjera, gorljivost i nada podnose kletvu duše koja strgate-..

Dekameron Peti dan - Uvod

Koliko bol bez utjehe je moja,toliko bolnim, gospodaru, vičemglasom da možeš čuti;velim ti, rako žeže čemer kruti,da smrti kao manjoj patnji kličem.Nek pristupi, i momuživotu grubom, zlomuučini kraj i moju srdžbu svlada;jer gdje god odem, manja muka vlada.

Nikakve druge utjehe ni putane osta mi u tuzi osim smrti.Stog odmah je uputi,Amore, da okonča jad mi ljutii bijedni život s moga srca sprti.Učini to, jer nećuotetu vratit sreću;nek se veseli mojoj smrti mlada,kao što s novim ljubavnikom sklada.

Balado moja, ako tebe nitkone mogne pjevat, to me malo mori;tek ja te mogu znati.Želim ti samo jednu dužnost dati:Amora nadi, pa mu samom zborikoliko mi je ružantaj život grk i tužan,moleć da nade bolju luku, kadapoloži nas, jer to mu na čast spada.

Riječi ove pjesme1 veoma jasno pokazaše kakva je Filostratova duša i zbog čega: a možda bi još više pokazalo lice one gospe koja je plesala, da sve gušća tama noći nije skrila rumenilo koje joj udari u lice. No pošto on2 svoju pjesmu dokonča, pjevali su još mnoge druge, sve dok nije došlo vrijeme počinku; a tada se po kraljičinoj zapovijedi svaka povuče u svoju odaju.

SVRŠAVA ČETVRTI DAN DEKAMERONA I POČINJE PETI U KOJEMU SE POD FIAMMETTINIM VLADANJEM PRIPOVIJE-DA O ONOM ŠTO JE NEKOGA LJUBAVNIKA, NAKON MNO-

GIH PRIJEKIH I KOBNIH NEVOLJA, SRETNO ZADESILO.

Istok se već bijaše sav zabijelio i ogranule zrake rasvijetlile cijelu našu polukuglu, kad potaknuta slatkim pjevom ptičica koje su novi dan po grmlju radosno i raspjevano slavile1 Fiammetta ustade i sve druge i tri mladića dade pozvati pa sišavši lakim korakom na livade, sa svojom družbom niz prostranu ravnicu po rosnoj travi, raspravljajući o svemu i svačemu sve dok sunce nije dobrano odskočilo zabavljajući se od-šeta. Ali osjetivši da sunčane zrake već peku, upraviše korake prema svom boravištu; i stigavši tamo od lakog se umora izvrsnim vinima i slatkišima osvježiše, a zatim se u svom krasnom vrtu do ručka zaba -vljahu. Dotle je obazrivi starosta pripremio sve što je potrebno, pa kad dođe čas, pošto nekoliko poskočnica i baladu-dvije otpjevaše, po kraljičinoj zapovijedi veselo sjedoše za stol. Kad objedovaše u radosnu raspoloženju, ne zaboravljajući uobičajeno plesanje, uz svirku glazbala i pjesme zaplesaše nekoliko puta. Nakon toga sve ih otpusti kraljica dok ne prođe vrijeme počinka; neki od njih na spavanje odoše, a ostali se i dalje u krasnom perivoju zabavljahu. No svi se po devetoj uri 2 na kraljičinu želju kao i obično pokraj studenca skupiše; i pošto kraljica sjede pro tribunali,3 pogleda Panfila i smiješeći se zapovjedi mu da počne kazivanje novela sa sretnim završetkom.4 On se tomu rado po-kori i ovako prozbori.

Dekameron Peti dan - Prva novela

Prva novelaKimon od ljubavi postane razboriti i na moru otme svoju gospu

Ifigeniju; na Rodu ga bace u tamnicu, odakle ga Lizimahizvuče i iznova s njim otme Ifigeniju i Kasandru sa svadbe,

pobjegavsi s njima na Kretu; i pošto im tamo postanu ženama,s njima se vrate svojim kućama.

Mnoge mi novele, ljupke gospe, padaju na um da ih pripovijedam i s nama počnem tako radostan dan kao što će ovaj bit; a jedna mi je od njih osobito srcu prirasla, jer ćete u njoj moći razabrati ne samo sretan završetak radi kojega počinjem pripovijedati, nego i koliko je božan-ska, koliko silna i kolikoga dobra puna Amorova moć koju mnogi, ne znajući što govore, s nepravdom obescjenjuju i osuđuju; 1 a to će vam biti veoma milo, ako se ne varam, jer vjerujem da ste zaljubljene. Dakle (kako smo jednom čitali u drevnim ciparskim ljetopisima} 2

živio na otoku Cipru neki čovjek vrlo plemenita rada koji se zvao Aristip, bogatiji nego ijedan od njegovih zemljaka svim prolaznim do-brima, a bio bi i najsretniji da ga u nečemu sudbina nije ucvilila. A evo što bijaše: među svojom djecom imaše on i jednoga sina koji je rastom i ljepotom sve mladiće nadmašivao, ali bijaše gotovo slabouman, bez nade u ozdravljenje; njegovo pravo ime bijaše Galeso, ali zato što mu ni učiteljev trud, ni očeva milovanja, ni batine, ni bilo čije nastojanje nisu mogli u glavu utuviti ni cigla slova niti ikakav odgoj, i zbog njegova tvrda i sirova govora te ponašanja kakvo bi prije dolikovalo životinji negoli čovjeku, gotovo kao za porugu zvahu ga Kimon,3 što u njihovu jeziku otprilike znači živina. Otac je s teškom mukom podnosio nje -gov beznadni život, i pošto već izgubi svako ufanje u njega, da mu ne bude sveđ pred očima taj uzrok jada, naredi mu da ode na selo i da tamo s težacima živi; to Kimonu bijaše jako po ćudi, jer su mu miliji

Otišavši dakle Kimon na selo i baveći se tamo težačkim poslovima, dogodi se da jednoga dana, kad već minu podne, dok s toljagom na ramenu obilažaše imanja, zađe u neki šumarak, koji bješe ponajljepši u onom kraju i sav bujno olistao, jer bijaše mjesec svibanj. Dok je tako išao kroza nj, dobra ga sreća nanese na livadicu okruženu visokim dr-većem, kojoj je u dnu žuborio krasan i svjež izvor,4 i pokraj njega vidje kako na zelenoj travi spava prelijepa mladica u tako tankoj odjeći da gotovo ništa nije skrivala od snježne puti, i bijaše samo od pojasa na niže pokrivena bijelim i lakim pokrivačem; a njoj do nogu spavahu još dvije djevojke i jedan momak, služinčad te mladice. Kada je Kimon ugleda,5 kao da nikad prije ženskoga lika nije vidio, podbočivši se svojom toljagom i ništa ne govoreći uze je pozorno s golemim divljenjem promatrati; i u grubim grudima, u kojima ni ti suće pouka nisu mogle ucijepiti ni truna uljuđenosti, oćutje kako mu se budi neka misao koja mu u tupoj i sirovoj pameti govoraše da je to najljepše biće što ga je ikad živ čovjek vidio. I zatim poče razabirati njezine pojedinosti, diveći se vlasima koje mu se učiniše da su od zlata, čelu, nosu i ustima, grlu i rukama i ponajvećma tek propupalim grudima; i tako postavši u času od težaka poznavalac ljepote, iznad svega zaželje u sebi da joj vidi oči koje su, otežale od duboka sna, bile sklopljene; i da bi ih vidio više puta htjede da je probudi. Ali kako mu se činilo da je mnogo ljepša od drugih žena koje je prije vidio, posu-mnja da nije koja božica6 a ipak je toliko razbora imao te je sudio da je ono što je božansko dostojnije poštovanja negoli zemaljsko, pa se zato uzdržavao, čekajući da se ona sama probudi; i premda mu se činilo da predugo čeka, ipak, obuzet neobičnom slašću, nije mogao otići. Dogodi se da se nakon duga vremena djevojka, koja se zvala Ifigenija,7

probudi prije svojih pratilaca, pa kad podiže glavu, i otvori oči, i pred sobom ugleda Kimona naslonjena na toljagu, začudi se jako i reče: »Kimone, što tražiš po ovoj šumi u ovo vrijeme?« Kimona su, što po njegovu liku, što po njegovoj neuglađenosti, što po očevu plemstvu i bogatstvu, gotovo svi u tom kraju poznavali. On ništa ne odgovori na Ifigenijine riječ; ali čim joj vidje otvorene oči odmah u njih netremice

poče gledati i učini mu se da se iz njih takva blagost krili8 te ga ispunja dotad nekušanom slašću. videći to mladica poboja se da ga to uporno gledanje ne ponese i da joj u svojoj neuglađenosti ne nanese kakvu sramotu; stoga pozva svoje sluškinje i skoči na noge veleći: »Kimone, ostaj zbogom.« Kimon joj tada odgovori: »Poći ću s tobom.«

Dekameron Peti dan - Prva novela

nikako ga nije mogla od sebe odagnati sve dok je do kuće nije otpra -tio; i odanle ode on očevoj kući i izjavi da se ni za što na svijetu neće više vratiti na selo; i premda to bijaše teško ocu i njegovima, ipak ga pustiše da ostane i počekaše da vide koji ga je razlog nagnao da se predomisli.Budući da u Kimonovo srce, kamo nikakav nauk nije mogao prodri -jeti, bješe prodrla po Ifigenijinoj ljepoti Amorova strijela, u kratko vrijeme mladić izmijeni način rasuđivanja na veliko čudo svoga oca i sve svojte i svih onih koji su ga poznavali. Prvo zaiska od oca da mu nabavi odjeću i sve ostale urese kao što imaju njegova braća, i otac mu radosno ispuni želju. Zatim, družeći se s otmjenim mladićima i slušajući o ponašanju koje dolikuje plemićima a osobito zaljubljenim, najprije i na najveće divljenje sviju u vrlo kratko vrijeme ne samo što prva slova nauči, nego ugledan među obrazovanima postade. I malo poslije, a svemu tomu bijaše uzrok ljubav prema Ifigeniji, ne samo što grub i prost govor u uljuđen i gradski preobrazi, nego postade majstor u pjevanju i glazbi, a u jahanju i u svim bojnim umijećima, kako ko-pnenim tako pomorskim, veoma vješt i neustrašiv postade. I ukratko, da se ne zadržavam kazujući sve pojedinosti o njegovim vrlinama, ne prođoše ni četiri godine otkad se bješe zaljubio, a on ispade ljubazniji, i uljudniji, i obdareniji osobitim vrlinama nego ijedan drugi mladić na otoku Cipru.Sto da još, ljubazne gospe, o Kimonu kažemo? Svakako ništa drugo osim toga da je one uzvišene vrline, što ih nebo o bijaše usadilo u tu valjanu dušu, zavidna Fortuna bila u najmanji dijelak njegova srca prečvrstim sponama svezala i zatvorila, koje je sve Amor rastrgao i slomio, jer je mnogo moćniji od nje; i kao podstrekač uspavane spo-sobnosti, svojom ih je moći pomućene mrakom izveo na svjetlo dana, pokazavši tako očito odakle izvlači sebi podložne duhove i kamo ih svojim žarom vodi.Premda je Kimon ljubeći Ifigeniju katkad pretjerivao kao što svi mladi ljubavnici rade, ipak je Aristip, uzevši u obzir da ga je Amor od ovna učinio čovjekom, ne samo strpljivo sve podnosio, nego je i svim nje-govim željama da u tomu ustraje udovoljavao.No Kimon, koji je odbijao da ga zovu Galeso spominjući se kako ga je Ifigenija zvala, htjede svojoj želji dati čestit konac, pa je više puta pokušavao skloniti Ifigenijina oca Cipsea da mu je za ženu dade, ali mu je Cipseo sveđer odgovarao da ju je obećao Pazimundi, plemenitu mladiću s otoka Roda,9 kojemu ne misli vjerom krenuti.T 1_____1 __ ____:L1:Y:1- _ _ . . ? ■

poslao po nju, Kimon reče sam sebi: »Sad je vrijeme da pokažem, o Ifigenijo, koliko te ljubim. Po tebi sam postao čovjekom; i mognem li tebe imati ne sumnjam da ću postati slavniji od nekoga boga; a pou -zdano ću te imati ili ću umrijeti.«I rekavši tako potajno skupi nekoliko mladih plemića svojih prijatelja, i kriomice opremivši brod svim potrebnim za pomorski boj, otplovi na more čekajući lađu koja moraše Ifigeniju odvesti na Rod njezinu mužu. I pošto je njezin otac iskazao mnoge počasti prijateljima ženika, otisnu se ona na more, a oni okrenuše pramac prema Rodu i odjedriše. Kimon nije spavao; naredni ih dan svojim brodom sustiže i s pramca iza glasa onima koji bijahu na Ifigenijinoj lađi viknu: »Zaustavite se i spustite jedra, ili se pripremite da vas porazimo i potopimo.« Kimonovi protivnici bijahu već iznijeli oružje na palubu i za obranu se spremahu; stoga Kimon nakon onih riječi dohvati željeznu čakiju, na krmu je Rođanima koji su žestoko jedrili nabaci i silom je pramcu svoga broda privuče; i srčan kao lav, ne čekajući da ga itko slijedi, na rodsku lađu skoči kao da mu nitko ništa ne znači; i podboden ljubavlju čudesnom snagom među neprijatelje s nožem u ruci zađe i bodući sad jednoga sad drugoga stade ih kao ovce klati.10 Videći to Rođani polo-žiše oružje i gotovo jednoglasno se predadoše.Njima Kimon reče: »Momci, nije me pohlepa za plijenom ni mržnja prema vama nagnala da krenem iz Cipra i oružanom vas rukom na -sred mora napadnem. Ono što me na to potaknu od neprocjenjive je vrijednosti za mene, a vi mi to lako možete prepustiti u miru: a to je Ifigenija koju više od svega na svijetu ljubim, pa kad je od njezina oca nisam mogao u miru i kao prijatelj dobiti, ljubav me prisili da je od vas kao neprijatelj i s oružjem u ruci osvojim. I stoga želim da joj budem ono što je za nju imao biti vaš Pazimunda: dajte mi je i pođite s Božjim blagoslovom.«Momci ne htjedoše milom, ali natjerani silom uplakanu Ifigeniju Ki -monu predadoše; a on videći je da plače reče: »Plemenita gospo, ne tuguj; ja sam tvoj Kimon koji te po svojoj dugotrajnoj ljubavi više zavrijedio nego Pazimunda po zadanoj vjeri.«I pošto je prekrca na svoj brod ne dotaknuvši ništa drugo na rodskoj lađi, Kimon se zatim vrati svojim drugovima, a njih pusti da odu. Ki-mon se dakle, sretniji nego itko na svijetu što zarobi tako dragocjen plijen, pošto ju je rasplakanu dugo tješio, dogovori sa svojim drugo-vima da se odmah ne vrati na Cipar; stoga uz opći pristanak upraviše pramac svoga broda prema Kreti gdje su gotovo svi, a osobito Kimon,

Dekameron

Ifigenijom biti sigurni.Ali Fortuna koja je onako lako dopustila da Kimon dobije Ifigeniju, nepostojana kakva jest, naglo u jad i čemer prevrati neiskazano ve -selje zaljubljenoga mladića. Ne bijahu još ni četiri ure prošle otkako Kimon pusti Rođane, kadli nadošla noć, koju je radosnije nego ikada ikoju proživljenu očekivao, donese sa sobom žestoko i olujno vrijeme koje nebo oblacima a more pogubnim vjetrovima napuni; stoga niti je tko znao što valja raditi ni kamo krenuti, niti je tko mogao na palubi opstati da i u čemu bude od koristi. Ne treba ni pitati kako se zbog toga Kimon rastužio. Činilo se da su bogovi uslišali njegovu želju samo zato da mu što teža bude smrt, za koju bi prije bez nje malo mario. II njegovi su se drugovi isto tako jadali, ali više od svih jadaše se Ifigeni-ja, glasno plačući i na svaki udar vala drhteći; i u svom plaču teško je proklinjala Kimonovu ljubav i prekoravala njegovu drskost, tvrdeći da se to olujno nevrijeme rodilo samo zato što bogovi nisu željeli da on, koji ju je protiv njihove volje htio uzeti za ženu, uživa u svojoj preu -zetnoj želji, nego da prvo vidi njezinu smrt, a zatim da i sam bijedno pogine.

U takvu i još gorem jadikovanju, dok je vjetar svakog časa postajao sve jači, a mornari nisu znali što da rade ni kako da odrede kamo plove, u blizinu otoka Roda stigoše; i ne znajući stoga da to bijaše Rod upeše sve snage da se kopna dohvate i spase život. Sreća im u tomu bijaše sklona, i navede ih u neki maleni zaton gdje se malo prije njih bješe sklonila i rodska lađa koju Kimon bijaše pustio; i tek ujutro, kad je svanula zora i pomalo se nebo razvedrilo, opaziše da su bačeni na otok Rod i da se možda na strelomet od njih nalazi lađa koju su dan prije bili pustili. Ražalošćen preko mjere od straha da mu se ne dogodi ono što mu se i dogodilo, Kimon zapovjedi da se ulože sve sile ne bi li se odanle izvukli, a onda neka ih sudbina odvede kamo hoće, jer im nigdje nije moglo biti gore nego ondje. I uložiše svu svoju snagu ne bi li otud izašli, ali uzalud: strašan je vjetar puhao u protivnom smjeru, te ne samo što nisu mogli iz malog zaljeva izaći nego ih je, htjeli oni ili ne htjeli, gurao prema kopnu.I čim su mu se primakli, prepoznaše ih rodski mornari, koji su se bili iz svog broda iskrcali; i netko od njih odmah odjuri do obližnjeg sela kamo bijahu mladi rodski plemići otišli, i tamo im ispripovjedi da je oluja Kimona i Ifigeniju s njihovim brodom kao i njih na otok bacila. Čuvši to oni se veoma obradovaše, skupiše mnogo seljaka i hitro stigoše na more; te Kimona, koji se već bješe sa svojima iskrcao

Peti dan - Prva novela

genijom i u selo odvedoše; a odatle, pošto iz grada s golemom četom oružanih momaka dođe Uzimah koji te godine obnašaše vrhovnu vlast među Rođanima, Kimona i sve njegove drugove u tamnicu odvedoše, kako naredi Pazimunda požalivši se rodskom senatu netom bješe čuo glase.Tako jadni i zaljubljeni Kimon izgubi svoju Ifigeniju tek što ju je bio zadobio i samo nekoliko puta poljubio. Ifigeniju prihvatiše mnoge odlične rodske gospe, te se ona oporavi i od žalosti što je bila ugra -bljena i od muke pretrpljene na uzburkanom moru; i kod njih ostade sve do dana ugovorenog za svadbu. Budući da je Kimon dan prije bio pustio mlade Rođane na slobodu, njemu i njegovim drugovima poklo-niše život, što im ga je Pazimunda svira silama nastojao oduzeti, te ih osudiše na doživotnu tamnicu; u njoj su, kako možete zamisliti, tužno tavorili bez truna nade i u kakvo veselje. Međutim, Pazimunda što je više mogao požurivaše buduću svadbu.Fortuna, kao da se pokajala što je nanijela takvu nepravdu Kimonu, pripravi nešto novo za njegov spas. Pazimunda bijaše već dugo nago -varao mlađega po godinama ali jednako vrla brata, koji se zvao Ormi -zda, da se oženi nekom mladom i lijepom plemkinjom iz istoga grada imenom Kasandra, koju je Uzimah nadasve ljubio; a svadba zbog raznih uzroka više puta bijaše odgođena. Videći sada Pazimunda da će uskoro s najvećim veseljem proslaviti svoju svadbu pomisli da bi najbolje bilo kad bi na tom istom veselju, da se izbjegnu novi troškovi i pirovanje, mogao postići da i Ormizda dovede svoju ženu: radi toga s Kasandrinim roditeljima ponovno poče pregovore i sretno ih privede koncu; i zajedno on i brat mu s njima odlučiše da će istoga dana kad Pazimunda dovede Ifigeniju i Ormizda dovesti Kasandru. Čuvši to Uzimah jako se ožalosti, jer uvidje da guši svaku nadu koju je Rojio da će zasigurno dobiti Kasandru kao ženu, ako je ne uzme Ormizda. No, kao razborit čovjek, skrivao je u sebi svoj jad i stao razmišljati kako spriječiti da se to dogodi, i ne nađe drugoga mogućeg puta nego da je otme. To mu se učini izvodljivim s obzirom na njegovu službu, ali i mnogo nečasnijim nego da na toj službi nije bio; ali ukratko, nakon duga oklijevanja, poštenje ustuknu pred ljubavlju, i on odluči ugrabiti Kasandru, pa kud puklo da puklo. Premišljajući tako o družini koju bi u tom pothvatu morao imati i o naumu kojega bi se morao držati, sjeti se Kimona kojega je s drugovima u tamnici držao; i zaključi da u tom poslu boljega i vrednijega druga od njega ne bi mogao naći.

ii toga sljedeće ga noći dacje potajno dozvati u svoju sobu i poče

Dekameron Peti dan - Prva novela

darovima, tako isto veoma mudro iskušavaju njihove vrline, pa im oni koji se iskažu postojanima i ustrajnima u svakoj prilici, kao najvaljani-ji, najvećih nagrada postaju dostojni. Oni htjedoše o tvojim vrlinama jači dokaz imati negoli bi im ga ti mogao dati u uskom krugu doma svoga oca, za kojega znam da je preobilno bogat, pa te prvo ljubavnim bolima od nerazumne životinje, kako sam čuo, učiniše čovjekom; po-slije pak nesrećom i crnom tamnicom htjedoše vidjeti hoće li tvoj duh biti drugačiji nego što je bio kad si se kratko vrijeme radovao dobivenu plijenu. Pa ako je ostao isti kao što je bio, veće ti radosti nisu mogli pružiti od one što se sada spremaju da ti je podare; a da ti se tvoja stara snaga i srčanost vrate, ja ću ti je otkriti. Pazimunda, koji se toliko veselio tvojoj nesreći i tako uporno zahtijevao tvoju smrt, požuruje koliko god može Ifigenijinu svadbu, da bi uživao u plijenu što ga je prvo tebi sklona sudbina bila dosudila pa iznenadno srdita oduzela; a koliko te to mora boljeti, ako je ljubiš kao što vjerujem, lako mogu i sam shvatiti, jer i meni jednako zlo istoga dana kani nanijeti njegov brat Ormizda s Kasandrom, koju iznad svega na svijetu ljubim. Pa da izbjegnemo tolikoj nepravdi i tolikoj nevolji Fortune, ne vidim da nam je ona ostavila ikakva drugoga puta otvorena do kreposti našega duha i naših desnica kojima nam valja dohvatiti mačeve i omogućiti da ti po drugi put ugrabiš svoju, a ja prvi put svoju draganu; stoga, ako ti je, ne velim sloboda, jer znam da ti je bez tvoje gospe malo do nje stalo, nego svoju gospu želiš opet dobiti, znaj da su je bogovi položili u tvoje ruke, ako mi se pridružiš u mom pothvatu.«Te riječi vratiše Kimonu svu izgubljenu srčanost i on ne oklijevajući mnogo s odgovorom reče: »Uzimaše, ni hrabrijeg ni vjernijeg druga do mene nećeš imati u tom pothvatu, ako me u njemu čeka ono što veliš; i stoga naredi što sudiš da mi valja raditi i vidjet ćeš da ću to čudesnom snagom učiniti«Lizimah mu na to reče: »Od danas trećega dana nevjeste će prvi put stupiti u kuće svojih muževa, u koje ćemo podvečer ući, ti sa svojim oružanim drugovima a ja sa svojima u koje se pouzdajem, pa ćemo ih između uzvanika ugrabiti i odvesti na brod koji sam potajno dao opre-miti, pogubivši svakoga tko bi nam se usudio suprotstaviti.« Kimonu se svidje naum te mirno u tamnici počeka do označena dana.Kad dođe dan svadbe, priredi se velik i raskošan pir, i radosna sveča -nost svaki kutak kuće one dvojice braće ispuni. Lizimah, pripremivši sve što je bilo potrebno, Kimona i njegove i isto tako svoje prijatelje,

čas, pošto ih je prije dugim govorom za svoj naum oduševio, podijeli na tri skupine, od kojih jednu oprezno posla u luku da im nitko ne bi spriječio ukrcavanje na lađu kad bude trebalo; a s ostale dvije došavši do Pazimundine kuće, jednu ostavi pred vratima da ih nitko ne bi mogao unutra zatvoriti im izlaz prepriječiti, a s preostalom skupa s Kimonom uziđe uza stepenice. I stigavši u dvoranu gdje su nevjeste s mnogim drugim gospama već sjedile u najljepšem redu za stolom da jedu, stupiše naprijed, prevrnuše stolove na zemlju i svaki ugrabi svoju pa, predavši ih u ruke drugovima narediše im da ih odmah odvedu na spremnu lađu.Nevjeste počeše plakati i zapomagati, a isto tako druge gospe i sluge, i u času sve se vikom i plačem ispuni. Ali Kimon se i Lizimah i njihovi drugovi s isukanim mačevima ne nailazeći ni na kakav otpor, jer im se svi maknuše s puta, povukoše prema stubama; i dok su niz njih silazili, oprije im se Pazimunda koji se s velikom toljagom u ruci na tu buku pojavio, a Kimon ga žestoko rani po glavi i raskoli mu je popola te ga mrtva obori pred svoje noge. Pojurivši mu u pomoć jadni Ormizda također pogibe od Kimonova udarca, a mnoge druge koji se pokušaše približiti raniše i potisnuše Lizimahovi i Kimonovi drugovi. Oni, napu-stivši kuću punu krvi, buke i plača i tuge, bez ikakva otpora zajedno se držeći sa svojim plijenom do lađe stigoše; pošto ukrcaše na nju žene i popeše se i oni i svi im drugovi, dok se obala već punila oružanim ljudima koji su stizali da preotmu žene, spustiše vesla u more i veselo odoše za svojim poslom.A kad stigoše na Kretu, tu ih mnogi prijatelji i rođaci radosno dočeka-še; i oženivši se gospama i priredivši veliko slavlje, veselo su uživali u svom plijenu. Na Cipru i Rodu dugo su zbog njihova čina trajale uzbu-ne i nemiri. Naposljetku, posredovanjem njihovih prijatelja i svojte i na jednom i na drugom otoku, našao se način da se poslije kratka progonstva Kimon s Ifigenijom veselo vrati na Cipar, a Lizimah se jednako s Kasandrom vrnu na Rod; i svaki sa svojom još dugo i sretno poživje na zemlji.11

Dekameron Peti dan - Druga novela

Druga novelaGostanza ljubi Martuccia Gomila, i čuvši da je umro sva se

očajna ukrca sama u čamac koji vjetar zanese u Sušu; nade ga živa u Tunisu i otkrije mu se; a on, kojega je kralj uzvisio zbogdanih savjeta, pošto je uzme bogat se s njom vrača na Lipari.

Čuvši da je okončana Panfilova novela, kraljica je jako pohvali i zatim naloži Emiliji da nastavi pripovijedanje; ona ovako poče: — Svatko se mora onom u čemu vidi nagradu koja prati osjećaje s pravom radovati, pa stoga što ljubav napokon prije zaslužuje radost negoli tugu, s mnogo većim ću užitkom kazujući o ovom predmetu poslušati kraljicu nego što sam se u prethodnom pokorila kralju. Valja dakle da znate, nježne gospe, da blizu Sicilije ima otočić zvan Lipari, 1 gdje je nema tomu dugo živjela prekrasna mladica zvana Gostanza, rođena u plemenitoj obitelji s toga otoka; u nju se zaljubi mladić s istog otoka po imenu Martuccio Gomilo, a bijaše vrlo ljubazan, i dobro odgojen, i valjan u svom zadatu. I ona za njim isto tako planu, te se dobro osjećala samo onda kada ga je vidjela; i želeći Martuccio da se njom oženi u njezina je oca zaiska, a on mu odgovori da mu je zato što je siromašan neće dati. Martuccio se ogorčen što je zbog siromaštva bio odbijen opremivši brodicu zakle nekim svojim prijateljima i rođacima da se neće vratiti na Lipari dok se ne obogati; i otišavši odatle poče gusariti2 uz obale Berberije3 pljačkajući svakoga tko je bio slabiji od njega: u tom mu sudbina bijaše sklona, da je sam znao odrediti mjeru svojoj sreći. Ali njemu ne bijaše dovoljno što su kratko vrijeme on i drugovi mu postali vrlo bogati, pa dok su iskali kako da se i prebogate, dogodi se da ga neke saracenske galije, nakon duge obrane, zajedno s drugovima uhitiše i opljačkaše, i pošto ih veći dio Saraceni podaviše i brod im potopiše, njega odvedoše u Tunis ibaqš_e,

Na Lipari donesoše, ne jedna ili dvije nego mnoge i različite osobe, glas da su svi oni koji su bili s Martucciom na lađici izginuli. Kada mladica koja je preko mjere bila Martucciovim odlaskom ožalošćena dozna da je i on s drugima umro, dugo je plakala i u sebi je odlučila da skonča život; no kako joj srce nije moglo podnijeti da sama sebi nasilno zada smrt, smisli neobičan ali siguran način da umre: i izašavši jedne noći potajno iz očinske kuće dođe u luku i slučajno malo podalje od drugih brodica nađe čamac nekih ribara, na kojemu još bijahu jarbol, jedro i vesla, jer se upravo tada s njega bijahu iskrcali gospodari. Pošto se na nj žurno pope i veslima malo otisnu na more, kako je znala nešto mor-narskog umijeća kao što gotovo sve žene na tom otoku 4 znaju razape jedro i odbaci vesla i kormilo i posve se prepusti vjetru nadajući se da će ili vjetar neminovno čamac bez tovara i bez kormilara prevrnuti, ili da će njime udariti o neku hrid i razbiti ga, i tako se ona, sve kad bi i htjela, neće moći spasiti nego će se utopiti; i pokrivši glavu plaštem plačući na dno čamca leže.No sve se dogodilo drugačije negoli je ona predmnijevala: jer budući daje vjetar koji je puhao bio sjevernjak i to vrlo blag, i more bilo go-tovo mirno a čamac se dobro držao, idućega dana nakon noći kad se na nj ukrcala, podvečer je gotovo sto milja iznad Tunisa na žal blizu grada zvanog Suša5 donese. Mladica nije ni znala da je bila više na kopnu nego na moru, jer je cijelo vrijeme ležala i ni za što na svijetu nije namjeravala dići glavu.Slučajno bijaše na obali, kad čamac udari u žalo, neka sirota žena koja je sa sunca skupljala mreže svojih ribara. Kad ugleda čamac, začudi se kako su dali da se čamac tako napetih jedara nasuče; i pomislivši da su u njemu ribari pozaspali, priđe čamcu i u njemu nikoga do one mladice ne vidje; i kako je ona čvrsto spavala, zazva je više puta i, kad ie napokon probudi i po odijelu prepozna da je kršćanka, govoreći talijanski upita je kako to da je sama samcata u tom čamcu onamo doplovila. Čuvši talijanski jezik djevojka posumnja nije li je protivan vjetar vratio na Lipari; i skočivši smjesta na noge pogleda naokolo, i ne prepoznavajući kraja, a videći da je na kopnu, upita onu dobru ženu

gdje je.Dobra joj žena rada odgovori: »O kćeri moja, ti si na domak Suše u Berberiji.«Kad je to čula mladica, sva tužna što joj Bog ne htjede smrt poslati, Pobojavši se sramote i ne znajući što da čini sjede pokraj čamca i plakatL Kad to vidje onajiobra žena obuze je samilost i toliko je

Dekameron

ona ne kaza kako je onamo bila stigla; pa kad je dobra žena čula da je još natašte, prinese joj svoga tvrdoga kruha i nekoliko ribica i vode i toliko je nuđaše dok ona malo ne pojede. Zatim Gostanza upita dobru ženu tko je da tako govori talijanski; ona joj reče da je iz Trapanija6 i da se zove Carapresa i da tu služi u nekih ribara kršćana. Mladica, čuvši riječ >Carapresa<,7 koliko god je tužna bila i nije ni sama znala što je na to ganu, u sebi stade smatrati dobrim predznakom što je to ime čula i poče se nadati ne znajući čemu i pomalo ugušivati želju za smrću; i ne odavajući se ni tko je ni odakle je ljubazno umoli onu dobru ženu da se za ljubav Božju smiluje na njezinu mladost i da je svjetuje kako se može zaštititi da joj tko sramotu ne nanese.Kad je ču Carapresa, kako i dolikuje dobroj ženi, ostavivši je u kolibi brzo pokupi svoje mreže i vrati se k njoj, i omotavši je svu svojim ogrtačem sa sobom je u Sušu povede; a kada stiže tamo reče joj: »Go-stanza, povest ću te u kuću vrlo čestite Saracenke koju sam u njezi-nim potrebama često posluživala, a žena je stara i milosrdna; ja ću te njoj preporučiti što bolje mogu i veoma sam sigurna da će te rado primiti i s tobom kao s kćeri postupati, a ti ostani s njom i potrudi se što bolje znaš i umiješ da joj služiš i da joj u volju uđeš, sve dok ti Bog bolju sreću ne udijeli«; i kako reče tako učini.Kad je ču ona gospa, koja je već stara bila, pogleda mladicu u lice, i poče plakati, i prigrlivši je poljubi je u čelo, i zatim je uze za ruku i odvede u svoju kuću, u kojoj je ona s nekoliko drugih žena boravila bez ijednog muškarca, a sve su svojom rukom od svile, od palminih niti i od kože različite stvari izrađivale. Od njih mladica za kratko vrijeme nauči neke od tih radova i zajedno s njima poče raditi, i ubrzo steče toliku milosti ljubav one dobre gospe i drugih, da je to bilo pra-vo čudo; i u kratkom roku, pošto su joj one pokazivale, njihov jezik nauči.8

Tako je dakle mladica boravila u Suši, a kod njezine su je kuće oplaki-vali kao izgubljenu i mrtvu, i dogodi se, dok je u Tunisu vladao kralj po imenu Meriabdela,9 da je neki mladić iz Granade,10 visoka roda i jako moćan, tvrdeći da tunisko kraljevstvo njemu pripada, skupio veliku vojsku i navalio na tuniskoga kralja da ga protjera iz kraljevstva. Ti događaji dopriješe do ušiju Martucciu Gomitu u tamnici, koji je dobro znao berberski jezik,11 i dočuvši da se tuniski kralj svim snagama priprema za obranu reče jednomu od onih koji su njega i njegove drugove čuvali: »Kada bih mogao govoriti s kraljem imao bih hrabrosti da mu dadem takav savjet te bi on pobijedio u ratu.«

Peti dan - Druga novela

stoga kralj zapovjedi da mu Martuccia dovedu; i kad ga on upita kakav je njegov savjet, ovako mu odgovori: »Gospodaru moj, ako sam dobro nekada dok sam u ove krajeve zalazio promotrio na koji način svoje bitke vodite, čini mi se da se više služite strijelcima nego drugima; i stoga, kad bi se moglo nekako postići da strijelcima vašeg protivnika ponestane streljiva, a da ga vaši imaju u izobilju, jamčim da biste u ovom boju pobijedili.«Njemu kralj odgovori: »Nema dvojbe, kad bi se to moglo učiniti, ja bih se smatrao pobjednikom.«Nato Martuccio reče: »Gospodaru moj, ako vi samo hoćete, lako će se to učiniti, a poslušajte kako. Valja vam izraditi12 za lukove vaših stri-jelaca mnogo tanje tetive negoR su one koje obično svi rabe, a zatim strijele napraviti tako da im urezi budu dobri samo za te tanke teti ve; a ovo valja obaviti u takvoj tajnosti da vaš protivnik to ne dozna, jer bi on tome doskočio. A razlog zašto vam to velim jest ovaj: kad strijelci vašega neprijatelja izbace svoje streljivo i naši svoje, vi znate da će vašim neprijateljima valjati da za vrijeme bitke pokupe ono što su vaši odapeli, a našima će valjati da pokupe njihovo; ali protivnici neće moći upotrijebiti streljivo koje su vaši odapeli zbog malih ureza u koje neće stati debele tetive, dok će se vašima dogoditi protivno s neprijateljskim streljivom, jer će se o tanku tetivu lako moći zapeti strijela sa širokim urezom: i tako će vaši imati streljiva u izobilju, dok će ga njima uzmanjkati.«Kralju, koji je bio uman gospodin, svidje se Martucciov savjet i poslu-šavši ga u cijelosti po njemu u ratu pobijedi; stoga Martuccio uđe u veliku njegovu milost i naravno postiže visoke časti i bogatstvo. Glas o tome proširi se po svoj zemlji, i Gostanzi doprije do ušiju da je živ Martuccio Gomito kojega je ona tako dugo mrtvim smatrala; stoga ljubav prema njemu koja je u njezinu srcu već bila oslabila iznenada planu novim plamenom i postade još većom, a mrtva nada uskrsnu. Zato ispripovjedi onoj dobroj ženi kod koje je boravila cijelu svoju zgodu i reče joj da želi ići u Tunis da svoje oči nasiti onim za čim su im uši primljenim glasima želju probudile. Ona mnogo pohvali njezinu želju; i kao da joj je majka, ukrca se s njom na brod i otplovi u Tunis, gdje je s Gostanzom s puno počasti u kuću primi neka njezina rodica. Pošto je s njom pošla i Carapresa, nju posla da vidi što se o Martucciu može doznati; i kada dozna da je živ i na visoku položaju i njoj to do-javi, ona plemenita gospa htjede sama Martucciu javiti da mu je došla njegova

kuću došao neki tvoj sluga s Liparija i tamo bi htio potajno s tobom govoriti, pa sam stoga došla sama k tebi da ti to javim, jer se nisam ni u koga pouzdavala, a on je tako želio.«

Martuccio joj se zahvali i za njom pođe njezinoj kući.Kad ga mladica ugleda, od radosti samo što joj srce ne puče, i ne mo-gavši se suzdržati odmah raširenih ruku potrča k njemu i obisnu mu se o vrat, i od ganuća zbog minulih nevolja i sadašnje radosti, ne smože ni riječi reći nego tiho poče plakati. Martuccio ugledavši mladicu za-čuđeno malo zastade a onda uzdišući reče: »O Gostanzo moja, jesi li mi živa? Davno sam već čuo da si nestala, i nitko u našem kraju ništa o tebi nije znao<; i rekavši to tiho plačući zagrli je i poljubi. Gostanza mu ispripovjedi sve svoje nezgode i časti koje joj je iskazala plemenita gospa kod koje je obitavala.Martuccio se nakon duga razgovora od nje odijeli, i ode svom gospo-daru kralju, i sve mu ispripovjedi, to jest svoje i djevojčine doživljaje, nadodavši da se s njegovim dopuštenjem kani po našem vjerozakonu 13 s njom oženiti. Kralj se začudi svemu tomu i pošto dade dozvati dje -vojku i od nje ču da je sve bilo onako kako je Martuccio kazivao reče: »Dakle, doista si ga zaslužila kao muža!« I zapovjedivši da se prinesu prekrasni i bogati darovi, dijelom ih dade njoj a dijelom Martucciu, dopustivši im da učine između sebe ono što im je oboma najmilije bilo.Pošto Martuccio iskaza veliko poštovanje plemenitoj gospi kod koje je Gostanza obitavala, i zahvali joj se za sve usluge koje je iskazala djevojci, i bogato je obdari kako joj je priličilo i preporuči je Bogu, uz mnoge Gostanzine suze ode; i zatim se s kraljevim dopuštenjem ukr -caše na brodicu, i s njima Carapresa, te se s povoljnim vjetrom vratiše na Lipari, gdje bješe takva divna svečanost, da se to ne može ispričati. Tu se Martuccio s njom vjenča i priredi velik i sjajan pir; i zatim su zajedno u miru dugo uživali u svojoj ljubavi.

Peti dan - Treća novela

Treća novelaPietro Boccamazza bježi s Agnolellom, namjeri se na

razbojnike; djevojka bježi kroz šumu i stiže do nekog dvorca;Pietra uhite, ali bježi razbojnicima iz ruku i nakon raznih

nezgoda prispijeva u dvorac gdje je bila Agnolella; i pošto se snjom vjenča vraća se u Rim.

Ne bješe nikoga među njima tko ne pohvali Emilijinu novelu; kad kraljica vidje da je ona dokončana okrenu se Elissi i naredi joj da nastavi; ona, željna da posluša, poče:— Meni, ljupke gospe, pada na um strašna noć koju je provelo dvoje nerazboritih ljubavnika; no jer je za njom slijedilo mnogo radosnih dana, rado ću vam o njoj kazivati, budući da se slaže s našim predmetom. U Rimu, koji je danas rep kao što je nekada bio glava svemu svijetu1, živio nema tomu dugo2 mladić po imenu Pietro Boccamazza,3 iz vrlo ugledne rimske kuće, koji se zaljubio u prekrasnu i ljupku mladicu po imenu Agnolella, kćer nekoga čovjeka koji se zvao Gigliuozzo Saullo,4 pučanina ali Rimljanima vrlo dragog. I ljubeći je tako je znao postupati, te mladica poče jednako njega ljubiti kao on nju. Pietro, žarkom ljubavlju gonjen i ne hoteći trpjeti strašnih muka koje mu žudnja zadavaše, zaiska njezinu ruku; a kad njegova svojta to dozna, svi se sjatiše k njemu i jako pokudiše to što kani učiniti; a s druge strane poručiše Gigliuozzu Saullu da nipošto ne posluša Pietrovih riječi, jer ako to učini, neće ga nikada smatrati ni prijateljem ni svojtom.Pietro, videći da mu je prepriječen jedini put kojim je mislio udovoljiti svojoj žudnji, umalo ne svisnu od bola; a da je Gigliuozzo na to pristao, bio bi se njegovom kćeri oženio i protiv volje svekolike svojte. Ali u srcu ipak odluči da će to učiniti, ako mladica pristane; pa kad je po glasniku doznao da joj je to po yolji dogovori se s njom da s njim iz Rima pobjegne.

Dekameron

te se uputiše prema Alagni,5 gdje je Pietro imao neke prijatelje u koje se mnogo pouzdavao; i jezdeći tako nemahu vremena da svadbu proslave jer se bojahu da će ih slijediti, te putem o svojoj ljubavi raspravljahu i često jedno drugo cjelivahu.Ali kako Pietro nije dobro puta6 poznavao, kad se udaljiše od Rima kojih osam milja7 umjesto da se drže desno dogodi se da oni udariše lijevom cestom; i nisu jahali više od dvije milje, kadli se približiše nekom dvorcu8

odakle, čim ih ugledaše, izađe dvanaest momaka. I kad su bili već sasvim blizu, opazi ih mladica i povika: »Bježimo, Pietro, napadoše nas!« i što je brže mogla okrenu prema gustoj šumi9 svoje kljuse, pritiskujući ga ostrugama i držeći se za oblučje. A kljuse je, osjećajući kako ga podbada, jezdeći kroz tu šumu trošaše.Pietro, koji je više promatrao njezino lice negoli put pred sobom, nije tako brzo spazio kako dolaze oni momci, i dok se on ne ugledavši ih osvr-tao da vidi odakle dolaze, oni ga sustigoše, i uhvatiše, i natjeraše ga da s kljuseta sjaše; a kad ga upitaše tko je i on im to reče, počeše se oni među sobom dogovarati veleći: »Ovaj je prijatelj naših neprijatelja: što drugo možemo s njim uraditi nego uzeti mu odjeću i konja i objesiti ga uprkos Orsinijima10 o prvi hrast?«I pošto se s tim složiše, bijahu naredili Pietru da se svuče; dok se on svlačio sluteći kakvo zlo ga čeka, dogodi se da na njih iznenada navali više od dvadeset i pet momaka vičući: »Pobijmo ih, pobijmo ih!« Iznenađeni time, ovi se okaniše Pietra i počeše se braniti, ali videći da ih je mnogo manje nego napadača, nagnuše bježati, a ovi ih pognaše. Kad to Pietro vidje brže zgrabi svoje stvari, i uzjaha kljuse, i zapraši svom brzinom onim putem kud je vidio da je bila pobjegla mladica. Ali ne videći u šumi ni staze ni puta, i ne razabirući u njoj ni konjskoga traga, pošto mu se učini da je na sigurnom i izvan dohvata onih koji su ga bili uhitili i onih dru-gih koji su ih bili napali, ne našavši svoje dragane nadasve rasužen poče plakati i sad ovamo sad onamo po šumi hoditi dozivajući je; ali mu nitko nije odgovarao, a on se nije usuđivao vratiti i idući naprijed nije znao kamo će stići; s druge pak strane bojao se šumskih zvijeri u isti mah i za se i za svoju ljubljenu, te mu se neprestano činilo da vidi kako je vuk ili medvjed razdire.Tako je išao nevoljni Pietro cijeli dan po toj šumi vičući i zovući, i pone-kad idući natrag kad je mislio da se naprijed kreće; i već je, što od vike, što od plača, što od straha, što od duga posta, bio toliko malaksao da da-lje nije mogao. I videći da se noć spušta, ne znajući što bi drugo činio, kad naiđe na golem hrast sjaha s kljuseta i za nj ga priveza, i zatim se uspe na

Peti dan - Treća novela

vedro, ali se Pietro ne usudi zaspati da ne padne, iako mu to, sve da mu je i udobno bilo, čemer i misli na njegovu dragu ne bi bili dopustili; pa je tako on uzdišući i plačući i u sebi proklinjući svoju nesreću bdio. Djevojka bježeći, kako prije rekosmo, i ne znajući kamo da krene, jer ju je njezino kljuse po miloj volji nosilo, toliko zađe u šumu da nije više znala gdje je mjesto na koje je u nju bila ušla; stoga kao i Pietro cijeli dan, čas zastajkujući a čas hodeći, i plačući, i zazivajući, i žaleći se na svoju nesreću, naokolo po toj divljini lutaše. Naposljetku, videći da Pietro ne dolazi, kad se već sumrak hvatao namjeri se na neki puteljak, krenu njim i kljuse ga se držaše, i pošto dobre dvije milje prejaha, izdaleka ugleda pred sobom kolibicu kojoj što je brže mogla poteče; i tamo nađe nekoga vrlo vremešna čovjeka sa ženom koja je također bila stara. Kad je oni ugledaše samo rekoše: »O kćeri, što radiš tako sama u ovu kasnu uru po ovom kraju?«Mladica plačući odgovori da je svoje društvo izgubila u šumi i upita koliko je daleko Alagna; starac joj odgovori: »Kćeri moja, ovo nije put kojim se ide u Alagnu; do tamo ima više od dvanaest milja.« Tada reče djevojka: »A koliko ima do naselja u kojima bih mogla prenoćiti?«Starac joj odvrati: »Nema nijednoga mjesta tako blizu da bi ti još za dana mogla do njega stići,«Djevojka tada reče: »A ne biste li me vi, kad ne mogu nikamo drugamo poći, noćas za ljubav Božju ovdje zadržali?«Starac odgovori: »Djevojko, bit će nam drago da noćas s nama ostaneš; ali svejedno želimo te upozoriti da ovim krajem i danju i noću lutaju svaka-kve i prijateljske i neprijateljske čete spremne na zlo, te nam mnogo puta čine velika nasilja i velike štete; pa ako po nesreći, dok si ti ovdje, koja od njih naiđe, videći te tako mladu i lijepu kakva jesi oni će ti nanijeti zlo i sramotu, a mi ti u tom nećemo moći pomoći. Ovo smo ti htjeli reći da se ne mogneš, ako se što dogodi, na nas požaliti.« Videći mladica da je kasna ura, premda je starčeve riječi uplašiše reče: »Ako Bog bude htio sačuvat će i vas i mene od te nevolje; a ako mi se što i dogodi, mnogo je manje zlo da me zlostavljaju ljudi nego da me u šumi zvijeri rastrgnu.«I rekavši tako siđe s kljuseta i uđe u kolibu toga siromaha, tu s njima siro-maški večera ono što se našlo, a zatim se sva odjevena svali na postelju da skupa s njima leži; i cijele noći ne prestade uzdisati i oplakivati nesreću što snađe nju i Pietra, o kojemu nije znala što bi drugo mogla očekivati nego zlo.

Dekameron

stoga ustade i ode u veliko dvorište koje se nalazilo iza kolibice, i videći u jednom njegovu kraju mnogo sijena pođe se u nj skriti, da je oni ljudi ako tamo dođu ne nađu tako brzo. I tek što se uspjela skriti, kad stiže velika četa razbojnika na vrata kolibice; i pošto narediše da im otvore i unutra uđoše, ugledavši još osedlano djevojčino kljuse upitaše tko je s njima. Starac ne videći djevojke odgovori: »Nema ovdje nikoga drugoga osim nas, ali ovo kljuse, komu god je pobjeglo, sinoć ovamo banu, a mi ga sklonismo u kuću da ga vuci ne požderu.«»Onda«, reče glavar čete, »dobro će doći nama, kad već drugoga gospo-dara nema.«Rasuvši se tako svi po kolibici, neki od njih iziđoše u dvorište; i pošto odložiše koplja i drvene štitove, dogodi se te jedan od njih nemajući dru-goga posla hitnu koplje u sijeno i umalo ne ubi skrivenu djevojku, a ona tek što se ne otkri, jer joj koplje prođe u blizini lijeve dojke tako da joj željezo razdera odjeću, i na to htjede jako kriknuti od straha da je ranje-na, ali sjetivši se gdje se nalazi sva se strese i ne oglasi se. Četa, tko ovamo tko onamo, pošto ispekoše kozliće i drugo meso, i pojedoše, i napiše se, odoše za svojim poslom i povedoše sa sobom djevojčino kljuse. I kad se već prilično udaljiše, starac stade pitati ženu: »Što se dogodi s našom djevojkom koja nam sinoć banu, jer ja je nisam vidio otkad smo ustali?«Starica odgovori da ne zna i ode da je potraži.Djevojka čuvši da su oni otišli izađe iz sijena; na to joj starac, videći da im ne bijaše dopala ruku i da se već razdanjuje, sav sretan reče: »Evo nam je i svanulo, pa ako hoćeš otpratit ćemo te do dvorca koji je odavde pet milja daleko, pa ćeš biti na sigurnom; ali valjat će ti pješačiti, jer su ti oni razbojnici koji netom odavde odoše kljuse odveli.« Pomirivši se s tim djevojka ga zamoli da je u ime Boga do toga dvorca odvedu; davši se dakle na put oko pola treće ure12 tamo stigoše.Dvorac je pripadao jednomu od Orsinija, koji se zvao Liello di Campo di Fiore,13 a slučajno je tu bila njegova žena,14 veoma dobra i pobožna gospa; i netom ugleda djevojku odmah je prepozna i radosno je primi te sve po redu htjede doznati kako je tamo stigla. Mladica joj sve ispriča. Gospa, koja je poznavala i Pietra jer je bio prijatelj njezina muža, jako se ražalosti zbog onoga što se dogodilo; a kad dozna gdje su ga uhitili pomisli da je mrtav. Stoga mladici reče: »Kad je tako te ne znaš gdje je Pietro, ostat ćeš ovdje sa mnom dok te ne uzmognem bez straha poslati u Rim. Pietro, stojeći na hrastu tužan i pretužan, u doba prvoga sna opazi kako stiže dvadesetak vukova, i svi se netom ugledaše kljuse sjuriše oko njega.

;k 1,1;.

Peti dan - Treća novela

budući da bješe okruženo ne mogaše daleko nego se zubima i kopitima branjaše; naposljetku ga oni oboriše, i priklaše, i odmah rasporiše, i pošto ga svi trgahu te ne ostade od njega ništa osim kostiju, požderaše ga i odo-še. Na to se Pietro, kojemu se činilo da u kljusetu ima nekakvo društvo i pomoć u muci, sav prestravi i pomisli da iz te šume nikada neće izaći. Pa kako se već bližio dan, a on na hrastu bješe sav premro od studeni, gledajući neprestano naokolo opazi možda milju ispred sebe neku gole-mu vatru; stoga, pošto se sasvim razdanilo, još u strahu siđe s hrasta, i krenu tamo, i ne stade dok ne stiže do vatre; oko nje nađe pastire; koji su jeli i plandovali, i oni ga od milosrđa primiše. I pošto se najede i ogrija, ispripovjedi im svoju nesreću, i kako je onamo sam došao, i upita ih imali gdje u okolici kakvo selo ili grad kamo bi mogao poći. Pastiri mu rekoše da je na tri milje odanle dvorac Liella di Campo di Fiore i da je u njemu njegova žena; na to ih Pietro zamoli da ga netko do dvorca otprati, što dvojica od njih rado učiniše.Pošto Pietro stiže tamo i nađe neke svoje znance, dok se dogovarao kako bi u šumi djevojku potražili, plemkinja naredi da ga k njoj pozovu; on pohita k njoj i videći kraj nje Agnolellu razveseli se kao nitko na svijetu. Ginuo je sav od želje da je zagrli, ali se zbog srama pred onom gospom suzdrža; a koliko god je bio veseo, nije manja bila ni radost njegove dje-vojke.Plemenita gospa, pošto ga radosno primi, i ugosti, i od njega ču sve što mu se dogodilo, prekori ga oštro što je protiv volje svojtine to htio uči-niti; ali uvidjevši da je i dalje ustrajavao u tome i da je mladici omilio pomisli: »A čime se ja to mučim? Oni se vole, oni se poznaju, oboje su podjednaki prijatelji moga muža, a njihova je želja čestita i vjerujem da je Bogu po volji, jer je jedno izbjeglo vješalima, drugo koplju, a oboje di-vljim zvijerima i zato neka bude tako.« Pa okrenuvši se njima reče: »Ako vam je zaista pri duši da postanete muž i žena, i meni je: neka bude tako, a pir neka se ovdje priredi na Liellov trošak; mir između vas i vaše svojte ja ću poslije uspostaviti.«Presretan Pietro, a Agnolella još više, vjenčaše se tamo; i kako se u plani-ni već moglo, plemenita im gospa priredi svečan pir, i ondje slatko prve plodove svoje ljubavi okusiše.Nekoliko dana nakon toga oni i gospa s njima uzjahaše konje i u velikoj pratnji vratiše se otamo u Rim; našavši tu Pietrovu svojtu jako rasrđenu zbog onoga što je učinio, ona ih opet pomiri; a on u velikom spokoju i radosti poživje sa svojom Agnolellom sve do duboke starosti. —

Dekameron

Četvrta novelaGospar Lizio da Valbona nade Ricciarda Manardija sa svojom kćeri, s kojom se ovaj vjenča i s njezinim ocem ostane u miru.'

Elissa umuknu slušajući kako joj drugarice hvale novelu, a kraljica na-redi Filostratu da neku od svojih kazuje; on smijući se poče: — Tolike su me od vas toliko puta prekorile što sam bio predložio da pripovijedamo o nesretnim zgodama koje su vas rasplakale, da mi se čini kako sam vam dužan, želeći donekle popraviti tu svoju grešku, pripovjediti nešto što će vas malo nasmijati; i stoga sam vam naumio u ovoj prilično kratkoj noveli kazivati o ljubavi u kojoj drugih nevolja nije bilo doli uzdaha i malo straha pomiješanih sa sramom, a naposljetku se sve sretno svršilo.Nema dakle tome dugo, dične gospe, kako je u Romagni 2 živio vitez čestit i lijepa ponašanja, po imenu Lizio da Valbona,3 kojemu slučajno na pragu starosti žena po imenu Giacomina rodi kćer. Ona uzraste i postade ljepša i ljupkija od svake druge u cijelom kraju; i zato što ostade jedinica u oca i majke, nadasve su je voljeli, i do nje držali, i s čudesnom je brižljivošću čuvali, nadajući se da će je udati u kakvu odličnu kuću. Često je u dom gospara Lizija zalazio i mnogo se s njim zadržavao mladić lijep i kršan iz kuće Manardi da Brettinoro, po imenu Ricciardo,4 kojega su gospar Lizio i njegova žena pazili kao što bi to činili sa svojim sinom. On se viđajući od zgode do zgode prekrasnu, i ljupku, i tako pohvalno odgojenu mladicu, i već doraslu do udaje žarko u nju zaljubi, ali veoma pomnjivo skrivaše svoju ljubav. Mladica ipak to opazi i, ne izmičući se udarcu, isto tako njega poče ljubiti, što Ricciarda jako obradova.I pošto mnogo puta poželje da joj neku riječ uputi i od straha ušutje, ipak se jednom u zgodan čas osmjeli i reče joj: »Caterino, molim te, ne

Peti dan - Četvrta novela

Mladica odmah odgovori: »Dao Bog da ja zbog tebe ne umrem.« Ovaj odgovor još više obradova i ohrabri Ricciarda, te joj reče: »Vazda ću učiniti sve što ti po volji bude, ali ti valja da nađeš put prema spasu svog i mog života.«Djevojka rada reče: »Ricciardo, ti vidiš koliko paze na me, pa stoga ne znam kako bi ti mogao k meni doći, ali ako znaš išta što mogu bez srama učiniti, reci mi i ja ću učiniti.«Ricciardo već o tom bješe razmišljao, pa smjesta kaza: »O Caterino slatka, drugog puta ja ne vidim nego ako mogneš da spavaš il da budeš na balkonu što je na rubu vrta tvoga oca pa kad bih znao da si ti po noći na njemu bez imalo bih sumnje smislio kako da tamo dođem, koliko god je visoko.«Caterina mu odgovori: »Ako imaš srca na nj doći, vjerujem da će mi uspjeti da tamo spavam.«Ricciardo reče da ima; i rekavši to samo jednom se žurno poljubiše i odoše.Idućega dana, kako se već bližio konac svibnja, djevojka se poče pred majkom tužiti da prošle noći zbog prevelike vrućine nije mogla spa-vati.Majka reče: »O kćeri moja, kakva te vrućina snašla? Ta uopće nije bilo vruće.«Njoj Caterina reče: »Majko moja, valjalo bi da kažete >kako se meni činit, i možda biste rekli istinu; ali vi biste morali znati koliko su vruće djevojčice nego vremešne žene.«Gospa tada reče: »Kćeri moja, pravo zboriš, ali ja ne mogu po svojoj volji učiniti da bude toplo ili hladno, kako bi ti možda htjela. Vrijeme valja podnositi onako kako ga godišnje doba donosi; možda će noćas biti svježije pa ćeš bolje spavati.«»Dao Bog«, reče Caterina, »no obično ne biva tako da idući prema ljetu noći postaju svježije.«»Dakle«, reče gospa, »što hoćeš da učinim?«Caterina odgovori: »Ako je mom ocu i vama po volji, ja bih sebi rado dala prirediti ležaj na balkonu koji je kraj njegove sobe iznad vrta i on-dje bih spavala, i dok bih slušala slavuja kako pjeva5 i boravila na svježi-jem mjestu, bilo bi mi mnogo bolje nego što mi je u vašoj odaji.« Majka joj tada kaza: »Kćeri, umiri se, govorit ću s tvojim ocem i kako on bude htio tako ćemo učiniti.«Kad to ču gospar Lizio od svoje gospe, kako bješe star i zbog toga malko mrzovoljan reče: »Kakav je to slavuj uz kojega se hoće uspavati?

Dekameron

Kad Caterina to dozna, više od ogorčenja nego od vrućine ne samo što cijele noći ne zaspa nego ne dade spavati ni majci neprestano se tužeći na veliku vrućinu; pošto je sve to čula majka odmah ujutro ode gosparu Liziju i reče mu: »Gosparu, malo vi volite ovu djevojku; što vam smeta ako ona spava na tom balkonu? Cijele se noći od vrućine nije smirila, a osim toga vi se čudite što se toj djevojčici mili slušati poj slavuja? Mladi vole ono što je nalik njima.«Gospar Lizio čuvši to reče: »Hajde de, nek joj se namjesti ležaj kakav može tamo stati, i objesite naokolo zastore pa nek tamo spava i do mile volje sluša kako slavuj pjeva.«Kad mladica to dozna odmah tamo dade prirediti postelju; a kako je imala već naredne večeri ondje spavati, čekala je sve dok nije vidjela Ricciarda i dala mu ugovoreni znak, po kojemu on razumjede što mu je bilo raditi. Pošto gospar Lizio oćutje da je djevojka otišla na počinak zatvori vrata koja su iz njegove odaje vodila na balkon pa i sam pođe na spavanje. Ricciardo se videći da se sve smirilo s pomoću ljestava uspe na neki zid pa se s njega hvatajući se za izbočine drugoga zida s velikim trudom i uz opasnost da padne pope na balkon, gdje ga tiho s najvećim veseljem mladica primi; i pošto se mnogo puta poljubiše legoše zaje-dno i gotovo cijele se noći zabavljahu i uživahu jedno s drugim nagnavši mnogo puta slavuja da zapjeva. I kako noći bijahu kratke a slast velika i dan se već bližio, a oni na to i ne pomisliše, što od vrela tijela, što od kasne ure i što od milovanja, bez ičega na sebi oni zaspaše, i Caterina desnicom zagrli Ricciarda oko vrata, a lijevom rukom uhvati ga za ono što se vi među muškarcima najviše stidite spomenuti. I spavajući tako oni se ne probudiše, a osvanu dan i gospar Lizio ustade; i spomenuvši se da mu kći na balkonu spava, potiho otvarajući vrata reče: »Hajde da vidim kako li je noćas slavuj uspavao moju Ca-terinu.« I tiho pristupivši diže visok zastor koji je okruživao postelju i vidje kako Ricciardo i ona nagi i otkriveni spavaju, zagrljeni kao što je gore pokazano; i prepoznavši odmah Ricciarda izađe odanle, i ode u odaju svoje žene, i pozva je veleći: »Hajde brže, ženo, ustani i dođi da vidiš kako je slavuj tvojoj kćeri toliko omilio te ga je uhvatila i drži ga u ruci.«Reče gospa: »Kako je to moguće?« Reče gospar Lizio: »Vidjet ćeš ako odmah pođeš.« Gospa se hitro odjenu i tiho pođe za gosparom Liziom; i kad dođoše oboje do postelje i podignuše zastor, mogla je gospa Giacomina lijepo vidjeti kako joj je kći uhvatila i drži slavuja kojega je toliko bila zaže-

Peti dan - Četvrta novela

Na to gospa smatrajući da ih je Ricciardo strašno prevario htjede na nj viknuti i ispsovati ga, ali gospar Lizio joj reče: »Ženo, ako ti je stalo do moje ljubavi gledaj da ne pisneš, jer uistinu, kad ga je već uhvatila, njezin će i biti. Ricciardo je plemenit čovjek i bogat mladić; on nam može biti samo dobar zet, pa ako na lijepo hoće da odavde ode, valjat će mu da se prije s njom vjenča pa će tako vidjeti da je metnuo slavuja u svoj a ne u tuđi kavez.« Gospa se umiri i vidjevši da ovaj događaj nije zbunio njezina muža, i pomislivši da joj je kći lijepo provela noć, i dobro otpočinula, i slavuja uhvatila, umuknu.Ne prođe dugo poslije tih njihovih riječi, a Ricciardo se probudi pa se videći da se već sasvim razdanilo na smrt uplaši i zovnu Caterinu vele-ći: »Jao, dušo moja, kako ćemo sad, jer dan je svanuo i mene zatekao ovdje?«Na te riječi gospar Lizio stupivši naprijed i odgrnuvši zastor odgovori: »Lako ćemo sad.«Kad ga Ricciardo ugleda, bilo mu je kao da mu je tko iz tijela srce išču-pao, pa pridignuvši se da sjedne u postelji reče: »Gospodaru moj, smi-luj mi se Boga radi. Znam da sam kao nepošten i opak čovjek zaslužio smrt, pa zato činite sa mnom što god vam je drago, samo vas molim, ako je moguće, da mi se sažalite na život i da ne umrem.« Njemu gospar Lizio reče: »Ricciardo, ovo nije zaslužila ljubav koju sam ti iskazivao i povjerenje koje sam u tebe imao; ali kad je već tako i kad te je mladost na taj grijeh navela, da sebe smrti lišiš a mene sramote prije nego se makneš odavle uzmi Caterinu kao svoju zakonitu ženu, tako da bude, kao što je ove noći bila, tvojom dok živi. I samo na taj način možeš zadobiti i moje oproštenje i svoj spas; a ne htjedneš li tako učiniti tad preporuči Bogu svoju dušu.«Dok oni ove riječi govorahu, Caterina ispusti slavuja pa pokrivši se poče gorko plakati i moliti oca da oprosti Ricciardu; a s druge strane moljaše i Ricciarda nek učini ono što gospar Lizio želi, da bi tako mogli u sigurnosti još mnogo takvih noći uživati. Ali tome nije trebalo previše preklinjanja, jer ga s jedne strane sram zbog počinjena grijeha i želja da ga okaje, a s druge strah pred smrću i želja da se spasi, i povrh toga žarka ljubav i čežnja da posjeduje ljubljeno biće, navedoše da drage volje i bez oklijevanja odgovori kako je spravan ono što se gosparu Liziju mili učiniti.Tada gospar Lizio posudi od gospe Giacomine jedan od njezinih prste-nova, i tu se, ne mičući se, pred njima Ricciardo s Caterinom vjenča. Kad to bješe obavljeno, gospar Lizio i gospa odlazeći rekoše: »A sad

Dekameron

Pošto oni odoše, mladi se ponovno zagrliše, i budući da obnoć ne bija-hu prevalili više od šest milja prevališe još dvije prije negoli ustadoše, i tako okončaše prvi dan. A kad poslije ustaše i Ricciardo se pribranije porazgovori s gosparom Liziom, nakon nekoliko dana, kako to doliku-je, pred okupljenim prijateljima i svojtom ponovno se vjenča s mladi-com, i uz veliko je slavlje svojoj kući odvede, i priredi dičan i sjajan pir; a zatim je s njom dugo u miru i zadovoljstvu lovio slavuje i danju i noću koliko god je htio. —

Peti dan - Peta novela

Peta novelaGuidotto iz Cremone ostavi Giacominu iz Pavije svoju

djevojčicu i umre; u nju se u Faenzi zaljube Giannole di Severinoi Minghino di Mingole; zbog nje se potuku; otkrije se da je

djevojka Giannolova sestra pa je dadu Minghinu kao ženu.1

Slušajući novelu o slavuju svaka se gospa toliko smijala, da se nisu mo-gle od smijeha suzdržati ni kad je Filostrato dokončao pripovijedanje. Ali ipak, kad su se do sita nasmijale, kraljica kaza: — Doista, ako si nas jučer rastužio danas si nas toliko razvedrio, da nijedna nema prava da se na tebe potuži. — I obrativši se riječima Neifili naredi joj da kazuje; ona radosno poče ovako govoriti:— Pošto je Filostrato pripovijedajući zašao u Romagnu, i meni će je-dnako biti od koristi da se sa svojim kazivanjem malo po njoj'proše-ćem.2

Velim dakle da su u gradu Fanu3 živjela dva Lombarđanina, od kojih se jedan zvao Guidotto iz Cremone4 a drugi Giacomino iz Pavije,5

ljudi već vremešni koji gotovo cijelu svoju mladost provedoše u boje-vima i u vojsci. Tu na samrti Guidotto, koji nemaše djece ni drugoga prijatelja ni rođaka u koga bi imao više povjerenja nego u Giacomina, svoju djevojčicu od desetak godina i sve što imaše na svijetu, pošto mu potanko ispriča sve o sebi, ostavi njemu i umrije. U to se vrijeme6

dogodi da se u gradu Faenzi, koji u ratu i nevolji dugo vremena bijaše, donekle poboljša sranje,7 i svi koji su se u nj htjeli vratiti mogli su to slobodno učiniti; stoga se Giacomino, koji je nekada u njemu prebivao i kojemu se tu boravak svidio, vrati tamo sa svom svojom imovinom i sa sobom povede djevojčicu koju mu Guidotto na samrti bješe ostavio, a kao svoju kćer ju je ljubio i pazio. Ona poraste i postade ljepotica kakve u gradu tada nije bilo; a kao

Dekameron Peti dan - Peta novela

počeše udvarati, no najviše se od sviju dva veoma ljubazna i čestita u nju zaljubiše, tako da s ljubomora jedan drugoga smrtno zamrziše; a jedan se od njih zvao Giannole di Severino, a drugi Minghino di Mingole. I bili bi se jedan i drugi, jer je već imala petnaest godina, 8

s njom oženili da su im to njihovi roditelji dopustili: videći stoga da na pošten način ne mogu do nje doći svaki je od njih pokuša zadobiti kako je bolje znao.Imaše Giacomino u kući neku ostarjelu sluškinju i slugu koji se zvaše Crivello i bješe vrlo zabavan i prijazan čovjek; Giannole se s njim veo-ma sprijatelji, pa kad mu se učini da je prilika otkri mu svu svoju lju-bav i zamoli ga da mu pomogne doći do onog za čim žudi, obećavajući mu brda i doline ako to učini. Njemu Crivello reče: »Vidiš, drugačije ti u tome ne bih mogao pomoći nego da te, kad Giacomino ode kamo na večeru, dovedem tamo gdje ona bude, jer kad bih joj ja i želio reći koju riječ o tebi, ona me zacijelo ne bi htjela slušati. Ako ti je to po ćudi, obećavam ti i učinit ću tako; a ti poslije, ako znaš, radi onako kako smatraš da je dobro.«Giannole reče da više i ne traži, i pri tom dogovoru ostadoše. Minghino se pak sa svoje strane bijaše sprijateljio sa sluškinjom i tako je pridobio da je više puta odnijela poruke djevojci i gotovo je za nje-govu ljubav zagrijala; a osim toga bijaše mu obećala da će ga odvesti k njoj čim se dogodi da Giacomino navečer zbog kakva posla iz kuće izađe.Dogodi se dakle, nedugo poslije tih dogovora, da Crivellovim nastoja-njem Giacomino ode na večeru nekom svom prijatelju; i dojavivši to Giannolu uglavi s njim da dođe kad mu dade određeni znak, a vrata će naći otvorena. Sluškinja sa svoje strane ne znajući ništa o tom poruči Minghinu da Giacomino neće doma večerati, i reče mu da čeka blizu kuće, pa kad vidi znak koji će mu ona dati, neka dođe i uđe unutra. Kad stiže večer, oba ljubavnika ne znajući ništa jedan o drugom i sva-ki sumnjajući na drugoga s nekoliko naoružanih drugova krenuše da osvoje djevojku; Minghino se sa svojima skloni u kuću nekog svog prijatelja blizu djevojčine kuće da čeka znak, a Giannole sa svojima zaustavi se malo dalje od nje.Kad Giacomino izađe, Crivello i sluškinja nastojahu da se jedno dru-goga riješe. Crivello govoraše sluškinji: »Što već ne odeš spavati? Za-što se toliko motaš po kući?»A sluškinja govoraše njemu: »A ti zašto ne odeš za svojim gospoda-rom? Što ti još čekaš ovdje, kad si već večerao?

Ali Crivello videći da je ura dogovorena s Giannolom već došla reče u sebi: »Što me briga za nju? Ako ne bude šutjela dobit će svoje«; i davši ugovoreni znak ode da otvori vrata, a Giannole smjesta dođe i s dva svoja druga uđe unutra, i našavši djevojku u dvorani zgrabiše je daje odvedu. Mladica se poče odupirati i glasno vikati, a sluškinja isto tako; čuvši to Minghino odmah dotrča tamo sa svojim drugovima, i videći da djevojku već vuku kroz izlaz isukaše svi mačeve i povikaše: »Ah izdajice, umrite; to neće tako proći: kakvo je to nasilje?»; i rekavši to udariše na njih.A s druge strane susjedi istrčavši na buku sa svijećama i oružjem sta-doše ih zbog toga psovati i pomagati Minghinu; tako nakon poduže borbe Minghino preote Giannolu djevojku i vrati je u Giacominovu kuću. I metež tu ne prestade, dok ne stigoše žbiri gradskog kapetana i mnoge od njih ne pohvataše, a među ostalima uhitiše Minghina, i Giannola, i Crivella, i odvedoše ih u tamnicu. Ali kad se sve smirilo i kad se Giacomino vratio kući i jako se rastužio zbog te nezgode, ispitujući kako se to dogodilo i videći da djevojka ni u čemu ne bijaše kriva malo se umiri naumivši da je što prije uda kako se sličan slučaj ne bi više ponovio.Kad svanu jutro, rođaci jedne i druge strane, pošto doznaše istinu o cijeloj zgodi, a znajući kakvo bi zlo moglo snaći uhićene mladiće ako Giacomino ushtjedne učiniti ono što bi po zakonu mogao, dođoše k njemu i laskavim ga riječima zamoliše da se ne osvrće toliko na uvredu koju mu je nanijela lakomislenost mladića koliko na ljubav i dobroho-tnost što vjeruju da je on iskazuje onima koji ga mole, nudeći k tome u svoje ime i u ime mladića koji su zlo počinili svaku zadovoljštinu koja mu bude po volji.Giacomino koji je u svom životu mnogo štošta prošao i bio veliko-dušan čovjek odgovori ukratko: »Gospodo, i da sam u svom rodnom kidju kao što sam u vašem, toliko se smatram vašim prijateljem da ni zbog ovoga ni zbog ičega drugoga ne bih ništa učinio što vama ne bi bilo po volji; a povrh toga još više moram udovoljiti vašim željama kad ste sami sebe uvrijedili, jer ova mladica nije, kao što možda mnogi sude, ni iz Cremone ni iz Pavije, nego je iz Faenze, iako ni ja, ni ona, ni onaj koji mi je dade nikada ne doznasmo čija je kći bila; stoga ću u tome što me molite postupiti onako kako mi naredite.« Kad ti valjani muževi čuše da je ona iz Faenze začudiše se; i zahvalivši se Giacominu za njegov iskren odgovor zamoliše ga da se udostoji kazati im kako je onda došla k njemu i kako znade da je iz Faenze; a

Dekameron Peti dan - Peta novela

i na samrti mi reče da onda kad car Fridrik osvoji ovaj grad 9 i kad na-stade pljačka svega po redu, on sa svojim drugovima uđe u neku kuću i nađe gdje je punu svakog blaga svi vlasnici već bjehu ostavili, osim te djevojčice koja ga, u dobi od možda dvije godine,10 kad on uzade uza stepenice nazva ocem. Stoga se njemu na nju sažalilo, te sa svim blagom iz kuće ponese sa sobom i nju u Fano;11 i ondje na umoru, sa svim što je imao predade mi i nju naloživši mi da je udam kad joj dođe vrijeme i da joj sve što je bilo njezino dam u miraz. I eto, ona je već dorasla do udaje, ali ja još nisam našao čovjeka po svojoj ćudi da mu je dam, a drage bih volje to uradio prije nego što mi se ponovi nešto slično jučerašnjem slučaju.Bijaše tu među inima i neki Guiglielmino iz Medicine,12 koji je s Gu-idottom bio u onom pothvatu i vrlo dobro znaše čija je bila kuća koju je Guidotto opljačkao; i videći ga tu među ostalima, približi mu se i reče: »Bernabuccio, čuješ li ti što Giacomino zbori?« Reče Bernabuccio: »Da, i već sam na to pomislio, jer se spominjem da sam u onom metežu izgubio kćerčicu baš u dobi kako Giacomino kaže. «Njemu Guiglielmino reče: »Zacijelo je to ona, jer se jednom nađoh u prilici da čujete kako Guidotto pripovijeda gdje je tu pljačku bio po -činio, pa prepoznah da je to bila tvoja kuća; i zato se pokušaj sjetiti bi li je po kakvu znaku mogao prepoznati pa ga potraži, jer ćeš pouzdano utvrditi da je ona tvoja kći.«Bernabuccio razmisli i sjeti se da bi morala imati ožiljak poput križića nad lijevim uhom od neke izrasline koji joj je malo prije one nesreće bio dao izrezati; stoga se nimalo ne oklijevajući približi Giacominu koji još bijaše tu i zamoli ga da ga odvede svojoj kući i da mu pokaže tu djevojku. Giacomino ga rado povede i pozva mladicu da preda nj dođe. Netom je Bernabuccio ugleda učini mu se da vidi lice njezine majke koja je još bila lijepa žena; ali to mu ne bješe dosta, nego reče Giacominu da mu milostivo dopusti pridići joj malo kosu nad lijevim uhom, i Giacomino na to pristade. Bernabuccio, približivši se djevojci koja je stidljivo stajala, podiže joj desnom rukom vlasi i ugleda križić; spoznavši po tom uistinu da je ona njegova kći nježno zaplaka i zagrli je, premda se ona branila.I okrenuvši se Giacominu reče: »Brate moj, ovo je moja kći; moja je bila ona kuća koju je Guidotto opljačkao, i u onom iznenadnom uža -su nju je moja žena a njezina majka unutra zaboravila, i sve do sada mi smo mislili da je izgorjela u kući koja mi je istoga onog dana bila

Kad mladica to začu, videći da je čovjek u godinama i vjerujući tim riječima, pokrenuta tajnom moći prepusti se njegovim zagrljajima i skupa s njim nježno zaplaka. Bernabuccio smjesta posla po njezinu majku i druge rodice, po sestre joj i braću; i pokazavši je svima i ispri-čavši cijelu zgodu, poslije tisuću poljubaca i velika veselja, uz veliko je Giacominovo zadovoljstvo sa sobom svojoj kući povede. Kad to doznade gradski kapetan, koji bijaše valjan čovjek, znajući da je Giannole, kojega držaše u tamnici, sin Bernabucciov13 i njezin rođeni brat, odluči da mu velikodušno oprosti počinjeni prijestup; i postavši posrednikom u tome skupa s Bernabucciom i Giacominom nagna Giannola i Minghina da se pomire; i Minghinu na veliku radost cijele njegove svojte dade kao ženu djevojku koja se zvala Agnesa,14 i zajedno s njima pusti na slobodu Crivella i sve ostale koji su u tu stvar bili umiješani.I uskoro presretan Minghino proslavi lijepu i veliku svadbu i povede djevojku svome domu te s njom u miru i sreći mnogo godina poživje.

Dekameron Peti dan - Šesta novela

Šesta novelaGiannija s Procide zateknu s ljubljenom djevojkom, koja je

bila darovana kralju Fridriku, i svezu ga za stup da ga s njomspale; kad ga prepozna Ruggieri de Loria, spasi se i postane

njezin muž.'

Kad Neifile dokonča novelu koja se gospama jako svidjela, kraljica zapo-vjedi Pampineji da se spremi svoju ispričati; ona spravno podiže vedro lice i započe:— Golemu moć, ljubazne gospe, imade ljubav, i ona ljubavnike teškim mukama i neizmjernim i neočekivanim opasnostima izvrgava, kao što se može razabrati iz novela koje smo danas i prije kazivali; no rada sam ipak to još jednom dokazati smjelošću nekog zaljubljenog mladića. Posve blizu Napulja leži otok Ischia, gdje je nekada među ostalima živjela vrlo lijepa i vesela djevojka, po imenu Restituta,2 kći nekog plemića s otoka koji se zvao Marin Bolgaro;3 nju mladić po imenu Gianni, koji bijaše s otočića zvanog Procida4 blizu Ischije, ljubljaše više nego život svoj, a i ona njega. On nije samo danju s Procide dolazio boraviti na Ischiji da je vidi, nego je mnogo puta i noću, kad ne bi našao čamca, plivajući od Procide do Ischije odlazio5 da uzmogne gledati, ako ništa drugo, barem zidove njezine kuće.I dok je trajala ta tako žarka ljubav, dogodi se da se mladica, pošavši jednoga dana sama samcata na obalu i od grebena do grebena otkidajući nožićem s kamenja morske školjke, namjeri na samotno mjesto među hridinama; što zbog hladovine a što zbog zgodna izvora studene vode koji tamo bijaše, tu se neki mladi Sicilijanci, došavši iz Napulja, bjehu sa svojom lađom sklonili. Kad vidješe da je djevojka prekrasna, i da je sama, i da ih ne bješe opazila, između sebe odlučiše da je otmu i odvedu: i što smisliše to i učiniše. I koliko god je ona jako vikala, oni je uhvatiše^ i ukr-

komu treba pripasti djevojka i ukratko svaki ju je htio; pa kad se nisu mo-gli složiti, u strahu da ne dođe do goreg zla i da zbog nje ne naškode sami sebi pristadoše na to da je daruju Fridriku, kralju Sicilije,7 koji je tada bio mlad i volio takve stvari; i stigavši u Palermo tako i učiniše. Kad kralj vidje da je djevojka lijepa omilje mu; ali kako bijaše malko slabunjav8

zapovijedi da je odvedu u prekrasnu kuću u nekom njegovu perivoju, koji se zvao Cuba,9 i da je tamo dvore dok se on ne oporavi; i tako je bilo učinjeno.Velika uzbuna bješe na Ischiji zbog ugrabljene djevojke, a najteže im je bilo to što nisu mogli doznati tko bijahu oni što je ugrabiše. Ali Gianni, kojega se to više nego ikoga drugog ticalo, ne čekajući da na Ischiji što dozna, a znajući na koju je stranu ona lađa bila otplovila, sam opremi jednu i ukrca se na nju te što je brže mogao prijeđe svu obalu od Minerve do Scaleje10 u Kalabriji, i pošto se posvuda propitivao o djevojci, u Scaleji mu rekoše da su je sicilijanski mornari odveli u Palermo. Onamo Gianni stiže što je brže mogao, i nakon duga traženja, doznavši da je djevojka bila darovana kralju i da je čuvaju u Cubi, jako se sneveseli i izgubi gotovo svu nadu da će je ikad više ne dobiti nego i samo vidjeti. No ipak ljubav ga zadrža, te on otpusti lađu i znajući da ga tu nitko ne poznaje ostade; i kako je često prolazio pokraj Cube, jednoga dana slučajno je vidje na prozoru, a i ona vidje njega; stoga se oboje jako obrado vaše. I videći Gianni da je mjesto osamljeno, nekako se primače i s njom se porazgovori, i pošto mu ona izloži kako da se ravna da bi s njom mogao izbližega razgovarati, on prvo ispita točan položaj toga mjesta pa se udalji; i počekavši do noći i pustivši da je dobar dio mine, vrati se tamo i hvatajući se za izbočine za koje se ni djetao ne bi mogao zakvačiti, uđe u vrt, i našavši u njemu neku gredu prisloni je na prozor kako ga je djevojka poučila te se po njoj vrlo lako uspe.Mladica, sudeći da je i onako izgubila svoju čast zbog koje mu se u pro-šlosti pomalo opirala, pomislivši da se nikome dostojnije ne može podati doli njemu i videći da ga može nagovoriti da je odvede, bijaše odlučila udovoljiti svakoj njegovoj želji, i zato ostavi otvoren prozor da bi on mo-gao lako ući. Našavši ga dakle Gianni otvorena tiho uđe i leže pokraj djevojke koja nije spavala. A ona mu prije negoli na drugo prijeđoše otkri

svoju namjeru moleći ga iznad svega da je odanle izbavi i odvede; na to Gianni reče da mu ništa milije ne bi bilo i da će ne dvoumeći se čim od nje ode sve tako urediti da će je prvi put kad se onamo vrati odvesti. I nakon toga, s najvećom se dragošću zagrlivši, kušaše oni slast užitka od kojeg većeg ne jjruža nam Amor, i pošto ga nekoliko guta jjonoviše,, i ne

Dekameron Peti dan - Šesta novela

Kralj, kojemu se ona na prvi pogled veoma svidjela, spomenu se nje i osjetivši se krepkim, premda se zora bližila odluči da malo bude s njom pa s nekoliko svojih slugu krišom ode u Cubu i ušavši u kuću i davši da se tiho otvore vrata od odaje gdje je znao da spava djevojka uđe u nju s ve-likim užeženim duplirom ispred sebe; i pogledavši na postelju vidje kako Gianni i ona goli i zagrljeni spavaju. Stoga se naglo razgnjevi i takvom se srdžbom ispuni, ni riječi ne prozborivši, da se jedva suzdrža da ih oboje ne ubije nožem što ga je o boku nosio. Tad pomisli da bi bilo veoma podlo bilo komu, a osobito kralju, ubiti dvoje golih na spavanju, pa se obuzda i odluči da ih dade javno spaliti na lomači; i okrenuvši se jedinom pratiocu koji s njim bijaše reče: »Što ti misliš o ovoj grešnoj ženi prema kojoj sam gajio nadu?«, a zatim ga upita poznaje li mladića koji se toliko drznuo da uđe u njegovu kuću i tako ga uvrijedi i rastuži. Upitani odgovori da se ne spominje da ga je ikad vidio. Ode dakle srdit kralj iz odaje i zapovjedi da dvoje ljubavnika, onako nage kao što bijahu, uhite i svezu i, kad svane dan, da ih u Palermo odvedu i na trgu za stup privežu leđima jedno drugom okrenute te da ih tako ostave do treće ure11 da ih svi mogu vidjeti, a zatim da ih spale, kao što su zaslužili. I rekavši tako vrati se veoma ogorčen u svoju odaju u Palermo. Tek što kralj ode, odmah navali mnogo njih na ono dvoje ljubavnika te ne samo što ih probudiše nego ih smjesta bez ikakve milosti uhitiše i sveza-še; a kad to vidje dvoje mladih, jasno da se ožalostiše i pobojaše za svoj život te se rasplakaše i razjedaše. Po kraljevoj zapovijedi njih odvedoše u Palermo, svezaše ih na trgu za stup i pred njihovim očima sakupiše suhar-ke i drva za lomaču da ih spale u uru koju je kralj odredio. Tu se odmah slegoše svi Palermljani, muškarci i žene, da vide dvoje ljubavnika: muškarci svi se skupljahu da gledaju djevojku, i kao što su oni nju hvalili da je sva lijepa i stasita, tako su se žene koje sve trčahu da gledaju mladića sa svoje strane nadasve divile kako je lijep i stasit. Ali nesretni ljubavnici poniknuše nikom od silna srama oplakujući svoju nesretnu sudbinu i od časa do časa očekujući okrutnu smrt u plamenu. I dok su ih tako do određene ure držali po cijelom su gradu izvikivali prijestup koji su bili počinili, te glas doprije do ušiju Ruggierija de Loria,12 čovjeka neprocjenjivih vrlina i u to vrijeme kraljeva admirala, koji krenu prema mjestu gdje bijahu vezani da ih vidi. I došavši tamo prvo pogleda mladicu i jako pohvali njezinu ljepotu, a zatim pogledavši mladića prepozna ga bez po muke i približivši mu se upita ga nije li on Gianni s Procide. Gianni podiže glavu i prepoznavši admirala odgovori: »Gospodaru moj, dfiista bijah onaj za kojega pitate, ali domalo više. aećli.biti,«.

»Ljubav i kraljev gnjev.«Admiral zaiska da mu potanko ispriča zgodu; i kad od njega ču kako je sve teklo i htjede da ode, Gianni ga pozva i reče mu: »Jao, gospodaru moj, ako možeš izmoli mi jednu milost u onoga koji naredi da ovdje stojim.«Ruggieri upita: »Koju?«Gianni mu reče: »Vidim da moram, i to uskoro, umrijeti; stoga ištem milost, budući da sam ovoj djevojci, koju više od svoga života ljubim a i ona mene, leđima okrenut kao i ona meni, da budemo jedno prema drugom okrenuti licem kako bih umirući i gledajući njezino lice utješen mogao preminuti.«Ruggieri smiješeći se odgovori: »Uredit ću ja drage volje tako te ćeš je još toliko gledati da će ti i dosaditi.«I otišavši od njega naloži onima koji su imali osudu izvršiti da bez nove kraljeve zapovijedi ništa dalje ne čine od onog što već bješe učinjeno; i ne oklijevajući ode kralju. Premda ga nađe gnjevna ne dopusti mu da kaže svoje mišljenje nego mu reče: »Kralju, čime su te uvrijedili mladić i djevojka koje si zapovjedio da ih dolje na trgu spale?« Kralj nm to reče; nastavi Ruggieri: »Prijestup koji su počinili doista to zaslužuje, ali ne od tebe; pa kao što prijestupi zaslužuju kaznu, tako i dobročinstva zaslužuju nagradu, osim oprosta i smilovanja. Znaš li ti tko su oni koje želiš spaliti?«Kralj odgovori da ne zna; Ruggieri tada reče: »A ja želim da ih upoznaš da bi uvidio koliko nerazborito puštaš da te napadaji gnjeva zanesu. Mladić je sin Landolfa s Procide, rođenog brata gospara Giana s Procide, po čijoj si zasluzi ti kralj i gospodar ovog otoka;13 mladica je kći Marina Bolgara, čijom moći danas traje tvoja vlast na Ischiji.14 Osim toga, oni su mladi i već se dugo ljube, i ljubav ih je a ne želja da prkose tvom veličanstvu navela da počine taj grijeh, ako se može nazvati grijehom ono što mladi ljudi zbog ljubavi čine. Zašto dakle hoćeš da umru kad bi ih najvećim častima i darovima morao osuti?«Kralj čuvši to i spoznavši da Ruggieri istinu kaže ne samo što ne ustraja u svojoj opakoj nakani, nego požali i ono što bješe učinio; stog odmah nare-di da dvoje mladih odvežu sa stupa i da ih preda nj dovedu; i tako bješe učinjeno. I kada dozna sve njihove zgode i nezgode odluči da častima i barovima nanesenu im uvredu popravi; i pošto naredi da ih raskošno zao-djenu, čuvši da oboje to žele nagna Giannija da se mladicom oženi. I bo-§ato ih nadarivši posla ih sretne njihovu domu, gdje ih s velikim slavljem Primiše; a zatim oni dugo u zadovoljstvu i radosti zajedno poživješe. —

Dekameron

Sedma novelaTeodoro ljubi Violantu, kćer svoga gospodara gospara Ameriga;

ona zatrudni i njega osude na vješala; kad ga pod šibama knjima povedu, otac ga prepozna i oslobodi, te se on Violantorn

oženi.

Gospe, koje su od straha napeto čekale da čuju je li dvoje ljubavnika bilo spaljeno, čuvši da su se spasili razveseliše se sve i Bogu zahvališe; a kraljica saslušavši konac naredi Lauretti da proslijedi; ona radosno stade govoriti:— Prekrasne gospe, u vrijeme dok dobri kralj Vilim vladaše Sicilijom,1

živio na otoku plemić po imena gospar Amerigo Abate2 iz Trapanija,3

koji je uz druga blaga ovoga svijeta u izobilju i djece imao. Kako su mu stoga bile potrebne sluge, a s Levanta stigoše galije genoveških gusara4

koji gusareći duž Armenije5 mnoge dječake bijahu zarobili, kupi ih on nekoliko od njih misleći da su Turci;6 među njima, premda su mu se svi činili pastirima, bijaše jedan koji mu se činio plemenit i bolje pojave od ostalih, a zvao se Teodoro. I premda su s njim postupali kao sa slugom, on ipak odraste u kući s djecom gospara Ameriga; i naginjući više svojoj naravi nego udesu, poče se tako lijepo i uljudno ponašati, da uđe u volju gosparu Amerigu, te ga on oslobodi; i misleći da je Turčin pokrsti ga,7 i dade mu ime Pietro, i postavi ga upraviteljem svog imanja, jer se u njega posve pouzdavao.Među ostalom Amerigovom djecom odraste i njegova kći po imenu Vi-olante,8 krasna i nježna djevojka koja se, dok je otac otezao s njezinom udajom,9 slučajno zaljubi u Pietra; i ljubeći ga i diveći se njegovu ponaša-nju i njegovim djelima, ipak se sramila da mu to otkrije. Ali je Amor liši tog truda, jer se i Pietro, koji je više puta kradom na nju pogled bacio, tako u nju zaljubi da šepamo onda dojjro osjećao kad ju je gledao; ahje

Peti dan - Sedma novela

koja ga je rado gledala ipak opazi pa da ga osmjeli pokazivaše kako je time jako zadovoljna, kao što je i bila. I na tome dugo ostadoše ne usu-đujući se jedno drugom ni riječi reći, premda su oboje to jako željeli. Ali dok su oni tako jednako ljubavnim plamenom zapaljeni gorjeli, for-tuna im, kao da je namjerno htjela da se to zbije, pokaza put kako da odagnaju bojažljivi strah što ih je sputavao. Imaše gospar Amerigo ve-oma lijep posjed, možda milju daleko od Trapanija, kamo su često radi razonode odlazile njegova žena i kći s drugim gospama i sluškinjama; oti-šavši onamo jednog dana, kad sparina bijaše velika, i povedavši sa sobom Pietra, dok tamo prebivahu dogodi se, kao što vidimo da se ponekad ljeti događa, da se iznenada nebo pokri tmastim oblacima; stoga gospa sa svojom družbom da ih nevrijeme tu ne zateče krenu natrag u Trapani, i išli su što su žurnije mogli.Ali Pietro, koji bijaše mlad, i djevojka podjednako u hodu mnogo odmi-cahu njezinoj majci i ostalim drugama, a možda ih nije manje gonila ljubav nego strah pred nevremenom; kad već toliko daleko poodmakoše od gospe i družine da su se još jedva vidjeli, dogodi se10 da poslije duge grmljavine naglo zasu veoma krupan i gust grad, pred kojim se gospa sa svojom pratnjom skloni u kuću nekoga težaka. Pietro i mladica nemajući bližega skloništa uđoše u staru i polurazrušenu crkvicu u koju nitko nije zalazio; i u njoj se pod ono malo krova što ga još bješe ostalo oboje sti-snuše, i prisili ih tijesan natkriveni prostor da se dodirnu; taj dodir bješe uzrokom da se osmjeliše i otkriše svoje ljubavne žudnje. I prvi prozbori Pietro: »Kad bi Bog dao da ovaj grad nikad ne prestane, da vječno ostanem gdje jesam!« A mladica reče: »I meni bi bilo drago!«I poslije tih riječi počeše se hvatati za ruke i stiskati se, a zatirn se zagr-liše i naposljetku poljubiše, dok je grad i dalje tukao; pa da ne pričam sve pojedinosti, nevrijeme ne prestale dok se oni, spoznavši dokraja lju-br. .ne slasti, ne dogovoriše da moraju potajno jedno s drugim užitke dijeliti. Oluja prestade i pričekavši gospu na ulazu u grad koji bijaše blizu vratiše se njom kući. Tu se nekoliko puta, uz velik oprez i tajnost, na svoje veliko zadovoljstvo sastadoše; i tako je posao tekao da djevojka zatrudnje, što bješe njoj i njemu jako nemilo; zato ona pokuša na razne načine spriječiti prirodan tijek trudnoće, ali u tome ne uspjede. Zbog toga Pietro bojeći se za vlastiti život odluči pobjeći i to joj reče; čuvši to ona reče: »Ako otputuješ, ja ću se jamačno ubiti!« A Pietro koji je jako ljubljaše reče: »Kako da ostanem ovdje, gospo moja? Tvoja će trudnoća otkriti naš grijeh: tebi će ga lako oprostiti, a ja jadnik

™» A.. _„J„;: -\i CTrii^Vi ti

Dekameron Peti dan - Sedma novela

Njemu mladica reče: »Pietro, moj će se grijeh sigurno doznati, ali budi uvjeren da se tvoj ako ga sam ne priznaš nikada neće otkriti.« Tada Pietro reče: »Kad mi tako obećavaš, ostat ću, ali pazi da to održiš.«A kada djevojka koja je koliko god mogaše skrivala svoju trudnoću vidje da je zbog bujanja tijela više ne može kriti, gorko plačući jednoga dana otkri sve majci moleći je da je spasi. Gospa ožalošćena preko mjere naveliko je ispsova i htjede doznati kako joj se to dogodilo. Djevojka, da se Pietru nikakvo zlo ne dogodi, izmisli neku priču zavijajući istinu u drugo ruho. Gospa u to povjerava, i da sakrije kćerin grijeh posla je na neki njihov posjed.Ondje, kad dođe vrijeme porodu, dok je djevojka jaukala kao što rade sve žene, a njezina mati nije ni pomišljala da bi gospar Amerigo, koji gotovo nikada onamo nije navraćao, mogao doći, dogodi se da on vraća-jući se iz lova na ptice i prolazeći mimo odaje gdje je djevojka jaukala, čudeći se neočekivano uđe onamo i upita što se zbiva. Kad gospa ugleda muža sva žalosna ustade i ispriča mu što se kćeri dogodilo; no on, manje lakovjeran od svoje žene, reče da ne može biti istina da ona ne zna s kim je zanijela, i da stoga on to želi pošto-poto znati, i da će samo ako to kaže njegovu milost zadobiti, a ne kaže li neka zna da će bez ikakva smilovanja umrijeti. Gospa se trudila koliko god je mogla da umiri muža onim što mu je bila rekla, ali to bješe uzalud.On, obuzet bijesom, s golim mačem u ruci poleti na kćer, koja bješe međutim, dok je otac o njoj u riječi bio, rodila muško čedo, i reče joj: »Ili očituj tko je otac ovom djetetu, ili ćeš ovoga časa umrijeti.« Mladica u strahu pred smrću prekrši obećanje dano Pietru i otkri sve što se između nje i njega dogodilo; kad to vitez začu strašno se ražesti i jedva se uzdrža da je ne ubije; ali pošto izreče ono od čega ga je bijes hvatao, uzjaha ponovno konja, vrati se u Trapani i ode nekom gosparu Curradu, koji tamo bijaše kraljev kapetan, te mu ispripovjedi zlo koje mu je Pietro nanio; on njega smjesta, dok se nije ni nadao, dade uhititi, i pošto ga je udario na muke, ovaj sve priznade.I kako ga nakon nekoliko dana kapetan osudi da ga pod šibama provedu gradom i da ga zatim objese, da bi u isto vrijeme maknuo sa svijeta oboje ljubavnika i njihovo čedo gospar Amerigo, kojemu gnjev ne bijaše utažilo to što bješe Pietra u smrt poslao, metnu otrova u pehar s vinom,11 i pre-dade ga sluzi, i još gol k tome nož, te reče: »Idi s ove dvije stvari Violanti i reci joj u moje ime da odmah izabere koju hoće od ovih dviju smrti, ili od otrova ili od noža: ako to ne učini, ja ću na oči svekolikih građana

je prije nekoliko dana rodila; i pošto mu razmrskaš glavu o zid baci ga psima da ga požderu.« Kad nesmiljeni otac izreče ovu okrutnu presudu kćeri i unuku, sluga, više sklon zlu nego dobru, ode. Osuđeni Pietro, kojega su žbiri pod šibama vodili na vješala, prođe, kako se prohtjelo onima koji su četom upravljali, ispred svratišta gdje se bijahu tri armenska plemića, koje je armenski kralj kao poklisare bio poslao da s papom pregovaraju o odlučnim pitanjima u vezi s novim križarskim pohodom,12 iskrcala da se osvježe i nekoliko dana odmore, te su im tra-panski plemići iskazivali velike časti, a osobito gospar Amerigo. Kada su čuli kako prolaze oni što su vodili Pietra, pristupiše prozoru da vide. Pietro bijaše gol do pojasa i ruke mu bijahu svezane na leđima; gledajući ga jedan od triju poklisara, koji bijaše star i veoma ugledan muž, po ime-nu Fineo, opazi mu na grudima veliku crvenu mrlju, ne naličenu nego od prirode u kožu utisnutu, nalik na one što ih ovdje žene »cvjetovima« zovu. Netom to ugleda odmah mu se u sjećanje vrati jedan od njegovih sinova, kojega bijahu prije petnaest godina gusari na obali u Laiazzu13

ugrabili, i nikad više o njemu ništa nije doznao. I premišljajući o dobi toga jadnika kojega su šibali, spozna da bi njegov sin da je živ upravo bio one dobi koje mu se činilo da je taj mladić te posumnja po onom znaku nije li to on; i pomisli, ako je to on, da će se svoga i očeva imena i armenskog jezika zacijelo još sjećati. Stoga kad bješe blizu zovnu: »O Teodoro!«Čim Pietro začu taj glas odmah diže glavu; njemu Fineo govoreći armen-ski reče: »Odakle si? I čiji sin?«Stražari koji su ga vodili, iz poštovanja ga prema dičnom mužu zausta-više, tako da Pietro odgovori: »Iz Armenije sam, sin čovjeka po imenu Fineo, a ovamo me još dok bijah malen dječak dovedoše nepoznati lju-di.«Kad Fineo to ču nedvojbeno prepozna u njemu svog izgubljenog sina pa plačući siđe sa svojim drugovima i poleti da ga među svim onim stražari-ma zagrli; i prebacivši mu preko leđa plašt od skupocjene tkanine što ga na sebi imaše zamoli onoga koji ga je na stratište vodio da bude ljubazan i da počeka ondje dok ne dobije novu zapovijed da ga odvede. On mu odgovori da će rado pričekati.Bijaše Fineo već doznao uzrok zbog kojega su njega vodili da ga pogube, jer se glas o tom bio posvuda proširio; stoga odmah sa svojim drugovima i pratnjom ode gosparu Curradu i ovako mu reče: »Gosparu, onaj koga u smrt šaljete kao roba, slobodan je čovjek i moj je sin, i spreman je oženiti se onom koju je, kako kažu, djevičanstva lišio;

A V A _ ~ J — J:*-„ —^

Dekameron Peti dan - Osma novela

hoće li ona njega kao muža, tako da ovim činom, bude li ga htjela, ne prekršite zakona.«Kad gospar Currado ču da je to Fineov sin jako se začudi i zasramivši se malo zbog hira sudbine, pošto priznade da je istina što kaže Fineo odmah naredi da ga vrate kući, i posla po gospara Ameriga, i sve mu po redu kaza. Gospar Amerigo, koji je već mislio da su mu kći i unuk mrtvi, nadasve se rastuži zbog onog što bješe učinio, spoznavši da bi se sve mo-glo lijepo urediti kad ona ne bi bila mrtva; pa ipak trkom posla glasnika tamo gdje mu je kći bila da se ne provede u djelo njegova zapovijed ako još nije bila provedena. Taj koji ode nađe slugu, kojega je bio poslao go-spar Amerigo, kako djevojku, pošto bijaše pred nju metnuo nož i otrov a ona ne htjede smjesta izabrati, psuje i sili da uzme jedno; ali kad ču zapovijed svoga gospodara, ostavivši je vrati se k njemu i reče mu kako je sve teklo. Na to gospar Amerigo presretan ode onamo gdje bijaše Fineo i gotovo se plačući kako je bolje znao i umio ispriča zbog onoga što se dogodilo i zamoli ga da mu oprosti uvjeravajući ga da bi bio veoma zado-voljan, ako se Teodoro želi njegovom kćeri oženiti, da mu je dade. Fineo drage volje primi isprike i odgovori: »Želim da moj sin uzme vašu kćer; a ako neće, neka se ispuni osuda koja mu je pročitana.« Pošto se Fineo i gospar Amerigo tako složiše upitaše Teodora, koji sav još bijaše ustrašen od smrti i veseo što je oca našao, je li mu ta stvar po volji. Čuvši Teodoro da će Violante ako on bude htio postati njegovom ženom toliko se obradova da mu se učini kako je iz pakla u raj skočio, pa reče da će to za njega biti najveća milost, ako i ona bude isto željela. Tada po-slaše glasnika djevojci da čuju njeno mišljenje, ona, čuvši što se dogodilo s Teodorom i što ga još čeka, dok rastužena nadasve očekivaše njegovu smrt, tek nakon mnogog nagovaranja donekle povjerova riječima, malko se razvedri i odgovori da za nju nema ničeg radosnijega, ako u tomu može postupiti po svojoj volji, nego da postane Teodorova žena, no ipak će učiniti ono što joj otac zapovjedi. Tako se dakle u slozi mladica udade i svečan pir se priredi na veliko zadovoljstvo sviju građana. Mladica utješivši se i gojeći svoga sinčića za kratko vrijeme postade ljepša nego ikada; i kada se oporavi od poroda i izađe pred Finea, kojega se povratak iz Rima očekivao, iskaza mu sve počasti kao ocu; a on je, veoma zadovoljan tako lijepom snahom, pripremivši im gozbu uz veliko slavlje i veselje, primi kao svoju kćer i tako je uvijek držaše. I nakon nekoliko dana svoga sina i nju i unuka, ukrcavši ih na galiju, povede sa sobom u Laiazzo,14 gdje dvoje ljubavnika u miru i spokoju poživješe sve do konca svog života. —

Osma novelaNastagio degli Onesti ljubeći djevojku iz kuće de'Traversarirasipa bogatstvo bez uslišanja ljubavi; na molbe svojih ode uChiassi; ondje vidi kako neki vitez goni djevojku i ubija je ikako nju dva psa razderu; pozove na objed svojtu i ljubljenu

gospu, koja gleda kako psi trgaju onu mladicu i bojeći se sličnesudbine vjenča se s Nastagiom.1

Čim Lauretta umuknu, po kraljičinoj zapovijedi započe Filomena: — Ljubazne gospe, kao što se naša samilost hvali, tako božanska pravda strogo kažnjava našu okrutnost; da vam to dokažem i da vas navedem na to da je posve od sebe odbacite, rada sam kazivati vam novelu koja je podjednako zabavna koliko i puna dirljivosti. U Raveni, prastarom gradu Romagne,2 življaše nekoć mnogo plemenitih i bogatih ljudi, i među njima mladić po imenu Nastagio degli Onesti,3 koji poslije smrti svoga oca i strica ostade neizmjerno bogat. Pa kao što se to mladima događa, kako ne bijaše oženjen zaljubi se u kćer gospara Paola Traversarija,4 mladicu mnogo višeg roda5 negoli on bješe, nadajući se da će svojim djelima6 zadobiti njezinu ljubav. No koliko god su njegova djela velika, i lijepa, i pohvalna bila, ne samo što mu nisu pomogla, nego se činilo da mu i škode, toliko je okrutna, i odbojna, i tvrda ljubljena mladica prema njemu bila, možda zato što se rad svoje čudesne ljepote ili plemstva tako uzoholila i uznijela, te niti joj se milio on, niti išta što se njemu mililo. To je Nastagiu tako teško bilo podnositi da ga je od jada više puta, pošto bi se natugovao, hvatala želja da se ubije; zatim se ipak svladavao i mnogo puta u srcu odlučivao da je se okani, ili ako bude mogao da je zamrzi kao što je i ona njega mrzila. Ali uzalud je takvu odluku donosio, jer se činilo da ,Ji.njegova liubav to više rasklto jg rnanja nada bivala.

Dekameron Peti dan - Osma novela

učini se nekim njegovim prijateljima i rođacima da će on jednako uništiti sebe i svoje bogatstvo; stoga su ga više puta molili i svjetovali da otputuje iz Ravenne i da u nekom drugom mjestu ode neko vrije-me boraviti da bi čineći tako smanjio i ljubav i troškove. Nastagio se više puta rugao tom savjetu; ali ipak ih pošto ga salijetahu ne mogaše toliko odbijati, nego reče da će tako učiniti; i naloživši da se obave velike pripreme, kao da u Francusku, ili u Španjolsku, ili u kakav drugi daleki kraj kani putovati, uzjaha konja i u pratnji mnogih prijatelja iz Ravenne iziđe i ode u mjesto možda tri milje od Ravenne po imenu Chiassi;7 i naredivši da se onamo donesu sjenice i šatori reče onima koji mu u pratnji bijahu da se tu želi zaustaviti, a oni neka se u Ra-vennu vrate. Utaborivši se dakle ondje Nastagio poče provoditi ljepši i raskošniji život nego ikad dotad pozivajući sad ove sad one na večeru i na objed, kako je bio navikao.Onda se dogodilo jednog petka gotovo na početku svibnja,8 a bijaše krasno vrijeme i on se bješe zavezao u misli o svojoj okrutnoj gospi naredivši cijeloj posluzi da ga ostavi sama kako bi do mile volje mogao razmišljati, da je korak po korak, zanesen mislima, stigao do borika. Bijaše već prošla peta ura dana9 i on zašao dobrih pola milje u borik ne sjetivši se ni jela niti ičega drugoga, kadli mu se odjednom učini da čuje strašan plač i prodorne jauke neke žene; to pomuti njegove slatke misli, pa podiže glavu da vidi što je, i začudi se kad vidje da je u boriku. A osim toga, pogledavši ispred sebe vidje kako iz trnovita gustiša, trčeći prema mjestu gdje je on dolazi prekrasna naga mladica, raskuštrana i sva izgrebena od drača i trnja, plačući i glasno istući mi-lost; i osim toga vidje10 sa strana dva velika i divlja ovčarska psa kako uzastopce za njom jure i često je okrutno grizu gdje god je dohvate; i za njom vidje kako na pomamnu vrancu stiže neki crni vitez, veoma gnjevna lica, s kratkim mačem u ruci, smrću joj i strašnim i pogrdnim riječima prijeteći. Od toga se u isto vrijeme čuđenjem i strahom ispu-ni njegova duša i naposljetku samilošću prema nesretnoj ženi, te se u njemu rodi želja da je spasi od tolika jada i smrti ako uzmogne. Ali našavši se bez oružja otkide granu sa stabla umjesto toljage te krenu prema psima i protiv viteza.Ali vitez mu kad to opazi viknu izdaleka: »Nastagio, ne miješaj se, pusti pse i mene da učinimo ono što je ova opaka ženska zaslužila.« I dok je još u riječi bio, psi ščepaše mladicu za bedra i zaustaviše je, a vitez se približi i sjaha s konja; Nastagio stupi k njemu i reče: »Ja ne . tko si ti što mene. tako coznaješ. ali.samo.ti Jsažem da ie velika

šumska zvijer: ja ću je pouzdano braniti koliko budem mogao.« Vitez tada reče: »Nastagio, iz istog bijah grada iz kojeg si i ti, i ti si bio još malen dječak kad se ja, koji sam se zvao gospar Guido degli Anastagi,11 mnogo više zaljubih u nju nego sada ti u onu Traversarije-vu; i njezina oholosti okrutnost tako me unesrećile da jednoga dana ovim mačem koji vidiš u mojoj ruci kao očajnik sebe skončah, te sam osuđen na vječne muke. I ne potraja dugo te ona koja se preko mjere radovala mojoj smrti i sama umrije i, zato što se za grijehe svoje okru-tnosti i veselja prema mojim mukama nije pokajala jer nije mislila da joj je to grijeh nego zasluga, jednako i ona bješe i jest osuđena na muke u paklu. Čim u nj siđe, odmah i ona i ja bijasmo kažnjeni, ona da bježi preda mnom a ja koji sam je nekoć toliko ljubio da je progo-nim kao smrtnu neprijateljicu a ne kao ljubljenu ženu, pa koliko god je puta stignem toliko ovim mačem kojim sebe skončah ubijam nju i rasijecam je s leđa, i ono tvrdo i hladno srce koje nikad ni ljubavi ni smilovanja ne oćutje, skupa s ostalom utrobom, kao što ćeš odmah vidjeti, čupam iz tijela i bacam ovim psima da ga požderu. I ne prođe zatim dugo te ona, jer tako pravda i svemogućnost Božja hoće, kao da i nije bila mrtva, uskrsne i ponovno započne bolno bježanje, a psi i ja je progonimo. I događa se da je svakoga petka12 u ovo vrijeme su-stižem ovdje i ovdje je umorim, kao što ćeš vidjeti; ali nemoj misliti da drugih dana počivamo, nego je sustižem na drugim mjestima gdje je prema meni okrutna bila mišlju i djelom; i pošto joj od ljubavnika postah neprijateljem, kao što vidiš, moram je ovako onoliko godina progoniti koliko je mjeseci ona prema meni okrutna bila. Pusti me dakle da izvršim; božansku pravdu, i nemoj se odupirati onome što ne bi mogao spriječiti.«Kad Nastagio ču te riječi sav se ustraši i svaka mu se dlaka nakostri-ješi, te se povuče i gledajući nesretnu mladicu ustravljen poče čekati što će učiniti vitez; a on, tek što je umuknuo, kao razbješnjelo pseto s mačem u ruci navali na mladicu, koja ga klečeći između dva psa što su je čvrsto držala glasno zaklinjaše da joj se smiluje, i svom je svojom snagom udari posred grudi i probode je na drugu stranu. Kad mladica dobi taj udarac sruši se kao pokošena neprestano plačući i jaučući; a vitez se dohvati noža, raspori je s leda, iščupa srce i sve oko njega i baci ga psima, koji ga izgladnjeli smjesta požderaše. Ne prođe dugo i mladica, kao da se ništa od svega toga ne bješe dogodilo, naglo ustade i dade se u bijeg prema moru, a psi za njom razdirući je bez prestanka; i vitez se ponovno uzjahavši i zgrabivši svoj mač nadade za njom, i u

Dekameron

Videći sve to dugo stajaše on pun sućuti i straha; a malo poslije pade mu na um da bi si tim događajem mogao okoristiti, kad se zbivao svakog petka; stoga se obilježivši mjesto vrati svojim slugama pa ih uskoro kad mu se učini zgodnim posla po svoje rođake i prijatelje te im reče: »Vi ste me dugo poticali da se kanim ljubavi prema onoj svojoj dušmanki i da prestanem rasipati imovinu, i ja sam spreman to učiniti ako jednu milost za me isprosite, a to je ova: da u dojdući petak uredite da gospar Paolo Traversari, i žena mu, i kći, i sve gospe od njihova roda, i druge koje vam je volja, budu ovdje kod mene na objedu. A zašto baš to želim, vidjet ćete tada.« Njima se čini da je to prava sitnica; pa mu obećaše da će to učiniti; i vrativši se u Ravennu kad dođe vrijeme pozvaše one koje Nastagio bješe spomenuo, i premda je bilo teško onamo dovesti mladicu koju je Nastagio ljubio, ipak i ona s drugima tamo pođe. Nastagio priredi sjajnu gozbu i stolove dade postaviti ispod borova okolo onoga mjesta gdje bješe vidio muku one okrutne žene; i posjednuvši gospodu i gospe za stol uredi tako da upravo njegova ljubljena mladica bude postavljena sučelice mjestu gdje se prizor imao zbiti. Bijaše već i zadnje jelo izneseno na stol, kadli svi čuše očajnički krik progonjene djevojke. Dok se svatko tomu jako čudio i pitao što je a nitko nije znao reći, svi ustadoše i gledajući što bi to moglo biti vidješe onu nesretnu djevojku, i viteza, i pse; i ne prođe dugo te se svi oni nađoše tamo među njima. Podiže se velika vika na pse i na viteza, a mnogi istupiše da pomognu djevojci; no vitez, prozborivši njima kao što bijaše zborio Nastagiu, ne samo što ih natjera da ustuknu nego ih uplaši i ispuni čuđenjem; i kad učini ono što i prvi put bijaše učinio, koliko god žena tamo bješe (jer mnoge među njima bijahu u svojti i s onom tužnom mladicom i s vitezom i sjećahu se njegove ljubavi i smrti) sve gorko plakahu kao da su vidjele da se to njima samima događa. A kada se taj prizor okonča te žena i vitez iščeznuše, svi su o njemu dugo i različito raspravljali. Ali među onima koji se najviše bjehu uplašili bila je okrutna mladica koju je Nastagio ljubio, jer dobro i točno bješe sve vidjela, i čula, i spoznala da se te stvari više odnose na nju nego i na koga drugoga, sjetivši se okrutnosti koju je oduvijek pokazivala prema Nastagiu; stoga joj se već činilo da pred njim razgnjevljenim bježi i da su joj psi kraj boka.I toliki se strah od toga u njoj zače da joj se to isto ne dogodi te ona,čim joj se pruži prilika, a ukaza joj se te iste večeri, pošto joj se mržnja

.....u ljubav preobrati, posla^voju ppuzdga^ dvorkinju Nastagiu, koja ga

Peti dan - Osma novela

svim njegovim željama. Nastagio joj odgovori da se tome jako raduje, ali i da hoće, ako je njoj po volji, s njezinom čašću spojiti svoju želju, to jest da se s njom oženi. Mladica je znala da ne stoji do drugoga nego do nje što još nije Nastagiova žena, pa odgovori da joj je po volji. I pošto se sama zaprosi reče ocu i majci kako bi rado pošla za Nastagia, čemu se oni jako obradovaše.I pošto se Nastagio naredne nedjelje njom oženi i proslavi svoju sva-dbu, još dugo uz nju veselo poživje. I nije taj strah bio uzrok samo ovoj sreći, nego od toga sve ravenske žene tako strašljive postadoše da otada zauvijek bjehu mnogo popustljivije muškim željama nego što prije bijahu. —

Dekameron Peti dan - Deveta novela

I

I

Deveta novelaFederigo degli Alberighi ljubi a nije ljubljen, i otmjeno

rasipajući upropasti se, a ostane mu jedan jedini sokol kojimnemajući ništa drugo pogosti svoju gospu kad mu dođe u

pohode: pošto ona to dozna promijeni se, uda se za njega ibogatim ga učini.'

Filomena bješe već prestala govoriti kad kraljica, videći kako nitko više ne preostade da pripovijeda osim Dionea koji imaše povlasticu, radosna lica prozbori:— Na meni je sada red da kazujem; a ja ću, predrage gospe, to rado učiniti novelom koja je donekle slična prethodnoj, ne samo zato da spoznate kolika je moć vaše ljepote nad plemenitim srcima, nego da i same naučite dijeliti svoje darove tamo gdje dolikuje ne dopuštajući da vas u tom uvijek fortuna vodi, jer ona ne nadaruje razborito, nego najčešće, kako to biva, bez ikakve mjere.Valja dakle da znate da je Coppo di Borghese Domenichi,2 koji je živio u našem gradu, a možda još živi,3 čovjek velika i štovana ugleda u naše vrijeme, a po lijepu ponašanju i po vrlinama mnogo više negoli po plemenitoj krvi glasovit i dostojan vječne slave, kad već zađe u godine često volio sa svojim susjedima i s drugima o minulim vremenima raspravljati, a to je bolje, i s više reda, i vrsnijim pamćenjem, i kiće-nijim riječima nego itko drugi znao činiti. Među inim svojim lijepim zgodama rado je kazivao kako u Firenci življaše neki mladić, po imenu Federigo sin gospara Filippa Alberighija,4 koji po viteškom umijeću i dvorjanstvu bješe cijenjen iznad svojih gospodičića u Toskani. On se,

kako se većini plemića događa, zaljubi u ženu plemenita roda, koja se zvaše monna5 Giovanna, a držahu je u ono vrijeme jednom od najlje-DŠih i nailiuokiiilti gospa u Firenci; i da bi niezinu liubav zadobio on

darivao i bez mjere rasipao; ali ona, koliko lijepa toliko i poštena, nije marila ni za njega ni za sve ono što je on radi nje činio. Dok je rasipao dakle Federigo više negoli je mogao i smio a ništa ne stječući, kao što se lako događa, ubrzo se bogatstvo rasplinu te on osi-romaši i ništa mu ne preostade do nekog

malog njegova sokola, jednog od najboljih na svijetu. Stoga, premda je njegova ljubav bila jača nego ikada, prosudi da više ne može po svojoj želji živjeti u gradu te se preseli u Campi6 gdje bijaše onaj njegov mali posjed. Tu je odlazeći kad je mogao u lov na ptice i ni u koga ništa ne pitajući strpljivo podnosio svoje siromaštvo.I dogodi se jednoga dana, pošto Federigo zapade u krajnju bijedu, da obolje muž gospe Giovanne i ćuteći da mu se smrt bliži napravi oporuku; i svemu svom velikom bogatstvu imenova baštinikom svog već poodrasla sina i uza nj, jer je jako ljubio monnu Giovannu, odredi nju, ako mu sin umre bez zakonita nasljednika, svojim baštinikom, i umrije.Ostavši dakle monna Giovanna udovicom, kao što naše gospe obi-čavaju, svakoga je ljeta s tim svojim sinom odlazila na selo na svoje imanje vrlo blizu Federigova posjeda. Tako se dogodi da se ovaj dječak sprijatelji s Federigom i poče zanimati za ptice i pse; i gledajući mno-go puta Federigova sokola u letu neobično mu se sviđao i jako ga je želio, no ipak se nije usuđivao zaiskati ga videći da je njemu tako drag. I baš tada se dogodi da dječak obolje; rastužena majka, jer je samo njega imala i voljela više nego cio svijet, povazdan je nad njim bdjela i neprestano ga dvorila, i često zapitkivala želi li što moleći ga neka joj samo kaže, a ona će zacijelo ako ikako bude moguće to priskrbiti. Dječak na mnoge njezine molbe naposljetku reče: »Majko moja, ako mi pribavite Federigova sokola, vjerujem da ću brzo ozdraviti.« Čuvši to gospa malo se snebi pa poče razmišljati što joj je činiti. Znala je da ju je Federigo dugo ljubio i da ga ona nikada nije ni pogledala, pa reče u sebi: »Kako ću poslati koga ili sama otići da u njega zaištem tog sokola, koji je kako čujem najbolji što ikada uzletje, a osim toga on od njega živi? I kako bih mogla biti tako bezobzirna da tom plemenitom čovjeku, kojemu nikakvo drugo veselje ne preostade, i to oduzmem?« I smetena od tih misli, premda bijaše uvjerena da će ga dobiti ako ga zaište, ne znajući što bi rekla nije odgovarala sinu nego je mučala. Naposljetku prevlada ljubav prema sinu i ona da mu udovolji odluči ne poslati nikoga nego sama, pa bilo što bilo, otići po nj da mu ga 4 t e mu odgovori; »Sine moj, ohrabrise i nastoj svim silama

Dekameron Peti dan - Deveta novela

i odmah ti ga donijeti.« Dječak se tomu obradova i istoga dana bolest mu krenu na bolje.Idućeg jutra povede gospa sa sobom družbenicu i kao da će u šetnju krenu k Federigovoj kućici i dade ga dozvati. On je, jer vrijeme tada kao ni prijašnjih dana ne bijaše zgodno za lov, bio u vrtu i obavljao neke manje poslove; čuvši da monna Giovanna pita za nj na vratima jako se iznenadi i radostan onamo otrča.Kad ga ona vidje da dolazi ljubazno i ljupko mu krenu u susret, i pošto je Federigo s puno poštovanja pozdravi, reče mu: »Zdrav mi bio Fe-derigo!« pa nastavi: »Došla sam da popravim štetu koju si zbog mene pretrpio ljubeći me većma nego što je trebalo, a za odšeta naumila sam s ovom svojom drugaricom jutros s tobom skromno objedovati.« Federigo joj smjerno odgovori: »Gospo, ne spominjem se da sam ikad štetu ikakvu zbog vas trpio, nego samo dobro, jer ako ikad išta valjah to bješe samo zbog vaših vrlina i zbog ljubavi moje prema vama. A ovaj vaš ljubazan dolazak zacijelo mi je mnogo miliji nego da mogu još jedanput potrošiti sve ono što sam u prošlosti potrošio, premda ste si -romašnu domaćinu došli«; i rekavši to stidljivo je uvede u svoju kuću, a odatle je povede u vrt i kako nikoga ne bješe da joj pravi društvo reče: »Gospo, kako nikoga u kući nema, neka vam društvo čini dobra žena ovoga težaka, dok ja pripremim stol.«On dotada, uza sve svoje veliko siromaštvo, još dovoljno ne poimaše kako lakoumno bijaše rasuo sve svoje bogatstvo; ali to jutro, kad ne nađe ništa čime bi počastio gospu, za ljubav koje nekoć bezbroj ljudi počasti, navede ga da pojmi. I beskrajno žalostan, proklinjući u sebi svoju fortunu, kao čovjek izvan sebe motajući se čas ovamo čas onamo i ne nalazeći ni novca ni zaloga, dok je vrijeme hitalo i on jako želio ipak nečim počastiti plemenitu gospu, a opet nije htio ni od koga, čak ni od svog težaka, išta zatražiti, pade mu u oči njegov dobri sokol kojega vidje u predsoblju na prečici; pa nemajući kud ni kamo, uhva-tivši ga i videći da je debeo pomisli kako će to biti dostojno jelo za takvu gospu. I stoga mu ne razmišljajući više zavrnu vratom i naredi svojoj sluškinji da ga odmah operušana i očišćena natakne na ražanj i pažljivo ispeče; i prostrijevši po stolu prebijele stolnjake kojih je još imao, vedra se lica vrati gospi u vrt i reče joj da je objed, kakav je on mogao prirediti, spreman. Tada gospa ustade sa svojom družbenicom i pođoše k stolu i, ne znajući što jedu, skupa s Federigom, koji ih je s puno poštovanja dvorio, pojedoše dobroga sokola. I . p A , ^

se obrati Federigu i ovako prozbori: »Federigo, ako se spominješ svog prijašnjeg života i moje čestitosti, koju si možda smatrao nesmiljeno-šću i okrutnošću, nimalo ne sumnjam da ćeš se začuditi mojoj smjelo-sti kad čuješ zašto sam zapravo ovamo došla; ali da imaš ili da si imao djece po kojoj bi mogao pojmiti kako je silna ljubav koja se prema njima ćuti, čini mi se da bih bila sigurna da bi mi djelomice oprostio. Ali premda ti nemaš djece, ja koja imam jedno ne mogu izbjeći zako-nima koji vrijede za sve majke; pa kako se moram njihovoj sili pokoriti valja mi protiv svoje volje i protiv svake pristojnosti i reda zaiskati od tebe da mi daruješ nešto što znam da ti je nadasve drago; a i pravo je, jer ti nikakvo drugo veselje, nikakva druga zabava, nikakva utjeha ne ostade od tvoga presahlog bogatstva; a taj dar je tvoj sokol, kojega moj sinak jako žarko želi, te se sve bojim, ako mu ga ne donesem, da će mu se bolest tako pogoršati te ću ga izgubiti. I stoga te molim, ne u ime moje ljubavi prema meni koja te ni na što ne obvezuje, nego u ime tvoje plemenitosti koja se kroz viteško ponašanje više nego i u koga drugoga istaknula, da mi ga se udostojiš darovati, kako bih mogla reći da sam tim darom održala na životu svoga sina i da sam ti ga time dovijeka obvezala.«Kad Federigo ču što gospa od njega ište, znajući da joj ne može udo-voljiti jer joj ga bješe dao da ga pojede, udari pred njom u plač prije nego što uspjede i riječi odgovoriti. Gospa pomisli da on ne plače ni zbog čega drugoga nego zbog tuge što se mora rastati od dobroga so-kola, i već joj bješe na jeziku da mu kaže kako ga neće; ali suzdržavši se ipak, pričeka da joj poslije plača odgovori Federigo, koji ovako reče: »Gospo, pošto bješe volja Božja da vama svu svoju ljubav poklonim, činilo mi se da mi je sudbina u mnogim stvarima protivna i na nju sam se tužio; no sve to nije bilo ništa spram ovoga što mi je sada učinila, zbog čega se nikada više neću s njom izmiriti, kad pomislim da ste vi došli u ovaj moj siromašni dom gdje se niste udostojali doći dok je bio bogat, i da od mene neznatan dar ištete, a ona je htjela da vam ga ne mognem dati: a zašto to ne mogu ukratko ću vam reći. Kad sam čuo da vi milostivo želite sa mnom objedovati, poštujući vašu uzvišenost i vašu vrlost smatrao sam dostojnim i doličnim da vas prema svojim mogućnostima biranijim jelom počastim nego što je ono čime se dru-ge osobe nude; stoga spomenuvši se sokola kojega mi ištete i njegove izvrsnosti, smatrah da je on dostojno jelo za vas, i jutros ste ga pečena imali na pladnju, a ja sam mislio da ga bolje nisam mogao upotrijebiti; ali videći sada da ste ga vi drugačije željeli, tako me neizmjerno boli

Dekameron

I rekavši to dade pred nju donijeti perje, i noge, i kljun, da joj budu dokazom. Kad gospa sve to vidje i ču prvo ga prekori što je ubio ta -kva sokola da jelom počasti jednu ženu, a zatim u sebi plemenitost njegove duše koju siromaštvo niti bijaše moglo niti mogaše umanjiti veoma pohvali. Zatim, izgubivši svaku nadu da bi mogla dobiti sokola i zabrinuvši se stoga za zdravlje svoga sina, sjetna ode i vrati se sinu. On bilo od tuge što ne mogaše imati sokola, bilo od bolesti koja ga je svejedno morala srvati, nakon nekoliko dana na najveću žalost svoje majke preminu.Pošto ona neko vrijeme plakaše i tugovaše, budući da ostade jako bo-gata i još mlada, mnogo je puta braća nagovarahu da se preuda. Njoj ne bijaše do toga stalo, ali videći da je uporno salijetaju sjeti se vrlog Federiga i njegove zadnje velikodušnosti, to jest da bješe onakva so -kola ubio da nju počasti, pa reče braći: »Ja bih najradije, kad bi vama bilo pravo, ostala udovicom; ali kad ipak želite da odaberem muža, zacijelo nikoga drugoga neću odabrati, ako me ne zapadne Federigo legli Alberighi.«Rugajući se s njom braća joj rekoše: »Ludo, što to govoriš? Kako to da hoćeš njega koji ništa na svijetu nema?«Ona im odgovori: »Braćo moja, dobro znam da je tako kako vi kažete, ali draži mi je čovjek bez bogatstva nego bogatstvo bez čovjeka.« Kad braća čuše kako je odlučna i znajući da je Federigo valjan, premda bijaše siromašan, kao što ona htjede sa svim mu je njezinim bogat -stvom dadoše. A on kad vidje da je takvu i toliko ljubljenu gospu dobio kao ženu, i k tome se obogatio, u zadovoljstvu s njom postavši bolji domaćin proživje svoja ljeta. —

Peti dan - Deseta novela

Deseta novelaPietro di Vinciolo ode nekamo na večeru; njegova gospa pozove

nekog mladića, Pietro se vrati, ona ga skrije pod košaru zapiliće; Pietro kaže da su u Ercolanovoj kući, gdje je bio navečeri, našli mladića kojega je dovela njegova žena; gospa

psuje Ercolanovu ženu; magarac po nesreći nagazi na prsteonome koji bijaše pod košarom, on krikne, Pietro potrči tamo,

vidi ga, spozna ženinu prijevaru, a na koncu zbog svojepokvarenosti ostane s njom u slozi. '

Kraljičino kazivanje bijaše okončano, i svi su hvalili Boga što je Fede-riga dostojno nagradio, kad Dioneo koji nikad nije zapovijedi čekao otpoče:— Ne znam bih li rekao da je to slučajna mana koja je iznikla iz opakih običaja smrtnika, ili je to pak prirođeni grijeh, da se radije smijemo zlim stvarima nego dobrim djelima, osobito kad se nas ne tiču. Pa zato što moj trud, koji sam prije podnosio i sad se spremam da ga preu -zmem, nema drugoga cilja nego da odagna vašu sjetu i da vam pruži smijeha i veselja, premda sadržaj moje sljedeće novele, zaljubljene mladice, djelomično nije sasvim čestit, zato što može pružiti zabavu ja ću vam je ipak ispričati. A vi slušajući je učinite s njom ono što obi-čavate činiti kad uđete u vrt gdje pruživši nježnu ruku berete ruže a ostavljate trnje: to ćete učiniti prepustivši opaka čovjeka zle kobi nje-govoj sramoti, i radosno ćete se smijati ljubavnim spletkama njegove gospe, gajeći samilost prema tuđim nevoljama tamo gdje treba. Nema tome dugo kako življaše u Perugi2 bogat čovjek po imenu Pietro di Vinciolo,3 koji se oženio možda više zato da druge prevari i da ublaži opće mišljenje koje su svi njegovi sugrađani o njemu imali, negoli iz

ljubavi; a sreća bie.se u.skkdu s njegovom pohotom na taijnačin,

Dekameron

htjela dva muža nego jednoga, a namjerila se na takvoga koji mnogo skloniji nečemu drugom4 nego njoj bijaše.Kad ona to tijekom vremena spozna, i videći da je lijepa, i svježa, i osjećajući se čilom i krepkom, najprije se zbog toga poče jako srditi, i ponekad se s mužem svađati, i gotovo neprestano u nezadovoljstvu živjeti; zatim, videći da će tako prije uništiti sebe nego popraviti opa-čine svoga muža reče sama sebi: »Ovaj me jadnik zapušta, jer u svom nepoštenju hoće da kopitom gazi po suhom,5 a ja ću nastojati da po mokrom drugoga na svojoj lađi povezem. Udala sam se za njega i do-nijela mu velik i dobar miraz, znajući da je muško i misleći da žudi ono što žude i moraju žudjeti muškarci, a da nisam vjerovala da je muško ne bih se bila za nj nikada udala. On je znao da sam ja žena, pa zašto me je onda uzeo kad su mu žene bile mrske? To se ne može po-dnositi. Da sam se htjela odreći svijeta bila bih pošla u redovnice; ali kad ga se ne odričem i kad ga želim, budem li od njega čekala zabavu i užitak lako ću utaman čekajući ostarjeti; a kad ostarim i osvijestim se uzalud ću jadikovati što sam potratila svoju mladost, a on me sam najbolje uči kako je valja provoditi i pokazuje mi kako mogu uživati u onom u čemu i on uživa.6 I takvo je uživanje za mene pohvalno, dok je za njega jako pokudno: ja ću povrijediti samo zakone, a on vrijeđa i zakone i prirodu.«Pošto se dakle ta ženica ovakvim mislima bavila, možda i više puta, da bi ih potajno provela u djelo sprijatelji se s nekom staricom koja bijaše nalik svetoj Verdiani što hrani zmije,7 koja je uvijek s krunicom u ruci hodila na sva proštenja te nikad ni o čemu drugom nije raspravljala nego o životima svetih otaca i o ranama svetoga Franje i gotovo svi su je sveticom smatrali. I kad joj se pruži prilika otkri joj ona potpuno svoju nakanu; starica joj reče: »Kćeri moja, Bog koji sve vidi zna da pravo činiš; pa kad ni zbog čega drugoga ne bi to činila, valjalo bi da to činiš ti i svaka mladica da ne gubite vrijeme u mladosti, jer nema teže boli od spoznaje da si vrijeme izgubila.8 A koji vrag nam poslije preostaje, kad ostarimo, nego da gledamo pepeo oko ognjišta? Ako ni-jedna druga to ne zna i ne može ti posvjedočiti, ja mogu: jer sada kad sam stara spoznajem s najvećim i najgorčim kajanjem u duši, ali bez koristi, vrijeme koje sam propustila; i premda ga nisam posve gubila, jer ne bih htjela da pomisliš da sam bila glupača, ipak nisam učinila sve što sam mogla učiniti, pa kad se sjetim toga, videći se ovakvom kakvom me ti vidiš, te ne bih našla nikoga tko bi mi ugarak posudio, sam Bog zna žalost koju ćutim. S muškima nije tako: oni se rađaju

Peti dan - Deseta novela

nego mladi; ali žene se rađaju samo da to jedno čine i da djecu na svijet donose, i za to su štovane. Pa ako to drugačije ne uviđaš, moraš uvidjeti po tome što smo mi uvijek na to spremne, a muškarci nisu: a povrh toga jedna žena bi zamorila mnogo muškaraca, dok mnogo muškaraca ne može zamoriti jednu ženu.9 I budući da smo za to ro-đene, ponovno ti kažem da pravo radiš što svom mužu milo za drago vraćaš, da ti duša u starosti ne bi imala zbog čega prekoravati tijelo. Na ovom svijetu svatko ima onoliko koliko sam uzme, a osobito žene, koje valja da se mnogo više nego muškarci koriste vremenom dok ga imaju, jer znaš i sama da nas ni muž ni drugi neće kad ostarimo, nego nas u kuhinju tjeraju da brbljamo s mačkom i lonce i zdjele brojimo; i još gore, jer nam pjevaju i rugalice i kažu: »Mladoj djevi dobar kus, staroj babi brus<, i još nam mnoge druge stvari govore. Pa da te dulje ne zadržavam, velim ti da nikome na svijetu nisi mogla dušu otkriti tko bi ti od mene bio korisniji, jer nema tako uznosita muškarca kome se ne bih usudila reći ono što treba, niti tako tvrda i gruba da ga ne bih smekšala i navela na ono što hoću. Samo ti meni pokaži koji ti se sviđa, a ostalo je moja briga; ali ti samo napominjem, kćeri moja, da ti se preporučujem jer sam sirota žena, a ja ću odsad tebe spominjati na svim svojim proštenjima i u svakom očenašu koji reknem, da pred Bogom budu luč i svijeća tvojim mrtvima« i završi. Ostade dakle mladica u sporazumu sa staricom da će ona, pošto joj potanko opisa izgled nekoga mladića koji je tom ulicom veoma često prolazio, znati što joj valja činiti ako ga bude vidjela; pa davši joj komad usoljena mesa posla je s milim Bogom. Poslije nekoliko dana starica joj mladića kojega joj bješe rekla potajno dovede u sobu, pa malo poslije i drugoga, kako bi se koji mladoj gospi svidio; a ona nije propuštala prilike, uvijek u strahu od muža, da u tom pogledu učini koliko može.I dogodi se, kad morade jedne večeri muž otići na večeru nekom svom prijatelju koji se zvao Ercolano,10 da gospa naredi starici neka joj dovede jednog od najljepših i najljupkijih mladića u Perugi, a ona to spremno učini. I pošto gospa s mladićem sjede za stol da večera, kad eto ti na vrata Pietra kako zove da mu otvori. Kad ga je gospa čula na smrt se uplaši, ali ipak hoteći bude li mogla skriti mladića, ne dosje-tivši se gdje bi ga drugdje poslala ili sakrila skloni ga na maleni trijem blizu odaje gdje su večeravali pod košaru za piliće koja tamo bijaše, a preko nje prebaci grubo platno od slamnjače koju toga dana bijaše ispraznila; i kad to svrši gohita da otvori mužu.

Dekameron Peti dan - Deseta novela

Pietro odgovori: »Nismo je ni okusili.« »Kako to?« upita ga žena.Pietro tada reče: »Reći ću ti. Tek što sjedosmo za stol, Ercolano, i njegova žena, i ja, kadli čusmo kako kraj nas netko kihnu, ali se na to ni prvi ni drugi put ne osvrnusmo; ali kad onaj koji je kihao kihnu treći put, i četvrti, i peti, i još mnogo puta, svi se tomu začudismo; stoga Ercolano, koji je pomalo bio srdit na ženu jer nas bješe pustila da dugo stojimo pred vratima dok nije otvorila, gotovo bijesno reče: »Što znači ovo? Tko je taj što tako kiše?« I ustavši od stola ode do obližnjih stuba, ispod kojih u podnožju bješe sklepana izbica od da-saka, gdje može tko hoće spremiti razne stvari, kao što često vidimo da čine oni koji uređuju svoje kuće. I kako mu se činilo da se odanle čulo kihanje otvori vratašca koja tamo bijahu, a čim ih otvori, iznutra izbi strašan smrad od sumpora, iako nam je prije kad je do nas bio dopro taj smrad i kad smo se bili potužili žena rekla: »Maloprije sam sumporom bijelila svoje prijevjese, pa sam crepulju na koju sam bila izasula sumpor da bih ih osumporila metnula pod te stube, tako da još zaudara<. Ali pošto Ercolano otvori vratašca i smrad se malo raziđe, pogledavši unutra vidje ondje onoga koji je i prije i sada kihao, jer ga je žestina sumpora na to prisiljavala; i premda je on kihao, sumpor mu je već toliko bio pritisnuo grudi, te mu je još malo trebalo da nikada više ne kihne i ne pisne. Ercolano videći ga viknu: »Sad vidim, ženo, zašto si nas maloprije kad dođosmo ovamo onako dugo držala pred vratima i nisi nam otvarala; ali ne dao mi Bog sreće ako mi ne platiš za to!< Kad žena to ču i spozna da joj je grijeh na vidjelo izašao, bez riječi izmotavanja skoči iza stola i pobježe, i ne znam kamo ode. Ercolano i ne opazivši da mu žena bježi više puta reče onom koji je kihao da iza-đe; ali onaj već bješe obnemogao pa, govorio Ercolano što mu drago, nije se micao; tada ga Ercolano pograbi za nogu i izvuče van te pojuri po nož da ga ubije. Ali ja bojeći se i sam suda ustadoh i ne dopustih mu da ga ubije niti da mu ikakva zla nanese, nego počeh tako vikati i braniti ga da se tamo sjatiše susjedi te već polumrtva mladića ne znam kamo iz kuće odnesoše; tako nam se večera pokvari, te ne samo što je nisam progutao, nego je nisam, kao što rekoh, ni okusio.« Čuvši gospa te zgode spozna da ima i drugih koje su bile mudre kao i ona, premda je ponekad neka od njih znala i nastradati, i rado bi bila riječima obranila Ercolanovu ženu; ali pomislivši da će kuđenjem tuđeg grijeha slobodniji put svom otvoriti ovako prozbori: »Eto ti divote jedne! Eto ti dobre i svete žene kakva je ona bila! Eto ti vjernosti če-

činila! I što je još najgore, onako stara lijep primjer da je mladima! Proklet bio čas kad je na svijet došla i što još živi tako podla i grešna ženska, na zazor i sramotu svim žena na svijetu: bacivši pod noge svoje poštenje i vjeru zadanu svom mužu i čast ovoga svijeta, nije se sra -mila da njega, koji je takav čovjek i tako dičan građanin i koji je tako dobro s njom postupao, s drugim čovjekom osramoti i sebe zajedno s njime. Bog neka me uščuva, ali takve žene ne zaslužuju milosti: njih bi trebalo ubiti, njih bi žive živcate trebalo baciti u oganj i u pepeo ih sažeci!«Zatim sjetivši se svoga dragana kojega je pod košarom u blizini držala poče nagovarati Pietra da pođe spavati, jer je već bilo tomu doba. Pietro, kojemu se više jelo nego spavalo, sve je pitao ima li što za ve-čeru, a žena mu je odgovarala: »Gle, imali što za večeru! Mi na veliko spremamo večeru, kad tebe nema doma! Da, jer ja sam Ercolanova žena! Hajde, zašto ne pođeš spavati? Bolje bi ti bilo!« Baš te večeri neki Pietrovi težaci bijahu nešto donijeli sa sela i spratili svoje magarce u staju blizu onoga trijema, a zaboravili ih napojiti, pa jedan od magaraca, crkavajući od žeđi, izvuče glavu iz oglava i izađe iz staje, te je išao okolo njuškajući ne bi li gdje našao vode; i idući tako nabasa na košaru ispod koje bijaše mladić. Pošto on bijaše, zato što mu je valjalo četveronoške stajati, prste jedne ruke pružio malo izvan košare po zemlji, takve bijaše sreće, ili da kažemo nesreće, da mu magarac na njih nagazi kopitom, te on osjetivši užasan bol strašno kriknu.Čuvši to Pietro čudom se začudi i učini mu se da je to negdje u kući; stoga izašavši iz sobe i slušajući kako ovaj još jauče, jer mu magarac još ne bijaše dignuo kopita s prstiju nego ih i dalje jako pritiskivaše, reče: »Tko je Božji?« i pojurivši do košare podiže je i ugleda mladića, koji je osim bola u prstima, prignječenim magarećim kopitom, sav drhtao od straha da mu Pietro kakvo zlo ne nanese. Pietro ga odmah prepozna, jer ga je u svojim opakim žudnjama dugo progonio, pa ga upita: »Što ti tu radiš?«, a ovaj mu na to ništa ne odgovori nego ga zamoli za ljubav božju da mu nikakvo zlo ne učini.Pietro mu reče: »Ustani, ne boj se da ću ti ikakvo zlo učiniti: samo mi reci kako to da si ovdje i zašto.«Mladić mu sve po redu reče; njega Pietro, veseliji što ga je našao nego sto je njegova žena bila rastužena, uhvati za ruku i sa sobom ga odvede u odaju gdje ga je gospa u neizmjernom strahu čekala.

sjede sučelice njoj i reče: »Ti si dočas prokliniala Ercolanovu

Dekameron

0 sebi nisi govorila? Ili ako nisi htjela o sebi govoriti, kako te duša nijeboljela da govoriš o njoj, kad si znala da si sama počinila isti grijeh kojiona bijaše počinila? Zacijelo te ništa na to nije nagnalo nego to što stesve vi jednake i tuđim grijesima pokušavate pokriti svoje prijestupe,da bi vas strijela Božja s visine sve spalila, sjeme jedno pakleno1.«Gospa, pošto vidje da joj u prvom naletu nikakva zla osim riječima nebješe nanio, a uz to joj se još učini da se on sav nadima od užitka štoza ruku drži tako lijepa mladića, ohrabri se i reče: »I ne sumnjam uto da bi ti htio da nas strijela Božja sve spali, jer si nas željan kao pasbatina; ali križa mi Božjega to ti se neće ispuniti. Nego rado bih se stobom malo porazgovorila, da čujem zbog čega se tužiš; i zasigurno nebi mi loše bilo da me izjednačiš s Ercolanovom ženom, onom staromlicemjerkom koja liže oltare i od njega ima sve što hoće, a on je štujekao što ženu valja štovati, što sa mnom nije slučaj. Jer recimo da me tidobro odijevaš i obuvaš, ali dobro znaš kako mi je što se drugoga tiče ikoliko već vremena nisi sa mnom spavao; a ja bih više voljela odrpana1 bosa hoditi a da mi u postelji s tobom dobro bude, nego da sve toimam a da mi s tobom bude kao što mi jest. I dobro razumi, Pietro,da sam ja žena kao i sve druge i da želim isto ono što i druge, tako da,ako sam sama sebi priskrbila ono što mi ti ne daješ, nije pravo da mekudiš: barem ti toliko čuvam čast da se ne miješam sa slugama ni sodrpancima.«Pietro shvati da joj cijele noći neće pomanjkati riječi, pa kako mu malo do nje bješe stalo reče: »Sad dosta, ženo: u tome ću ti sasvim ispuniti želju; a veliku ćeš nam ljubav učiniti ako nam daš da nešto pojedemo, jer mi se čini da ni ovaj mladić, baš kao ni ja, još nije večerao.« »Zacijelo«, reče žena, »on još nije večerao, jer baš kad si ti na nesreću prispio, pošli smo za stol da večeramo.«»Pa onda«, reče Pietro, »daj nam da večeramo, a poslije ću ja sve ure -diti tako da se nećeš imati na što potužiti.«

Kad vidje gospa da joj se muž udobrovoljio, ustade i brzo ponovnoprostrije stol, i naredi da donesu večeru koju je već bila pripravila, tesa svojim nastranim mužem i s onim mladićem veselo večera.Što je poslije večere Pietro uredio da sve troje budu zadovoljni, tosam zaboravio; znam samo toliko da su idućega jutra mladića koji nijebio na čistu s kim se po noći više bavio, s mužem ili sa ženom, sve doglavnoga trga" otpratili. Stoga ću vam reći, drage moje gospe, vratiuvijek milo za drago; a ako ne možeš pamti do prve prilike, tako da....opet bude šilo za ognjilp, —

Peti dan - Deseta novela

ne zato što ih ona nije zabavila suzdržljivo smijale i kad kraljica vidje da je došao konac njezinoj vladavini, ustade i skide s glave lovor-vije-nac i ljupko ga stavi na glavu Elissi veleći joj: — Na vama je, gospo, sada red da zapovijedate.Elissa primi vijenac i učini isto što su i drugi prije nje činili: ponajprije starosti naredi sve što je bilo potrebno za vrijeme njezine vladavine, a zatim na zadovoljstvo družbe reče: — Više smo puta već slušali kako su mnogi umjeli lijepom doskočicom ili spremnim odgovorom ili hitrom dosjetljivošću otupiti nekome zube ili odvratiti od sebe ne -očekivane opasnosti; pa kako je predmet zgodan a može biti i poučan, želim da se sutra s Božjom pomoću u tim granicama raspravlja, to jest o onima koji su, izazvani, kakvom zgodnom dosjetkom vratili milo za drago, ili spremnim odgovorom, ili domišljatošću, izbjegli gubitak, ili opasnost, ili sramotu.To svi jako pohvališe; stoga kraljica ustade i sve ih do večere otpusti. Čestita družba videći da je kraljica ustala sva skoči na noge i prema običaju svatko se posveti onom što mu je bilo najzabavnije. Ali pošto već cvrčci bijahu zamuknuli, pozvaše sve dojedno i odoše na večeru; pa kad ona radosno završi, svi se na pjevanje i na sviranje da-doše. I pošto već Emilia po kraljičinoj želji kolo povede, Dioneu bješe naređeno da zapjeva neku pjesmu. On odmah poče Monna Aldruda, zadignite skute, Jer dobre vam glase nosim. 'Nato sve gospe prasnuše u smijeh, a ponajvećma kraljica koja mu zapovjedi da se okani te i da zapjeva neku drugu. Dioneo reče: — Gospo, kad bih imao tamburin zapjevao bih Podignite suknju, monna Lapa ili Pod uljikom je trava; ili bi vam milije bilo da pjevam Morski su voli bol mi zadali? Ali ja tamburina nemam, i zato pogledajte koju hoćete od ovih drugih. Bi li vam se svidjela Izađi mi da te svalim, Ko proljetni svib u polju? Kraljica reče: — Ne, daj neku drugu. —— Onda, — reče Dioneo, — zapjevat ću Monna Simona natoče na-tače, A listopad još nije.Kraljica smijući se reče: - Hajde, ne luduj, daj neku lijepu, ako hoćeš, jer mi tu ne želimo.Reče Dioneo: — Ne, gospo, ne uzmite to za zlo: samo koja vam se mili? Ja ih znam više od tisuću. Ili hoćete Ova moja školjka velika je boljka2 ili Daj polako, moj mužiću ili Kupila sam pijetla za sto lira? Tada kraljica malo rasrđena, premda su se sve druge smijale, reče:— Dioneo, ostavi se šale i otpjevaj jednu lijepu; a ako nećeš, mogao bi

Dekameron

Čuvši to Dioneo okani se ludosti i smjesta ovako poče pjevati:

Amore, blaga svjetlost,u njenim lijepim očima što gori,od mene roba svog i njenog tvori.

Iz očiju joj lijepih blijesak krenute u mom srcu tvoj plam užga strasno,3

jer i kroz moje minu;a kako silnu ti imadeš cijenulijepo joj lice pokaza mi jasno;s njim mašta mi se vinu:oćutjeh da vrlinudojednu svezak da je svaka dvori,zbog nje moj uzdah ponovno se ori.

Tako sam tvoje postao čeljadei krotko čekam, gospodaru mio,milost od moći tvoje;al ne znam da li cijelu žudnju znadešto čistu si je u grudi mi slio,i stalnost vjere moje,ona u vlasti kojeleži moj duh, što ni s kim se ne bori,nit ikog želi, osim nje, da mori.

Zato te, slatki gospodaru, molim,pokaži joj i nastoj da oćutinešto od tvoga plama,da tako vidi kako trpeć volim,i kako ginem dok me oganj ljutimalo po malo slama,zatim, kad bude sama,s njome o meni dužno progovori,jer s tobom rado u pohod ću skori.

Pošto Dioneo šutnjom pokaza da je pjesma4 završena, kraljica zatraži da još pjevaju, pohvalivši ipak jako Dioneovu pjesmu. Ali pošto već minu dobar dio noći, osjeti kraljica da noćna svježina već bješe svladala dnevnu jaru, pa

TUMAČ(PROSLOV, DAN 1 — V)

Tumač

Dekameron Tumač

BOCC4CC/OFO REMEK-DJELO PREVELI SUJERKABELANI MATE MARAS. IZVORNI TEKST KOJI JE UZETKAO DEFINITIVNO MJERILO HRVATSKOG PRIJEVODAJEST ONAJ ŠTO GA JE PRIREDIO VITTORE BRANCA ZA

KRITIČKO IZDANJE SVEUKUPNIH BOCCACCIOVIH DJELA(TUTTE LE OPERE Dl GIOVANNI BOCCACCIO. A CURA DlVITTORE BRANCA, KNJIGA IV, ARNOLDO MONDADORI

EDIT, M/L4NO, 1976., XXXVIII-1616.).

Proslov1. DEKAMERON: znači deset dana. Podrijetlo je naslova u grčkomdeka hemeron, ali je Boccacciu mogao biti poticajem naslov patristi-čkih srednjovjekovnih djela o šest dana stvaranja svijeta, kao što jeprimjerice, Hexameron sv. Ambrozija (oko 340. -397.).2. KNEZ GALEOTTO: to je vitez Okruglog stola Gallehault (Ga-lahad) koji je u mnogim stvarima pomagao svom prijatelju, vitezuLancelotu, pa i u njegovoj predanoj ljubavi prema kraljici Ginevri,nagovorivši je da mu pruži cjelov. Usp. viteški roman Lancelot du Lackoji je nastao koncem 12. st., kao prvi dio ciklusa od pet »bretonskih«romana. Dante se poziva na ovaj roman u glasovitoj epizodi o ljubaviPaola i Frančeske {Pakao, V): »Čitasmo jednom, da s' otmemo čami,/o Lancelotu, kog je ljubav splela...« (nav. djelo, V, str. 127-128). Taje lektira pomogla srednjovjekovnim ljubavnicima da otkriju svojeosjećaje bez riječi, u strastvenom poljupcu: ulogu Galeotta za njihje obavila knjiga i njezin pisac (»Galeotto fu '1 libro e chi lo scrisse«,Inferno, V, 137.), pa je i to pridonijelo da ime drevnog bretonskogviteza dobije novo značenje »ljubavnog posrednika« (usp. Kombolovprijevod: »Svodnik je knjiga i njen pisac bio«, isto). Dakle, kao što jeknez Galeotto bio na usluzi prijatelju Lancelotu, tako će Boccaccio,

ma i zaljubljenim mladićima, pružajući im utjehu, pomoć i savjet u ljubavnim poslovima (usp. Uvod u četvrti dan Dekamerona).3. Čovječno je... u drugih. Prema zahtjevima srednjovjekovne retorike, književno djelo treba započeti sentencom ili poslovicom. Dalekoga evanđeoskog podrijetla, ova uvodna misao predstavlja pisca usvoj njegovoj ljudskoj jednostavnosti i prisnosti, no ujedno otkriva itemeljni kontrast između tobožnje ozbiljne moralističke pouke i realnoga, naravno senzualnog ljubavnog nauka. Sličnim je postupkomBoccaccio započeo i Elegiju gospe Fiammette.4. Svrha je svečanom uvodu da od opće istine dovede čitatelja do pojedinačnog slučaja koji, dakako, ilustrira naprijed spomenute istine.5. od moje najranije mladosti... rodu: aluzija na Boccacciovu veliku ljubav koju su biografi pokušali identificirati u Mariji d'Aquino,nezakonitoj kraljevskoj kćeri i supruzi Sanseverina, grofa od Miktai Terranove. Njegova je ljubav bila uzvraćena, ali mu ljubavnica nijebila vjerna. Njezin lik živi u Rimama i u mladenačkim djelima. Novija kritika ne vjeruje na riječ velikom talijanskom pripovjedaču. Držise, naprotiv, da je on tu priču oblikovao prema suvremenoj modi iljuvenom nauku francuskog pisca Andrije Kapelana (O ljubavi; usp.Filostrato, bilj. 4) i sličnih pisaca rasprava o ljubavi, prema kojimaje mudro ljubiti gospu iz višega staleža nego što je ljubavnikov (usp.Dekameron, 1,5). Poticajna je mogla biti i ambicija firentinskoga građanskog sina da svoju mladost provedenu u Napulju, dijelom i nasjajnom kraljevskom dvoru, uljepša tom ljubavnom pričom. Konačno,i stanoviti životni neuspjesi mogli su naći nadoknadu u stvaranju vlastitog mita o kraljevskom iako nezakonitom podrijetlu i o ljubavi snezakonitom kraljevskom kćeri.6. razumni. Biti razuman, pozitivna je osobina njegovih junaka, a i njihovih djela. Ona označava piščev ideal odmjerene i svjesne mudrosti,prema Danteovu shvaćanju (usp. Gozba, 1,11).7. Onoga: Boga.8. stoga... samo milje. Strastvena mladenačka ljubav pretvorila se unovo stanje duše, koje će biti idealni preduvjet za nastanak remek-djela, jer se u njemu iskreno i neposredno doživljena građa poništava

u blagosti i vedrini uspomena i nekoj sjetnoj slobodi maštanja.9- onima... motovilo: jer ni sve žene nisu plemenite gospe, nadahnute Amorom, kao što je učio stilnovizam; mnogima su sasvim dovoljni njihovi kućni poslovi. _^ 10Lstotinu novela, priča, parabola ili pripovijesti. Hoće reći da će gra-

Dekameron Tumač

jetku uopće; »priča« je u izvorniku favola, što će biti odjek francuskih fabliaux, tj. pričica u stihu koje izruguju nestalnost žena i hipokriziju redovnika, sadrže i druge, komične i, kadšto, poučne motive iz, sre -dnjovjekovnog života; parabole su alegorijske poučne priče u kojima se pojavljuju ljudi, a ne životinje kao u basnama. U gore navedenom odlomku navođenje parabola znači da u Dekameronu ima i moralne pouke, osobito u uvodima i zaključcima pojedinih novela, u simbolici rasporeda novela, okviru, pa i nekim novelama izrazito moralističke namjene (usp. I, 3, 7, 10). »Povijesti«, u izvorniku storie, vjerojatno su one novele u kojima uzvišene osobe visoka roda djeluju unutar prepoznatljiva povijesnog okvira. Ako se sjetimo i autoritativnog mi-šljenja Izidora Seviljskog (Etimologije), onda bismo morali dodati da su »povijesti« istinite stvari što su se zaista dogodile, a »priče« takve tvorevine koje pričaju o stvarima koje se nisu zbile niti su moguće. 11. u doba... pomora: crne kuge koja je harala Firencom.

PRVI DAN

UVOD1. na... kugu: riječ je o kugi u Firenci i Italiji god. 1348.2. mu: Boccacciovu djelu.3. na čelu: na početku.4. ovaj užasni početak... ugodnija. Neki misle daje to slobodna reminiscencija na Danteov početak Božanstvene komedije, gdje je, međutim,riječ o mračnoj i divljoj šumi, te o brežuljku obasjanom sunčanim zrakama.»Vrijeme« priče podudara se i u jednoga i u drugoga pisca s njihovom tridesetpetom godinom, odnosno s polovicom životnoga puta. Dante se rodio 1265., a Boccaccio 1313. god. Radnja Božanstvene komedije datirana je s 1300., godinom općega kršćanskoga jubileja i oprosta, a novele Dekamerona pričaju se u 1348., godini velike kuge i pomora, iza kojih slijedi obnova života.5. na koncu... bol: usp. Stari zavjet, Priče Salamunove ili Poslovice,XIV, 13. Usp. i Petrarca, Kanconijer, LXXI, 87-88. (»al je nužno.../ dakrajnja radost sva se u plač vrati«; prev. F. Čale).

ka, na dan Utjelovljenja ili Navještenja Mariji, a ne s danom Kristova rođenja (25. prosinca). Prema ljetopiscu Villaniju, kuga se javila u Fi-renci početkom travnja 1348., (Ljetopis, 1,2). Za opis kuge Boccaccio se poslužio nekim latinskim i talijanskim izvorima. To su: Povijest Lan-gobarda Pavla Đakona (oko 730. -799.?), Villanijev Ljetopis (XII, 84) i još neki, manje poznati. No služio se, dakako, i vlastitim dojmovima i pričanjima očevidaca.7.nebeskih tijela: tri planete znaku Vodenjaka. Tako i Giovanni Villani(Ljetopis, XII, 84) i Matreo Villani (Ljetopis, 1,2).8.u istočnim krajevima: u Aziji, god. 1246. Iz Sirije, pomorci su prenijeli pošast na Siciliju.9.kao što... nauljene predmete: po Danteu (usp. Pakao, XIX, 28-29;usp. i Filostrato, bilj. 17.).10. moje... vidješe: jer je i pisac bio u Firenci god. 1348. Njegov je otacbio član gradskog povjerenstva kojem je bila povjerena borba protivpošasti.11. mozak: za koji se smatralo da je sjedište tzv. duhova života.

12.Bijaše... plaču: taj običaj spominje i Dante u Novom životu(XXII).13.Prosti... sloja. Najprije je govorio o višem sloju, a sada spominjeniži i srednji. Tako su i drugi suvremeni firentinski pisci dijelili gradskostanovništvo. Pripadnici srednjeg sloja bijahu udruženi u tzv. niže cehove, pa su i oni dio slobodnoga i aktivnog firentinskog građanstva (najbogatiji su bili organizirani u tzv. više cehove). U niži su se sloj ubrajalibespravni radnici i siromasi izvan cehova.14.Neba: misli se na zlokoban utjecaj zvijezda.15. između ožujka... u njemu? Prema suvremenim izvorima u Firencije, između ožujka i listopada, umrlo od pošasti od pedeset do devedeset tisuća ljudi, što je činilo oko tri petine ukupnog broja stanovnika ugradu i okolici.•6. Galen, Hipokrat i Eskulap. Antički liječnik, Grk Galen iz Pergama (129. - 199.) napisao je mnoga djela koja su stoljećima bila temelj medicinske znanosti; Grk Hipokrat sa Kosa (460. — 377. prije Krista) smatra se ocem znanstvene medicine; Eskulap je rimski bog; liječništva (grčki Asklepije).17. a iste večeri... predima: reminiscencija na riječi grčkog heroja, spar-tanskog kralja Leonide, koji je 480. prije Krista branio klanac Termo-pile u ratu protiv Perzijanaca. Boccaccio ih je poznavao posredstvom i k h pisaca Cicerona {Razgovori u Tuskulu, 1,42) i Valerija Maksima

Dekameron

18.Santa Maria Novella: jedna od najljepših firentinskih crkava. Njezina je gradnja počela god. 1278., a glavni su joj dijelovi bili dovršeni1360. U Boccacciovo doba bila je obuhvaćena trećim krugom gradskihzidina. Bila je poznata po glasovitim propovjednicima koji su se u Danteovo i Boccacciovo doba borili protiv krivovjerja i podizali vjerski duhgradskog stanovništva. U tom su dijelu grada obitavali neki Boccaccioviprijatelji, pa možda i neke od osoba koje je pisac uvrstio u Dekameronkao fiktivne pripovjedače.19.utorka izjutra. Pisac je izabrao utorak kao prvi dan okvirne priče.Bilo mu je potrebno nekoliko dana za normalno rasplitanje radnje, budući da se petkom ne priča radi pobožnosti, a isto tako ni subotom,radi odmora.20.nijedna... mlada od osamnaest. Prema shvaćanjima iz toga doba,ove gospe nisu suviše mlade, jer su se tadašnje djevojke udavale većizmeđu 14. i 18. godine. Inače, Boccacciove mladice imaju oko petnaest godina, a to je bila i kanonska godina za udaju.21.svaka... čestitosti: pisac ne inzistira na njihovu vanjskom liku, a opisističe umnost, vladanje, čestitost, uz obvezatnu plemenitost i konvencionalno lijepo obličje.22.prikladno ime od njih. Prema raširenom shvaćanju u srednjem vijeku »imena su posljedica stvari«, pa i Boccaccio pronalazi pogodna imena koja sadrže literarnu poruku i koja su aluzivna s obzirom na nekeodlike ili karakteristične crte likova.23.Prvu... Elissa. Mnogi su pokušavali otkriti realne osobe predstavljene u ovim likovima i njihovim imenima, ali bez, većega uspjeha. IpakBoccaccio nije slučajno odabrao baš ova imena, a ne neka druga. Onaoznačuju, prije svega, neke pojavne oblike ženske duše, a sadrže i aluzije na autorovo osobno, kulturno i književno iskustvo. Osim toga, tihje djevojaka ukupno sedam, kao što je sedam dana u tjednu ili planetana nebu, kao što je sedam teoloških stožernih vrlina ili, isto toliko, tzv.slobodnih vještina. One nadahnjuju pripovijedanje i upravljaju njime,pa se mogu smatrati i Muzama ovoga novog svijeta. Kao dio pripovjedačkog okvira, one su najvažniji element jedinstvene, više književnerazine u odnosu na epizodni karakter pojedinih novela. — Pampineaznači »bujna« (pampinoso — pun lišća o lozovu granju); to ime susrećemo uAmetu, pa njime Boccaccio aludira na to svoje mladenačko djelo.Fiammetta je glavna junakinja Boccacciove Elegije gospe Fiammette, ajavlja se u nizu njegovih djela, od Ritao do Dekamerona gdje je susre

ćemo zadnji put. Filomena je ono što voli pjevanje; ženi toga imena

Tumač

' jer je tu gospu volio prije Fiammette. Ime Emilija (laskavica, zamamlji-va) susrećemo u Boccacciovoj Tezeidi. Laureta je odjek imena glasovite Petrarcine Laure, koju Boccaccio zove upravo Lauretta, primjerice, u Rimama (CXXVI), a sadrži i aluziju na lovor kojim su krunili pjesnike. Neifile treba značiti nanovo zaljubljena i zaljubljenica nove ljubavi, a predstavlja Dantea, njegov Novi život i stilnovističko pjesništvo uopće. Konačno, s imenom Elissa Boccaccio uvodi u svijet Dekamerona sjećanje na strastvenu i nesretnu junakinju Vergilijeve Eneide, kartašku kraljicu Didonu zaljubljenu u Eneju, koju su zvali i Elissa (zaljubljena). I u Dekameronu se aludira na neku nesretnu ljubav Elissinu. Didonu-Elissu Boccaccio spominje u Ljubavnoj viziji.24. svojom odjećom: crne boje, zbog korote.25. da bi za nas... predamo: Pampinejine su riječi u potpunom skladus preporukama uglednoga firentinskog liječnika Tommasa del Garba[Savjeti protiv pošasti).26. prevrtljive: takvo je mišljenje o ženama Boccaccio izrazio i u Rimama (LXXXIX), u Filostratu (npr. VIII, 30) i u Korbaču. Uzorom sumu mogli biti Vergilije [Eneida, W, 569-570: »Prevrtljiv je stvor i promjenljiv / Žena!«; prev. T. Maretić) i Petrarca [Kanconijer, CLXXXIII,12: »Nepostojanom narav čini ženu«; prev. F. Cale). Isto je govorio iAndrija Kapelan (O ljubavi).27. trojice mladića: upravo trojice kako bi se, skupa sa sedam djevojaka, popunio »savršeni« broj deset. Ali i zato jer je tri također magičanbroj, simbol muškog načela.28. Jedan... Dioneo. Tri mladića znače različite ali i komplementarnefaze i oblike Boccacciova ljubavnog iskustva. Sva tri imena aludiraju nesamo na pisca, nego i na neka njegova mladenačka djela. Panfilo (savljubav) jest sretan ljubavnik, a Boccaccio ga spominje u Eklogama (III,V); tako se zove nevjerni ljubavniku Elegiji gospe Fiammette. Filostratose javlja i u naslovu Boccacciova mladenačkog spjeva, a trebalo bi daznači »pobijeđen od ljubavi«, dakle on je prevareni i napušteni ljubavnik. Dioneo je razbludan Venerin mladić, jer je božica ljubavi bila kćiDione. U jednom mladenačkom latinskom pismu Boccacco tako nazivasebe sama, a isto se ime javlja i uAmetu.29. svoje dragane... spomenutih. Smatra se da Fiammetta čini par s Di-oneom, Neifile s Panfilom, a Filomena s Filostratom. Sam se Boccaccioo tome ne izjašnjava, ostavljajući veselo društvo kao i sav okvirni dioDekamerona koji je suprotstavljen slici kuge i smrti, u nekoj ljupkoj i

.^v edroj neodređenosti proljetne idilične vizije u kojoj nema zasebnih

Dekameron

30. iz grada: iz Firence.31. Bijaše rečeno mjesto itd. Odavno je zabilježeno da je Boccaccioimao lijepu poljsku kućicu na Poggio Gherardi, podno Fiesola. Međutim, opis koji slijedi, kao i opisi svih drugih ugodnih obitavališta i vrtovau okvirnom dijelu Dekamerona, u prvom su redu fantazijska i lirskarekonstrukcija eventualnih realnih lokaliteta. To je tim očiglednije, jersu im odlike slične a pojedinosti gotovo konvencionalne i u potpunomskladu s književnom tradicijom, i francuskom i talijanskom. To jest,usklađeni su s toposom što ga zovemo locus amoenus. Usp. Dekameron,III, Uvod, bilj. 3, 4.32. ono... trajati: usp. Seneka, Oedipus, 930.33. starješina itd. Bio je običaj u Firenci da se biraju družine koje su seposvećivale igri i zabavi, naizmjence birajući svoga kralja ili kraljicu.34. jednoglasno... izabraše: jer je inicijativu preuzela baš Pampinea,koja je najstarija od sedam djevojaka (ima dvadeset osam godina), sretno je zaljubljena, smirena, vedra i umna.35. lovoru itd. Lišćem lovora, koje će biti toliko drago humanistima,ovjenčana je Fiammetta u Boccacciovu mladenačkom romanu Filocolo(IV). Boccaccio slavi lovor u Tezeidi (I, 1), Ljubavnoj viziji (akrostihIII, XIX, 49. i d.), Raspravici u pohvalu Dantea i u nekim drugimdjelima.36. ovjenča glavu: u godinama što su prethodile nastanku Dekameronanekoliko je glasovitih ličnosti bilo okrunjeno lovorovim vijencem: mislimo na Petrarcu (1341.) i na Colu di Rienzo (1347.). Sam Boccaccioneće nikada dobiti to zasluženo priznanje, jer su mu moćni zaštitnicipretpostavili danas zaboravljena Zanobija da Stradu (1355.). I Dante jeuzalud priželjkivao priznanje lovorovim vijencem u svojoj nezahvalnojFirenci.37. Parmena. Imena slugu smišljena su po grčkom ugoru, a uzeta izdjela rimskih pisaca, pretežno iz Plautovih i Terencijevih komedija, paim je dalji izvor u helenističkoj komediji. Za razliku od svakodnevnih inarodnih imena koje susrećemo u novelama, imena slugu u okvirnomdijelu Dekamerona literarnog su podrijetla, u skladu s idiličnom, nerealističnom strukturom opisa vesele družine i njihova okoliša. — ImeParmeno javlja se u tri Terencijeve komedije (Eunuli, Svekrva, Brača),Sirisko u jednom Vergilijevu djelu, Tindaro u Plauta (komedija Sužnji),Mizija u Terencija (komedija Djevojka s otoka Andra), Liciska u Ju-venala [Satire, VI, 122), i u Marcijala (Epigrami, IV, 17), Himera uHoracija [Ode, I, 27),.dok je Stratilija mpžd^ ime,.Jbćeri nekog Sttata,

Tumač

38. treća ura: oko devet sati po današnjem računanju. U 14. st. uresu se brojile po rimskom načinu, dvanaest od izlaza do zalaza sunca.Tih dvanaest ura dana dijelilo se na četiri dijela po tri sata svaki (treća,šesta, deveta ura, večernja).39. kao srebro: obične su čaše u ono doba bile od kositra.40. pošto opraše ruke: kako nije bila poznata viljuška, često pranje ruku,prije i za vrijeme jela, bilo je i te kako potrebno.41. kolo: nije isto što i hrvatsko narodno kolo, nego je to carola, plesfrancuskog podrijetla [carole], koji se izvodio držeći se za ruke i vrtećise u krugovima.42. leut: glazbalo sa žicama, istočnjačkog podrijetla, u Europu je došlopreko španjolskih Arapa. Služilo je obično kao glazbena pratnja uz pjevanje.43.violu: srednjovjekovno glazbalo iz kojeg se razvila današnja violina.I leut i viola bili su dvorska a ne pučka glazbala.44.deveta ura: tri poslije podne. Usp. bilješku 38.45. i stoliće i šah: zapravo stolove s označenim kvadratima na ploči zaigru dame i šahovske table.46.bude slobodno... goditi: jer prvi i deveti dan nemaju zadane temeza pričanje.

1.11. Podrijetlo je ove novele u francuskim pričama i anegdotama o prije-varama nesavjesnih i lukavih talijanskih trgovaca i lihvara (a lihvarima su smatrali sve one što su posuđivali novac uz kamate, dakle i bankare). Motiv o lažnim svetačkim moćima, o svecima kojih je kult nastajao i bez crkvena odobrenja, o čudima nad grobovima lupeža ili krivovjernika a ne svetih ljudi, tada općenito veoma aktualnih zbivanja, nije bio nov u knji-ževnosti prije Boccaccia. Dapače, bio je naravan i logičan, u doba kad je vjera bila veoma duboka, a broj redovnika i samostana golem po cijelom kršćanstvu. No, talijanski je pripovjedač tu tradicionalnu građu umjetni-čki oblikovao i pripisao osobi koja je doista postojala i za koju pouzdano znamo da se zvala Cepperello ili Ciapperello Dietaiuti iz Prata koji je bio živ još 1304. Bio je pobirač desetina i globa, služio je kralja Filipa Lijepog i papu Bonifacija VIII, boravio u Francuskoj i radio za braću Franzesi koji su bili na zlu glasu u Firenci zbog svojih sumnjivih poslova. Iz jedne nje-gove računske knjige, koja se sačuvala i koja se danas smatra značajnim

Dekameron Tumač

radio za Biccia i Musciatta Franzesija, da je imao poslova u Burgundiji i da je isplatio neku svotu u korist franjevaca i dominikanaca. Ali za razliku od Boccacciova junaka nije bio notar, bio je oženjen i imao je djecu.2. Dolično je itd. Prva novela svakoga dana počinje izravnim pričanjem,jer je njezin dio okvirne radnje ispričan u prethodnom uvodnom tekstu.3. Onoga: Boga.4. On: Bog.5. progonstvo posrednika: jer je prognan u pakao. Usp. Danteovo »progonstvo u vječno...« u Čistilištu, XXI,18.6. Musciatto Fransezi: sin Guida Franzesija, stekao je golemo bogatstvotrgujući u Francuskoj, gdje je postao savjetnikom kralja Filipa IV Lijepog(1268. - 1314.), koji je vladao Francuskom od 1285. Suvremeni firentinski ljetopisci nisu imali lijepo mišljenje o lukavu čovjeku niska roda imalena rastom, koji je savjetovao francuskog kralja u nekim njegovimoperacijama protiv talijanskih trgovaca, a možda i u krivotvorenju novca,što je oštetilo francuske novčare. Bio je načelnik i gradski kapetan u Pra-tu, zatim kapetan toskanske lige (1301.). Francuski je kralj braći Franzesipodario viteški naslov imenovavši ih svojim rizničarima. God. 1310. višenije bio živ.7. poći... Karlom Bez Zemlje. God. 1301. Karlo Valois, naivan Bez Zemlje jer je imao kraljevski naslov a ne i kraljevinu ili zato jer se nije uspiozadržati na Siciliji, polazi s vojskom u Italiju na poziv pape Bonifacija

- VIII. Tom je prilikom Karlo zauzeo Firencu i predao vlast u Danteovu gradu Crnim gvelfima. Dante se više nije vratio u Firencu i bio je osuđen na progonstvo i smrt, a kuća mu je poharana. Usp. Boccacciovu Raspra-vicu u pohvalu Dantea (IV).8. pape Bonifacija: Benedetta Caetanija, koji je kao papa uzeo ime Boni-facije VIII (1294. — 1303.). Bio je energičan vladar Crkve, koji je težioda proširi svjetovnu vlast papa nad Toskanom. Prema tvrdnji suvremenihljetopisaca nije samo širio vlast Crkve nego i posjede svojih rođaka (usp.Villani, Ljetopis, VIII, 6, 64). Dante gaje smjestio u pakao [Pakao, XIX,passim).9. Burgunđana: stanovnika kraljevine Burgundije, na teritoriju današnjeistočne Francuske. Burgundija svoje ime duguje germanskom naroduBurgunda koji ju je zauzeo za seobe naroda. Dugo je uživala nezavisnosti postigla visok domet duhovne i materijalne kulture. Burgundija je bilaposredničko trgovačko područje između Italije i Njemačke.10. vjerolomni i nepošteni: i u staroj francuskoj književnosti ima potvrdao zlom glasu što su ga uživali stanovnici Burgundije.

janskom postoji cappello u tom značenju. Francuski deminutiv: chapelet.12.notar: zato u noveli ima naslov Ser. Historijski Ciapperello iz Pratanije bio bilježnik.13.ali se jako sramio itd. U opisu Ciappellettove sklonosti zlu ima reminiscencija na Salustija (O Katilininoj uroti, I, 5. i d.).14. neprirodnom bludu: sodomiji.15.Ali zašto... riječima.? Usp. Boccaccio, Korbač.16.dvora: francuskom kraljevskom dvoru.17.dio... utjeraš: Musciatto je u Burgundiji pobirao porez. Kao što smoveć kazali, povijesni je Cepperello bio pobirač globa i desetina.18. bačen u jarak: jer su u jarke što su opasivali gradske zidine bacalileševe samoubojica, krivovjemika, izopćenih iz crkve i — lihvara.19. lombardske pse: u Francuskoj su Lombarđanima nazivali sve došljakeiz sjeverne Italije, uključujući i Toskance. Kako su se Talijani bavili pretežno novčarskim poslovima, ubrzo je naziv postao sinonim za lihvara,koji je bio izopćen i nije imao pristupa u crkvu. Često su im prišivali iprijezirni naziv pasa [chiens].20. otkupio... krvlju: prema stihu iz latinske crkvene himne Te Deumlaudamus.2\.je li... s kojom ženom: ispovijedajući, fratar počinje s lakšim grijesima, pa će onda prijeći na teže.22.neki red: obveza čistoće koja je vezivala redovnike i redovnice.23.osim... drži: Ciappelletto ovdje aludira ne samo na post od 46 danaprije Uskrsa, nego i na druge postove koje tijekom godine Crkva propisuje vjernicima.24.dijelio napola... njima: kao sv. Martin, koji je svoju kabanicu podijelios nekim siromahom. Ciappelletto nije prema tome trošio samo desetinukao što je bio običaj.25.poslije devete ure: poslije petnaest sati.26.ne poštovah... morao: jer je nedjeljni odmor počinjao u subotu, poslije zalaza sunca. Ciappelletto je rekao sluzi da radi malo poslije deveteure (tri poslije podne), dakle nešto prije večernje, pa mu se čak i to činisvetogrdnim.27.ono... posvećujete: hostiju posvećenu za službe Božje.28.u misnicama i pluvijalima: u liturgijskoj odjeći. Misnica je duga liturgijska halja od bijeloga lana; pluvijal je široka halja polukružnog oblikanapravljena od skupocjene tkanine.29.1 tu umukne. Ovo je jedini slučaj u Dekameronu da se pripovjedač pojavljuje .

Dekameron Tumač

1.21. Ova je novela ne samo smještena u Francuskoj (s glavnim junakomfrancuskim trgovcem), nego joj je i tema paradoksalna obrana kršćanstva — francuskog podrijetla. Naime, razmišljanje Zidova Abrahamaiz ove novele, pripisao je Estienne de Bourbon caru Fridriku (II.?) usvojim primjerima za propovjednike [De diversis materiis preadicabi-libus), dok je John Bromvard govorio o nekome anonimnom Židovu[Summa praedicantium, I, 199) koji iznosi slične misli. I sultanu Saladinu pripisuje se takvo rasuđivanje o vjerama u talijanskom romanuo sretnom Sicilijancu [Fortunatuss Sicculus ossia Lavventuroso Cici-liano) pisca i političara Bosonca de Raffaellija da Gubbio (oko 1280.— poslije 1338.). A dokazivanje da je kršćanstvo prava vjera per ab-surdum, utemeljena na činjenici njegova postojanja i proširenosti, biloje poznato i crkvenim očima pa i Danteu (»Da se svijet ovaj — rekoh— na kršćanstvo / bez ikakvih čudesa drugih vrnu, / već samo to jestostruko im jamstvo«, usp. Raj, XXIV, 106-108; prev. M. Maras).2. Civigni: talijanski oblik imena nekoga francuskog mjesta (Souvi-gny? Chauvignv?).3. Duh Sveti: jer je Duh Sveti temelj kršćanske vjere, a ne pokvarenipojedinci. Boccaccio, ne zaboravimo, kao i likovi njegove vesele družbe, čvrsto vjeruje, a pisac to potvrđuje opisom protagonista (»veomapošten i pravičan« bio je francuski trgovac, a isto tako »veoma pravičan i pošten« čovjek bio je i Židov) te stilom retoričkih dijelova pripovijedanja. Kritika Crkve, raširena u srednjem vijeku, bila je pojačana uto vrijeme zbog »avinjonskog« sužanjstva.4. braće kardinala: jer papa naziva kardinale »braćom« [fratres).5. gdje li ćeš naći... ovdje: budući da je Pariz bio najveće europskosredište teoloških izučavanja.6. oprostu: jer su se hodočašća do svetih mjesta često poduzimala uvezi neke crkvene svečanosti, a sa svrhom da se dobije oprost od grijeha ili izmoli neka milost.7. više... nego duhu: usp. Salustije, O Katilininoj uroti, 1,1.8. simoniju: prema Šimunu (Simonu) Magu, koji je, videći apostolekako polaganjem ruku zazivaju Duha Svetoga, htio od njih istu moćkupiti za novac, pa su po njemu svi koji prodaju ili kupuju crkvena dobra ili časti nazvani simonistima. Usp. Dante, Pakao, XIX, 1. i dalje.9. svetom ocu: papa.

11. pastir: papa12. dok bi... oslonac: usp. Novi zavjet, Evanđelje: po Mateju, XVI,21 .13. Naše Gospe pariške: glasovita ranogotička crkva Notre-Dame dePariš, koja se počela graditi u 12. st., a koja je već u Boccacciovo dobabila pariška katedrala.

1,31. Parabola o tri prstena (ili o mudrom Židovu) bila je jako raširenau srednjovjekovnoj književnosti. Nalazimo je, primjerice, u talijanskoj zbirci pričica i anegdota Novellino (1281. - 1300.), pod brojemLXXIII, pa u spomenutoj knjizi Bosonea iz Gubbija [LavventurosoCiciliano, III), te u navedenoj knjizi primjera E. de Bourbona [Dediversis materiis praedicabilibus), zatim, u Francuskoj poemici iz 14.st. naslovljenoj Dis dou vrai aniel i u Djelima Rimljana (89), anonimnoj zbirci priča koja je oko 1300. nastala u Engleskoj ili Njemačkoj.Daleki je izvor toj paraboli u istočnjačkim književnostima. Bila je omiljena i poslije Boccaccia, pa je susrećemo, primjerice, u Lessingovojdrami Mudri Natan (1779.). Tendencija je te parabole kadšto bilau promicanju vjerske tolerancije, a kadšto i obratno, kada se željelonjome dokazati prvenstvo kršćanske vjere.2. Saladin... sultan: sultan Egipta i Sirije, Saladin (arapski: SalahudinJusuf ibn Ayyub, 1138. — 1139.), bio je podrijetlom Kurd (ali ne niska roda kao što to kaže Boccaccio); uspješno je ratovao protiv križara, kojima je preoteo Jeruzalem (1187.) i proslavio se mnogim javnimradovima i građevinama koje je dao podići. U zapadnoeuropskimknjiževnostima uživao je ugled uzorna vladara, viteška protivnika iplemenita čovjeka. Tako se u zbirci Novellino spominje više puta (VII,XXIII, LXXIII, LXXIV). Dante slavi njegovu velikodušnost u Gozbi(IV), dajući mu počasno mjesto u Dvorcu mudraca [Pakao, IV, 129)i tako ga spašava, iako nije bio kršćanin, od muka u paklu. Petrarca onjemu pjeva u Trijumfima. Boccaccio mu je dao ulogu glavnog junakačak u dvije novele (I, 3 i X, 9) što nije učinio ni s jednom drugom povijesnom ličnošću. Opširnije je o Saladinu pisao u Tumačenju četvrtogpjevanja Danteova Pakla. — babilonski: egipatski, jer se grad Kairo uTalijanskom tada nazivao Babilonia [d'Egitto).

Dekameron Tumač

1,41. Središnji motiv ove novele Boccaccio koristi i u noveli IX,2. Pojaviose i prije njega u francuskom fabliau — u L'eveaue qui benit, u talijanskom Novellino (LIV), te u talijanskoj usmenoj književnosti.2. kako je... spasio: usp. novelu 1,2.3. i kako je... zamki: usp. prethodnu novelu.4. u Lunigiani: u krajnjem sjeverozapadnom dijelu Toskane, nazvanom po gradu Luniju, nekadašnjoj rimskoj koloniji, srušenom god.1016.5. samostan... danas: benediktinski samostan Montelungo postojaoje u 14. st. blizu Pontremolija (Lunigiana).6. grijeh... okajan: poslovica dobro poznata u 14. st. Usp. Paolo daCertaldo, Knjiga o dobrom ponašanju (br. 73.).7. smatram... šalje: još jedna toskanska poslovica, zabilježena i u novije vrijeme.8. zatvori: jer je svaki samostan imao i svoj zatvor za redovnike kojisu se teže ogriješili.9. u redu svetoga Benedikta: u katoličkom vjerskom redu benedikti-naca. Sv. Benedikt iz Nursije (Norcia) rodio se 480., a umro 540.Osnovao je god. 529. samostan Montecassino iz kojega se razvio tajred koji se proširio po cijeloj Europi u više desetina tisuća samostana,stekavši goleme zasluge na polju duhovne i materijalne kulture. Aliod 13. st. značenje benediktinaca opada u korist popularnijih redovadominikanaca i franjevaca koji su propovijedali i borili se protiv novihhereza.

1,5

Proslov, bilj. 5, gdje se spominje i francuski pisac Andrija Kapelan i njegova latinska knjiga ljubavnih pravila (De Amore).4. Markiz... Crkve. Riječ je o Corradu degli Aleramiciju, markizu odMonferrata (u Pijemontu) od god. 1190., branitelju Carigrada i Tira ijeruzalemskom kralju. Ubijen je 1192. U trećem križarskom ratu bioje saveznik francuskog kralja Filipa Augusta.5. Filipa Jednookoga... vojnu: to je francuski kralj Filip August (1165.- 1223.), koji je s engleskim kraljem Rikardom Lavljeg Srca i njemačkim carem Fridrikom Barbarossom poveo treći križarski rat (1189.- 1192.). Taj se rat spominje u ovim Boccacciovim novelama: I, 5; I,9; Y 7; X, 9.6. smjesta... vidio: u srednjovjekovnoj ljubavnoj književnosti naročitose cijenilo zaljubljivanje na temelju dobra glasa. Usp. Dekameron, II,7; IV 4; VII, 7.7. u Genovi: na putu prema Sv. Zemlji kralj Filip je uistinu otplovioiz genovske luke. Međutim, Boccaccio taj čin motivira kraljevom intimnom željom da upozna markizu od Monferrata, što je, dakako,literarni, novelistički motiv, a ne povijesna istina.8. markizi: ona je izmišljeni lik, jer se Corrado degli Aleramici, koji jeostao udovcem, oženio god. 1187. u Carigradu s Teodorom, sestromcara Aleksija, a već 1190., nakon što je napustio Teodoru, oženio se sIzabelom, jeruzalemskom princezom. Teodora nikada nije bila u Mon-ferratu. I njegov nasljednik, markiz Bonifacije I (1192. - 1207.) bio jeveć udovac kada je vodio četvrti križarski rat.9. u markiževoj odsutnosti: jer je već nekoliko godina ratovao na Istoku.10. žene... kao i drugdje: slična je misao zabilježena i u navedenojzbirci poslovica Paola iz Certalda [Libro di buoni costumi, br. 135.).11. M Genovu: odakle će otploviti na Istok. Usp. bilj. 7.

10. izvor je ovoj noveli napuljska anegdota koju mletački humanist iglasoviti izdavač Aldo Manuzio (1450.? - 1515.) spominje u svojimPismima (Rim, 1592., str. 87.), a odnosi se na kralja Manfredija (poginuo u bitki kod Beneventa 1266. g.). No sličan novelistički motiv bioje i otprije poznat, npr. po Knjizi sedam mudraca, srednjovjekovnojlatinskoj zbirci novela indijskog podrijetla, koja je postojala i u talijanskim prijevodima (Libro dei sette savi).11. novelama... odgovara: bit će to tema pripovijedanja šestoga dana.

1,61. u našem gradu: u Firenci.2. neki fratar... za krivovjerje. Dugo se smatralo daje Boccaccio ovdjeovjekovječio lik licemjerna i pohlepna inkvizitora prema povijesnojosobi Pietra iz Aquile, fratra minorita koji je bio inkvizitor u Firenciod 1344. do 1347. god., a ljetopisac Giovanni Villani zabilježio jenjegova,, zlodjela.i spor s firentinskom Komunom. ^Međutim, danas

Dekameron Tumač

kao što je bio fra Pietro dall'Aquila, koji je uz to bio kapelan kraljice Ivane Napuljske, a zna se da je Boccaccio ostao tom vladarskom domu trajno odan. Zato se misli da bi licemjerni junak ove novele prije mo-gao biti fra Mino iz San Quirica, firentinski inkvizitor krivovjerja od 1332. do 1334., koji je zbog svojih zloupotreba bio smijenjen. Taj je brat Mino zaista volio dobra jela, preko posrednika je primao mito, a zbog tobožnjih krivovjernih izjava, izrečenih u šali, mnoge je osudio na smiješne pokore koje su ih ponižavale u očima sugrađana.3.cum gladiis et fustibus: »mačevima i štapovima«, dakle, s neprijateljskim namjerama. Poslovičan je to izraz, poznat iz sudskog žargona.Usp. Novi zavjet, Evanđelje po Mateju, XXVI, 47.4.štovatelj... Zlatoustoga. Sv. Ivan, nadbiskup carigradski, prozvan jeZlatoustim zbog svojega govorničkog umijeća. A kako je na firentinskim zlatnicima na jednoj strani bio utisnut gradski amblem, stilizirani ljiljanov cvijet (tal. fiore, odatle fiorin), dok je na drugoj biolik gradskoga zaštitnika, sv. Ivana Krstitelja, nastala je šaljiva zamjenaimena osoba s aluzijom na grešnu odanost prema zlatnim fiorinima slikom sveca, dakle prema zlatu uopće.5.Cinciglione: ime glasovitog pijanca koje se spominje i u drugimsuvremenim djelima, jer je zbog sličnosti s Epulonom, imenom biblijskog gavrana, postalo emblematično.6.epikurejac... duše. Prema grčkom filozofu Epikuru iz Samosa (341.— 270. prije Krista), koji je prirodu tumačio materijalistički i smatrao da bogovi nemaju nikakva utjecaja na čovjeka. U Firenci su svegibeline proglašavali sljedbenicima Epikurovim, a isto tako i heretikeopćenito. Usp. Dante, Pakao, X, 14. - 15. (»... Epikur s družbom kojaveli / da duša s tijelom umrijeti mora«; prev. M. Kombol).7.mašću... Zlatoustoga: firentinskim zlatnicima.8.fratri minoriti: red Male braće (Ordo Fratrum Minorum), sinonimza franjevce. Iz njihovih se redova birao inkvizitor u Firenci.9.novac... ni dotaknuti: franjevci polažu zavjet siromaštva, pa su upućeni na prosjačenje (prosjački red) i darove.10.Galen: veliki antički liječnik. Usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 16.11.onaj prijeteći oganj: lomača kojom mu je zaprijetio inkvizitor.12. u križ... na crnoj podlozi: umjesto kazne ognjem, koje se kao osumnjičeni krivovjernik bojao, za pokoru mu je naređeno da nosi nahaljini križ poput križara (ali druge boje). Takve je kazne volio dijelitispomenuti fra Mino (usp. bilj. 2.).J2,M crkvi petoga &riža;u£xktfi$m%<L.Qloce, najvećem i najljepšem

stanu pokraj te crkve stanovali su inkvizitori.14. evanđelje... život vječni: usp. Novi zavjet, Evanđelje po Mateju,XIX, 29.

1 71. križarovu: tj. dobričine iz prethodne novele koji je kao pokoru nosio križ na haljini poput pravih križara.2. gospara Cana della Scala. O Cangrandeu (1291. - 1329.), carskom vikaru Verone, usp. Boccaccio, Raspravica u pohvalu Dantea,bilj. 309. Dante slavi njegovu velikodušnost u Raju (XVII, 70-91),ali slično su pisali o gibelinskom vođi i drugi pisci (npr. G. Villani uLjetopisu, X, 139).3. cara Fridrika Drugoga. Fridrik II. Hohenstaufovac (1194. - 1250.),kralj Sicilije i Jeruzalema i njemački car, od talijanskog dijela svojegposjeda stvorio je modernu centraliziranu državu, okružio se umjetnicima i učenjacima, pisao talijanske stihove. Njegovu velikodušnostslavio je anonimni pisac Novellina (II, XXI), Dante (Pakao, XIII, 75;O umijeću govorenja na pučkom jeziku, I, 12), G. Villani {Ljetopis,VI, 1).4. Veroni: u značajnom sjevernotalijanskom gradu kojim je obiteljDella Scala vladala više od stotinu godina. Boccaccio spominje tajgrad u romanu Filocolo (»Marmorina«), u noveli II, 2 Dekamerona, uRaspravici u pohvalu Dantea (I, II) i u svojim eruditskim djelima.5. dvorskih ... ruke: ovdje je riječ o osobama koje su zabavljale gospodu i uzvanike na svečanostima koje su organizirali i plaćali gospodarigradova; bili su to najrazličitiji zabavljači, učeni ljudi, histrioni i lude.Poznato je da su gospodari Verone u više navrata priređivali takvesvečanosti koje su im proširile slavu cijelom Italijom. Navodi ih Boccaccio u Filocolu, a novelist Franco Sacchetti (1332. - 1400.) u jednojpripovijetki svoje zbirke Tristo novela (CXLIV), da spomenemo samoneke od takvih književnih potvrda.6. Bergamino: vjerojatno je to nadimak nekoga profesionalnog zabavljača. I Franco Sacchetti spominje Bergamina ili Bergolina (Tristonovela, IXVII).7. njegova umijeća: zabavnog pripovijedanja.8. gostioničar: vjerojatno vlasnik starinske gostionice koja se nalazilana veronskom trgu sv.^Anastazijei u kojoj su odsjedali gosti koji su

Dekameron

danas nalazi hotel Due Torri.9. smjesta... novelu: znamo da je Bergamino bio »vrstan i kićen govornik«.10. Primas... stihotvorac: to je Francuz Hugo Primas Orleanski (oko1095. — oko 1160.), jedan od najizvornijih pjesnika srednjeg vijeka,lutalica i autor latinskih pjesama različita sadržaja i oblika (o ljubavi,vinu, darovima, nepravdama, bijedi). Lakoća kojom je stvarao stihovebila je poslovična. U tom ga svojstvu spominje talijanski ljetopisacSalimbene de Adam (1221. -1287.) u latinskoj Chronica.11. opat... osim pape. Benediktinska opatija u Clunvju (Cluniacum,srednja Francuska) utemeljena je god. 910., a najveće značenje dosegnula je u 11. i 12. st., kada je imala oko osam stotina samostana.Slavnu francusku opatiju Boccaccio spominje i u noveli X, 2.12. mjesto gdje je živio: jedan od njegovih samostana.13. tri kruha: aluzija na njegova tri odijela.14. vode... milila: Primasu se pripisuje i jedno prenje između vode ivina.15. veliko mnoštva... stolova: u 14. st. bio je običaj da se za veći brojgostiju ne prostire jedan, nego više stolova s jelima.16. vode za ruke: usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 40.17. vrlo slabo odjeven: jedna od najljepših Primasovih pjesama posvećena je bijednom ogrtaču [Pauper mantelle).18. a ne bijaše... postiti: Primas je uživao i glas izjelice.19. konja: za jahanje i putovanje. Bio je to uobičajeni poklon u takvimprilikama, dokaz gospodske velikodušnosti. Usp. Novellino, XX.20. ostavi... da ostane: obvezna izjava u diplomatskom ophođenjus poslanicima koji su obavili zadatak. Usp. Brunetto Latini, Riznicaznanja (Le livre du Tresor, knj. IV, dio II).21. ostavi... ostane: usp. prethodnu bilješku.

1,81. u Genovi. Velika talijanska trgovačka luka uživala je od 10. st. status nezavisne pomorske republike, stekavši u idućim stoljećima dominantan položaj u trgovini s Levantom. Zajedno s Venecijom, vje-čnom suparnicom, Genova je bila najveća talijanska i sredozemna po-morsko-trgovačka republika. Njezini stanovnici uživali su glas veoma škrtjh ljudi.

Tumač

moćnih i bogatih genovskih patricija. Bili su saveznici Firentinaca u borbi protiv Piše. Firentinska komuna poslala je god. 1365. upravo Boccaccia genovskom duždu da posreduje u korist Grimaldijevih, osumnjičenih zbog nekih veza s Firencom. Ime Ermino javlja se u toj obitelji, ali se u drugoj polovici 13. st., kada je živio spomenuti Borsi-eri, ne zna ni za jednog Ermina Grimaldija.3. Guiglielmo Borsiere. Prema Benedettu iz Imole, tumaču Božanstvene komedije, bio je to neki proizvođač torbi koji je zamijenio svojobrt poslovima na dvorovima. Umro je nešto prije 1300., jer ga Dantesusreće u paklu, među sodomitima (Pakao, XVI, 70-72). Boccaccioga hvali u svojem Tumačenju XVI. pjevanja Pakla.4. trsili... svađe: slične su poslove obavljali i Dante i Petrarca i Boccaccio.5. danas... u kalu grijeha: usp. Dante, Gozba, II, 10.

1,91. Izvor je ovoj noveli, koja je najkraća u Dekameronu, u zbirci No-vellino (LI).2. ex proposito: hotimice.3. prvoga ciparskoga kralja. Guy de Lusignan bio je najprije jeruzalemski kralj (1186. - 1192.), a kada se odrekao te časti, postao jekraljem otoka Cipra (1194. - 1205.) i utemeljiteljem dinastije kojaje vladala otokom do 1489. Ciparska je dinastija bila u rodu s napulj-skim Anžuvincima. Boccaccio je neke od njih osobno poznavao. HuguLusignanu Boccaccio je posvetio latinsko eruditsko djelo naslovljenoO rodoslovljima poganskih bogova. Prvi ciparski kralj uistinu je bioslabić i nije se popravio, kao što se priča u ovoj noveli.4. Gotfrid Bujonski: lotarinški vojvoda (oko 1060. - 1100.), jedan odvođa prvoga križarskog rata, pobijedio je u mnogim bitkama, osvojioJeruzalem (1099.) i bio proglašen »zaštitnikom Sv. groba«.5. iz Gascogne: iz povijesne pokrajine na francuskom jugozapadu. Latinski naziv Vasconia dobila je po narodu Baska.

1.101, kap ftp... danas žive: ovaj prolog, učinjen po pravilima srednjo-

Dekameron Tumač

novele VI, 1.2. u Bologni. Drevni sjevernotalijanski grad duguje svoje ime Rimljanima (Bononia), u srednjem je vijeku bio nezavisna komuna. Od 11.st. ima glasovitu pravnu školu, a od 12. i sveučilište.3. meštar Alberto: po svoj prilici Alberto de' Zancari (oko 1280. —poslije 1348.), glasoviti liječnik i profesor medicine na Sveučilištu uBologni, Bpccacciov nešto stariji suvremenik.4. Malgherida dei Ghisolieri. Malgherida je vjerojatno bolonjski oblikza ime Margheria. Obitelj Ghisilieri bila je poznata u Bologni. GuidoGhisilieri pripadao je krugu oko pjesnika Guida Guinizzelija. Nije naodmet spomenuti da se druga supruga meštra Alberta zvala upravoMargherita.

I, Zaključak1. onaj... budućnost: prema drevnoj poslovici.2. Onoga... živi: Boga. Usp. Novi zavjet, Evanđelje po Luki, XX, 38.Usp. i Dante, Novi život, XLII,3. ona: Pampinea.4. fortuna: o fortuni kao oruđu Providnosti, usp. Dante, Pakao, VII,70-99. i Boccaccio, Rime, LXXXIX; Tezeida, VI; Ameto, XXXVI;Elegija gospe Fiammette, V; Ljubavna vizija, XXXI.5. previšnji... blagodari: usp. Dante, Pakao, III, 18.6. Kad mu se... divotom: prema jednom tumačenju ove balade, »pre-višnje dobro« kojemu »blagodari« um jest Bog; žena gleda u zrcalusvoju ljepotu i u njoj vidi božanstvo, sve se više zanosi i prepušta Bogu,nadajući se sve većoj radosti. Misli se, dakako, na duhovnu ljepotu.Neki drže da je to Mudrost, a gospa koja se gleda u zrcalu bila bi utom slučaju Gramatika, jedna od sedam slobodnih vještina. Motivžene sa zrcalom i alegorijski podtekst Boccaccio je mogao naći u likuDanteove Lije u zemaljskom raju (usp. Čistilište, XXVII).7. baladica: balada je talijanski lirski sastav provansalskog podrijetla(13. st.). Pjevala se uz ples. Ova balada ima početnu strofu (pripjev,ritornello ili ripresa) od tri stiha, a sastoji se od tri strofe pretežnood jedanaesteraca (no svaki je sedmi stih sedmerac kao i drugi stih upripjevu); zadnja riječ pripjeva ponavlja se na kraju svake strofe.8. kola: usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 41.

DRUGI DAN

Uvod1. ptičice... napjeve: usp. Petrarca, Kanconijer, CCXXXIX, 3 (»i ptičice cvrkutat svoje rime«; prev. F. Čale).2. ona bez pogovora: hoće reći isto što i Dante u Čist., XXXIII, 130(»Bez isprike, ko duša plemenita«; prev. M. Kombol).

11,11. Ova se novela ne oslanja na starije književne izvore, ali je opis smrti i prvih čuda blaženog Henrika iz Bolzana (ili Trevisa) vrlo vjernoiznesen prema povijesnim činjenicama koje su zabilježili Boccacciovisuvremenici, među kojima je bio i Petrarcin i njegov prijatelj biskupPietro Domenico iz Baona. Sličnih je događaja bilo i u Firenci, kaošto su smrt i čuda dvojice svetih ljudi god. 1331. (usp. G. Villani,Ljetopis, X, 175). Dakako, i ovdje su povijesne pojedinosti u funkcijiBoccacciove poetike i umjetničke poruke.2. zadanom predmetu: T& drugi dan.3. Življaše... Arrigo. Henrik (tal. Arrigo, Enrico) rodio se u Bolzanu(Bozen, danas tal. južni Tirol), a umro je 10. lipnja 1315. u Trevisu,gradu u sjeveroistočnoj Italiji (30 km sjeverno od Venecije).4. naša sugrađanina: Firentinca.5. Stecchi... Martellino: spominje ih i Sacchetti kao dvorane i bufone(Tristo novela, CXLIV). Čini se da su doista postojali.6. ovdje: u Trevisu.7. gospodar ovoga kraja: Trevisom je upravljao gibelinski načelnikManno della Branca iz Gubbija.8. poglavara: načelnika.9. zlatnih fiorina: ta je glasovita firentinska moneta bila iskovana prviput god. 1252.10. Sandru Agolantiju. Plemićka obitelj Agolanti bila je protjerana izFirence u drugoj polovici 13. st. Bilo ih je u Trevisu i Veneciji gdje suse bavili lihvom. Bernard Agolanti iz Firence bio je svjedokom nekogačuda bi. Henrika u lipnju 1315. Ime Agolante javlja se i u noveli II,

Dekameron Tumač

11. Kneza: riječ je o već spomenutom načelniku, jer su stari gospodari Trevisa i njihov zadnji predstavnik Guecellone da Camino bili protje -rani prije smrti bi. Henrika.

11,21. očenaš svetoga Julijana. Sv. Julijana kao zaštitnika gostoljubivosti idobra konaka mnogo su poštovali u srednjem vijeku i obraćali su muse posebnim molitvama koje su mogle imati i dvostruk smisao kadase od njega tražilo da priskrbi putnicima ne samo gostoljubiv krov idobru hranu, nego i društvo u krevetu. Putovanje i ljubav često suse miješali u govoru i dvosmislenim pjesmama i novelama, baš kaoi u gornjim riječima Filostratovim. Legenda o sv. Julijanu bila je vrlopopularna i bezbrojne su književne potvrde u stihu i prozi. Od talijanskih pisaca koji spominju očenaš sv. Julijana i njegove dvosmislene usluge pobožnim putnicima, spomenimo samo Franca Sacchettija(Tristo novela, XXXIII), Giovannija Sercambija [Novele, LXXXII),Ser Giovannija Fiorentina (Glupak, III, 1), Pietra Aretina (komedijaDvorski poslovi, III, 3; V, 16).2. markiza Azza od Ferrare: vrlo vjerojatno Azza VIII, koji je umro1308. Ferrara je bila središte značajne sjevernotalijanske države u plodnoj dolini Pada, kojom su vladali članovi obitelji d'Este od 1222. do1598., a bogatstvo joj se temeljilo na proizvodnji i trgovini žitaricama.3. Rinaldo d'Asti: Rinaldo je bilo dosta rašireno ime u Astiju, značajnom trgovačkom središtu u Pijemontu (sjeverozapadna Italija). Toime nosi temperamentni vitez iz pučkih epskih pjesama (cantari) nakarolinšku temu o borbi kršćanstva protiv nevjernika.4. s kojima... pridruži: u suvremenim priručnicima preporučivalo seputnicima da se ne pridružuju nepoznatim osobama, te da nametljivim i znatiželjnim suputnicima uvijek kažu da idu dalje nego zaistanamjeravaju stići.5. za dušu... Julijana: prema legendi, sveti je Julijan pogreškom uniooca i majku, te je upravo zato okajavao svoj nenamjerni grijeh posve-tivši se pomaganju putnika i bolesnika.6. Dirupisti... De Profundis: tri latinske molitve. Prva je po Psalmu73. i 115., druga je antifona O intemerata Virgo, a treća po Psalmu129. Ovdje sejtijima aludira na razbojničke zgode i podvige.

Polesine. Danas u pokrajini Rovigo.8. neke rijeke: rijeka Tartaro ili neki njezin kanal.9. nedavno... rat: najvjerojatnije rat koji je trajao između 1305. i1307., a vodili su ga zbog nasljedstva braća Azzo VIII d'Este i njegovbrat Francesco.10. cvokotanje... klepetanje: usp. Dante, Pakao, XXXII, 36.11. u najboljim godinama: imao je trideset pet godina. U izvorniku jeriječ o polovici ljudskog života, pa je nužno citirati Dantea: »Na polanašeg životnoga puta« (Pakao, I, 1; prev. M. Kombol), gdje je riječ oistom broju godina.12. grad: Castel Guiglielmo.

1131.o djelima Fortune itd.: usp. Dekameron, I, Zaključak, bilj. 4.1 ovdjese Boccaccio nadahnuo jednim Danteovim odlomkom (Pakao, VII,77-90). Ali u novelama drugoga dana Boccaccio se pomalo udaljavaod Danteova teološkog poimanja Fortune, shvaćajući je više kao slučaj.2.iz obitelji Lamberti. U Firenci je postojala drevna obitelj toga imena koja je najveću moć dosegnula u 12. st. Kao gibelini dva puta bijahu protjerani. Poslije 1268. u Firenci se više ne javljaju. Međutim, uprvoj polovici 14. st. to se ime vraća, ali u trgovačkoj sredini toskan-skoga grada, u ovisnosti od velike kompanije Bardi, koja je imala svojefilijale i u Engleskoj, a za koju je radio i Boccacciov otac. Zanimljiv je ipodatak da su god. 1308. trgovci Lamberto, Agnolo i Lenso Lambertibili oglašeni kao bjegunci iz Firence.3.obitelj Agolanti. Članovi te skromne firentinske obitelji bili su gibelini, a bavili su se posuđivanjem novca uz kamate (usp. G. Villani,Ljetopis, I, 39). U 13. st. taje obitelj dala nekoliko sudaca.4.zanatu: po prezimenu reklo bi se da je riječ o proizvođačima igala(tal. ago = igla).5. u Englesku: jer su u 13. i 14. st. bile vrlo razvijene poslovne vezeFirence s Engleskom i Škotskom, gdje su boravili mnogi poduzetnifirentinski građani.6. Alessandra: to je ime bilo dosta često u obitelji Agolanti. NekiAlessandro Agolanti spominje se u firentinskim dokumentima okogod. 1350.

Dekameron

1189.) i njegova prvorođenog sina Henrika, koji se pobunio skupa sa svojom braćom god. 1173. i, ponovno, god. 1181. O tim engleskim ratovima ima spomena u Novellinu (XVII), Danteovu Paklu (XXX-VIII, 133-138) i ViManijevu Ljetopisu (V, 4).8. iz Bruggea: glavnoga grada zapadne Flandrije (Belgija), velikogameđunarodnoga proizvodnog i trgovačkog središta (platno, vuna) u13-15 st. U njemu su se bavili i firentinski trgovci, osobito Bardi iPeruzzi, koji su imali razvijene novčarske poslove i u Engleskoj.9. bijeli opat: nekoliko benediktinskih redova nosilo je bijelu halju.10. Svetoga oca: papu.11. papi: u doba spomenutog rata u Engleskoj papa je bio AleksandarIII(1159-1181).12. engleskoga... oca: već spomenutog kralja Henrika II. Usp. bilj. 7.13. škotskom kralju: možda Wiliamu Lavu (1143. - 1214.).14. ovaj grad: Rim.15. ona tri brata: to su već spomenuti Lamberto, Tebaldo i Agolante,sinovi Tebalda Lambertija (ili Agolantija).16. kornvalsku grofoviju: Cornwall je grofovija što obuhvaća poluotokna krajnjem jugozapadu Engleske.17. sina s ocem: usp. bilj. 7.18. otoku: Britaniji.\9.punčevom: kraljevom. Usp. bilj. 7.20. osvoji... Škotsku: Škotska je tada bila nezavisna kraljevina. Vladala su njome tri Aleksandra: kralj Aleksandar I. Divlji, iz kuće Malcolm (1078. - 1124.), kralj Aleksandar II (1198. - 1249.) i Aleksandar III (1241. - 1286.) iz kuće Kenneth. Još su neki povijesni elementi mogli biti iskorišteni u Boccacciovoj noveli, a možda su i potaknuli njegovu maštu: npr. činjenica da je papa Aleksandar III. vjenčao Margaretu, kćer engleskoga kralja Henrika III; da se Ivana, kći engleskoga kralja Henrika II, udala za Talijana Guglielma Sicilskog, te da su Anžuvinci baš u doba Boccacciova boravka u južnotalijanskom gradu stupili u rodbinske veze sa škotskim kraljevima.

11,41. novelu... ishod: u kojoj junak nije iz bijede uzdignut do kraljevskog prijestolja.

Tumač

bria do Gaete, koju oplakuje Tirensko more.3. Salerna: grada u Južnoj Italiji u istoimenom zaljevu na jugu Napulja. U tom drevnom gradu bila je u 11. st. glasovita salernitanskamedicinska škola.4. Costa d'Amalfi: na sjeverozapadu od Salerna. Najveće je mjestoAmalfi, trgovačka republika u srednjem vijeku. Na strmim padinamate obale nalaze se nasadi izvrsnih limuna.5. Ravello: lijep gradić na istoku Amalfija. Najveći sjaj doživio je u 11.— 13. st. Boccaccio je imao osobnih prijatelja u Ravellu.6. Landolfo Rufolo. U 13. i 14. st. obitelj Rufolo bila je vrlo uglednai bogata u Napulju, a jedan njezin ogranak živio je u Ravellu, gdje idanas privlači pozornost velika i lijepa njihova palača s dva tornja.Članovi te obitelji bili su kraljevski službenici i trgovci, a u nekolikoslučajeva i vrlo obrazovani ljudi. Osobito je zanimljiva povijest MatteaRufola i njegova sina Lorenza, koji su uspješno trgovali s Grčkom iEgiptom, ali su 1283. bili osuđeni na zatvor i konfiskaciju zbog sudjelovanja u sicilijanskoj pobuni protiv Francuza; Lorenzo je ponovnostekao kraljevu milost, pa ipak se odao gusarenju dok nije bio zarobljen i zatvoren u neki kalabrijski kaštel gdje je i umro god. 1291.Prema nekim mišljenjima, baš je ova ljudska sudbina, dosta tipična uono doba, bila značajnim podsticajem Boccacciovoj mašti. Ipak, on jepromijenio ime junaka (Landolfo a ne Lorenzo) i kraj priče, da i nespominjemo mnoge pojedinosti u strukturi novele.7. ili pljačkom... štetu: u 14. st. nisu bili rijetki pomorci i trgovci kojisu se odali gusarenju.8. a ponajvećma Turcima: ovim umetkom Boccaccio želi opravdatisvoga junaka zbog posla kojem se odao.9. do Arhipelaga: do Egejskog mora i njegova otočja.

10. čeljad... grabežljiva: takvima su smatrali genoveške pomorce i tr

govce.11. Kefalonije: jednoga iz skupine Jonskih otoka.12. Krfa: također grčkoga otoka u Jonskom moru. Njime su vladalinapuljski Anžuvinci od 1267. do 1386. Na Krfu su trgovali i Firentin-ci, pod anžuvinskom zaštitom, među njima i Bardi.13. Brindisi: južnotalijanska luka nasuprot Krfu.14. do Tranija. I to je luka na obali talijanske pokrajine Puglie, sjeverozapadno od Barija. U doba Normana i Hohenstaufovaca ovaj je gradićna Jadranskoj obali bio mnogo bogatiji i značajniji nego što je danas.Boccaccio je te krajeve izravno upoznao.

Dekameron Tumač

11,51. Iako neki pripovjedački motivi u ovoj noveli podsjećaju na drevneistočnjačke i arapske priče, bit će da su joj ipak pravi izvori u pričanjima trgovaca u suvremenoj napuljskoj sredini koju je pisac izvrsnopoznavao. Zanimljivo je da Paolo da Certaldo u već spomenutoj knjizipouka o dobru ponašanju navodi kako nije dobro šetati sam po noći ibez svjetla, pogotovu kako ne valja prihvaćati noćne pozive kurtizana,osobito u pri-morskim i drugim stranim gradovima (Libro di buonicostumi, br. 86). Novela sličnog sadržaja, ali ne istog umjetničkogdometa, bit će i u drugih talijanskih novelista, primjerice u FrancaSacchettija (Tristo novela, LXX) i Giovannija Sercambija (Novele,X,XLVIII).2. Ova novela počinje izravno, tj. bez uobičajenih moralnih pouka iliopisa okvira. Jedina je veza s prethodnom isticanje razlike u vremenskim dimenzijama pripovijedanja.3. u Perugi: glavnom gradu pokrajine Umbrije u srednjoj Italiji.4. Andreuccio: neki Andrea iz Perugie bio je u Napulju god. 1313.glasnik Adenolfa Akvinskog, dakle jednoga člana obitelji kojoj je, polegendi koju je sam pisac širio, pripadala i njegova Fiammetta.5. u Napulju... jeftini: konji iz Napuljskog kraljevstva bijahu veomacijenjeni u srednjem vijeku. Kralj Karlo I. Anžujski nastojao je jošpoboljšati njihovu pasminu.6. oko večernje: oko šest sati poslije podne.7. Tržnicu: trg toga imena (Mercato) doista je postojao.8. Sicilijanka... muškarcu: mnogo je napuljskih kurtizana u to dobabilo podrijetlom sa Sicilije. Još jednu »Sicilijanku« Boccaccio spominje u noveli VIII, 10.9. Malpertugio: jedna od sumnjivih napuljskih ulica iz onoga doba(često se spominje u dokumentima iz 13. i 14. st.), tako nazvana zbogneke rupe (prolaza) u gradskom zidu (pertugio = rupa) i pokvareno-sti svojih stanovnika. U tom se dijelu grada trgovalo: bio je sagrađennovi arsenal, dućani za strane trgovce, a bilo je i dovoljno prostora zasumnjive zabave i stanove javnih žena. U blizini je bila banka firentinskih novčara Bardija, gdje je Boccaccio proveo nekoliko godina svojemladosti.10. na srgovima... haljine: na motkama za rublje i odjeću, jer nije biloormara.

12. Andreuccio itd. Izmišljena priča lukave Sicilijanke jako podsjećana legendu o Boccacciovu podrijetlu, samo što umjesto Palerma trebazamisliti Pariz, a umjesto sina — kćer! Boccaccio je, naime, sam pridonio legendi prema kojoj se rodio u Parizu, aludirajući kako mu jemajka bila visoka roda ili, možda, kći francuskoga kralja Takvi slučajevi ipak nisu bili rijetki u pustolovnom i lutalačkom životu talijanskihtrgovaca onoga doba. Sličnu priču nalazimo i u Ametu (XXIII).13. Palermu: najvećem sicilijanskom gradu i značajnoj luci na Tiren-

skom moru.14. Loše... popraviti: usp. Boccaccio, Elegija gospe Fiammette, I.15. iz Grigentija: grada u južnoj (danas: Agrigento).16. gvelf... kraljem Karlom: gvelfi su bili pod zaštitom pape i anžu-vinske dinastije. Francuska dinastija Anjou bila je protjerana sa Sicilijeustankom god. 1282. (slavna »Sicilijanska večernja«), pod vodstvomGiovannija iz Procide. »Naš kralj« bio je Karlo II. Šepavi koji je vladaoNapuljem od 1285. do 1309. god. Andreucciove pustolovine trebatće dakle smjestiti baš u to razdoblje.17.kralj Fridrik: to je Fridrik II. Aragonski, sin Petra III. i Konstance,koja je kao kći kralja Manfreda Hohenstaufena (poginuo 1266.) naslijedila Siciliju. Fridrik II. proglašenje sicilijanskim kraljem god. 1266.Vladao je do 1337.18.ovaj grad: Napulj, prijestolnicu anžuvinskih kraljeva, kojih je njezin tobožnji suprug bio vjerni pristaša.19.kralj Karlo: Karlo II. Šepavi. Usp. bilj. 16.20.dobru potporu: napuljski je kralj uistinu potpomagao mnoge svojesljedbenike koji su pobjegli sa Sicilije.21. Napulj... noću hoda: o noćnim opasnostima i izgredima na na-puljskim ulicama ima mnoštvo vijesti u dokumentima iz onoga doba.I Petrarca je pisao o tim pojavama u jednom latinskom pismu (Fami-liares, V, 6).22. mjesto gdje se sjedne. Kako nije postojala gradska kanalizacija, taje naprava služila umjesto zahoda, kako bi se izmet skupljao na gomiliiza kuće, a ne u stanu.23. Fiordaliso: nadimak ili »profesionalno« ime sicilijanske kurtizane,znači cvijet različka. Slično ime (»Jancofiore«, tj. Bijeli cvijet) ima idruga sicilijanska prostitutka koju Boccaccio prikazuje u noveli VIII,10. No još je značajnije da se u starim anžuvinskim registrima sačuvalo ime »gospe Flore Sicilijanke«, koja je stanovala »u sobi s polukatomotraea« u ulici Malpertugio i.X.p baš god. 1341., dakle u doba kad je

Dekameron

stanovnike i stanovnice zloglasne ulice.24. Ruga Catalana: napuljska ulica koja i danas postoji a vodi od obaleprema gornjim dijelovima grada. Ruga je riječ latinskog podrijetla iznači ulicu. Nazvana je »katalonskom« po mnogobrojnim trgovcimai mornarima iz te sredozemne zemlje koji su u njoj boravili u prvojpolovici 14. st.25. Buttafuoca: Neki Francesco Buttafuoco unutra je malo prije svibnja 1336., tj. u doba Boccacciova boravka u Napulju. Bio je Sicili-janac, prognani pristaša Anžuvinaca, koji su mu isplaćivali potporu.Čini se da je bio vojnik i, vjerojatno, jedan od voda neke razbojničkebande kakvih je u Napulju bilo dosta i u ono doba.26. Filippo Minutolo. Doista je postojao nadbiskup toga imena. Umroje 24. listopada 1301. Međutim, radnja novele zbiva se negdje u ljetu(pisac spominje »veliku vrućinu«), a ne u jeseni te ili neke bliske godine na početku 14. st.27. stolnoj crkvi: u napuljskoj Katedrali pokopan je zaslužni nadbiskup i to u kapeli obitelji Capece Minutolo.28. bunara... skinuti: takvih je bunara bilo na svim raskršćima na-puljskih ulica, a i to što je kabao netko ukrao kažu da je svakodnevnapojava u Napulju.29. velike mramorne grobnice: još i danas stoji u Katedrali.30. mrtvo nadbiskupovo tijelo: netaknuto nadbiskupovo tijelo čuva sei dandanas u podzemnoj kapeli napuljske katedrale.

11.61. Pripovjedački motiv ima dosta sličnosti s legendom o Sv. Eustahiju,i nekim drugim srednjovjekovnim hagiografijama. Povijesna je pozadina borba za krunu južne Italije i Sicilije u drugoj polovici 13. st.2. Fridrika Drugoga: usp. Dekameron, I, 7, bilj. 3. Fridrik II. umro je1250. god.3. Manfredi: sin Fridrika II. i polubrat Fridrikova nasljednika KonradaIV (umro 1254.). Okrunjen je tek 1258., kad se proširio glas o smrtiKonradova sina Konradina Hohenstaufena. — Sicilije: isto što i JužneItalije kojom su vladali Hohenstaufovci do Manfredijeve, odnosnoKonradinove pogibije (1266. ili 1268.).4. Arrighetto Capece. prema Boccacciu bio bi to guverner otoka Sicilije, ali Doviiest ne zna za guvernera toga imena Obiteli Canere bila ie

Tumač

i vjerni pristaše bijahu Corrado Marino Capece; prvi od te dvojice bio je Manfredijev vojni zapovjednik Sicilije god. 1266., a zatim je, kao Konradinov generalni vikar, podigao Siciliju protiv Karla I. Anžuvin-ca. Zarobljen, bio je oslijepljen i obješen u Caraniji (istočna Sicilija). Konradinovi pristaše Marino Capece i Arrighetto iz Ventimiglie osvo-jili su i razorili Ischiju u tim ratovima. O stradanju Ischije Boccaccia je mogao izvijestiti Marino Bulgaro s tog otoka.5. Napoletanka... Beritola Caracciola. Ime Beritola bilo je dosta rašireno među napuljskim plemkinjama u 14. st. Boccaccio spominje čaktri gospe toga imena u mladenačkom spjevu Dijanin lov (I, IV, V, X,XV). Obitelj Caracciolo pripada drevnom napuljskom plemstvu, a uborbamna za Fridrikovo nasljedstvo bili su protivnici Anžuvinaca. Uogranku Caracciolo-Pisquizi zabilježena je god. 1295. jedna Beritolaili Biancofiore, supruga Corrada Capccea, a u Dijaninom lovu Boccaccio spominje drugu Beritolu, iz ogranka Caracciolo-Carafa.6. Karlo Prvi: Karlo I. (1226. - 1285.), francuski feudalac, utemeljioanžuvinsku vladarsku kuću u Napulju. Došao je u Italiju god. 1265., aokrunjen je za kralja u Rimu, 6. siječnja 1266.7. kod Beneventa u bitki kod Beneventa, grada u južnoj Italiji, gdje je25. veljače 1266. poginuo Manfredi.8. na Lipari: otok u istoimenoj skupini malih vulkanskih otoka (Lipar-ski ili Eolski otoci) pred sjeveroistočnom obalom Sicilije.9. Scacciato: znači »istjerani, prognani«. To je ime dosta često u srednjem vijeku, a davalo se djeci koja su se rodila u takvim teškim okolnostima.

10. otok Ponzo: to je Ponza u Tirenskom moru, u skupini Pontijskihotoka na ulazu u zaljev Gaete (sjeverno od Napulja).11. duhovi... htjeli: tzv. duhovi život.12. minu... treća ura: nešto poslije devet sati. Usp. Dekameron, I,

Uvod, bilj. 38.13. srna... pećinu. Topika šume bila je vrlo popularna u srednjovjekovnoj književnosti pustolovnog sadržaja, pa i u Dekameronu (usp.novele II, 7; IV, 9; V, 1, 3; IX, 7; X, 3).14. iz Piše: toskanskoga grada i luke na rijeci Arnu (danas 10 km odmorske obale) .U 12. st. bila je to jedna od najvažnijih trgovačkih i pomorskih republika Italije i Sredozemnog mora. Kasnije propada zbogzamuljivanja luke i poraza u borbi sa suparničkom Genovom i Venecijom, a onda i s Firencom koja ju je na koncu sasvim podjarmila.

^, 15. Curjrado^. Malespini. Bit će to Corrado II. od Villafranke (grada u

Dekameron

rozapadnog dijela Toskane) bila je gibelinska, pa prema tome na strani Fridrikovih sinova i njihovih progonjenih pristaša. Dante hvali njihovu gostoljubivost: (usp. Čistilište, VIII, 118-132).

16. sa svojom... gospom: Corradova supruga zvala se Orietta.17. po svetim mjestima... ima: riječ je o nekom od glasovitih svetištau Napuljskoj kraljevini, onom Sv. Mihovila u Garganu, Sv. Mateja uSalernu ili Sv. Nikole u Bariju.18. nju... parunjavila: slično je opisana Marija Egipćanka nakon dugogodišnjega pustinjskog života u knjizi Životi Sv. Otaca koju je napisaoDomenico Cavalca (oko 1270. - 1342.).19. Arrighetta Capecea: njezina supruga.20. u Lunigianu: područje između Toskane i Ligurije. Usp. novelu I,4, bilj. 4.21. ušća Magre: toskanske rijeke koja protječe kroz Lunigianu i utječeu Liguriji u Tirensko more.22. do njihova grada: možda do kaštela Mulazzo, koji je danas u ruševinama. Predaja hoće da je tu bio i »Danteov toranj«, tako nazvan jerje u njemu Dante stanovao.23. Oni gusari., u Genovu: o genovskim pomorcima kao gusarimausp. Dekameron, II, 4, bilj. 10.24. vlasnici... plijen: bio je običaj u primorskim gradovima da višeosoba udruži sredstva i opremi brod za gusarenje.25. Guasparrinu Doria. Ime je navedeno u genoveškom obliku, a prezime Doria nosili su članovi jedne od najstarijih genoveških obitelji.Boccaccio je time učinio vjerodostojnijim svoje pripovijedanje i pod-staknuo znatiželju čitatelja, a do toga mu je kao pravom pripovjedačubilo jako stalo.26. sluge u kućanstvu: jer je u talijanskim gradovima bilo dosta slugu,pravih robova, uhvaćenih ili kupljenih u istočnim, pa i u našim stranama (robovi iz Bosne prodavali su se Talijanima na ušću Neretve). Utom su prednjačili Genovljani.27. da bi... prepoznao: budući da su stanovnici Genove bili na stranigvelfskih Anžuvinaca, protiv kojih se borio otac ovih dječaka.28. Procida: otok Procida u skupini Flegrejskih otoka nalazi se na zapadnom rubu Napuljskog zaljeva. Giovanni da Procida zvao se vodaustanka na Siciliji god. 1282. protiv francuske anžuvinske vojske.29. Nikolom iz Grignana: bio je podložnik obitelji Malaspina, a živioje u Val di Gragnano, kod grada Carrare, južno od Lunigiane.30. od šesnaest... godina: iako je bila vjlo rnlada^to nije nemoguće, jer

Tumač

31. Petar Aragonski... kralju Karlu. Petar III. Aragonski prešao jena Siciliju nakon »Sicilijanske večernje«, 31. ožujka 1282., u kojojse istaknuo Giovanni da Procida, i potom postao gospodarom otoka.Karlu I. Anžujskom ostalo je Napuljsko kraljevstvo.32. Prođe već... po svijetu. Bio je osam godina u službi Guasparri-na Dorije, četiri je lutao po svijetu, dvije godine proboravio je kodobitelji Malaspina (od toga jednu u tamnici). Prema tome, početaknjihovih nevolja i Beritolin bijeg Boccaccio smješta u 1268. (datumbitke kod Tagliacozza), a ne u 1266. (bitka kod Beneventa i Manfre-dijeva smrt).33. dvadeset i dvije godine: kad je Beritola pobjegla, sin joj je imaoosam godina, a sada je 1282. Bježala je prema tome god. 1268., a ne1266., inače bi imao dvadeset četiri. Usp. prethodnu bilješku.34. onih... meni čini: tako je postupio Tancredi, knez salernitanski;

usp. Dekameron, IV, 1.35.počinih... kao neprijatelj. To je reminiscencija na Grka Pizistratakoji je, čuvši da mu je netko poljubio kćer, odbio da se osveti, odgo-vorivši: »Što ćemo učiniti našim neprijateljima, ako se osvećujemoonima koji nas vole?« Po prilici tako Boccaccio je u svom romanuFilocolo (III, 34) prepričao poučnu pričicu koja je u srednjem vijekubila poznata po Valeriju Maksimu (Devet knjiga spomena vrijednihdjela i izreka, V, 1).36.pobuna na Siciliji: 31. ožujka 1282. Usp. bilj. 28. i 31.37.u Lerici: luka u zaljevu La Spezia, blizu ušća Magre (u Tirenskommoru). Tu su se zadržavali i odmarali putnici koji su iz Genove kretaliprema Toskani i Emiliji.38.u gradu: Palermu.39. kralja Petra: Perea III. Aragonskog. Usp. bilj. 31.40. vodeći Spinu sa sobom: pisac je zaboravio na jedanaestogodišnjukćer gospara Guasparrina, koju je ovaj dao mladom Scacciatu zaženu.

11.71. Od mnogobrojnih književnih izvora koji se spominju u svezi s ovom pripovijetkom zaslužuju spomen jedino Efeške pripovijetke Grka Ksenofonta Efežanina (2. st. poslije Krista), jer u povijesti Habro- i Anteje ima nekih širih podudarnosti sa zbivanjima u ovoj no-

Dekameron

u srednjovjekovnoj književnosti, osobito kad se priča o mladim re-dovnicima. Isto je tako bio raširen motiv pustolovnog putovanja po Sredozemnom moru, kojem se dalji uzor mogao naći u helenističkom romanu.2. Teško možemo spoznati itd. Ovaj je moralni uvod u skladu s osnovnom temom pripovijedanja u drugom danu. Hirovitost fortune osobito je uočljiva u prolaznosti i nesigurnosti svjetovnih dobara, u prvomredu bogatstva. Usp. Dante, Gozba, IV, 11.3. iz zlatnih... otrov: usp. Seneka, Thvestes, 453.4. Onaj... treba: Bog.5. kakva je... ljepota: to je temeljni pripovjedački motiv ove novele,kojim se Boccaccio koristi već u mladenačkim djelima; bio je popularan i u usmenoj pučkoj književnosti.6. u četiri ljeta: prema nekima između 1315. i 1320.7. devet puta vjenčavati: ako se tu uračuna i kralja Algabrije kojem jekonačno ipak stigla.8. u Babiloniji: Kairu. Usp. Dekameron, I, 3, bilj. 2.9. Beminedab: izmišljeno ime, prema biblijskom imenu Aminedab(usp. Stari zavjet, Četvrta knjiga Mojsijeva ili Brojevi, I, 7; VII, 12; X,14; Novi zavjet, Evanđelje po Mateju, I, 4). Spominje se u Novellinu(XI) i u francuskom Romanu o Aleksandru, među protivnicima makedonskoga kralja.10. kraj algarpski. Al Garb je arapsko kraljevstvo koje je obuhvaćaloMaroko i dio Iberskog poluotoka. Ime se sačuvalo u nazivu južnopor-tugalske pokrajine Algarve. Firentinci su trgovali izvrsnim vunenimtkaninama iz Garba. Usp. i Dekameron, VI, 10.11. prođoše Sardiniju: možda reminiscencija na Danteov opis Odise-jeva putovanja Sredozemnim morem (usp. Pakao, XXVI, 104).12. Majorke: najvećeg otoka u skupini Baleara, istočno od Španjolske.Na Majorki su firentinski Bardi imali stovarište za trgovinu algarpskimvunenim tkaninama.13. deveta ura: oko tri sata poslije podne.14. Pericon da Visalgo. Ime je načinjeno po katalonskoj umanjenici odPere (Petar). Visalgo je kaštel na Majorki.15. ne bijaše... branio: islam brani svojim vjernicima uživanje alkoholnih pića.16. Venerinim slugom: usp. Horacije, Ode, III. 18; Apulej, Zlatnimagarac,II, 11,15.17. na aleksandrijski način: egipatski, istočnjački. ( _ ^

Tumač

li istočnorimsko carstvo (Bizant). Spomenatu luku zauzeli su kneže -vi Majorke uz pomoć Katalonaca; god. 1315. tu se proslavila svadba Ferdinanda od Majorke, koji je bio brat napuljske kraljice, s Izabelom, rodicom Huga Lusignana, kralja ciparskog, kojem je Boccaccio posve-tio svoje djelo O rodoslovljima poganskih bogova. Usp. Dekameron, I, 9, bilj. 3.19. tješiti... dade: U izvorniku je santo cresci. Iako je svetac takvaimena doista bio poštovan u Boccacciovo doba, očevidna je dvosmislenost izraza, odnosno »falička metafora«.20. morejskoga: peloponeskoga. Boccaccio je pratio i dobro poznavaopolitička zbivanja na Moreji (Peloponezu) njegova doba. God. 1334.Firentinac Nikola Acciaiuoli, njegov prijatelj, preuzeo je brigu nadfinancijskim poslovima kneževa od Tarenta u Moreji. God. 1338. poveo je Katarinu Valois i njezine sinove Roberta i Louisa od Tarentada preuzmu vlast u Ahajskoj kneževini, a vratio se 1341., o čemu jeBoccaccio pisao u latinskoj Epistuli (V). Ako je firentinski pripovjedač bio više sklon dračkom ogranku Anžuvinaca negoli tarentskom,nije isključeno da je likom ovoga »morejskoga kneza« želio aludiratina nekoga od spomenutih tarentskih knezova, koje u suvremenim ljetopisima nazivaju »ženskarima« i koji će biti, kao ljubavnici napuljskekraljice Ivane, upleteni u ubojstvo kralja Andrije.21. atenski vojvoda. Možda je ovaj lik, u rodbinskom odnosu s morej-skim knezom, nekako povezan s Gualtijerijem VI, nazvanim »vojvodaatenski«, kojega je Boccaccio upoznao u Napulju dok se vojvoda pripremao za novi pohod na Grčku. Supruga mu je bila kći Filipa Tarent-skog, odnosno sestra gore spomenutih Roberta i Louisa, a Boccaccioju je veličao u stihovima svoje Ljubavne vizije (XLI, 40-48). Vojvodaatenski bio je kasnije tiranin u Firenci.22. Ciuriaci: izvedeno od imena Ciriaco.23. onako naga: zato jer se sve do 15. st. u krevet išlo bez ikakve

odjeće.24. do devete ure: do tri sata poslije podne.25. samo pritvorena: nisu bila zaključana.26. sina Konstantina: Kanstantin, sin Andronika, bio je car u Bizantupočetkom 14. st.27. Manojla: nećaka cara Andronika. Boccaccia su i u ovom slučajuprivukla isključivo imena poznatih povijesnih osoba; cilj mu je bio dapojača privid vjerojatnosti u svojem pričanju.28. u Eginu: grad na istoimenom otoku nasuprot Atene, jugozapadno

Dekameron

29. koja... ljepotu: temeljni motiv ove novele. Usp. bilj. 5.30. Hios: otok u Egejskom moru, pred lukom Smirnom. Tada je pripadao Genovskoj republici.31. turski car Uzbek: kan tatarske Zlatne horde (1312. - 1340.). Bioje u dobrim odnosima s talijanskim trgovcima, osobito Genovljanima,na Krimu i Crnom moru, te sa zapadnim dvorovima koji su imali interesa na Istoku. Boccaccio je, vjerojatno, zato izabrao njegovo ime.32. cara: bizantskog.33. u Smirnu: veliku luku na zapadnoj obali Male Azije. Nije pripadala državi kana Uzbeka.34. s kapadokijskim kraljem Bazanom. Kapadokija je antička zemljau istočnoj Maloj Aziji, samostalna kraljevina u 3. — 1. st. prije n. e.U 14. st. bila je pod Turcima. Bazan je izmišljeno ime, osim ako pisactim imenom nije htio aludirati na Baldona Bassana, dvorskog meštrai vjernog pristašu napuljskoga kralja Andrije, upornog protivnika ta-rentskih i ahajskih Anžuvinaca koji su podržavali kraljicu Ivanu.35. Antioh: ime antičkih sirijskih vladara.36. Rod: grčki otok u Egejskom moru, najveći u skupini Dodekane-za, pred obalom Male Azije. Prelazeći iz ruke u ruku, Alatiel se ipakpomalo približava zavičajnom Egiptu i Aleksandriji, gdje je započelonjezino lutanje. Na Rodu su trgovali firentinski novčari Bardi i Peruz-zi, s kojima je bio povezan Boccacciov otac. Usp. Dekameron, IV, 3,bilj. 9; V 1, bilj. 9.37. katalonskom galijom. Iberska zemlja Katalonija bila je u 14. st.nezavisna država pod aragonskom dinastijom i imala je značajnih trgovačkih veza i posjeda u Grčkoj. Katalonci su god. 1311. osvojili Arenui držali je do 1388.38. u Paf: luku Pafos, na jugozapadnom dijelu otoka Cipra.39. Antigon. I ovo je ime Boccaccio izabrao zbog antičkih povijesnihreminiscencija. Aleksandrov vojskovođa Antigon Jednooki (380. —301. prije Krista) proglasio se 306. kraljem Cipra zajedno sa sinomDemetrijem, ali je bio pobijeđen u ratu sa suparnicima koji su podijelili njegovu državu što se prostirala od Helesponta do Eufrata.40. ciparskoga kralja: u 14. st. Cipar je bio nezavisna kraljevina podvladom dinastije Lusignan.41. u Armeniju: zemlju drevne kulture, smještenu između Male Azije, Kavkaza i Irana. U 12. st. mnogi stanovnici Armenije bježe predSeldžucima i nastanjuju se u maloazijskoj Kilikiji, osnivajući Malu Armeniju.

Tumač

43. Aguamorta: luka i grad u Provansi (Aigues Mortes). U to su mjesto putovali Boccacciovi nećaci. Priča koju će izreći Alatiel podsjećana legendu Petra iz Provanse i Maguelonne, kćeri kralja napuljskog(Le Uvre de Maguelonne).44. svetome Rastislavu ... vole. Opscena aluzija. Usp. bilj. 19. U izvorniku: san Cresci in Valcva. U Toskani (Mugello) postojalo je svetišteSv. Crescija u mjestu Valcava (tal. valle — dolina; cava — kamenolom).45. Onaj... ubili: Isus Krist.46. U talijanskom izvorniku ova poslovica zvuči nešto drukčije, ali jojje smisao približno isti. To je i prva njezina potvrda u nekom pisanomtekstu. Prije toga, Boccaccio navodi točan broj Alatielinih ljubavnika,ali i pretjerano velik broj obljuba, čemu slijede izrazi poput onih izbajki (»dugo s njim i sretno poživje«).

11,81. Škotske: tako su u latinskim i talijanskim izvorima nazivali Irsku.2. Kleveta odbijene žene početni je motiv ove novele. Taj je motivtoliko raširen u svjetskoj književnosti te neće biti moguće navesti nisve značajnije Boccacciove prethodnike ili eventualne izvore. Spomenimo samo biblijsku priču o Josipu i Putifarki (Stari zavjet, Prvaknjiga Mojsijeva ili Postanje, XXXIX), epizodu o Belerofontu i Antijiu Ilijadi (VI, 155-197), grčki mit o Hipolitu i Fedri, ženi Tezejevoj,koja je napastovala i prouzročila smrt svoga posinka (Boccaccio ganavodi u svojim mladenačkim djelima, od Filacola do Elegije gospeFiammette), zatim staroegipatsku priču o Anupu i Bati (Povijest dvojice braće), priču o sedam vezira u Tisuću i jednoj noći, ne zaboravljajući ni primjere iz latinske književnosti 13. i 14. st., kao što su oni uZlatnoj legendi Jacopa da Varazze (136) ili u Knjizi sedam mudraca.Književna povijest smatra osobito važnim za ovu Boccacciovu noveluprovansalski roman Arnauta Viđala naslavljen Guilaume de la Barre(1318.). Ipak, lako je moguće daje najjači dojam na Boccaccia ostaviojedan zbiljski događaj, naime nesretna sudbina Pierrea dc la Brossa,francuskoga liječnika i dvoranina, koji je boravio u Firenci i Napulju;njega je kralj Filip III. dao pogubiti zbog tobožnje izdaje (1278.), nakon što ga je kraljica krivo optužila. Ona ga je zamrzila jer ju je optuživao da je dala umoriti pastorka ne bi li tako pomogla svom sinu do

Dekameron

3. deset puta: hoće da kaže kako bi se o svakom takvom slučaju mogloispričati deset novela.4. Pošto je... na Nijemce. Franački kralj Karlo Veliki okrunio se zarimskog cara u Rimu god. 800., pa je tako Carstvo »prešlo« (lat: tran-slatio imperii) na Franke (Francuze). God. 962. njemački kralj Oto I.okrunio se za rimskog cara, osnovavši tzv. Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda. A time je Carstvo, kako kaže Boccaccio, prešlo odFrancuza na Nijemce.5. Gualtieri grof od Anversa. Flamanski Antwerpen, franc. Anvers,danas je glavna belgijska luka i glavni grad istoimene pokrajine. U l i .st. Annverpen je sjedište brabantskih grofova, u 13. st. proglašen jeslobodnim gradom, a u 14. postaje značajna europska luka u kojojtrguju, između ostalih Talijana, i neizostavni Firentinci. Grofovi odAnversa bili su u rodbinskim vezama s francuskim kraljevima.6. u sobi gdje bijahu sami: lako prepoznatljiv topos srednjovjekovneromaneskne književnosti. Usp. Danteove stihove iz glasovite epizode o tragičnoj ljubavi Paola i Frančeske: »bez svakog straha bijasmoi sami« (Pakao, V, 129). Sličnih situacija ima i u drugim novelamaDekamerona (npr. II, 7, 9, 10; III, 7; VII, 6, 7).7. drhteći: usp. Dante, Pakao, V, 136.8. spoznati itd. Misli o ljubavi u odnosu s različitim društvenim podrijetlom i dužnostima, odnosno kaznama, Boccaccio je mogao naći uAndrije Kapelana i njegovih sljedbenika. Usp. Elegija gospe Fiammet-te (I), Dekameron (III, 10; IV, 7).9. da ga raščetvore: tako su kažnjavali izdajice.10. Cijeli ovaj prizor podsjeća na Ovidijeve Heroide (IV) i SenekinuPhaedru.11. U pomoć... siluje: usp. Jacopo da Varazze, Zlatna legenda, 136.12. prema Calais: gradu u sjevernoj Francuskoj, na Kanalu la Manc-he. Utemeljen u 12. st., ubrzo je postao važno središte za trgovinu sotočnom kraljevinom.13. prvo... porušiše: tako se obično postupalo prema izdajicama.14. ud pravednika posta krivcem: usp. Dante, Pakao, XIII, 72.15. Violante: to je ime njegove nezakonite kćeri koja se rodila okogod. 1349., a umrla je kada je imala šest-sedam godina. Boccaccio juje vrlo volio, čini se više od ostale svoje nezakonite djece. Usp. Boccaccio, Ekloga, XIV; Epistule, XIV XXIII.16. Perotto: prema franc. izvornom obliku, jer se radi o osobi francuskog podrijetla.

Tumač

božnja francuska majka. On se sam jednom potpisao kao Giannetto.18. iz Pikardije: historijske pokrajine u sjeverozapadnoj Francuskoj.U toj je pokrajini i grad Calais, odakle je grof prešao u Englesku sasvojom djecom.19. Wales: zemlja na zapadu Engleske, na istoimenom poluotoku.20. dvorište: u plemićkim palačama dvorište je bilo veliko i prostrano,jer je služilo za vojničke i druge vježbe.21. Strangford; u današnjoj sjevernoj Irskoj.22. Violante itd. U opisu mlade djevojke ima reminiscencija iz Danteova Novog života (XXVI).23. Sluči se itd. Epizoda o liječniku koji otkriva ljubav bolesnika pipajućimu bilo poznata je iz priča o ljubavi Antioha prema maćehi Stratonici.Usp. Plutarh, Demetrijev život (381) iz Usporednih životopisa, iValerijeMaksim, Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka (V, 7).24. ljudi... bili mladi: opće mjesto u razmišljanjima o ljubavi. Usp.Dekameron, II, 6, gdje na sličan način govori Giuffredi, opravdavajućise pred Curradom.25.kao što si ti. Gospodarica se prije obraćala Gianneti s »vi«, a sadasamo s »ti«, jer ova nije prihvatila njezinu ponudu.26.jer im... bez nje. Sličan »realistički« stav prema životu Boccacciozauzima i u novelama V, 4; VIII, 8.27.Lamiens. U ovoj noveli Boccaccio upotrebljava dosta riječi francuskog podrijetla (galicizme). Možda je i ovo prezime, koje je francuskog a ne engleskog oblika, zamislio upravo u tu svrhu, jer je Amiensglavni grad francuske pokrajine Pikardije, važno prometno središteprema Calaisu, Flandriji i Engleskoj.28.u pomoć... mnogobrojno ljudstvo: ovi događaji nemaju potvrde upovijesti francusko-engleskih odnosa iz toga doba. Dinastije su doduše bile u rodbinskim vezama, ali su Englezi u više navrata bili saveznicinjemačkih careva protiv francuskih kraljeva, a ne obratno.29. ruanskom: iz grada Rouena u sjevernoj Francuskoj (Normandiji).U izvorniku stoji Ruem, pa neki tumači misle da je riječ o nadbiskupuiz Reimsa, grada u istočnoj Francuskoj, jer je baš taj crkveni velikodostojnik krunio francuske kraljeve.

U, 91. Motiv ove novele nadahnuo je i Shakespearea (dramska »romanca«

Dekameron Tumač

izvorima. Na Boccaccia su utjecale neke francuske priče i romani, u stihu i prozi, koje je upoznao posredstvom talijanskih trgovaca koji su se bavili u Francuskoj, jer je vrlo karakteristično što su u njegovoj noveli kraljevski i feudalni likovi iz francuskih izvora zamijenjeni liko-vima običnih genovskih i firentinskih trgovaca.2. zadanoga predmeta: usp. Dekameron, I, Zaključak (»o onima kojisu, upavši u nevolje, iznad svojih nadanja veseo konac dočekali«).3. Lomellin: rašireno prezime u genovskom trgovačkom i plemićkomstaležu.4. ženu itd. Pohvala ove Genovežanke ne proturječi općenito dobrom glasu koji je uživao ženski spol pomorske republike. Usp. DinoCompagni, Ljetopis (III, 30) i Franco Sacchetti, Tristo novela (VIII,CLIV).5. iz Piacenze: i stanovnici ovoga sjevernotalijanskoga grada bijahuobična pojava u društvu talijanskih trgovaca u Parizu.6. čista... ne bje uslišana: usp. Ovidije, Ljubavne pjesme, I, VIII, 43.7. neki... pojas: simboli ženske vjernosti, predmeti koji su se darivaliženama.8. Zinevra: genoveški oblik imena Ginevra koje je bilo veoma popularno jer ga je nosila mitska kraljica, supruga kralja Artura, iz romanatzv. bretonskog ciklusa o vitezovima Okruglog stola.9. dvadeset milja: oko 50 km, jer je genoveška milja iznosila oko 2500m. Zadržao se negdje na zapadu Savone, na putu što je iz Genovevodio prema Francuskoj uzduž ligurske obale.10. posve presuši: milosrdni izvršitelj ubojstva i preodijevanje u muško ruho tradicionalni su motivi u pripovijetkama i legendama ovevrsti.11. En Cararha: katalonsko ime. En je isto što i španjolsko don.12. u Albisoli: gradiću na ligurskoj obali, blizu Savone, a na zapad odGenove.13. iz Finala: gradića zapadno od Savone. Na obali je Finale Marino, anešto u unutrašnjosti Finale Borgo.14. u Akri. Luka Saint Jean d' Acre (Akko ili Akka) u sjev. Palestini(danas Izrael). Bilo je to zadnje križarsko uporište u Sv. Zemlji, paje pad Akre 14. kolovoza 1291. izazvao težak dojam u kršćanskomsvijetu. Na sajmovima u Akri sudjelovali su mnogi talijanski, osobitofirentinski trgovci. Kako se spominje »sultanovo gospodstvo«, očito jeda je radnja ove novele smještena u razdoblje nakon god. 1291.15. dublona^ to je bio zlatni novac španjolskog podrijetla. , , i,„.,

11,101. Djelomičnu anticipaciju ove novele nalazimo u Ametu (XXXII).2. Bernaboova: tj. muža iz prethodne novele.3. u Piši: toskanskom gradu na ušću rijeke Arno, sjedištu pomorsko-trgovačke republike koja se dugo borila s Genovom za prevlast u Ti-renskom moru.4. Chinzica: ulica u Piši, koja je dobila ime po Cinziki Sismondi kojaje 1005. digla uzbunu u gradu i potaknula sugrađane da se suprotstavenavali saracenskih gusara.5. Gualandi: prezime moćne plemićke obitelji u Piši. Dante spominjeGualandijeve (Pakao. XXXIII, 32) kao neprijatelje nesretnoga knezaUgolina i njegove djece, koju su umorili zajedno s knezom u svomtornju, što se od tada zove »toranj gladi«. U Boccacciovo doba jedanGualandi bio je poklisarem na dvoru kralja Roberta u Napulju.6. tamo... guštericama. Ružnoća pizanskih žena bila je poslovična uFirenci, o čemu ima više književnih potvrda.7. učiti... u Ravenni: nekada se pričalo kako u Ravenni ima tolikocrkava koliko i dana u godini, pa djeca samo listaju kalendare da bidoznali kad neće ići u školu.8. kvatre: u katoličkoj liturgiji to su četiri godišnja razdoblja po tridana (srijeda, četvrtak i subota) na početku četiriju godišnjih doba (uprvom tjednu korizme, u duhovskom tjednu, u prvom tjednu rujna itrećem adventa).9. korizmu: u katoličkoj liturgiji razdoblje od poklada do Uskrsa, posvećeno skrušenju i postu. Prema lat. qaradragesima = četrdeseti danprije Uskrsa.10. blizu Monte Nera: ili Montenera, brda (312 m) južnije od Livor-na, toskanske luke na jugu Piše. S Montenera se pruža lijep pogled natoskansku obalu do Apuanskih Alpi.11. Paganina da Mare. Nema povijesnih potvrda o povijesnom postojanju osobe ovoga imena. Paganino je umanjenica od Pagano, a to jeime bilo vrlo rašireno u Genovi. Prezime De Mare (ili De Mari) nosilaje ugledna genoveška obitelj koja se preselila u Savonu. U Napulju jeBoccaccio mogao čuti za Arrighina Da Mare, admirala Karla I. Anžuj-skog. Činjenica što se čovjek iz tako ugledne obitelji bavio gusarstvomne smije nas iznenaditi niti u boccacciovskoj fikciji. U srednjem jevijeku bilo mnogo gospode, trgovaca i vitezova što su se bavili gusare-

„ „ „ ___TT A C. V

Dekameron Tumač

12. izgubio kalendar: aluzija na »kalendar« gospara Ricciarda, koji jetom starom suprugu služio da izbjegne bračne dužnosti.13. do Monaca. U Boccacciovo doba bilo je to poznato gusarsko gnijezdo. Danas minijaturna samostalna kneževina na obali Sredozemnogmora blizu talijansko-francuske granice. Gusari iz Monaca spominjuse i u noveli VIII, 10.14. u njemu ću.... stupati: dvosmislena igra riječima.15. da je gospar... s Ambruogiolom: usp. novelu II, 9.16. jahao... nizbrdici: jer koze prelaze nizbrdicu u skokovima.

11 Zaključak1. kao svježa... zvijezda Danica. Ove su usporedbe po uzoru na narodno pjesništvo, a druga i po ugledu na Dantea (usp. Pakao, II, 55;Čistilište, XII, 89-90.2. moje prethodnice: Pampinea i Filomena.3. zbog jela... uobičajenih: bio je propisan post.4. Onaj... štovanja: Isus Krist.5. potom: vjerojatno od večernje (oko šest sati poslije podne) pa nadalje.6. četvrti dan: krenuli su iz Firence u srijedu.7. osim Dionea... povlasticu: jer uvijek slobodno bira kakvu će noveluispripovijedati.8. povede kolo: usp. Dekameron, Uvod, bilj. 41.9. pjesmicu... pripjevale: baladu, koju pjeva jedna od mladih gospa,a ostali pjevaju pripjev od dva stiha. Usp. Dekameron, I, Zaključak,bilj. 7. Ova se balada sastoji od pripjeva (dva jedanaesterca s parnimsrokom) i od tri strofe u kojima su stihovi jedanaesterci (6) ili se-dmerci (2). Zadnji stih svake strofe rimuje se s pripjevom.10. U baladi je izražena vedra i radosna Pampinejina narav. Premanekim tumačenjima balada ima autobiografsko značenje, a premadrugima ona koja pjeva bila bi alegorija Dijalektike ili Logike. Usp.Dekameron, I, Zaključak, bilj. 6.

TREĆI DAN

Uvod1. Sunce... zore: usp. Dante, Čistilište, II, 7-9.2. pola treće ure: oko sedam i pol ujutro.3. do krasna... dvorca. Prema nekim tumačima to je bila Villa Schifa-noia (nazvana i »de' Tre Visi« ili Villa Palmieri) na brežuljku Camera-ta. Međutim, ta je vila mnogo više od dvije tisuće koraka udaljena odPoggio Gherardi, brežuljka na kojem se nalazilo prvo sklonište veseledružine Boccacciovih mladića i djevojaka. Opis dvorca sasvim je uskladu s toposom koji zovemo locus amoenus. Usp. francuski Romano ruži (Roman de la Rose).4. podrum... vina: usp. Dekameron, I, Uvod, bilj. 31.5. Topos divna perivoja nije rijedak u Boccacciovim djelima. Usp. npr.Ljubavna vizija (XLIX) i Ameto (XXVI).6.1 ove pojedinosti Boccacciova »zemaljskog raja« susreću se u njegovim mladenačkim djelima. Usp. Ljubavna vizija (XXXIX) i Ameto (XXVI).

7. šest pjesmica: jer, ako ne računamo kraljicu, ima ukupno šest dje

vojaka.8. romana: tj. priča o ljubavi i viteštvu. Čitala je takve knjige Fiam-metta u Elegiji gospe Fiammette (Uvod), udovica u Korbaču, pa iDanteovi ljubavnici Paolo i Francesca iz Riminija (Pakao, V, 127-129).Usp. i Dante, Čistilište, XXVI, 118 (»u ljubavnom je stihu i romanu«;prev. M. Kombol).9. po devetoj uri: poslije petnaest sati (tri sata poslije podne).

111,11. Motiv o redovnicama koje nisu poštivale zavjet čistoće pa su zatru-dnjele nije rijedak u srednjovjekovnoj književnosti. Ipak, Boccaccionije imao uzora kada je pisao ovu novelu. Pričica br. LXII u Novellinuima drukčiji ishod.2. na glavu... crna ruho: karakteristični dijelovi odjeće u nekih ženskihcrkvenih redova. ^3. našem kraju: Toskani. Do danas nije bilo

moguće identificirati taj

Dekameron

4. Lamporecchio: mjesto između Empolija i Pistoje (zapadno od Firence) .5. tako ću... obradio: želja je Masettova dakako dvosmislena. Usp.Dekameron, II, 10; III, 6, bilj. 14; VII, 10.6. koliko... ne održi!: usp. Dekameron, III, 7.7. deveta... ura: tri sata poslije podne.8. još tri pridružiše: skupa s glavaricom bilo ih je devet.9. kako mu... otkriven: očito, kao siromah, nije nosio gaća.10. slušao sam... jednu ženu: usp. Dekameron, III, 10; V, 10; VI, 7.

111,21. Dva motiva ove novele — lukav postupak konjušara i mudrostopreznoga kralja — imaju mnogo preteča, od kojih za prvi spominjemo samo Novellino (C) i priču o slikaru i trgovčevoj ženi iz arapskezbirke indijskog podrijetla Kalila i Dimna (8. st.), koju je na Zapadupopularizirao Giovanni da Capua (Directorium humanae vitae, 13.st.), a za drugi motiv navodimo Herodotovu Povijest (II, 121).2. Langobardski kralj Agilulf. Germanski narod Langobarda vladao jesrednjom i sjevernom (a dijelom i južnom) Italijom do dolaska KarlaVelikog (773.). Agilulf je kraljevao od 591. do 615. god.3. Paviju... prijestolnicu. Glavni grad istoimene pokrajine u sjevernoj Italiji bio je prijestolnica langobardskog kraljevstva od druge polovice 6. st.4. Teudelingom: bavarskom princezom, poznatijom kao Teodolinda.5. Autarija... kralj. Autarije je vladao od 584. do 590.6. ona... u ljubavi: neke podatke o Teodolindi Boccaccio je našao ulatinskoj Povijesti Langobarda (III) Pavla Đakona.7. dičio... teže: prema teoriji o ljubavi Andrije Kapelana.8. gorio... plama: usp. Boccaccio, Rime, XXIII.9. zastor: koji je po tadašnjem običaju okruživao krevet.10. jako duge nosile: kao što je bio običaj u Langobarda. Usp. P.Đakon, Povijest Langobarda (IV,22).11. Francuski pisac La Fontaine iskoristio je građu ove novele za jednusvoju Priču u stihu.

111,3

Tumač

tralo kao najpogodniju doba za ljubavnika. Usp. Dekameron, II, 2,

bilj. 11; VIII, 7.2. pristojnoj... odjeci: kakvu su nosili vitezovi i ugledni građani.3. sedam: neodređeni broj kao što su i 3, 10, 12, 25, 100. Hoće reći:

mnogo.4. pojasa i torbica: bili su to uobičajeni ukrasi ženske raskoši u odijevanju. Usp. Dekameron, II, 9, bilj. 7.5. četrdeset misa svetoga Grgura: gospa pretjerava (tj. pisac koji sepodsmijeva njezinoj lažnoj pobožnosti i fratrovoj lakomosti). Služilose samo trideset misa sv. Grgura Velikoga za pokojnike. Priča se da jesvetac s upravo toliko misa oslobodio dušu redovnika Justa.6. u Genovu: kako joj je muž bio suknar, nije čudo da je i on otputovao poslom u grad u kojem su toliki Firentinci trgovali čohom.7. prije jutrenje: prije zore. U katoličkoj liturgiji jutrenja je noćnaslužba, prije zornice i prve ure (šest sati).8.gola... rođena: u to su doba muškarci i žene spavali nagi pod pokrivačima. Usp. Dekameron, II, 7, bilj. 23.9.vretenima... pređi: tj. gospinu mužu, koji je samo na svoj suknarskiobrt mislio.

111,41. Motiv ove novele poslužio je engleskom piscu Geoffrevu Chauceru(oko 1340. - 1400.) za njegovu priču u stihovima The Miller's Tale(Kanterberijske priče, 1386. - 1400.), a i talijanskom novelistu Gio-vanniju Sercambiju (Novele, CXI, CXVII).2. samostana svetoga Pankracija: riječ je o crkvi i franjevačkom samostanu sv. Brancazija (rj. Pankracija), koji postoje i danas u Firenci (ulica Della Spada). Po toj se crkvi nazvala jedna gradska šestina(proširena Firenca dijelila se na šestine, ne na četvrti). Grb je togdijela grada bio lavlja šapa (branca) na štitu, pa je tako i svecu bilopromijenjeno ime.3. Puccio di Rinieri. U pergamentskom registru firentinske crkveSanta Maria Nuova zabilježeno je 30. siječnja 1300. god. da je PuccioCarini, sin Aldobrandina, proglasio punoljetnima svoje sinove Rinieri-ja, Benuccija i Albizza. Prema tome, Boccacciov Puccio bit će da je sintoga Rinierija, odnosno unuk spomenutog Puccija. U gradsko područje oko crkve Sv. Pankracija Boccaccio smješta još jednog bogomoljca,

Dekameron

4. među trećoredce itd. Trećoredci ili Tertiarii treći su franjevačkired, osnovan god. 1221., koji prima članove brz obzira na spol i dopušta im brak i posjedovanje imovine, pa oni žive laičkim ne strogimredovničkim životom.5. družbi bičevalaca: bratstva flagelanata, koji su se iz vjerskih pobudatrapili bičevanjem. Bilo ih je osobito mnogo za velike kuge 1348. god.Papinskom bulom zabranjeni su 1349. Spominje ih i Sacchetti (Tristonovela, CXIII). Usp. Dekameron, VII, 1.6. kazolanska jabuka: crvena jabuka iz Casolea, u Valdelsi.7. fra Anastazijeve propovijedi: ne radi se o nekom poznatom propovjedniku, nego o fratarskim propovijedima uopće, jer je to ime biloveoma popularno među redovnicima.8. Magdalene Pokornice: neko od popularnih djela o Sv. Magdaleni,grešnici koja se pokajala i obratila.9. iz Pariza: velikoga znanstvenoga središta u kojem su cvjetale teološke studije. Usp. Boccaccio, Raspravica u pohvalu Dantea (III, XI,XX) i Dekameron (I, 2; VIII, 7, 9).10. jutrenje: usp. Dekameron, III, 3, bilj. 711. na živini... Ivana Gualberta: jer su ti sveti pustinjaci jahali na magarcu. Opsceni smisao ovih izraza vrlo je jasan.12. Tko... se previja!: ova je poslovica zabilježena već u 12. st.

111,51. iz Pistoje: toskanskoga grada blizu Firence.2. Francesco... Vergellesi: obitelj Vergellesi ili Vergiolesi bila je vrlougledna u Pistoji, gdje je bila na čelu Bijelih gvelfa, a zatim i lokalnihgibelina. Fracesco de' Vergellesi otputovao je god. 1313. kao poslaniku Pariz, a oko 1326. za načelnika u Lombardiju.

111,61. Motiv ove zamjene žene ili muškarca vrlo je čest u orijentalnoj no-velistici, no češći je slučaj da se žena predstavi kao ljubavnica koju bisuprug htio imati. Usp. Knjigu sedam mudraca (LVII).2. naš grad: Firencu.3. U Napulju... gradu Italije: usp. Boccaccio, Elegija gospe Fiammet-

Tumač

4. Ricciardo Minutolo: član aristokratske napuljske obitelji, koju Boccaccio spominje i u noveli o Andreucciu iz Peruge (Dekameron, II,5), ovaj je vitez bio dvorjanin kralja Roberta Napuljskog, a kraljica Ivana I. imenovala ga je god. 1343. potkraljem i vojnim zapovjednikomOtranta. On je pratio tarentskog kneza na vojnom pohodu u Grčkoj.5. Catella: to je oblik od milja za ime Caterina (Caterinella). CaterinuAfellopane Boccaccio spominje dva puta u Dijaninom lovu, mladenačkom spjevu iz napuljske sredine (III, 47; XI, 9).6. Filippella Sighinolfa: Filippo Sighinolfi bio je također dvorjaninkraljice Ivane. Međutim, njegova se supruga drukčije zvala. Boccaccioje tu obitelj poznavao, jer je jedan drugi Sighinolfi oženio kćer dobrapjesnikova prijatelja Giovannija Barrilea.7. u neku ... gospu: to je lik druge žene koji služi da bi se prikrila prvaljubav. Tako su radili trubaduri, ali i Dante (usp. Novi život, V), dakako ne s praktičkim ciljem koji si je postavio Boccacciov junak.8. boriti... u viteškim igrama: te je viteške zabave uveo u Napulj kraljKarlo I. Anžujski, a prisustvovale su im i gospe. Usp. Boccaccio, Ele-gija gospe Fiammette, V9. mnoge gospe... večerali: ove je oblike napuljskoga mondenog života Boccaccio evocirao u Rimama (VI, LX, LXI, LXII, LXV) i u Elegijigospe Fiammette (V).10. ovdašnje kupalište: u srednjem su vijeku ne samo napuljska javnakupališta služila kao skrovita ljubavna sastajališta.

l l . o devetoj uri: nešto prije petnaest sati, kada je u Napulju doba

popodnevne sijeste.12. Ta mu... obvezna. U 14. st. obitelj Minutolo posjedovala je javno

kupalište u Napulju.13. O devetoj uri: usp. bilj. 11.14. obrađivao si... tuđu. Posao u polju, njiva, plug i brazda drevni susimboli spolnih radnji i organa. Usp. Dekameron, II, 10; III, 1; VII,10. v

15. Čekao si... na bojište: i ovo su aluzije na spolni odnos.16. voda je... morala: i ovo je dvosmislena aluzija koju objašnjava kontekst. U ono se doba smatralo da četiri elementa teže svaki svojojposebnoj sferi. Pri tom se zamišljalo da se sfera vode nalazi niže odostalih.17. ono što je bilo... života: sličan stav Boccaccio iskazuje i u drugimistovrsnim situacijama. Usp. Spjev o fjezolanskim nimfama, 276; Dekameron, IV, 6, 8; V, 4; VIII, 10; IX, 7; X, 5,8.

Dekameron

Valerije Maksim, Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka, VI, 1.

111,71. u naš grad: Firencu.2. dvije prijašnje pripovjedačice: Elissa i Fiammetta. Radnja njihovihnovela zbiva se u Pistoji i Napulju.3. Tedaldo Elisei. Elisei su se s pravom ubrajali u najstarije i najuglednije firentinske obitelji, a stanovali su u istoj gradskoj »šestini« ukojoj i obitelj Alighieri s kojom su vjerojatno bili u rodu.4. Ermellina. Novelist Franco Saccehetti spominje nekog GherardaElisei, koji je oženio taštu i pokvarenu udovicu Ermellinu (Tristo novela, LXXXV).5. Aldobrandina Palerminija. I ova se firentinska obitelj ubrajala unajstarije gradske loze. Po stranačkoj pripadnosti bili su gibelini. Usp.Dekameron, X, 1. Iako nema arhivskih potvrda o povijesnom postojanju navedenih osoba, imena Tedaldo, Ermellina i Aldobrandino bilasu česta u Boccacciovoj Firenci.6. u Anconu: talijansku luku na zapadnoj jadranskoj obali, u pokrajiniMarche. Stanovnici Ancone bili su u dobrim poslovnim odnosima sFirentincima, a isto tako s napuljskim Anžuvincima. Na svojim putovanjima u Ravennu (1346.) i Forli (1347. - 1348.) Boccaccio jeizravno upoznao ove krajeve.7. San Lodeccio: mjesto na prometnoj cesti između Riminija i Urbi-na.8. sa Svetoga groba: u Jeruzalemu.9. u nekom... njegove gospe: u dijelu grada koji se nazivao po sv. Pan-kraciju i u kojem su stanovali Palermini (obitelj u koju se udala gospaErmellina, usp. bilj. 5); bilo je tu nekoliko svratišta u Boccacciovodoba.

10. odjećom: nosio je grubi hodočasnički ogrtač s velikim naborimai širokim rukavima nazvan schiavina, jer je bio skrojen po uzoru naneku odjeću iz hrvatskih strana.11. slijepu strogost... bezakonja. Kao što je neštedimice osuđivao zloupotrebe crkvenih ljudi, Boccaccio je isto tako smiono prosvjedovaoprotiv korumpiranih i zatucanih svjetovnih sudaca i primitivne pravdenjegova doba. Usp. Dekameron, II,, 1, 10; III, 5, 6; IV, 3, 6,. 1, 10; V,

Tumač

12. iz Evanđelja... poučavati: usp. Novi zavjet, Evanđelje po Mateju,IV, 23.13. S ovom izrekom završava najdulji Boccacciov polemički odlomaku Dekameronu uperen protiv redovnika i njihovih zloupotreba. Tajizljev doživljene moralne kritike redovničke dvoličnosti nije jedini(usp. Dekameron, I, 2, 6; III, 3; IV, 2; VII, 3) niti je u tome Boccaccio bio osamljen — dovoljno bi bilo navesti primjere Jacoponea iDantea. Iako se ovdje Boccaccio »ideolog« ne uklapa najharmoničnijeu pripovjedačku strukturu novele, treba mu ipak priznati da je dobropoznavao glavne motive srednjovjekovne antiklerikalne polemike teda ih je prožeo uvjerenjem smiona predstavnika shvaćanja firentinskoga građanstva.14. prekršiti... opaka duha. Boccaccio se drži Aristotelove trojne podjele grijeha, koju je prihvatio sv. Toma Akvinski, a po njemu i Dante(»Ne sjećaš li se više riječi onih/ kojim tvoja Etika kod ćudi/ tri svojstva luči što ih nebo goni:/ neumjerenost, zlost i bijes ljudi?«; Pakao,XI, 79-82; prev. M. Kombol).

15.govoreći firentinski: nije više prikrivao svoj firentinski izgovor i

naglasak.16.dva brata... slugu: to su ona »tri čovjeka što bijahu sišla s krova«, aspominje ih na početku novele.17.na mjestu... počinili: prema raširenom srednjovjekovnom običajuutemeljenom na zakonu odmazde.18.smeđim: bila je to boja korote za žene.19.iz Lunigiane: usp. Dekameron, I, 4, bilj. 4; II, 6, bilj. 20.20.iz Pontriemolija: Pontremolija, grada na gornjem toku rijeke Ma-

gre u Lunigiani.21.Dao Bog... u svojoj: istim je riječima završila i prethodna novela.

111,81. Kao mogući se uzor ovoj noveli spominje fabliau Jeana de Bovesa,naslovljen Du Vilain de Bailluel. No neki se dalji izvori mogu naći i uanonimnoj zbirci Djela Rimljana, a ima motivskih sličnosti s Anegdotama Nasredin-hodže te pričama Somadeve.2. gdje su... pokopali: Tedalda Eliseja iz Firence umjesto Faziuola iz

Pontremolija.3. .sjede do nogu: u Boccacciovo doba u crkvama nisu postojale ispo-

Dekameron

4. On: Bog.5. čuvati... preudaju: jer su o tom odlučivali roditelji ili braća udovice.Usp. Dekameron, Y 9; X, 9.6. Gorski starac... dozvati. Književni je izvor ovoj legendi knjiga Marka Pola (1254. - 1324.) nazvana Milione (XXXI). Gorski starac bio jelegendarni vođa ismailitske sekte asasina (11. — 13. st.). On je svojepristaše nudio hašišom, i uvjerivši ih da su bili u raju, koristio za ratnei razbojničke pothvate.7. On: Bog.8. ženi... medenoj: građanin Boccaccio ruga se zatucanosti priprostogseljaka koji komplimente voljenoj supruzi pravi pomoću aluzija naukusna jela od sira, šećera i meda.9. svetoga Benedikta: jer se radilo o jednom od mnogobrojnih benediktinskih samostana. Usp. Dekameron, I, 4, bilj. 9.10. Miserere: »Smiluj mi se, Gospodine...«, početna riječ latinskogprijevoda najpoznatijeg od pet pokajničkih psalama Davidovih.11. arkanđela Braghiella: Gabrijela. Glupi Ferondo krivo izgovara imevođe anđeoskih korova.12. Benedetto Ferondo: tj. »Blaženi« Ferondo.

Ili, 91. Temeljni motiv ove novele obradio je Shakespeare u komediji Sveje dobro što se dobro svrši (1602. - 1603.). No i prije Boccaccia bio jepoznat u europskim (Terencije, Svekrva, 165. prije Krista) i orijentalnim književnostima (Kalidasa, Sakuntala, oko 500. poslije Krista).2. od Roussillona: povijesne pokrajine u južnoj Francuskoj uz istočnePirineje. Od 8. do 12. st. Roussillon je nezavisna grofovija, zatim pripada Aragonskom kraljevstvu i Španjolskoj, a tek od 17. st. Francuskoj. Još jedan grof od Roussillona javlja se u Dekameronu, IV, 9.3. iz Narbonne: drevnoga grada u južnoj Francuskoj.4. Beltrama. Ne govori nam mnogo podatak da je Beltramo del Balzopomagao Firentincima u ratu protiv Siene (13. st.), kao ni onaj o drugom Beltramu del Balzo koji je bio vojni zapovjednik u Firenci između1328. i 1336. god.5. Giletta: umanjenica od Gilles (Egidije). To je ime bilo veoma popularno, a tako se zvala sestra Karla Velikog, tobožnja majka vitezaRolandaj opjevanog u francuskim i talijanskim junačkim pjesmama.

Tumač

7. Firenca... sa Sienom. Firenca je u 13. st. više puta ratovala stoskan-skim suparničkim gradom Sienom, primjerice 1228., 1235., 1254.,1260. i 1268. god., pa je vrlo teško utvrditi na koji se rat odnosiBoccacciova aluzija. Zato se ne može preciznije odrediti ni vrijemezbivanja ove novele.8. grofa... zadovoljan: sličan stav pokazat će i podanici Markiza odSaluzza u završnoj noveli Dekamerona (X, 10).

9. Montpellier: u Languedocu nedaleko Narbonne, a na putu za Ro

ussillon.10. na dan Svih svetih: 1. studenog.

111,101.Franco Sacchetti ispričao je sličnu novelu (CI), ali je radnju smjestio u talijansko mjesto Todi (Umbrija), a ne u egipatsku pustinjuTebaidu. Motiv iz mnogobrojnih svetačkih legendi i priča o napastimakojima su izvrgnuti pustinjaci dobio je u Boccacciovoj obradbi šaljiv izabavan oblik, svjedočeći još jednom o trijumfu ljudskog nagona.2.spoznati... sve podvrgava: aristokratsko srednjovjekovno shvaćanjeljubavi u Boccacciovu svjetonazoru postepeno poprima demokratskijeobilježje i dosiže općeljudske sadržaje.3.Kapsi: Gafsi u Tunisu.4.Berberiji. To je skupni naziv za sjevernoafričke zemlje od Tripolita-nije do Maroka. Naziv je nastao prema »barbari«. Danas je to ime zapredarapsko stanovništvo tih područja (Berberi).

5. Tebaidske pustinje: područje oko Tebe u Egiptu, gdje se razvio velik

pustinjački pokret.6. jedva... napunila: usp. Dekameron, II, 6. bilj. 30.7. Rustico. U latinskoj patristici i talijanskoj književnosti 12. i 13. st.to ime nije rijetko, a nose ga pustinjaci i redovnici. Boccaccio je u jednoj svojoj knjizi zabilježaka prepisao neku legendu o sv. Rustiku. Sv.Jeronim uputio je latinsku epistulu Ad Rusticum.8. Neerbal. Ovo je ime Boccaccio napravio po Salustijevu Maarbalu

(Jugurtin rat).

111, Zaključak

Dekameron

2. znade li... vukove: jer je Filostrato prvi muškarac koji postaje kraljem ove birane družine.3. kao što se ... dozvao: usp. Dekameron, III, 1.4. otkad sam se... od vas: možda je to Fiammetta, a možda i Filome-na. U Filostratovim riječima neki vide autobiografske aluzije samogpripovjedača.5. draga... ostavila: aluzija na tužnu sudbinu Troila, kojega je iznevjerila lijepa udovica Criseida pošavši za Diomeda. Usp. Boccacciov spjevFilostrato.6. pjesmu... del Vergiu: to je talijanski Cantare della Donna del Ver-giu, napisan prema francuskom La Chastelaine del Vergi (13. st.).7. sjetan način: jer anticipira pripovijedanje o ljubavima s nesretnimzavršetkom.8. druge otpjevale: u zboru su pjevale pripjev Laurettinoj baladi, kojase sastoji od pripjeva i pet strofa. Pripjev ima tri stiha, od toga dvasedmerca i jedan jedanaesterac, a svaka strofa po devet stihova (petjedanaesteraca i četiri sedmerca). Sustav rima: abA, CdCDcDdeA.Po broju stihova u pri-pjevu ova bi balada bila »srednja« (da ih je četiribila bi »velika«).9. Onaj: Bog.

10. što giba... svaku: usp. Dante, Raj, XXXIII, 145.11. smrtno zlo: ljudska nesavršenost.12. ljubomor... davi: Laurettina žalba zbog ljubomora u skladu je stematikom njezinih novela (III, 8; IV 3; VII, 4).13. lijepa u crnini: bila je udovica prije nego se ponovno udala.14. Onaj: Bog.15. Gospa iz ove balade prema nekim je tumačima alegorija Plemenitosti, a po drugima Retorike; neki međutim tumače ovu baladu u vezis naklonosti zrelog Boccaccia prema udovicama.16. na milanski način: tj. s praktičnim smislom koji je karakterističanza stanovnike Milana.

Tumač

ČETVRTI DAN

Uvod1. Predrage gospe Obranu svoga remek-djela pisac upućuje ženskoj publici, »gospama« kojima se obratio i na početku Uvoda u Dekameron i usvim slučajevima kada izravno intervenira u tekstu.2. vreo vjetar... drveća: usp. Dante, Raj, XVII, 133-134.3. bez naslova: neki ova tumače kao »bez imena autora«, jer, doista, incipitovoga djela ne sadrži Boccacciovo ime. Drugi misle da pisac hoće rećikako Dekameron nema posvete. Treći pak zaključuju, na temelju odlomka iz Boccacciovih Tumačenja Dantea, da je riječ o jedinstvenu »naslovu«koji djelu manjka, jer ga zbirka tako različita sadržaja ne bi ni mogla imati,tim više što je pisac slao u svijet svoje novele u skupinama (vjerojatno po»danima«), dakle prije nego što je knjiga bila dovršena i zaključena.4. stil... bez uresa. To je tradicionalan stav srednjovjekovnog pisca, izrazskromnosti stvaraoca, kojim se Boccaccio služi i u Filostratu (Uvod), uElegiji gospe Fiammette (IX) i u Raspravici u pohvalu Dantea. S drugestrane, sam Boccaccio tako definira »komički« stil u svojim TumačenjimaDantea. Dante u Poslanicama (XIII, 10) opisuje »način govora« u Komediji kao »tih i ponizan, jer je to pučki govor, jer njime saobraćaju i ženice«(prev. T. Ladan).5. onaj vjetar: zavisti protivnika koji mrze njegovo djelo.6. mudraci... nevolju: usp. Valerije Maksim, Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka, IV, 7.7. u mojoj dobi: imao je blizu četrdeset godina kad je ovo pisao, ali on jeo ženama raspravljao ili im ugađao od svoje prve mladosti. Usp. Uvod,bilj. 5.8. ostati... na Parnasu: baviti se ozbiljnim pjesništvom. Na grčkom brduParnasu borave Muze koje nadahnjuju pjesnike.9. ni trećinu... djela: svega trideset novela od predviđenih stotinu.10. ako im... ne stane: ako im se ne suprotstavi polemičkom obranomBoccacciova djela.11. u našem gradu: Firenci. Podrijetlo je ove novele u orijentalnim književnostima. U indijskom spjevu Ramajana spominje se pustinjak i njegovsin koji otkriva moć ljubavi, dok je u Barlaamu i Jozafatu (XXIX) riječo kralju i njegovu sinu. Iz tp&je romana (posredstvom grčkog prijevoda

Dekameron

gendu Jacopa da Varazzea), u kojima su žene kojima se nevini mladić divi nazvane vragovima ili guskama. Talijanska književnost poznaje novelu s istim motivom i prije Boccaccia (Novellino, XIV; anonimni Cvijet vrlina, oko 1320.; Životi svetih Otaca Domenica Cavalke, oko 1270. - 1342.). Motiv je poslužio i francuskom pjesniku La Fontaineu (Les oies de frere Philippe).12. Balducci: firentinska obitelj. Pripadali su sitnijem građanstvu, a radilisu za moćne novčare iz obitelji Bardi, kao i Boccacciovi.13. Asinaio: danas Senario. Tu je bilo nekoliko špilja koje su naselili pustinjaci i koristili ih kao ćelijice za svoj isposnički boravak u osami.14. od djetinjstva: zapravo ljudskog doba između sedme godine i četrnaeste. Motiv zaljubljivanja u djetinjstvu kao da se osobito sviđao Boccacciu.Usp. Dekameron, III, 9; IV, Uvod; IV, 7; V, 5, ali i roman Filocolo.15. da poriluk... glava bijela: usp. zaključak novele I, 10.16. Guido Cavalcanti: firentinski pjesnik i Danteov najbolji prijatelj kojem je posvetio Novi život. Kad je umro (god. 1300.), imao je nešto višeod četrdeset godina.17. Dante... stari ljudi: Dante ni u progonstvu nije prestao pjevati ljubavne pjesme, upućene gospama koje je susretao na svojim lutanjima.18. Cino da Pistoia: ljubavni pjesnik i značajni pravni pisac (oko 1270.- 1337.), kojega je Boccaccio upoznao u Napulju pohađajući njegova predavanja na Sveučilištu (1330. - 1331.).19. po... riječima: usp. Pavao apostol, Poslanica Filipljanima, IV, 12.

IV, 11. Ovu su novelu oponašali tijekom nekoliko stoljeća. Humanisti su jeprevodili na latinski jezik. Čini se da nema poznatih preteča, ali je Boccaccio zasigurno koristio legendu o gepidskoj kraljevini Rozmundi, kojuje langobardski kralj Alboin, pobijedivši njezin narod, oženio i prisilio dapije iz lubanje svojega oca. Rozmunda je otrovala Alboina (572.), a potomi sama bila otrovana (usp. Pavao Đakon, Povijest Langobarda, II, 28).2. Tancredi: ime koje se susreće u Normana, ali nijedan normanski knezu Salernu nije se tako zvao.3. Salerna: grada i luke u Campaniji (južna Italija), kojim su dugo vladaliNormani. Boccaccio ga spominje više puta (usp. Dekameron, II, 4; IV,10; VIII, 10).A nrlavnn Hnrasla- nrpšla ip netnaestu godinu. Usn. Dekameron. II. 6.

Tumač

5. Capove: tj. Kapue (Capue), drevnoga grada na rijeci Volturnu, sjevernood Napulja. Kneževi salernski i grofovi od Kapue bili su u rodbinskimvezama, ali Kapua nije bila vojvodstvo. U Kapui je Boccaccio bio unajmioneka dobra.6. Guiscardo: ime poznatoga normanskog vojvode Roberta Guiscarda(1056. - 1085.) koji je, kao papin vazal, primio u feud cijelu južnu Italijui s kraljem Zvonimirom sklopio protubizantski savez (1080. - 1081.).Dakako da Boccacciov mladi normanski paž nema, osim imena, nikakveveze s normanskim osvajačem južne Italije i dijela Balkana.7. preobrati... u gorak plač: usp. Dante, Pakao, XXVI, 136.8. Ghismonda... zvala: nije ovo ni prvi ni jedini slučaj da Boccaccio najprije predstavi neki lik i opiše ga u akciji, a tek onda nam saopći njegovoime. Usp. Dekameron, II, 5, 8, 9; IV, 8; V, 4, 5; VII, 3, 6; X, 9,10 itd. ImeGhismonda, koje Boccaccio navodi i kao Ghismunda, svojim oblikompodsjeća na normanska imena (Guiskard), ali i na langobardsku Rozmun-du za koju je doznao posredstvom Pavla Đakona (usp. bilj. 1).9. Ljubav je jača itd.: mogla bi to biti reminiscencija na poslovični Ver-gilijev stih: Omnia vincit Amor et nos cedamus Amori (Ekloge, X, 69),koji u prijevodu T. Maretića glasi: »Svemu odol'jeva Amor; nek ustupimAmoru i ja«.10. plačući... dijete: usp. Dante, Novi život, XII, 2.11. na bit svega itd. Ideje o prvobitnoj jednakosti ljudi, o vrlini po kojoj suse počeli razlikovati, o plemenitosti itd. Boccaccio nije sam otkrio. Spominju ih njegovi klasici (Seneka, Juvenal), Andrija Kapelan (O ljubavi),pjesnici slatkoga novog stila, Guinizzelli i Dante (Gozba, IV; Pakao, VII,73-76; Čistilište, XVI, 85. i d.), dok je pjesnik Bindo Bonichi (oko 1260.- 1338.) iz Siene, prenio istu teoriju »jednakosti« u jednu svoju pjesmumoralnoga nadahnuća.12. siromaštvo...može: usp. Dante, Gozba, IV, 11.13. njegovom: Guiscardovom.14. koju si ti... čuvalo: jer se smatralo da duša ima sjedište u ljudskomsrcu.15. isti grob: kao i Piram s Tizbom i Tristan s Izoldom. Usp. Dekameron,IX 7, 8, 9.

IV, 21. Preteče ove novele mogu se naći u grčkoj književnosti, npr. u Pseudo Kalistenovoi kniizi Q AJdssaadrovjm djelima (IV), gdje se pripovijeda

Dekameron Tumač

Olimpijadu, pa u knjizi Josipa Flavija Stara judejska povijest (XVIII, 7). Posredstvom srednjovjekovnih prijevoda Boccacciu je bila poznata priča o Olimpijadi, te ona o Mundu i Paolini, prema Flaviju.2. što... Assisi: što ih je u franjevačkom redu, jer se osnivač reda, sv. Franjo, rodio u Assisiju (Umbrija), gdje je i pokopan, u crkvi San Francesco.3. u Imoli: gradu na jugoistoku Bologne.4. Berto: Alberto.5. della Massa: iz mjesta koje se zove Massa Lombarda, a smješteno jenekoliko kilometara od Imole.6. Mletke... gnusobe. Boccaccio je više puta posvjedočio svoj protumle-tački stav, odraz širih firentinskih antipatija u odnosu na Veneciju, suparnicu u trgovini, kako na tlu Italije, tako i na Istoku i na Zapadu. Usp. iDekameron, VI, 4.7. minoritski red: red Male braće, sinonim za franjevce.8. fra Alberto iz Imole: fratre su nazivali po imenu najpoznatijeg mjesta ublizini onoga u kojem su se rodili ili u kojem su djelovali. Ime fra Albertopostalo je brzo poslovično, a označavalo je hipokrita. Usp. pismo kojeje Niccolo Machiavelli uputio Francescu Guicciardiniju dne 17. svibnja1521. »Dobri fra Alberto« spominje se u talijanskoj preradbi francuskogRomana o ruži (II Fiore, LXXVIII, CXXX).9. sveti Franjo Asiški: talijanski svetac i jedan od prvih književnika nanarodnom jeziku (oko 1181. - 1226.), autor Pjesme o bratu Suncu iliPjesme o stvorovima.10. Lisetta iz kuće Quirino. Obitelj Querini (latinizirani oblik: Quirini)bila je jedna od najstarijih i najuglednijih u Mlecima. Ime Elisabetta (skraćeno: Lisetta) bilo je često u toj obitelji i dokumentirano je u više navratau 14. st. Neku Lisettu opjevao je Dante (Rime, LXVIII), a osim Danteapjesnici Giovani Quirini i Aldobrandino Mezzabati.11. trgovaca... u Flandriju: i ovaj se detalj oslanja na povijesnu istinu, jersu Mlečani naveliko trgovali na flandrijskim tržištima.12. klecaše... nogama: usp. Dekameron, III, 8, bilj. 3.13. rajsku ljepotu... ljubim: neki vide u ovim riječima karikirani stilnovi-stički prizor (usp. Dante, Novi život, XIX).14. anđeo Gabrijel: arkanđeo koji je Djevici Mariji navijestio da će roditiSpasitelja (crkvena svečanost 24. ožujka).15. srebrnjaka: mletački srebrni novac (matapane), koji je bio u prometuod konca 12. do 15. st. Spominje ga i Dante (Raj, XIX, 141).16. dopuštenje: da se udalji iz samostana. Vjerojatno je to bio najglasovi-tiii franjevački samostan.u^VeaecUi —

»konj«).18. jutrenje: usp. Dekameron, III, 3, bilj. 7.19. nad Velikim kanalom: mletačkim Canal Grandeom. Obitelj Queriniposjedovala je više palača, a ovo bi mogla biti Ca' Grande koja se nalazilana mjestu današnje ribarnice (Pescheria).20. na Rialtu: najvećem mletačkom otoku na kojem se nalazilo trgovačkosredište grada, točno nasuprot palači Querini.21. u divljeg čovjeka: aluzija na pučku svečanost i masku »divljeg čovjeka«koja je bila vrlo popularna u Veneciji, a bila je nastavak drevnih narodnihobičaja.22. na trgu svetoga Marka: najvećem i najljepšem mletačkom trgu.23. davši mu... iz klaonice: upravo je takav bio spomenuti običaj u Veneciji.24. jer tako... drže riječ: još jedna protumletačka žaoka. Možda je to ialuzija na separatni mir koji su Mlečani sklopili s Mastinom della Scalagod. 1339., zadobivši tako Treviso, dok njihovi saveznici Firentinci nisudobili Luccu.25. do trga: sv. Marka, gdje je nekad bilo svratiste »Kod divljaka«.26. za stup: ne zna se da li onaj crkve Sv. Teodora ili Sv. Marka ili Duždevepalače.27. početak lova: pučke javne predstave s maskom divljeg čovjeka i sličnim likovima, kao što je bilo gore rečeno.28. kad vepar... lova: na toj se predstavi pojavljivao divlji čovjek sa psimana lancu i veprom što su ga psi progonili.29. s neba... silazi: usp. Dante, Novi život, XXVI.30. čovjek... nije vjerovao: novela završava navođenjem poslovice kojusmo pročitali i na njezinu početku.

IV, 31. Marsilija: francuski grad i luka Marseille (ant. Massilia).2. nekad... negoli danas: možda zato jer je Provansa teško stradala za križarskog rata protiv heretika Albigenza (1209. - 1229.).3. N'Arnald. provansalski naslov N' znači isto što i španjolski i talijanskiDon (gospodin).4. bijahu... četrnaest: usp. Dekameron, II, 6, bilj. 30.5. Ninetta... Bertella: ženska imena koja su bila česta u Provansi. Bertellaje ime gospa kojima su pjevali provansalski pjesnici Rimbaut de Vacjueiras

Dekameron Tumač

6. Folco... Ughetto. Ova su imena nosila i neke povijesne ličnosti u Pro-vansi. Folqueta (Foka, Folchetta) iz Marseillea, provansalskog trubaduraiz 12. st., koji je završio kao biskup u Toulouseu, spominje Dante u Raju(IX, 37). Boccaccio je mogao znati za dva provansalska pjesnika imenomUgo (Uc de Bacalaira, Uc de Saint Circ), a jednog Huga Lusignana osobno je poznavao. Navodimo ova imena kako bismo istaknuli da je pisactime htio stvoriti provansalski kolorit u noveli, iako njegovi likovi inačenisu ni u kakvoj svezi s navedenim ličnostima.7. Kandije: glavne luke na grčkom otoku Kreti u istočnom dijelu Sredozemnog mora.8. kako ona... brzo dosadi: usp. Ciceron, O govorniku, III, 25,10; Boccaccio, Filostrato, IV, 152; Ameto, XXXII; Elegija gospe Fiammette, VI.9. na Rod: najveći otok u grčkoj otočnoj skupini Dodekanez, pred obalomMale Azije. Usp. Dekameron. II, 7, bilj. 36; V, 1, bilj. 9.

IV, 41. Elissi: nije slučajno da mladica koja nosi ime kartaške kraljice (Didona— Elissa) pripovijeda novelu o žalosnoj sudbini tuniske kraljevne.2. mnogi vjeruju... strijelja: tako je mislio Dante, stilnovisti i sam Boccaccio u svojim mladenačkim djelima.3. glas izazvao ljubav: vrlo raširen motiv u srednjovjekovnoj književnostii trubadurskoj lirici. Navodi ga Andrija Kapelan u knjizi O ljubavi. Sicilijanski pjesnik Jacopo da Lentini pjevao je o zaljubljivanju »bez viđenja«,a slično i Petrarca (Kanconijer, LIII, 103}. Od posebnog je značenja zasudbinu ovoga motiva ljubavni roman trubadura Jaufrea Rudela. Boccaccio se ovim motivom poslužio više puta u Dekameronu (npr. I, 5; II, 7;VII, 7).4. Vilim Drugi: riječ je o Vilimu Dobrom, koji je vladao Sicilijom od1166. do 1189. Spominje ga Dante (Raj, XX, 64-66).5. dvoje djece: povijesni izvori govore da ovaj normanski kralj nije imaodjece.6. Ruggieri... Gostanza: to su bili kraljevi stric i tetka, a ne djeca. Costanzaga je naslijedila na prijestolju.7. Gerbino. potpuno izmišljeno lice. Ime mu je možda skovano po nazivuotoka Djerbe uz tunisku obalu oko kojega su se sporili tuniski Saraceni isicilijanski Normani.&vu Berberiji... sicilijanskom kralju: kralj Vjliir^p.obri zauzeo jejjod. H 75.

odnosu prema Normanima. O Berberiji usp. Dekameron, III, 10, bilj. 4.9. tuniskoga kralja. Taj se lik često javlja u srednjovjekovnoj novelistici.Usp. Dekameron, V, 2.10. kralju Granade: grada i pokrajine u južnoj Španjolskoj. U 12. st. nijepostojalo kraljevstvo toga imena, a novo će biti utemeljeno tek u 13. st.(god. 1238.).11. posla... rukavicu: prema starom germanskom običaju bilo je to najsigurnije jamstvo.12. u kartaginskoj luci: slavna fenička Kartaga bilo je značajno rimskosredište u Africi, a zatim je došla pod Vandale i Arape.13. u Palermo: luku na sjeveru otoka, glavni grad Sicilije i sjedište nor-manskih vladara.14. u Messinu: veliki sicilijanski grad na sjevernoj obali Sicilije, ali dalekood Palerma. Tako se Gerbino udaljio od kralja koji nije smio znati za njegov pothvat i lakše se pripremao za put prema Sardiniji.15. ljubavi... vrline u sebi: usp. Dante, Novi život, XX (»Amor i srcenježno jedno biva,/ u pjesmi Mudrog kao što se štije,/ jedno bez drugognigdje ne prebiva/.../ Slično kad žena vrlog muža vidi»; prev. T. Marojevići M. Tomasović).16. reče... potrebna: jer su sokolari nosili čvrste rukavice kako im sokolove pandže ne bi ranile ruku na kojoj su nosili lovnu pticu.17. s obiju strana: u starim kronikama o ratovima sicilijanskih Normanas tuniskim kraljevima pripovijeda se kako je god. 1180. bila oteta kćermarokanskog vladara, ali ju je dobri Vilim II. vratio ocu.18. zaslužio. U grčkim Pripovijestima o Leukipu i Klitofontu pisca AhilejaTatija (3. st. poslije Krista) nalazi se slična epizoda u kojoj gospu ubijajui bacaju u more.19. kao... glad: usp. Vergilije, Eneida, IX, 339-341; Boccaccio, Filostrato,VII, bilj. 28; Dekameron, V, 1, bilj. 10.20. na Ustiki: malom otoku na sjeverozapadu Palerma.21. gotovo nasuprot Trapaniju: takav položaj u odnosu na luku Trapani(zapadna Sicilija) imaju Egadski otoci, a ne Ustica.22. on sam... glavu: usp. epizodu o Rimljaninu Torkvatu koji je isto takoosudio sina u: Tit Livije, Od osnutka grada, VIII, 7.

IV, 51. spomenuti grad Nfessinu: jer se i u prethodnoj noveli spjominjao isti,

Dekameron

vođenjem neke zajedničke zemljopisne činjenice) povezuje dvije, inače odvojene pripovjedačke cjeline.2. trgovci... iz San Gimignana. U 13. i 14. st. bilo je u Messini nekolikotrgovačkih naseobina iz toskanskoga gradića San Gimignano (između Si-ene i Firence), koji je nekad bio značajno središte suknarske proizvodnje,a danas je poznat po mnogim sačuvanim tornjevima.3. Lisabettu: u ovoj se noveli spominje kao Ellisabetta, Elisabetta i Lisa-betta. Naši su se prevoditelji odlučili za ovaj treći oblik.4. ali je... udali: bila je dakle zrela za udaju kao i Ghismonda (IV, 1).5. iz Piše: toskanskog grada na ušću Arna, značajnoga po velikoj trgovačkoj djelatnosti u srednjem vijeku i divnim umjetničkim spomenicima.6. u snu. Proročanski snovi nakon smrti bliske ili drage osobe česti suu Boccacciovim djelima (usp. Filostrato, VII, 23; Filocolo, IV, Ameto,XXXV; Raspravica u pohvalu Dantea, I; Dekameron, IV, 6; IX, 7). Boc-cacciova djela Ljubavna vizija i Korbač ispričana su kao građa iz nekogasna. Pojava u snu što otkrivaju svoju sudbinu živima ima i u klasičnoj književnosti koju je Boccaccio poznavao (usp. Apulej, Zlatni magarac, VIII,8; IX, 31).7. otputovaše... u Napulj. Baš oko polovice 13. st. trgovci Ardinghelli,podrijetlom iz San Gimignana, preseliše se iz Messine, gdje su dotad obitavali, u Napulj, metu ovih Boccacciovih junaka.8. Tko... stručak: drevna narodna tužaljka ispjevana na isti motiv sačuvanaje u više varijanata, ali nijedna ne počinje ovim riječima koje je zabilježio Boccaccio. Očito je da se pisac nadahnuo nekim popularnim djelomusmenog pjesništva iz kojega je uzeo okosnicu radnje, dodavši mnoge svoje pojedinosti, a naročito motiv cvijeća (isto tako narodnog podrijetla) štoraste na grobu ljubavnika. Sjetna priča o nesretnoj ljubavi, zločinu i djevojčinu ludilu nadahnula je engleskog pjesnika Johna Keatsa, autora kratkog spjeva Izabela ili sud s bosiljkom (Isabelle or the Pot of the Basil).

IV, 61. San... događaju: već smo ukazali na tehniku povezivanja dviju novela(usp. IV, 5, bilj. 1), a spomenuli smo i naklonost pripovjedača prema proročanskim snovima (usp. IV, 5, bilj, 6).2. u... Bresci: gradu u Lombardiji (sjeverna Italija).3. Negro iz Pontecarrara: prema prezimenu obitelji da Ponte Carali iliPoncaralej, izJBrescie. Taje^obitelj bila dobro poznata u Fjirenci, gdje su

Tumač

dužnosti.4. Gabriotto: lombardski oblik za deminutiv imena Gabriele. Ne trebazaboraviti da se radnja ove novele odvija u lombardskoj sredini.5. mladica... lijepa: kao i Guiscardo (IV, 1).6. crvenih i bijelih ruža: to je simboličan cvijet i boje što označuju čistuljubav i uskrsnuće, pa su ih polagali oko mrtvih.7. k podnožju... u vrtu: tradicionalni locus amoenus, kao prikladan ambijent mladenačkoj ljubavi.8. svilene tkanine: koja je u Boccacciovo doba još bila rijetka i skupa.9. palaču. Gradska palača u Bresci sagrađena je između 1187. i 1230.,pokraj Katedrale.10. načelnik. Poslije 1270. komunom u Bresci upravljao je knez (načelnik) kojega je postavljao kralj Robert Napuljski. Obavljao je i dužnostigradskog suca. Prema nekim mišljenjima, načelnik o kojem je riječ u ovojnoveli bio bi Giovanni Acquabianca. Njega su građani lombardske komune istjerali godine 1319., jer je zlorabio svoj položaj u odnosu premanjihovim ženama.11. iz dvorišta: gradske palače.

IV, 71. Novela o tragičnoj ljubavi Simone i Pasquina temelji se na firentinskojgradskoj kronici i suvremenom praznovjerju u svezi sa štetnim osobinama nekih običnih i inače nevinih životinja i biljaka.2. jednu... iznenadnom smrću: ova se novela povezuje s prethodnomposredstvom nekih sličnih pojedinosti u radnji i mjestu događanja. Usp.Dekameron, IV, 5, bilj. 1.3. premda Amor... straše. To je već poznati motiv o ljubavi koju moguupoznati i srca siromaha, a ne samo bogatih ljudi. Usp. Dekameron, I, 5;8; III, 2; iy 8; Y 2; X, 10.4. u naš grad: Firencu. Istim se riječima poslužila Emilija i u noveli III, 7.5. na proštenje u San Gallo: u Firenci bijaše običaj da se svake prve nedjelje u mjesecu ide na proštenje u San Gallo (usp. F. Sacchetti, Tristo novela, LXXy gdje se veli da svijet ide »više radi zabave, nego radi oprosta grijeha«) . Crkva i samostan San Gallo sagrađeni su blizu istoimenih gradskihvrata početkom 13. st., a razoreni su za opsade Firence god. 1530.6. Lagina: deminutiv imena Lagia. Tako se zvala i gospa kojoj je pjevao

Dekameron Tumač

8. Stramba: prema strambo (nastran, čudan).9. list... ostane: u tu se svrhu kaduljino lišće još i danas prodaje na firentinskim ulicama. Kadulja se smatra ljekovitom biljkom.10. Oh sretne duše itd. Apostrofa i epifonem po uzoru na Vergilijevo»Blažena dvojica« itd. (Eneida, IX, 446-449), kojim se emfatički zaključuje pričanje i naglašava njegov moralni smisao.11. grebenari: bili su radnici na pripremi vune za suknarsku proizvodnjuu Firenci i pripadali su istom društvenom sloju kojem i protagonisti novele.12. Guccio Imbratta: to je Guccio Aghinetti, koji je uistinu živio u prvojpolovici 14. st. u Firenci. Usp. Dekameron, VI, 10, bilj. 16.13. u crkvi svetoga Pavla. To je današnja firentinska crkva San Paolino,između gradskih ulica Via dei Fossi, Via Palazzuolo i Via del Porcellana.U bolnici koja je pripadala crkvi San Paolo radio je spomenuti ArriguccioAghinetti u god. 1324. — 1325.

IV, 81. zvijezde, trećeg, Venerinog neba.2. Sighieri: to je bila firentinska obitelj koje je ime zabilježeno u mnogimsuvremenim dokumentima. Imali su posjede u Francuskoj i Provansi.3. duhove života: duhovima života nazivale su se životne funkcije u srednjovjekovnoj znanosti, a to je našlo odjeka i u stilnovističkom pjesništvu,odakle ih preuzima Boccaccio. Usp. Filostrato, IV, 116, 1-3; Ameto, XX-III; Elegija gospe Fiammettte, VII; Spjev o fiezolanskim nimfama, 254.4. nad njim... naš običaj: firentinski običaj da skup žena oplakuje umrlogspominje Boccaccio i u noveli IV, 6; bio je to dakako vrlo raširen običaj iu drugih naroda (naše »narikače«).5. među žene... među muškarcima: jer je u crkvama posebno mjesto biloodređeno ženama, koje se nisu smjele miješati s muškarcima.6. u isti grob pokopaše: motiv zajedničkog groba za ljubavnike bio je vrlopopularan u srednjovjekovnoj književnosti (usp. Roman o Tristanu), a bioje poznat i u starijim orijentalnim književnostima (priča o babilonskimljubavnicima Piramu i Tizbi). Neće na odmet ako ovdje spomenemo iShakespeareovu lirsku dramu Romeo i Đulijeta (1595.), i — si licet par-va... — domaću legendu o kaštelanskim ljubavnicima Miljenku i Dobrilikoji također počivaju u zajedničkom grobu (usp. Marco Casotti, Milienco

IV, 91. Motiv o ljubavnikovu srcu koje nevjerna žena u neznanju pojede orijentalnog je podrijetla, ali su ga poznavale i keltske književnosti. Boccaccioga je najvjerojatnije upoznao preko Provansalaca, jer je baš u toj literaturimogao naći životopis trubadura Guilhema de Cabestanha koji je volioSoremondu (ili Margeritu), suprugu gospara Raimonda de Castel-Rous-sillona, koji je strašno kaznio trubadura i nevjernu ženu, navevši je dapojede srce dragog čovjeka. Motiv je bio široko poznat u svim glavnimeuropskim književnostima. Od talijanskih pisaca spominje ga anonimniautor Novellina (LXII), a osamnaestogodišnji Dante opisao je u svomprvom poznatom sonetu kako Amor sili gospu da pojede njegovo srce(usp. Novi život, III).2. kako... Guardastagno. I ovdje je zanimljiv odnos talijanskog pripovjedača prema povijesnoj istini koju on dosta slobodno koristi kako bi stvorio i ojačao dojam vjerodostojnosti svoje novele. Provansalski životopisi(Vidas) spominju Raimonda (umro 1209.), a ne Guilhema od Roussillo-na, gospodara dvorca blizu Perpignana (usp. Dekameron, III, 9). Iz istihizvora doznajemo da je Guilhem de Cabestanh, trubadur katalonskogpodrijetla, bio vazal a ne prijatelj grofa od Roussillona. Od Guilhema deCabestanha, koji je sudjelovao u nekoj značajnoj bitki god. 1212., ostaloje devet pjesama (po nekima svega sedam), od kojih su dvije posvećeneRaimondu.3. ženu: Bila bi to Soremonda de Pedralada, koja je, ostavši udovicom,pošla za udovca Raimonda od Roussillona (god. 1197.). Nije se ubila, kaošto hoće Boccaccio, nego se poslije smrti drugoga supruga udala i po trećiput (god. 1210.). Provansalske biografije visoko ocjenjuju njezinu ljepotu,ljupkost i udvornost.4. preko mojih usana... prijeđe: isto tako govori gospa u jednoj od četirijuverzija spomenutog trubadurskog Životopisa (Vida) i u tužaljki Lai Gui-ron (gdje Izolda pjeva svom Tristanu).5. u isti grob: usp. bilj. 6. uz novelu IV, 8.

IV, 101. Ljubavnik zatvoren u škrinju nije rijetka pojava u svjetskoj književnosti. Kao dokaz navodi se tibetanski Sakjamuni, indijska zbirka Pančatantra,

Dekameron Tumač

gdje doduše nije riječ o ljubavniku (IX, 40; 42) i niz Boccacciovih novela: Dekameron, II, 9; V, 10; VIII, 8; IX, 1.2. u Salernu: usp. II, 4, bilj. 3; IV, 1, bilj. 3.3. Mazzeo della Montagna. Boccaccio aludira na Mattea Selvatica, nazvanog »mantuanos« ili »montanos« (odatle naziv »della Montagna«).Napisao je opsežnu liječničku enciklopediju koju je posvetio god. 1317.napuljskom kralju Robertu (prvo tiskano izdanje god. 1474.). Umro jeposlije 1342. doživjevši, kao što i Boccaccio bilježi, duboku starost.4. meštar: naslov koji je pripadao liječnicima. Usp. Dekameron, VIII, 9;IX, 3.5. u postelji slabo pokrivao: sličan će dvosmisleni izraz upotrijebiti i Mac-hiavelli u svojoj komediji Mandragola (čin II, prizor 6).6. gospar Ricciarda... sveci: usp. Dekameron, II, 10.7. svoje... tuđe: i to je dvosmislen izraz.8. Ruggieri d'Aieroli: identificiran kao Ruggieri Meli (ili Mele) od Agero-le, mjesta koje je pripadalo njegovoj obitelji. Živio je raskalašeno, a ondase odao i razbojništvu.9. ne prepuste li... prepustiše: bio je takav običaj u ono doba, gotovoobred, što je osiguravao liječnika pred osvetom razljućene svojte kada muzahvat ne bi uspio.10. iz Amalfia: grada koji je 25 km udaljen od Salerna. Usp. Dekameron,11. 4, bilj. 4.l l . o jutrenjoj: prije zore. Usp. Dekameron, III, 3, bilj. 7.12. malo... ure: nešto poslije sedam i pol sati ujutro.13. dobro kožuh stresti: usp. Dekameron, VIII, 7; X, 10.14. svojim šilom... dušicu: čini se da Boccaccio nije imao najbolje mišljenje o sucima svojega doba. Usp. Dekameron, IV, 3, 6.15. unca: zlatnoga novca što je vrijedio koliko i fjorin.

IV, Zaključak1. ove pjesme: balade. U njoj možda ne treba tražiti nikakav alegorijskiskriveni smisao, a njezina jednostavna poruka podsjeća na slične žalbeu Filostratu (VIII, 12), u Elegiji gospe Fiammette, u Rimama (LXVIII,LXXVII). Balada ima pripjev od tri stiha (sedmerca i dva jedanaesterca),pa se može nazvati »velikom«, te šest strofa po devet stihova (od toga dvasedmerca).2. on;

PETI DAN

Uvod1. slatkim pjevom... slavile: usp. Dante, Čistilište, XXVIII, 14-17.2. po devetoj uri: malo poslije tri sata poslije podne.3. pro tribunali: lat., kao sudac pred svojim sudištem, na počasnommjestu.4. novela sa sretnim završetkom: u skladu s osnovnom temom pričanjatijekom petoga dana boravka izvan Firence, tj. o onom »što je nekogaljubavnika, nakon mnogih prijekih i kobnih nevolja, sretno zadesilo«.

1. koliko je... osuđuju: tema ove novele nije nova, jer njezin protagonist »od ljubavi postaje razborit« isto kao i Ameto u istoimenomBoccacciovom djelu, da ne nabrajamo druge primjere iz njegovih spisau kojima se o ljubavi govori na sličan način.2. u drevnim... ljetopisima: vjerojatno je riječ o bajoslovnim, a ne opravim povijesnim izvorima.3. Kimon. Kao i Aristip i Galeso, i ovo je grčko ime. Velika promjena u njegovu razvoju podsjeća na karakterizaciju mladoga Kimona uPlutarhu (Kimon, 4) i u Valeriju Maksimu (Devet knjiga spomenavrijednih djela i izreka, VI, 9).4. livadicu... izvor: topos ugodnog mjesta koje je prikladno za ljubavveć smo imali prilike susresti u Dekameronu (usp. III, Uvod; bilj. 3;iy 6, bilj. 7).5. ugleda itd. I ovo je tradicionalni motiv, koji je Boccaccio preuzeo izljubavnih i viteških romana, i koji će još dugo nadahnjivati talijanskepjesnike, do Poliziana, Boiarda, Ariosta.6. posumnja... božica: usp. Ameto, XXXV7. Ifigenija: kao i kći kralja Agamemnona.8. oči... krili: usp. Dante, Novi život, XXVI.9. Roda: otoka koji se neizostavno pojavljuje u Boccacciovim novelama smještenim u grčko-sredozemni prostor. Usp. Dekameron, II, 7.bilj. 36; IV, 3, bilj. 9.

Dekameron Tumač

11. još dugo ... na zemlji. Slično će završiti još nekoliko novela ovoga dana: 2, 5, 6, 7.

V,21. Lipari: usp. Dekameron, II, 6, bilj. 8.2. gusariti: stanovnici otoka Lipari bili su na glasu zbog svoje sklonostigusarenju.3. obale Berberije: sjevernoafričke obale. Usp. Dekameron, III, 10,bilj. 4.4. tom otoku: Lipariju.5. Suša: Suša, luka u zaljevu al-Hamma, južno od grada Tunisa.»Iznad« znači ovdje »iza« ili »preko«, za onoga koji plovi od Sicilijeprema jugu.6. Trapanija: usp. Dekameron, iy 4, bilj. 21. U to je doba skupinaSicilijanaca iz Trapanija doista boravila u Tunisu baveći se lovom nakoralje.7. Carapresa: ime dosta rašireno u Siciliji, koje se može protumačitikao »dragi plijen« ili »sretan dobitak«, pa će to biti povod dobru raspoloženju nesretne djevojke.8. njihov jezik: vjerojatno arapski, jer samo mali postotak tuniskogstanovništva govori berberski.9. Meriabdela: trebalo bi stajati Muliabdela, jer muli odgovara arapskom Mulaj (naslov), a abdela arapskom imenu Abd-Alah. Tako su sezvala dva tuniska kralja u 13. st. (Abu Abd-Alah Mohamed I. i II.).10. Granade: grada i kraljevstva na Pirinejskom poluotoku. O arapskom kraljevstvu Granade usp. Dekameron, IV, 4, bilj. 10.11. berberski jezik: usp. bilj. 8.12. Valja vam izraditi itd. Za ovaj se odlomak Boccaccio možda poslužio Villanijevim Ljetopisom (VIII, 35), gdje se priča kako se istimlukavstvom poslužio tatarski kralj u ratu protiv egipatskog sultanagod. 1299.13. po našem vjerozakonu: kršćanskom.

Isti je izraz u više navrata bio utisnut u rimski novac (jednom i god. 1347., za vladavine pučkog tribuna Cole di Rienzija). O propadanju i zapuštenosti Rima, dok su pape boravili u Avignonu, osvjedočio se Boccaccio za svojih putovanja (posljednji put god. 1350.) ostavivši o tom tragova u svojim djelima.2. nema tomu dugo: početkom 14. stoljeća.3. Boccamazza. Dvije plemićke rimske obitelji nosile su to prezime.Neki Pietro Boccamazza spominje se u dokumentu iz 1321. a nekaAngela Boccamazza, možda unuka nižespomenute Agnolelle, bila ježiva god. 1394.4. Saulloo: o ovoj pučkoj obitelji nema tragova u suvremenim dokumentima.5. prema Alagni: Anagniju. Gradić Anagni nalazi se pedesetak kilometara južno od Rima.6. puta: vjerojatno je to bila cesta nazvana Via Larina, kojom je i Boccaccio putovao u nekoliko navrata, krećući prema Napulju ili vraćajući se u Firencu.7. od Rima... milja, čini se da je to mjesto nazvano Casale Ciampino.8. dvorcu: jednom od rimskih Kaštela. Ovaj je pripadao obitelji Co-lonna ili nekom od njihovih pristaša.9. gustoj šumi. To je Selva d'Aglio, blizu Frascatija.10. uprkos Orsinijima. Orsini su bili aristokratska rimska obitelj. Kaogvelfi i pristaše papinske politike vodili su dugotrajne krvave borbe sgibelinskom obitelji Colonna.11. kad se... jutrenja: prije zore. Usp. Dekameron, III, 3, bilj. 7.12. oka pola treće ure: oko sedam i pol sati ujutro.13. Liello di Campo di Fiore. Liello (deminutiv od Raffaello) živioje u 14. st., a pripadao je ogranku Orsinijevih koji su imali kuće narimskom Campo dei Fiori. Dvorac koji se tu spominje bit će onaj naistoku Grottaferrate.14. njegova žena: zvala se Banna di Tolomeo de' Leoni di Montanea.Bila je živa još god. 1352. Boccacio je bio prijatelj Orsinijevih.

V,4V,3

JLJ&ffltt*-- svijet Q RMUJcao glavi svijeta (caput mundi) pisaoje

1. Ova novela ima mnogo preteča u literaturi. Dvosmisleni motiv o »slavuju«, što ga je djevojka »slušala«, prije Boccaccia opjevala je Ma-rie de France (2. pol. 12. st.}, prva poznata francuska pjesnikinja, u

Dekameron Tumač

književnosti ima sastava na isti motiv.2. u Romagni: talijanskoj povijesnoj pokrajini na obali Jadranskogmora, s glavnim gradom Ravennom. Boccaccio ju je posjetio više puta.Osim Ravenne (usp. Dekameron, II, 10, bilj. 7; V, 8), Boccaccio spominje još i neke druge gradove u Romagni (Imola, IV, 2; Faenza, V,5).3. Lizio da Valbona: povijesna ličnost, bio je u Firenci u službi načelnika Guida Novella god. 1260. Slovio je kao velikodušan i plemenitgospodin. Dante ga spominje u Cistilištu (XIV, 97), zajedno s Arri-gom Manardijem (isto, 98). Za Lizija iz Valbone znao je i anonimnipisac Novellina (XLVII).4. Manardi,.. Ricciardo. Gospara iz Bertinora spomenuli smo u prethodnoj bilješci. Nema dvojbe da je Boccaccio oba imena, i to spomenuta zajedno, našao u Danteovom Cistilištu. Bertinoro je gradić uRomagni, između Forlimpopolija i Cesene. O nekom Ricciardiju iz tekuće nema povijesnih podataka.5. slavuja... pjeva: tradicionalna i simbolična ptica ljubavi u raspjevanoj noći.

8. već... godina: usp. Dek., II, 6, bilj. 30.9. kad car... ovaj grad: car Fridrik II. Hohenstaufen osvojio je Faenzugod. 1241.10. djevojčice... dvije godine: ako je ta djevojčica god. 1241. imaladvije godine, a u vremenu u kojem se odvija glavna radnja petnaest,onda se vrijeme novele može odrediti kao 1253. godina.11. Fano: usp. bilj. 3.12. Guiglielmino iz Medicine: god. 1258. zabilježeno je u Faenzi imenekoga Guiglielmina iz San Paola blizu Medicine (mjesta izmeđuBologne i Ravenne). Obitelj da Medicina spominje i Dante (Pakao,XXVIII, 73).13. sin Bemabucciov: tek sada doznajemo taj važan podatak. Prije jepisac rekao samo da je Giannole »di Severino«.14. djevojku... Agnesa: već smo ukazali na ovaj postupak pisca koji»kasno« navodi ime junaka ili junakinje. Usp. IY 1, bilj. 8.

V, 6

V, 51. Po motivu prepoznavanja (agnicije) ova bi novela mogla imati mnogo preteča. Spomenimo samo najvažnije i najvjerojatnije. To su Plau-tova komedija Epidicus i Terencijeve komedije Djevojka s otoka An-dra, Čovjek koji sam sebe muči, Phormio. Boccaccio je čitao rimskekomediografe.2. u Romagnu... po njoj prošećem. Već smo ukazali na slična povezivanja ili suprotstavljanja novele. Usp. Dek., III, 7; IV, 5, bilj. 1; IV, 7,bilj. 2.3. Fanu: grada na jadranskoj obali blizu ušća rijeke Metauro. Nalazi seizmeđu Pesara i Ancone (Marche). Danas poznato kupališno mjesto.4. iz Cremone: grada u sjevernoj Italiji na rijeci Padu.5. iz Pavije: usp. Dek., III, 2, bilj. 3.6. U to se vrijeme: oko polovice 13. stoljeća.7. u gradu... stanje. Grad Faenza u Romagni, glasovit od davnine zbogizradbe izvrsne fajanse, nalazi se između Bologne i Ravenne, odnosnoizmeđu Imole i Forlija. Pod nominalnom vlašću rimske Kurije, Ko-jnunaju_ Faenz£ bila se oporavila nakon teških borbi gradskih gvelfa i

1. U ovoj je noveli Boccaccio prepričao središnju epizodu iz svojegaFilocola, koja se temelji na sličnom zbivanju u starofrancuskom spjevu Floire et Blanchefleur iz 12. st. Boccacciova novela utjecat će naAriosta (Mahniti Orlando, XXV) i na Tassa (Oslobođeni Jeruzalem,II).2. Restituta: stanovnici otoka Ischije veoma su štovali sv. Restitutu.3. Marin Bolgaro: povijesna ličnost Marino Bulgaro bio je Boccacci-ov prijatelj, živ još 1341. god. Istaknuo se kao graditelj bojnih galija.Kralj Robert imenovao ga je vitezom.4. Gianni... Procida: nećak slavnog Giovannija s Procide. Usp. II, 6,bilj. 28.5. noću... odlazio: reminiscencija iz Ovidija (Heroide, XVIII-XIX),kad pjeva o mitu Heroje i Leandra koji je plivajući prelazio Helespontda bi se sastao s voljenom djevojkom. Heroju i Leandra Boccacciospominje više puta u svojim djelima, primjerice u Ametu (usp. bilj.94, 161) i u Elegiji gospe Fiammette (usp. bilj. 72, 134, 276, 369).6. Kalabriju: pokrajinu na krajnjem jugu Italije, na poluotoku koji čini»prste« apeninske čizme.7. Fridriku, kralju Sicilije: Fridriku II. Aragonskom, koji je bio kraljSicilije od 1296. do 1337. Kako se malo niže za njega kaže da je »bio

Dekameron Tumač

gove vladavine (oko 1296-1297. god.).8. slabunjav: i to je povijesna istina.9. Cuba: (čit. Kuba) arapsko-normanska zgrada iz 12. st., danas naperiferiji Palerma. Ime je arapskog podrijetla.10. svu obalu... do Scaleje: tj. od rta Punta della Campanella, koji senekada zvao Minervin rt, u Napuljskom zaljevu nasuprot otoku Capri-ju, do luke Scaleje na jugu zaljeva Policastro. Suvremeni dokumentipotvrđuju da su stanovnike te obale uznemiravali sicilijanski gusari.11. do treće ure: do devet sati ujutro.12. Ruggierija de Loria. Ruggero di Lauria bio je Fridrikov admiralgod. 1296. — 1297., no proslavio se pobjedom nad Anžuvincima upomorskoj bitki kod Napulja god. 1284. Tom je prilikom zarobio kralja Karla II. Anžujskog.13. Giana... ovog otoka. Giovanni da Procida bio je na čelu sicilijanskog ustanka protiv francuskih četa Karla I. Anžujskog (Sicilijanskavečernja, 1282.). Usp. Dek., II, 6, bilj. 31. Tako je kralj Petar Ara-gonski, oženjen Costanzom, kćeri kralja Manfreda Hohenstaufena,mogao lakše zadobiti Siciliju.14. Marina... na Ischiji. Ne zna se ništa o ulozi Marina Bolgara u borbiAragonaca i Anžuvinaca oko Ischije. Činjenica je, međutim, da je tajotok sve do god. 1299. bio pod vlašću aragonskog kralja, a ne KarlaII. Anžujskog.

9. otme... udajom: uzrok mnogim nezakonitim ljubavima u Dekameronu. Usp. novele II, 6; IV, 1, 3, 5; V, 5; VI, Uvod; IX, 5. Violante jedakle imala više od petnaest godina.10. dogodi se itd. Ova je epizoda reminiscencija na ljubav Eneje i Di-done u špilji, dok vani bijesni oluja. Usp. Eneida, IV, 160-172.11. otrova u pehar s vinom: usp. Dek., IV, 1.12. s novim križarskim pohodom: trećim križarskim ratom za koji suse pripremali papa, Vilim Dobri i Fridrik Barbarossa, a vodili su se ipregovori s armenskim carem. U 14. st. armenska vladarska kuća bilaje u rodbinskim vezama s Aragoncima i napuljskim Anžuvincima.13. u Laiazzu: sredozemna luka Ayas u Maloj Armeniji (nazivala se iNova ili Donja Armenija). Nalazila se u današnjoj jugozapadnoj Ana-toliji, na području Adane (Cilicija). Postojala je od 11. do 14. st. kaonezavisno armensko kraljevstvo. Kralj Leon primio je god. 1199. kraljevsku krunu od cara Henrika VI. i pape. Posljednji Armenci u MalojArmeniji poubijani su ili protjerani nakon prvoga svjetskog rata.14. u Laiazzo: gdje je postojala kolonija sicilijanskih trgovaca kojima jearmenski vladar Leon V podijelio mnoge povlastice.

V,8

V, 71. u vrijeme... Sicilijom: normanski kralj Vilim II. Dobri vladao jeSicilijom od 1166. do 1189. Usp. Dek., IV 4, bilj. 4.2. Amerigo Abate. Moćna obitelj Abbate iz Val di Mazare vladala jedugo Trapanijem. U doba kralja Vilima kapetan u Trapaniju bio jeStazio Abbate; on je 1188. trebao potpomoći treću križarsku vojnukoja se spominje u ovoj noveli.3. iz Trapanija. O zapadnosicilskoj luci koju Boccaccio spominje višeputa u Dekameronu, usp. novele IV, 4, bilj. 21; "V, 2, bilj. 6.4. genoveških gusara: usp. Dek., II, 4, bilj. 10; II, 6, bilj. 23.5. Armenije: usp. Dek., II, 7, bilj. 40. Međutim, ovdje je riječ o tzv.Maloj Armeniji. Usp. bilj. 13.6. misleći da su Turci: jer su Turci već bili prodrli u Malu Aziju.

_ 7. jpokrsti ga: ustvari<akao Armenac, bio je već kršćanin.

1. Prizor paklenskog lova dio je tradicionalnog repertoara poučnih primjera (exempla) koji su služili propovjednicima u srednjem vijeku.Boccaccio se mogao poslužiti zbirkom Flores francuskog pisca Elinan-da iz Froidmonta (12. — 13. st.), ili, još vjerojatnije, enciklopedijomiz 13. st. Vincenta iz Beauvaisa (Vincentius Bellovacensis) pod naslovom Veliko zrcalo (XXIX, 120), no bila je i drugih, sličnih izdanja štodonose istu priču. Drugi motiv ove novele, ljubavnikovo lukavstvo,Boccaccio mcžda duguje orijentalnoj priči koja se u Europi proširilaposredstvom zbirke Disciplina clericalis Petra Alfonsa (XIV), iz kojeju je preuzeo spomenuti Vincent is Beauvaisa (III, 9, 5); motiv kažnjavanja lijepih zlokobnica mogao je naći i u Ovidijevim Metamorfozama(XIV) ili u djelu O ljubavi Andrije Kapelana. Boraveći u Ravenni, gdjeje bila živa legenda o paklenskom lovu gorskog kralja Teodorika, koji jestolovao upravo u tom gradu, kao i Božanstvena komedija bijahu mudodatni poticaji. Ovo je jedna od najglasovitijih Boccacciovih novela.Svidjela se Petrarci i slikaru Botticelliju, koji su se njome nadahnuli.2. U Ravenni... Romagne: usp. Dek., II, 10, bilj. 7; V, 4, bilj. 2.

Dekameron Tumač

bila je, kako se čini, u rodu s obitelji Anastagi, koje Dante spominje u Čistilištu (XIV, 107), pa je Boccaccio možda baš tu uzeo ime Nastagio za svoga Onestija.4. Paola Traversarija. I to je povijesna ličnost. Spominje ga fra Sa-limbene u svom Ljetopisu i anonimni Novellino (XXXIV). Umro jegod. 1240. Njegova oca Pietra hvali Dante zbog udvornosti i viteštva,govoreći o Traversarijima kao o lozi koje je muška grana već utrnula(Čistilište, XIV, 98, 107-111).5. mnogo višeg roda: njihovo drevno plemstvo potjecalo je iz Bizanta,a imali su pravo na vojvodski naslov.6. djelima: riječ je o djelima nadahnutim viteškim krepostima, velikodušnosti i plemenitosti, to jest o idealima što su nadahnjivali legendarno dvoranstvo. Boccaccio je prihvaćao takve vrijednosti za svojeheroje uljudbe, pa tako i za ove.7. Chiassi: jadranska obala i borik Classe ili Classi južno od Ravennešto ga evocira Dante — »... kao što šumi od hvoje do hvoje / kodChiassija na žalu borik cio / kad Eol pusti Jug iz špilje svoje« — uspoređujući božansku šumu zemaljskog raja s ravenskim borikom (Čist.,XXVIII, 2-21; cit. mjesto 19-21, prev. M. Kombol).8. na početku svibnja: jer je to posvećeno doba za ljubavna viđenja.9. peta ura dana: jedanaest sati ujutro.10. vidje itd. Na ovaj je prizor jamačno utjecao Danteov odlomak izPakla (XIII, 111-129) u kojem opisuje sličan »lov« sa psima što progone i razdiru rasipnike u šumi samoubojica. U drugim legendama opaklenskom lovu ne spominju se ti okrutni ovčarski psi.11. Anastagi: ugledna obitelj iz Ravenne. Dante ih spominje zajedno sTraversarijima, kojima su bili suparnici (Čist., XIV, 107).12. svakoga petka: jer je to dan pokore. — Prema srednjovjekovnojlegendi žena i njezin ljubavnik kažnjeni su zbog putena grijeha; Boccaccio je preokrenuo pouku legende, pa je ženu kaznio zato što jebila odbojna prema čovjeku koji ju je volio, a ne zato što je putenozgriješila.

V, 91. Kao ni druge Boccacciove »firentinske« novele, ni ova priča o vi-teškom Federigu i njegovu sokolu nema značajnijih literarnih uzora, • orijentalnu legendu o čovjeku koji je meso svog^konja

koji se razbolio pa mu je trebalo dati najboljeg sokola (Guillaume au Faucon). Možda nije na odmet spomenuti i mit o Filemonu i Baukidi koji htjedoše, kako se priča u Ovidijevim Pretvorbama (VIII, 611-724) žrtvovati omiljenu gusku da bi počastili božanske goste.2. Coppo di Borghese Domenichi itd. Coppo (od Gacoppo —Jakov)živio je u firentinskoj četvrti Santa Croce; nije bio plemić, ali je udemokratskoj Komuni obnašao mnoge javne službe. Umro je između1348. i 1353, pa je u trenutku kad Fiammetta priča mogao još biti živ.Spominje ga i Franco Sacchetti (Tristo novela, LVI).3. možda još živi: u Firenci još bjesni kužna pošast.4. Alberighija. Bila je to jedna od najstarijih firentinskih obitelji. Stanovali su u blizini obitelji Alighieri. Dante ih spominje u Raju (XVI,89-90), ali kao rod koji više nije »na visini«. Prema firentinskom ljeto-piscu Villaniju u 14. st. taj se rod već bio ugasio.5. monna: od madonna (gospođa).6. Campi: Campi Bisenzio, mjesto udaljeno nekoliko kilometara odFirence, kojoj je na sjeverozapadu, između Peretole i Prata. Spominjega Dante (Raj, XVI, 50).7. draži mije... čovjeka: usp. Ciceron, O dužnostima, II, 20; Plutarh,Usporedni životi (Temistokle, XVIII); Valerije Maksim, Devet knjigaspomena vrijednih djela i izreka (VII, 2). No, isto tako, suvremenadjela, kao što su, primjerice, Pavao iz Cerralda (Knjiga o dobru ponašanju, br. 168), Brunetto Latini (Riznica, III, 40) i si.

V, 101. Izvor je ovoj noveli u Apulejevu Zlatnom magarcu (IX, 14-28),knjizi koju je Boccaccio vrlo volio i kojom se često koristio. Dodatnipoticaj i neka narativna rješenja Boccaccio je mogao naći u anonimnom kratkom spjevu ili »elegijskoj komediji« iz 12. st. koja je ovakooznačena: Uxor quedam cunqueritur de marito sodomita cui nomenerat Cavichiolus.2. u Perugi: drevnom gradu u srednjotalijanskoj pokrajini Umbriji.Boccaccio je izabrao baš Perugiu kao mjesto zbivanja ove novele, jerFirentinci nisu voljeli taj grad zbog suparništva u trgovini, a i zato jersu stanovnici Perugie uživali loš glas zbog navodne sklonosti sodomi-

ji-3. Pieto.Ayjn,giolQ.,£pyijesna ličnost, taj je Pietro živio na prijelazu

Dekameron

jući značajne političke i administrativne funkcije. Manje je vjerojatno da pisac aludira na drugog Pietra iz iste peruginske obitelji koji je živio između 1306. i 1313., jer je naprijed kazao »Nema tome dugo«, određujući tako i vrijeme svoje novele.4. nečem drugom: mladićima.5. kopitom... po suhom: dvosmisleni izraz kojim se aludiralo na homoseksualnu strast.6. u oman... uživa: u ljubavi s mladim muškarcima.7. svetoj Verdiani... zmije: sv, Verdiani Attavanti, kojoj su u pustinja-čkoj ćeliji u Castelfiorentinu došle dvije zmije da je napastuju, a onaih je hranila.8. nema... izgubila: toskanska poslovica. Usp. Dante, Čist., III, 78.9. jedna žena... jednu ženu: usp. Dek., III, 1, bilj. 10.10. Ercolano. Sv. Herkulan, biskup Perugie i mučenik bio je osobitoštovan u tom gradu, pa su i mnogi njegovi stanovnici dobili ime potom svecu.11. do glavnog trga: u Perugi je to trg pred Kneževom palačom (Pa-lazzo dei Signori).

V, Zaključak1. Monna Aldruda itd. To su početni stihovi pučkih pjesmica dvosmislena sadržaja koje su pjevali na svečanostima i pučkim zabavama.2. Ova... boljka. Od svih navedenih, jedino je ova opscena pučka pjesmica (Questo mio nicchio s'i o nol picchio) sačuvana i više puta tiskana.3. iz očiju... strasno: usp. Boccaccio, Rime, XIII.4. pjesma: balada s mnogo reminiscencija iz tradicionalne lirike (Dante, Petrarca). Sastoji se od pripjeva, koji ima jedan sedmerac i dvajedanaesterca (aBB), i tri strofe po devet stihova od kojih su tri se-dmerci (CDeCDeeBB).

Kazalo

KazaloDEKAMERON

(preveli Jerka Belan i Mate Maras)

Proslov...............................................7

PRVI DAN

Uvod..................................................10

Prva novela......................................23Ser Cepparello lažnom ispovijeđu prevari pobožna fratra i umre; i premda je za života bio veoma opak čovjek, po smrti ga proglase sve-cem i nazovu sveti Ciappelletto.

Druga novela...................................33Židova Abrahama potakne Giannotto di Civigni da ode u Rim na papinski dvor, a kad Abraham upozna pokvarenost svećenstva vrati se u Pariz i pokrsti se.

Treća novela.....................................37Židov Melkisedek pričom o trima prstenima otkloni od sebe veliku pogibelj koju mu je pripremao Saladin.

Četvrta novela.................................40Neki redovnik upadne u grijeh i zasluži najtežu kaznu, ali čestito pre-kori svoga opata s istoga grijeha pa se nje oslobodi.

Peta novela....................................... 43

Dekameron

suzbije mahnitu ljubav francuskoga kralja.

Šesta novela.................................45Neki valjani čovjek lijepom izrekom izvrže ruglu opako redovničko licemjerje.

Sedma novela...............................47Bergamino na lijep način novelom o Primasu i opatu iz Clunvja ukori iznenadnu škrtost gospara Cana della Scala.

Osma novela................................52Guiglielno Borsiere domišljatim riječima pokudi škrtost gospara Er-mina de' Grimaldi.

Deveta novela..............................53Ciparski kralj, pošto ga prekori jedna gospa iz Gascogne, od slabića postade junačan.

Deseta novela..............................55Meštar Alberto iz Bologne na lijep način posrami gospu koja htjede njega posramiti što je u nju bio zaljubljen.

DRUGI DAN

Uvod.............................................60

Prva novela..................................61Martellino, hineći da je uzet, pretvara se da ga je sveti Arrigo iscijelio; kad njegova prijevara dođe na vidjelo, isprebijaju ga, a kad ga zatim uhite, dolazi u opasnost da bude obješen, ali se na koncu spasi.

Druga novela...............................65Pokradeni Rinaldo d'Asti dospije u Castel Guiglielmo, gdje ga ugosti neka udova gospa, pa kad nadoknadi gubitak živ se i zdrav vrati svojoj kući.

Treća novela.................................70Tri mlarlira rasinnirkim ■živntnm notratp svnin imovinu i nsiromašf

Kazalo

kojemu prepozna kćer engleskoga kralja; ona ga uzme za muža i nado-knadi sve gubitke njegovih stričeva i vrati im blagostanje.

Četvrta novela.............................76Landolfo Rufolo osiromaši i postane gusar, ali ga zarobe Genovežani i doživi brodolom; spasivši se na škrinjici punoj dragoga kamenja, na Krfu ga primi neka žena, i on se bogat vrati svojoj kući.

Peta novela...................................80Andreuccio iz Perugie došavši u Napulj da kupuje konje u jednoj noći triput upadne u veliku opasnost, ali se svaki put izvuče i s rubinom se vrati svojoj kući.

Šesta novela.................................89Gospu Beritolu, pošto izgubi dva sina, nađu s dva srndaća na nekom otoku, a ona odatle pođe u Lunigianu; tamo jedan od sinova stupi u službu njezina gospodara i obljubi mu kćer te dopadne tamnice. Sici-lija se pobuni protiv kralja Karla, i majka prepozna sina koji se ženi go-spodarovom kćeri i nalazi svoga brata, te se uspinju na visoki paložaj.

Sedma novela...............................99Babilonski sultan pošalje svoju kćer algarpskom kralju za ženu; za če-tiri godine razne je nezgode dovedu u ruke devetorici muškaraca na različitim mjestima; naposljetku je kao djevicu vrate ocu, te otputuje, kao što je isprva pošla, u Algarbiju kralju za ženu.

Osma novela................................114Anverski grof, lažno optužen, ode u progonstvo i ostavi svoje dvoje male djece u različitim mjestima u Engleskoj; nepoznat vraća se iz Škotske i nalazi ih u blagostanju; zatim stupi kao konjušar u vojsku francuskoga kralja, pa kada se njegova nevinost dokaže, budu mu vra-ćene sve prijašnje časti.

Deveta novela..............................125Bernabo iz Genove, pošto ga Ambruogiolo prevari, izgubi imetak i na-redi da se njegova nevina žena pogubi; ona pobjegne i u muškoj odjeći služi sultanu, otkrije varalicu i dovede Bernaboa u Aleksandriju, gdje varalica bude kažnjen, a ona se, opet nadjenuvši žensku odjeću, s mu-žem bogata vrati u Genovu.

Dekameron

Deseta novela...............................134Paganino iz Monaca ugrabi ženu gosparu Ricciardu di Chinzica; ovaj sazna gdje se ona nalazi pa ode tamo, sprijatelji se s Paganinom i zaište je natrag, a on joj to dopusti ako želi; ali ona se ne želi s njim vratiti i, kada gospar Riciardo umre, postane Paganinova žena.

TREĆI DAN

Uvod.............................................142

Prva novela..................................145Masetto iz Lamporecchija hineći da je nijem postane vrtlar u ženskom samostanu gdje se sve redovnice natječu da s njim spavaju.

Druga novela...............................250Neki konjušar spava sa ženom kralja Agilulfa, i Agilulf to primijeti ali muči; nađe ga i zastriže ga; ovaj zastriže sve ostale i tako izbjegne pogibelji.

Treća novela.................................154Nekom vrstom ispovijedi i hineći čistu savjest gospa zaljubljena u mladića navede časna fratra da joj bez svoga znanja pomogne udovo-ljiti željama.

Četvrta novela.............................161Don Felice pouči brata Puccia kako će postati blažen čineći pokoru; brat Puccio je čini, a dotle se don Felice s bratovom ženom zabavlja.

Peta novela...................................265Zima daruje gosparu Francescu Vergellesiju svoga konja i zato s nje-govim dopuštenjem govori s njegovom ženom; dok ona šuti, on sam mjesto nje odgovara i po svojim se odgovorima poslije ravna.

Šesta novela.................................269Ricciardo Minutolo ljubi ženu Filippella Sighinolfa; doznavši da je ljubomorna dojavi joj da će se Filippello sutradan sastati s njegovom ženom u nekom kupalištu, pa ona tamo ode i misleći da je sa svojim mužem otkrije da je spavala s Ricciardom.

Kazalo

Sedma novela................................275Tebaldo se posvadi sa svojom gospom i otputuje iz Firence, vrati se nakon nekog vremena kao hodočasnik, razgovara s gospom, i dokaže joj njezinu zabludu, i oslobodi njezina muža smrtne kazne, jer mu je bilo dokazano da je njega ubio, i izmiri ga s braćom, a zatim razborito uživa sa svojom gospom.

Osma novela.................................287Ferondo proguta neki prašak, pa ga pokopaju kao mrtva, a opat, koji se zabavlja s njegovom ženom, izvadi ga iz groba, i baci u tamnicu, i uvjeri ga da je u čistilištu; a pošto uskrsne, goji, kao svoje, dijete što ga je njegova žena s opatom začela.

Deveta novela...............................194Giletta iz Narbonne iscijeli francuskom kralju pištanjak i zaište kao muža Beltrama iz Roussillona; ovaj se protiv svoje volje oženi njom i ozlojeđen ode u Firencu, tamo se zaljubi u neku mladicu, ali umjesto nje s njim legne Giletta i rodi mu dva sina; stoga je on naposljetku zavoli i prihvati kao ženu.

Deseta novela...............................202Alibek ode među pustinjake gdje je redovnik Rustico poučava kako se utje-ruje vraga u pakao; kada je odatle odvedu postane Neerbalovom ženom.

ČETVRTI DAN

Uvod.............................................208

Prva novela..................................21iTancredi, knez od Salerna, ubije ljubavnika svoje kćeri i pošalje joj njegovo srce u zlatnom peharu; ona ga prelije otrovom koji popije i tako umre.

Druga novela...............................220Fra Alberto obmane neku gospu da je u nju zaljubljen anđeo Gabrijel i u njegovu liku više je puta obljubi; od straha pred njezinom svojtom skoči s prozora i skrije se u kući nekoga siromaška, koji ga sutradan kao divljeg čovjeka odvede na trg, gdje ga prepoznaju pa ga njegova

Dekameron

Treća novela.................................227Tri mladića ljube tri sestre i s njima pobjegnu na Kretu; najstarija zbog ljubomora ubije svoga dragoga; druga se poda kretskom vojvodi da spasi sestre, no ubije je njezin dragi i pobjegne s prvom; za to su optuženi treći mladić i treća sestra; njih uhite i oni priznaju, ali u strahu od smrti podmite stražu i pobjegnu osiromašeni na Rod gdje u bijedi umru.

Četvrta novela..............................232Gerbino, usprkos vjeri koju je zadao njegov djed kralj Vilim, navali na brod tuniskoga kralja da mu otme kćer; kad nju ubiju oni koji su bili na brodu, on njih poubija, a naposljetku i njemu bude odrubljena glava.

Peta novela...................................236Lisabettina braća ubiju njezina ljubavnika; on joj se u snu javi i otkrije joj gdje je zakopan; ona potajno otkopa njegovu glavu i metne je u zemljani sud s bosiljkom, a pošto nad njim svaki dan dugo plakaše, braća joj ga oduzmu, pa ona malo zatim umre od bola.

Šesta novela.................................239Andreuola ljubi Gabriotta; kazuje mu svoj san, a on njoj svoj, te joj odmah zatim u naručju izdahne; dok ga ona sa sluškinjom nosi njego-voj kući, uhite je a ona sve po istini ispriča; gradski načelnik je hoće silovati, ali se ona ne da; kad to čuje njezin otac i spozna da je nevina oslobodi je, a ona se odrekne svijeta i zaredi se.

Sedma novela...............................244Simona ljubi Pasquina; dok su zajedno u vrtu, Pasquino trlja zube kaduljinim listom i umre; Simonu uhite i ona, da pokaže sucu kako je Pasquino umro, protrlja zube jednim od onih listova i isto onako umre.

Osma novela................................247Girolamo ljubi Salvestru; majka ga molbama prisiljava da ode u Pariz; on se vraća i nalazi je udatu; potajno joj uđe u kuću i kraj nje umre; kad ga odnesu u crkvu, Salvestra umre kraj njega.

Kazalo

glielma Guardastagna i dade joj da pojede njegovo srce; kad ona to dozna baci se s visoka prozora i umre, a zatim je s ljubavnikom po-kopaju.

Deseta novela..............................254Žena nekoga liječnika zatvori svoga uspavanog ljubavnika u škrinju kao da je mrtav; dva lihvara odnesu škrinju svojoj kući; ovaj se osvi-jesti i uhite ga kao lupeža; sluškinja one gospe na sudu iskaže da ga je ona zatvorila u škrinju koju su lihvari ukrali; tako on izbjegne vješala, a lihvare zbog krađe škrinje osude da plate globu.

PETI DAN

Uvod.

Prva novela..................................264Kimon od ljubavi postane razborit i na moru otme svoju gospu Ifige-niju; na Rodu ga bace u tamnicu, odakle ga Lizimah izvuče i iznova s njim otme Ifigeniju i Kasandru sa svadbe, pobjegavši s njima na Kretu; i pošto im tamo postanu ženama, s njima se vrate svojim kućama.

Druga novela...............................272Gostanza ljubi Martuccia Gomita, i čuvši da je umro sva se očajna ukrca sama u čamac koji vjetar zanese u Sušu; nađe ga živa u Tunisu i otkrije mu se, a on/kojega je kralj uzvisio zbog danih savjeta, pošto je uzme bogat se s njom vraća na Lipari.

Treća novela.................................277Pietro Boccamazza bježi s Agnolellom, namjeri se na razbojnike, dje-vojka bježi kroz šumu i stiže do nekog dvorca, Pietra uhite, ali bježi razbojnicima iz ruku i nakon raznih nezgoda prispijeva u dvorac gdje je bila Agnolella; i pošto se s njom vjenča vraća se u Rim.

Četvrta novela.............................282Gospar Lizio da Valbona nađe Ricciarda Manardija sa svojom kćeri, s kojom se ovaj vjenča i s njezinim ocem ostane u miru.

Peta novela...................................287

.26$

Dekameron Kazalo

umre; u nju se u Faenzi zaljube Giannol di Severino i Minghino di Mingole; zbog nje se potuku; otkrije se da je djevojka Giannolova sestra pa je dadu Minghinu kao ženu.

Šesta novela.................................292Giannija s Procide zateknu s ljubljenom djevojkom, koja je bila da-rovana kralju Fridriku, i svezu ga za stup da ga s njom spale; kad ga prepozna Ruggieri de Loria, spasi se i postane njezin muž.

Sedma novela...............................296Teodoro ljubi Violantu, kćer svoga gospodara gospara Ameriga; ona zatrudni i njega osude na vješala; kad ga pod šibama k njima povedu, otac ga prepozna i oslobodi, te se on Violantom oženi.

Osma novela................................302Nastagio degli Onesti ljubeći djevojku iz kuće de' Traversari rasipa bogatstvo bez uslišanja ljubavi; na molbe svojih ode u Chiassi; ondje vidi kako neki vitez goni djevojku i ubija je i kako nju dva psa razderu; pozove na objed svojtu i ljubljenu gospu, koja gleda kako psi trgaju onu mladicu i bojeći se slične sudbine vjenča se Nastagiom.

Deveta novela..............................306Federigo degli Alberighi ljubi a nije ljubljen, i otmjeno rasipajući upropasti se, a ostane mu jedan jedini sokol kojim nemajući ništa drugo pogosti svoju gospu kad mu dođe u pohode; pošto ona to dozna promijeni se, uda se za njega i bogatim ga učini.

Deseta novela...............................322Pietro di Vinciolo ode nekamo na večeru; njegova gospa pozove nekog mladića, Pietro se vrati, ona ga skrije pod košaru za piliće; Pietro kaže da su u Ercolanovoj kući, gdje je bio na večeri, našli mladića kojega je dovela njegova žena; gospa psuje Ercolanovu ženu; magarac po nesre-ći nagazi na prste onome koji bijaše pod košarom, on krikne, Pietro potrči tamo, vidi ga, spozna ženinu prijevaru, a na koncu zbog svoje pokvarenosti ostane s njom u slozi.

SVRŠAVA PETI DAN DEKAMERONA I POČINJE ŠESTI U KOJEMU SE POD ELISSINIM VLADANJEM PRIPOVIJEDA

O ONIMA KOJI SU, IZAZVANI KAKVOM ZGODNOMDOSJETKOM, VRATILI MILO ZA DRAGO, ILI SPREMNIMODGOVOROM ILI DOMIŠLJATOŠĆU IZBJEGLI GUBITAK,

ILI OPASNOST, ILI SRAMOTU.

Bijaše mjesec na sredini neba i zrake su mu blijedjele, a nova svje-tlost koja je nadolazila već je obasjavala sve strane našeg dijela svijeta, kad ustavši kraljica svoju družbu dade dozvati te se polaga-nim korakom šetajući po rosi od lijepe palače malo udaljiše vodeći svakojake razgovore o ovome i onome i raspravljajući o većoj i ma-njoj ljepoti ispričanih novela i k rame smijući se nanovo različitim zgodama o kojima se u njima kazivalo, sve dok se, kad već odskoči

sunce i jače zagrija, svima ne učini da se valja kući vratiti; stoga obrnuše korake i tamo stigoše. I tu, pošto stolovi već bjehu posta-vljeni i sve mirisavim zelenilom i lijepim cvijećem bješe posuto, te prije nego žega pritisne, po kraljičinoj zapovijedi počeše jesti. I kad to veselo dovršiše, prije nego išta drugo učiniše, nekoliko lijepih i ljupkih pjesmica zapjevaše, pa neki odoše na počinak, neki igrati šaha a neki dame; Dioneo pak s Laurettom zapjeva o Troilu i Kresidi.1

A kad dođe doba da se ponovno skupe, pošto ih kraljica sve dade pozvati, po običaju oko studenca posjedaše; i baš kad kraljica htje-de narediti da se započne s prvom novelom, zbi se nešto što se do-tada još ne bješe dogodilo, to jest kraljica i svi ostali začuše strašnu buku2 što je podižu sluge i sluškinje u kuhinji. Stoga dade pozvati starostu i upita ga tko to viče i koji je uzrok buci, a on odgovori da je buka nastala između Licisce i Tindara,3 ali uzroka nije znao, jer je doletio u kuhinju da ih umiri upravo u onaj tren kad ga je ona

bila pozvala. Kraljica mu zapovjedi da Licisca i Tindaro smjesta k njoj dođu; kad oni dođoše, upita ih kraljica koji je razlog njihovoj buci.Tindaro joj htjede odgovoriti, no Licisca koja bješe već u godinamai prilično ohola i zagrijana od vike okrenuvši se k njemu srdita licareče: — Vidi živine od čovjeka kako se preda mnomujuđuje prijemene govoriti] Pusti da ja kažem — i obrativši se kraljici reče:— Gospojo, ovaj hoće da mi objasni tko je Sicofanteova4 žena i, nimanje ni više nego kao da je ja ne poznajem, uvjerava me da je prvenoći kada je Sicofante s njom legao gospar Toljaga ušao u Crnugoru na silu i uz mnogo prolivene krvi;5 a ja velim da to nije istina,nego je tamo miroljubivo ušao i s velikim je užitkom bio primljen.A ovaj je zaista živina, jer prečesto vjeruje da su djevojke takobudalaste da svoje vrijeme trate obzirući se na oca i braću, kojišest od sedam njih tri ili četiri godine poslije udavaju nego što bitrebalo. Brate, lijepo bi se one provele kad bi toliko otezale! Vjere mi Kristove, ta valjda znam ono što govorim kad se zakunem:nemam nijedne susjede koja je kao djevica došla mužu, a dobro io udanima znam kolika i kakva rugla muževima čine; a ovaj ovan

mene hr - jučer rodila!smijale da su im od e šest puta naredila

dok ne reče što je "aljica se u smijehu za tebe, i stoga, kad konačnu presudu, la je donijeta prije avo i vjerujem da je

e Tindaru reče: — sliš da znaš više od )gu, nisam ja uludo0 naredila da umu-ko ne želi da dobije1 toga dana drugogat, kraljica naloži Fi-lo ovako poče.

Prva novelaNeki vitez reče gospi Oretti

da će je ponijeti

na krilima jedne

novele; i pošto joj vrlo nespret

no kazuje, ona ga zamoli da je

spusti na

zemlju.'

Mlade gospe,

Dekameron

Dokjt smijeh da um htjela obrati budu < Dione nego š baš tal Čuvši Dobro mene, vijek s kne i z metlor posla i; lomeni

kao što zvijezde2 u vedrim noćima krase nebo, a u proljeće cvijeće zelene livade i lisnato grmlje brežuljke, tako i pohvalno ponašanje i lijep razgovor krase ljupke dosjetke; a one, jer su kratke, toliko više dolikuju ženama nego muškarcima, koliko rvanje ženama nego muškarcima drugi razgovori priliče. Istina je da danas, koji god uzrok tomu bio, bilo siromaštvo našega duha bilo posebno neprijateljstvo koje naše doba zadesi s nebesa, malo žena ili nijedna ne ostade koja bi u zgodan čas znala koju reći ili, ako je drugi rekne, razumjeti kako valja: to je sveopća sramota za sve nas. Ali zato što je o ovom predmetu već prije Pampinea mnogo raspravljala, neću o njemu ništa više reći; ipak, da vam pokažem koliko u sebi imaju ljepote kad se kažu u zgodan čas, kako je ple-menita gospa dražesno ušutkala viteza rado ću vam ispričati. Kao što mnoge od vas možda znaju jer su vidjele ili su možda čule, nema tome dugo kako u našem gradu življaše neka plemenita, i uljudna, i rječita gospa, i toliko vrla te ne zaslužuje da joj se prešuti ime. Zvala se dakle gospa Oretta i bila je žena gospara Gerija Spi-ne;3 kad se jednom slučajno našla u okolici grada kao mi sada i kad je radi zabave krenula s jednog mjesta na drugo zajedno s gospama i vitezovima koje je toga dana imala kod sebe na objedu, a put se možda malo otegao odande odakle su se bili uputili donde kamo su svi pješke kanili otići, reče jedan vitez iz družbe: »Gospo Oretta, ako vam je po volji, ja ću vas ponijeti, veći dio puta koji nam valja prijeći, na krilima jedne od najljepših novela na svijetu.«

Gospa mu odgovori: »Gosparu, ja vas čak za to molim, i bit će mi jako drago.«Gospar vitez, kojemu možda ni mač boku nije bolje pristajao negopripovijedanje jeziku, čuvši to poče kazivati neku novelu, koja jesama po sebi uistinu bila krasna, ali on, čas ponavljajući po tri, početiri, pa i po šest puta istu riječ, čas vraćajući se natr|g i pokatkadgovoreći: »Nisam dobro rekao« i često griješeći u imenima, zamjenjujući jedno s drugim, užasno ju je kvario, a da i ne govorimo o .tom da ju je, s obzirom na odlike osoba i zgoda koje su se zbivale, ■ [zlo i naopako izlagao. ;,Stoga je gospu Orettu dok ga je slušala često hladan znoj oblijevao i hvatala takva muka kao da je bila na smrt bolesna; i kad već nije mogla više toga podnositi, videći da je vitez u blato zapao i da se neće iz njega izvući, ljupko reče: »Gosparu, ta se vaša krila previše tresu, pa vas molim da me ljubazno spustite na zemlju.« Vitez koji je srećom mnogo bolje razumijevao negoli pripovijedao, shvativši dosjetku i primivši je u smijehu i šali prihvati se drugih novela, a onu koiu bieše zaoočeo i onako loše nastavio ostavi bez svršetka.

Druga novelaPekar Cisti jednom jedinom riječju navede gospara Gerija

Spinu da uvidi nepromišljenost svoga zahtjeva.

Sve gospe i mladići mnogo pohvališe riječi gospe Orette, a kraljica naredi Pampineji da nastavi; stoga ona ovako poče: — Lijepe gospe, ne bih vam umjela kazati tko više griješi, priroda koja plemenitu duhu daje ružno tijelo, ili sreća koja tijelu plemenite duše daje skroman zanat, kao što smo mogli vidjeti da je tako bilo s našim sugrađaninom Čistijem1 i s mnogim drugima; toga je Čistija, čovjeka veoma visoka duha, sudbina bila učinila pekarom. I zasigurno bih jednako proklinjala i prirodu i sreću kad ne bih znala da je priroda veoma razborita a sreća stooka, premda budale zamišljaju da je slijepa. Budući da su i jedna i druga mudre, sudim da često čine ono što čine i smrtnici koji, ne poznavajući budućno-sti, ono što im je najdragocjenije, zlu ne trebalo, skrivaju po najru-žnijim zakucima kuće, jer misle da su najmanje sumnjivi, i odanle ih u najvećoj nuždi izvlače, pošto ih taj ružni zakutak bolje sačuva nego što bi ih lijepa soba sačuvala. Tako i te dvije vladarice svijeta često svoje najveće dragocjenosti skrivaju u sjeni najskromnijih zanata, da bi, kad ih odatle po potrebi izvuku, jasnije zablistao njihov sjaj. Zato vam želim u vrlo kratkoj noveli pokazati kako je to na neznatnom slučaju dokazao pekar Cisti otvorivši oči gosparu Geriju Spini,2 a na to me podsjeti novela ispričana o gospi Oretti koja je bila njegova žena.3

Velim vam dakle, pošto papa Bonifacije,4 kod kojega gospar Geri opina bijaše u velikoj časti, posla zbog nekih važnih poslova neke svoje odlične poklisare,5 i oni odsjedoše u kući gospara Gerija,6 te °n s njima opravljaše papine poslove, dogodi se, kakav god tomu

Dekameron

razlog bio, da je gospar Geri s tim papinim poklisarima gotovo svakog jutra pješke prolazio ispred crkve Santa Maria Ughi,7 gdje je pekar Cisti imao svoju pekarnicu i osobno svoj zanat obavljao. I premda mu sreća bješe dala tako skroman zanat, ipak mu je u njemu tako sklona bila, da se on njim jako obogatio, i ne hoteći ga ni za kakav drugi mijenjati sjajno je živio imajući među svim bla-gom Božjim uvijek najbolja bijela i crna vina koja su se mogla naći u Firenci i okolici.Videći kako svakog jutra ispred njegovih vrata prolaze gospar Geri i papiri poklisari, a žega bijaše velika, sjeti se kako bi bilo jako uljudno da ih ponudi svojim dobrim bijelim vinom; ali obzirući se na svoj skroman položaj i na plemstvo gospara Gerija, nije mu se činilo doličnim drznuti se i pozvati ga, nego razmisli na koji bi način naveo gospara Gerija da se sam pozove. I obukavši prebijeli zobunac i opasavši se uvijek pregačom iz lukšije, po kojima bijaše više nalik na mlinara nego na pekara, svakog je jutra, u vrijeme kad je znao da mora gospar Geri s poklisarima proći, davao pred svoja vrata iznijeti novo i pokositreno vedro svježe vode, i mali bolonjski "'™a dobrog bijelog vina, i dvije čaše koje su se činile kao da

"'"> bi sjeo, dok su oni prolazili, iko slasno piti to svoje vino

tra vidje, trećega mu reče:

i est, gosparu, ali ne bih vam ni ne kušate.«

e, ili od većega napora nego e slasno pio, bijaše probudila ći se reče: »Gospodo, ne bi anog čovjeka: možda je takvo na pristupi Čistiju.

v nesu lijepu klupu i zamoli ihe već požuriše da operu čaše, :ite da ja taj posao obavim, jer >eć ubacujem; i ne nadajte se :o sam opra četiri lijepe i nove ;a dobrog njegova vina brižljivo igove, kojima se učini da bolje-

Šesti dan - Druga novela

ga vina nisu odavno pili; stoga, pohvalivši ga jako, sve dok poklisari tamo ostadoše, gotovo svakog jutra skupa s njima navraćaše na piće gospar Geri.Njima, kad svršiše poslove i moradoše otputovati, gospar Geri pri-redi sjajnu gozbu, na koju pozva mnoge odlične građane, a dade da se pozove i Cisti, koji nipošto ne htjede na nju doći. Tada gospar Geri naredi jednom od svojih slugu da ode po bocu Cistijeva vina i da po pola čaše njega dade svakom gostu za vrijeme prvog jela. Sluga, možda ljut što nijednom nije mogao kušati toga vina, uze veliku bocu.Kad je Cisti ugleda reče: »Sinko, tebe gospar Geri ne šalje k meni.«Pošto mu to sluga više puta potvrdi a ne dobi drugoga odgovora, vrati se gosparu Geriju i tako mu reče; njemu gospar Geri reče: »Vrati se i reci mu da te doista ja šaljem, a ako ti opet tako odgo-vori, upitaj ga komu te šaljem.«Sluga se vrati i reče: »Cisti, zaista me gospar Geri tebi šalje.« Njemu Cisti odgovori: »Zaista, sinko, ne šalje.« »Onda«, reče sluga, »komu me šalje?« Cisti odgovori: »Arnu.«Kad to sluga prenese gosparu Geriju, njemu odmah puče pred očima te reče sluzi: »Daj da vidim kakvu si bocu nosio«; i kad je vidje reče: »Pravo kaže Cisti«; i pošto izgrdi slugu naredi mu da uzme prikladnu bocu.Kad je Cisti vidje reče: »Sad znam da te k meni šalje«, i drage mu je volje napuni.I zatim toga istoga dana, davši da se napuni bačvica slična vina i pomnjivo odnese kući gospara Gerija, ode k njemu i našavši ga reče mu: »Gosparu, ne bih htio da mislite kako me je jutros ona velika boca prestrašila; nego, učinilo mi se da ste zaboravili što sam vam ovih dana svojim vrčićima pokazivao, to jest da ovo vino nije za sluge, pa sam vas jutros htio na to podsjetiti. Sad, jer ne kanim više biti čuvar vašega vina, poslao sam vam ga svega, pa vi odsad radite s njim što vaša je volja.«Gospar Geri se jako obradova Cistijevu daru i zahvali mu se onako kako mu se činilo da dolikuje, i otada ga uvijek držaše vrijednim čovjekom i prijateljem. —

-•'■v;-

Dekameron

Treća novelaGospa Nonna de' Pulci spretnim odgovorom na neslanu šalu

začepi usta firentinskom biskupu.

Kad Pampinea dovrši svoju novelu, pošto svi mnogo pohvališe Ci-stijev odgovor i njegovu velikodušnost, poželje kraljica da zatimLauretta pripovijeda; ona radosna lica ovako poče pričati:— Ljupke gospe, prije Pampinea a sada Filomena1

mnogo istinek š š j k k ^ • l j dk

rekoše o našoj

Šesti dan - Treća novela

bijahu u upotrebi6 i pošto prospava s njegovom ženom, premda to bješe protiv njezine volje, dade. To se poslije posvuda razglasi te taj nevaljali čovjek pretrpi štetu i sramotu; a mudri je biskup hinio da ništa o tom ne zna.Kako su se biskup i maršal mnogo družili, dogodi se da na dan sve-tog Ivana,7 dok su jedan drugom uz bok jahali promatrajući žene na ulici kud se trka vodila, biskup opazi neku mladicu koju nam je ova sadašnja kuga ugrabila kao zrelu ženu, a zvala se gospa Nonna de' Puki,8 rodica gospara Alessa Rinuccija,9 koju ste vjerojatno sve poznavale: bijaše tada bujna i krasna mladica, i vješta na riječi, i smjela, kratko vrijeme prije toga udana u četvrt Porta San Piero,10

pa je biskup pokaza maršalu; a zatim, kad joj se približiše, položivši ruku na rame maršalu reče: »Nonna, što ti se čini o ovome? Misliš li da bi ga osvojila?«Nonni se učini da te riječi pomalo diraju njezino poštenje ili da bi ga mogle okaljati u očima mnoštva koje je tamo stajalo i to čulo; stoga, ne smjerajući na to da tu ljagu spere nego da na udarac udar-cem uzvrati, spremno odgovori: »Gosparu, možda ni on mene ne bi osvojio, ali ja bih zahtijevala pravi novac.« Kad te riječi čuše maršal i biskup jednako se osjetiše pogođenima, prvi zato što je nečasno postupio s unukom biskupova brata, a drugi zato što je otrpio sramotu unuke svoga rođenog brata, pa ne pogledavši jedan drugoga posramljeni i mučaljivi odoše ne rekavši joj ništa više toga dana. Tako dakle, pošto mladica bijaše žacnula, nitko je ne pokudi što je druge u šali žacnula. —

g ljepoti dosjetaka; stoga što se na to ;a što je o dosjetkama kazano želim >jetaka takva da one moraju ugristi , jer kad bi ugrizla kao pas, to ne "o su izvrsno učinile i riječi gospe je da ne valja zamjeriti onom tko aas, ako mu je prije toga bilo kao > zamjeriti da mu se to nije zbilo; kim, a također i gdje se šalimo, m je neki naš prelat šilo za ognji-m novelom pokazati, ip bio gospar Antonio d'Orso,3 ncu neki katalonski plemić po Tiaršal kralja Roberta;5

budući udvarač, dogodi se da mu se svidje jedna koja bijaše veoma * spomenutog biskupa. I pošto ie iz dobre kuće, velik škrtac e mu dati pet stotina zlatnih >ć s njegovom ženom spava; e srebrne popoline koji onda

Dekameron

Četvrta novelaChichibio, kuhar Currada Gianfigliazzija, spretnim

odgovorom spasonosno okrene Curradov gnjev na smijeh i takoizbjegne nevolju kojom mu je Currado prijetio.

Lauretta već bješe umuknula i svi su jako hvalili Nonnu, kad kra-ljica naredi Neifili da nastavi; ona prozbori:— Premda bistar um, ljubazne gospe, često prema prilikama brzo nađe i korisne i lijepe riječi, ipak sreća, koja kadgod pomaže pla-

"o stavlja takve besjede kakvih hladan i ne bi znao pronaći: svojom nove-

1 svaka od vas može i čuti i vidjeti, adanin, velikodušan i sjajan, i stalno ući se sa psima i sokolovima, a da i lavnim djelima. I pošto on jednoga 1 ubi ždrala, primijetivši da je tust i laru koji se zvaše Chichibio3 i bješe »oručivši da ga za večeru ispeče i da ji je bio čudan svat i tako izgledao, IU na oganj da ga pomnjivo ispeče, čena i počela silno mirisati, dogodi i, koja se zvala Brunetta4 i u koju jen, uđe u kuhinju, i osjetivši miris imoli Chichibija da joj dade jedan

svori i reče: »Neću vam ga dati ja,itija.«

i reče: »Vjere mi Božje, ako mi ga

ne daš, nikad od mene nećeš dobiti ono što želiš«, i ukratko oni se posvadiše; na koncu Chichibio, da umiri svoju gospu, otrže jedan ždralov batak i dade joj ga.Kad poslije pred Currada i neke njegove goste iznesoše ždrala bez batka, Currado u čudu dozva Chichibija i upita ga što se dogodilo s drugim ždralovim batkom. Njemu lažljivi Mlečanin hitro odgo-vori: »Gospodaru moj, ždralovi imaju samo jedan batak i jednu nogu.«Srdit Currado tada reče: »Kako, dovraga, imaju samo jedan batak i jednu nogu? Zar nikad nisam vidio ždrala do ovoga?« Chichibio nastavi: »Tako je, gosparu, kako vam ja kažem; i kad god budete htjeli, pokazat ću vam to na živima.« Currado se iz obzira prema gostima koje imaše za trpezom ne htjede s njim prepirati nego reče: »Kad kažeš da ćeš mi to pokazati na živima, što nikada nisam ni vidio ni čuo da postoji, baš hoću sutra ujutro to vidjeti, i bit će mi drago; ali kunem ti se Kristovim tijelom, ako bude drugačije, tako ću te udesiti da ćeš se, na svoju žalost, sve dok budeš živ, sjećati moga imena.« Završivši dakle te večeri s razgovorom, idućega jutra, čim svanu dan, Currado, kojega u snu ne bijaše prošla srdžba, sav još bijesan ustade i naredi da mu privedu konje; i zapovjedivši Chichibiju da zajaše neko kljuse, povede ga prema rijeci, na obali koje su se oduvijek znali zorom viđati ždralovi, veleći: »Odmah ćemo vidjeti tko je sinoć lagao, ti ili ja.«Chichibio je videći da Currada još drži srdžba i da mu valja dokazati svoju laž, ne znajući kako da to učini, jahao za Curradom na smrt prestrašen i da je mogao najradije bi bio pobjegao, ali kako nije mogao, osvrtao se čas naprijed, čas natrag, čas na stranu, i što god je vidio sve mu se činilo da su ždralovi i da stoje na dvije noge.No kad se već rijeci primaknuše, opazi on prije nego itko drugi na njezinoj obali dvanaestak ždralova, a svi stoje na jednoj nozi, kao što to obično čine kad spavaju; stoga ih on smjesta pokaza Curra-du i reče: »Sada dobro možete vidjeti, gosparu, da sam vam sinoć istinu rekao da ždralovi imaju samo jedan batak i jednu nogu, ako pogledate one što tamo stoje.«Currado ih pogleda i reče: »Počekaj samo, pokazat ću ti da imaju dvije«, i približivši im se malo, viknu: »Ho, hol« a ždralovi na taj

Dekameron

povik spustiše drugu nogu i svi nakon nekoliko koraka pobjegoše;tada se Currado okrenu Chichibiju i reče: »Što sada kažeš, lupežu?Ne čini li ti se da imaju dvije?«Chichibio, gotovo premro, ni sam ne znajući odakle mu to dođe,odgovori: »Da, gosparu, ali vi onom sinoćnjem niste viknuli >ho,hol<; jer da ste tako viknuli, on bi bio ispružio i drugi b^tak i drugunogu, kao što su ovi učinili.«Curradu se tako svidje ovaj odgovor, da se sav njegov bijes pretvoriu veselje i smijeh, te reče: »Chichibio, imaš pravo: baš to je trebaloučiniti.«Tako dakle Chichibio svojim spretnim i šaljivim odgovorom izbježenevolju i pomiri se sa svojim gospodarom. —

Peta novelaGospar Forese da Rabatta i meštar Giotto slikar, dolazeći iz

Mugella, rugaju se jedan drugom zbog ružna izgleda. '

Čim Neifile umuknu, pošto se gospama veoma svidio Chichibijev odgovor, Panfilo po kraljičinoj želji progovori: — Predrage gospe, kao što sudbina ponekad najveće blago vrlina skriva pod skromnim zanatima, kako nam je malo prije Pampinea pokazala,2 tako se često događa da pod veoma ružnim ljudskim obličjem priroda taji divne umove. Jasan su dokaz tomu dva naša sugrađanina o kojima vam ukratko kanim kazivati, jer jedan od njih, koji se zvao gospar Forese da Rabatta,3 bijaše niska i neskladna stasa, plosnata lica i spljoštena nosa da bi bio nagrda i za svakoga iz kuće Baronci,4 ali tako vješt zakonima da su ga mnogi umni ljudi smatrali riznicom građanskog prava; a drugi, kojemu bješe ime Giotto,5 bijaše tako neobično darovit, da nije bilo takve stvari u prirodi, majci svega na svijetu i uzročnici trajnog gibanja nebesa,6 koju on ne bi pisaljkom i perom kistom tako sličnu njoj naslikao, da se nije činila samo sličnom nego prije stvarnom, tako te se mnogo puta događa da se ljudsko oko u njegovim djelima vara, misleći da je stvarnost ono što je naslikao. I stoga,7 budući da je vratio sjaj toj umjetnosti koju je mnogo stoljeća pokapala zabluda onih koji su radije slikali da zabave oči neznalica negoli da ugode duhu mudraca, on se s pravom može ubrojiti među najsjajnije zvijezde firentinske slave; i to utoliko više što je, zasluživši je za života, s najvećom skromnošću sveđ odbijao da ga zovu meštrom, premda je drugima u tome učiteljem bio. A taj naslov što ga se odricao toliko je više u njemu blistao, koliko su ga s najvišom žudnjom oni koji su manje od njega znali ili njegovi učenici prisvajali. Ali koliko god

Dekameron

je njegova umjetnost bila veličanstvena, on sam nije ni po stasu, ni po licu, ni u čemu ljepši bio od gospara Foresea. Neko prelazeći na novelu, velim. — Gospar Forese i Giotto imahu posjede u Mugellu,8 pa pošto gospar Forese bijaše obišao svoje imanje, u ljetno doba kad sudovi imaju praznike, i slučajno se vraćao na nekom slabom unajmljenom kljusetu, nađe se s već spomenutim Giottom koji se takođej, pošto bijaše svoje vidio, vraćao u Firencu; on ni po konju ni po opremi ne bijaše ni u čemu bolji od njega, pa kako bijahu stari polako jedan uz drugoga jahahu. I tako ih, kao što to ljeti često biva, iznenadi nagla kiša: pred njom se što su brže mogli skloniše u kuću nekoga težaka koji obojici bijaše prijatelj i znanac. Ali nakon nekog vremena, kako kiša nije davala znaka da kani prestati a oni su htjeli još za dana biti u Firenci, posudivši od težaka dva stara ogrnjača od prosta sukna i dva šešira sva poderana od starosti, jer ničega boljega nije bilo, dadoše se na put.Pošto su tako neko vrijeme išli i dobro pokisli i obilato se zablatiliod mlazova koji štrcaK» ;— ' '-onjskih kopita, što obično ne uvećava 1"-J- ie se malo razgali, te oni nakon

gospar Forese, jašući i slušajući dač, poče ga ogledati i

sprijeda i/~~ " nu sve tako nedostojanstveno i

la sebe prasnu u smijeh i reče: ajno sreo neki stranac koji te lislio da si ti najbolji slikar na

ru, mislim da bi on to pomi-mate abecedu.« pogrešku i uvidje da mu je

Šesta novelaMichele Scalza nekim mladićima dokaže da je loza Baronci

najplemenitija na svijetu i okolici i zaradi večeru.

Smijahu se još gospe lijepu i spretnu Giottovu odgovoru, kadli kraljica Fiammetti naloži da proslijedi; ona ovako poče govoriti: — Mlade gospe, to što Panfilo spomenu Baroncijeve,1 koje možda ne poznajete kao što ih poznaje on, dozva mi u pamćenje novelu u kojoj se pokazuje koliko je staro njihovo plemstvo, ne zastranjujući od našega predmeta; i zato ću vam je rado ispripovijedati. Nije tomu davno kako u našemu gradu življaše mladić po imenu Michele Scalza, koji bijaše najljubazniji i najzabavniji čovjek pod kapom nebeskom i vazda najnovije priče imaše pri ruci; stoga su mladi Firentinci jako voljeli, kad se nalažahu u društvu, da i on bude s njima. Tako se jednoga dana zbi, dok se s nekima od njih nalazio na Montughiju,2 da se među njima potegnu ovakvo pitanje: koja je najplemenitija loza u Firenci i najstarija, te jedni od njih spomenuše Ubertijeve a drugi Lambertijeve,3 i neki ove a neki one, prema tome kakvo je tko mišljenje imao. Kad ih Scalza ču poče se podsmjehivati i reče: »Okanite se, okanite, lude jedne, vi ne znate što govorite: najplemenitija loza i najstarija, ne samo u Firenci nego na cijelom svijetu i okolici, jesu Baron-cijevi, i u tomu se slažu svi mudraci i svatko tko ih poznaje kao što ih poznajem ja; a da ne pomislite na druge, govorim vam o vašim susjedima Baroncijevima kraj crkve Santa Maria Maggiore.«4 Kad mladići, koji su očekivali da će on što drugo reći, čuše ovo stadoše mu se svi rugati i rekoše: »Sto se s nama sprdaš, kao da ne poznajemo Baroncijeve kao što ih i ti poznaješ.« Reče Scalza: »Evanđelja mi, ne sprdam se, nego vam istinu zborim,

pa ako ima koga tko se hoće okladiti o večeru da je dobije tko pobijedi, sa šestoricom drugova po njegovoj želji, ja se drage volje kladim; štoviše, pristajem da presudi onaj koga vi odredite.« Između njih reče jedan, koji se zvao Neri Vannini:5 »Ja sam spre-man da dobijem tu večeru«; i pošto se složiše između sebe da im sudac bude Piero di Fiorentino6 komu su u kući bili i odoše k nje-mu, a svi ostali za njima da vide kako Scalza gubi i da ga zadirkuju, ispričaše mu sve što bješe rečeno.Piero bijaše razborit mladić i prvo sasluša Nerijevo izlaganje, a onda se obrati Scalzi veleći: »A kako ćeš ti dokazati to što tvrdiš?« Scalza reče: »Kako? Dokazat ću to takvim razlogom da nećeš samo ti, nego i onaj koji to niječe, reći da ja istinu zborim. Vi svi dobro znate da je plemstvo to veće što je neka loza starija, i maloprije to su svi ustvrdili: a Baroncijevi su stariji od svake druge loze, pa su zato i najplemenitiji; a kad vam dokažem da su oni najstariji, nedvojbeno ću i okladu dobiti. Valja da znate da je Gospodin Bog stvorio Baroncijeve u doba kad se tek učio slikati, dok su drugiljudi stvoreni kad

^ već znao slikati. A da je istinaoncijeve i druge ljude: dok sviierno skladna lica, lako možeteveoma dugo i usko lice, a dru-i je nos vrlo dugačak, u onogarta i uzgor okrenuta i čeljustie jedno oko veće od drugoga,že od drugoga, kao što znajue tek uče crtati. Stoga se kaoodin Bog stvorio kad se učio;ma tome plemenitiji.«Neri koji se kladio za veče-čuo zabavno Scalzino doka-calza u pravu, i da je dobio:ija loza i najstarija od svijucijelom svijetu i okolici.iti ružnoću gospara Foresea:e Baronci. —

Sedma novelaGospu Filippu zateče muž s ljubavnikom, pa kad je uvedu

pred sud, ona se spretnim i ljupkim odgovorom opravda a njihnavede da zakon izmijene.

Fiammetta umuknu, i svi se još smijahu neobičnu dokazu kojim Scalza uzvisi plemstvo Baroncijevlh iznad sviju drugih, kad kraljica zapovjedi Filostratu da kazuje; i on poče govoriti: — Vrle gospe, lijepo je kad čovjek umije u svakoj prilici dobro besjediti, ali smatram da je još ljepše kad se to zna učiniti ondje gdje to potreba iziskuje; to je tako spretno znala učiniti neka plemenita gospa o kojoj vam kanim kazivati, da je ne samo razveselila i nasmijala svoje slušatelje, nego je i sebe spasila iz zamke sramotne smrti, kao što ćete čuti.U gradu Pratu1 postojao je zakon, koliko strog toliko zaista i po-kudan, koji je bez razlike naređivao da se jednako spali svaka žena koju muž zatekne s ljubavnikom u preljubu, kao ona koja se za novac zarekne s kojim god muškarcem. I dok je taj zakon bio na snazi, dogodi se da neku plemenitu i lijepu gospu i zaljubljeniju i od jedne druge, koja se zvala gospa Filippa, zateče jedne noći u vlastitoj sobi Rinaldo de' Pugliesi,2 njezin muž, u naručju Lazza-rina de' Guazzagliotrija,3 mladog i lijepog plemića iz istoga grada, kojega ona ljubljaše kao samu sebe. Videći to Rinaldo rasrdi se jako te se jedva suspregnu da onoga časa ne jurne na njih i da ih ne ubije: i da se nije sam za se bojao u bijesu bi to zacijelo bio učinio. Odustade dakle od ovoga, ali ne mogaše od toga da od pratskoga zakona zahtijeva ono što njemu nije bilo dopušteno, to jest smrt svoje žene. I stoga, budući da kao dokaz ženine krivnje imaše prikladno svje-

■jt.

Dekameron Šesti dan - SeđiiVa

Dekameron Šesti dan - Sedma novela

dočanstvo, čim osvanu dan, ne razmišljajući mnogo optuži ženu idade je privesti k sudu. Gospa, koja je bila veoma hrabra, kao štosu sveđ hrabre one koje su odista zaljubljene, premda su je mnogiprijatelji i rođaci od toga odvraćali, odluči da izađe pred sud i daradije priznavši istinu junački umre nego da kukavički pobjegavšiu ogluši živi u izgnanstvu i tako se pokaže nedostojnom,ljubavnikakao što je bio onaj u čijem je naručju bila provela prošlu noć. I uvelikoj pratnji muškaraca i žena, koji su je svi nagovarali da zanije-če, došavši pred suca, mirna lica i čvrsta glasa zatraži od njega daje.ispita. Promatrajući je i videći je onako lijepu i veoma pohvalnaponašanja i, kao što su njezine riječi dokazivale, vrla duha, sudacse na nju smili i poboja se da ona ne prizna ono zbog čega bi je on,ako želi sačuvati svoju službu, morao na smrt osuditi.Ali ipak, ne mogavši izbjeći da je pita o onome zbog čega su je teretili, reče joj: »Gospo, kao što vidite, ovdje je Rinaldo vaš muž kojivas optužuje rekavši da ""- <e zatekao s nekih drugim muškarcemu nrel"-1- 'a vas j&) prema jednom ovdašnjem

m tako da vas osudim na smrt; noh ne priznate, pa zato dobro paziteje li istina ono zbog čega vas vaš

'kim glasom odgovori: »Gosparu,^J i da me je prošle noći zarekao u

m, zbog prave i savršene ljubavi^o puta bila, i to nikada ne bihda je vama znano, zakoni valjaeni s privolom onih na koje se

n kažnjava samo nevoljne žene,i mogle mnogima udovoljiti; aa, kad je bio ustanovljen, nijeijednu nisu ni pitali: stoga se

v vi ako želite, osudivši mojeteljem, na volju vam; ali prijela mi učinite malu milost, toi se svaki put i koliko god jeni svojim tijelom podala ili

^_ .auac upita spremno odgovori da

je bez dvojbe njegova žena, kad god je to zaiskao, udovoljila svim njegovim željama.»Dakle«, nastavi spremno gospa, »pitam vas, gosparu suce, ako je on vazda od mene dobio ono što mu je bilo potrebno i drago, što mi je valjalo ili mi valja činiti s onim što njemu pretekne? Treba li da to bacim psima? Nije li bolje da to ponudim plemenitu čovjeku koji me ljubi više nego sama sebe, nego da pustim da propadne ili da se pokvari?«Bijahu se tu na ispitivanje takve i toliko glasovite gospe slegli goto-vo svi građani Prata, pa kad čuše njezino tako ljupko pitanje odmah se od srca nasmijaše i svi u jedan glas povikaše da gospa ima pravo i da dobro kaže; i prije nego što se odatle raziđoše, u suglasnosti sa sucem izmijeniše taj okrutni zakon i ostaviše ga da se odnosi samo na one žene koje za novac iznevjere svoje muževe. Stoga Rinaldo ostavši sav smeten od tako bezumna zahtjeva izađe iz sudnice; a gospa se vesela i slobodna, kao da je s lomače uskrsnula, vrati slavno svomu domu. —

DekameronŠesti dan - Osma novela

'•■■#■

Osma novelai da se ne gleda u zrcalo ako joj je, "sko gledati nemile ljude.

isprva s malo stida žacnu srca gospa '. koja im osu obraze bješe očit znak iući jedna drugu, jedva se suzdrža-: slušale. Ali pošto je on okonča, i joj da nastavi; a ona, kao da se iz

te bješe neka misao zadugo odvela našu kraljicu obavit ću to mnogo ložda bila učinila da sam u duhu glupoj zabludi neke mladice, koju ■raviti njezin stric, da je ona imala

sco da Celatico,1 imaše sinovicuida bijaše lijepa stasa i lica, ali nesć mnogo puta vidjesmo, tolikoa da joj bijaše ušlo u krv kuditi i, ne obzirući se nimalo na sebe,ja i hirovitija nego ijedna druga,

, . j - ~ .uoiđ mje moglo učiniti po volji; i toliko je, osim svega ovoga, bila ohola da bi to bilo previše sve da je bila kći francuskoga kralja.31 kada je išla ulicom toliko joj je jako zaudaralo na dronjke, da je samo prćila nos, kao da joj smrdi svatko koga bi vidjela ili susrela.Sad, da ne nabrajamo sve njene zazorne i neugodne navade, zbi se jednoga dana da ona, kad se vratila kući gdje bijaše i Fresco, sva

obješena sjede pored njega i samo uzdisaše; stoga Fresco upitavši je reče: »Cesca, kako to da si se, danas kad je blagdan, tako rano vratila kući?«Ona mu prenemažući se sva odgovori: »Doista sam se rano vratila, jer mislim da u ovom gradu nikad nisu ni muškarci ni žene bili toliko neugodni i nesnosni koliko su danas, i ne prođe ulicom nije-dan koji mi nije mrzak kao zla sreća; i vjerujem da nema na svijetu žene kojoj je nemilije gledati odvratne ljude negoli meni, pa da ih ne gledam vratila sam se tako rano kući.«Njoj Fresco, kojemu su se jako gadile grozne navade njegove sino-vice, reče: »Kćeri moja, ako su ti tako mrski nemili ljudi kao što kažeš, želiš li zadovoljno živjeti nemoj se nikad u zrcalo pogledati.«Ali ona, praznija nego tikva, a mišljaše da je po mudrosti premac Salomonu,4 razumjede smisao Frescove dosjetke kao što bi ga ovca razumjela, pa čak reče da će se gledati u zrcalo kao i druge. I tako ostade glupa i glupa je još i danas. —

Dekameron Šesti dan - Deveta novela

Deveta novelaGuido Cavalcanti dosjetkom otmjeno rekne uvredu nekim

firentinskim vitezovima koji su mu dosađivali.

Čuvši kraljica da se Emiliia riješila svoje novele i da je samo njojostalo da «-—"" a koji je imao povlasticu da zadnji

, danas uzele iz usta više od dvije ti, ipak mi je još jedna preostala "na takvu dosjetku, da se ovdje ripovjedila.

-> m gradu nekoć vladali veomanijedan do danas nije sačuvao,

vom zavladala u gradu i sve ih kav da su se po pojedinim fi-:e četvrti

i sastavljali nevelike de koji su lako mogli snositi i tako svi po

redu priređiva-Iružbi; i na nju su često po-»kli, i k tome neke građane, i oblačili jednaku

odjeću, i om a katkada priređivali i vama ili kad bi veseo

glas o

Brunelleschija,3 u koju su Uli da privuku Guida, sina -v. u>ez razloga: jer on ne bijaše ^^jui mislilaca na svijetu i izvrstan poznavatelj na-lne niozofije5 (za što je družba malo marila), nego i veoma veseo,

i uljudan, i ljeporječiv čovjek, te sve ono što htjede činiti i što priliči plemiću znaše bolje od drugih činiti; a uz to je bio veoma bogat i umio je čim ti srce želi počastiti onoga koga je u duši držao toga vrijednim. No gosparu Bettu nikako nije polazilo za rukom da ga pridobije, te su on i njegovi drugovi mislili da je to bivalo stoga što je Guido od velika razmišljanja zaboravljao na ljude; i budući da je pomalo nagi-njao epikurejskim nazorima,6 u prostom se puku govorilo da on toliko razmišlja samo zato da istraži može li se iznaći da nema Boga. A jednoga dana, pošto Guido pođe od crkve Orto San Michele i šetalištem degli Adimari stiže do crkve San Giovanni,7 kao što je tuda često prolazio, a velike mramorne grobnice,8 koje su danas u crkvi Santa Reparata,9 i mnoge druge bijahu oko crkve San Giovanni, i on se nađe između porfirnih stupova10 koji su tamo i tih grobnica i gradskih vrata San Giovanni11 koja bijahu zatvorena, dogodi se da gospar Betto dojaha sa svojim društvom od trga Santa Reparata, i ugledavši oni Guida među onim grobovima rekoše: »Hajde da mu malo dosađujemo«; i podbodavši konje, kao da će ga u šali napasti, prije nego što on to opazi navališe na nj i ovako mu počeše govoriti: »Guido, ti se kloniš naše družbe; ali gledaj, kad budeš iznašao da nema Boga, što ćeš raditi?« Njima Guido videći da su ga opkolili spremno reče: »Gospodo, vi mi u svojoj kući možete reći što god vas je volja«; i oduprijevši se o jednu od onih grobnica, koje bijahu visoke, jer bješe veoma hitar, poskoči i prebaci se na drugu stranu, i riješivši se njih ode. Svi oni ostadoše gledajući jedan drugoga, i počeše govoriti da je lud i da ono što je odgovorio ne znači ništa, budući da je mjesto gdje su stajali jednako pripadalo njima kao i svim drugim građanima, a ni Guidu ništa manje nego ijednom od njih. Njima gospar Betto okrenuvši se reče: »Ludi ste vi kad ga niste razumjeli: on nam je otmjeno i s malo riječi izrekao najveću uvredu na svijetu, jer razmotrite li dobro, ove grobnice su kuće mrtvaca, jer se u njih pokapaju i u njima borave mrtvaci; a on kaže da su one naše kuće, da nam pokaže kako smo mi i svi drugi neuki i neobrazovani ljudi, u usporedbi s njim i s ostalim učenim ljudima, gori od mrtvaca, i prema tome, kad smo ovdje, mi smo u svojoj kući.« Tada dojedan shvati ono

što je Guido htio reći i posrami se, te mu nikad više ne dosađivahu, a gospara Betta otada su cijenili kao dovitljiva i umna viteza. —

Dekameron Šesti dan - Deseta rtćvela

Deseta novelaFra Cipolla obeća nekim seljacima da će im pokazati peroanđela Gabrijela; ks*A ' n o pera u škrinjici nađe ugljen

reče. »'♦■- ' jemu se pekao sveti Lovro.'

vjedi svoju novelu, spozna Dio-oga ne čekajući posebne sveča-valili umnu Guidovu dosjetku2

\ lasticu da mogu o onom što■ ne kanim udaljavati od pre-

tvorile; nego, slijedeći vaše ci redovnik svetog Antuna3 o

ruglu što mu ga dva mla-) biti krivo što ću ja, da bih egnuti s

pripovijedanjem, ini neba.4

'ić u dolini Else,6 nedale-?koć u njemu plemeniti

da je tu nalazio dobruine jedanput da skuplja

i od redovnika svetog no rado vidjeli kolikozboa jer u tom kraju rasteluk <1 .^iii.° bijaše taj fra Cipolla čovjekniska\ __^oc i vedra lica i najveći veseljak na svijetu: aosim toga, premda bijaše neuk, jako vrstan i vješt na jeziku, te bi ga svatko tko ga nije poznavao ocijenio ne samo kao velika govornika nego bi upravo rekao da je to sam Tulije možda Kvintilijan;9 a goto-

vo svima u tom kraju bijaše kum, ili prijatelj, ili dobrohotnik. Po svojoj navadi stiže on jednom tamo u mjesecu kolovozu; pa neke nedjelje ujutro, kad se svi dobri ljudi i žene iz okolnih sela skupiše na misu u župnoj crkvi, u zgodan čas stupi pred njih i reče: »Gospodo i gospe, kao što znate, u vas je navada da svake godine pošaljete siromasima baruna10 svetog Antuna11 od svoje pšenice i drugoga žita, tko manje tko više, prema svojim mogućnostima i pobožnosti, da bi vam blaženi sveti Antun čuvao volove, i magarce, i prasce, i ovce vaše; a osim toga još običavate, osobito oni koji su upisani u našu bratovštinu, plaćati ono malo u novcu što se jedanput svake godine plaća. Mene je moj starješina, to jest gospar opat, poslao da to pokupim; i stoga, s blagoslovom Božjim, poslije devete ure,12 kada čujete da zvona zazvone, dođite amo pred crkvu gdje ću vam po običaju održati propovijed, pa ćete cjelivati križ; i povrh toga, jer znam da svi veoma častite baruna svetog Antuna, kao posebnu milost pokazat ću vam presvete i krasne moći, koje sam nekoć sam donio iz Svete zemlje onkraj mora, a one su vam jedno pero anđela Gabrijela, koje mu je palo u odaji Djevice Ma -rije kada joj je došao navijestiti u Nazaret.«131 rekavši to umuknu i vrati se k misi.Dok je fra Cipolla tako govorio, bijahu među mnoštvom u crkvi dva vrlo prepredena mladića, od kojih se jedan zvao Giovanni del Bragoniera, a drugi Biagio Pizzini,14 te pošto se malo između sebe nasmijaše fra Cipollinim svetim moćima, premda su mu bili vrli prijatelji i s njim se družili dogovoriše se kako da ga s time perom nasamare. I doznavši da će fra Cipolla toga jutra objedovati gore u gradu15 kod nekoga svoga prijatelja, čim čuše da je za stolom siđoše niz cestu i odoše u svratiste gdje fra Cipolla bješe odsjeo, s namjerom da Biagio razgovorom pozabavi fra Cipollina momka, a da Giovanni dotle među fratrovim stvarima potraži to pero, kakvo god ono bilo, i da mu ga ukrade, da vide što će o tom poslije on narodu reći.Imaše fra Cipolla slugu, kojega su jedni zvali Guccio Kit, drugi Guccio Prljavko, netko mu je pak govorio Guccio Prase;16 a bijaše tako nevaljao, te nije istina da Lippo Topo17 ikada ijednoga takvog naslika. Često se fra Cipolla znao u svom društvu šaliti na njegov

pai

račun i govoriti: »Moj sluga ima devet takvih mana, da bi i samo jedna od njih da je bila u Salomona, ili u Aristotela, ili u Seneke18

Dekameron

imala snagu da potamni svu njihovu krepost, svu njihovu mudrost,svu njihovu svetost. Zamislite, dakle, kakav je to čovjek kad unjemu nema ni truna kreposti, ni mudrosti, ni svetosti, a ima ihdevet«; i kad bi ga koji put upitali kojih je to devet mana, on bi,jer od njih bijaše sastavio pjesmicu, odgovarao: »Reći ću vam ih:on je traljav, kaljav i lajav; prijevaran, neharan i nemaran; lažljiv,nepažljiv i zaboravljiv; a da i ne spominjem kako on uz to ima idrugih sitnih poroka o kojima je bolje šutjeti. A što je kod njega"najsmješnije od svega, u koje god mjesto dođemo, hoće da se ženi19 i da uzme kućicu u najam; i još umišlja da je s onom bujnom, icrnom, i masnom bradom tako krasan i umiljat da se sve žene kojega vide u niza''1'1"1' ra pustiš, letio bi za svakom dok nebi ie';1 "" ike mi je pomoći, jer se nikada ne

10 saopćiti, a da i on ne čuje svoj tako se silno straši da neću znati = i niječe, kako već sam prosudi

-_ i, fra Cipolla naredio da budno' ao, a posebno njegove bisage,

"jucciu Prljavku draže je bilo i grani, osobito kad bi tamo e da

ima jedna u krčmarevoj ivije dojke kao dvije košare k tome sva znojna, čađava i sobu i sve njegove stvari strvinu, tako se

on sjuri^ nj ište te se s djevojkom,

eče joj da je plemić po ičunajući one koje ima 'e, i da umije i razumi-I bez obzira na

svoju bi začinila i kotao u .f.diu zobunac što se oko vrata

i pod\ -^oja i resio s više mrlja i šara nego ikakveratarsR .^e tkanine, i na svoje raspale postole i rasparanebječve, Jcaza joj, kao da je velmoža Ciastiglione,23 da će je zaodjeti i svačim ukrasiti i spasiti je od bijede i služenja tuđim ljudima i d će joj bez stanja i imanja vratiti nadu u bolju budućnost i još mno-

go toga; ali premda je veoma ljubazno govorio, sve to ode u vjetar i izjalovi se kao i većina njegovih pothvata.Nađoše dakle ona dva mladića Guccia Prase zabavljena oko Nute; i zadovoljni time, jer im pola truda bješe ušteđeno, bez ičije sme-tnje uđoše u fra Cipollinu sobu koju nađoše otvorenu, i prvo što im dok su tražili pade pod ruku bijahu bisage u kojima se nalazilo pero; i otvorivši ih nađoše u velikom svitku svile dobro omotanu neku škrinjicu i otvorivši je nađoše u njoj pero iz papigina repa, i pomisliše da to mora biti ono pero koje on bijaše obećao pokazati pučanima Certalda. I on ih je doista u ono vrijeme lako mogao u to uvjeriti, jer još se ne bijahu one raskoši iz Misira,24 osim u nezna-tnoj količini, prenijele u Toskanu, kao što su se poslije u golerhom obilju prenijele na propast cijele Italije; pa ako su gdjegdje nešto od toga i poznavali, čeljadi onoga kraja bijaše to gotovo posve ne-poznato; štoviše, još je u onom kraju vladalo priprosto starinsko poštenje, te ne samo što papige nisu vidjeli, nego velika većina njih nikada nije bila ni čula za nju. Zadovoljni dakle mladići što su našli pero uzeše ga i, da škrinjica ne ostane prazna, videći hrpu ugljena u kutu sobe napuniše škrinjicu njime; i pošto škrinjicu zatvoriše i sve dovedoše u red kakav bjehu našli, neopaženi veselo odoše s perom i stadoše čekati što će fra Cipolla reći kad ugljen nađe mjesto pera.Priprosti ljudi i žene što se u crkvi nađoše, čuvši da će poslije devete ure25 vidjeti pero anđela Gabrijela, kad se reče misa, vratiše se kući; i rekavši to susjed susjedu i jedna kuma drugoj, čim dojedna duša objedova, toliki ljudi i tolike žene nagrnuše u mjesto, da jedva tamo stadoše, čekajući željno da vide to pero. Pošto fra Cipolla do-bro objedova i malo prodrijema, ustade malo poslije devete ure, i kad sazna da se skupilo veliko mnoštvo seljaka da vidi pero, poruči Gucciu Prljavku neka sa zvoncima dođe gore i donese njegove bi-sage. Ovaj se jedva otrže od kuhinje i Nute, i sa zaiskanim stvarima jedva gore pođe: stigavši onamo sav zadihan, jer mu se tijelo bijaše nadulo od puste vode što ju je pio, po fra Cipollinoj zapovijedi ode pred crkvena vrata i snažno zvoncima zaciliknu. Pošto se sav svijet tamo sjati, fra Cipolla, ne provjerivši je li mu tko što dirao, započe propovijed i s mnogo riječi okretaše vodu na svoj mlin; a kad dođe čas da pokaže pero anđela Gabrijela, prije svega veoma svečano umoli ispovijed, naredi da se užegu dvije debele

f

kuk\ Altoi

Dekameron :- ! ' ! : '

voštanice i pomnjivo odmatajući svilu, pošto prvo skide kukuljicu, iz nje škrinjicu izvuče. I pošto najprije izreče neke molitvice, i hva-le, i zagovore anđelu Gabrijelu i njegovim svetim moćima, škrinji-cu otvori. Kad vidje da je puna ugljena, ne posumnja da mu je to učinio Guccio Kit, jer je znao da nije sposoban za to, niti ga prokle što je slabo pazio da mu tko drugi to ne učini, nego sama sebe tiho opsova što je njemu povjerio svoje stvari na čuvanje, znajući ga što

čini onako nemaran, neh^an, lažljiv i nepažljiv. Ali on svejedno, nei ruke k nebu i zavapi tako da ga svi jeka tvojoj svemogućnosti!« rati se narodu i reče: »Gospodo i još bijah vrlo mlad moj starješina e javlja sunce,26 i bješe mi povje-žim Porcellanske povlastice27 sve nda ništa ne stoji da im se uda-ego nama. Krenuvši zbog toga *oh preko Grčkog naselja,29 pa >30 i kroz Baldaccu,31 stigoh u u, nakon kratka vremena sti-'Ominjem sve te zemlje koje svetoga Jurja,34 u zemlji Va-oučene moćnim narodima; vađoh mnoge naše fratre i qu izbjegavahu oskudicu, i vidjeli svoj probitak, te novac;35 i tada prijeđoh u drvenoj obući po br-\;37 i malo dalje naiđoh i mješinama;39 od njih - »ode nizbrdo teku. I ukratko,

tolik\ ._ vam dospjeh do bajoslovne Indije, gdjevam a ^ ruhom koje nosim da vidjeh kako lete perjanici,40

što će teško vjerovati onaj tko ih nije vidio; ali neka mi u tom ne da lagati Maso del Saggio,41 koga sam tamo našao kao velikog trgovca kako krčka orahe i prodaje ljuske na malo. Ali ne mogavši naći ono što sam bio pošao tražiti, jer se odande dalje putuje morem, vratih se42 i na povratku prispjeh u one svete zemlje, gdje vam u zimsko doba godine vruć kruh stoji četiri dinara, a studen je zabadava. I

Šesti dan - Deseta novela

ondje nađoh prečasnog oca gospara Izvolime Nekleti,43 vrlo pošto-vanog jeruzalemskog patrijarha. Iz poštovanja prema ruhu baruna svetog Antuna, koje svagda nosim, htjede on da vidim sve svete moći koje je kod sebe imao; a bilo ih je toliko da im ne bili, kad bih vam ih htio sve nabrojiti, ni za nekoliko milja na kraj stigao, ali da se ne žalostite, ipak ću vam neke od njih44 reći. Ponajprije mi on pokaza prst Duha svetoga, zdrav i čitav kakav je oduvijek bio, pa čuperak kose onoga serafima45 koji se ukazao svetom Franji, pa jedan kerubinski46 nokat, pa jedno od rebara Verbum-caro-lako-mu-jesti,47 pa ruho svete katoličke Vjere, pa nekoliko zraka one zvijezde što se ukaza trima Mudracima s Istoka,48 pa sudić znoja svetoga Mihajla kad se sa sotonom borio,49 pa čeljust Smrti svetog Lazara50 i druge. A zato što sam mu od svoje volje načinio prijepis strana planine Morello51 na pučkom jeziku52 i nekoliko poglavlja Caprezija,53 koje je on već dugo bio tražio, učini me dionikom svojih svetih moći te mi darova jedan zub svetoga Križa i u bočici malo zvuka zvona sa Salomonova hrama i pero anđela Gabrijela, o kojemu sam vam već govorio, i jednu nanulu svetoga Gherarda iz Villamagne54 (koju sam, nema tome dugo, u Firenci darovao njegovu velikom častitelju Gherardu di Bonsi)55 i još mi dade malo ugljena na kojemu se preblaženi mučenik sveti Lovro pekao; i ja sve te stvari amo sa sobom pobožno donesoh, i sve ih imam. Istina je da moj starješina nikada nije dopustio da ih pokazujem, sve dok se nije uvjerio jesu li to one ili nisu; ali sada, kad se po nekim čudesima koja su se po njima zbila i po pismima koja je dobio od patrijarha o tom osvjedočio, dopustio mi je da ih slobodno pokazu-jem; ali ja ih bojeći se da ih ikomu povjerim vazda sa sobom nosim. Živa je istina da pero anđela Gabrijela, da se ne bi oštetilo, nosim u jednoj škrinjici, a ugljen na kojemu se pekao sveti Lovro u dru-goj; a one su tako slične jedna drugoj, da se često zgodi da uzmem jednu mjesto druge, a to mi se i sada dogodilo: i tako sam, misleći da sam amo ponio škrinjicu gdje je bilo pero, donio onu u kojoj je ugljen. Ali ne sudim da je to bila zabluda, dapače siguran sam da je to bila volja Božja i da mi je sam On56 škrinjicu s ugljenom u ruke metnuo, jer se sad baš sjetih da je za dva dana blagdan svetoga Lovre.571 stoga, pošto sam Bog htjede da pokazujući vam ugljen na kojemu se svetac pekao užežem u vašim dušama pobožnost prema njemu, ne dade mi da uzmem pero, kako sam bio namislio, nego

promijenivši^ču.«*-

Dekameron

blagoslovljeni ugljen ugašen sokom onoga presvetog tijela. I zato,djeco moja blagoslovljena, poskidajte kape i skrušeno se približiteovamo da ga vidite. No ponajprije hoću da znate da, koga god dotaknem ovim ugljenom u znaku križa, taj može biti siguran da gacijele te godine neće opeci vatra a da je ne oćuti.«58

I poslije ovakva govora, zapjevavši pohvalnicu svetorn Lpvri otvoriškrinjicu i pokaza im ugljen; i pošto ga glupo mnoštvo neko vrijemes divljenjem smjerno gledaše, u silnoj tisd svi grnuše k fra Cipollii dajući mu obilnije darove nego obično dojedno ga moljaše da ganjime dotakne. Stoga fr" ^ioolla uzevši taj ugljen u ruku poče ponjihovim bijel''- * oo zobuncima, i po prijevjesima žena

\a njih mogli stati, jamčeći da toliko e koliko ga se potroši za pravljenje Tinogo puta bio iskusio, veliku korist bješe prekrižio sve etljivošću nasamari one koji su mariti. Oni su bili na njegovoj ukao iz škripca i kako je izda-■ se smijali da su im se gotovo =, odoše oni k njemu te mu uradili, a zatim mu vratiše ednako valjade kao što mu

'bavila cijelu družbu i svi to njegovu hodočašću i onio; i pošto kraljica ču vladanje, ustavši skide

viji L u pa reče: — Vrijemeje, 1 ■ reme vladati ženama

i VOQ , da na koncu tvojevladaDioneV ^-»ori: — Više ste puta mogle vi-

djeti rrk maljeve, mislim na kraljeve u šahu, negošto sam\ -j^io, ako me budete slušale, kao što pravoga kraljavalja slušati, učinit ću da uživate u onom bez čega zasigurno ni u je-dnom slavlju nema potpunog veselja. Ali okanimo se riječi: vladat ću kako budem znao i umio. I naredivši po ustaljenom običaju da dođe starosta, sve mu po redu zapovjedi što ima raditi dok bu<

i

Šesti dan - Deseta novela

trajalo njegovo vladanje, a zatim reče: — Vrle gospe, ovdje se na raznolike načine toliko raspravljalo o ljudskoj dosjetljivosti i o ra-znim zgodama, da bih, da nije maloprije ovamo došla gospa Licisca i svojim me riječima podsjetila1 na predmet naših budućih sutrašnjih kazivanja, bojim se dugo morao razbijati glavu da pronađem o čemu bismo pripovijedali. Ona, kao što čuste, reče da nema ni-jedne susjede koja je kao djevica pošla za muža i dodade da dobro zna kolikim i kakvim ruglima supruge izvrgavaju svoje muževe. No ostavivši po strani prvi dio njezine tvrdnje, jer je djetinjast,2 držim da bi o drugom dijelu bilo zabavno raspravljati, pa mi je stoga želja, kad nam je već gospa Licisca dala povoda za to, da sutra kazujemo o ruglu kojemu su zbog ljubavi ili zbog izbavljenja žene izvrgle svoje muževe, a da oni to nisu ili pak jesu opazili. Nekim se gospama učinilo da im raspravljanje o takvom predmetu baš ne priliči, te ga moljahu da odustane od rečenoga prijedloga; njima kralj odgovori: — Gospe, dobra mi je znano .što sam naložio, kao što je i vama znano, i od tog naloga nije me moglo odvratiti ono što mi žele pokazati, jer mislim da su vremena takva3 da je, ako se ljudi i žene čuvaju nečasnih djela, o svemu raspravljati dopušteno. Ta zar ne znate da su u ovo pogubno doba suci napustili sudišta? Da su i ljudski i božanski zakoni zagluhli? I da je svakom dana velika sloboda da sačuva svoj život? Stoga ako se u pripovijedanju malo opusti vaša čestitost, ne zato da na djelu krenete nečasnim putem nego da sebe i druge zabavite, ne znam tko bi ikada mogao naći valjana razloga da vas jednoć u budućnosti s toga pokudi. Osim toga, naša je družba od prvoga dana sve do sada bila primjerno časna i, rekao tko što mu drago, meni se čini da se nikakvim činom nije okaljala niti će se s pomoću Božjom okaljati. I onda, tko ne poznaje vašu čestitost? Vjerujem da nju ni strah pred smrću ne bi mogao pokolebati, a nekmoli zabavno pripovijedanje. I pravo da vam kažem, kada bi tko doznao da ste se nećkale kazivati ovakve šale, mogao bi kadgod posumnjati da ste u toru bile grešne, pa da zato niste htjele o tome pripovijedati. Da i ne govorim kakvu biste lijepu čast time iskazali meni, koji sam se svima pokoravao, kad sada, pošto me izabraste svojim kraljem i dadoste mi zakon u ruke, ne biste htjele kazivati o onome što sam naredio. Takve se dakle ostavite sumnje što bolje priliči opakim negoli našim dušama, i neka u dobar čas svaka razmisli da nam što lijepo ispripovjedi.

Dekameron

— Pošto gospe to čuše, rekoše neka bude po njegovoj želji; tada ih kralj pusti slobodne da do večere svatko čini što mu je volja. Bijaše sunce još veoma visoko, jer je pripovijedanje bilo kratko:4

stoga, pošto se Dioneo i ostali mladići pozabaviše igranjem dame, Elissa zovnu ostale gospe u stranu i reče: Otkada smo ovdje, željela sam da vas odvedem u neki kraj koji je vrlo blizu ovftg mjesta i zove se Gospina dolina,5 gdje mislim da još nijedna od vas nije bila, a nije bilo ni prilike da vas tamo povedem do danas, kada je sunce još visoko: i zato, ako vam je po volji poći, nimalo ne sumnjam da ćete biti jako zadovoljne što ste tamo bile.Gospe odgovoriše da su pripravne; i pošto pozvaše jednu od svojihsluškinja, ne rekavši ništa mladićima krenuše, i ne bjehu još prešleni dobru milju kadli stigoše do Gospine doline. U nju uđoše povrlo uskoj stazi kojoj s jedne strane bješe prebistar potočić, te imse ona učini, osobito u to doba dok još bijaše vrućina, toliko lijepai toliko ugodna koliko-' "mo zamisliti može. I kako mi je jednaod njih poslije \&r dno doline bilo je okruglo kao da gaje tko šestarpj^ 4a se vidjelo da nije djelo čovječjihruku nep^ malo više od pola milje, okruže-

'akomu na vrhu vidio se dvoracno

> prema nizini, kao što vidi-1o dna u postepenom redu

sve te padine u prisoju-na, trešanja, smokava

^dalj zemlje. Osojne

\, i drugog zelenog

noglo ući jedinoala, čempresa,

zgodno raz-z granje je

tla, kojei i dru-

je potočić-.režuljka, rušio

jcvarao šum veoma.a da je živo srebro koje

i

oniflovorimještermalo ili:je cijelo bifgim cvijećerI povrh toga,koji se iz jedneu slapovima prekcugodan uhu, i pjene

Šesti dan - Deseta novela

se pod pritiskom usitnjeno raspršuje; i čim je voda stizala dolje u dolinu skupljala se u lijepo korito kojim je veoma brzo tekla do sredine doline i tamo tvorila jezerce kakvo ponekad kao ribnjak grade u svojim vrtovima građani koji za to imaju prilike. I voda je u tom jezeru bila jedva čovjeku do prsiju; a tako bistra da se nazi-ralo dno pokriveno vrlo sitnim šljunkom, i tko ne bi imao drugoga posla, mogao bi da hoće sav prebrojiti; i nije se u vodi vidjelo samo dno kad bi se pogledalo, nego i toliko riba koje su ovamo-onamo plivale, da je to povrh užitka bilo pravo čudo; a i s druge obale obrubljivala ga je tratina koja je oko njega bila to ljepša što je više vlage upijala iz njega. Suvišak vode primao je drugi potočić Jcojim je, izlazeći iz dolinice, tekla prema nižim dijelovima ravni. Ovamo dakle stigoše mlade gospe, i pošto sve razgledaše i nadiviše se mjestu odlučiše da se okupaju, jer žega bijaše velika i jezerce pred njima, a nisu se bojale da bi ih tko mogao vidjeti. I naredivši sluškinji da ostane na puteljku kojim se onamo dolazilo i da pazi da tko ne naiđe te da im to javi, svih sedam se razodjenu i uđe u vodu, koja je njihova prebijela tijela skrivala kao tanko staklo rumenu ružu. I kad se nađoše u jezeru, zbog toga se voda nimalo ne zamuti, te se one dadoše tamo-amo u lov za ribama, koje nisu znale kamo da se skriju, htijući ih golim rukama uhvatiti. I pošto ih uz poduži smijeh i ciku nekoliko uloviše, iziđoše iz vode i odjenuše se; i jer se već dosta bijahu nahvalile ljepote toga kraja, učini im se da je vrije-me da se vrate kući, pa polaganim korakom, raspravljajući mnogo2krasotama toga mjesta, krenuše natrag.3stigavši dosta rano u dvorac, nađoše mladiće kako se još igrajugdje ih bijahu ostavile; Pampinea im u smijehu reče: — Danas smovas ipak prevarile1.— A kako — reče Dioneo — zar vi počinjete prije djelima negoli riječima?7

Reče Pampinea: — Tako je, gospodaru — i nadugo mu i naširoko ispripovjedi odakle dolaze, i kakvo je bilo mjesto, i koliko je odatle udaljeno i što su tamo radile.Kralj, slušajući je kako opisuje ljepotu toga mjesta, poželje da ga vidi i odmah naredi da se iznese večera; i kad svi s užitkom veče-raše, tri mladića sa svojim slugama ostaviše gospe i odoše u onu dolinu, i pošto sve razgledaše, a nijedan od njih dotle ne bijaše tamo bio, zadiviše joj se kao nečem naljepšem na svijetu. I kad

Dekameron

su se okupali i ponovno obukli, jer vrijeme već bijaše poodmaklo, vratiše se kući, gdje nađoše gospe kako kolo vode uz Fiammet-tinu pjesmu, te se s njima, kad svrši kolo, zavezoše u razgovor o Gospinoj dolini, rekavši o njoj mnogu pohvalu. Stoga dozva kralj starostu te mu naredi da narednoga jutra tamo sve pripremi i dade odnijeti nekoliko ležaljki, bude li tko želio o podne spavati ili po-čivati. Poslije toga naredi da donesu svijeće, i vino, i slatkiše, pa kada se malo okrijepiše, zapovjedi da se svi spreme za ples; i pošto Panfilo po njegovoj želji započe ples, kralj se obrati Elissi i ljubazno joj reče: — Lijepa mladice, ti si meni danas svaku čast vijencem iskazala, a ja tebi večeras želim uzvratiti pjesmom; i zato otpjevaj nam jednu koja ti se najviše mili.Elissa mu smiješeći se odgovori da će drage volje zapjevati, pa nje-

žnim glasom oval■ se otresti,

•avesti.

vi/t,'idi;

Šesti dan - Deseta novela

život je mučan moj, a ne znam mrijeti. Ah, mom se jadu smiluj, pa me sveti gdje nemoćna sam stala: u okove ga, gospodaru, smjesti.

Ako li nećeš, tad mi barem skiničvornate spone s nade koja trune.9

To, gospodaru, molim te, učini,da ono staro ufanje mi sune,da ću ko nekad lijepa bit i krune,kad žalost budem gnala,od crvenog i bijelog cvijeća plesti.10

I kad s vrlo tužnim uzdahom Elissa okonča svoju pjesmu,11 premda su se svi čudili takvim riječima nitko se nije mogao dosjetiti da ona ima razloga da tako pjeva. Ali kralj, koji bijaše dobro raspoložen, dade dozvati Tindara i naredi mu da donese svoje diple, pa su uz njihove zvuke po njegovu nalogu nekoliko plesova otplesali; ali jer već dobar dio noći bješe minuo, reče on dojednom da pođe na spavanje.

V -J

i ta da još bol moje

Ko da na vjh nit sluša niti zato mi patnja

Daj

ure,

Dekameron

SVRŠAVA ŠESTI DAN DEKAMERONA I POČINJE SEDMI U KOJEMU SE POD DIONEOVIM VLADANJEM PRIPOVIJE-DA O RUGLU KOJEMU SU ILI ZBOG LJUBAVI ILI ZBOG IZBAVLJENJA ŽENE IZVRGLE SVOJE MUŽEVE, A DA ONI

TO NISU ILI PAK JESU OPAZILI.

Sedmi dan - Uvod

starosta dade razapeti sa strana i vrh uzglavlja šarene tanke zastore, tko je želio mogao je s kraljevim dopuštenjem otpočinuti, a tko ne htjede spavati mogao je po želji birati neku od njihovih uobičajenih zabava. Ali kad već dođe ura da svi ustanu i primaknu se doba da se skupe za pripovijedanje, pošto po kraljevoj želji, nedaleko od onoga mjesta gdje bijahu jeli, razastriješe sagove po travi i posje-daše pokraj jezera, zapovjedi kralj Emiliji da počne; ona veselo se smiješeći ovako prozbori.

Otočne strane neba iščezle, samo još ona 'še u bjelasanju

zore, kadli starosta "■nu u Gospinu

dolinu da tamo sve idredio i

zapovjedio. Ubrzo na-'<?a buka slugu i životinja oko di on da gospe i mladići 7o ne

bjehu ni granule nikad još ne bjehu »a jutra; i pošto «oš više ptica :u. Kad se

■ledaše, ■•anatobiloslatkišim

a zajedno s n;oni začinjali; i šy

pridružiše slatkirnAli kad dođe vrijeme*lovorika i drugog krošnja1

odmah svi posjedaše; itima plivaju po jezeru: to im jdavalo razloga. Ali pošto dođemaknuše stolove, zapjevaše još vese\na više mjesta po maloj dolini postavišeN. jke, oko kojih obzirni

Bijahu već sve zvijezc koju nazivamo Da ustade i s veliko pripremi kakp kon njegov/ tovareni svi

jjnih-j naredi

jlemim ja-i za razgovor

..ge raspremiše iaje. Zatim, kad se

Sedmi dan - Prva novela

i

Prva novelaGianni Lotteringhi čuje po noći kucanje na vratima; probudi

ženu, a ona ga uvjeri da je to utvara; zaklinju je nekommolitvom, i kucanje prestane.

Gospodaru moj, bilo bi mi jako drago da vam se svidjelo narediti

nekome drugome, a ne meni, da prvi počne s tako krasnim pre-dmetom kao što je taj o kojemu nam valja pripovijedati; no kad vam je po volji da ja osokolim sve ostale, rado ću to učiniti. I nastojat ću vam, predrage gospe, kazivati ono što bi vam u budućnosti moglo koristiti, jer

ako se strašite kao ja i osobito utvara (a Bog mi je svjedok da niti znam što je to niti ikad nađoh koga tko bi to znao, premda ih se sve jednako plašimo), budete li pozorno pratile moju novelu, moći ćete naučiti svetu i dobru i veoma valjanu molitvu kojom ćete ih otjerati kad vam se jave. Živio nekoć u Firenci, u ulici svetoga Pankracija,1 neki suknar, po imenu Gianni Lotteringhi,2 čovjek vješt u svom zanatu ali kratke •"pameti, jer su ga zato što se priprosto držao često birali za starje-bratovštine crkve Santa Maria Novella,3 te je morao nadzirati nove duhovne vježbe, a vrlo često je i druge slične službice oba-ijao i time se jako ponosio; a sve ga je to zapadalo stoga što je kao imućan čovjek često znao dobro pogostiti fratre. I zato što su od njega nerijetko izvlačili koji bječve, koji mantiju, koji oplećak, oni su ga učili lijepim molitvama, i dali su mu Očenaš na pučkom jeziku, i pjesmu svetog Aleksija,4 i plač svetoga Bernarda,5 i hvalospjev gospe Matelde,6 i druge slične trice i kučine, koje je on jako cijenio i veoma smjerno ih poštovao za spas svoje duše. Imaše dakle on prekrasnu i ljupku ženu, koja se zvala gospa Tessa, kći Mannuccia dalla Cuculia,7 a bila je veoma mudra i dosjetljiva;

Dekameron Sedmi dan - Prva novela

poznavajući lakovjernost svoga muža, pošto bješe zaljubljena u Fe-deriga di Neri Pegolotti,8 lijepa i kršna mladića, a i on u nju, onasa svojom sluškinjom uredi tako da joj Federigo dođe na razgovorna veoma lijep posjed što ga rečeni Gianni imaše na Camerati,9

gdje ona boravljaše cijelo ljeto; i Gianni je pokatkad tu dolazio davečera i da prenoći, a ujutro se vraćao u svoju radioriieti i katkadasvojoj bratovštini. Federigo, koji je to iznad svega žudio, iskori-stivši zgodu zakazanog dana, u sumrak ode gore i, pošto te večeriGianp- ~° bješe došao, s velikom lagodnošću i silnim užitkom večer/ " - ^ospom; a ona ga dok mu je po noći ležala unajr Ucnieva svoga muža. Ali pošto ni ona

'~;i rjut, kao što bješe prvi,4 Tiše se ovako:

'" Moco

ata/idie tu

som iona oj ii, kojinemaše zbog c^ a gospajako ožalosti, te on i ona v^.^ eše dalaposebno skuhati. A sluškinji naredi LW nese onadva pečena kopuna, i mnogo svježih jaja, i bo«_w ina u vrt,u koji se moglo ući a da se ne prolazi kroz kuću i gdje je katkada znala s Federigom večerati, i reče joj da sve ostavi ispod breskve pokraj tratine. I toliko je bila srdita da se nije ni sjetila sluškinji kazati neka počeka dok Federigo ne dođe i neka mu kaže da je Gianni tu i neka uzme one stvari iz vrta. Stoga, pošto ona i Gianni legoše, a isto tako i sluškinja, ne prođe dugo te stiže Federigo i polako jedanput pokuca na vrata, koja bijahu tako blizu odaje da to Gianni odmah ču, a ču i gospa; ali da ne bi Gianni na nju posu-mnjao, napravi se kao da spava.I domalo Federigo pokuca po drugi put; na to Gianni iznenađen gurnu malo ženu i reče: »Tessa, čuješ li ti što ja čujem? Kao da ne-

I

tko kuca na naša vrata.«Gospa, koja bješe mnogo bolje od njega čula, pričini se kao da se tek probudila pa reče: »Što kažeš, što je?« »Kažem«, reče Gianni, »kao da netko kuca na naša vrata.« Žena reče: »Kuca? Jao, Gianni moj, zar ti ne znaš što je to? To je utvara11 od koje me je ovih noći hvatao takav užasan strah da sam se čim bih je čula pokrivala preko glave i nisam se usuđivala proviriti sve dok se ne bi razdanilo.«Tada reče Gianni: »Hajde, ženo, ne boj se toga, jer maloprije sam izmolio Te lucis i Intemerata12 i još tolike korisne molitve, kad smo legli, a još sam i postelju od jednoga kraja do drugoga prekrižio u ime Oca i Sina i Duha svetoga, pa nam se ne treba bojati, jer nam ona ne može naškoditi svojom moći.«Gospa, da Federigo možda ne bi što drugo posumnjao i da se na nju ne bi naljutio, odluči svakako ustati i obznaniti mu da je Gi-anni tu, pa reče mužu: »Dobro, dobro, moli ti što hoćeš, ali ja se neću ćutjeti ni sigurnom ni spašenom ako je ne zakunemo dok si ti ovdje.«Reče Gianni: »A kako se ona zaklinje?«Reče Gospa: »Ja je znam zakleti, jer me je neki dan kad sam išla u Fiesole na proštenje jedna od onih pustinjakinja koja je, Gianni moj, tako mi Bog pomogao, najveća svetica, videći me tako pre-strašenu naučila svetu i korisnu molitvu i rekla mi da ju je više puta iskušala prije nego što je postala pustinjakinja, i da joj je vazda pomogla. No Bog mi je svjedok da nikad ne bih sama imala srča-nosti da je iskušam; ali sad kad si ti ovdje, ja želim da je zajedno zakunemo.«Gianni reče da mu je to veoma po volji; i ustavši oboje se polako približiše vratima, pred kojima je Federigo, već obuzet sumnjom, čekao; i kad stigoše tamo, reče gospa Gianniju: »Sad ćeš pljunuti, kad ti ja kažem.« Gianni reče: »Dobro.«I gospa poče molitvu i reče: »Utvaro, utvaro, što lutaš po noći, napeta repa ti dođe, napeta repa13 ćeš poći; svrati se u vrt, pod velikom breskvom stoje i slast i mast i sto brabonjaka kokoši moje; poljubi bocu i vrati se domu, ne čini zla meni ni Gianniju momu«, i rekavši tako reče mužu: »Pljuni, Gianni«, i Gianni pijunu. A Federigo koji je pred vratima stajao i to slušao, pošto ga već

minu ljubomora, usprkos svoj svojoj žalosti tako se jako želio na-smijati da je pucao i, dok je Gianni pljuvao, tiho je govorio: »Zube ispljunuo!« Tri puta je tako gospa zaklela utvaru pa se onda vratila s mužem u postelju.Federigo nadajući se da će s njom večerati ne bješe večerao, pa kad dobro razumjede riječi zakletve ode u vrt i pod velikoj^ breskvom nađe dva pečena kopuna, i vino, i jaja i ponese ih kući i u miru večera; a kada se poslije opet sastajao s gospom mnogo se s njom smijao tomu zaklinjanju. Istina je da neki vele kako je gospa dobro bila okrenula magareću lubanju prema Fiesoleu, ali da je neki težak prolazeći kraj vinograda udario po njoj štapom i tako je zavrtio da je ostala okrenuta prema Firenci, pa da je stoga Federigo, vjerujući da je pozvan, bio došao; i da je gospa ovakvu molitvu izrekla: »Utvaro, utvaro, Bog neka ti nrosti. ia ne okrenuh magareće kosti, nego netko drugi,

tišao stara mom godi-Nel-glup je da

v—- selite10 što

Druga novelaPeronellin se muž vrati kući pa ona skrije

svog ljubavnikau bačvu; pošto je muž bješe prodao, ona kaže da ju je ona

prodala čovjeku koji je u nju ušao da pogleda je li cijela:čovjek iskoči van i naredi mužu da je ostruže i da mu je zatim

odnese kući.'

Svi su s velikim smijehom slušali Emilijinu novelu i hvalili molitvu da je valjana i sveta; a kad novela dođe svom svršetku, zapovjedi kralj Filostratu da proslijedi; on poče:— Predrage moje gospe, vas muškarci tolikim ruglima izvrgavaju, a osobito muževi, da biste se, ako se koji put dogodi te neka žena to mužu učini, ne samo morale radovati što se to zbilo, ili što ste to doznale, ili što ste čule da se o nekom govori, nego biste to i vi same morale posvuda razglasiti, neka i muškarci shvate kako ne znaju samo oni varati nego da to i žene sa svoje strane znaju; to vam može samo koristiti, jer se nitko neće lako odlučiti da prevari kad zna da i drugi to njemu može učiniti. Tko onda sumnja u to kako će ono o čemu danas kazujemo biti jak razlog muževima, kad to čuju, da se suzdrže da vas varaju, znajući da i vi možete, samo ako hoćete, njih prevariti? Naumio sam vam dakle kazivati kako je neka mladica, premda bješe niska roda, gotovo u tren oka nasama -rila svoga muža da samu sebe spasi.Nema tomu dugo kako se u Napulju neki siromašak oženi lijepom i ljupkom djevojkom koja se zvala Peronella, 2 te su on sa svojim zidarskim zanatom i ona s predenjem jako skromno zasluživali i živjeli kako su bolje znali i umjeli. No dogodi se da jednoga dana tu Peronellu ugleda neki mladi gizdelin, te mu se ona jako svidje, i on se u nju zaljubi, i toliko ju je na ovaj i na onaj način salijetao,

Dekameron

dok se nije s njom sprijateljio. I da bi se mogli sastajati dogovorišese oni ovako: budući da njezin muž svako jutro rano ustaje da odena posao ili da posla traži, neka mladić kraj kuće pazi kad će onizići; a kako je ulica, koja se zove Avorio,3 jako samotna tamo gdjeona obitava čim muž iziđe, neka on k njoj u kuću ude, i tako sumnogo puta činili. ,->Ali ipak jednoga se jutra dogodi, tek što taj čovjek bješe izišao i Gi-annello Scrignario,4 jer tako se momak zvao, ušao u kuću i sastao se s Peronellom, da se poslije nekog vremena, premda se inače ne običavaše vraćati po cio dan, on vrati kući; i našavši vrata iznutra zaključana zakuca i poslije kucanja reče u sebi: »O Bože, neka ti je navijek hvala i slava što si meni, premda si me siromašnim stvorio, bar za utjehu dao dobru i čestitu mladicu kao ženu! Vidiš li kako je brzo zaključala vrata, čim sam ja izišao, da ne bi tko ušao i do-sađivao joj.«Peronella po načinu kucanja prepozna muža i reče: »Jao, Giannello moj, gotova sam, jer evo muž mi se vratio, Bog ga ubio, a tko zna što to znači, jer se nikada dosad nije vratio u ovo doba; možda te je vidio kad si ušao. Ali za ljubav Božju, bilo što bilo, uđi u onu bačvu što je tamo vidiš, a ja ću mu otvoriti, pa da vidimo što to znači da se jutros tako rano vratio kući.«Giannello hitro uđe u bačvu, a Peronella ode do vrata, otvori mužu i sva mu smrknuta reče: »Kakva je to novost da se jutros tat^" vraćaš kući? Po onom što se vidi čini mi raditi, jer vidim da se vraćaš, činio, od čega li ti

,_, sama ne znam

Sedmi dan - Druga novela

zašto ne nađem ljubavnika kao i druge! Slušaj dobro, mužu, kad bih se htjela na zlo dati, lako bih našla tko bi me htio, jer ima dosta ljubaznih mladića koji me vole i koji me žele, i nudili su mi mnogo novca, ili ako hoću odjeće i nakita, ali mi srce nije dalo da to učinim, jer sam ja kći poštene matere; a ti mi se vraćaš kući kad bi valjalo da radiš!«Muž reče: »Hajde, ženo, ne žalosti se, zaboga! Istina je da sam bio pošao na posao, ali očito je da ti nešto ne znaš, kao što ni ja nisam znao. Danas je blagdan svetog Galeona5 i ne radi se, pa sam se zato u ovo doba vratio kući; ali pobrinuo sam se ipak da imadnemo kruha za dobar mjesec dana, jer sam ovome što ga vidiš sa mnom prodao bačvu, koju znaš da nam je već dugo u kući na smetnju, i daje mi za nju pet srebrnih križara.«6

Tada reče Peronella: »Baš to je moja tuga i nevolja: ti, koji si muško i ideš naokolo pa bi valjalo da znaš takve stvari, prodao si bačvu za pet križara, a ja sam žensko, koje nikad nosa kroz vrata ne pro-moli, pa sam je videći kako nam u kući smeta prodala za sedam nekom čovjeku koji je, baš kad si se ti vratio, ušao u nju da vidi je li cijela.«Kad muž to ču vrlo zadovoljan reče onom koji bješe po nju došao: »Pođi zbogom, prijatelju, jer čuješ da ju je moja žena prodala za sedam, a ti si mi za nju samo pet nudio.« Onaj mu čovjek reče: »Pa neka vam bude u dobar čas!« i ode. A Peronella reče mužu: »No hodi ovamo, kad si već tu, pa ti s njim svrši taj posao.«Giannello, koji bješe naćulio uši da vidi treba li se čega bojati ili braniti, kad ču Peronelline riječi odmah iskoči iz bačve; i kao da ne bješe čuo da se muž vratio stade zvati: »Gdje si, ženo Božja?« Njemu muž, koji je već dolazio, reče: »Evo me, što želiš?« Reče Giannello: »Tko si ti? Zovem onu ženu s kojom sam se pogodio za ovu bačvu.«Reče dobričina: »Recite vi sve meni, jer ja sam njezin muž.« Tada reče Giannello: »Bačva mi se čini da je cijela, ali rekao bih da ste u njoj držali drop, jer se iznutra skorilo nešto tako suho da se ne da noktima kidati, i zato je neću uzeti dok ne bude čista.« Tada reče Peronella: »Ne, zbog toga nećemo razvrgnuti pogodbu; moj će je muž svu očistiti.« A muž reče: »Svakako«, i spustivši alat i svukavši haljetak zatraži da mu se užeže svijeća i doda strugaljka

Dekameron Sedmi dan - Treća novela

pa uđe unutra i stade strugati. A Peronella, kao da bi htjela vidjeti što on radi, provuče glavu kroz dno bačve i ruku sve do ramena, te mu stade govoriti: »Postruži ovdje, i ovdje, i još malo tamo« i »Gledaj, tu je ostalo još mrvičak.«I dok je tako stajala i muža učila i upozoravala, Giannello, koji toga jutra ne bijaše u potpunosti svoju želju ispunio kad banu muž, vi-deći da ne može kako je htio potrudi se da je ispuni kako je mogao; i k njoj primaknuvši se, dok je cijelo dno bačve ona zamarala tije-lom, kako na širnim poljima žestoki i raspaljeni od ljubavi ždrije-pci kobile partske7 opasuju, tako i on udovolji svojoj mladenačkoj žudnji; i ona mu gotovo u isti čas doseže vrhunac kad se sastruga bačva, i on se odmače, i Peronella izvuče glavu iz bačve, i muž iz nje izađe van.Tada Peronella reče Giannellu: Uzmi svijet atelju, i pogledajje li čista kako si želio.« --"Giannello pogleda unutra i re«*' je zadovoljan;i davši mu sedam križa^' 'i. —

Treća novelaFra Rinaldo spava s kumom; muž ga nade u odaji s njom, a

oni ga uvjere da je on zaklinjao gliste u kumčetu.

Filostrato nije znao o partskim kobilama govoriti tako uvijeno da se umne gospe ne bi smijale pretvarajući se da se drugom smiju. Ali kada kralj spozna da je njegova novela okončana naredi Elissi da kazuje; ona poslušno poče:— Mile gospe, Emilijino zaklinjanje utvare dozva mi u sjećanje novelu o nekom drugom zaklinjanju, i premda nije tako lijepa kao što bijaše ona, jer mi nijedna druga o našem predmetu ovog časa ne pada na um, nju ću vam ispripovjediti.Valja da znate da je u Sieni nekoć živio veoma ljubazan mladić i ugledna roda, koji se zvao Rinaldo; i ljubeći nadasve svoju susjedu, vrlo krasnu gospu i ženu nekog bogataša, i nadajući se da bi od nje dobio sve što mu srce želi kad bi samo ugrabio priliku da s njom potajno razgovara, ne videći drugog načina i budući da gospa baš bješe trudna, smisli da joj postane kum, pa sprijateljivši se s nje-zinim mužem reče mu to onako kako mu se najdoličnije činilo, i tako bješe učinjeno. Pošto dakle Rinaldo postade kum gospi Agne-si i tako imade zgodniju izliku da s njom razgovara, osmjelivši se, u prikladan čas joj otkri svoje namjere koje ona mnogo prije bješe prije njegovim očima pročitala; ali malo mu je to pomoglo, iako ga ženi nije bilo mrsko slušati.Nedugo zatim zbi se, tko zna zbog kojega razloga, da Rinaldo po-stade fratar, i kako god mu bješe u samostanu, on u njemu ostade. I premda u to vrijeme, kad je postao fratrom, bijaše kanda zabo-ravio na ljubav koju je ćutio prema svojoj kumi i na neke druge svoje taštine, ipak se u tijeku vremena, ne odbacivši halje, vrati na

Dekameron

pa uđe unutra i stade strugati. A Peronella, kao da bi htjela vidjeti što on radi, provuče glavu kroz dno bačve i ruku sve do ramena, te mu stade govoriti: »Postruži ovdje, i ovdje, i još malo tamo« i »Gledaj, tu je ostalo još mrvičak.«I dok je tako stajala i muža učila i upozoravala, Giannello, koji toga jutra ne bijaše u potpunosti svoju želju ispunio kad banu muž, vi-deći da ne može kako je htio potrudi se da je ispuni kako je mogao; i k njoj primaknuvši se, dok je cijelo dno bačve ona zamarala tije-lom, kako na širnim poljima žestoki i raspaljeni od ljubavi ždrije-pci kobile partske7 opasuju, tako i on udovolji svojoj mladenačkoj žudnji; i ona mu gotovo u isti čas doseže vrhunac kad se sastruga bačva, i on se odmače, i Peronella izvuče glavu iz bačve, i muž iz nje izađe van.Tada Peronella reče Giann^11'-- T * gledajje li čista kal=~

ljan;

Sedmi dan - Treća novela

Treća novelaFra Rinaldo spava s kumom; muž ga nađe u odaji s njom, a oni

ga uvjere da je on zaklinjao gliste u kumčetu.

Filostrato nije znao o partskim kobilama govoriti tako uvijeno da se umne gospe ne bi smijale pretvarajući se da se drugom smiju. Ali kada kralj spozna da je njegova novela okončana naredi Elissi da kazuje; ona poslušno poče:— Mile gospe, Emilijino zaklinjanje utvare dozva mi u sjećanje novelu o nekom drugom zaklinjanju, i premda nije tako lijepa kao što bijaše ona, jer mi nijedna druga o našem predmetu ovog časa ne pada na um, nju ću vam ispripovjediti.Valja da znate da je u Sieni nekoć živio veoma ljubazan mladić i ugledna roda, koji se zvao Rinaldo; i ljubeći nadasve svoju susjedu, vrlo krasnu gospu i ženu nekog bogataša, i nadajući se da bi od nje dobio sve što mu srce želi kad bi samo ugrabio priliku da s njom potajno razgovara, ne videći drugog načina i budući da gospa baš bješe trudna, smisli da joj postane kum, pa sprijateljivši se s nje-zinim mužem reče mu to onako kako mu se najdoličnije činilo, i tako bješe učinjeno. Pošto dakle Rinaldo postade kum gospi Agne-si i tako imade zgodniju izliku da s njom razgovara, osmjelivši se, u prikladan čas joj otkri svoje namjere koje ona mnogo prije bješe prije njegovim očima pročitala; ali malo mu je to pomoglo, iako ga ženi nije bilo mrsko slušati.Nedugo zatim zbi se, tko zna zbog kojega razloga, da Rinaldo po-stade fratar, i kako god mu bješe u samostanu, on u njemu ostade. I premda u to vrijeme, kad je postao fratrom, bijaše kanda zabo-ravio na ljubav koju je ćutio prema svojoj kumi i na neke druge svoje taštine, ipak se u tijeku vremena, ne odbacivši halje, vrati na

.?-:

>1

Dekameron

staro te poče uživati u tome da se resi, i da se lijepo odijeva, i da u svemu bude gizdav i kićen, i da sklada kancone, i sonete, i balade, i da pjeva, i da bude sav prepun takvih i sličnih stvari. Ali što ja to velim o našem fra Rinaldu o kojemu govorimo? Tko od njih tako ne radi? Ah, pokvarena li svijeta! Njih nije sram da se pokazuju tusti, da se pokazuju rumeni u licu, da se pokazuju fino odjeveni i u svemu okićeni, i da ne idu kao golubovi nego da se kao kočoperni kokoti prse i dižu krestu; a što je najgore (pustimo to što su im ćelije prepune lončića nabijenih mastima i melemima, . kutija s različitim slatkišima, bočica i sklenica punih mirisnih vodica i ulja, bocuna nalivenih do vrha malvazijom i grčkim i drugim dragocjenim vinima, tako da ne sliče na fratarske ćelije nego prije na ljekarnu ili na trgovinu mirisima, kad se pogledaju) oni se ne srame što drugi znaju da su kostobolni, i misle da nitko ne zna

j ne / * * ' • -J —:—.«„<-„ ; ,,mior*>n<=> hrane.

i ti US

sp sk m bi: če pl Pi se hi

stav_________ije s više upornosti negoli prije salijetao MJAU UL UUUYV«JU««,^--------------------------------------------------------------------------------------1željama.Kad dobra gospa vidje kako je jako opsjeda, a možda joj se fra Rinaldo i ljepšim učini nego jest, pošto jednoga dana on jako na-valjivaše, posluži se onim čime i sve žene kad žele popustiti u tom što se od njih ište, pa reče: »Hej, fra Rinaldo, zar i fratri rade takve stvari?«Fra Rinaldo joj odogovori: »Gospo, kad god na sebi nemam ove halje, a vrlo lako je svlačim, vidjet ćete da sam muško kao i svaki drugi, a ne fratar.«

Gospa razvuče usta na smijeh i reče: »Jao meni jadnici! Ta vi ste mi kum, pa kako onda da to učinimo? Bilo bi to preveliko zlo, a mnogo sam puta čula da je to i preveliki grijeh2; a jamačno kad ne bi bilo tako, učinila bih ono što želite.«Njoj fra Rinaldo reče: »Baš ste ludi ako zbog toga propustite prili-ku. Ne velim da to nije grijeh, ali Bog oprašta i veće onome tko se pokaje. Nego kažite mi: tko je vašemu sinu veći rod, ili ja koji sam ga na krstu držao, ili vaš muž koji ga je začeo?« Gospa odgovori: »Veći mu je rod moj muž.« »Pravo velite«, reče fratar, »a zar vaš muž ne spava s vama?« »Spava«, odvrati gospa.»Onda«, reče fratar, »i ja, koji sam manji rod vašem sinu negoli vaš muž, mogu s vama spavati kao i vaš muž.«Gospa, koja nije poznavala logike i koju je malo trebalo pogurnuti, ili je povjerovala ili se samo pretvarala kako vjeruje da fratar govori istinu, pa reče: »Tko bi umio odgovoriti na vaše mudre riječi?« I zatim se usprkos kumstvu pokori i ugodi njegovim željama. I ne započeše to da bude samo jedanput, nego se lagodno pod plaštem kumstva, jer je sumnja bila manja, mnogo i mnogo puta sastadoše. Ali se jedanput dogodi, kad fra Rinaldo dođe gospinoj kući i tu ne nađe nikoga drugoga osim gospine sluškinjice, vrlo lijepe i ljupke, s kojom posla svoga druga u golubinjak pod krovom neka je uči očenaš, da on i gospa, koja je za ruku vodila sinčića, uđoše u odaju i zatvorivši se unutra sjedoše na divan koji tamo bijaše i počeše se milovati. I dok se tako zabavljahu, po nevolji vrati se kum i, pošto ga nitko ne ču, dođe na vrata odaje, i zakuca, i zovnu ženu. Oćutjevši to, gospa Agnesa reče: »Gotova sam, evo mi muža! Sad će mu biti jasan uzrok našega prijateljstva.« Fra Rinaldo bijaše svučen, to jest bez mantije i bez oplećka, u samoj košulji; čuvši to reče: »Istinu velite: da sam bar odjeven, nešto bismo smislili; ali ako mu otvorite i on me nađe ovako, nećemo se moći ničim opravdati.«Tada gospi naglo sinu misao, pa reče: »Obucite se brzo, a kad se obučete uzmite u naručaj svoje kumče i slušajte dobro što ću mu reći, tako da se poslije vaše riječi slažu s mojima, a sve drugo pre-pustite meni.«Ne bješe još dobričina ni prestao kucati, kad mu žena odgovori: »Evo me odmah«, i ustavši, smjerna lica ode do vrata odaje, i otvo-

I

Dckamcron

ri ih i reče: »Mužu moj, pravo da ti kažem, naš kum fra Rinaldo došao je kao da ga je sam Bog poslao; jer zacijelo, da nije došao, danas bismo izgubili svoga sina.«Kad onaj vol božji to ču sav problijedi od straha i reče: »Kako?«»O mužu moj«, reče gospa, »maloprije iznebuha se obeznanio, tesam mislila da je umro, a nisam znala ni što da kažem ni j>to da učinim, da u taj čas ne ude naš kum fra Rinaldo i uzevši ga u naručajne reče: >Kumo, to on u tijelu ima gliste koje mu se skupljaju okosrca i lako bi ga ubile; ali ne bojte se, jer ja ću ih zakleti da će svepocrkati, te prije nego što odavde pođem, vaš sin će biti zdravijinego ikada prije.< I kako je valjalo da ti izmoliš neke molitve, asluškinja te nije mogla naći, posla on svoga druga »"-1- aše kućeda se moli, a on i ja ovamo uđo«^- T" Ijetetovamajka smije biti —■ - ao mi se

- ■—''' amo dasasvim

; , u takouzda-

Sedmi dan - Treća novela

nicu, čuvši kako pobožni kum zove pred ženinom sobom polako se prikuči tamo odakle je mogao vidjeti i čuti što se dolje zbiva pa videći da je sve krenulo dobrim putem siđe i ušavši u odaju reče: »Fra Rinaldo, one četiri molitve koje ste mi naredili, sve sam ih izmolio.«Njemu fra Rinaldo reče: »Brate moj, u tebe je jaka sapa i dobro si učinio. A ja sam, dok mi ne dođe kum, samo dvije izmolio, ali Go-spod Bog nam je što po tvomu trudu što po momu udijelio milost i dječak je ozdravio.«Pobožni kum naredi da donesu dobra vina i poslastica te počasti svoga kuma i njegova druga onim što im bijaše potrebnije negoli išta drugo; zatim ih izašavši s njima iz kuće preporuči Bogu i odmah ode da naruči voštani kip te posla da ga s drugima metnu pred sliku svetog Ambrozija,3 ali ne onoga u Milanu.4 —

ekaj,

izeo -no,

. ^iio«; i kada kum uđe, fra Ri-^,KJ vam po milosti Božjoj zdrava sina, a maloprije sarfFse pobojao da ga do večeri nećete živa gledati; a sad kao zavjet naredite da vam naprave voštan lik njegove veličine, pa ga na slavu Božju postavite pred sliku svetog Ambrozija po čijim vam je zaslugama Bog udijelio tu milost.«Netom dijete ugleda oca poleti veselo k njemu, kao što to dječi -ca čine, a on ga uze u naručaj i plačući kao da ga je iz groba oteo poče ga cjelivati i zahvaljivati se kumu koji mu ga bješe iscijelio. Fra Rinaldov drug, koji ne bješe samo jedan nego možda i više od četiri očenaša naučio služavku i darovao joj torbicu od bijele pređe koju njemu bijaše poklonila neka duvna i od nje načinio svoju vjer-

'■•A

Dekameron

stvor na svijetu.«Njoj Tofano odgovori: »A što mi možeš učiniti?« Gospa, kojoj Amor već bješe svojim savjetima um izoštrio, odgovori: »Prije ću se u ovaj zdenac ovdje baciti negoli podnijeti sramotu koju mi na pravdi Boga hoćeš nanijeti, pa kad me u njemu nađu mrtvu svi će povjerovati da si me ti u pijanstvu u nj bacao i tako ćeš morati ili pobjeći i izgubiti sve što imaš i živjeti u progonstvu, ili će ti biti odrubljena glava kao mom ubojici što ćeš uistinu i biti.« Te riječi nimalo ne ganuše Tofana u njegovu glupu naumu; stoga žena reče: »Evo, ne mogu više trpjeti muku koju mi zadaješ, neka »mi ovu moju preslicu koju ti ovdje ostavljam«; "—:^if»lo ni prsta pred li stajaše enac. >ovjerova ti iz kuće ješe blizu c skloni u riti: »Vino

ata, pa kad

, gotovo vi-1, noćas nećeš ući; toga vise m. ^^o ^ ivu pokazatitko si ti i u koju se uru obnoć kući vraćaš.«S druge strane srdit Tofano stade je psovati i vikati; na to susjedi čuvši buku ustadoše, i muško i žensko, i izašavši na prozore upitaše što se događa.Gospa poče plačući govoriti: »Evo, gledajte ovog nesretnika, koji mi se pijan svake večeri vraća doma ili po krčmama zaspi pa se poslije u ovo doba vraća; dugo sam ja to trpjela i nije mi pomagalo, pa ne mogavši više trpjeti, na sramotu sam mu zaključala kuću da vidim hoće li se tako popraviti.«S druge je strane glupi Tofano govorio kako se sve dogodilo i stra-šno joj je prijetio.A gospa je susjedima govorila: »Vidite li kakav je to čovjek! Što biste rekli da sam ja tako na ulici kao što je on, a da je on ovako u

Sedmi dan - Četvrta novela

kući kao što sam ja? Vjere mi Božje, ne sumnjam da biste povjero-vali kako je istina to što kaže; po tome najbolje vidite kako je lud! Kaže da sam učinila ono što vjerujem da je on učinio. Mislio je da će me uplašiti kad je nešto bacio u zdenac, ali dao Bog da se sam u nj zaista bacio i utopio, da se bar ono vino kojega je previše popio dobro razvodni.«Svekoliki susjedi, i muško i žensko, počeše kuditi Tofana, i okri-vljavati ga, i psovati ga što govori protiv žene; i ukratko, ode bruka od susjeda do susjeda dok ne stiže do gospine svojte. Dotrčaše oni tamo i kad od jednoga susjeda i od drugoga čuše što se zbilo uhvatiše Tofana i tako ga namlatiše da mu gotovo kosti polomiše; zatim ušavši u kuću pokupiše sve gospine stvari i s njom se vratiše kući prijeteći Tofanu da će još gore proći. Videći Tofano da je de-blji kraj izvukao i da ga je njegov ljubomor u zlo uvalio, jer je svim srcem svojim ljubio tu gospu, posla neke prijatelje da posreduju; i toliko je nastojao, da se sa ženom pomirio i opet je doveo kući, obećavši joj da nikad više neće biti ljubomoran; i povrh toga dade joj slobodu da se zabavlja koliko god hoće, ali tako razborito da on toga ne opazi. I tako je kao budala prvo pljunuo a poslije polizao. I zato Bog ubio škrtost, a neka živi ljubav i cijela družina. —

**■

ispovjedi ženu, koja mu oj dolazi svake noći; dok i vratima, gospa uredi dai s njim se zabavlja.

ije; i dok su svi hvalili gospuda je uradila pravo i kao sto je onaj opaki čovjek zaslužio, kralj se da ne gubi vrijeme okrenu Fiammetti i ljubazno joj naredi da pri-povijeda; stoga ona ovako poče:— Plemenite gospe, prethodna novela nagoni me da vam slično kazujem o nekom ljubomornom čovjeku, sudeći da je pravo ono što im žene učine, osobito kad su bez razloga ljubomorni. I da su zakonodavci sve točno razmotrili, mislim da za to ne bi ženama druge kazne predvidjeli do one koju oni predvidješe za onog koji nekoga povrijedi braneći sebe, jer ljubomorni ljudi ogorčuju život mladim ženama i veoma marljivo o glavi im rade. One su cijeli tjedan zatvorene i brinu se za obitelj i kućne poslove pa žele, kao i svi drugi, da imaju barem poslije na blagdan malo utjehe, malo mira, i da se malo razonode, kao što se vesele težaci na selu, obr-tnici u gradu i službenici u sudištima, kao što je učinio i sam Bog koji je sedmoga dana otpočinuo od svih svojih poslova,1 i kao što određuju Božji i ljudski zakoni koji su, obzirući se na slavu Boga i na dobro ljudi, razlučili radne dane i blagdane. Nimalo ne mare za to ljubomornici, naprotiv, njima oni one dane koji su svim drugima radosni pretvaraju u dane tuge i jada, jer ih tada još više zatvaraju i zaključavaju; a kako se i koliko se te jadnice muče, znaju samo one koje su to iskusile. Stoga zaključujem da se ono što neka žena učini bezrazložno ljubomornu mužu zacijelo ne

bi smjelo osuditi nego pohvaliti. Živio dakle u Riminiju trgovac bogat mnogim posjedima i novcem, koji imaše prekrasnu gospu kao ženu te postade preko mjere na nju ljubomoran; a drugoga razloga tomu nije imao, osim što je, budući da ju je on jako ljubio, i smatrao velikom ljepoticom, i znao da se ona jako trudi da mu se svidi, isto tako držao da je svatko ljubi i da se svima čini kako je lijepa i kako se k tome ona trudi da se jednako drugima svidi kao i njemu (to bješe mišljenje opaka i nerazumna čovjeka). I zbog tog svojega ljubomora tako je na nju pazio i u takvoj je stezi držao, da možda mnogo ima onih koji su na smrt osuđeni, a tamničari ih tako pomnjivo ne čuvaju. Ostavimo to što gospa nije smjela ići ni na pir, ni na svečanost, ni u crkvu, niti i na koji način iz kuće koračiti, ali ona se nije usuđivala ni zbog kojega razloga pojaviti na prozoru niti iz kuće van pogledati; stoga je prenevoljan bio njezin život, i ona je s toliko većim nestrpljenjem podnosila tu muku koliko se manje osjećala krivom. Pa videći da je muž na pravdi Boga muči, utješi samu sebe mišlju da će naći načina, ako ga ikako uzmogne naći, kako da mu dade razloga da joj to čini. I budući da se nije smjela na prozoru pomoliti i tako nije imala zgode pokazati da pristaje na ljubav onoga tko bi prolazeći ulicom na nju oko bacio, znajući da u kući do njezine bijaše neki lijep i ljubazan mladić domisli se da potraži nema li gdje u zidu koji je dijelio njihove kuće kakva rupa2 kroz koju bi toliko puta pogledala dok ne bi vidjela mladića u prilici da se s njim po-razgovori i da mu daruje svoju ljubav, ako bi je on htio primiti; i, ukaže li se za to mogućnost, da se s njim koji put sastane i na taj način olakša svoj žalosni život, dok joj muž ne ozdravi od te pogane bolesti.I obilazeći sad ovaj sad onaj kut kad joj ne bijaše muža i pregle-davajući kućni zid slučajno vidje na nekom vrlo skrovitu mjestu da je zid zinuo dosta širokom pukotinom; zatim vireći kroza nju, premda je slabo mogla nazreti što je na drugoj strani, ipak razazna da pukotina gleda u neku sobu, pa reče u sebi: »Kad bi ova bila Filippova soba«, to jest njezina mladog susjeda, »posao bi mi bio napola gotov.« I oprezno naredi svojoj sluškinji, koja ju je žalila, da pazi, i otkri da doista u njoj spava mladić sam samcat; stoga, pohodeći često tu pukotinu i bacajući, kad bi čula da je mladić tamo, kamenčiće i neke triješčice, tako je radila sve dok se mladić

•Tjff

■ >cJ.

ga ona tiho zovnu, a on joj se pre-u imajući dovoljno vremena ukra-a zadovoljan time mladić sa svoje >ak tako da ne bi tko primijetio: i kama se dodirivali, ali dalje se nije mornog muža.

v gospa reče mužu da bi, ako je nje-' la u crkvu da se ispovjedi i pričesti

[Orni muž joj reče: »A što si ti to '«i sam ja svetica zato što me držiš lam grijeha kao i svaka živa duša, >p.«obuze sumnja te poželje doznati nisli se načinu kako će to učiniti; li kako ne želi da ona ide u drugu lu, i da tamo ode rano ujutro i da ili nekom popu kojega joj kapelan

^.^ x mt^nm ^i^v^n^, ..^ ua se smjesta vrati kući. Gospa se

učini da je napola razumjela; ali ne rekavši ništa više odgovori da će tako učiniti.Kad dođe blagdanje jutro, gospa zorom ustade, i uredi se, i ode u crkvu koju joj muž bješe odredio. S druge strane ljubomorni muž ustade i ode u tu istu crkvu i stiže tamo prije nje; i pošto se s ta -mošnjim popom već prije bješe dogovorio o onom što htjede uči-niti brzo odjenu jednu od popovih mantija s velikom kukuljicom, kakve vidimo da ih popovi nose, i pošto je visoko sprijeda navuče sjede u kor. Gospa dođe u crkvu i upita za popa. Pop dođe i čuvši od gospe da se želi ispovjediti reče joj da je on ne može saslušati, ali da će joj poslati drugoga; i otišavši posla ljubomornoga muža u zao čas po njega. On priđe jako dostojanstveno, ali premda se još ne bješe dobro razdanilo a on bješe dobro navukao kukuljicu na oči, ipak se ne mogaše tako prikriti da ga ne bi žena odmah prepoznala; te ona videći to reče u sebi: »Hvala budi Bogu što je onaj ljubomorni stvor popom postao, ali neka mu bude, jer od mene će dobiti ono što ište.« Napravivši se dakle kao da ga ne poznaje spusti mu se do nogu.3 Ljubomorni gospar bijaše metnuo nekoliko kamenčića u usta, da mu oni pomalo u govoru smetaju, tako da ga

Sedmi dan - Peta novela

žena ne prepozna po govoru misleći da se u svemu ostalom bješetako dobro prerušio da ga ona nikako neće prepoznati. Prešavši utona ispovijed, između ostaloga što mu gospa reče, pošto mu prvobješe rekla da je udana, razabra se da je ona zaljubljena u nekogapopa koji svake noći s njom spava.Kada ljubomorni muž to ču bješe mu kao da mu je tko zarinuonož u srce; i da ga nije zadržala želja da još što čuje, bio bi ustao sispovijedi i otišao; ostavši dalje miran upita gospu: »A kako? Zarvaš muž ne spava s vama?«Gospa odgovori: »Spava, gosparu.«»Onda«, reče muž, »kako može i pop s vama spavati?«»Gosparu«, reče gospa, »ne znam kakvim čarolijama pop to čini,ali nema u kući tako zaključanih vrata koja se ne bi otvorila čimih on dotakne; i veli mi da on kad dođe do vrata moje odaje prijenego što ih otvori izgovori neke besjede kojima začas uspava mogamuža, pa čim čuje da je zaspao, otvori vrata, i uđe unutra, i budesa mnom; i to mu sveđ uspijeva.«Tada reče ljubomorni muž: »Gospo, zlo je to što radite, i valja vamse toga posve okaniti.«Njemu gospa reče: »Gosparu, ne vjerujem da ću to moći ikadaučiniti, jer ga preveć ljubim.«»Onda«, reče muž, »neću vam moći dati odrješenje.«Gospa mu reče: »Jako mi je žao zbog toga, ja nisam ovamo došlalagati; kad bih vjerovala da to mogu učiniti ja bih vam kazala.«Tada ljubomorni muž reče: »Doista vas žalim, gospo, jer vidimda tako dušu gubite; no ja ću se vama za ljubav potruditi i Boguizmoliti u vaše ime posebne molitve koje će vam možda pomoći;k tome poslat ću vam još katkada jednog svoga mladog bogoslovakojemu ćete reći jesu li vam one koristile ili nisu, pa ako vam budukoristile, proslijedit ćemo s njima.«Njemu gospa reče: »Gosparu, nipošto nemojte toga činiti da mipošaljete koga u kuću, jer ako moj muž to dozna, tako je strašnoljubomoran da mu nitko ne bi mogao izbiti iz glave da taj k meni snekim grešnim namjerama ne dolazi, pa godinu dana ne bih s njimmira imala.«Njoj ljubomorni muž reče: »Gospo, toga se ne bojte, jer ću zacijelosve tako urediti da nikad od njega nećete ni riječi čuti.«Tada gospa reče: »Ako vam srce tako kaže, meni je pravo«; i pošto

x, i ustade, ode da sluša misu.Dlji uzdišući ode svući popovsku ha-nađe načina kako bi zatekao zajednodrugo nauči pameti. Gospa se vrati;vu licu da mu je pokvarila blagdan;") nogao da sakrije ono što je učinio i

i se naredne noći postavi kraj vanj-:i pop, reče ženi: »Valja mi večeras a zato dobro zaključaj vanjska vrata i kad budeš htjela pođi spavati.«

e i dade uobičajeni znak, a Filippo>spa mu kaza što je uradila toga ju-rekao, a zatim reče: »Sigurna samij vrata stražariti, pa zato gledaj da

i ovamo, da budemo zajedno.« veoma zadovoljan time reče: »Gospo, prepustite to

meni.«Kad pade noć, ljubomorni muž se s oružjem sakri u nekoj prize-mnoj sobi. I pošto gospa naredi da se sva vrata zaključaju, a pose-bno ona na stubama da joj muž ne bi mogao gore doći, kad joj se učini da je vrijeme, gle, mladić oprezno dođe k njoj; i legoše oni u postelju i pružiše jedno drugom užitak i veselje; a kad svanu dan, vrati se mladić u svoju kuću.Ljubomorni muž, ojađen i bez večere, premirući od studeni, gotovo cijelu noć prostaja s oružjem u ruci kraj vrata, čekajući hoće li pop doći; a kad se primače dan, ne mogavši više bdjeti leže u toj prizemnoj sobi i zaspa. Ustavši zatim oko treće ure,4 pošto vanjska vrata već bjehu otvorena, hineći da izvana dolazi pope se u kuću i objedova. I malo poslije poslavši nekoga dječaka, kao da je tobože blagoslov onoga popa koji ju je ispovjedio, upita je je li onaj, a ona već zna koji, opet dolazio. Gospa koja je veoma dobro prepoznala glasnika odgovori da te noći nije dolazio i da bi joj ako tako nastavi mogao izvjetriti iz glave, premda ona ne bi željela da joj iz glave izvjetri.Sto da vam još kažem? Mnoge je noći ljubomorni muž prostajao želeći uhvatiti popa na ulazu, a gospa se dotle neprestano zabavlja-

Sedmi dan - Peta novela

la sa svojim ljubavnikom. Naposljetku muž ne mogavši toga više podnositi srdita lica upita ženu što je rekla popu onog jutra kad je na ispovijedi bila. Gospa odgovori da mu to neće reći, jer to ne bi bilo ni časno ni dolično.Na to joj ljubomorni muž reče: »Opaka ženo, usprkos tebi ja znam što si mu rekla, i svakako moram doznati tko je taj pop u kojega si se toliko zaljubila i koji s pomoću svojih čarolija svake noći s tobom spava, ili ću ti žile prerezati.«Gospa reče kako nije istina da je ona zaljubljena u nekog popa. »Kako?«, reče ljubomorni muž. »Zar nisi sama tako i tako rekla onom popu koji te je ispovjedio?«Gospa reče: »Ne samo da ti je on to ispripovjedio, nego sve znaš kao da si sam bio nazočan. Razumije se da sam mu tako rekla.« »Dakle«, reče muž, »reci mi tko je taj pop, i to smjesta.« Gospa se poče smijati pa reče: »Baš mi je drago kad jedna obična žena vuče nekog pametna čovjeka za nos kao što se ovan za rogove vuče u klaonicu; i premda nisi mudar, osobito od onog časa kad ti je dušu opsjeo zloduh ljubomora a da ni sam ne znaš zašto, ipak što si ti luđi i gluplji, to je meni manja dika. Misliš li ti, mužu moj, da su meni slijepe oči u glavi, kao što su tebi slijepe u duši? Zacijelo nisu, i odmah sam prepoznala tko je bio onaj pop koji me ispovje-dio, i znam da si to bio glavom ti, ali sam sebi rekla da ću ti dati ono što išteš, i dala sam ti. Ali da si bio pametan, kao što misliš da jesi, ne bi bio na onaj način pokušao doznati tajne svoje čestite žene, i bez ispraznih sumnjičenja bio bi spoznao da je živa istina ono što ti je ona ispovjedila, i da u onome baš nikakva grijeha nije imala. Rekla sam ti da ljubim nekog popa; a zar se nisi ti, kojega na žalost ljubim, bio prerušio u popa? Rekla sam ti da mu nijedna vrata u mojoj kući nisu zatvorena kad sa mnom hoće da spava; a koja su tebi vrata ikad bila zatvorena kad si htio doći tamo gdje sam ja bila? Rekla sam ti da taj pop svake noći sa mnom spava; a kad ti sa mnom nisi spavao? I koliko god si puta poslao svoga bogoslova toliko puta znaš da nisi sa mnom spavao, a ja sam ti toliko puta poručila da pop sa mnom nije bio. Koja budala, osim tebe koji si dopustio da te zaslijepi ljubomor, ne bi sve to razumjela? I bio si u kući da po noći stražariš kraj vrata, a misliš da si mene naveo da povjerujem kako drugamo odlaziš na večeru i na konakl Urazumi se već jednom i budi opet čovjek kakav si i bio, i nemoj da se s

Sedmi dan - Šesta novela

i kao što te poznajem ja i mani se te unem ti se Bogom, da me je volja da0stotinu očiju kao što imaš dva, srce1 svoju želju a da ti to ne opaziš.«činilo da bješe jako lukavo izmamio

la je nasamaren; i ne odgovorivši ni čestita i mudra, i kad je imao zašto ljubomora potpuno izliječi, kao što to nije bilo potrebno. Tako je ta pa-anu slobodu da čini što joj godi, ne dolazi preko krova kao mačak nego ito mnogo puta poslije s njim kratila

Šesta novelaDok gospa Isabella stoji s Leonettom, u pohode joj dod§

gospar Lambertuccio koji je ljubi, a vrati joj se i muž; gosparaLambertuccia s nožem u ruci šalje iz kuće, a muž joj zatim

otprati Leonetta.'

Neobično se svima svidje Fiammettina novela, i svatko je tvrdio da je gospa izvrsno postupila i baš onako kako je onaj glupan zaslužio. Ali pošto bješe završena, kralj naredi Pampineji da nastavi; ona poče pripovijedati:— Ima ih mnogo koji govoreći nerazborito kažu da Amor oduzima ljudima pamet i da zaljubljenici kanda pobudale. To mi se mišlje-nje čini ludim, i to su već dovoljno pokazale ispričane zgode, a i ja to još jednom kanim dokazati.U našem gradu2 koji obiluje svakojakim blagom živjela mlada, i plemenita, i vrlo lijepa gospa, i bila je žena nekog veoma hrabra i dična viteza. I kako se često zbiva da čovjek ne može jesti jedno jelo nego katkada poželi promjenu, tako se i ova gospa, jer je muž nije posve zadovoljavao, zaljubi u nekog mladića koji se zvaše Leo-netto i bješe veoma ljubak i uljudan, premda ne bijaše visoka roda, a i on se jednako u nju zaljubi; pa kao što znate da rijetko kad ostane neostvareno ono što obje strane hoće, ne proteče mnogo vremena i njihova se ljubav ispuni.Uto se zbi, kako gospa bijaše lijepa i pristala, da se u nju žarko za-ljubi neki vitez po imenu gospar Lambertuccio, kojega ona, jer joj se činio mrzak i ružan čovjek, ni za što na svijetu ne bi bila mogla zavoljeti; ali pošto joj on posla mnoge poruke i ništa mu ne pomo-goše, kako bješe moćan čovjek zaprijeti joj da će je osramotiti ako ne udovolji njegovoj želji; stoga gospa strahujući i poznavajući ga

Iji učini.ella, kako je kod nas ljeti uobičajeno,jed na selu, dogodilo se da jednogaigo mjesto da tamo ostane nekolikoda dođe i da bude s njom; on veoma)oznavši gospar Lambertuccio da je"~N ), sam samcat zajahavši konja dođe k

a sluškinja opazivši ga poleti u odaju i zovnuvši je reče: »Gospojo, gospar ncat.«

IO nikada prije, ali bojeći ga se jako le teško malo se skriti iza posteljnog cio ne ode. Leonetto, koji ga se nije e tamo; i ona naredi sluškinji da ode i; kad mu ona otvori, on u dvorištu ca neku kuku pa uzađe gore. Gospa H navrh stuba primi ga s najljubazni-:a što ga nosi. Vitez je zagrli i poljubi . ...... ..~— *„„,„, ^^ oum ^a vani nema muža, pa sam došao dabudem malo s vama.« I pošto nakon tih riječi uđoše u odaju i za-tvoriše se unutra, poče se gospar Lambertuccio s njom zabavljati. I dok je on tako s njom bio, mimo svakog gospina očekivanja zbi se te se vrati njezin muž; kad ga sluškinja ugleda blizu dvorca odmah dojuri u gospinu odaju i reče: »Gospojo, evo se gospodar vraća, mislim da je već dolje u dvorištu. Čuvši to gospa i sjetivši se da su joj dva muškarca u kući (a znala je da se vitez ne može sakriti jer mu je vranac bio u dvorištu), pomisli da joj je kucnuo zadnji čas; ipak, skočivši s postelje na pod donese odluku i reče gosparu Lambertucciu: »Gosparu, ako me imalo volite i hoćete me od smrti spasiti, uradite ono što ću vam reći. Zgrabite gol nož u ruku i namrštena i srdita lica sjurite niza stube govoreći: >Kunem se pred Bogom da ću ga uhvatiti gdje god bio<; a ako vas moj muž htjedne zadržati ili bilo što upitati, ništa mu drugo ne recite osim onoga što sam vam kazala; i uzjašite konja i ne zadržavajte se s njim ni za živu glavu.«Gospar Lambertuccio rado pristade pa isukavši nož, sav zajapuren u licu što od podnesena truda što od srdžbe zbog viteževa povratka, učini kako mu je gospa naložila. Gospin muž, koji već bješe

Sedmi dan - Šesta novela

sjahao u dvorištu, čudeći se vrancu i hoteći se gore popeti ugleda gospara Lambertuccia kako silazi i začudi se i njegovim riječima i njegovu licu pa reče: »Što je to, gosparu?«Gospar Lambertuccio utaknu nogu u stremen i uzjaha ne rekavši ništa osim: »Gospoda mi Boga, uhvatit ću ga gdje god bio« i ode. Plemić se pope gore i nađe svoju gospu navrh stuba svu zbunjenu i prestrašenu pa joj reče: »Što je to? Komu to gospar Lambertuccio tako srdit prijeti?«Gospa, primaknuvši se odaji da je Leonetto čuje, odgovori: »Go-sparu, nikad se u životu nisam tako prestrašila. Ovamo uleti neki nepoznati mladić, kojega je gospar Lambertuccio s nožem u ruci gonio, i slučajno nađe otvorenu ovu odaju i sav dršćući reče: »Go-spo, pomozite mi Boga radi da ne poginem tu na vašim rukama.< Ja se sva ukočih, i baš kad ga htjedoh upitati tko je i što mu je, evo ti gospara Lambertuccia kako uzletje gore govoreći: >Gdje si, izdajice!< Ja stadoh na vrata od odaje, i kad on htjede u nju ući, za-držah ga, a on videći da mi nije pravo što ovamo ulazi toliko bješe uljudan da, izgovorivši mnogo riječi, siđe kao što vidjeste.« Tada reče muž: »Dobro si uradila, ženo: velika bi nam sramota bila da su nekog u našoj kući ubili; a gospar se Lambertuccio vrlo neu-ljudno ponio što je slijedio osobu koja je ovamo pribjegla.« Zatim upita gdje je taj mladić.Gospa odgovori: »Gosparu, ne znam gdje se skrio.« Vitez tada reče: »Gdje si? Izađi bez straha!« Leonetto, koji sve bješe čuo, sav ustrašen, jer doista mnogo straha bijaše pretrpio, izađe odande gdje se bio sakrio. Tada reče vitez: »A čime si se to zamjerio gosparu Lambertucciu?«Mladić odgovori: »Gosparu, ničim na ovome svijetu, i zato čvrsto vjerujem da on nije pri zdravoj pameti ili me je zamijenio s nekim drugim, jer kad me nedaleko od ovog dvorca na cesti vidje odmah izvuče nož i reče: >Umri, izdajice!< Ja ga ne htjedoh ni pitati za razlog nego poletjeh što su me noge nosile i sklonih se ovamo, gdje se zahvaljujući Bogu i ovoj plemenitoj gospi spasih.« Tada reče vitez: »Hajde, hajde, ne straši se više, odvest ću te zdrava i čitava tvojoj kući, a ti onda sam gledaj da doznaš čime si mu se zamjerio.« I pošto večeraše, dade mu konja da uzjaše te ga odvede u Firencu i

kako ga bješe gospa poučila, iste te u na dogovor i tako s njim utanači go o tome pripovijedalo, svejedno žena ruglo učinila. —

Sedmi dan - Sedma novela

Sedma novelaLodovico otkrije gospi Beatrici ljubav što je prema njoj ćuti;

ona pošalje svoga muža Egana u svojoj odjeći u vrt, a s Lodovicom legne; on zatim ustane, i ode, i isprebija Egana u

vrtu.

Cijela se družba divila ovom Isabellinu lukavstvu o kojemu je Pampinea pripovijedala; ali Filomena, kojoj kralj bješe naredio da nastavi, reče:— Ljubazne gospe, ako se ne varam, vjerujem da ću vam o jednako lijepoj zgodi kazivati, i to odmah.Valja da znate daje u Parizu živio nekoć firentinski plemić, koji je zbog siromaštva postao trgovac i tako je bio sretne ruke u trgovini da se veoma obogatio; a imao je sa ženom jedinca sina, kojemu bješe dao ime Lodovico. I budući da on naginjaše očevu plemstvu a ne trgovini, ne htjede ga otac dati ni u jedan dućan, nego ga dade da bude s drugim plemićima u službi francuskoga kralja, gdje se naučio lijepu vladanju i mnogo čemu dobrom. I dok je tu boravio, dogodi se da neki vitezovi, koji se bijahu vratili sa Svetoga groba, umiješavši se u razgovor tih mladića, među kojima je bio i Lodovico, i čujući da oni među sobom raspravljaju o lijepim gospama Francuske i Engleske i drugih dijelova svijeta, jedan od njih progovori da zacijelo, premda je mnogo svijeta prošao i mnogo žena vidio, nije po ljepoti našao ravne ženi Egana de' Galluzzi2

iz Bologne, koja se zvala gospa Beatrice;3 i svi njegovi drugovi, koji su je s njim u Bologni vidjeli, s tim se složiše. Kada to ču Lodovico, koji još ni u jednu ne bješe zaljubljen, toliko planu željom da je vidi te ni na što drugo ne mogaše misliti;4 i čvrsto nakan da ode u Bolognu da je vidi i da tamo i ostane ako mu se

Sedmi dan - Sedma novela

li pohoditi Sveti grob; on mu to na

i u Bolognu; i sreća htjede te nare-:oj svečanosti, i ljepša mu se učini aljubivši se žarko u nju, odluči da ibav ne zadobije. I umujući kako drugog načina smisli da bi,5 ako koji ih je mnogo držao, mogao 'rodavši dakle konje i pobrinuvši >, pošto im naloži da se drže kao TČmarom i reče mu da bi rado ;miću kad bi mogao takva naći; 3mak koji bi se svidio nekom D, koji ih mnogo drži a hoće da arat ću s njim o tome.« što ode od Egana dogovori se t nadasve drago. I boraveći u prilika da često viđa svoju gospu, .uivo uotiro i udvorno poče služiti Egana, da ga on toliko zavoli te bez njega ništa nije znao uraditi; naposljetku mu predade na upravu ne samo sebe nego i sve svoje imanje.Jednoga se dana dogodi, pošto Egano ode u lov na ptice a Anichino ostade, da gospa Beatrice, koja još ne bijaše opazila njegove ljubavi (premda ga je u sebi, gledajući njega i njegovo lijepo ponašanje, mnoga puta pohvalila i vidjela da joj se sviđa), poče s njim igrati šaha6; i Anichino je želeći da joj ugodi vješto dopuštao da gospa pobjeđuje, čemu se ona izvanredno radovala. I kad su sve gospine sluškinje, koje su ih gledale kako igraju, otišle i ostavile ih same u igri, Anichino duboko uzdahnu.Gospa ga pogleda i reče: »Što ti je, Anichino? Zar se tako žalostiš što te pobjeđujem?«»Gospo«, odgovori Anichino, »mnogo je dublji od toga razlog mo-jim uzdisajima.«Nato reče gospa: »Ah, otkrij mi ga ako me voliš.« Kad Anichino začu kako ga preklinje riječima »ako me voliš« ona koju je nadasve ljubio, uzdahnu još dublje nego prije; stoga ga gospa ponovno stade moliti da joj oda uzrok svojih uzdaha; njoj Anichino reče: »Gospo, jako se bojim da vam ne bude krivo ako vam ga

kažem; a zatim strah me je da ne biste nekome drugom rekli.« Gospa mu reče: »Zacijelo neće mi biti krivo, i budi uvjeren da to, što god mi kazao, ako ti ne budeš želio, nikada nikomu nećureci.«Tada reče Anichino: »Kad mi tako obećajete, evo ću vam reći«; i gotovo sa suzama u očima reče joj tko je on, što je o njoj slušao, i gdje i kako se u nju zaljubio, i zašto je postao sluga njezina muža; a onda je ponizno zamoli da mu se ako je moguće smiluje i da udo-volji toj njegovoj tajnoj i žarkoj žudnji; a ako to neće neka ga ostavi da i dalje bude ono što jest i neka mu dopusti da je ljubi. Oh, kako si slatka,7 ti bolonjska krvi! Koliko si oduvijek hvale vrijedna bila u ovakvim prilikama. Nikada nisi željna bila ni suza ni uzdaha, a vazda si molbe uslišavala i ljubavnim se željama podavala. Kad bih imao dostojnih hvala da te dičim, nikad ili se ne bi glas moj zasitio.Dok je Anichino govorio, plemenita gaje gospa promatrala, pa po-što je čvrsto povjerovala njegovim riječima, od njegovih joj molbi takvom snagom ljubav svlada dušu, da i ona poče uzdisati te poslije nekoliko uzdisaja odgovori: »Slatki moj Anichino, umiri svoje srce: ni darovi, ni obećanja, ni udvaranja ikojega plemića, gospara, ili ikoga drugoga, jer mnogo mi je njih udvaralo i još mi udvara, nisu mogli toliko ganuti moje srce da nekoga zavolim; no ti si me u kra-tko vrijeme koliko su trajale tvoje riječi tako pridobio da sam više tvoja negoli svoja. Sudim da si moju ljubav najviše zaslužio i zato ti je darujem i obećaj em ti da ćeš u njoj uživati još prije nego što cijela prođe ova noć što se spušta. A da bi se to ostvarilo, moraš u ponoć doći u moju odaju; vrata ću ostaviti otvorena, ti znaš s koje strane postelje ja spavam; doći ćeš tamo i, ako budem spavala, samo me dimi da se probudim i ja ću te utješiti u tvojoj tako dugoj čežnji. A da u to povjeruješ, dat ću ti jedan poljubac kao zalog«;8 pa mu se obisnu oko vrta i žarko ga poljubi, a i Anichino nju. Pošto se tako dogovoriše, Anichino ostavi gospu i ode da obavi neke svoje poslove, čekajući s najvećim veseljem da noć padne. Egano se vrati iz lova i, umoran, čim večera ode na počinak, a gospa za njim, i, kao što bješe obećala ostavi otvorena vrata odaje. K njima Anichino u urečenu uru dođe i tiho ušavši u odaju i zatvorivši za sobom vrata približi se onom kutu gdje je gospa spavala i, položivši joj ruku na grudi, opazi da ona ne spava. Netom ona

ivati njegovu ruku objema svojim■ostelji pomače da probudi Egana"n ti ništa sinoć htjela reći, jer mid, Egano, Bog ti pomogao, za ko-—^ najpouzdaniji i da te najviše voli,

ženo? Zar ne znaš to i sama? Niti koga sam se toliko pouzdavao, i olim Anichina i u nj se pouzda-

obudio i ču kako o njemu govo-re bojeći se jako da će ga gospa se i zadrža da se on ne mogaše Dvori Eganu i reče: »Reći ću ti. kažeš i da ti je on vjerniji nego kad si ti danas u lov otišao, on

___j~ -uiauu priliku nije se sramio zaiskati daudovoljim njegovim željama; a ja mu, da ti sve to ne bih morala previše dokazivati i da ti sam to vidiš i čuješ, odgovorili da sam zadovoljna i da ću noćas, kad mine ponoć, sići u naš vrt i čekati ga ispod bora.Dakako, ja ne mislim tamo ići; ali ako hoćeš iskušati vjernost svo-ga sluge ti možeš lako odjeneš li neku moju suknju i prijevjesom pokriješ glavu otići dolje i pričekati hoće li on doći, jer sigurna sam da hoće.«Pošto Egano to ču reče: »Svakako mi valja to vidjeti«; i ustavši, odjene kako je bolje mogao u mraku ženinu suknju, i metnu prije-vjes na glavu, i ode u vrt, i ispod bora poče čekati Anichina. Čim gospa ču da je on ustao i izišao iz odaje ustade i ona i zaključa iznutra vrata. A kada Anichino, koji nikada tolikoga straha nije pretrpio, i koji se svim silama pokušavao otrgnuti gospi iz ruku, i sto tisuća puta prokleo nju, i svoju ljubav, i sebe što joj je povjero-vao, vidje kako se sve završilo, bijaše najsretniji čovjek na svijetu; i pošto se gospa vrati u postelju, po njezinoj se želji i on svuče, te su se dugo zabavljali i zajedno uživali. Zatim mu gospa kad joj se učinilo da Anichino ne bi smio više ostati naloži da ustane i da se odjene pa mu ovako reče: »Srce moje slatko, uzmi kakav dobar kolac i pođi u vrt pa pretvarajući se da si me pozvao da me iskušaš,

Sedmi dan - Sedma novela

kao da sam ja ondje, ispsuj Egana i dobro mi ga isprebijaj, jer će nama iz toga proisteći divna slast i užitak.«Pošto Anichino ustade i s čvrstim vrbovim prutom u ruci ode u vrt, čim se primače boru, Egano ga ugleda i odmah ustade i, kao da ga želi s velikom radošću dočekati, pođe mu u susret; Anichino mu reče: »Jao, grešna ženo, došla si dakle i povjerovala da sam želio i da želim tako uvrijediti svoga gospodara? U zao čas si došla po tisuću puta!« i podigavši štap poče ga mlatiti. Kad Egano ču te riječi i vidje štap, bez riječi poče bježati, a Anichino za njim i dalje govoreći: »Bježi, Bog te prokleo, opaka ženo, jer sutra ću jamačno sve reći Eganu!«Egano se dobivši nekoliko dobrih bubotaka što je brže mogao vrati u odaju; tu ga gospa upita je li Anichino u vrt dolazio. Egano reče: »Kamo sreće da nije, jer me je misleći od mene da si ti svega pre-bio nekim štapom i rekao mi veće pogrde nego što su ikad ijednoj pokvarenoj ženi rečene; i pravo da ti kažem, čudio sam se jako da ti je one riječi rekao u namjeri da mene osramoti; nego te je zato što te uvijek vidi tako veselu i raspoloženu htio iskušati.« Tada reče gospa: »Hvala budi Bogu što je mene iskušavao riječima a tebe djelima; i vjerujem da može reći da ja s više strpljenja podnosim riječi nego ti djela. Ali kad ti je toliko odan, valja ga ljubiti i poštovati.«Egano reče: »Zacijelo istinu kažeš.«I uzevši to kao dokaz bio je uvjeren da ima najčestitiju ženu i naj-vjernijega slugu što ih je ikada ijedan plemić imao; stoga su premda su se mnogo puta s Anichinom i on i gospa smijali ovoj zgodi, Anic-hino i gospa mnogo slobodnije nego u onoj slučajnoj prilici mogli činiti ono što im je pružalo veselje i užitak, sve dok se Anichinu mililo da stoji kod Egana u Bologni. —

il

•«#

. novela'an na svoju ženu, a ona svezavši a kad joj dolazi ljubavnik; muž '.a, a gospa dotle umjesto sebe u koju muž istuče i odreže joj kosu, u; oni ga videći da to nije istina ispsuju.'

Svi mišljahu da je gospa Beatrice na neobičan način lukavo nasa-marila svoga muža i svatko potvrdi da je zaista morao biti golem Anichinov strah kad je čuo gospu, koja ga je čvrsto držala, kako kazuje da je u nje ljubav iskao. Ali pošto kralj vidje da je Filomena umuknula okrenu se Neifili i reče: — Kazujte vi —; a ona se prvo malo nasmiješi pa poče:— Lijepe gospe, teško mi breme ostaje ako hoću da vas lijepom novelom zadovoljim kao što su vas zadovoljile one koje su prije kazivale, no nadam se da ću ga s pomoću Božjom sprtiti. Valja vam dakle znati da je nekoć u našem gradu živio veoma bogat trgovac po imenu Arriguccio Berlinghieri,2 koji glupo mišljaše, kao što to i dandanas mnogi trgovci svakodnevno čine, da će po ženi postati plemićem;3 i uze za ženu mladu i plemenitu gospu koja mu je slabo priličila, a zvala se gospa Sismonda. I ona se, budući da je on po trgovačkom običaju često okolo putovao a malo s njom boravio, zaljubi u nekoga mladića po imenu Ruberto, koji joj bješe dugo udvarao. I pošto se s njim prisno sprijatelji i zato možda zaboravi na oprez, jer je u tome nalazila mnogo užitka, dogodi se da Arriguccio, bilo da o tom nešto naču bilo da se to tko zna kako zbi, postade zbog toga veoma ljubomoran, pa se ostavi putovanja naokolo i svakoga drugog posla, i sav svoj mar i brigu na to dade da

Sedmi dan - Osma novela

dobro čuva nju i nikad ne bi zaspao prije nego što bi čuo da je i ona u postelju legla; stoga je gospa ćutjela pretešku tugu jer se nikako nije mogla sastajati sa svojim Rubertom.Raspredajući dakle misli kako da nađe puta i načina da bude s njim na što ju je i on mnogo poticao, pade joj na um da postupi ovako: kako je njezina odaja gledala na ulicu a ona mnogo puta već opazila da se Arriguccio muči dok ne zaspi ali da zatim vrlo tvrdo spava, smisli da nagovori Ruberta da joj o ponoći dođe pred kućna vrata, pa da mu ode otvoriti i da s njim ostane neko vrijeme dok joj muž bude tvrdo spavao. I da bi ga čula kad dođe a da to nitko ne primijeti, naumi da spusti uzicu niz prozor svoje odaje, tako da jedan njezin kraj dosegne do tla, a da drugi kraj po podu dovuče do postelje i da ga skrije pod pokrivače, pa kad legne da ga priveže za nožni palac; i zatim poručivši Rubertu naredi mu da povuče uzicu kad dođe, a ona će je, ako muž bude spavao, ispustiti i poći da mu otvori; a ako ne bude spavao, držat će je tvrdo i povući k sebi, da on ne čeka. To se Rubertu svidje te je mnogo puta tamo dolazio, i ponekad se s njom sastajao a ponekad i nije. Naposljetku, dok su oni nastavljali tu svoju majstoriju, dogodi se neke noći da gospa zaspa, a Arriguccio pruži nogu po postelji i nađe tu uzicu; opipavši je stoga rukom i videći da je svezana za gospin palac reče sam sebi: »Ovo mora biti neka prijevara.« I kad opazi zatim da uzica izlazi kroz prozor, bio je u to tvrdo uvjeren; zato polako odreza uzicu s gospina palca i priveza je za svoj te stade čekati da vidi što to znači. I nije dugo prošlo kadli stiže Ruberto i povuče uzicu, kao što je običavao, i Arriguccio to osjeti; i pošto je ne bijaše dobro privezao, gle Ruberto, kad snažno povuče i uzica mu kliznu u ruku, razumjede da mu valja čekati; i tako učini. Arriguccio hitro skočivši iz postelje i uzevši oružje potrča na vrata da vidi tko je taj čovjek i da ga nauči pameti. Jer premda je bio trgovac, Arriguccio bijaše hrabar i snažan čovjek; i stigavši do vrata ne otvori ih polako kao što je to gospa radila, pa se Ruberto koji je čekao, čuvši to dosjeti jadu, to jest da vrata otvara Arriguccio; stoga odmah poče bježati, a Arriguccio se nadade za njim. Napo-sljetku, kad je Ruberto dobar komad puta pretrčao a onaj ga nije prestao goniti, pošto i Ruberto bješe naoružan, trže mač i okrenu se, te počeše jedan napadati a drugi se braniti. Gospa se, netom Arriguccio otvori odaju, probudivši se i videći da

;sta dosjeti da je njezina varka ot-še pognao Ruberta odmah ustadea svoju sluškinju koja je sve znalaje nije mjesto sebe legla u poste-— \ strpljivo podnese batine koje od

a to tako nagraditi, te .neće imatietlo koje je u odaji gorjelo iziđe izkajući što će se dogoditi,tukli, susjedi iz ulice to oćutješepa Arriguccio, od straha da ga neko bijaše taj mladić niti mu ikakoi i vrati se svojoj kući; i stigavši usi, grešna ženo? Ugasila si svjetlo: ljuto!« I prišavši postelji, mislećicinju te je nogama i rukama takomodrilo; i naposljetku joj odreza, , . veće pogrde nego što su ikad ije-

dnoj pokvarenoj ženi izgovorene.Sluškinja je žestoko plakala, a imala je i zašto; pa iako je nekoliko puta uzviknula: »Jao, smilujte se Boga radi!« ili »Nemojte više!« glas joj je tako bio iskidan od plača a Arriguccio toliko zaslijepljen od bijesa, te nije mogao razabrati da je to glas neke druge žene a ne njegove supruge. Kad je tako na mrtvo ime prebi i odreza joj kosu, kao što rekosmo, reče: »Nevaljala ženo, ne želim te više dotaknuti, nego ću otići tvojoj braći i ispripovjediti im o tvojim dobrim djeli-ma, pa onda neka dođu po tebe i neka s tobom čine ono što im čast nalaže i neka te odvedu, jer zacijelo u ovoj kući više nećeš ostati.« I tako rekavši iziđe iz odaje, zaključa je izvana i sam ode. Netom gospa Sismonda, koja sve bješe čula, vidje da joj je muž otišao, odmah otključa odaju, ponovno upali svjetlo i nađe svu smla-vljenu sluškinju kako gorko plače; utješi je kako je bolje znala i umjela i odvede je u njezinu sobu, gdje je poslije potajice naredivši da je dvore i njeguju potpomognu Arrigucciovim novcem tako da je mogla biti zadovoljna. I netom bješe sluškinju odvela u njezinu sobu brzo prostrije postelju u svojoj i svu je pospremi i uredi kao da te noći nitko nije u njoj spavao te ponovno užeže uljanicu i odjenu se i uredi kao da još ne bješe pošla na počinak; i upalivši još svijeću, uze svoj ručni rad, sjede navrh stuba i poče siti i čekati što

Sedmi dan - Osma novela

će se iz toga izleći.Kad Arriguccio izađe iz svoje kuće, što je brže mogao ode do kuće ženine braće i tu je toliko kucao dok ga nisu čuli i otvorili mu. Go-spina braća, njih trojica, i njezina majka, čuvši da je to Arriguccio ustadoše svi i zapalivši svjetla siđoše k njemu i upitaše ga koje ga dobro u to doba i tako sama nosi. Arriguccio im ispriča sve po redu počevši od uzice koju je našao svezanu za nožni palac gospe Si-smonde, sve do posljednjega što bješe otkrio i učinio; i da im pruži valjan dokaz onoga što je učinio predade im u ruke kosu za koju je mislio da ju je odrezao svojoj ženi, dodavši neka po nju pođu i neka učine ono što sude da im čast nalaže, jer je on ne kani više u svojoj kući držati. Gospina braća, razgnjevivši se strašno zbog toga što su čuli i držeći da je to istina, srditi na nju dadoše upaliti zublje i u na-mjeri da je nauče pameti krenuše s Arrigucciom i odoše k njegovoj kući. Videći to njihova majka, plačući pođe za njima moleći sad je-dnoga sad drugoga da ne vjeruju odmah u takve stvari dok ne vide ili o tom ne doznaju što drugo, jer se muž mogao s nekog drugog razloga na nju naljutiti, i zlostavljati je, i sad je za sve to optužiti da sebe opravda; i govoreći još da se ne može dosta načuditi kako se to moglo zbiti, jer ona dobro poznaje svoju kćer koju je od malih nogu sama odgojila, i mnoge druge slične stvari. Pošto dakle stigoše Arrigucciovoj kući i u nju uđoše počeše se uspinjati stubama; gospa Sismonda čuvši ih kako dolaze reče: »Tko je?«Njoj jedan od braće odgovori: »Odmah ćeš doznati, grešna ženo, tko je.«Tada reče gospa Sismonda: »Što to sad znači? Pomozi nam Gospo-de!«, pa ustade i nastavi: »Braćo moja, dobro mi došli; što vas svu trojicu u ovo doba nosi ovamo?«Oni se videći je gdje sjedi i šije bez ikakva traga na licu da je bila istučena, dok je Arriguccio tvrdio da ju je svu bio zgnječio, začu-diše u prvi čas, i svladaše navalu svoga bijesa, i upitaše je što je to bilo zbog čega se Arriguccio na nju žali, prijeteći joj strašno ako im sve ne kaže.Gospa reče: »Ne znam što treba da vam kažem, ni zašto vam se Arriguccio morao na me požaliti.« Videći je Arriguccio gledao je u nju kao da je s uma sišao, spominjući se da joj je možda tisuću šaka dao u lice, i izgrebao joj ga, i ubio boga u njoj, a sada je vidi kao da

.1

što im je Arriguccio kazivao o uzi-

__̂ ^ reče: »O jao, mužu moj, što ja to;šna žena, na svoju veliku sramotu, čovjek i okrutan, kadjjjjsi takav? A još sa mnom? I kad si me tukao. Ja

10, grešna ženo, zajedno legli u po-pošto sam jurio za tvojim ljubavni->u ti odrezao?«nisi sinoć legao. Ali pustimo to, jer ločiti do svojim istinitim riječima, la si me tukao i kosu mi odrezao, co vas ovdje ima i ti s njima pogle-elu i traga batinama; a ne bih ti ni

savjetovala da budeš tako smion i ruku na mene digneš jer, križa mi Božjega, oči bih ti iskopala. A ni kosu mi nisi odrezao, što sam ja čula i vidjela, ali možda si to učinio tako da nisam primijetila: daj da vidim je li mi odrezana ili nije.« I skinuvši prijevjes s glave pokaza da joj kosa nije odrezana nego cijela. Kad to vidješe i čuše braća i majka, navališe na Arriguccia veleći: »Sto veliš na to, Arriguccio? Ovo već nije ono što si nam došao reći da si uradio; ne znamo kako ćeš onda ostalo dokazati.« Arrigucciu bijaše kao da sanja i htjede opet nešto reći, ali videći da je i ono što je mislio da može dokazati bilo drugačije ne usudi se ništa kazati.Gospa se obrati braći veleći: »Braćo moja, vidim da je on sam tra-žio da učinim ono što ne htjedoh ni za živu glavu učiniti, to jest da vam ispripovjedim svu njegovu bijedu i pokvarenost, i to ću uradi-ti. Čvrsto vjerujem da mu se doista dogodilo i da je učinio sve ono što kaže, a poslušajte kako. Ovaj valjani čovjek, komu me na moju nesreću dadoste kao ženu, i kojemu je ime trgovac a hoće da mu se vjeruje i pravi se pokorniji od redovnika i čestitiji od djevojčice, gotovo svake noći po krčmama se opija i vucara sad s ovom sad s onom ženetinom; a meni ga valja do ponoći a kadgod i do jutrenje čekati ovako kao što me nađoste. Sigurna sam da se dobro napio i legao s nekom svojom jadnicom pa je, probudivši se, našao uzicu

Sedmi dan - Osma novela

na njezinoj nozi i onda učinio sva ona junaštva o kojima priča, i naposljetku se k njoj vratio, i istukao je, i kosu joj odrezao; a kako se još nije bio otrijeznio mislio je, a sigurna sam da još i sada misli, da je sve to meni učinio; pa ako ga dobro pogledate u lice, on je još pripit. Ali ipak, usprkos svemu što je o meni rekao, ne želim da s njim drugačije postupate nego kao s pijanim čovjekom, pa pošto mu ja opraštam, oprostite mu i vi.«Kad njezina majka ču te riječi razgalami se i reče: »Križa mi Božjega, kćeri moja, ne bi valjalo tako učiniti, nego bi valjalo zatući toga bijesnog i bezumnog psa, jer nije bio ni dostojan takve djevojke kao što si ti. Divota jedna! Kao da te je na smetištu našao! Proklet mu bio današnji dan, što moraš podnositi smrdljive riječi jednoga trgovčića magarećim izmetom, kakvi nam dolaze sa sela između razbojnika u dronjcima sa širokim bječvama i perom na guzici,4 pa netom skucaju koju paru hoće kćeri plemića i čestitih gospa ženiti, i prave grbove, i govore: Ja sam onoga roda< i >U mojoj se kući ovako radilo.( Kamo sreće da su me moji sinovi poslušali, mogli su te čestito i s malim mirazom udomiti u kući grofova Guidi,5 a oni te ipak htjedoše dati ovom krasniku koji se nije zasramio u ponoć o tebi, najboljoj mladici u Firenci i najčestitijoj, reći da si kurva, kao da te mi ne poznajemo. Ali vjere mi Božje, kad bi na moju bilo, tako bi mu rebra prebrojili, da bi pamtio dok je živ.« I okrenuvši se sinovima reče: »Djeco moja, jesam li vam dobro govorila da to ne može biti? Jeste li čuli kako vam sa sestrom postupa taj vaš divni zet, taj trgovčić bez prebijene pare? Da sam ja na vašem mjestu, zato što je o njoj rekao sve ono i što je učinio sve to što čini, ne bih se zadovoljila ni smirila dok ga ne bih sa zemljom sastavila; a da sam muško a ne žensko ne bih ni dopustila da se drugi u to miješa. Proklet bio dabogda, pijanica bijedna što stida ne poznaje!« Kad mladići sve to vidješe i čuše okrenuše se Arrigucciu, i izgrdiše ga na pasja kola, i naposljetku mu rekoše: »Ovaj put ti opraštamo jer si pijan, ali čuvaj se, ako ti je život mio, da odsada unaprijed ne čujemo slične priče, jer ćeš zacijelo, dođe li nam još ikad išta do ušiju, platiti i za ovo i za ono«; i rekavši to odoše. Arriguccio sav izbezumljen ni sam više nije znao je li se ono što bješe učinio doista bilo dogodilo ili sve bijaše sanjao, pa ne progo-vorivši više o tome ostavi ženu na miru; a ona ne samo što svojom dosjetljivošću izbježe neposrednoj opasnosti nego sebi otvori put

Sedmi dan - Deveta novela

■ati svim svojim željama, ne strahu-

Deveta novelaNikostratova žena Lidija ljubi Pira; da bi joj to povjerovao

on od nje ište tri stvari koje ona sve ispuni; i povrh toga predNikostratovim se očima s njim zabavlja a Nikostrata uvjeri

da nije istina ono što je vidio.'

Toliko se svima svidjela Neifilina novela, te se gospe nisu mogle su-zdržati da o njoj ne raspravljaju i da se ne smiju, premda im je kralj nekoliko puta naredio da umuknu, pošto Panfilu bješe zapovjedio da kazuje; ali kad ipak ušutješe, Panfilo ovako poče: — Ne vjerujem, poštovane gospe, da ima te stvari, koliko god bila teška i opasna, koju se ne bi usudio učiniti onaj tko žarko ljubi; i premda je to već u mnogim novelama bilo pokazano, ipak sudim da ću to još bolje dokazati novelom što sam je naumio kazivati, u kojoj ćete slušati o gospi koja je u svojim djelima imala više sreće negoli pameti. I stoga ne bih savjetovao nijednoj da se usudi poći stopama ove o kojoj kanim pripovijedati, jer sreća nije vazda na-klona, i nisu svi muževi na svijetu jednako slijepi. U Argu, prastarom ahejskom gradu, mnogo slavnijem po svojim nekadašnjim kraljevima negoli po veličini,2 živio nekoć plemić koji se zvao Nikostrat i kojemu na pragu starosti sreća dade kao ženu odličnu gospu koliko lijepu toliko i smjelu, a zvala se Lidija. Držao je on, kao plemić i bogataš, mnogo slugu, i pasa, i sokolova, i nada-sve uživao u lovu, a imao je među ostalim slugama nekog ljupkog i krasnog momka, lijepa stasa i vješta svakom poslu, po imenu Pir,

kojega je Nikostrat vrhu sviju volio i najviše se u nj pouzdavao. U

njega se Lidija jako zaljubi, te ni danju ni noću ni na što drugo nije mogla misliti doli na njega; ali za tu ljubav Pir, bilo zato što je nije primjećivao bilo zato što je nije želio, ne pokazivaše da imalo mari;

>1 ćutjela u duši.je, pozva k sebi svoju sobaricu pomzdavala, i ovako joj reče: »Lusco,vala moraju te obvezivati na poslu-ovo što ću ti sada reći nitko nikad-—-■ aložim da rečeš. Kao što vidiš, Lu-

i bogata, i obdarena svim onim što0samo se na jedno mogu požaliti:godina ako mu se s mojima mjere,mu mlade gospe najviše uživaju. Iveć sam odavno odlučila, kad mi jekad mi je dala tako stara muža, da jicom nego da nađem načina kako )ih u tome bila zadovoljena kao i u mi svojim zagrljajima pomogne naš1ostalih, a toliko ga ljubim da sami kad na njega mislim; i ako se bez

„ ______, zacijelo mislim da ću umrijeti. Pastoga, ako ti je moj život mio, kako najbolje budeš znala i umjela otkrij mu moju ljubav i zamoli ga u moje ime da bude ljubazan i dođe k meni kad budeš pošla po nj.«Sobarica reče da će rado poslušati, pa čim joj se ukaza čas i mjesto pozva Pira u stranu te mu što je bolje umjela razloži poruku svoje gospodarice. Čuvši to Pir jako se začudi, jer nikad ne bijaše ništa opazio, te posumnja ne iskušava li ga gospodarica time; stoga smje-sta i grubo odgovori: »Lusco, ne vjerujem da mi te riječi poručuje moja gospodarica, pa zato pazi što govoriš; a sve ako mi je ona to i poručila, ne vjerujem da te od srca šalje da mi to rečeš; a ako te je od srca poslala da mi to rečeš, moj gospodar me cijeni više nego što zavređujem, i ne bih mu mogao takvu uvredu nanijeti ni za vlastiti život; i zato se čuvaj da mi o takvim stvarima više ne govoriš.« Luscu nimalo ne zbuniše njegove oštre riječi, nego mu reče: »Pire,3. ovome i o svemu što mi gospodarica bude naredila govorit ću tionoliko puta koliko mi puta ona zapovjedi, bilo tebi pravo ili krivo,ali ti si budala!«4. srdita zbog Pirovih riječi vrati se gospodarici koja kad ih ču po-želje umrijeti; a poslije nekoliko dana ponovno porazgovori sa sobaricom i reče: »Lusco, ti znaš da dub ne pada od prvog udarca,

Rfi

Sedmi dan - Deveta novela

pa mi se čini da tebi valja opet poći k onom koji na moju nevolju čudnovato hoće da bude vjeran, pa kad uhvatiš zgodan trenutak otkrij mu posve moju strast i potrudi se svakako da u tome uspiješ; jer ako nam se to izjalovi, ja ću umrijeti, a on će misliti da sam se s njim rugala, pa će umjesto ljubavi koju ištemo u njemu niknuti mržnja.«Sobarica utješi gospu pa potraživši Pira nađe ga vesela i dobro ra-spoložena i ovako mu reče: »Pire, prije nekoliko dana kazivala sam ti o tom kako te žarko moja i tvoja gospodarica ljubi, a sad ti ponovno to kažem, jer sam sigurna da ona neće dugo živjeti, ako ti ustraješ u svojoj krutosti koju si nekidan pokazao. Stoga te molim da udovoljiš njezinim željama; a ako se i dalje budeš tvrdoglavo opirao, umjesto što sam te držala veoma pametnim momkom držat ću te glupanom. Kakva li ti čast može biti što te tako dična, i tako lijepa, i tako plemenita gospa ljubi iznad svega! Osim toga, koliko li moraš biti zahvalan sudbini kad pomisliš da ti nudi ono što se priliči tvojim mladenačkim željama i uz to takvo utočište za sve tvoje potrebe! Poznaješ li nekog sebi ravna kojemu se kao užitak pruža nešto bolje negoli tebi, ako pametan budeš? Tko će još moći imati oružje, konje, odjeću i novac kao ti, ako svoju ljubav posvetiš njoj? Otvori dakle dušu mojim riječima i opameti se: spomeni se da samo jedanput u životu sreća izlazi nekome u susret vesela lica i raširena krila, a tko je tada ne zna primiti neka se poslije kad bude bijedan i siromašan na sebe žali a ne na nju. A povrh toga nije između sluge i gospodara nužna takva vjernost kakva dolikuje između prijatelja ili rođaka; naprotiv, sluge moraju s njima postupati, ondje gdje mogu, onako kako oni s njima postupaju. Da imaš lijepu ženu ili majku, kćer ili sestru koja bi se njemu svidjela, misliš li ti da bi se Nikostrat obzirao na vjernost koju ti prema njemu gojiš u pogledu njegove žene? Lud si ako u to vjeruješ; budi siguran, kad laske i molitve ne bi pomogle, što god ti mislio o tome, on bi tu i silu upotrijebio. Zato postupajmo s njima i s njihovim stvarima onako kako oni s nama i s našima postupaju. Okoristi se naklonošću sreće: ne odbijaj je, pođi joj u susret i primi je kad k tebi dolazi, jer jamačno, ako to ne učiniš, ne samo što ćed smrt neizbježno stići tvoju gospodaricu, nego ćeš se i ti zbog togi toliko puta pokajati da ćeš poželjeti da umreš.« Pir je već nekoliko puta razmišljao o riječima što mu ih je Lusc

iko opet k njemu dođe, drugačijejospodarici, bude li se mogao uvje-Igovori: »Vidiš, Lusco, znam da jeige strane znam i to da je moj go-r mi je povjerio sve svoje poslove,egovu nagovoru i volji sve ovo nejedne učiniti tri stvari koje ištema što mi poslije može zapovjediti

^ te tri stvari koje želim jesu ove:na ubije njegova najboljeg jastre-^ikostratove brade, i naposljetku/ijih.«a gospi još teže; ali ipak je Amor, Ij u savjetovanju, navede da odlu-arici poruči da će uraditi sve što ;a, zato što on Nikostrata smatra govoj nazočnosti zabavljati s Pi-) nije istina.će gospa učiniti; a ona, kad po-edi veliku gozbu, kao što često

wuicavase raditi, i pozva mnoge velikaše, pa kad stolovi već bjehu raspremljeni, odjenuvši se u baršunasto ruho zelene boje3 i veoma urešeno i izašavši iz svoje odaje, dođe u dvoranu gdje bijahu gosti; i na oči Piru i dojednom drugom, ode do prečke na kojoj bijaše jastreb toliko drag Nikostratu, i odvezavši ga kao da ga želi u ruke uzeti, uhvati ga za oputu na nogama, i tresnu njime o zid, i ubi ga. I kad Nikostrat viknu na nju: »Jao, ženo, što si učinila?« ona mu ništa ne odgovori, nego se okrenu plemićima koji su se s njim gostili i reče: »Gospodo, teško bih se mogla osvetiti nekom kralju koji bi mi prkosio, kad ne bih imala smjelosti da se osvetim jednom jastrebu. Valja da znate da mi je ova ptica već dugo oduzimala sve ono vrijeme koje muškarci moraju posvećivati užitku žena; jer čim bi zora svanula, Nikostrat je ustajao i uzjahavši konja sa svojim jastrebom na ruci odlazio na prostrane ravnice da ga gleda kako leti, a ja, ovakva kakvu me vidite, sama i zlovoljna u postelji sam ostajala; stoga sam često poželjela da učinim što sam sad učinila, i nikakav me razlog u tom nije sprečavao van što sam čekala da to učinim u nazočnosti ljudi koji će biti pravedni suci mojoj tužbi,

Sedmi dan - Deveta novela

kao što vjerujem da ćete vi to biti.«Plemići se koji je slušahu, sudeći da je njezina ljubav prema Niko-stratu onakva kako joj riječi kazuju, nasmijaše svi dojednog i okre-nuvši se uzrujanom Nikostratu rekoše: »Eh, kako je gospa dobro učinila što je osvetila uvredu smrću toga jastreba!«, pa različitim dosjetkama o sličnim zgodama, pošto se gospa već bješe u odaju vratila, preobratiše u smijeh Nikostratovu srdžbu. Videći to Pir reče u sebi: »Uzvišen je početak gospa dala mojoj sretnoj ljubavi; dao Bog da u tom ustraje.«Pošto dakle Lidija ubi jastreba, ne prođe mnogo dana i ona, našavši se u svojoj odaji s Nikostratom, poče ga milovati i igrati se s njim, a on je za šalu povuče malo za kosu davši joj tako povoda da ispuni i drugu stvar što je od nje Pir bješe zaiskao: u hipu zgrabi čuperak njegove brade i smijući se povuče ga tako jako da mu ga posve iz brade iščupa. Kad se Nikostrat na to požali, ona mu reče: »Sto ti je da se tako mrštiš zato što sam ti iščupala pet šest dlaka iz brade? Ti nisi oćutio kako je mene zaboljelo kad si me maloprije povukao za kosu!« Pa tako riječ po riječ, šaleći se s njim, gospa oprezno spremi čuperak brade koji mu bješe iščupala i istoga dana posla ga svom dragom ljubavniku.No za treću se stvar gospa zamisli; pa ipak, jer bijaše bistra uma a ljubav joj ga još bješe izoštrila, smisli na koji će način to izvršiti. I pošto Nikostrat imaše dva dječaka što ih njihovi očevi dadoše njemu u kuću, premda bijahu plemići, da se nauče lijepu vladanju, te oni dvorahu Nikostrata za stolom, jedan kao stolnik drugi kao peharnik, obojicu ih pozva gospa i pokaza im da im zaudara iz usta i pouči ih da zabacuju glavu što više mogu unatrag kad Nikostrata dvore, ali da o tome nikome ništa ne reknu. Mladići joj povje-rovaše i stadoše se ravnati prema gospinim poukama; stoga ona jednom upita Nikostrata: »Jesi li opazio što ova dva dječaka čine kad te dvore?«Nikostrat reče: »Jesam, i baš sam ih htio pitati zašto to čine.« Njemu gospa reče: »Ne čini toga, jer ja ti mogu reći, a već dugo to ti prešućujem da ti ne bi bilo neugodno, no sada kad vidim da i drugi to počinju primjećivat, ne mogu ti više tajiti. To ti se događa samo zato što ti strašno iz usta smrdi, a ne znam koji je tomu ra-zlog jer prije nije tako bilo; a kako se moraš družiti s plemićima, to je jako ružna stvar i zato bi valjalo naći načina da se izliječi.«

88

noglo biti? Nemam li možda koji

odvede ga k prozoru i reče mu daf~ ne i s druge strane pregleda reče:

3 tako dugo trpjeti? S ove strane čini, nije samo načetjiego je sav a dulje ostaviš u ustima, pokvariti ti savjetovala da ga izvadiš prije

misliš, i ja se slažem; neka se bez mi ga iščupa.«

; da za to ovamo dolazi liječnik; usađen da ću ti ga ja sama bez druge strane, ti su liječnici tako nipošto ne bi podnijelo kad bih

iih u ruke dopao; i zato ću ja svakako sama to učiniti, jer ću te barem, ako te bude previše boljelo, odmah pustiti, a to liječnik ne

bi učinio.«I naredivši da joj donesu oruđe za taj posao i poslavši sve dojedno iz sobe, samo Luscu zadrža sa sobom; i zaključavši se unutra, Niko-stratu rekoše da se ispruži na stolu, i gurnuvši mu kliješta u usta i stisnuvši mu jedan zub, premda se on jako derao od bola, dok ga je jedna čvrsto držala, druga mu je na silu zub iščupala; i spremivši taj i uzevši drugi potpuno pokvaren koji je Lidija u ruci imala, pokaza-še ga njemu ojađenu i gotovo napola mrtvu veleći: »Pogledaj što si tako dugo imao u ustima.« On povjerova u to i premda je tešku bol bio podnio i jako se zbog toga jadao ipak mu se kad je vidio da mu je izvađen učini da je ozdravio; i pošto ga okrijepiše i ovim i onim i bol mu već popusti, izađe on iz sobe. Gospa uze zub i odmah ga posla svom ljubavniku koji, sad već osvjedočen u njezinu ljubav, poruči da je spreman udovoljiti svakoj njezinoj želji. Gospa, hoteći ga još bolje uvjeriti i jer joj se činilo da je svaka ura bez njega tisuću puta duža, htjede ispuniti ono što mu je obećala pa stade hiniti da je bolesna. I kad je jednoga dana poslije objeda pohodi Nikostrat, ne videći s njim nikoga osim Pira zamoli ga da joj pomognu da side u vrt ne bi li joj tako muku olakšali. Stoga je Nikostrat poduhvati s jedne strane a Pir s druge te je odnesoše u vrt i položiše na tratinicu ispod krošnjate kruške; pošto tamo neko

Sedmi dan - Deveta novela

vrijeme posjediše, reče gospa Piru, kojega već prije bješe poučila što mu valja raditi: »Pire, tako sam se zaželjela tih krušaka, popni se zato gore i baci nam ih nekoliko.«Pir se spremno pope i stade dolje bacati kruške, a dok ih je bacao poče govoriti: »Hej gosparu, što to radite? A vi, gospo, zar se ne sramite to preda mnom podnositi? Mislite li da sam slijep? Ta ma-loprije ste bili tako teško bolesni, kako ste tako brzo ozdravili, da činite one stvari? Ako ih baš želite činiti imate toliko lijepih odaja, što ne odete u koju od njih da tamo činite ovakve stvari? Doista bi bilo poštenije nego da to činite pred mojim očima!« Gospa se obrati mužu veleći: »Sto to Pir kaže? Bulazni li on?« Na to reče Pir: »Ne bulaznim, gospo, zar mislite da ja ne vidim?« Nikostrat se tomu jako čudio pa reče: »Pire, meni se doista čini da sanjaš.«Njemu Pir odgovori: »Gospodaru moj, ja nimalo ne sanjam, a ni vi ne sanjate, nego se naprotiv toliko tresete, da nijedan plod ne bi ostao na ovoj kruški kad bi se ona tako tresla.« Tada reče gospa: »Što bi to moglo biti? Je li moguće da mu se čini da je istina to što kaže? Tako mi Bog pomogao, da sam zdrava kao što sam prije bila popela bih se gore da vidim kakvo je to čudo što ovaj kaže da vidi.«A Pir je s kruške i dalje govorio i nastavljao svoju priču; njemu Nikostrat reče: »Siđi dolje«, i on siđe, pa mu on reče: »Reci što si vidio!«Reče Pir: »Vjerujem te mislite da sam s uma sišao ili da sanjam: vidio sam vas na vašoj gospi, kad već moram to reći; a poslije, kad sam silazio, vidjeh vas kako ste ustali i posadili se tamo gdje sada sjedite.«»Zacijelo si«, reče Nikostrat, »sišao s uma, jer otkad si se ti na kru-šku popeo, nismo se ni pomaknuli odavde gdje nas vidiš.« Njemu Pir reče: »A zašto od toga pitanje pravimo? Doista sam vas vidio, pa ako sam vas vidio vidio sam vas na vašem.« Nikostrat se sve više čudio i naposljetku reče: »Hajde da i ja vidim je li ova kruška začarana i da li onaj koji se popne čuda vidi!«, pa se pope gore; i čim na njoj bješe, gospa i Pir počeše se zabavljati; a kad Nikostrat to vidje poče vikati: »Jao, grešna ženo, što to radiš? I ti, Pire, u koga sam se najviše pouzdavao?« i rekavši to stade silaziti s kruške.

i tu sjedimo«; i videći njega kako ko ih on bješe ostavio. Netom se mo gdje ih bješe ostavio, stade ih

d zaista priznajem da sam, kao što/idio kad sam bio na .-kruški, a toim i znam da ste i vi pogrešno vi-/am jedino može postati jasno akorasa žena, koja je čestitija i umnijaotiti pristala da to uradi baš predorim, jer bih se prije dao raščetvo-3 učiniti u vašoj nazočnosti. Stogaza ova priviđenja; jer me nitko na

vi ovdje obljubili svoju ženu, dai vama pričinilo da ja činim onoi pomislio nisam a kamoli da bih

Sedmi dan - Deveta novela

je pala reče Nikostratu: »Sada kad vidim da je uništen neprijatelj moga poštenja, gnjev me prošao«; i Nikostratu, koji ju je to molio, dobrostivo oprosti naredivši mu da mu nikad više ne padne na pa-met takvo što pomisliti o onoj koja ga ljubi više negoli samu sebe. Tako se jedan prevareni muž vrati s njom i s njezinim ljubavnikom u palaču, gdje su se mnogo puta zatim Pir s Lidijom i ona s njim slobodnije prepuštali veselju i užitku. Dao Bog i nama tako, —

Tada gospa koja kanda sva smućena bješe ustala progovori: »Žalo-sno bi bilo ako misliš da sam tako nerazumna te bih, da sam htjela počiniti tu sramotu koju kažeš da si vidio, došla da je činim pred tvojim očima. Budi tvrdo uvjeren da ne bih, kad bi me za tim bila volja, ovamo došla; nego vjerujem da sam sposobna biti u jednoj od naših odaja i to tako i na takav način da bih smatrala pravim čudom kad bi ti to ikada doznao.«Nikostrat, kojemu se činilo da je istina što jedno i drugo kažu da ne bi nikada mogli pred njim takav čin obaviti, okanivši se riječi i pokuda takve vrste stade raspravljati o čudnovatoj pojavi i varci vida koji se tako mijenja kad se tko gore popne. Ali gospa, koja se pričinjala povrijeđenom zbog mišljenja koje Nikostrat bijaše o njoj iznio, reče: »Uistinu, budem li mogla, ova kruška nikada više neće nanijeti ovakvu sramotu ni meni ni drugoj ženi; i zato, Pire, potrči, i otiđi i donesi sjekiru, i posjekavši krušku u isti čas osveti sebe i mene, premda bi mnogo bolje bilo tresnuti njome po glavi Nikostrata, koji je bez ikakva razmišljanja dopustio da mu oslijepe oči u pameti; jer koliko god se onima što ih imaš u glavi pričinilo to što veliš, ni za što na svijetu nisi smio prosudbom svoga razuma zamisliti ni priznati da je to bilo.« Pir hitro pojuri po sjekiru te posiječe krušku, a čim gospa vidje da

Sedmi dan - Deseta novela

novela'flspu koja je jednomu od njih mju ukaže se drugu i ispriča ' m svijetu živi.'

kazuje pa pošto se umiriše gosperusku on poče:in kralj mora prvi poštovati zako-

ne Koje sam aonese, a ako drugačije radi, valja ga smatrati robom koji je kaznu zavrijedio, a ne kraljem: u takav sam grijeh i pokudu ja, koji sam vaš kralj, gotovo prisiljen upasti. Istina je da sam jučer donio zakon za naše današnje kazivanje u namjeri da se danas ne koristim svojom povlasticom nego da pokorivši se njemu skupa s vama, pripovijedam o onomu o čemu ste svi vi pripovijedali. Ali ne samo što se tu kazivalo o svemu što sam ja bio naumio kazivati, nego se povrh toga ispripovjedilo toliko drugih i mnogo ljepših novela, te koliko god kopam po svom pamćenju ne mogu se spo-menuti ni sjetiti ičega što bih o tom predmetu mogao reći da se mogne usporediti s onim što je već rečeno. I stoga, kad se već moram ogriješiti o svoj vlastiti zakon izjavljujem da sam pripravan pretrpjeti svaku kaznu koju mi odredite, jer sam je i zaslužio, i svojoj se običajnoj povlastici vraćam. I velim da novela što je ispri-ča Elissa o kumu i kumi i k tome glupost Sjenežana,2 drage moje gospe, imaju toliku moć da me navode da se okanim rugla kojemu su mudre žene izvrgavale svoje glupe muževe i da vam ispričam kratku novelu o njima; i premda u njoj ima dosta onoga što se ne da vjerovati, ipak će donekle biti zabavno da se posluša. Živjela dakle u Sieni dva mladića pučanina, od kojih je jednom bilo ime Tingoccio Mini a drugi se zvao Meuccio di Tura,3 i stano-

vali su u kraju Porta Salaia;4 i gotovo sveđ su se samo jedan s dru-gim družili i zato se činilo da se jako vole. I odlazeći, kao što već muškarci idu, u crkve i na propovijedi, često su slušali o vječnoj slavi i prokletstvu što prema zaslugama čekaju duše pokojnika na drugom svijetu; i pošto su željeli nešto o tome doznati a nisu na-lazili načina, obećaše jedan drugom da će se onaj koji od njih prvi umre, bude li mogao, vratiti onom koji ostane na životu i donijeti mu glase o onom što je želio, i to utvrdiše zakletvom. Kad su tako jedan drugomu tvrdu vjeru dali i nadalje se družili, kao što je rečeno, zbi se da se Tingoccio okumi s nekim Ambru-ogiom Anselminijem,5 koji je obitavao u Camporeggiu6 i kojemu žena po imenu gospa Mita bijaše rodila sina. Taj se Tingoccio, po-hodeći pokatkad zajedno s Meucciom tu svoju kumu, koja bijaše prekrasna i ljupka gospa, usprkos kumstvu7 u nju zaljubi; i Meuc-cio se jednako, jer mu se ona jako sviđala a vazda je slušao kako je Tingoccio hvali, u nju zaljubi. I tu su ljubav jedan od drugoga krili, ali ne zbog istoga razloga: Tingoccio je nije htio otkriti Meucciu jer mu se činilo grijehom što ljubi kumu, i sramio bi se da je to tko doznao; Meuccio je nije tajio zbog toga nego zato što je već bio opazio da se ona sviđa Tingocciu, pa je govorio: »Ako mu to odam, planut će na me ljubomorom, pa kako on može s njom kao kum do mile volje razgovarati, omrazit će me s njom u čemu god bude mogao, i tako nikada od nje neću dobiti ono što želim.« Dok su tako dva mladića bila zaljubljena kao što je rečeno, dogodi se da se Tingoccio, kojemu je bilo zgodnije da gospi otkrije svu svoju čežnju, toliko potrudi i riječima i djelom, da je od nje dobio što je žudio. Meuccio to ubrzo primijeti i, premda mu je veoma žao bilo, nadajući se da će možda i on jednoć ispuniti svoju želju pretvarao se kao da ništa ne opaža da Tingoccio ne bi imao povoda ni razloga spriječiti ili pomrsiti njegov naum. I dok su tako dva druga ljubovala, jedan sretnije od drugoga, dogodi se te je Tingoccio našavši na kuminu posjedu meku njivu toliko na njoj kopao i trudio se, da ga naposljetku od toga spopade neka boljetica; i ona mu se poslije nekoliko dana jako pogorša pa on, ne mogavši joj se odrvati, preminu s ovoga svijeta. I pošto prođe treći dan poslije toga, jer možda prije nije mogao, prema zadanom obećanju dođe on jedne noći u Meucciovu sobu, dok je ovaj čvrst spavao, te ga zovnu.

mu

i si ti?«

igoccio, koji ti se po zadanom ti ase s onoga svijeta.« idje, ali sabravši se reče: »Dobro ta je li izgubljen.

/^ >no je ono što se više ne nađe: abljen?«tako, nego te pitah jesi li među" ognju paklenom?« iš nisam, ali za grijehe koje sam šnije muke.«;occia kakve se kazne tamo dajuli, i Tingoccio mu ih sve reče.) za njega ovdje učiniti. Tingoc-la plati za njega mise i molitvemnogo koriste onima onamo;niti.

uccio se sjeti kume, te podiže------&i<avu i reče: »Dobro se sjetih, o Tingoccio: kakvu si kaznudobio za ono što si spavao s kumom dok si ovdje bio?« Tingoccio mu odgovori: »Brate moj, čim tamo stigoh, odmah bješe neki koji je kanda sve moje grijehe napamet znao te mi zapovjedi da odem na neko mjesto gdje u prevelikim mukama oplakivah svoje grijehe i gdje nađoh mnogo drugova koji bijahu na istu kaznu osuđeni kao i ja; i dok sam među njima stajao sjetih se što sam s kumom činio pa očekujući zbog toga još goru kaznu nego što mi bijaše dana, premda sam bio u veliku i veoma razbuktalu ognju sav sam drhtao od straha. A kada to vidje neki koji bijaše kraj mene reče mi: >Sto si ti zgriješio više negoli drugi koji su ovdje, te u vatri dršćeš?< >O<, rekoh ja, >prijatelju moj, jako se bojim suda koji me čeka zbog velikoga grijeha što ga nekoć počinih.< Onaj me tada upita kakav je to grijeh, ja mu rekoh: >Moj je grijeh bio takav da sam spavao s kumom, i toliko sam s njom spavao da sam se sav iscijedio.< A on im tada rugajući se s tim reče: >Hajde, budalo, ne boj se, ta ovdje se ne vodi računa o kumama<, i kad to čuh posve se umirih.« I pošto reče to, kad se već dan bješe bližio dodade: »Me-uccio, ostaj zbogom, jer ja ne mogu više s tobom biti«; i odmah nestade.

Sedmi dan - Deseta novela

Pošto Meuccio ču da na onom svijetu nitko ne vodi računa o ku-mama, sam se sebi naruga zbog svoje gluposti, jer ih je već neko-liko bio poštedio; stoga, čim se bješe oslobodio neznanja ubuduće je u tome posrao pametniji. I da je te stvari fra Rinaldo znao, ne bi mu bilo potrebno onoliko mudrovati kad ono skloni svoju dobru kumu da mu željama udovolji.8 -—Pri sunčevu smiraju bješe se podigao lak zapadnjak, kad kralj, po-što dođe konac njegovoj noveli i nitko drugi ne preostade da pri-povijeda, snimi krunu s glave i položi je Lauretti na čelo veleći:9. Gospo, ovim lovorom kojega ime nosite1 krunim vas kao kraljicu naše družbe; sve što vam se čini da nam svima može biti po voljii na veselje, kao prava gospa zapovjedite; i ponovno sjede.Lauretta postavši kraljicom dade dozvati starostu i naredi mu da uonoj divnoj dolini prostre stolove malo prije negoli je uobičajeno,da bi se zatim bez hitnje mogli u dvorac vratiti, a onda mu odredisve što mu je raditi za vrijeme njezina vladanja. Tada se obrati družbi veleći: — Dioneo jučer htjede da se danas kazuje o ruglu kojemu žene izvrgavaju svoje muževe; i kada se ne bih bojala da ćetepomisliti kako pripadam soju razdražljivih pasa koji se odmah želeosvetiti, predložila bih da se sutra kazuje o ruglu kojemu muževiizvrgavaju svoje žene. Ali pustivši to po strani, velim neka svatkosmisli pripovijest o podvalama što ih svakodnevno žena muškarcuili muškarac ženi jedan muškarac drugom podmeću; i vjerujem dato neće biti manje zabavno nego što je bilo današanje kazivanje;10. i rekavši to ustade i do večere otpusti družbu.Ustadoše dakle isto tako gospe i mladići, te neki od njih bosono-gi stadoše gacati po bistroj vodi, a drugi se zabavljahu šećući po zelenoj livadi pod krasnim i vitim drvećem. Dioneo i Fiammetta zapjevaše dugi spjev o Arciti i Palemonu,2 i tako u raznolikim i sva-kojakim razonodama brzo i veselo provedoše vrijeme do večere. Pa kad ona dođe i oni posjedaše za stolove prostrte kraj jezerca, tu uz pjev mnoštva ptičica i uz svježi povjetarac što se trajno s onih okolnih brežuljaka spuštao, u miru i veselju večeraše a da im ni muha nije zasmetala. I pošto se stolovi raspremiše i oni se malo prošetaše po krasnoj dolini, dok sunce još visoko stajaše na zapa-dnom nebosklonu, po kraljičinoj želji krenuše polaganim korakom prema svom običajnom prebivalištu; i šaleći se i čavrljajući o tisuću stvari, kako o svemu i svačemu tako i o onom što su toga dana

lijepoga dvorca. Tu hladnimkratkoga puta te se odmahi da kolo vode, čas uz zvuk

'azbala. Ali na kraju kraljica•srnu; ona ovako poče:

leti.

Ja ne znam pravo3 kakve su to slastizapalile me tako,da danonoćno nemirom se morim,al sluh i vid mi obuzeše strasti,te neobično jakonapose bukte plamenom sve gorim;u njemu cijela gorim,a samo ti me možeš tješit miloi vratit krepost kojoj strava prijeti.

Ah, hoće li se ikad zgodit, kaži,da tebe mognem naćigdje Ijubljah oči s kojih smrt me kosi?Reci mi, dušo, cvijete ponajdraži,kada ćeš tamo zaci,al brzo zbori, utjehu mi nosi.Nek bude kratak, prosi,dolazak, da bi zatim dugo bilo

Sedmi dan - Deseta novela

liječenje rana kim se Amor sveti.

Ako još ikad zadobijem tebe,ja neću luda biti,da pustim te da odeš, kao tada.Bilo što bilo, držim te kraj sebe,jer zadovoljstvo pitis tvojih slatkih usta ja sam rada.0 drugom šutim sada.1zato brzo dođi mi u krilo,već misao me na to pjesme sjeti.

Ta pjesma4 pobudi u svima misao da Filomena boluje od nove i sla-tke ljubavi; i zato što se po njezinim riječima činilo da je od nje već bila okusila više od samih pogleda, držeći da je sretnija od drugih neke su joj na tomu pozavidjele. No kad se njezina pjesma okonča, kraljica se sjeti da je sutradan petak pa svima ovako ljupko reče: — Vi znate, plemenite gospe i vi mladići, da je sutra onaj dan koji je posvećen muci našega Gospodina, i njega smo, ako se sjećate, zaNeifilina vladanja posvetili pobožnosti i prekinuli ugodne razgo-vore; a slično smo učinili i naredne subote. Stoga, hoteći slijediti dobar primjer koji nam je Neifila dala, sudim da bi bilo časno i pošteno da se sutra i prekosutra, kao što minulih dana uradismo, odreknemo našega zabavnog kazivanja i da u mislima oživimo sje-ćanje na ono što se u tim danima zbilo za spasenje naših duša. Svima ugodiše te pobožne kraljičine riječi, i kad ih ona otpusti, pošto već dobar dio noći bješe minuo, svi odoše na počinak.

I-i:*

■*■

Osmi dan - Uvod

SVRŠAVA SEDMI DAN DEKAMERONA I POČINJE OSMI U KOJEMU SE POD LAURETTINIM VLADANJEM PRIPO-VIJEDA O PODVALAMA ŠTO IH SVAKODNEVNO ŽENA

MUŠKARCU ILI MUŠKARAC ŽENI ILI JEDAN MUŠKARAC DRUGOM PODMEĆU.

Već se na vrhuncima najviših planina, u nedjeljno jutro, javljahu zrake granuloga sunca i, pošto sjene iščeznuše, svi se oblici jasno razaznavahu, kad kraljica ustade i sa svojom se družbom ponajprije malo prošeta rosnom travom, a zatim o polovici treće ure1 pođoše do obližnje crkvice gdje prisustvovahu službi Božjoj. I vrativši se kući, u veselju i radosti objedovaše, pa malo zapjevaše i zaplesaše; i zatim, kad ih kraljica otpusti, tko htjede mogaše poći da otpočine. Ali kada sunce već prođe podnevni krug, pošto svi po kraljičinoj želji posjedaše oko divnoga studenca radi običajnoga pripovijeda-nja, na kraljičinu zapovijed Neifile ovako poče.

Osmi dan - Prva novela

■«#

Prva novelaGulfardo posudi od Guasparruola novaca i dade ih njegovojženi s kojom se bio dogovorio da će za tu svotu s njom spavati;zatim u njezinoj nazočnosti reče Guasparruolu da ih je njoj

dao, a ona reče da je to istina.

Ako je Bog odredio da ja u današnji dan otpočnem kazivanje svo-jom novelom, i meni je po volji. I zato, ljubazne gospe, budući da

se mnogo govorilo o ruglu kojemu žene izvrgavaju muževe, rada sam kazivati vam kako se neki muškarac narugao ženi, ne zato što želim u njoj osuditi ono što je taj čovjek učinio ili reći da žena to nije zaslužila, nego naprotiv što hoću pohvaliti toga čovjeka, i po-kuditi ženu, i pokazati kako i muškarci umiju nasamariti one koji im vjeruju, kao što i njih često prevare oni kojima oni vjeruju. Pre-ma tome, tko bi htio točnije govoriti, ne bi se reklo da je ovo što ću vam pričati poruga nego bi se reklo da je zasluga: zato što ženi valja da bude čestita i da čuva obraz kao život svoj i da ni zbog kakva razloga ne dopusti da joj se okalja (a to nije vazda moguće postići onako kako bi trebalo, zbog naše slabosti), tvrdim da lomaču za-služuje ona koja se za novac podaje; a dotle ona koja se prepusti iz ljubavi, a svi znamo kako je jaka njezina moć, zavređuje da joj sudac ne bude prestrog i da joj oprosti, kao što nam prije nekoliko dana pokaza Filostrato da se dogodilo gospi Filippi iz Prata.2 Bijaše

dakle u Milanu nekoć neki Nijemac, vojnik-plaćenik po imenu Gulfardo,3 hrabar čovjek i veoma vjeran onima kod kojih je u službu stupao, što u Nijemaca rijetko biva.4 Pa kako je vrlo točno vraćao zajmove novca koje su mu davali, mnogo bi trgovaca našao koji bi mu uz male kamate posuđivali svaku svotu novca. Dok je živio u Milanu, omilje mu neka vrlo lijepa gospa po imenu Ambru

Osmi dan - Prva novela

lasparruola Cagastraccia, njegova eći je tako potajice da ne opazi j

dana posla poruku s molbom ljubav i da je on sa svoje strane povjedi. Gospa nakon podužeg spremna učiniti to što je Gul-

islijede: prvo, da nikad nikome joj je za neku njezinu nevolju ih on

kao bogat čovjek dade;

tako ga ogorči niskost one o mu se žarka ljubav gotovo u vari: i poruči joj da rado pri-ne a ona

zaželi, pa neka mu on će joj donijeti novce, a neki njegov

drug, u kojega ijegovu poslu čini društvo, ženska, bješe joj po volji i

po-—^ ua njezin muž Guasparruolo za koji dan mora po nekom

poslu otputovati u Genovu, te će mu ona to točno obznaniti i poslati po njega.Gulfardo pak, kad uhvati priliku, ode Guasparruolu i ovako mu reče: »Treba mi za neki moj posao dvjesta zlatnih fiorina, pa te molim da mi ih posudiš uz one kamate uz koje znaš da mi i drugi posuđuju.« Guasparruolo reče da će mu rado posuditi i na mjestu mu izbroji novce.Za nekoliko dana Guasparruolo ode u Genovu, kao što gospa bi-jaše rekla; stoga gospa poruči Gulfardu da dođe k njoj i da done-se onih dvjesta zlatnih fiorina. Gulfardo povede sa sobom svoga prijatelja, i dođe gospinoj kući, i našavši je kako ga čeka, prvo što učini dade joj pred očima svoga prijatelja tih dvjesta zlatnih fiorina i ovako joj reče: »Gospo, uzmite ove novce, pa ćete ih dati svomu mužu kad se vrati.«Gospa ih uze i ne dosjeti se zašto joj Gulfardo tako reče, nego pomisli da on to čini zato da njegov prijatelj ne bi primijetio kako on to njima nju plaća; stoga ona reče: »Rado ću to učiniti, ali želim vidjeti koliko ih ima«; i istresavši ih na stol i vidjevši da ih ima dvije stotine, jako zadovoljna spremi ih. I vrati se Gulfardu te ga odvede

u svoju odaju, gdje mu se podade ne samo te noći nego i mnoge druge, dok joj se muž nije iz Genove vratio. Netom Guasparruolo stiže iz Genove, Gulfardo, uvrebavši ga kad bijaše sa ženom, ode k njemu i pred njom mu reče: »Guasparruolo, oni novci, to jest dvjesta zlatnih fiorina što si mi ih onomadne posudio nisu mi ustrebali, jer nisam mogao sklopiti posao za koji sam ih bio uzeo i zato sam ih odmah vratio tvojoj ženi i dao ih njoj, i zato prekriži moj dug.«Guasparruolo se okrenu ženi i upita je je li primila novce; ona se sjeti svjedoka pa ne uzmože zanijekati nego reče: »Pa da, primila sam ih, ali se još nisam bila sjetila da ti rečem.« Tada reče Guasparruolo: »Gulfardo, sve je u redu, hajdete s milim Bogom, a ja ću već urediti vaš račun.«Kad Gulfardo ode, nasamarena gospa dade mužu sramnu cijenu svoje pokvarenosti, i tako se lukavi ljubavnik besplatno nauživao svoje gramzive gospe. —

\ novelalom Belcolore i u zalog joj ostavi je stupu vrati joj je i zaište plašt valjana mu ga gospa uz dosjetku >rati.

avahu to što Gulfardo bijaše učinio jica obrati Panfilu i smiješeći se naredi mu da nastavi; stoga Panfilo poče:— Lijepe gospe, na um mi pade da vam kazujem kratku novelu protiv onih koji nas sveudilj vrijeđaju a da im ne možemo vratiti žao za sramotu, to jest protiv popova koji su na naše žene krenuli u križarsku vojnu, i kada koju od njih povale misle da su zaslužili oprost od grijeha i kazne, kao da su iz Aleksandrije okovana sultana1 doveli u Avignon.2 Jadni svjetovnjaci ne mogu njima to učiniti, premda s jednakim žarom na tuđim majkama, i sestrama, i prijateljicama, i kćerima iskaljuju svoju srdžbu što im oni na žene navaljuju. I zato sam vam naumio kazivati o seoskom ljubovanju, gdje će vas više nasmijati konac nego samo kazivanje, a osim toga možete se poučiti da popovima ne valja svagda sve vjerovati. Velim dakle da u Varlungu,3 selu nedaleko odavde, kao što svaka od vas zna ili je možda čula življaše neki valjan pop i osobito uslužan prema ženama, koji je premda nije bio jako pismen ipak nedjeljom s mnogo dobrih i svetih riječi zabavljao svoje pučane na crkvištu pod brijestom;4 i više je nego ijedan pop prije njega pohodio njihove žene, kad su oni kamo odlazili, donoseći im katkada i u kuću svete sličice, i blagoslovljenu vodicu, i ogorke svijeća, i dijeleći im svoj blagoslov. Dogodi se tako da mu među njegovim pučankama na koje još prije

Osmi dan - Druga novela

bijaše bacio oko najviše omilje jedna po imenu gospa Belcolore,5

žena nekoga težaka koji se zvao Bentivegna del Mazzo; bijaše ona uistinu ljupka i bujna seljanka, crnomanjasta i stasita i vještije je znala žrvnjati6 od ikoje druge; i osim toga nijedna nije kao ona umjela na tamburinu udarati i pjevati Teče voda niz dolinu1 i, kad je trebalo, voditi kolo i poskočnice s lijepim i krasnim rupčićem u ruci. Zbog svega toga gospar pop se tako jako zanese njome da je od toga mahnitao i povazdan okolo lunjao ne bi li je gdje ugledao; a kada bi je nedjeljom ujutro vidio u crkvi tako je pjevao Kyries i Sanctus9 trudeći se da se pokaže velikim umjetnikom u pjevanju, te se činilo da magarac reve, dok je inače kad je tamo ne bi vidio prilično olako prelazio preko toga; ali ipak sve je znao tako urediti da ni Bentivegna del Mazzo ni njegova susjeda toga ne opaziše. I da bi se bolje s gospom Belcolore sprijateljio davao joj je s vremena na vrijeme darove: ponekad joj je slao svežnjić mlada češnjaka, jer najljepši u selu rastao je u njegovu vrtu što ga je svojim rukama obrađivao, ponekad košaricu mahuna, a katkada pak snopić crljen-ca ili ljutike; a kad bi priliku uhvatio pogledao bi je prijekim okom i ljubežljivo je prekoravao, a ona se prenemagala i praveći se da to ne primjećuje i dalje se hladno držala; stoga gospar pop nikako nije mogao s njom na kraj izaći.I dogodi se jednoga dana te pop, dok se licem u podne gore-dolje po selu skitao, susrete Bentivegnu del Mazzo sa svim i svačim na-tovarenim magarcem, i mahnuvši mu rukom upita ga kamo ide. Bentivegna mu odgovori: »Vjere mi, oče, živa je istina da idem u grad po nekom svom slučaju: a ovo sve gonim gosparu Bonaccorriju da Ginestreto10 da mi pomogne, jer me je ne znam zašto po svom prokulatoru prizvao uredni sudac da se neodgodivo javim.«11 Veseo pop reče: »Pravo imaš, sinko, sad idi s mojim blagoslovom i brzo se vrati; ako slučajno vidiš Lapuccia ili Naldina, nemoj smetnuti s uma da im spomeneš neka mi donesu ono remenje za moje mlatilo.«Bentivegna mu to obeća, a kad udari prema Firenci, pomisli pop kako je baš zgodna prilika da ode gospi Belcolore i okuša sreću, pa put pod noge i ne zaustavi se do njezine kuće i ušavši unutra reče: »Pomoz Bog, ima li koga kod kuće?«Čuvši ga Belcolore, koja se bijaše uspela na tavan, reče: »Dobrodo-šli, oče: kud se vi to muvate po ovoj pripeci?«

Osmi dan - Druga novela

gne, došao sam da budem malo s gdje ode u grad.« >iti kupusno sjemenje koje joj je ' poče govoriti: »Dobro, Belco-ovako ginem?«

što sam vam ja uradila?« Reče ne daš da ja tebi uradim ono

n: zar i popovi rade takve

*o drugi ljudi, i zašto ne?ji, a znaš li zašto? Jer mit će na tvoju korist, akoao.«moglo biti? Ta svi ste vi

Tac cif

ono \ . „ u noćeš?« Belcolore reče: »Hvala vam na tone, brate. Imam ja svega toga, nego ako me zaista tako volite, što mi ne učinite jednu ljubav, pa ću ja učiniti ono što želite.«Nato reče pop: »Reci što želiš, a ja ću to drage volje učiniti.« Bel-colore tada reče: »U subotu mi valja poći u Firencu da odnesem vunu koju sam isprela i dadem da mi se popravi kolovrat, pa ako mi pozajmite pet lira, a znam da ih imate, otkupit ću od lihvara svoju crvenu suknju i svetačni pojas što sam ih u miraz donijela, jer vidite da ne mogu ni u crkvu ni među svijet bez toga, a ja ću vam navijek poslije toga činiti po volji.«Pop odgovori: »Tako mi Bog pomogao, nemam ih uza se, ali vjeruj mi da ćeš ih prije subote sigurno dobiti.«»Da«, reče Belcolore, »svi vi toliko toga obećajete, a poslije ništa ne održite; zar mislite da ćete sa mnom uraditi kao s Biliuzzom koju ste otpremili praznih ruku? Vjere mi Božje, meni to nećete učiniti, jer ona je samo zbog toga postala svačija; ako ih nemate ovdje, a vi pođite po njih.«»Ah«, reče pop, »ne tjeraj me da sada idem kući, jer vidiš da mi je baš dobra prilika kad nikoga nema, a dok se ja vratim možda tko

dođe pa nam zasmeta; i ne znam kad će mi ovako zgodno biti kao sada.«A ona reče: »U redu: ako ćete ići idite, ako nećete vi stojte.« Videći pop da ona nije spremna učiniti ono što se njemu mililo bez salvum me fac,13 a on je to htio učiniti sine custodia,14 reče: »Eto, ti mi ne vjeruješ da ću ti ih donijeti; da bi mi povjerovala, ostavit ću ti ovaj svoj modri plašt u zalog.«Belcolore zabaci visoko glavu i reče: »Je li, taj plašt, a koliko on vrijedi?«Pop reče: »Što, koliko vrijedi? Valja da znaš da je od sukna dvo-pleta pa i od tropleta, a ima ih među nama koji misle da je i od četveropleta; i nema ni petnaest dana kako me je kod staretinara Lotta stajao dobrih sedam lira, a dobio sam ga ispod cijene za bar pet soldi, kako mi kaže Buglietto, a znaj da se on dobro razumije u ova modra sukna.«»Zaista?«, reče Belcolore. »Bog me ubio ako bih to ikad povjerova-la, ali dajte mi ga unaprijed.«Gospar župnik, komu bijaše napet luk, skide plašt i dade joj ga, a ona ga prvo spremi pa reče: »Oče, pođimo tamo u pojatu, jer u nju nikad nitko ne zalazi«; i tako učiniše.I ondje pop slatko izljubi nju, i srodi je s Gospodom Bogom i dugo se s njom tako zabavi; otišavši zatim u samoj halji, kao da s vjenča-nja dolazi, vrati se u svoje sveto prebivalište. Tamo, promislivši kako svi ogorči koje od darovanih svijeća sakupi kroz cijelu godinu ne vrijede ni polovicu od pet lira, učini mu se da je pogriješio, i pokaja se što je ostavio plašt, i stade smišljati kako da ga bez otkupa natrag dobije. I budući da je bio prilično lukav lijepo smisli što mu valja činiti da ga vrati i tako učini, jer narednoga dana, baš na svetac, posla on susjedova dječaka kući te gospe Belcolore i zamoli je da mu učini ljubav i pozajmi mu svoju kamenu stupu, jer mu na objed dolaze Biguccio dal Poggio i Nuro Bugliet-ti,15 pa bi im htio neki umak spraviti. Belcolore mu je posla. I čim dođe vrijeme objedu, uvreba popo kad Bentivegna del Maz-zo i Belcolore sjedoše jesti pa pozvavši svoga bogoslova reče mu: »Uzmi onu stupu, i odnesi je gospi Belcolore, i reci: Veli gospar da vam se puno zahvaljuje, i da mu pošaljete plašt što vam ga je onaj dječak ostavio u zalog.<« Bogoslov ode kući gospe Belcolore s tom stupom i nađe je zajedno s Bentivegnom za stolom pri objedu pa j

i—«, isti što ti je drago: ili hoćeš par pisanu vrpcu, ili hoćeš lijep pojas od vune, ili

Osmi dan - Treća novela

i pop poručio.išt, htjede odgovoriti; ali Bentive-laš zalog od gospara? Isukrsta mi,D mu ga vrati, ucrvala se dabogda!

^ makar htio i našega magarca, da

do škrinje i iz nje izvuče plašt i eš ovako gosparu s moje strane: gu zavjetovala da nikad više ne-lijepo ste je ovoga puta počasti-

dnese gosparu; njemu pop kro-; vidiš, ako ona meni stupu ne acalo, pa neka joj bude milo za

iko reče što ju je psovao, i ne_-„.v/, a« ceicolore se posvadi s gosparom i ne progovori

s njim sve do jematve. A kad joj pop zaprijeti da će je predati u ždrijelo najgorega lucifera,16 od pustoga se straha ona u pojati uz mast i vruće kestene s njim izmiri, i mnogo su se puta poslije toga proveselili. A umjesto onih pet lira pop joj promijeni kožu na tamburinu i objesi na nj praporčić,17 pa je bila zadovoljna. —

Treća novelaCalandrino, Bruno i Buffalmacco idu niz Mugnone ne bi li

našli heliotrop, i Calandrino misli da ga je našao; vrati se kućinatovaren kamenjem; žena ga ukori i on je srdit izmlati, asvojim drugovima ispriča ono što oni znaju bolje od njega.1

Kad se okonča Panfilova novela, kojoj su se gospe toliko smijale da se još i sada smiju, kraljica zapovjedi Elissi da nastavi; smijući se i dalje ona poče:— Ne znam, ljubazne gospe, hoću li uspjeti da vas svojom nove-lom, koja je jednako istinita kao i zabavna, toliko nasmijem koliko vas je Panfilo nasmijao svojom, ali ću se potruditi da uspijem. Nije tomu dugo kako u našem gradu, koji je vazda obilovao raznolikim običajima i neobičnom čeljadi, življaše neki slikar zvan Calandrino,2

čovjek priprost i nastran. Ponajviše je vremena provodio s dvama drugim slikarima, koji se zvahu jedan Bruno3 a drugi Buffalmacco,4

ljudima uvijek spremnima na šalu, ali nadasve razboritima i bistrima, a s Calandrinom su se družili jer su se često žestoko zabavljali na račun njegovih navika i prostodušnosti. Bijaše u to vrijeme u Firenci neki spretan i dosjetljiv mladić koji je sjajno uspijevao u svemu čega se latio, a zvao se Maso del Saggio;5 pošto on nešto naču o Calandrinovoj prostodušnosti odluči da se s njim našali tako da ga nasamari ili da ga uvjeri u neku izmišljotinu. I zatekavši ga slučajno jednoga dana u crkvi San Giovanni6 i videći ga kako pozorno motri slikarije i rezbarije svetohraništa koje je odnedavno bilo podignuto7 nad oltarom spomenute crkve, pomisli kako mu se pruža mjesto i vrijeme da ostvari svoj naum. I pošto nekom svom prijatelju saopći što kani učiniti, približiše se zajedno mjestu gdje je Calandrino sam sjedio, i praveći se kao da ga ne

avljati o moćima različitog kame-.to govorio kao da je bio glasovit iidrino naćuli uši i kad razabra da)liži im se; to je baš bila voda na

)r sve dok ga Calandrino ne upita) može naći. Maso mu odgovori da

ji Berlinzoni, u kraju koji se zoveisicama veže, a za denar9 se dobije

ora sva od struganoga sira parme-cruglice i valjuške s mesom mijesiida ih bacaju odozgo nizbrdo, pailo dalje teče potok bijeloga vina,pi vode u njemu nema.10

na zemlja; nego reci mi, što rade

ojedu.«----------~^o» u LI i^ada tamo bio?«

Njemu Maso odgovori: »Pitaš me jesam li kada tamo bio? Kako sam jedanput tamo bio tako sam bio tisuću puta.« Onda reče Calandrino: »A koliko ima milja donle?« Maso odgovori: »I tisućinjak to će proći što pjeva cijele noći.((Calandrino reče: »Onda to mora biti s onu stranu Abruzza.«11 »Svakako«, odgovori Maso, »i dlaku dalje.«Dobrodušni Calandrino, videći kako Maso govori te riječi ravno-dušna lica i bez smijeha, povjerova u njih kao što se vjeruje najbje-lodanijoj istini i ne posumnja, pa reče: »Predaleko je to za mene, ali kad bi bilo bliže, ja ti kažem da bih jedanput pošao s tobom samo da vidim kako se ti valjušci valjaju i da ih se nakljukam. Ali reci mi, sreće ti, zar u ovim zemljama nema takva čudotvorna ka-menja?«Maso mu odgovori: »Ima, tu se mogu naći dvije vrste kamena s velikom moći. Jedno su stanci iz Settignana i Montiscija,12 i s nji-hovom se moću, kad se od njih žrvnji isklešu, dobiva brašno, pa zato u onim krajevima govore da nam od Boga milost dolazi, a iz Montiscija žrvnji; a tih stanaca tu ima toliko da ih u nas malo ci-jene, kao u njih smaragde, jer su tamo smaragdne gore veće nego naše brdo Morello13 te sjaju o ponoći hajde s milim Bogom; i znaj, kad bi netko isklesao lijepe žrvnje i vezao ih u lanac prije nego što

Osmi dan - Treća novela

ih probuši i odnio ih sultanu, dobio bi sve što bi poželio. Drugo je neki kamen koji mi poznavaoci dragulja zovemo heliotrop,14 ka-men čudotvorne moći, zato što onoga tko ga uza se nosi dok ga ima ne vidi nijedno drugo čeljade tamo gdje ga nema.« Tada Calandrino reče: »Doista su to čudotvorne moći, ali taj drugi, gdje se može naći?«Maso mu odgovori da su ga znali naći u Mugnoneu.15 Reče Calandrino: »Kolike je veličine taj kamen? I koja mu je boja?« Odgovori Maso: »Veličine je različite, jer neki je veći, neki manji, ali po boji svi su gotovo crni.«Pošto Calandrino sve to dobro upamti, praveći se da ima nekakva svog posla rastade se s Masom i u sebi naumi potražiti taj karmen, ali odluči da to ne učini bez znanja Bruna i Buffalmacca, koje je osobito volio. Dade se dakle u potragu za njima kako bi bez odga-đanja i dok ih tko ne pretekne otišli da ga traže, i cijelo to jutro izgubi tražeći ih. Naposljetku, kad bješe već prošla deveta ura, sje-tivši se da rade u samostanu redovnica iza vrata Faenza,16 usprkos velikoj žezi ostavi sve druge poslove i gotovo trkom dođe k njima i pozvavši ih ovako im reče: »Drugovi, ako mi hoćete vjerovati, mo-žemo postati najbogatiji ljudi u Firenci, jer sam doznao od čovjeka dostojna vjere da se u Mugnoneu može naći neki kamen, i tko ga uza se nosi toga nitko ne može vidjeti; stoga mi se čini najbolje da ga mi bez ikakva otezanja, dok drugi tko tamo ne ode, odemo ondje potražiti. Naći ćemo ga zasigurno, jer ja ga poznajem; pa kad ga nađemo, što nam je drugo raditi nego ga metnuti u kesu i otići do mjenjačkih stolova, koje znate da su vazda krcati grošima i fio-rinima,17 pa uzeti koliko nam srce zaželi? Nitko nas neće vidjeti i tako ćemo se začas obogatiti te nećemo morati po cijeli dan sliniti zidove kao puževi.«Bruno i Buffalmacco na te se riječi u sebi slatko nasmijaše i po-gledavajući jedan drugoga učiniše se kao da se jako čude pa po-hvališe Calandrinov naum; ali Buffalmacco zapita kako se zove taj kamen.Calandrinu, koji bijaše tvrde tikve, već bješe ime izvjetrilo iz glave; stoga on odgovori: »Što nas briga za ime kada znamo njegovu čudo-tvornu moć? Ja bih da mi ne čekamo, nego da ga pođemo tražiti.« »Dobro«, reče Bruno, »ali kakav je taj kamen?« Calandrino reče: »Ima ih različitih po obliku, ali svaki je crnkaste

lja skupiti sve koje vidimo crne, dok nemojmo gubiti vrijeme, pođimo.« «; i okrenuvši se Buffalmaccu reče: vo ima, samo ne bih rekao da je ovo i upire ravno u Mugnone i sve je ka-

~) čini bijelim, od pustoga kamenja štolego što ga sunce posuši, čini crnim;me ima mnogo ljudi po raznim po-o nas vide tamo mogli bi se dosjetitiučiniti; pa bi kamen mogao dopastisav trud ostali kratkih rukava. Ja se:aj posao valja obaviti jutrom, kade od bijeloga, i u svetačni dan kadvidi.«irijedlog, a i Calandrino se s njim laredne nedjelje ujutro sva trojica

________, -x, i^aiad svega Calandrino ih zamoli danikomu živu o tome ne govore, jer je i njemu bilo rečeno na vjeru. I pošto to raspraviše, reče im sve što je bio čuo o zemlji Bengodi, zaklinjući se da je sve to istina. Kad Calandrino od njih ode, oni se dogovoriše što im valja u tom pogledu raditi. Calandrino je nestrpljivo čekao nedjeljno jutro, pa kad ono dođe, ustade u samo svitanje. I pozvavši drugove, iziđoše oni kroz vrata San Gallo, te se spustiše na Mugnone i krenuše niz potok tražeći kamen. Calandrino, kao najčeznutljiviji, išao je naprijed i spremno poskakujući čas ovamo čas onamo, gdje god je vidio kakav crn kamen, hitao je, i uzimao ga, i spremao ga u njedra. Drugovi su išli za njim i tu i tamo poneki kamen skupljali; ali Calandrino još ne bješe daleko odmakao, a njedra mu već bijahu puna, te stoga zadignuvši skute od gornje haljine koja nije bila usko krojena18 i načinivši od njih prostrano krilo, jer ih sa svake strane potpasa kožnim pojasom, ubrzo i njega ispuni, pa načinivši slično, poslije nekog vremena, i od skuta svoga ogrnjača pregaču, i njega napuni kamenjem. Stoga, kad Buffalmacco i Bruno vidješe da se Calandri-no natovario, a vrijeme objeda se bližilo, po utanačenom dogovoru reče Bruno Buffalmaccu: »A gdje je Calandrino?« Buffalmacco, koji ga je pokraj sebe vidio, okrećući se okolo i gledajući na sve strane odgovori: »Ne znam, ali maloprije bio je ovdje

Osmi dan - Treća novela

ispred nas.«Reče Bruno: »Maloprije, dabogme! Meni se čini da je on sada zaci-jelo kod kuće na ručku, a nas je ostavio da kao budale tražimo crno kamenje po Mugnoneu.«»Baš je dobro učinio«, reče tada Buffalmacco, »što nas je nasama-rio i ovdje ostavio, kad smo bili toliko glupi te mu povjerovasmo. Čuj, tko bi drugi bio tako lud i povjerovao da se u Mugnoneu može naći tako čudotvoran kamen nego mi!«Čuvši te riječi Calandrino pomisli da mu je došao pod ruku onaj kamen i da ga zbog njegove moći, premda je kraj njih stajao, oni ne vide. Pa izvan sebe od tolike sreće, ne rekavši ništa njima naumi da se vrati kući i okrenuvši se natrag poče se vraćati. Videći to Buffalmacco reče Brunu: »A što mi radimo ovdje? Zašto i mi ne odemo?«Njemu Bruno odgovori: »Hajdemo, ali kunem se Bogom da mi nikad više Calandrino neće ovako podvaliti; i da mi je ovdje bli-zu kao što je cijelo jutro bio, tako bih ga tresnuo ovom kameni-com, da bi se mjesec dana spominjao ove šale«; i dok je još u riječi bio zamahnu i smjeri Calandrina kamenom u petu. Oćutjevši bol Calandrino podiže nogu i poče dahtati, ali ne pisnu nego nastavi put.Buffalmacco uzevši u ruku jedan od oblutaka što ih bješe skupio reče Brunu: »Gle lijepa oblutka, da mi je ovako njim pogoditi u leđa Calandrina!« i hitnuvši ga dade mu dobar udarac u leđa; i ukratko, govoreći sad ovako sad onako vratiše se uz Mugnone sve do vrata San Gallo zasipajući ga kamenicama. Zatim se pobacavši na zemlju kamenje što ga bjehu skupili zadržaše malo u razgovoru s carinskim stražarima, a oni se po prethodnom dogovoru s njima napraviše kao da ne vide Calandrina i pustiše ga da prođe pucajući od smijeha. On se bez zaustavljanja vrati svojoj kući koja bijaše kraj Canta alla Macina;19 i sreća je toliko išla na ruku njihovoj šali, te se Calandrinu, dok je išao uz potok i zatim po gradu, nitko ne javi, a malo ih je i sreo jer su gotovo svi već bili na ručku. Uđe dakle Calandrino onako natovaren u svoju kuću. Slučajno njegova žena, koja se zvala monna Tessa,20 lijepa i valjana gospa, bijaše navrh stuba pa pomalo srdita što ga tako dugo nije bilo, čim ga ugleda poče ga koriti: »Napokon je i tebe vrag donio! Cijeli svijet je već ručao, a ti tek dolaziš na ručak.«

Osmi dan - Treća novela

da ga ona vidi, pun tuge i jada poče ; tu si se našla? Upropastila si me, ali >!« i pošto se pope u sobicu i tu isto-

~"\ eše donio, gnjevan poletje na ženu,je pod noge, i zatim, dok je mogao i dotle ju je po svemu tijelu udarao: lađe, da joj je svaka kost bila pobro-oj nije pomoglo što ga je sklopljenih

sa stražarima na vratima do sita na-đoše izdaljega slijediti Calandrina; i se ga kako žestoko mlati ženu pa se zovnuše ga. Sav uznojen, i zadihan, i ialandrino moleći ih da gore k njemu titi, popeše gore i vidješe sobu punu

kamenja i u jednom kutu raščupanu i razderanu ženu, svu modru i natučenu u licu, kako gorko plače, a u drugom kraju Calandrina, kako raspasan i dašćući posustao sjedi.Pa kad sve dobro razgledaše rekoše: »Što je to, Calandrino? Hoćeš li štogod zidati te tu toliko kamenje vidimo?«, pa zatim dodadoše: »A što je gospi Tessi? Čini se da si je tukao: kakav je to način?« Calandrino, umoran od težine kamenja, i od gnjeva s kojim je ženu tukao, i od žalosti za srećom koju kanda bijaše izgubio, nije mogao k sebi doći ni smoći riječi da im odgovori; pa kad u tom ustraja, Buffalmacco opet reče: »Calandrino, ako si se s čega drugoga srdio nisi se zato morao s nama onako izrugati; jer prvo nas nagovori da s tobom tražimo dragocjeni kamen, a onda ne rekavši ni Bože pomozi ni vraže odnesi ostavi nas, kao dva glupana na Mugnoneu i nestade; jako si nas time uvrijedio, ali ovo ti je zadnji put što si nam podvalio.«Na te riječi Calandrino skupi svu snagu i odgovori: »Drugovi, ne ljutite se, bilo je drugačije nego što mislite. Jao meni kukavnu, bio sam našao onaj kamen! A hoćete li čuti da istinu govorim? Kad ste prvi put jedan drugoga za me upitali, ni deset lakata nisam od vas bio, pa videći kako dolazite a mene ne vidite pođoh naprijed i neprestano malo ispred vas vratih se kući.« Pa krenuvši od početka sve im do kraja ispripovjedi što su oni činili i govorili i pokaza im kako su mu kamenice leđa i petu uresile, a onda nastavi: »I velim

vam, kad dođoh na gradska vrata sa svim ovim kamenjem što ga ovdje vidite u njedrima, nitko mi ništa ne reče, a dobro vam je znano koliko su napasni i dosadni oni stražari što svuda svoj nos turaju; a osim toga putem sam sreo nekoliko svojih kumova i pri-jatelja, koji me uvijek pozdrave i pozovu na piće, a nijedan mi ni riječi nije kazao, kao da me ne vide. Na kraju, kad stigoh kući, ovaj vrag od proklete žene iskrsnu preda mnom i vidje me, zato što, kako sami znate, po ženi svaka stvar gubi svoju moć:21 tako vam ja koji sam se mogao zvati najsretnijim čovjekom u Firenci postadoh najnesretniji i stoga sam je na mrtvo ime isprebijao, a ne znam što me drži da joj žile ne prerežem; proklet bio čas kad sam je prvi put vidio i kad je u ovu kuću stupila!« I planuvši ponovno gnjevom htjede ustati da je opet tuče.Slušajući to Buffalmacco i Bruno su se pretvarali da se čudom čude i potvrđivali su sve što je Calandrino kazivao, a toliko im je dolazilo na smijeh da su gotovo pucali; ali kad opaziše kako bijesan ustaje da opet bije ženu ispriječiše se pred njim i zadržaše ga ve-leći da nije za to kriva žena nego on sam, jer je znao da zbog žena sve stvari gube svoju moć, a nije joj bio rekao da pazi neka mu ne izlazi na oči toga dana; a sam Bog ga je toga opreza lišio bilo zato što mu tako ne bijaše suđeno, bilo zato što u duši bješe odlučio prevariti svoje drugove, kojima ga je morao odmah pokazati čim je bio spoznao da ga je našao. I poslije duga razgovora s velikim tru-dom izmiriše jadnu ženu s njim i, ostavivši ga tužna u kući punoj kamenja, odoše. —

Osmi dan - Četvrta novela

a novelaiku udovu gospu, a ona ne ljubi n on spava s njezinom sluškinjom, biskupa da ga s njom zateče.1

e novele koju je ispričala na veliko ljica se okrenu Emiliji i znakom joj

pokaza kako želi 9a ona iriakon Elisse kazuje svoju; ona pripravno ovako poče:— Vrle gospe, koliko i kako se popovi, i fratri, i svaki duhovnik staraju o našim dušama, spominjem se da je u mnogim novelama pokazano; no kako se nikad ne bi moglo toliko o tome ispripovje-diti a da još što ne bi preostalo, naumila sam vam kazivati još jednu novelu o nekom prepoštu koji je, usprkos cijelom svijetu, silom htio da ga zavoli neka plemkinja udovica, htjela to ili ne htjela; a ona je mudra bila pa je s njim postupila onako kako je i zaslužio. Kako sve vi znate, Fiesole, kojega brežuljak odavle možemo vidjeti,2

prastar je grad i nekoć bješe velik,3 premda je danas zapušten, i vazda je imao svoga biskupa, i još ga ima. Tamo u blizini stolne crkve4 imaše neka plemenitaška udovica po imenu gospa Piccarda svoje imanje i neveliku kuću; pa kako nije bila jako bogata tu je provodila veći dio godine, a s njom i njezina dva brata, dva čestita i uljudna mladića. I tako se dogodi, pošto je gospa često posjećivala stolnu crkvu i bila jako mlada, i ljubazna, i lijepa, da se u nju zaljubi prepošt te crkve tako da ništa osim nje nije vidio; i s vremenom se tako osmjeli da sam otkri toj gospi svoje želje i zamoli je da mu milostivu uzvrati ljubav i da ga zavoli kao što i on voli nju. Taj prepošt bijaše čovjek već u godinama ali mlada duha, uznosit i ohol, i o sebi imaše vrlo visoko mišljenje, a u svojim postupcima i

navikama bijaše dosadan i neugodan, i toliko nametljiv i odbojan, da ga nitko nije volio; pa ako ga je itko imalo volio, zacijelo to nije bila ta gospa, jer ne samo što ga ona nimalo nije voljela, nego ga je mrzila više od glavobolje; pa mu kao razborita žena ovako odgovori: »Gosparu, može mi drago biti što me vi volite, i ja vas moram voljeti i voljet ću vas rado; no između vaše i moje ljubavi ne smije se nikada ništa nečasno dogoditi. Vi ste moj duhovni otac i sveće-nik ste, i već ste na pragu starosti, pa vam stoga valja biti i čedan i čestit; a s druge strane, ni ja više nisam djevojčica kojoj bi se takvo ljubakanje još priličilo, i udovica sam, a znano vam je kolika se čestitost od udovica traži; i zato mi oprostite što vas onako kako vi ištete nikada neću voljeti niti želim da vi mene tako volite.« .. Prepošt, kad ne mogaše taj put ništa više od nje izvući, ne postupi kao da je zbunjen ili od prvog udarca pobijeđen, nego je u svojoj bezobraznoj drskosti stade salijetati i pismima, i porukama, i k tomu osobno kad bi je vidio da dolazi u crkvu; stoga, budući da su njegova salijetanja bila previše mrska i nesnosna gospi, odluči ona da ga skine s vrata onako kako je zaslužio, kad drugačije nije išlo; no ne htjede ništa uraditi dok se prije ne posavjetuje s braćom. I kad im ispripovjedi kako prepošt prema njoj postupa i što je nau-mila uraditi, i oni se s tim složiše, za nekoliko dana ode ona u crkvu kao što je običavala; netom je prepošt ugleda krenu joj u susret i po navadi i suviše prisno zaveže se s njom u razgovor. Kada gospa opazi da se k njoj uputio pogleda prema njemu i napravi ljubazno lice; i povukavši se u stranu, pošto joj prepošt po običaju izgovori mnogo riječi, gospa mu nakon duboka uzdaha reče: »Gosparu, puno sam puta čula da nema tako jake tvrđave koja se ne bi, ako se na nju svaki dan juriša, na koncu jednom osvojila; i vrlo dobro vidim da se to sa mnom dogodilo. Toliko ste me salijetali čas slatkim riječima, čas ovom ljubaznošću, čas onom, da ste me nagnali da se predomislim: i spravna sam, kad sam vam tako omiljela, da budem vaša.«Prepošt sav obradovan reče: »Gospo, velika vam hvala; i pravo da vam kažem, čudio sam se što ste se tako dugo ustezali, jer mi se to nikada ni s jednom nije dogodilo, dapače, više sam puta rekao: >Kad bi žene bile od srebra ne bi vrijedile ni denara,5 jer nijedna ne bi pod čekićem izdržala.< Ali ostavimo sad to: kada i gdje bismo se mogli sastati?«

Osmi dan - Četvrta novela

oj gospodaru, to kada moglo bi bitilam muža kojemu bih morala pola-i ne pada mi na um ono gdje.«) tšoj kući?«

znate da ja imam dva mlađa brata, i svojim društvom, a moja kuća nije ne bi moglo, osim kad bi tko htio omakne i ne pisne, i stajati u mraku oglo bi se, jer oni nikada ne ulaze u blizu moje da se ne može ni rječca

ca to ne bude smetnja za jednu noć dje se na drugom mjestu možemo

> bude vaša briga, ali jedno vas mo-lim: da to ostane tajna, da se o tome nikada ni riječi ne dozna.« Prepošt na to reče: »Gospo, ne sumnjajte u to i, ako je moguće, dajte da još večeras budemo zajedno.«Gospa reče: »Rado«, i odredivši mu kako i kada treba da dođe, rastade se s njim i vrati se kući.Bijaše u ove gospe neka sluškinja, koja ne bješe sasvim mlada, ali imaše najružnije lice i najneskladnije što se ikada vidjelo, jer u nje bješe spljošten nos, i usta sva iskrivljena, i usne debele, i zubi veliki i krivi, i razroka bijaše, i uvijek upaljenih očiju, a u licu tako žuta i zelena kao da nije ljetovala u Fiesoleu nego u Sinagagli,6 i k tome kljasta bijaše u kuku, i još u desnu nogu malo šepava; i zvala se je Ciuta,7 ali zbog onog zelenkasta lica svi su je pak nazivali Ciutazza; i premda bješe nakazna u tijelu, ipak je malo bila vragometna. Nju gospa pozva k sebi i reče joj: »Ciutazza, ako mi noćas učiniš jednu uslugu, darovat ću ti lijepu novu košulju.«Kad Ciutazza ču da se spominje košulja reče: »Gospojo, ako mi date košulju, i u vatru ću skočiti, a kamoli neću što drugo.« »Dobro«, reče gospa, »ja želim da ti noćas spavaš s jednim čovje-kom u mojoj postelji i da ga lijepo miluješ, ali dobro se čuvaj da ne progovoriš, da te ne bi moja braća čula, jer znaš da kraj tebe spavaju; poslije ću ti dati košulju.«Ciutazza reče: »Spavat ću ja i sa šestoricom, a ne samo s jednim, ako bude trebalo.«

Dođe dakle večer, i gospar prepošt stiže kako mu bješe određeno, a dva mladića, kako gospa bješe nagodila, bijahu u svojoj sobi i mo-gli su se čuti; stoga prepošt potiho i u mraku uđe u gospinu odaju i priđe, kako mu ona reče, k postelji, a s druge strane Ciutazza koju gospa bješe dobro poučila što joj je raditi. Gospar prepošt misleći da je uza nj gospa zagrli Ciutazzu i poče je bez riječi cjelivati, a i Ciutazza njega; i poče se prepošt s njom zabavljati prisvajajući dugo željeno blago.Kad gospa vidje da se tako zbilo naredi braći da učine i ostatak onoga što im bijaše naložila; oni tiho izađoše iz sobe i uputiše se prema trgu, a sreća im u onome što htjedoše učiniti bješe naklo-njenija nego što su i sami očekivali, jer baš biskup,8 zbog velike sparine, bijaše upitao za ta dva mladića i htjede u lagodnoj šetnji otići do njihove kuće i s njima čašu vina popiti. Pa čim ih ugleda kako dolaze reče im svoju želju te se uputi s njima; i ušavši u njihovo maleno svježe dvorište, gdje su mnoga svjetla gorjela, s velikim užitkom popi malo njihova dobra vina.I pošto ugasiše žeđ mladići rekoše: »Gosparu, kad ste nam iskazali toliku milost i udostojili se pohoditi ovu našu skromnu kućicu, kamo smo vas upravo htjeli pozvati, željeli bismo da vam bude po volji vidjeti nešto što vam želimo pokazati.« Biskup odgovori da će to rado učiniti; pa jedan od mladića uze u ruku upaljenu zublju i pođe naprijed, a biskup i svi drugi za njim, i uputi se ravno prema odaji gdje je gospar prepošt spavao s Ciutazzom; on se bio da brže stigne požurio s jahanjem i bješe prije nego što ovi tamo dođoše prejezdio već više od tri milje, te je umoran, držeći usprkos vrućini Ciutazzu u naručju, malo počivao. Kad dakle uđe mladić sa svjetlom u ruci u odaju, a biskup za njim i zatim svi drugi, pokazaše mu prepošta s Ciutazzom u naručju. Uto se gospar prepošt probudi i ugledavši svjetlo i tu čeljad oko sebe zasrami se jako i od straha uvuče glavu pod pokrivače; biskup ga žestoko ispsova i naredi mu da izvuče glavu da vidi s kim je spavao. Kad prepošt spozna gospinu prijevaru, što od toga što od pretrpljene sramote ožalosti se kao nikada u životu; i pošto se na biskupovu zapovijed odjenu, pod dobrom stražom ode kući da ispašta veliku pokoru zbog počinjena grijeha. Tada htjede biskup doznati kako se to dogodilo da je on tamo bio došao spavati s Ciutazzom. Mladići mu sve po redu ispripovjediše; kada biskup to ču jako pohvali go-

Osmi dan - Peta novela

isu htjeli uprljati ruke svećeničkom i onako kako je zaslužio, edbi okajavao četrdeset dana, ali su ;a okajava više od četrdeset i devet; lugo vremena zatim nije mogao na i prstom na nj pokaziy.<jli i govorili: Iiutazzom«; a to ga je toliko mučilo valjana gospa skide s vrata napast azza zaradi košulju. — Peta novela

Tri mladića svuku hlače nekom sucu iz Marka, dok je on sjedeći na sudačkoj stolici pravdu krojio u Firenci.

Emilija okonča svoje kazivanje, i dok su svi udovicu hvalili, kraljica pogleda Filostrata i reče: — Na tebi je sada red da pripovijedaš.5. Stoga on smjesta odgovori da je pripravan i poče:6. Zanosne gospe, mladić kojega je maloprije spomenula Elissa,to jest Maso del Saggio,1 daje mi povoda da odustanem od novelekoju bijah naumio kazivati i da vam ispripovijedim jednu o njemui o nekim njegovim drugovima; i premda nije neprilična da bi se unjoj rabile riječi koje se vi sramite izustiti, svejedno je toliko smiješna da ću vam je ipak kazivati.Kao što ste sve vjerojatno čule, u naš grad2 veoma često dolaze na položaj načelnika ljudi iz Marka,3 koji su općenito kukavelji i tako oskudno i toliko sirotinjski žive da se sve što oni urade čini ništa-vnim; i zbog te njihove urođene bijede i škrtosti dovode sa sobom suce i bilježnike za koje bi se prije reklo da su otrgnuti od rala ili izvučeni iz postolarnice negoli iz škole prava. Pošto nam dakle dođe ovakav jedan kao poglavar, među mnogim drugim sucima što ih sa sobom dovede dovede i nekoga koji se nazivao gospar Niccola da San Lepidio,4 a bio je sličniji kovaču negoli komu drugom, i postavi ga među ostale suce da sudi u kaznenim sporovima. I kako se često događa da građani premda nemaju nikakva posla u sudnici ponekad ipak u nju odlaze, tako se dogodi da jednoga jutra Maso del Saggio tražeći nekog svoga prijatelja dođe tamo i slučajno mu se pogledavši gdje je sjedio ovaj gospar Niccola učini da je to neki čudan svat i svega ga dobro promotri. I premda mu vidje svu ma-snu kapu na glavi, i tintarnicu s perom o pojasu,5 i dulju haljinu

¥

/ari sve neprilične urednu i dobro njima opazi jednu koja po njegovu stalih, a to bjehu njegove hlače koje i sprijeda raskopčao vidje da im tur

gledanje okani prijatelja kojega je im drugim pa nađe dva svoja druga,drugi Matteuzzo, obojica jednako

t: »Ako me hoćete poslušati pođite ;lim pokazati bukvana kakva nikada

kaza im stoga suca i njegove hlače, ime smijati, a kada se primaknuše udac povišeno sjedio, vidješe da se lo proći, a osim toga vidješe da je ;ospar sudac noge držao, tako da se Iako mogla provući ruka do ramena.I tada Maso reče drugovima: »Ja želim da mu te hlače sasvim ski-nemo, jer to se lako može izvesti.«Oba su njegova prijatelja već vidjela kako; stoga, dogovorivši se što im valja učiniti i reći, idućega se jutra vratiše tamo; i kako sudnica bijaše puna ljudi, Matteuzzo se neopazice uvuče pod klupu i dođe upravo ispod mjesta gdje je sudac držao noge. Maso se približi gosparu sucu s jedne strane i uhvati ga za skut ogrtača; i Ribi isto to učini primaknuvši mu se s druge, pa Maso prozbori: »Gosparu, o gosparu, molim vas kao Boga, prije negoli ovaj lupež što vam se tako prikrpio ne nestane, naredite da mi vrati par postola koje mi je ukrao, a kaže da nije, a nema ni mjesec dana kako sam ga vidio gdje ih daje potkrpiti.« Ribi je s druge strane jako vikao: »Gosparu, ne vjerujte njemu jer on je hulja, a zato što zna da sam ga došao tužiti zbog torbe koju mi je ukrao on je smjesta dojurio i govori o nekim postolama što ih ja imam bogzna otkada; ako mi ne vjerujete, mogu pozvati kao svjedoka svoju susjedu piljaricu i Debelu što prodaje ponutrice i još onoga što skuplja smeće oko crkve Santa Maria a Verzaia7 koji ga je vidio kad se vraćao sa sela.S druge strane Maso nije prestajao optuživati Ribija, čak je i vikao, a vikao je i Ribi. I kad sudac ustade i primače im se da ih bolje

Osmi dan - Peta novela

čuje, Matteuzzo u zgodan čas provuče ruku kroz rupu na dasci i dohvati sučeve hlače za tur i snažno povuče dolje: hlače odmah spadoše, jer sudac je bio mršav i tankih sapi. Kad on osjeti da se nešto događa a ne znade što htjede pritegnuti odjeću sprijeda i pokriti se i sjesti, ali su ga Maso s jedne strane a Ribi s druge čvrsto držali za skute i vikali što ih je grlo nosilo: »Gosparu, sramotu činite što mi ne udijelite pravdu i što nećete da me saslušate, nego hoćete da odete; eto, za ovakve male stvari kao što su ove nema pisane pravice u ovom gradu«; i toliko su ga uz te riječi držali za odjeću, dok nisu svi koliko ih je bilo u sudnici opazili da su mu skinute hlače. Ali ih Matteuzzo, pošto ih je neko vrijeme držao, pusti, i izađe, i ode a da ga nitko nije opazio. Ribi kad mu se učini da je već dosta šale reče: »Kunem se Bogom da ću se žaliti nadzornom vijeću!«8

A Maso s druge strane pusti ogrtač i reče: »Ne, ja ću se toliko puta ovamo navraćati dok vas ne nađem u manjem poslu nego što ste danas«, te jedan ovamo a drugi onamo, odoše što su brže mogli. Gospar sudac, navukavši hlače na oči sviju kao da je iz postelje ustao, tek tada spozna što mu se dogodilo pa upita kamo su otišli oni što su se pravdali za postole i torbu; i kad ih ne nađoše, zakle se tijelom Božjim da će doznati kakav je to običaj u Firenci da se sucima hlače svlače dok sjede za stolom pravde. A kad to s druge strane ču poglavar podiže veliku viku, ali mu njegovi prijatelji obja-sniše da mu je to bilo učinjeno samo zato da mu se pokaže kako Firentinci znaju da je on mjesto da im dovede suce doveo budale da bi ga manje stajale pa je za svoje dobro umuknuo, i više se o toj stvari nije potezalo pitanje. —

— novela: Calandrinu prase; nagovore ga đumbirovih kolačića i slatkoga za drugim, dva od pasjakovine ini kao da ga je on sam odnio; ako želi da ga ne kažu ženi.

a novela kojoj su se puno smijali, ■ni da proslijedi s kazivanjem; ona

asovo ime navelo Filostrata da ka-iujt nuvciu IVVJJU 3LC uu njega čule, tako ni više ni manje imena Calandrina i njegovih drugova navode mene da kazujem o njima još jednu, koja će vam se, vjerujem, svidjeti. Tko su bili Calandrino, Bruno i Buffalmacco ne treba da vam objašnjavam, jer o njima ste već slušale;1 zato nastavljam i velim da je Calandrino imao blizu Firence mali posjed koji mu žena bješe u miraz donijela i gdje je, pored ostalih plodova što ih je od zemlje dobivao, svake godine gojio prase; i imao je vazda običaj da o prosincu ode sa ženom na selo da ga zakolje i da ga ondje usoli. No jednom se između ostaloga dogodi da mu se žena nije osjećala dobro, pa Calandrino sam ode ubiti prase; čuvši to Bruno i Buffalmacco i znajući da mu žena neće ići odoše k popu, svom velikom prijatelju i Calandrinovu susjedu, da kod njega provedu nekoliko dana. Baš ujutro toga dana kad oni prispješe, Calandrino bijaše zaklao prase; i videći ih s popom, pozva ih i reče: »Dobro mi došli: hoću da vidite kakav sam domaćin«; i povede ih u kuću i pokaza im to prase. Vidješe oni da je prase vrlo lijepo i od Calandrina razumješe da ga

Osmi dan - Šesta novela

hoće za svoju obitelj usoliti; Bruno mu reče: »Hej, kako si glup1. Prodaj ga, pa ćemo se s novcem proveseliti, a ženi kaži da su ti ga ukrali.«Calandrino reče: »Neću, ona to ne bi povjerovala, a mene bi istjerala iz kuće; ne miješajte se, jer to nipošto ne bih učinio.« Mnogo je riječi palo ali bez uspjeha. Calandrino ih preko volje pozva na večeru, tako da oni ne htjedoše večerati nego odoše od njega.Bruno reče Buffalmaccu: »Kako bi bilo da mu noćas ukrademo prase?«Buffalmacco reče: »A kako da to učinimo?« Bruno reče: »Znam već kako, samo ako ga ne makne odanle gdje je malo prije bilo.«»Onda«, reče Buffalmacco, »uradimo to. A zašto i ne bismo? Posli-je ćemo se skupa s velečasnim proveseliti.« Pop reče da mu je to po volji; tada Bruno reče: »Ovdje moramo biti umješni. Ti znaš, Buffalmacco, kako je Calandrino škrt i kako rado pije kad drugi plaća; pođimo i odvedimo ga u krčmu; tamo neka pop tobože sve plaća da nas počasti i neka njemu ne dopusti da išta plati; on će se naljoskati, a onda ćemo lako obaviti posao, jer je sam u kući.«Kako Bruno reče tako učiniše. Kad Calandrino vidje da mu pop ne da da plaća, lati se pića, i premda mu mnogo i nije trebalo ipak se dobro nakiti; i budući da već dobrano bješe odmakla noć kad krenu on iz krčme, ne tražeći druge večere on uđe u kuću pa misleći da je zatvorio vrata ostavi ih otvorena i svali se u postelju. Buffalmacco i Bruno odoše s popom na večeru, a čim večeraše uzeše potreban alat da bi mogli ući u Calandrinovu kuću na onom mjestu gdje Bruno bijaše smislio, pa tamo odoše; ali kad vrata na-đoše otvorena uđoše unutra, skidoše prase i odnesoše ga u popovu kuću i, kad ga spremiše, pođoše na počinak. Ujutro, pošto mu bješe vino ishlapilo iz glave, Calandrino ustade; i čim siđe pogleda i ne vidje svoga praseta a vidje da su vrata otvorena; pa kad upita i ovoga i onoga znadu li tko mu je odnio prase i ne nađe ga, podiže veliku galamu, i jao, i pomagaj, ukradoše mu prase. Bruno i Buffalmacco ustadoše i odoše do Calandrinove kuće da čuju što on o prasetu kaže; netom ih ugleda gotovo plačući ih pozva i reče: »Jao, druži moji, ukradoše mi prase1.«

u reče: »Pravo je čudo da si se je-

worim.«

10, »i viči na sav glas da se čini da

i: »Tijela mi Božjega, istinu vam :o!

Tako ti valja! Viči glasno, viči

da dušu prodam vragu; vidim io ako mi nije ukradeno!« Bru-'ogoditi? Još jučer sam ga da ti je ukradeno?« Calandri-

»upropašten sam i ne znam i vjerovati, a ako mi i povje-

___xiu cog pomogao, zlo je to i naopako akoj*. isuna; ali ti znaš, Calandrino, da sam te ja jučer nagovarao da tako govoriš: ne bi mi bilo pravo da u isto vrijeme podvališ i svojoj ženi i nama.«Calandrino se dade u viku i reče: »Sto me mučite i silite da psu-jem Boga i svece i sve na svijetu? Velim vam da mi je prase noćas ukradeno.«Tada reče Buffalmacco: »Ako je ipak tako, valja nam vidjeti ima li načina da ga nađemo.«»Ta kakav način«, reče Calandrino, »možemo mi smisliti?« Tada reče Buffalmacco: »Zacijelo nitko nije iz Indije2 došao da ti odnese prase: to je morao biti netko od tvojih susjeda, i zato ako ih možeš skupiti, ja ću ih iskušati kruhom i sirom3 i odmah ćemo vidjeti tko ga je ukrao.«»Jest«, reče Bruno, »puno će ti pomoći kruh i sir kod neke gospode kakve ima ovdje! Siguran sam da ga je netko od njih odnio, a taj bi se odmah jadu dosjetio i ne bi htio doći.« »Pa što onda da učinimo?«, reče Buffalmacco. Bruno odgovori: »Valjalo bi pripraviti đumbirove kolačiće i slatko vino,4 i pozvati ih na piće: oni ne bi ništa posumnjali i došli bi, pa

Osmi dan - Šesta novela

đumbirovi kolačići mogu biti s blagoslovom kao kruh i sir.« Buffalmacco reče: »Zaista, pravo veliš. A što ti misliš, Calandrino? Hoćemo li tako učiniti?«Calandrino reče: »Štoviše, ja vas to molim za ljubav Božju! Jer da mi je doznati tko mi ga je odnio, čini mi se da bi mi upola bilo lakše.«»U redu«, reče Bruno, »ja sam pripravan otići u Firencu po te stva-ri koje su ti potrebne, ako mi daš novaca.«Imaše Calandrino možda četrdeset šoldi5 i dade mu ih. Bruno ode u Firencu nekom svom prijatelju ljekarniku i kupi libru đumbiro-vih kolačića, a dva kolačića dade načiniti od pasjakovine i reče da ih priprave sa svježim sokom od aloja, te ih lijepo obloži šećerom, kao što su i drugi bili, i da ih ne bi zametnuo ili zamijenio načini na njima znak po kojemu ih je točno raspoznavao; i kupivši bocu dobra slatkoga vina vrati se na selo Calandrinu te mu reče: »Pozovi sutra izjutra na vino sve one na koje sumnjaš, blagdan je pa će svi drage volje doći, a ja ću noćas s Buffalmaccom čarati nad kolači-ćima i ujutro ću ti ih kući donijeti, a tebi za ljubav ja ću ih sam podijeliti i učinit ću i reći sve što bude trebalo reći i učiniti.« Calandrino tako učini. Kad se dakle skupi poveliko društvo mladih Firentinaca koji su bili na selu i težaka, idućega jutra, pred crkvom pod brijestom,6 Bruno i Buffalmacco dođoše s kutijom kolačića i bocom vina pa pošto ih pozvaše da stanu u krug, Bruno reče: »Go-spodo, valja da vam kažem zašto ste ovdje, da se ne biste na mene ljutili i žalili ako se išta dogodi što vam ne bi po ćudi bilo. Ovom je ovdje Calandrinu prošle noći ukradeno prase, a on ne zna tko mu ga je uzeo; pa kako mu ga nitko osim nas koji smo ovdje nije mogao ukrasti, on će vam da pronađe tko ga je odnio svakomu dati da pojede jedan od ovih kolačića i da malo popije; i sad znajte da onaj koji je odnio prase neće moći progutati kolačić, dapače učinit će mu se gorči od otrova pa će ga ispljunuti; stoga, prije negoli se ovdje osramoti pred svima, bilo bi bolje onomu koji ga je uzeo da to na ispovjedi prizna župniku, a ja ću odustati od ovoga pokusa.« Svi koji su bili tamo rekoše da će rado pojesti kolačić; stoga Bruno, pošto ih sve poreda i među njih svrsta i Calandrina, počevši s je-dnoga kraja stade im svakomu napose davati po jedan; kad dođe do Calandrina, uze jedan od pasjakovine i dade mu ga u ruku. Calan-drino ga odmah ubaci u usta i poče žvakati, ali čim mu jezik osjeti

: Calandrino ga ispljunu. Tada svi : lice da vide tko će svoj ispljunuti; ijeljenje kadli praveći se kao da se

^— Oho, Calandrino, što to znači?« padandrino svoj ispljunuo reče: »Ce-•ugog ispljunuo, uzmi.još jedan«; i i te podijeli preostale koje je imao u prvi bijaše gorak, ovaj mu bješe pljune neko ga je vrijeme držao u počeše mu vrcati suze krupne kao i više ispljunu ga kao što bješe i s idio društvo pićem, a i Bruno, pa i rekoše da ga je zacijelo Calandri-ti koji su ga oštro korili. :almacco ostadoše s Calandrinom, »Znao sam ja od početka da si ga

ti odnio, a nas si htio prevariti da ti je ukradeno, kako nas ne bi morao pozvati na piće za pare koje si za nj dobio.« Calandrino, koji još ne bješe ispljunuo svu gorčinu od aloja, stade se zaklinjati da ga on nije odnio.Buffalmacco reče: »Koliko si za nj dobio, kume, vjere ti? Jesi li dobio šest?«7

Kad to ču Calandrino, obuze ga očaj; Bruno mu reče: »Slušaj do-bro, Calandrino, jedan čovjek iz ovoga društva što je s nama jelo i pilo reče mi da ti ovdje imaš neku curu koju držiš za se i da joj daješ koliko možeš skucati, i da je siguran e si joj poslao i to prase. Naučio si se ti šale zbijati! Već si nas jednoć vodao niz Mugnone da skupljamo crno kamenje, pa kad si nas ostavio bose u trnju odma-glio si a poslije si nas uvjeravao da si ga bio našao?81 sad opet misliš da ćeš nas svojim zaklinjanjem jednako uvjeriti da ti je prase koje si darovao ili prodao bilo ukradeno. Vješti smo mi tvojim podvalama, već ih znamo: nećeš nas više nasamariti! I zato, pravo da ti kažem, dosta smo truda podnijeli dok smo čarali, pa mislimo da nam za to dadeš dva para kopuna, ili ćemo sve ispričati gospi Tessi.« Calandrino, videći da mu ne vjeruju, i misleći da se već dosta na-patio, i ne želeći još okršaja sa ženom, dade im dva para kopuna; a oni se pošto usoliše prase vratiše u Firencu, ostavivši Calandrinu štetu i sramotu. —

Sedma novelaNeki učeni mladić ljubi udovu gospu koja je

zaljubljena udrugoga, pa ga jedne zimske noći pusti da je na snijegu

čeka;poslije on nju domišljato natjera da usred srpnja gola

golcataprovede cio dan na kuli izložena muhama, i obadima, i

suncu.1

Mnogo su se gospe smijale jadnom Calandrinu, a smijale bi mu se još i više da im nije bilo žao što su mu odnijeli i kopune oni isti koji su mu ukrali prase. No kad je novela bila okončana, kraljica zapo-vjedi Pampineji da ispriča svoju, a ona smjesta ovako poče: — Premile gospe, često se zbiva da netko lukavošću doskoči luka-vosti, pa se nije baš preveć pametno zabavljati izrugivanjem dru-gih. Mi smo se u mnogim našim novelama od srca smijale zame-tnutim šalama, i ni u jednoj nije kazivano da se šala komu osvetila, ali ja kanim u vama probuditi malo sućuti spram pravedne osvete vraćene nekoj našoj sugrađanki kojoj je njezina poruga, kad je njoj bilo uzvraćeno, gotovo sa smrću pala na vlastitu glavu. A neće vam biti na odmet to čuti, jer će vas poučiti da više pazite kad s drugim šale zbijate.Nije od toga prošlo mnogo godina kako je u Firenci živjela ne mlada gospa lijepa stasa, i uznosita duha, i vrlo plemenita roda usrećena obilatim bogatstvom, a zvala se Elena.2 I ostavši udovic za mužem ne htjede se više udavati, jer se zaljubi u lijepa i ljubazn mladića po svom izboru; i ne mareći ni za što drugo često je u pomoć svoje sluškinje u koju se jako pouzdavala na svoje najve-će zadovoljstvo s njime vrijeme kratila. Uto se dogodi da se neki mladić po imenu Rinieri, naš sugrađanin plemenita roda, nakon što je dugo boravio u Parizu na naukama, ne zato da poslije svoje znanje prodaje na malo, kao što mnogi rade,3 nego da bi spoznao

Osmi dan - Sedma novela

;ći ures plemenita čovjeka, iz Pariza iski živjeti tu gdje su ga, kako zbog :nanja, puno poštovali, i u ljubavne zamke najlakše upadnu tvo stvari, tako se dogodi i Rinieriju.

/ i razonodu bješe pošaQj»a neku sve-lena, odjevena u crninu koju običa-jegovu sudu ljepša i ljupkija od svih io; pa pomisli da se blaženim može udijeli da je može u zagrljaju držati, koliko puta, a znajući da se velike i z truda dobiti, odluči posvetiti sav >a da tako zadobije njezinu ljubav a

:emlji stidljivo obarala nego je cije-dila vješto njima prevrtala, i gledala je sa zanosom gleda; i primijetivši

___„„.,„______j„ „^ ^ ^.^ . »^če: »Čini se da danas nisam ovamouzalud došla jer sam ako se ne varam ulovila jednu ptičicu.« I po-čevši ga ispod oka pokatkad pogledavati trudila se koliko je mogla da mu pokaže kako joj je do njega stalo, misleći s druge strane da je što više muškaraca primami svojom ljupkošću toliko vrednija njezina ljepota, osobito onome komu ju je zajedno sa svojom lju-bavlju poklonila.Učeni student ostavi na stranu sve filozofske misli te se svom du-šom posveti njoj; i nadajući se da će joj to biti milo, saznavši gdje stanuje poče često prolaziti ispred njezine kuće izmišljajući tome kojekakve razloge. A gospa mu je, zato što je to s već spomenutih razloga laskalo njezinoj taštini, pokazivala da ga rado gleda; stoga Rinieri nađe zgodnu priliku, upozna se s njezinom sluškinjom te joj otkri svoju ljubav prema gospi i zamoli je da nastoji gospodaricu skloniti neka mu bude milostiva.Sluškinja rado obeća te sve svojoj gospi ispripovjedi; ona je sasluša uz grohotan smijeh i reče: »Jesi li vidjela gdje je ovaj došao gubiti pamet koju je iz Pariza donio! Pa dobro, dat ćemo mu ono što ište. Kad bude opet s tobom govorio, reći ćeš mu da ga ljubim više nego što on ljubi mene, ali da ja moram čuvati svoju čast, tako da mogu pred druge gospe izaći uzdignuta čela; stoga me on ako je tako

Osmi dan - Sedma novela

mudar kao što se govori mora još više voljeti.« Ah, jadne li jadnice! Nije ona znala, gospe moje, što znači sa studentima trešnje zobati! Kad ga sluškinja opet srete reče mu ono što joj bješe gospa naložila. On je sav sretan stade salijetati još toplijim molbama i pisati joj pisma i darove joj slati, i sve mu je bivalo primljeno, ali natrag su stizali samo općeniti odgovori; i tako ga je dugo za nos vukla. Naposljetku, kad ona sve to otkri svom draganu, pa se on na nju nešto rasrdi i ljubomora ga obuze, htjede mu dokazati da neprave-dno na nju sumnja; pa posla k studentu, koji ju je jako opsjedao, svoju sluškinju te mu ona s njezine strane reče kako dosad nije imala prilike njegovoj želji udovoljiti, ali kad ju je tako uvjerio u svoju ljubav, ona se nada da će o Božiću koji je na pragu, ako ne prije, svakako biti s njim; stoga neka drugi dan Božića, po noći, ako mu je po volji, dođe u njezino dvorište a ona će čim bude mogla k njemu sići. Student, sretan i presretan, u određeno vrijeme ode gospinoj kući i pošto ga sluškinja odvede u dvorište i tamo ga za-ključa, poče on čekati gospu.A gospa baš te večeri bješe pozvala svoga ljubavnika, pa pošto s njim veselo večera otkri mu što bijaše odlučila te noći učiniti na-dodavši: »I moći ćeš vidjeti kakva je i kolika moja ljubav prema onom čovjeku na koga si tako glupo ljubomoran.« Njezine riječi ugodiše ljubavnikovu srcu, te je sav željan čekao da na djelu vidi ono u što ga je gospa riječima uvjeravala. Bijaše slučajno dan prije toga napao snijeg i sve pokrio; stoga student kratko prebivaše u dvorištu, kad poče osjećati da vlada veća studen nego što bi želio; ali nadajući se da će se poslije okrijepiti strpljivo ju je podnosio. Nakon nekog vremena gospa reče svom ljubavniku: »Hajdemo u odaju i pogledajmo kroz okance što radi onaj na kojega si ljubo-moran i što će odgovoriti sluškinji koju sam poslala da mu nešto kaže.«Pođoše oni dakle do okanca odakle su ga neviđeni mogli vidjeti te začuše kako sluškinja s drugog prozora s njim razgovara i kaže: »Rinieri, moja gospodarica je jako žalosna, jer joj je večeras stigao jedan od njezine braće i dugo se u razgovoru zadržao, pa onda još htjede s njom večerati, i još nije otišao, ali vjerujem da će uskoro otići; i tako moja gospa nije mogla k tebi sići, ali će uskoro sići, pa te moli da ti ne bude mučno što je čekaš.« Student misleći da je to istina odgovori: »Reci mojoj gospi da se

-***■.

Dekameron

ne bude mogla u miru k meni doći, = mogla.«

že da spava; a gospa tada reče svomš li da bih mogla podnijeti kad bih\ on dolje stoji i da se smrzava?« I'nikom koji se već bješe djelomicevahu smijući se jadnom studentu

^ ivorištu da se ugrije, a nije imao' x>d vedra neba pa je proklinjao

i što god je čuo mislio je da to 1 se nadao.jubavnikom zabavljaše, pa mu n studentu? Čini li ti se veća jega ćutim? Hoće li ti studen ii ono što su ti u njih usadile

>, hoće; sada dobro znam, a radost, i sve

ufanje moje,

J-^L me tisuću puta da vidim govoriš li o_ je ljubavnik čvrsto zagrli te je poljubi ne tisuću nego \.o tisuća puta.

I pošto u takvu razgovoru provedoše neko vrijeme, gospa reče: »Ah, ustanimo malo da vidimo je li se imalo ugasila vatra u kojoj moj mladi ljubavnik povazdan mi piše da izgara.« I ustadoše i priđoše k onom okancu pa pogledavši u dvorište vidješe studenta kako kolo igra uz zvuke cvokotanja zubi, jer bješe previše studeno, i tako sitnim i brzim koracima, da ništa slično nikada ne bijahu vidjeli. Tada reče gospa: »Što kažeš, slatko moje ufanje? Ne čini li ti se da znam natjerati muškarce da kolo igraju i bez pratnje trubalja ili gajdi?«Ljubavnik joj smijući se odgovori: »Znaš ti to, radosti moja veli-ka!«Reče gospa: »Hajdemo dolje k ulazu; ti šuti, a ja ću s njim govoriti, pa ćemo čuti što će reći, a možda će biti jednako zabavno kao i gledati ga.« I potiho otvorivši odaju siđoše k ulazu, pa ga tu ne otvarajući nimalo vrata gospa prigušenim glasom zovnu kroz rupi-

Osmi dan - Sedma novela

cu na njima.Kad Rinieri začu da ga netko zove zahvali Bogu misleći da će sad ući te se približi vratima i reče: »Evo me, gospo, otvorite mi zabo-ga, umirem od studeni.«Gospa reče: »A tako, znala sam ja da si ti smrzlica! Ta kakva mi je to zima s ovo malo snijega ovdje1. Čula sam da su u Parizu mnogo veći. Ne mogu ti još otvoriti, jer ovaj moj nesretni brat što sinoć k meni na večeru dođe još ne odlazi, no brzo će otići i ja ću odmah sići da ti otvorim. Teškom sam se mukom i sad izvukla da te do-đem utješiti da ti čekanje ne bi dotužilo.«Učenjak reče: »Ah, gospo, molim vas kao Boga, otvorite mi da se barem sklonim pod krov, jer maloprije počeo je padati vrlo gust snijeg i nikako ne prestaje; a ja ću vas onda čekati koliko vam bude drago.«Reče gospa: »Jao, srce moje milo ne mogu, jer ova vrata tako stra-šno škripe kad se otvaraju da bi me lako čuo brat ako ti ih otvorim, ali otići ću i reći ću mu da ide kako bih se poslije mogla vratiti i otvoriti ti.«Reče student: »Idite onda brzo i molim vas da dadete naložiti do-bru vatru kako bih se čim uđem mogao ogrijati, jer sam se tako smrznuo te više jedva znam za se.«Reče gospa: »To nije moguće, ako je istina ono što si mi više puta pisao, to jest da sav goriš od ljubavi prema meni; ali sigurna sam da se ti sa mnom šališ. Sad idem, a ti me počekaj i budi veseo.« Ljubavnik koji je sve to slušao i strašno uživao vrati se s njom u postelju, te su te noći jako malo spavali, jer su je svu proveli zaba-vljajući se i rugajući se studentu.A kad jadni student već od velika cvokotanja zubima gotovo roda postade, dosjetivši se da mu se gospa ruga pokuša nekoliko puta može li otvoriti vrata i pogleda ne bi li kud drugud odande izašao; no kad ne vidje nikakva puta, ushodavši se kao lav proklinjao je nevrijeme, i gospinu zloću, i duljinu noći, i svoju glupost, i jako gnjevan na nju, dugu i žarku svoju ljubav koju je spram nje gojio u času preobrati u krutu i strašnu mržnju5 te stade na sve načine smišljati osvetu koju je sada mnogo više žudio nego što je prije čeznuo da bude s gospom.Noć se poslije mnogoga i dugoga otezanja primače danu i poče zora svitati; stoga sluškinja, kako je gospa bješe poučila, siđe i otvo-

Dekameron

rjega žali reče: »Proklet bio onaj kojije gnjavio, a ti si se zbog njega smr-i ti to u miru, jer ono što noćas nijero znam da se ništa neugodnije nije

?tan čovjek da su pjjjetnje samoatomi u svom srcu riječi koje bi

1 3, izrekla; pa prigušenim glasom,, lista, ovo je bila najgora noć što

f n se uvjerio da gospa nije tome*, pa me je i sama bila došla do-; i kao što kažeš, ono što noćas u je i ostaj s milim Bogom.« >de vrati kući; tu se, budući Iju i utonu u san iz kojega se :>dmah posla po liječnika te io i zamoli ga da ga izviđa, kovima tek nakon nekoga a da nije bio još mlad i da . Ali pošto ozdravi i ojača, _~.vao se kao da je zaljubljeniji negoli

— ,iCU.

i se da mu nakon nekog vremena sama sudbina pruži prili-ku da udovolji svojoj želji; jer kad se onaj mladić kojega je udovica ljubila, nimalo ne mareći za njezinu ljubav zaljubi u neku drugu gospu te ne htjede više za nju ni čuti, poče ona za njim u suzama i jadu venuti. Ali njezinoj sluškinji, koja ju je veoma žalila ali nije znala kako da joj olakša bol za izgubljenim ljubavnikom, videći da student kao obično prolazi njihovom ulicom, pade na um luda mi-sao, naime da bi se gospin ljubavnik nekim činima mogao navesti da je ljubi kao i prije, i da bi student zacijelo morao biti veliki majstor u tome; i to reče svojoj gospodarici. Glupa gospa i ne po-misli da bi student vračanjem sam sebi pomogao da može, nego povjerova riječima sluškinje i odmah joj reče neka što prije pokuša od njega doznati je li voljan pomoći joj, i neka mu obeća da će za nagradu učiniti sve što on želi.Sluškinja dobro i točno prenese poruku; čuvši je student sav sretan reče u sebi: »Hvala ti Bože, došlo je vrijeme kad ću s tvojom pomo-

Osmi dan - Sedma novela

ći kazniti tu opaku ženu za uvredu koju mi je nanijela kao nagradu za veliku ljubav koju sam spram nje gojio«; a sluškinji reče: »Reći ćeš mojoj gospi nek se ništa ne brine, jer sve da joj je ljubavnik u Indiji,7 prisilit ću ga da se odmah vrati i da moli oproštenje za one što je protiv njezine volje uradio; ali što njoj u tomu valja činiti sar ću joj to reći kada i gdje se njoj to svidi; i tako joj reci i utješi je moje strane.« Sluškinja odnese odgovor, i tako se odredi da se oni sastanu u crkvi Santa Lucia dal Prato.8

I pošto tamo dođoše gospa i učenjak, dok su zajedno razgovarali nije se gospa spominjala da ga je gotovo u smrt otjerala, nego mu otvoreno reče sve svoje jade i što želi, i zamoli ga da je spasi; njoj učenjak reče: »Gospo, istina je da sam u Parizu među drugim stvarima učio i čarobnjaštvo, i dobro sam ga svega izučio; no jer je Bogu ono veoma mrsko, zakleo sam se da se nikad više neću ni za sebe ni za druge njime služiti. A istina je da je ljubav koju prema vama gajim tako jaka da ne znam kako bih vam mogao odbiti da učinim nešto što želite; pa stoga i kad bih morao za to u pakao sići, pripravan sam to na vašu želju uraditi. Ali ipak vas upozoravam da je to mnogo teže negoli možda sudite, a osobito kad neka žena želi vratiti muškarca da je ljubi, muškarac neku ženu, jer to mora učiniti glavom ona osoba koje se tiče; i da se to postigne, valja da ta osoba bude hrabra duha, jer to valja činiti noću, i na pustim mjestima, i bez društva, pa ne znam koliko ste vi pripravni da sve to učinite.«Njemu gospa, više zaljubljena nego mudra, odgovori: »Ljubav me nagoni takvom snagom te nema toga što ne bih uradila da opet zadobijem onoga koji me je nepravedno napustio; ali svejedno, ako ti je po volji, pokaži mi u čemu treba da budem odvažna.« Student bijaše sa stotinu masti premazan, pa joj reče: »Gospo, valja mi napraviti kip od kositra9 i namijeniti ga onome koga želite povratiti; pa kada vam taj kip pošaljem, morate se, za veoma krnja mjeseca, o uri prvoga sna, posve sami i nagi sedam puta s tim kipom okupati u vodi tekućici, pa se onda onako nagi uspeti na neko stablo ili na neku nenastanjenu kuću, i tada, okrenuvši se prema sjeveru s tim likom u rukama, sedam puta izgovoriti odre-đene riječi koje ću vam dati napismeno, i čim ih izgovorite, k vama će doći dvije dvoranke tako lijepe da ljepših u životu niste vidjeli, i poklonit će vam se i umilno vas zapitati što želite da se učini.

iskažete sve svoje želje (i pazite dam im sve to kažete, one će otići, adjecu, obucite se i vratite se kući.;i minuti a vaš će vam se ljubavnikst i milost; i znajte da vas od toga

( uge neće napustiti.«,.,*>vavši zamisli da svojega ljubavni-obradovana reče: »Ne sumnjajteka mi je za to veoma zgodna, jer

10 uz samu riječnu obalu; a tek je.upati se. I spominjem se još dateni tornjić, u koji samo katkadma od kestenovih grana koje suju za izgubljenim stadom; to jee; uspet ću se na nj i nadam sed narediš.«

posjed i tornjić pa sretan što . _^. »vrospo, nikada nisam bio u tom kraju ya ne znam ni gdje je posjed ni gdje je tornjić, no ako je tako kako vi kažete, boljeg od toga ne može biti. I stoga, kad bude vrijeme poslat ću vam onaj kip i vradžbinu; ali molim vas, kad se vaša želja ispuni i kad spoznate da sam vas dobro služio, spomenite se mene i održite obećanje.« Gospa mu reče da će to zacijelo učiniti pa pošto se s njim oprosti vrati se kući.Student sav veseo što će mu vjerojatno namisao uspjeti napravi kipić s nekim čarobnim znacima i napisa neku izmišljotinu kao vradžbinu; pa kad mu se učini da je vrijeme za to posla ga gospi s porukom da naredne noći bez oklijevanja učini kako ju je na-putio; a zatim on sam potajno s jednim svojim slugom ode kući nekog prijatelja, koji je obitavao blizu onog tornjića, da izvede svoj naum.S druge strane gospa sa svojom sluškinjom krenu na put i ode na posjed; i kad se zanoća, napravi se kao da će leći u postelju, a slu-škinju posla na spavanje; i o uri prvoga sna, potajno izašavši iz kuće pođe na obalu Arna pokraj onog tornjića ogledavši se oprezno nao-kolo, pošto ne vidje i ne ču nikoga svuče se, i odjeću sakri pod grm, i sedam se puta okupa s kipom, a zatim gola s kipom u ruci ode prema tornjiću. Student koji se bješe podnoć sa svojim slugom

Osmi dan - Sedma novela

sakrio među vrbe i druga stabla blizu tornjića i sve to vidio, kad je ona prolazila onako gola pokraj njega i on gledao kako bjelina nje-zina tijela razgoni noćne tmice, i promatrao joj zatim grudi i druge česti tijela, i vidio ih lijepe, i u sebi pomislio kakve će za kratko vri-jeme morati postati, osjeti neku sućut prema njoj; a s druge strane krv mu se naglo uzburka i podiže na noge onoga što je ležao te ga stade nagovarati da skoči iz zasjede, da je zgrabi i udovolji svojoj žudnji; te što od jednoga što od drugoga, umalo ne popusti. Ali kad mu na um pade tko je on, i kakva mu je nepravda nanesena, i zbog čega, pa se zbog toga njegov gnjev ponovno razbukta i uguši sućut i požudu, ostade tvrd pri svojoj odluci i pusti je da prođe. Gospa se pope tornju na vrh, okrenu se sjeveru i stade izgovarati riječi koje joj je student napisao; a on, ušavši malo poslije u kulu, potiho malo po malo skide ljestve koje su vodile do vrha gdje bijaše gospa, te pričeka da vidi što će ona reći i učiniti.Gospa sedam puta izgovori vradžbinu i stade iščekivati one dvije dvoranke, i bješe tako dugo to čekanje, a da i ne govorimo kako je zebla više negoli je željela, da već i zora zarudje; stoga ona, sva žalosna što se nije zbilo ono što joj je učenjak rekao, reče u sebi: »Sve me strah da mi je onaj htio pružiti onakvu noć kakvu sam ja njemu pružila; ali ako mi je za to ovo učinio slabo se osvetio, jer ova noć nije bila duga ni kao trećina njegove, da i ne spominjemo kako je j hladnoća bila drugačija.« I da je dan ne bi gore zatekao, htjede sići j s kule, ali vidje da nema ljestava. Tada je, kao da joj se zemlja pod nogama provalila, ostavi životna sila i malaksala klonu na krov kule. A kad joj se snage vratiše, gorko se rasplaka i rastuži; i spoznavši očito da je to studentovo maslo, pokaja se što ga je uvrijedila i što se zatim previše pouzdala u onoga kojega je s pravom morala smatrati neprijateljem; i u tom stanju veoma dugo ostade. Zatim se pošto se osvrtala ne bi li našla puta da siđe i ne vidjevši ga rasplaka opet pa utonu u gorke misli govoreći sama sebi: »O nesretnice, što će ti reći braća, i rođaci, i svi Firentinci zajedno, kad se dozna da su te ovdje našli golu? Svi će uvidjeti kako je lažno bilo tvoje onoliko poštenje, pa ako i pokušaš izmisliti neki lažni izgovor, kad bi ga i bilo, onaj prokleti student koji zna sve tvoje varke neće ti dopustiti da lažeš. Ah jadnice, u isti čas ćeš izgubiti po zlu ljubljena momka i svoj obraz1.« I poslije toga zapade u takav očaj da se umalo ne strmoglavni niz kulu.

ona se malo više primače zidu kule >kav dječak sa stadom da ga pošalje t se probudi student koji je pod u i ona njega; pa joj student reče: >šle dvoranke?«

( brižnu u plač i. $$ade ga molitiizgovarati. Student joj u tome

o glavu kroz otvor i plačući=dila, zacijelo si mi se dobrove noći da ću se stojeći golate prevarila i što sam bila> što mi se oči nisu istoči-=s znam da me ne ljubiš,'ovoljiš u svojoj osveti zalio, pa naredi da mi se-»ue sići. I ne oduzmi mi ono što...o ne bi mogao vratiti, a to je moja čast; jerako\ -..viatila da one noći budeš sa mnom, mogu ti ih, kad

godWželiš, stotinu vratiti za onu jednu. Neka ti dakle bude dosta ovo, a kao valjan čovjek zadovolji se time što si mi se mogao osve-titi i što si mi to pokazao. Ne ogledaj svoju snagu na slaboj ženi] Ta kakva je slava orlu pobijediti golubicu? Dakle, za ljubav Božju i radi svoga obraza i časti, smili se nada mnom.« Pun gnjeva razmišljaše student o nanesenoj mu uvredi, i dok je ona plakala i zaklinjala ga, osjeti i radost i jad u duši: radost zbog osvete za kojom je žudio više nego i za čim na svijetu, a tugu stoga što je čovječnost u njemu budila smilovanje prema nevoljnici; ali ipak čovječnost nije mogla prevladati žudnju za osvetom, pa odgovori: »Gospo Elena, da su te moje molbe, koje zaista nisam znao ni suzama umiti ni medom zasladiti kao što ti sa svojima sad radiš, mogle ganuti one noći kad sam u tvom dvorištu punom snijega umirao od studeni da mi bar dopustiš da se sklonim pod krov, lako bi mi sada bilo tvoje uslišati; ali ako ti je sada više nego prije stalo do tvoje časti, i ako ti je teško tamo gore goloj stajati, obrati se u svojim molbama onome u čijem ti naručju nije bilo mrsko, one noći koje se sama spominješ, nagoj ležati i slušati kako ja po tvom dvorištu hodam cvokoćući zubima i gazeći po snijegu, pa neka ti

Osmi dan - Sedma novela

on pomogne, i neka ti on odjeću donese, i neka ti on ljestve postavi da siđeš, na nj gledaj prebaciti brigu za svoju čast, koju nisi marila ni sada ni tisuću drugih puta izvrgnuti opasnosti zbog njega. Zašto ga ne zoveš da ti dođe pomoći? Tko je za to pozvaniji od njega? Ta ti si njegova: koga će on čuvati i komu li pomoći, ako ne čuva tebe i tebi ne pomaže? Zovi ga, ludo jedna, i iskušaj mogu li te tvoja ljubav prema njemu i tvoja pamet i njegova osloboditi moje mahnitosti; jer ti si ga zabavljajući se s njim pitala što mu se čini jače, moja mahnitost ili tvoja ljubav prema njemu.11 Ne možeš mi sada ugoditi onim što ne želim, niti mi to možeš uskratiti kad bih poželio: čuvaj svoje noći za svog dragana ako ikada odatle živa odeš; neka budu tvoje i njegove, meni je i ona jedna dovoljna bila i dosta mi je što si mi se jedanput narugala. I još služeći se lukavstvom na riječima nastojiš pohvalama pridobiti moju naklonost pa me nazivaš plemenitim i valjanim čovjekom i prešutno se trudiš da se ja kao velikodušan suspregnem i da te ne kaznim za tvoju zloću; no tvoje mi laske neće sada zaslijepiti oči uma, kao što su to učinila tvoja nevjerna obećanja; poznajem dobro sebe, ali nisam toliko naučio dok sam boravio u Parizu koliko si me ti naučila u cigloj jednoj svojoj noći. Pa sve da i jesam velikodušan, nisi ti od onih prema kojima bi se morala moja velikodušnost očitovati; kraj kazne za divlju zvijer kao što si ti, i konac mojoj osveti, valja da bude smrt, dok bi za ljude bilo dovoljno ono što si ti rekla. Stoga, kao što ja nisam orao, ni tebe ne znam kao golubicu nego te znam kao otrovnicu guju, pa ću te kao drevnog neprijatelja pun mržnje i svom snagom do smrti progoniti, iako se sve ovo što ti radim i ne može zapravo nazvati osvetom nego radije kaznom, jer osveta mora nadmašiti uvredu, a ovo je neće ni doseći; kada bih se stoga htio osvetiti, uzevši u obzir što si ti s mojim životom uradila ne bi mi bilo dovoljno da ti oduzmem život, ni stotini drugih tebi sličnih, jer bih ubio samo podlu, jadnu i grešnu ženu. I koga si ti vraga, kad ti se oduzme to malo lica, koje će ti već za nekoliko godina nagrditi bore, vrednija i od jedne druge bijedne sluškinje? A tebi je bilo svejedno hoće li umrijeti valjan čovjek, kako si me samo malo prije nazvala, čiji bi život mogao biti korisniji čovječanstvu samo u jednom danu, negoli stotine tisuća sličnih tebi dok traje svijeta i vijeka. Poučit ću te dakle po toj muci koju trpiš što znači rugati se s ljudima koji imaju bar malo pameti i što znači rugati se

Osmi dan - Sedma novela

■azloga da nikada više u takvu ludostglavu. Ali ako ti tako živo želiš sići,

:eš u isto vrijeme, s pomoću Božjom,muka kojih misliš da si dopala, a

V djetu. Više ti neću ništa reći: ja sameš, znadi ti sada odozgo sići, kao što

dna je gospa bez prestanka plakala,e sve više dizalo; ali kada ona ču datni čovječe, ako ti je ona kleta noć"ijeh čini tako velik da te ne moguljepota ni gorke suze, ni ponizne: ublaži bar to što sam se na koncurila, pa ti tako pružila mogućnostti se nisam povjerila, ti mi se neti, a to si kao što pokazuješ tako

___j ^,v/j gnjev i oprosti mi! A ako mi oprostiš ipustiš me da odavde siđem, pripravna sam posve napustiti onog nevjernog mladića i samo tebe uzeti kao ljubavnika i gospodara svoga, premda ti kudiš moju ljepotu i cijeniš je kratkotrajnom i nevrijednom; jer kakva god moja ljepota bila, ako i nema druge vrijednosti, znam da joj je, kao i ljepoti drugih žena, vrijednost bar u tome što je ona uzbuđenje, i zabava, i užitak muške mladosti, a ti nisi star. I premda okrutno sa mnom postupaš, ne vjerujem da želiš vidjeti kako umirem sramnom smrću bacajući se kao očajnica s ove kule pred tvojim očima kojima sam se tako sviđala, ako nisi i onda lagao kao što sada lažeš. Ah, smiluj se sad na mene Boga radi i sućuti! Sunce već žeže, i kao što me je hladnoća noćas mučila, tako me sad vrućina počinje moriti.«Njoj student koji je uživao u tom razgovoru odgovori: »Gospo, nisi se u mene pouzdala iz ljubavi koju prema meni ćutiš, nego da " ponovno zadobiješ onoga kojega si izgubila, pa zato zaslužuješ još veće zlo; i ludo misliš ako misliš da sam samo na ovaj način mogao utažiti žeđ za osvetom. Tisuću sam načina za to imao, i tisuću sam ti zamki pred noge postavio, pokazujući da te ljubim, i ne bi dugo vrijeme prošlo a ti bi, i da se nije ovo dogodilo, upala u jednu od njih, i u koju god upala, još bi te gori jad i sramota snašli; a ovomu sam se načinu priklonio ne zato da ti bude lakše, nego zato da se što

prije razveselim. A da nisam uspio ni u čemu, preostalo bi mi pero kojim bih o tebi takve i tolike stvari i na takav način napisao, da bi po tisuću puta svaki dan zaželjela da se nikad nisi ni rodila kad bi doznala, a doznala bi svakako. Moć pera je mnogo veća negoli sude oni koji to nisu iskusili. I kunem se Bogom (tako me on do kraja veselio ovom osvetom kao što učini u početku), o tebi bih napisao takve stvari da bi od srama ne samo pred drugima nego i pred sa-mom sobom oči sebi iskopala da se ne gledaš; i stoga ne kudi more da je nabujalo od malena potoka. A za tvoju ljubav i za to da budeš moja, kako već rekoh, baš nimalo ne marim; budi i dalje onoga čija si i bila, ako možeš; a kako sam njega prije mrzio, tako ga sad volim zbog onoga što ti je uradio. Sve se vi zaljubljujete i želite ljubav mladića, jer ih vidite da se svježije puti i crnje brade kočopere, i u kolu igraju, i u viteškim se igrama nadmeću, a to su sve radili i oni koji su zašli u godine te već znaju ono što mladi valja tek da nauče. A osim toga smatrate da su oni bolji jahači i da prejezde više milja na dan negoli zreliji muškarci. Svakako priznajem da oni s većom snagom stresaju vaša krzna, ali stariji, kao iskusniji, bolje znaju mjesta gdje se buhe kriju, a mnogo bolje je izabrati malo i ukusno nego mnogo a bljutavo; prebrzo jahanje zamori čovjeka makar bio mlad, dok polaganim kasom doduše kasnije stižeš na konac, ali stižeš odmoran. Vi i ne primjećujete, bezumni stvorovi, koliko se zla krije pod ono malo lijepe vanjštine. Ne zadovoljavaju se mladići jednom ženom, nego koliko ih vide toliko ih požele, tolikih im se čini da su dostojni; zato njihova ljubav ne može biti postojana, a ti sad kao dokaz toga možeš biti vjerodostojan svjedok. I još misle da ih gospe moraju poštovati i tetošiti, a najveća im je slava hvaliti se onima koje su osvojili; i ta je njihova mana mnoge žene fratrima u naručaj bacila, jer oni bar znaju šutjeti. Premda kažeš da za tvoju ljubav nitko drugi nije znao do tvoje sluškinje i mene, pogrešno sudiš i pogrešno misliš ako tako misliš; po cijeloj se njegovoj ulici, a i po tvojoj, ni o čemu drugom ne raspravlja; a najčešće se zbiva da baš onom na koga se brbljanje odnosi ono zadnje do ušiju dopre. Uz to vam oni tamo još kradu, gdje zreli ljudi daruju. A ti, pošto si loše izabrala, budi onoga komu si se podala, a mene kojega si ruglu izvrgnula pusti drugoj, jer sam našao gospu mnogo valjaniju od tebe, koja me je bolje razumjela negoli ti. A da se još uvjeriš za čim moje oči žude bolje negoli mi se čini da na ovome svijetu raža-

i se što prije kako bi tvoja duša, koju 'krilje, mogla vidjeti hoće li se moje ie kako niz kulu vrat lomiš. No, jer dovati, velim ti, ako te sunce počne i si me mučila, pa ako je pomiješaš s amnje blago osjećati.«.^ tudentove riječi bezdušnom koncu če: »Kad te ništa s moje strane ne

gane ljubav koju ćutiš prema onoj d mene našao i koja te kažeš ljubi,mi i donesi mi odjeću da se mogu

lem.«videći da je već treća ura dobrano

d ne mogu uskratiti, kad me moliš ti je odjeća, pa ću ti je donijeti i

nalo i pokaza mu mjesto gdje je oajeću. Rinieri iziđe iz kule te naredi sluzi da ne ode odan-

le nego da blizu ostane i neka budno pazi da tko ne bi u kulu ušao dok se on ne vrati; i rekavši to ode u kuću svoga prijatelja te ondje bez žurbe objedova i zatim kad mu se učini zgodno leže da spava. A gospa, ostavši navrh kule, premda se malko utješila ludom nadom, ipak nadasve tužna pođe sjesti i nasloni se na onaj dio zida gdje je bilo malo sjene, te obuzeta gorkim mislima stade čekati; i dok je čas razmišljala a čas plakala, i čas se nadala a čas očajavala hoće li se student vratiti s odjećom, i skakala s jedne misli na drugu, naposljetku je bol svlada i, kako prošle noći nije nimalo spavala, usnu. Užareno podnevno sunce bez zapreka je svoje zrake ravno upiralo na njezino nježno tijelo i na nepokrivenu glavu s takvom silinom da joj je ne samo opalilo kožu nego ju je gdje god je dosezalo osulo veoma gustim mjehurima, a opekotine su bile takve te su je natjerale da se iz duboka sna probudi. Pa kad osjeti da se prži, tek što se pomaknula učini joj se da joj sva koža puca i ljušti se, kao što vidimo da se događa kad netko rasteže nagorjelu pergamenu; a povrh toga tako ju je strašno boljela glava te joj se činilo da će puknuti, a to i nije bilo čudo. A naboj na svodu kule tako se bio užario da nije znala gdje će se nogom ili ičim drugim osloniti, pa se nemirno čas ovamo čas onamo plačući

Osmi dan - Sedma novela

premještala. A osim toga, kako nije bilo ni daška vjetra, okupiše se veliki rojevi muha i obada koji su je slijećući na njene otvorene rane tako ljuto ujedali da joj se svaki ubod činio kao ubod ražnja; stoga je stalno oko sebe mahala rukama bez prestanka, sebe, svoj život, svog ljubavnika i studenta proklinjući. I dok su je tako ne-snosna žega, i sunce, i muhe, i obadi, pa još glad, i mnogo više žeđ, i k tome tisuće bolnih misli mučili, i ujedali, i probadali, stade na noge i poče izgledati ne bi li koga u blizini vidjela ili čula, s čvrstom odlukom da ga zovne i zaište pomoć, pa neka bude što mu drago. Ali dušmanska sudbina i to joj bješe uskratila. Svi težaci bijahu zbog pripeke otišli s polja, štoviše taj dan nitko nije u blizinu ni dolazio raditi, jer su svi kod svojih kuća mlatili žito; stoga je čula samo cvrčke i vidjela Arno koji joj budeći u njoj želju za svojim vodama nije gasio žeđ nego ju je pojačavao. Vidjela je još na više mjesta šumarke, i hladovinu, i kuće, a to joj je zadavalo još veću muku jer ih je željela. Što da još kažemo o nesretnoj | udovici? Sunce odozgo i jara naboja odozdo i ubodi muha i obada i sa strana tako je bijahu nagrdili, da bi se ona, koja je prošle noćii svojom bjelinom razgonila tmice, postavši sada crvena kao skrleti i umrljana krvlju svakome tko je vidi učinila najružnijom stvari nag svijetu.I dok je tako boravila bez ikakve utjehe ili nade očekujući prije! smrt nego išta drugo, prođe i polovica devete ure,13 te se studenti probudi iza sna i sjeti se svoje gospe pa se vrati kuli da vidi što se s| njom događa, a slugu, koji je još bio natašte, posla na objed. Kad ga gospa začu, onako malaksala i izmučena primače se otvoru i sjede te plačući prozbori: »Rinieri, doista si mi se preko mjere osvetio,! jer ako sam ja tebe pustila da se po noći u mom dvorištu smrzavaš,« ti si mene po danu na ovoj kuli pustio da se pečem, dapače da izgorim, a uz to još da umirem od gladi i žeđi; stoga te jedino radij Boga molim da ovamo uziđeš da mi smrt zadaš, jer ja nemam srca da samu sebe skončam, a ni za čim tako ne žudim kao za smrću,?! tolika je i takva muka koju trpim. A ako mi se u tom nećeš smilo-vati podaj mi bar čašu vode da ovlažim usta, jer im nisu dosta moje suze, tolika je suša i žega u meni.«Dobro spozna učenjak po glasu koliko je iscrpljena, a dijelom vidje joj i tijelo suncem spaljeno, pa to i njezine ponizne molbe u njemu izazvaše malo sućuti, no ipak odgovori: »Zla ženo, od moje ruke

-„■",*

svoje, ako te bude volja, a toliko ću koliko si ti meni vatre dala da ubla-što sam bolest koju mi je hladnoća i smrdljivoga gnoja, dok će se tvoje

v ražine vodice liječiti; i dok ja zama-^- -eš se od ove žege operjišati i ostati

lak.«i. »Neka tako dobivenu ljepotu Bog i ti, okrutniji od svake zvijeri, kako iritil Jesam li išta gore mogla očeki-3ga, da sam najužasnijim mučenjem sta ne znam bi li se okrutnije mogao i se pogubi cio jedan grad negoli je udio, ostavivši me da na suncu izga-Th toga ni čašu vode mi ne daš, dok a osudi, kad ih vode u smrt, i vina eto, jer vidim te si i dalje ustrajan u

___ moja muka nimalo ne može ganuti,strpljivo ću se pripremiti da primim smrt, ne bi li se mojoj duši smilovao Bog, kojeg molim da svrne pravedni pogled na ovo tvoje djelo.« I pošto izgovori te riječi teškom se mukom odvuče prema sredini svoda, sva očajna što mora skapavati na tako žestokoj žezi; i nije jednom nego tisuću puta uza sve svoje muke, pomislila da će svisnuti od žeđi, neprestano gorko plačući i proklinjući svoju nevolju.Ali kad već dođe večer i učenjaku se učini da je dosta bilo, uze njezinu odjeću, zamota je u slugin ogrtač i ode kući one jadne gospe i tamo nađe svu očajnu, i žalosnu i izgubljenu sluškinju kako sjedi na kućnom pragu, pa joj reče: »Dobra ženo, a gdje ti je go-spodarica?«Njemu sluškinja odgovori: »Gospara, ne znam, mislila sam da ću je jutros zateći u postelji, jer mi se činilo da je sinoć legla, ali je nisam našla ni tamo niti igdje drugdje, niti znam što joj se dogodi-lo; zbog toga sam u velikim jadima. Ali, gospara, zar mi vi ne biste mogli o njoj što reći?«Student joj odgovori: »Kamo puste sreće da si mi i ti bila s njom tamo gdje je ona, pa da i tebe kaznim za tvoj grijeh kao što sam nju kaznio za njezini No ne boj se, nećeš mi pobjeći ni ti, platit ću

Osmi dan - Sedma novela

ja i tebi tako za tvoja djela, te se nikada nijednom muškarcu nećeš narugati a da se ne sjetiš mene.« I rekavši to reče svomu sluzi: »Daj joj tu odjeću i reci joj neka ide po nju ako hoće.« Sluga posluša njegovu naredbu a sluškinja, kad uze i prepozna odjeću, čuvši što joj bješe rečeno uplaši se jako da je nisu ubili te se jedva svlada da ne krikne; i odmah, pošto učenjak bješe otišao, poleti plačući s odjećom prema kuli.Slučajno baš toga dana neki težak te gospe bijaše izgubio dvije svinje i tražeći ih tako, malo poslije studentova odlaska stiže onom tornjiću i gledajući posvuda ne bi li vidio svoje svinje začu bola: plač nesretne gospe; stoga se pope koliko je mogao i viknu: »Tk to gore plače?«Gospa prepozna glas svoga težaka i zovnuvši ga po imenu reče mu »Ah, idi mi po sluškinju i reci joj da amo k meni dođe.« Težak je prepozna i reče: »Jao, gospojo, tko vas je tamo gore uspeo? Sluškinja vas je vazdan tražila, no tko bi i pomislio da ste ovdje!« I uzevši gredice od ljestava uspravi ih kako treba da stoje i ličinama uze privezivati prečke;14 uto stiže sluškinja i uđe u toranj pa ne mogavši se više svladavati zalomi rukama i uhvati se za glavu jaučući: »Jao, gospo moja draga, gdje li ste to?« Kad je gospa ču što je mogla glasnije reče: »Oj sestro moja, ovdje sam gore; nemoj plakati, nego mi brzo donesi odjeću.« Kad je sluškinja ču da govori gotovo se utješi i uspe se ljestvama, koje bješe težak upravo popravio, te s njegovom pomoću na svod uzađe i videći da joj gospa više sliči na opaljen panj nego na čeljade i da sva malaksala i sva izmoždena na tlu gola leži, zarivši nokte u lice poče nad njom naricati kao da je mrtva. No gospa je zamoli neka za ljubav Božju umukne i neka joj pomogne da se odjene; i kad od nje doznade da nitko ne zna gdje se nalazi osim onih koji su joj donijeli njezinu odjeću i osim težaka koji je tu nazočan bio, malko se utješi te ih za ime Božje zamoli da nikad nikome o tome ništa ne reknu. Onda je težak poslije dugih nagovaranja podiže u naručaj, jer nije mogla hodati, te je sretno iz tornja iznese. A jadnoj sluškinji koja je ostala iza njih i pomalo nepažljivo silazila skliznu noga te pade s ljestava, slomi bedro i od bola stade rikati kao da je lav.Težak položi gospu na travu i vrati se da vidi što se sluškinji dogodilo, pa kad je nađe slomljena bedra odnese i nju i položi je na travu

'•'*;

i,'

Dekameron Osmi dan - Osma novela

'">š i ova nevolja snašla, to jest lala većoj pomoći nego i od

*■ se rako tugaljivo rasplaka,gao umiriti nego i on poče iulo zapadu, da ih ondje noć ak ode svojoj kirfi i pozvavši o s nekom daskom te na nju a gospu okrijepiše svježom onovo uze u naručaj i odnese

V de joj malo namočena kruhapostelju, pa se dogovoriše da

ICU, i tako učiniše.redena, izmislivši neku pričulo uvjeri braću, i sestre, i sveo po vražjim činima dogodilo.

eliku muku i nevolju te gospe,ijepljena za plahte, izliječiše je. iscijeliše bedro. Zbog toga setada unaprijed mudro čuvala iident ču da je sluškinja slomilaposve ispunjena pa se razveseli

Eto tako je zbog ruganja prošla giupa gospa, koja je mislila da može sa studentom šale zbijati kao sa svakim drugim, ne znajući da su oni, ne velim baš svi ali većina njih, sa stotinu masti premazani. I zato čuvajte se, gospe, da ne zbijate ni s kim šale, a najmanje sa studentima. —

Osma novelaDvojica prijateljuju: jedan spava sa ženom drugoga; kad drugi to primijeti uglavi sa svojom ženom da mu prijatelja zatvori u škrinju, na kojoj, dok je prvi unutra, drugi spava s njegovom

ženom.

Teško i bolno bijaše gospama slušati o Eleninim nevoljama, ali zato što su smatrale da su je djelomice zaslužno stigle, s umjereni-jom su ih samilošću saslušale, premda su sudile da je student bio preveć tvrd i neumoljiv, štoviše okrutan. Ali pošto Pampinea već okonča novelu, kraljica zapovjedi Fiammetti da nastavi; ona željna da posluša, reče:— Ljubazne gospe, kako vidim strogost uvrijeđenog studenta po-prilično vas je kosnula, pa sudim da bi u redu bilo da vas udobro-voljim nečim šaljivim; i stoga vam kanim kazivati kratku novelu0 mladiću koji je mirnije duše pretrpio uvredu i umjerenijim sečinom osvetio; iz nje ćete moći razabrati da se svatko tko je radosvetiti se za nanesenu mu uvredu mora zadovoljiti time da vratimilo za drago, a ne smije težiti za tim da svojom pretjeranom osvetom nanosi nepravdu.Valja vam dakle da znate da su u Sieni, kako sam čula, živjela ne-koć dva mladića iz dobrih pučkih obitelji, od kojih je jednom bilo ime Spinelloccio Tavena,1 a drugomu Zeppa di Mino,2 stanujući u susjedstvu u ulici Camollia.3 Ta su dva mladića vazda drugovala i, kako se činilo, voljela se kao rođena braća,4 a možda i više; i svaki je od njih imao krasnu gospu kao ženu.1 tako se dogodi da se Spinelloccio, koji je često svraćao Zeppi ukuću, i kad je Zeppa bio doma i kad nije, tako prisno sprijatelji saZeppinom ženom da poče s njom i spavati; i u tomu su dugo ustra-

Dekameron Osmi dan - Osma novela

jali prije nego što je to itko opazio. Ipak s vremenom, kad je Zeppajednoea Han« u:~ i >na to nije znaja) Spinelloc-

ia ga nema kod kuće; zato pu u sobi i videći da niko-vati, a i ona njega. Zeppa iven da vidi kako će se ta

!l pinelloccia kako zagrljeniog toga se strašno rasrdi.oga njegova uvreda nećeSI| imota, stade premišljatiM ia se zgoda ne razglasi; iM je našao zgodan način,os| s njegovom ženom.A I ženu kako još namještanal nelloccio poskidao, parečŽeijZeR i i ono što bih volio danisal što se zbilo; i ona muu PM anja priznade o svomP^M nije mogla nijekati te

Zepri ako hoćeš da ti opro-stim --------"w ono sto ću ti narediti, a to je ovo. Hoćuda kažeš Spinellocciu neka sutra izjutra o trećoj uri5 nađe kakav izgovor da ode od mene i dođe ovamo k tebi; pa kad on bude ovdje, ja ću se vratiti, a ti ga čim me čuješ nagovori da uđe u ovu škrinju i zaključaj ga unutra; pošto to uradiš, reći ću ti što ti je dalje činiti; i nemoj se ništa bojati, jer ti obećajem da mu neću nanijeti nikakvo zlo.« Žena da ga umiri reče da će to učiniti, i tako učini. Dođe naredni dan, i dok su Zeppa i Spinelloccio zajedno bili o tre-ćoj uri, Spinelloccio, koji bijaše obećao gospi da će k njoj doći u to doba, reče Zeppi: »Valja mi jutros objedovati s nekim prijateljem, i ne bih želio da me čeka, pa mi zato ostaj zbogom.« Zeppa reče: »Nije vrijeme objedu u ovo doba.« Spinelloccio reče: »Ništa zato, valja mi se svejedno s njim porazgo-voriti o nekom svom poslu, pa treba da ranije tamo stignem.« Pošto dakle Spinelloccio ode od Zeppe zaobiđe malo i nađe se u

kući s njegovom ženom; i kada uđoše u odaju, ne prođe dugo a Zeppa se vrati; čim ga gospa začu, tobože sva u strahu, nagovori onoga da uđe u škrinju kako ju je muž naputio, pa ga zaključa unutra i iziđe iz odaje.Uto se pope Zeppa i reče: »Ženo, je li gotov objed?« Žena odgovori: »Gotov je.«Nato reče Zeppa: »Spinelloccio je otišao na objed nekom svom prijatelju, a ženu je samu ostavio; izađi na prozor i zovni je da dođe k nama na objed.«Žena, koja se sama za se bojala i zato postala veoma poslušna, učini kako joj muž naredi. Spinellocciova žena na mnoge molbe Z.eppi-ne žene dođe pošto je čula da joj muž neće objedovati kod kuće; i netom je došla, Zeppa joj stade laskati i uzevši je prijateljski za ruku ženi potiho zapovjedi da ode u kuhinju, a nju odvede u odaju, i čim tamo stupi okrenu se i zaključa iznutra vrata. Kad gospa opazi da se zaključavaju iznutra vrata reče: »Jao, Zeppa, što ovo znači? Zato ste me dakle zvali da dođem? To li je vaša ljubav koju ćutite prema Spinellocciu i vjerno prijateljstvo koje inu iskazujete?« Njoj Zeppa primaknuvši se škrinji gdje joj bijaše zaključan muž i čvrsto je držeći reče: »Gospo, prije nego što počneš jadikovati poslušaj što ću ti reći. Volio sam i volim Spinelloccia kao brata; no jučer sam otkrio, premda on to ne zna, kako mi je povjerenje uzvratio time da s mojom ženom spava kao i s tobom. Sad, budući da ga volim, neću mu se osvetiti više nego što je uvreda bila: on je ! moju ženu obljubio, pa i ja kanim obljubiti tebe. A ako ti nećeš, valjat će mi da se na njemu osvetim; a budući da ne želim da ta uvreda nekažnjeno prođe, tako će mu prisjesti da ni ti ni on nećete zaboraviti dok ste živi.«Kad gospa to ču i kad joj Zeppa iznese mnoge dokaze povjerova mu i reče: »Zeppa moj, pošto osveta treba da padne na mene, ja se slažem, uz uvjet da me nakon ovoga što moramo učiniti pomiriš sa svojom ženom, kao što i ja kanim usprkos svemu što mi je učinila s njom ostati u miru.«Zeppa joj odgovori: »To ću ti zacijelo učiniti, a povrh toga darovat ću ti tako vrijedan i lijep dragulj da mu nijedan tvoj nije premac.« I rekavši to zagrli je i stade je cjelivati te je povali na škrinju u kojoj je njezin muž bio zaključan i na njoj se do mile volje zabavljaše on s njom i ona s njim.

Dekameron Osmi dan - Deveta novela

Spinelloccio, koji je bio u škrinji i čuo sve riječi što ih je Zeppaizrekao i odgovor svoje žene, a zatim još osjetio trevižanski ples6

koji mu se igrao nad glavopv - 'oitio takav bol te mu se či-

;o bi ženu grdno ispsovao,si ipak da je od njega ta

i uraditi oao što je ura-bar drug ponio, odluči

lotada bio, ako on to

ide sa škrinje; i kadiaje i dozva ženu,notu«, a i to reče

u: i u njoj Zep-

;li Spinelloc-io, ili gospa

* što mu je

lelloccioni izra-

ni, da.* od svega

-iilO.«

^etvero skupa objedova;o*>spi' imala je dva muža, a svaki

zbog toga nikada nisu međusobno ni

nilo da umire; i da pa neka je b;"

d«dabulPostgosp^koja sakroza stA Zeppapa pokazTeško bi b\cio videćivideći svogaona nad glavo\Njoj Zeppa re^iziđe iz škrinjevnani, i zato biostanemo prijatefsamo žene nisu zaj^Zeppa se složi i ui otada unaprijed svđod njih dvije žene, aposvadili ni potukli. —

Deveta novelaMeštar Simone želi pristupiti družini koja ide na gusarenje;

Bruno i Buffalmacco po noći ga pošalju na neko mjesto gdje gaBuffalmacco gurne u gnojnicu i tamo ostavi.

Pošto gospe malo probrbljaše o zajednici žena onih dvaju Seneža- t

na, kraljica, kojoj još jedinoj bješe preostalo kazivati da se ne učir krivo Dioneu,1 započe: — Doista je, ljubazne gospe, Spinelloccio zaslužio da mu Zeppa onako uzvrati; zato mnim da ne bi valjalo oštro zamjeriti, kako je Pampinea malo prije dokazivala,2 onome tko se zgodno naruga onom koji to traži ili zasluži. Spinelloccio je zaslužio podvalu; a ja sam nakana da vam kazujem o jednom koji ju je sam tražio, sudeći da ne treba one koji su mu je pripremili kuditi nego pohvaliti. A čovjek kojeg su namagarčili bijaše neki liječnik koji je iz Bologne stigao u Firencu s vjeveričjom kapom,3

premda je bio glup kao vol.Kao što svakoga dana vidimo, naši se sugrađani vraćaju iz Bologne,4

jedan kao sudac, drugi kao liječnik, treći kao bilježnik, svi u dugim i širokim haljinama, u skrletnim plaštevima, s vjeveričjim krznom i s drugim raznim znamenjima visokih časti, a što se s njima događa to vidimo svakoga dana. Među njima i neki meštar Simone da Vil-la,5 bogatiji očevinom negoli znanjem, nema tome dugo, odjeven u grimiz i s velikom kukuljicom, stiže ovamo kao doktor medicine, kako je sam govorio, te se nastani u ulici koju mi danas zovemo Via del Cocomero.6 Taj meštar Simone, koji upravo bješe stigao kao što je rečeno, među ostalim svojim značajnim navadama imaše običaj da pita onoga s kim se nađe tko je bilo koja osoba koju bi vidio da prolazi ulicom; pa kao da iz njihovih djela ima spravljati

Dekameron

lijekove za svoje bolesnike, sve je opažao i o svemu razmišljao.I među onima na koje posebno bješe bacio oko bijahu dva slikara,o kojima se danas već dva puta kazivalo,7 Bruno i Buffalmacco,nerazdvojni drugovi i njegovi susjedi. I budući da mu se učini dasu oni bezbrižniji od bilo koga i d" ve, kao što je doista i

bilo, mnoge je ljude ispili*" ;ama; i čuvši od sviju

nije moguće da oni či, pošto bješe čuo iznata

izvora crpe rilika, da se s nji-' za rukom te se 'jim vidje da su o

zabavljati na n izvanredno d i

povjero-da se čudi de život; i

njegoveigovorila ko-"e mi

i i jaIje;

,-da.*>, ali ne bih a gusarenje pa

tako — nanoseći nikomu štete, od cako veselo kao što vidite.«

Pošto liječnik to ču i ne znajući o čemu se radi povjerova, stade se čudom čuditi te ga odmah luda želja obuze da dozna što to znači ići u gusarenje; stoga ga uze moliti i kumiti da mu objasni, jamčeći da ni za živu glavu neće nikome ništa odati. »Jao, meštre«, reče Bruno, »što to ištete od mene? Prevelika je tajna to što želite doznati, jer bio bih upropašten i nestao bih s lica zemlje, štoviše pao bih u ralje Luciferu iz San Galla,8 kad bi to tko doznao; no tako je velika ljubav koju gajim prema vašoj izvrsnoj glavatosti iz Drvenika9 i povjerenje koje imam u vas, te vam ne

da su siromasi i s';1

u svomda su 1golemma dvosprijateljtom liječračun njegiuživati. I pva da s njimnjemu i Buff;zamoli ga daKad Bruno ču 1?najveće budalastkako dolikuje j^jima bih to rekao,prijatelj i znam daživimo tako veselo ia od svoga zanata i oizvlačimo ne bismo mhtio da pomislite da krsve ono što nam je užitostalih izvlačimo; i zato ž

Osmi dan - Deveta novela

mogu ništa uskratiti što zaištete; i zato ću vam kazati sve uz uvjet da mi se na montesonski križ10 zakunete da nikad, kao što ste obećali, nikome to nećete odati.« Meštar se zakle da neće odati.»Valja dakle da znate, meštre moj zaslađeni«, reče Bruno, »da je donedavno u našem gradu boravio neki veliki majstor u čarobnjaš-tvu, koji se zvao Michele Scotto,11 jer bijaše iz Škotske, i mnogi su mu ovdašnji plemići, od kojih je danas još malo živih, iskazivali velike časti; i kada se spremao odavde otputovati, na njihove veli-ke molbe ostavi ovdje dva svoja valjana učenika, kojima zapovjedi da uvijek budu pripravni udovoljiti svakoj želji tih plemića.koji su ga toliko častili. Ti su učenici dakle svesrdno pomagali spomenu-tim plemićima u nekim njihovim ljubavnim spletkama i sličnim zgodicama; i poslije, kako im se naš grad i običaji ljudi svidješe, odlučiše oni da zauvijek ovdje ostanu te s nekim ljudima sklopiše velika i prisna prijateljstva ne pazeći tko su, plemići ili pučani, bogataši ili siromasi, samo da budu ljudi koji se s njima slažu. I za ljubav tim svojim prijateljima skupiše družinu od nekih dvadeset i pet ljudi, koji su se bar dva puta u mjesecu morali sastati na mjestu što su ga oni odredili, i ondje svaki od njih izrazi svoju želju,12 a oni mu to spravno za tu noć priskrbe. Kako smo se Buffalmacco i ja s njima dvojicom posebno zbližili i sprijateljili, i nas su uzeli u svoju družinu i još nas drže. I velim vam, kad god se skupimo divno je čudo gledati one krasne zastore oko dvorane gdje jedemo, i kraljevski postavljene stolove, i mnoštvo plemenite i lijepe služinčadi, kako muške tako i ženske, na službu svakoga tko je od te družine, i plitice, krčage, boce i pehare i drugo zlatno i srebrno posuđe iz kojega jedemo i pijemo, pa k tome divna i raznolika jela koja pred nas, čim tko što zaželi, svako u svoje vrijeme iznose. Ne bih vam uopće znao iskazati kakvi su i koliki slatki zvuči bezbroj-nih glazbala i pjesme pune sklada koje se tamo čuju, niti bih vam umio reći koliki broj voštanica izgori na tim večerama, ni koliko se slatkiša pojede, ni kako su izvrsna vina koja se tu piju. I ne bih htio, tikvo moja posoljena, da pomislite kako mi tamo boravimo u ovoj odjeći i u ovom rublju u kojemu nas vidite; nema vam tamo ni jednog ubogara koji ne bi na cara sličio, tako smo svi skupocjenim ruhom i nakitom urešeni. Ali vrhu svih užitaka što ih tamo ima stoje lijepe žene koje se začas, tek što ih čovjek zaželi, iz cijeloga

Dekameron

VISTLI -t

svijeta dovode. Ondje biste vidjeli gospu od Barbanicchija, kraljicu Basca, sultanovu sultaniju, caricu Uzbeka, podvotkinju od Norske, samostojnicu iz Berlinzone i vi-^obilu od Narsije.13 Ta što da vam.1 1 1 . * . _ ______

ih dalje nabrajam? Tamc>

bih sve do prastadariPa kad se dobro

svaka s onimte odaje

su kaotu

pre lje do francusk na svijetu; možete prosti veselije od dru ljube; a da i ne go suce fiorina, da ih n u gusarenje, jer kao št mi, samo se od njih razli ju, a mi ga vratimo čim ga dobrodušni, što mi zovemo i biti možete i sami uvidjeti, pa v niti napominjem.«Meštar, kojega znanje možda nije 'k od liječenja dječjegperuca, povjerova Brunovim riječima\ . da su čista istina; i više usplamtje željom da ga u tu družinu prime nego što bi usplamtio i za čim drugim što se može poželjeti. Stoga odgovori Brunu da jamačno nije nikakvo čudo što veselo žive, te se jedva svlada i suzdrža da ga ne zamoli neka uznastoji da i njega tamo prime dok mu, pošto mu veće časti iskaže, ne mogne s više pouzdanja izlo-žiti svoju molbu. Pošto to dakle odgodi za neko vrijeme poče se češće s njim družiti, i gostiti ga i u podne i uvečer, i iskazivati mu prekomjernu ljubav; i bijaše tako veliko i tako trajno to njihovo prijateljevanje, te se činilo da meštar bez Bruna ne može i ne zna više živjeti.

Osmi dan - Deveta novela

re kraljice ovoga svijeta, rekao sad možete i sami zamisliti! iput ili dvaput? zaplešu, te egovu odaju. I znajte da su lijepe, a mirišljive ad kumin tucate; a ^e negoli postelja '-alje upravljaju mšću potku, ie nije bo-■" doziva ' žene oga

,<e moj-ajna mora

,ie spominjem

Brunu je to godilo, ali da se ne pokaže nezahvalnim na časti koju mu je liječnik iskazivao naslika mu na zidu blagovaonice korizmu i agnus dei na sobnim vratima a iznad izvanjskog ulaza vrčinu16 da bi ga oni kojima ustreba njegov savjet mogli razlikovati od drugih; još mu na nekom malom trijemu naslika boj miševa i mačaka,17 što se liječniku prekrasno činilo; i k tome katkada je govorio meštru, kad ne bi s njim večerao: »Noćas sam bio s družinom, pa kako sam se malo rasrdio na englesku kraljicu naložio sam da mi se dovede gumedra velikoga kana altarizijskoga.«18 Meštar reče: »Što znači gumedra? Ne razumijem tih imena.« »O meštre moj«, reče mu Bruno, »ne čudim se tome, jer sam slušao gdje govore da ni Kolovrat ni Nabicijena ništa o tome ne kažu.« Reče meštar: »Hoćeš reći Hipokrat i Avicena.«19 Reče Bruno: »Vjere mi, ne znam, slabo se ja razumijem u ta vaša imena, kao i vi u moja; no gumedra na tom jeziku velikoga kana znači isto što i vladarica u našemu. O, da vidite kako je to lijepa ženska! Vjerujte vi meni da biste kraj nje zaboravili sve ljekarije, i meleme, i klistire.«I pričajući mu tako pokatkad da ga još više raspali, dogodi se te se gosparu meštru učini jedne kasne večeri (dok je držao svijeću Brunu koji je slikao boj miševa i mačaka) da ga je svojim gošćenjem svega pridobio, pa se odluči da mu otvori svoju dušu; i pošto bijahu sami, on mu reče: »Bruno, Bog mi je svjedok da nema na svijetu čovjeka za kojega bih više učinio nego za tebe, i gotovo, da mi kažeš da odavle do Peretole20 odem, mislim da bih tamo otišao; i zato nemoj se čuditi ako te u prijateljstvu i povjerenju nešto zamolim. Kako znaš, nema tome dugo što si mi kazivao o vašoj veseloj družini, pa je tako mnome ovladala želja da i ja u njoj budem da nikada ništa nisam toliko želio. I nije to bez razloga, kako ćeš vidjeti ako se ikad dogodi da me primite; u brk mi se možeš nasmijati ako ne zaištem da k meni dođe najljepša cura koju si ikada vidio, a ja sam je ugledao prošle godine u Kakaniji21 i volim je kao život svoj; i tijela mi Kristova davao sam joj deset bolonjskih srebrnjaka22 da mi udovolji, i nije htjela. I stoga te kao Boga molim da mi kažeš što mi valja uraditi da tamo stignem, a ti još poradi i uznastoj da me prime; i uistinu ti kažem, u meni ćete imati dobra, i vjerna, i časna druga. Ti vidiš prije svega kako sam ja lijep muškarac i kako sam tjelesno krepak, a u licu sam kao ruža; osim toga ja sam

i"k""' - . i

•X

Dekameron

doktor medicine, a ne vjerujem da među vama ijedan takav ima,i znam puno lijepili priča i krasnih pjesmica: sad ćeš jednu čuti; iodjednom poče pjevati.Bruna je hvatao toliki smijeh da je pucao, ali se ipak suspregnu;kad meštar završi pjesmu reče: »Što ti se čini?«Reče Bruno: »Doista s vama se ne bi mogle nadmetatini sjerčane

citre, tako strahostavno protupijevate.«kažem da ti ne bi u to povjerovao da me nisi

"lite«, reče Bruno.-iih, ali ostavimo to sada. Kao što mene ->remda je na selu živio, a po majci •23 a

kao što si mogao vidjeti, u va nego i u kojega drugog li-^dijelo me je stajalo,

ako 24 ima tomu više od Aiiš da me prime; 4rago, nikada

nlo da

mpovePošto doV

Bruno reče: »vznam, ali ipak omozga čini maleno,na svijetu kome bih toVjedno zato što vas volim, kih,

koje su tolikim umom začinjenfcva kamoli ne bi mene odvratile od nVdružim, sve mi se mudriji činite. I jošV_____________, _„ .„„ _za što drugo ne bih volio dragi ste mi što vidim da ste zaljubljeni u nešto onako lijepo kako ste mi kazivali. Ali jedno vam moram reći: ne mogu ja u tim stvarima učiniti ono što vi mislite i zato se ne mogu za vas zauzeti koliko bi trebalo; ali ako mi se zakunete na svoju tvrdu i postojanu vjeru da ćete čuvati tajnu, reći ću vam što vam je raditi, i gotovo sam siguran, kad imate tako krasne knjige i drugo što ste naprijed kazali, da ćete uspjeti.«Reče mešta/

čuo.« »JaMeštarvidišsa

TU

.e-

molba ali, i ja to -ličini vašeg iajem čovjeka a ne bih učinio, J zbog vaših riječi, preko vode prevele, •Ke; i što se više s vama i ovako velim, kad vas ni

Osmi dan - Deveta novela

Njemu meštar reče: »Slobodno kaži, vidim ja da ti mene ne po-znaješ dovoljno i da još ne znaš kako ja umijem čuvati tajne. Malo je što gospar Gasparuolo da Saliceto26 uradio, dok je bio općinski sudac u Forlimpopoliju,27 a da to meni nije poručio, jer je držao da sam veoma povjerljiva osoba. A hoćeš li vidjeti da istinu zborim? Ja sam bio prvi čovjek kojemu je rekao da će se oženiti Bergaminom: vidiš li sad?«»Onda je u redu«, reče Bruno; »ako se on u vas pouzdavao, mogu se pouzdati i ja. Evo čega se morate držati. U ovoj našoj družini vazda imamo starješinu i dva savjetnika, koji se svakih šest mjeseci mijenjaju, i nema spora da će o prvom idućega mjeseca Buffalmac-co biti starješina, a ja savjetnik, jer je tako utvrđeno; a tko je starje-šina taj mnogo može uraditi da nekoga prime ili da on primi koga hoće, pa sudim da bi za vas najbolje bilo da se koliko god možete sprijateljite s Buffalmaccom i iskažete mu čast. On je takav čovjek da ćete mu odmah omiljeti kada vidi kako ste mudri, pa kad se s njim s tom svojom pameću i sa svim divotama što ih imate malo sprijateljite moći ćete od njega to zaiskati: on vas neće moći odbiti. Govorio sam ja njemu već o vama, i on vam želi sve najbolje na svijetu; pa kad učinite kao što vam rekoh njega prepustite meni.« Tada reče meštar: »Baš mi je po volji to što zboriš; pa ako su mu mili mudri ljudi, čim se sa mnom malo porazgovori, pobrinut će se da vazda traži moje društvo, jer je u mene toliko pameti da bih mogao namiriti cijeli grad i još ostati premudar.« Pošto to opravi Bruno sve po redu ispripovjedi Buffalmaccu, a Buffalmaccu se činilo kao da čeka tisuću godina da tom meštru od pekmeza učini ono što ište. Liječnik koji je iznad svega želio ići u gusarenje nije imao mira dok se nije s Buffalmaccom sprijateljio, što mu lako pođe za rukom; i poče mu priređivati najraskošnije večere i objede na svijetu, a isto rako i Brunu s njim; a oni su uživali i kao gospoda, čuvši da on ima izvrsnih vina, i tustih kopuna, i drugih dobrih stvari, držali se uza nj i bez velikih pozivanja, veleći vazda da to s drugim ne bi činili, ostajali s njim. Ali ipak, kada se meštru učini da je prilika, kao što bješe s Brunom | postupio tako zaiska i od Buffalmacca; od toga se Buffalmacco jako rasrdi i sasu velike grdnje na Brunovu glavu veleći: »Kunem ti se Bogom velikim iz Pasignana28 da se jedva suzdržavam da ti sve zube u grlo ne saspem, prokleti izdajico, jer samo si ti mogao sve

&iDek

čuo.«

Meštar retvidiš, moj jesam rodom od ommene ima ljepših knjigječnika u Firenci. Vjere rm>se sve sračuna, gotovo stotinu^deset godina! Stoga te nadasve molhvN

—"" b""""" uiu6a Lv- nauaovc iiiuiiK. aastojis aa me prime;

i vjere mi Božje, ako to učiniš, pa obolib\ koliko ti drago, nikada ti za svoju pomoć neću uzeti ni denara.«25

Čuvši to Bruno učini mu se kao što mu se toliko puta učinilo da njemu nisu sve ovce na broju pa reče: »Meštre, posvijetlite mi malo više ovamo, ne budi vam zapovijeđeno, dok ne načinim re-pove ovim miševima, pa ću vam onda odgovoriti.« Pošto dovrši repove, hineći da mu veoma teško pada ta molba Bruno reče: »Meštre moj, velike biste stvari vi za me učinili, i ja to znam, ali ipak ono što od mene iziskujete, premda se veličini vašeg mozga čini maleno, za mene je pogolemo, a ne poznajem čovjeka na svijetu kome bih to učinio da mogu, ako vama ne bih učinio, jedno zato što vas volim, kako se priliči, a drugo zbog vaših riječi' koje su tolikim umom začinjene da bi i žedna preko vode prevele, a kamoli ne bi mene odvratile od moje odluke; i što se više s vama družim, sve mi se mudriji činite. I još vam ovako velim, kad vas ni za što drugo ne bih volio dragi ste mi što vidim da ste zaljubljeni u nešto onako lijepo kako ste mi kazivali. Ali jedno vam moram reći: ne mogu ja u tim stvarima učiniti ono što vi mislite i zato se ne mogu za vas zauzeti koliko bi trebalo; ali ako mi se zakunete na svoju tvrdu i postojanu vjeru da ćete čuvati tajnu, reći ću vam što vam je raditi, i gotovo sam siguran, kad imate tako krasne knjige i drugo što ste naprijed kazali, da ćete uspjeti.«

Osmi dan - Deveta novela

Njemu meštar reče: »Slobodno kaži, vidim ja da ti mene ne po-znaješ dovoljno i da još ne znaš kako ja umijem čuvati tajne. Malo je što gospar Gasparuolo da Saliceto26 uradio, dok je bio općinski sudac u Forlimpopoliju,27 a da to meni nije poručio, jer je držao da sam veoma povjerljiva osoba. A hoćeš li vidjeti da istinu zborim? Ja sam bio prvi čovjek kojemu je rekao da će se oženiti Bergaminom: vidiš li sad?«»Onda je u redu«, reče Bruno; »ako se on u vas pouzdavao, mogu se pouzdati i ja. Evo čega se morate držati. U ovoj našoj družini vazda imamo starješinu i dva savjetnika, koji se svakih šest mjeseci mijenjaju, i nema spora da će o prvom idućega mjeseca Buffalmac-co biti starješina, a ja savjetnik, jer je tako utvrđeno; a tko je Starje-šina taj mnogo može uraditi da nekoga prime ili da on primi koga hoće, pa sudim da bi za vas najbolje bilo da se koliko god možete sprijateljite s Buffalmaccom i iskažete mu čast. On je takav čovjek da ćete mu odmah omiljeti kada vidi kako ste mudri, pa kad se s njim s tom svojom pameću i sa svim divotama što ih imate malo sprijateljite moći ćete od njega to zaiskati: on vas neće moći odbiti. Govorio sam ja njemu već o vama, i on vam želi sve najbolje na svijetu; pa kad učinite kao što vam rekoh njega prepustite meni.« Tada reče meštar: »Baš mi je po volji to što zboriš; pa ako su mu mili mudri ljudi, čim se sa mnom malo porazgovori, pobrinut će se da vazda traži moje društvo, jer je u mene toliko pameti da bih mogao namiriti cijeli grad i još ostati premudar.« Pošto to opravi Bruno sve po redu ispripovjedi Buffalmaccu, a Buffalmaccu se činilo kao da čeka tisuću godina da tom meštru od pekmeza učini ono što ište. Liječnik koji je iznad svega želio ići u gusarenje nije imao mira dok se nije s Buffalmaccom sprijateljio, što mu lako pođe za rukom; i poče mu priređivati najraskošnije večere i objede na svijetu, a isto rako i Brunu s njim; a oni su uživali i kao gospoda, čuvši da on ima izvrsnih vina, i tustih kopuna, i drugih dobrih stvari, držali se uza nj i bez velikih pozivanja, veleći vazda da to s

%ma ijedan takav ima, A ćeš jednu čuti; i

•spregnu

;

ae

što mene , a po majci ygao vidjeti, u ojega drugog lime je stajalo, ako ima tomu više od aastojiš da me prime;

drugim ne bi činili, ostajali s njim. Ali ipak, kada se meštru učini da je prilika, kao što bješe s Brunom postupio tako zaiska i od Buffalmacca; od toga se Buffalmacco jako rasrdi i sasu velike grdnje na Brunovu glavu veleći: »Kunem ti se Bogom velikim iz Pasignana28 da se jedva suzdržavam da ti sve zube u grlo ne saspem, prokleti izdajico, jer samo si ti mogao sve

se ne da ste ta se pridobivaj umijete bolje ne Liječnik ga prekide govoriti i družiti se s pa: sve osobine moga značaja spoznao svu moju vrijednost ka) rekao kada si mi kazao da Buffalrni jesam li pogodio?« Bruno reče: »Bolje niste mogli.«

Onda meštar reče Buffalmaccu: »A što bi ti tek rekao da si me vidio u Bologni, gdje nije bilo ni velikog ni malog, ni učenjaka ni đaka, koji me ne bi volio, tako sam svakom znao ugoditi svojim razgovorom i umom svojim. A velim ti još i to da nikad nisam riječi izrekao a da se svi ne bi smijali, tako im je to jako godilo; a kad sam odlazio, svi su gorko plakali za mnom i svi su htjeli da ostanem i, da me zadrže, htjeli su mi prepustiti da ja učim sve đake što stu-diraju medicinu; no nisam htio, jer sam bio odlučio da se vratim ovamo zbog velikog nasljedstva koje je oduvijek pripadalo mojim precima; i tako sam učinio.«Tada Bruno reče Buffalmaccu: »Što sada veliš? Nisi mi vjerovao kada sam ti to rekao. Evanđelja mi, nema u ovom gradu liječnika koji se tako dobro razumije u magareću mokraću kao ovaj, i zasi-gurno ne bi takvoga našao odavle do vrata Pariza. I odsad se čuvaj ako mu ne udovoljiš želji!«Liječnik reče: »Pravo kaže Bruno, ali ja ovdje nisam poznat. Vi ste više-manje priprost svijet,32 ali htio bih ja da me vidite među doktorima, gdje sam naviknuo biti.«Tada reče Buffalmacco: »Doista, meštre, znate vi mnogo više nego što bih ikad pomislio; pa stoga govoreći s vama, kao što je red da

Osmi dan - Deveta novela

se govori s mudrim ljudima kao što ste vi, iskreno vam velim da ću se zasigurno pobrinuti da vas prime u naše društvo.« Nakon ovog obećanja umnožiše se časti što ih je liječnik njima iskazivao; stoga su mu oni uživajući napunili glavu najvećim glupostima na svijetu i obećali mu da će mu dati kao ljubavnicu groficu od Nečisnice,33

koja je najljepši stvor što se može naći u stražnji-čarstvu ljudskoga roda.Liječnik upita tko je ta grofica, a Buffalmacco mu reče: »Tikvo moja sjemenjačo, to je gospa visoka roda, i malo ima kuća na ovom svijetu nad kojima ona nema neke vlasti; dapače, i fratri joj trećo-reci uz zvukove trubalja34 plaćaju danak. A mogu vam rejći i to da se ona jako osjeća kad kudgod prolazi, premda je ponajviše zatvo-rena; ipak nema tome dugo kako je prošla ispred vaših vrata jedne noći kad je išla na Arno35 da opere noge i da uhvati malo zraka, no najčešće boravi u Zahodu. A njezini časnici često idu okolo i kao znak njezine vlasti nose sa sobom motku i olovnicu.36 Njezinih pak baruna podanika ima mnogo po svim zakucima, kao što su Lita-vica, pa Gomilica, gospodin Srać, Drizgavica i drugi, koji su vam regbi prijatelji, samo ih se sad ne možete sjetiti. Ovakvoj dakle uzvišenoj gospi, okanivši se one iz Kakanije, ako nas nada ne vara, vas ćemo gurnuti u slatki zagrljaj.«Liječnik, koji je bio rođen i odrastao u Bologni, nije razumio nji-hovih riječi pa reče da je jako zadovoljan s tom gospom; kratko vrijeme poslije ovih naklapanja slikari mu javiše da je primljen. I pošto dođe dan kad su se naredne noći imali sakupiti, meštar ih pozva obojicu na objed; pa kad objedovaše, upita ih što mu valja činiti da dođe u tu družinu; Buffalmacco mu reče: »Gledajte, me-štre, ponajprije morate biti jako srčani, jer ako niste jako srčani, mogli biste vi imati smetnji i nama nanijeti golemu štetu; a u čemu valja da budete tako srčani to ćete čuti. Valja vam uznastojati da se večeras, o uri prvoga sna,37 popnete na jednu od onih grobnica što su odnedavna postavljene kraj crkve Santa Maria Novella,38 odje-nuvši svoje najljepše ruho da biste kad se prvi put pojavite pred družinom otmjeno izgledali, a i zato što ste plemić, pa grofica hoće (prema onom što nam je rečeno, jer poslije nismo tamo bili) da vas na svoj trošak proglasi okupanim vitezom;39 pa ondje čekajte sve dok po vas ne dođe onaj koga ćemo poslati. A da u sve budete upućeni, po vas će doći crna i rogata zvijer, ne baš velika, pa će

'*> s druge strane umiri.

■• se vidi

<š nogea; i ako

*no rekao jštinu kako i razgovorom

jći: »Eto što značiA tako brzo shvatio

/jek? Ti nisi tako brzo/eci mu bar što sam tiuživa s umnim ljudima:

se ne da ste ta se pridobivaj umijete bolje nej Liječnik ga prekide govoriti i družiti se s pa: sve osobine moga značaja ka spoznao svu moju vrijednost rekao kada si mi kazao da Buffalm jesam li pogodio?« Bruno reče: »Bolje niste mogli.«

Onda meštar reče Buffalmaccu: »A što bi ti tek rekao da si me vidio u Bologni, gdje nije bilo ni velikog ni malog, ni učenjaka ni đaka, koji me ne bi volio, tako sam svakom znao ugoditi svojim razgovorom i umom svojim. A velim ti još i to da nikad nisam riječi izrekao a da se svi ne bi smijali, tako im je to jako godilo; a kad sam odlazio, svi su gorko plakali za mnom i svi su htjeli da ostanem i, da me zadrže, htjeli su mi prepustiti da ja učim sve đake što stu-diraju medicinu; no nisam htio, jer sam bio odlučio da se vratim ovamo zbog velikog nasljedstva koje je oduvijek pripadalo mojim precima; i tako sam učinio.«Tada Bruno reče Buffalmaccu: »Što sada veliš? Nisi mi vjerovao kada sam ti to rekao. Evanđelja mi, nema u ovom gradu liječnika koji se tako dobro razumije u magareću mokraću kao ovaj, i zasi-gurno ne bi takvoga našao odavle do vrata Pariza. I odsad se čuvaj ako mu ne udovoljiš želji!«Liječnik reče: »Pravo kaže Bruno, ali ja ovdje nisam poznat. Vi ste više-manje priprost svijet,32 ali htio bih ja da me vidite među doktorima, gdje sam naviknuo biti.«Tada reče Buffalmacco: »Doista, meštre, znate vi mnogo više nego što bih ikad pomislio; pa stoga govoreći s vama, kao što je red da

Osmi dan - Deveta novela

se govori s mudrim ljudima kao što ste vi, iskreno vam velim da ću se zasigurno pobrinuti da vas prime u naše društvo.« Nakon ovog obećanja umnožiše se časti što ih je liječnik njima iskazivao; stoga su mu oni uživajući napunili glavu najvećim glupostima na svijetu i obećali mu da će mu dati kao ljubavnicu groficu od Nečisnice,33

koja je najljepši stvor što se može naći u stražnji-čarstvu ljudskoga roda.Liječnik upita tko je ta grofica, a Buffalmacco mu reče: »Tikvo moja sjemenjačo, to je gospa visoka roda, i malo ima kuća na ovom svijetu nad kojima ona nema neke vlasti; dapače, i fratri joj trećo-reci uz zvukove trubalja34 plaćaju danak. A mogu vam r^ći i to da se ona jako osjeća kad kudgod prolazi, premda je ponajviše zatvo-rena; ipak nema tome dugo kako je prošla ispred vaših vrata jedne noći kad je išla na Arno35 da opere noge i da uhvati malo zraka, no najčešće boravi u Zahodu. A njezini časnici često idu okolo i kao znak njezine vlasti nose sa sobom motku i olovnicu.36 Njezinih pak baruna podanika ima mnogo po svim zakucima, kao što su Lita-vica, pa Gomilica, gospodin Srać, Drizgavica i drugi, koji su vam regbi prijatelji, samo ih se sad ne možete sjetiti. Ovakvoj dakle uzvišenoj gospi, okanivši se one iz Kakanije, ako nas nada ne vara, vas ćemo gurnuti u slatki zagrljaj.«Liječnik, koji je bio rođen i odrastao u Bologni, nije razumio nji-hovih riječi pa reče da je jako zadovoljan s tom gospom; kratko vrijeme poslije ovih naklapanja slikari mu javiše da je primljen. I pošto dođe dan kad su se naredne noći imali sakupiti, meštar ih pozva obojicu na objed; pa kad objedovaše, upita ih što mu valja činiti da dođe u tu družinu; Buffalmacco mu reče: »Gledajte, me-štre, ponajprije morate biti jako srčani, jer ako niste jako srčani, mogli biste vi imati smetnji i nama nanijeti golemu štetu; a u čemu valja da budete tako srčani to ćete čuti. Valja vam uznastojati da se večeras, o uri prvoga sna,37 popnete na jednu od onih grobnica što su odnedavna postavljene kraj crkve Santa Maria Novella,38 odje-nuvši svoje najljepše ruho da biste kad se prvi put pojavite pred družinom otmjeno izgledali, a i zato što ste plemić, pa grofica hoće (prema onom što nam je rečeno, jer poslije nismo tamo bili) da vas na svoj trošak proglasi okupanim vitezom;39 pa ondje čekajte sve dok po vas ne dođe onaj koga ćemo poslati. A da u sve budete upućeni, po vas će doći crna i rogata zvijer, ne baš velika, pa će

s druge strane nmiri.

^ se vidi ^a; i noge a; i ako »no rekao jštinu kako i razgovorom

_ći: »Eto što značiA tako brzo shvatio

/jek? Ti nisi tako brzo.eci mu bar što sam tiuživa s umnim ljudima:

Dekamerop

ne bi li vas prestrašila; se

približiti. Kad e i ne spomenuvši " njoj

smjestite :u. Tada će ■v4r""sa spo-' vas

Jisrcu a sebi

Tada liječnito što ja nosimkada radio po noćiišao k curama, čudomkad neka nije htjela poći sca i, što je još gore, jedvašaka, a onda sam je zgrabio i miš*strelomet i tako sam je prisilio da s

^da sam drugi put, sam samcat s jednim siugom, malo poslije zdra-vomarije,40 prošao pokraj franjevačkoga groblja, a baš je toga dana bila pokopana neka žena, i nimalo se nisam bojao; i nemojte se zato obeshrabrivati, jer ja sam i previše junačan i srčan. I velim da ću odjenuti svoje skrletno ruho u kojemu sam doktorirao, da bih se tamo dostojno pokazao; i vidjet ćete hoće li se družba obrado-vati kad me ugleda i hoću li ubrzo postati starješinom. I vidjet ćete kako će stvari teći kad budem tamo, ako se ta grofica, premda me nije još ni vidjela, u mene zaljubila i hoće da me proglasi okupanim vitezom. A hoće li mi možda viteštvo loše pristajati? I hoću li ga znati dobro ili loše obnositi? Samo vi to prepustite meni!« Buffalmacco reče: »Vrlo dobro zborite, ali pazite da nas ne preva-rite i ne dođete, da vas ne nađu kad po vas pošaljemo; velim to jer je hladno, a vi se gospoda liječnici jako čuvate nazeba.« »Ne dao Bog!«, reče liječnik, »nisam ja smrzlica i ne marim za studen; zar sam malo puta ustao noću radi tjelesne potrebe, kako se to čovjeku kadgod događa, pa samo prebacim krzno preko zobun-ca;

i zato ću jamačno doći.«Pošto oni dakle odoše, čim se mrak poče hvatati meštar nađe sto-tinu isprika pred svojom ženom; i potajice izvukavši svoje lijepo

Osmi dan - Deveta novela

ruho, kad mu se učini da je vrijeme odjenu se i ode k onim grobnicama; i zgurivši se na

jednom od mramornih

»ate naiin ja ne-

i društvomje, jedne noći

suhonjava ženi-n joj dao nekoliko

j nosio možda jedanpođe. A spominjem se

poklopaca, jer je bilajaka studen, stade čekati zvijer. Buffalmacco, koji bijaše krupan ivisok čovjek, pribavi jednu od onih maski kakve su se nekad upotrebljavale u nekim igrama koje su se danas izobičajile;41 i obukavšinaopako crn kožuh, u njemu se preruši tako da je sličio medvjedu,samo mu je maska imala đavolsko lice i rogove. I tako urešen odena novi trg pred crkvu Santa Maria Novella, a Bruno za njim davidi kako će stvar teći; i netom ugleda tamo gospara meštra stadeskakati, i strašno mahnitati po trgu, i zviždati, i urlati, i skvičati kaoda je pobjesnio. 1Čim ga meštar oćutje i vidje, nakostruši mu se svaka dlaka i sav stade drhtati, jer bijaše veća strašljivica od kakve žene; i bilo je trenutaka kad bi više volio da je u svojoj kući negoli ondje. No kad se već tamo našao pokuša sam sebe ohrabriti, toliko ga je morila želja da vidi sva ona čuda o kojima su mu oni pripovijedali. A kada se Buffalmacco dovoljno namahnitao, kako je rečeno, praveći se da se primirio približi se grobnici na kojoj bješe meštar i stade kao ukopan. Meštar, sav premro od straha, nije znao što da čini, da li da zajaše da se ustegne. Naposljetku, od straha da mu zvijer kakvo zlo ne nanese ako ne zajaše, tim drugim strahom otjera prvi; i sišavši s grobnice potiho šapnu: »Bog mi bio u pomoći!« pa uzjaha i lijepo se namjesti; i neprestano se tresući sav od straha, prekriži ruke na prsima, kako mu je bilo rečeno.Tada se Buffalmacco polako uputi prema crkvi Santa Maria della Scala i hodeći četveronoške odnese ga do ženskog samostana Ri-poli.42 Na tom su putu u ono vrijeme bile jame u koje su okolni težaci istresali groficu od Nečisnice da gnoje svoja polja.431 kad im se Buffalmacco primače, približivši se rubu jedne od njih podvuče ruku pod meštrovu nogu i njome ga gurnu sebi s leđa i u času ga naglavce hitnu u nju, pa počevši glasno režati i skakati i mahnitati odjuri pored crkve Santa Maria della Scala prema livadi Ogni Santi, gdje nađe Bruna koji bješe tamo pobjegao, jer se nije mogao suzdržati od smijeha, te se obojica razveseliše i stadoše izdaleka gledati što će oblijepljeni liječnik učiniti. A gospar se liječnik vide-ći da se na gnusnu mjestu nalazi pokuša uspraviti i napregnu snagu da se iz jame izvuče, ali omičući se čas ovdje čas ondje umaza se od glave do pete pa žalostan i jadan, progutavši još nekoliko drama44

u; i brišući se rukama 'adi, nego se vrati

njim još nini kako■w# n go-spaN

si biopokazatizadovoljilakojom srećomda te bace! To je pra\da traži tuđu!« I uz te fldo ponoći mu žena nije prIdućega jutra Bruno i Buffafeh. ^o svemu tijelu nasli-kaše modrice kakve ostaju od uhw jđoše liječnikovoj kući inađoše ga već na nogama; i ušavši K\ mu oćutješe da sve smrdi, jer se još nije moglo sve očistiti tako da ne smrdi. I kad liječnik ču gdje dolaze k njemu izađe pred njih i zaželi da im Bog udijeli dobro jutro; a Bruno i Buffalmacco, kako se bijahu dogovorili, srdita mu lica odgovoriše: »Mi to vama ne želimo, štoviše molimo Boga da takvo zlo na vas pošalje da poginete od noža, kao najveći nevjernik i izdajica na svijetu, jer vama nije bilo stalo da nas, dok smo se truditi da vam pružimo čast i užitak, ubiju kao pse. I zbog vaše nevjere noćas smo tolike batine dobili da bi s manje njih magarac do Rima stigao, a da i ne govorimo o tom kako smo bili u opasnosti da nas prognaju iz družine gdje smo sve bili uredili da vas prime. A ako nam ne vjerujete pogledajte kako nam koža izgleda«; i onako u polutami raskopčaše sprijeda odjeću i pokazaše mu sva oslikana prsa pa se odmah zatim zakopčaše.Liječnik se htio ispričati i reći im o svojim nevoljama, i kako je bio gurnut, i gdje, ali Buffalmacco mu reče: »Bilo bi mi drago da vas je bacilo s mosta u Arno! Zašto ste zazivali Boga i svece? Zar vam to nismo unaprijed rekli?«Liječnik reče: »Vjere mi Božje, nisam ih se ni sjetio.« »Kako se niste ni sjetili?«, reče Buffalmacco. »Sjećate se vi njih dobro! Jer naš nam je glasnik kazao da ste drhtali kao prut i da niste znali gdje ste. No, lijepo ste nas nasadili, ali to nam nikada

Osmi dan - Deveta novela

više nitko neće učiniti; a vas ćemo mi već onako počastiti kako ste zaslužili.«Liječnik ih stade moliti da mu oproste i zaklinjati ih da ga za ljubav Božju ne sramote, i na sve se načine pomuči da ih lijepim riječima umiri; pa ako ih je dotada častio, od straha da oni tu njegovu sramotu ne razglase, otada ih poče mnogo više dvoriti gozbama i svačim drugim. Tako se dakle, kao što ste čule, pameti uči onaj koji je dovoljno ne steče u Bologni. —

Brate,, da su te

i je priličiložene ide noću

liječnik sav prao,

pzado'

kojorrjdatedatrajdo po:Iduće;kašenađoijer segdje djutro;lica o<takvoi izdajitruditinevjeredo Rimda nas ]ako na:u polu'prsa paIiječnigurnut,bacilo snismoliječ»Kakodobrolniste zn;

■vjr

/e što je donio u t donio mnogo više i,, a ostavi joj vodu i

Koliko su se gospesj A na mnogim mjestima smijale

ne treba ni pitati; nijex jie kojoj od hihotanja deset putanisu navrle suze na oči. NK J. novela završi, Dioneo znajući da je

na njemu red reče:— Ljupke gospe, poznato je da nam se lukavstvo to više sviđa što je veći lukavac njime lukavo nasamaren. I zato, premda ste sve vi veoma lijepe zgode ispripovjedile, ja vam kanim kazivati jednu, koja bi vam morala toliko više ugoditi nego ijedna druga ispričana, koliko je ona koja je na koncu bila nasamarena vještije nasamari-vala druge, a bila je gore nasamarena od svih muškaraca i žena o kojima ste pripovijedale.U primorskim gradovima2 koji imaju luku bijaše običaj, a možda je još i danas, da trgovci kad u njih stignu istovare robu i smjeste je u skladište, koje se u mnogim mjestima zove carina, a njima upravlja ili općina ili gospodar grada, i tu trgovci dadu službenicima popis sve svoje robe i njezinu cijenu, a oni trgovcu dadu skladište u koje on spremi svoju robu i zaključa je; a carinici zapisu u svoje carinske knjige na račun trgovca svu njegovu robu, pa poslije naplaćuju od njega dažbine ili za svu robu ili za dio koji on iznese iz skladišta. Iz tih carinskih knjiga vrlo često posrednici doznaju i o kakvoći i o količini robe koja je tamo, i tko su trgovci kojih je roba, pa onda s njima, kako im dođe pod ruku, ugovaraju zamjenu, kupnju i pro-daiu i druge poslove.

Osmi dan - Deseta novela

Takav je običaj, kao i u mnogim drugim mjestima, vladao u Pa-lermu na Siciliji, gdje je također bilo, a ima ih i danas, mnogo žena prelijepih u stasu ali nesklonih nevinosti i tko ih ne poznaje smatrao bi ih odličnim i veoma čestitim gospama. I budući da im je u krvi ne samo da obriju svakog muškarca nego da mu ogule i kožu, čim vide strana trgovca odmah iz carinskih knjiga doznaju što ima i koliko mu to vrijedi, a zatim ljupkim i zavodljivim postu-pcima i slatkim riječima pokušavaju namamiti te trgovce i uhvatiti ih u svoje ljubavne zamke; i mnoge su tako ulovile i izvukle im iz ruku dobar dio robe, a nekima i svu; a bilo je i takvih koji su tamo ostavili i robu, i brod, i meso, i kosti, tako je vješto brijačica znala britvom upravljati.Dakle nema tome još dugo kako se dogodi da tamo nekoga našeg mladog Firentinca, koji se zvao Niccolo da Cignano3 a nosio nadi-mak Salabaetto, poslaše njegove gazde s toliko sukna što mu bješe preostalo na sajmu u Salernu,4 da je moglo vrijediti svojih pet sto-tina zlatnih fiorina; i postoje platio pristojbu carinicima, spremi ga u skladište, i ne pokazujući previše žurbe da sklapa poslove pođe nekoliko puta za razonodu u šetnju gradom. I pošto bijaše svijetle puti i plave kose, i vrlo ljubak i vitka stasa, dogodi se da jedna od tih vještih žena koja se zvala gospa Iancofiore,5 pošto bješe nešto dočula o njegovim prilikama, baci na njega oko; on to opazi i su-deći da je odlična gospa pomisli da se ona u nj zagledala zato što je tako lijep momak pa naumi da oprezno vodi s njom ljubav; i ne kazavši nikome ništa o tome stade često prolaziti ispred njezine kuće. Ona to primijeti, pa pošto ga je nekoliko dana očima raspa-ljivala, pokazujući se kao da vene za njim potajno mu posla neku svoju ženu koja je predobro znala svodnički zanat. Ona mu gotovo suznih očiju poslije mnogo okolišanja reče daje svojom ljupkošću i ljepotom tako očarao njezinu gospu da ni danju ni noću više nema mira; i stoga, kad on to ushtjedne, ona želi više nego išta na svijetu da se s njim potajno sastane u nekom kupalištu;6 i zatim izvuče iz torbice prsten te mu ga uime one gospe darova. Čuvši to Salabaetto razveseli se kao nikada u životu; i pošto uze prsten i prinese ga očima i zatim poljubi nataknu ga na prst te onoj priji odgovori da je gospi Iancofiori, ako ona njega ljubi, ljubav obilato uzvraćena, jer on nju ljubi više negoli svoj vlastiti život i pripravan je doći kamo god je njoj drago i u svako doba.

vrati svojoj gospi s tim odgovorom, ubrzo u kojem kupalištu sutradan poslije večer-

ni s kim ne prozbori ni riječi, nego u 4e kupalište koje gospa za taj dan kadli

stigoše dvije natovare-'ik jastukod pamuka, a voj odaji kupališta nlahte obru-

ba i dva

1 j iođe

Sala-AJubaca

im tebe,

xj, a s njima i ga dotaknu, a svega

Salaba-paju i protrljaju. anke

plahte, tako /lo sve same ruže; i

jedna jednom omota Salabaetta a druga" tu. igom gospu, i uzevši ih oboje u naručaj odnesoše ih u prostrtu postelju. I tu, pošto se prestadoše znojiti, robinje s njih odmotaše te plahte a oni ostadoše nagi na drugima. Tada iz košare izvukoše prekrasne srebrne vrčiće, jedan pun ružine vodice, drugi vodice od narančina cvijeta, ovaj pun vodice od jasminova cvijeta, onaj limunove vodice, pa ih sve dobro tim vodicama poškropiše; a kad se zatim izvadiše kutije sla-tkiša i skupocjena vina, oni se malo okrijepiše. Salabaettu je bilo kao da je u raju, i tisuću je puta pogledao gospu koja je doista bila prekrasna, i svaki mu se čas činio kao stotinu godina čekajući da one robinje odu i da se on nađe u njezinu zagrljaju. A kad one na gospinu zapovijed iziđoše ostavivši upaljenu luč u odaji, ona zagrli Salabaetta i on nju, pa na najveću radost Salabaetta, kojemu se činilo da gospa gine od ljubavi za njim, dugo tako ostadoše. A kad se gospi učini da je vrijeme da ustane, pošto dozva robinje, obukoše se i još se jednom vinom i slatkišima malo okrijepiše; i kad umiše lice i ruke onim mirisavim vodicama i htjedoše poći,

Osmi dan - Deseta novela

gospa reče Salabaettu: »Ako ti je po volji, mene bi jako obradovao kad bi večeras došao k meni da večeraš i da prenoćiš sa mnom.« Salabaetto, koji već bješe upao u mrežu njezine ljepote i varljive ljupkosti, vjerujući čvrsto da ga ona ljubi kao svoju dušu odgovori: »Gospo, svaka vaša želja meni je po volji iznad svega, pa ću zato i večeras i vazda činiti sve ono što vam se bude mililo i što mi za-povjedite.«Pošto se dakle gospa vrati kući i naredi da joj se odaja lijepo uresi njezinim haljinama i posuđem i da se pripremi sjajna večera, sta-de čekati Salabaetta; a on, tek što se donekle bješe smračilo, ode tamo, gdje ga ona s velikim veseljem dočeka i dobrom večerom podvori. Pošto zatim uđoše u njezinu odaju, osjeti on čaroban mi-ris alojeva drveta i ciparske pomasti, i vidje raskošnu postelju i na sagovima mnogo prekrasne odjeće.9 Te stvari, sve zajedno i svaka za se, navedoše ga da zaključi kako ona mora biti odlična i bogata gospa. I premda je čuo kako se suprotno o njezinu životu šapuće, ni za što na svijetu ne htjede u to vjerovati, a ako je i povjerovao da je ona već ponekoga prevarila, ni za što na svijetu ne mogaše povjerovati da bi se to njemu moglo dogoditi. Prospava on s njom tu noć u najvećoj slasti, i još se većma zagrija. Kad dođe jutro, opasa mu ona lijep i mio srebrn pojas s krasnom torbicom i ovako mu reče: »Slatki moj Salabaetto, nemoj me zaboraviti; kao što sam ja tvoja, tako je tvoje sve što je ovdje, i sve što mogu učiniti stoji ti na zapovijed.« Salabaetto je radostan zagrli i poljubi i ode tamo gdje su se sastajali ostali trgovci. I dok se on tako s njom bez ikakvih troškova sastajao i sve se više zapletao, pođe mu za rukom te prodade svoje sukno za gotovo i dobro zaradi. To ona mila gospa, ne od njega nego od drugih, odmah doznade; i kad jedne večeri Salabaetto k njoj dođe, poče ona čavrljati i umiljavati se oko njega, i ljubeći ga i grleći pokazivati da je tako jako u njega zaljubljena te samo što mu od ljubavi u naručju ne izdahne; i htjede mu još darovati dva prekrasna srebrna pehara koja imaše. Ali ih Salabaetto ne htjede uzeti, jer već dotada bješe od nje, ovako ili onako, dobio bar trideset zlatnih fiorina vrijednosti, a da je nije mogao skloniti da od njega primi išta što bi groš10 vrijedilo. Naposljetku, kad ga ona dobro zagrija pokazujući da je i sama zagrijana i darežljiva, jedna je robinja, prema dogovoru s njom, pozva; zatim se ona izišavši iz odaje i zadržavši se neko

Dekameron

Nakon toga>.i dvije robinje, it*sapunom od mošusa r»vetta, a onda naredi robinja*^I poslije toga robinje donesoše^tt.prožete mirisom ruža te se činilo da"

Osmi dan - Deseta novela

siju stade

avši reče: što ste se

gospo-čas dobila najkasnije

______________ ■ prodala izaložila sve što imam, jer će mu inače glavu odrubiti; i sad ne znam što da učinim da tako brzo priskrbim novac; da mi je bar petnaest dana vremena, našla bih načina da ga izvučem od nekoga tko mi mnogo više duguje, ili bih prodalđ neku našu zemlju; ali kad to ne mogu, kamo sreće da sam umrla prije nego što mi je ta zla vijest došla«; i pošto to reče, pretvarajući se kao da je jako izmučena ne prestajaše plakati.Salabaetto, kojemu je ljubavni žar već velik dio zdrava razuma bio oduzeo, misleći da su joj suze istinite a riječi još istinitije reče: »Gospo, tisuću vam fiorina ne mogu dati, ali pet stotina bih mo-gao, ako mislite da ćete mi ih moći vratiti za petnaest dana; na vašu sreću baš sam jučer prodao sukno, a da nisam ne bih vam mogao ni groša pozajmiti.«»Jao«, reče gospa, »zar nisi imao novca? Zašto od mene nisi iskao? Premda nisam imala tisuću, sto ili dvjesta mogla sam ti dati; odu-zeo si mi hrabrost da od tebe primim uslugu koju mi nudiš.« Salabaetto, mnogo jače svladan tim riječima, odgovori: »Gospo, nemojte zbog toga odustati; da je meni bilo tako potrebno kao što je vama bio bih zasigurno od vas zaiskao.«»Jao, Salabaetto moj«, reče žena, »sad vidim kako je velika i istinita tvoja ljubav prema meni, te i ne čekaš da zaištem, nego mi od sve-ga srca nudiš toliki novac u ovakvoj potrebi! I doista sam sva tvoja bila i bez toga, a odsada ću biti još i više; i nikad neću zaboraviti da si mi bratu spasio glavu. Ali Bog mi je svjedok kako to nerado uzimam znajući da si ti trgovac i da trgovci novcem obavljaju sve svoje poslove; no jer me nužda nagoni i jer se čvrsto nadam da ću ti ga brzo vratiti ipak ću uzeti, a za ono ostalo, ne nađem li boljega puta, založit ću sve u kući«; i rekavši to plačući pade Salabaettu na lice. Salabaetto je uze tješiti; i pošto prenoći s njom, da pokaže

koliko joj je odan i uslužan, ne čekajući da ona zaište donese joj pet stotina zlatnih fiorina, koje ona nasmijana srca i uplakanih očiju uze, a Salabaetto se zadovolji njezinim obećanjem. Netom gospa dobi novac, prilike se stadoše mijenjati; pa dok je Salabaetto prije slobodno mogao doći gospi kad god je to zaželio, sad počeše iskrsavati razne zapreke zbog kojih je od sedam puta možda jednom mogao k njoj uljesti, a više nije bilo ni onog ljubazna lica, ni onog milovanja, ni onoga veselja kao prije. I ne samo da dođe rok kad je morao dobiti svoj novac, nego i prođe mjesec i dva više, a na njegovo traženje plaća su mu bile prazne riječi. Tada Salabaetto postavši svjestan prijevare te opake žene i svoje kratke pameti i znajući da joj ništa o tome ne može reći što bi njoj bilo po volji, budući da nije imao nikakve pismene potvrde ni svjedoka, a sram ga je bilo potužiti se kome, jedno zato što su ga unaprijed bili upozorili, a drugo zato što se bojao da će mu se s pravom rugati zbog njegove gluposti, neizmjerno žalostan oplakivao je svoju vla-stitu nerazumnost. I pošto od gazda nekoliko puta dobi pismo da novac promijeni i da im ga pošalje, odluči otputovati kako se ne bi otkrila njegova varka kad to ne učini, te se ukrca na brodicu, ali ne otplovi u Pišu,12 kao što je morao, nego u Napulj. Ondje je u ono vrijeme živio naš zemljak Pietro dello Canigiano,13 rizničar gospode carigradske carice,14 čovjek duboka uma i istančana duha, veliki prijatelj i Salabaetta i njegove obitelji; tomu se pouzdanom čovjeku poslije nekoliko dana požali Salabaetto i ispri-povjedi mu što je učinio i kakva ga je nevolja snašla te zaiska od njega pomoći i savjeta kako bi mogao ovdje zaraditi nešto za život tvrdeći da se nikad više u Firencu ne kani vratiti. Canigiano mu sav dirnut zbog toga reče: »Zlo si uradio, zlo si se ponašao, zlo si svoje gospodare slušao, previše si novca odjednom potrošio na užitak, ali što ćemo? Stvar je učinjena, valja tražiti lijeka«;15 i kao razborit čovjek brzo smisli što valja uraditi i reče to Salabaettu; njemu se naum svidje i upusti se u to da ga izvede. I kako je nešto novca imao, a Canigiano mu nešto pozajmi, pripremi on mnogo čvrsto vezanih i dobro pritegnutih bala; i kupivši dvadesetak bačava za ulje napuni ih i sve to natovari na brod pa se vrati u Palermo. I kad plati pristojbu carinicima za bale a isto tako troškove za bačve, i kad svu robu dade zapisati na svoj račun spremi je u skladište i izjavi da robu neće dirati dok mu ne stigne

oču da robaa a možda ijoj se da jebi li dobila

■ ,-.»»a se njemu io obradova eme vratila

cažem, bilo znao da bih Moja je lju-

„„, ^1^1x0 vama L<n>.va i LuiiKa aa sam prodao veći dio svog imanja; i ovamo sam sada dovezao toliko robe da vrijedi preko dvije tisuće fiorina, a sa zapadne strane čekani novu koja će vrijediti preko tri tisuće; i kanim u ovom gradu otvoriti trgovinu i ovdje ostati kako bih vam vazda bio blizu, jer mi se čini da mi je vaša ljubav milija nego ikojemu zaljubljeniku njegova.«Gospa mu reče: »Vjeruj mi, Salabaetto, sve što ti odlučiš meni je pravo, jer te volim više nego život svoj, a osobito se radujem što si se vratio s odlukom da ovdje ostaneš, nadajući se da ću još mnogo divnih časova s tobom provesti. Ali htjela bih te samo zamoliti da mi oprostiš što si onih dana kad si odlazio nekoliko puta htio doći k meni a nisi mogao, i što si nekoliko puta došao a ja te nisam onako radosno primila kao obično, i što ti još o obećanom roku nisam vratila novac. Valja da znaš e sam onda bila u prevelikom jadu i prevelikoj nevolji, a tko je u takvu raspoloženju, premda nekoga jako voli ne može mu se radovati ni opet ga dočekivati kao što bi htio; a zatim valja da znaš da je vrlo teško ženi naći tisuću zlatnih fiorina, i povazdan nam lažu i ne održavaju nam obećanja, pa i mi moramo isto tako drugima lagati, i to je razlog i ništa drugo da ti nisam vratila taj novac. Ali sam ga kratko vrijeme nakon tvog odlaska dobila i da sam znala kamo da ti ga pošaljem, ne sumnjaj u to da bih ti ga bila poslala, ali kako nisam znala sačuvala sam ti ga.« I naredivši da joj donesu kesu u kojoj su bili isti oni novci koje joj on bijaše donio, dade mu ih u ruku i reče: »Prebroji ima li ih pet stotina.« Salabaetto se razveseli kao nikada pa pošto ih prebroji i vidje da

Osmi dan - Deseta novela

ih ima pet stotina spremi ih i reče: »Gospo, vidim da istinu zbo-rite i da ste učinili sve što ste mogli; i znajte da sam zbog ovoga i zbog svoje ljubavi prema vama pripravan poslužiti vas kad vam ustreba svakom svotom koju budem mogao skupiti; i čim se ovdje smjestim, moći ćete se u to uvjeriti.« I pošto tako obnovi s njom ljubav na riječima Salabaetto se opet poče s njom umiljato družiti, a ona mu je nastojala ugoditi i častiti ga što je bolje znala i umjela, i iskazivati mu najveću ljubav.Ali Salabaetto, hoteći prijevarom kazniti njezinu prijevaru, kad ga jednoga dana pozva k sebi na večeru i spavanje dođe tamo tužan i žalostan kao da je na samrti. Iancofore ga zagrli i poljubi'te stade ispitivati zašto je tako sjetan i neveseo. Pošto je pusti da ga dugo moli on joj reče: »Propao sam, jer su brod na kojemu je bila ona roba koju sam čekao zarobili gusari iz Monaca16 i traže deset tisuća zlatnih fiorina otkupa; od toga na mene otpada da platim tisuću, a ja nemam ni pare, jer sam ono pet stotina što si mi vratila istog časa poslao u Napulj i uložio u platno da mi ovamo dođe. A kad bih htio sada prodati robu koju ovdje imam, kako nije vrijeme zgo-dno, jedva bih polovicu vrijednosti izvukao; a ovdje nisam toliko poznat da bih mogao naći nekoga tko bi mi u tom pomogao, pa ne znam ni što da učinim ni što da kažem; a ako odmah ne pošaljem novac, oni će robu odnijeti u Monaco i nikad je više neću vidjeti.« Gospa, jako ojađena zbog toga, jer joj se činilo da sve gubi, razmi-šljajući što bi učinila da roba ne ode u Monaco reče: »Sam Bog zna koliko se žalostim zbog tebe, ali što vrijedi jadati se toliko? Kad bih taj novac imala, Bog neka mi je svjedok, posudila bih ti ga bez oklijevanja, ali ga nemam. Doduše poznajem čovjeka koji mi je jednom posudio pet stotina fiorina koji su mi nedostajali, ali traži visoke kamate, jer neće ni da razgovara za manje od trideset posto; pa ako hoćeš od toga čovjeka uzeti, valjalo bi dati dobar zalog, a ja sam pripravna založiti sve što imam i sebe samu za ono što nam htjedne posuditi, samo da tebi ugodim; ali kakav ćeš mu zalog dati za ostatak?«Dosjeti se odmah Salabaetto što nju potiče da mu učini takvu uslugu i spozna da je novac koji će mu posuditi njezin; i obrado-vavši se tomu prvo joj se zahvali, a zatim reče da mora pristati i na pretjerane kamate, jer ga nužda goni; pa još reče da će založiti robu koju ima u carinskom skladištu davši je prepisati na onoga koji će

I

ti

Dekameron Osmi dan - Deseta novela

adišta, jedno;o zato da set odgovori dalan posla onate se s njim

• -^dnik posudito je Salaba-porazumjeŠe

e se s tisućumo u Napuljjim gazdamaPietra i sve

ostale kojima je išta dugovao nekoliko se dana s Canigianom smi-jao tome kako je prevario Sicilijanku; a zatim, jer se ne htjede više baviti trgovinom, ode odatle u Ferraru.17

Kada Iancofiore vidje da je Salabaetto nestao iz Palerma, poče se tome čuditi i obuze je sumnja; i pošto ga je dobra dva mjeseca čekala, videći da se ne vraća naredi posredniku da provali u skla-dište. I pošto najprije pregleda bačve, za koje mišljaše da su pune ulja, otkri da su pune morske vode i da u svakoj ima na vrhu, ispod čepa, možda lagvić ulja; zatim, kad se razvezaše bale, u svima, osim dviju gdje je bilo platno, nađe same kučine; ukratko, sve ono što je bilo tamo nije vrijedilo više od dvije stotine fiorina. Stoga je Iancofiore spoznavši da je nadmudrena dugo oplakivala onih pet stotina vraćenih fiorina i mnogo više onih tisuću posuđenih, i često je govorila: »Tko s Toskancem vino toči mora otvoriti četvere oči.« I tako, kad pretrpje štetu i sramotu, nauči ona da ni drugi nije lud ako je ona mudra. —Čim Dioneo okonča svoju novelu, Lauretta znajući da je došao kraj njezinu vladanju ponajprije pohvali uman savjet Pietra Cani-giana koji se po ishodu pokazao korisnim i Salabaettovu nimalo manju lukavost kojom ga je znao izvesti, a zatim skide lovor-vije-nac s glave te ga ljupko postavi Emiliji na glavu veleći: — Gospo, ne znam da li ćemo u vama imati ljubaznu kraljicu, no lijepu ćemo zazbilj imati: nastojte dakle da vam djela budu u skladu s ljepotom — i ponovno sjede. Emilija se malko postidje, ne toliko zato što je postala kraljicom

koliko što joj tako javno hvale ono čime se žene najviše zanose, pa se u licu zarumenje kao u zoru tek propupale ruže; ali ipak, pošto neko vrijeme ostade spuštenih očiju, dok joj rumenilo stida nije nestalo s lica, pozva starostu i s njim uredi sve što je bilo potrebno družbi pa ovako prozbori: — Ljupke gospe, veoma često vidimo da volovi, pošto su se veliki dio dana u jarmu trudili, slobodno pasući mogu po volji vrludati šumama i livadama kad ih izjarme; a vidimo još i to da perivoji s raznolikim bujnim raslinjem nisu ružniji nego su mnogo ljepši od šuma u kojima same hrastove vidimo; stoga sudim, ako uzmemo u obzir koliko smo dana kazivale novele pri-tiješnjene određenim zakonom, da bi nam bilo ne samo korisno nego i uputno, jer nam to treba, da malo provrludamo i vrludajući steknemo nove snage da se vratimo u jaram. I zato sam naumila ne ograničiti vas nikakvom posebnošću u onom što ćemo sutra slije-dom kazivati, nego želim da svatko govori o onom što mu se najviše mili, čvrsto vjerujući da raznolikost zgoda koje će se ispripovje-diti neće biti manje zabavna negoli pričanje o jednom predmetu; i pošto tako učinimo, onaj tko poslije mene bude vladao slobodnije će nas moći sputati uobičajenim pravilima, jer ćemo biti jači. — I rekavši to do večere im svima dade slobodu. Zbog rečenih stvari svatko pohvali kraljicu da je mudra; i ustavši, netko se prihvati jedne razonode, netko druge: gospe uzeše plesti vijence i šaliti se, a mladići igrati se i pjevati, i tako im prođe vrijeme do večere. A kad ona dođe, večeraše u radosti i s užitkom oko lijepog studenca, a nakon večere po običaju zabaviše se pjesmom i plesom. Naposljetku kraljica, da ne bi odstupila od navada svojih prethodnika, uz one pjesme koje je svatko od njih dobrovoljno pjevao naredi Panfilu da zapjeva svoju; on drage volje ovako poče:

Amore, tako silnodobro i radost iz tebe se smije,da sretan sam što tvoj me oganj grije.

Obilna radost što u srcu leži s veselja moga mila nabujala je tako, da ne mogavši stati, van bježi, te se na lice slila,

Dekameron Deveti dan - Uvod

I* STT Sli* I A pt/I*H/l l/IMrt

vjr

Tko mogaše procijenit da će rukemoje se ikad dićitamo gdje sad se penju,i da će moje lice do te luke,gdje ga naslonih, stićik milosti i spasenju?Ne bi se mom znamenjuni vjerovalo; stog u meni vrije,al' razlog prave radosti se krije.

Panfilovoj pjesmi1 dođe kraj, i premda su joj svi pripijevali, nije bilo nikoga tko nije s više pozornosti no što je posebno pazio na njezine riječi trudeći se da pogodi ono o čemu Panfilo pjeva i što nastoji sakriti; i premda su mnogi štošta nagađali nitko nije pogo-dio pravu istinu. Kraljica pak videći da je Panfilova pjesma okon-čana i da bi mlade gospe i mladići rado otišli na počinak zapovjedi da svatko pode spavati.

SVRŠAVA OSMI DAN DEKAMERONA I POČINJE DEVETI U KOJEMU POD EMILIJINIM VLADANJEM SVATKO PRI-POVIJEDA O ČEMU GOD HOĆE I ŠTO MU SE NAJVIŠE

MILI.

Svjetla, pred kojim noć uzmiče, već bješe duboko modrilo osmo-ga1 neba pretopilo u jasno plavetnilo, a cvijeće na livadama počelo se uspravljati2, kadli Emilija ustade i naredi da se njezine druge i mladići pozovu; i pošto se svi skupiše, uputiše se za polaganim kraljičinim krokom prema gajiću nedaleka od dvorca i zašavši u nj vidješe da ih srndaći, jeleni i druge životinje susreću bez straha kao da su pripitomljene, jer se zbog nadošle kuge gotovo nisu bojale lovaca. Sad su se jednoj sad drugoj životinji približavali kao da bi je htjeli uhvatiti, pa su se dugo zabavljali goneći ih da trče i skaču; no sunce bješe već odskočilo, pa svi odlučiše da se vrate. Bijahu svi hrastovim hvojama ovjenčani, s rukama punim mirisava bilja i cvijeća; i da ih je tko susreo, mogao bi samo reći: »Njih smrt ili neće nadvladati ili će ih u radosti pomoriti.« Tako dakle s noge na nogu idući, pjevajući, i brbljajući, i šaleći se, stigoše u dvorac, gdje sve lijepo priređeno a služinčad veselu i raspoloženu nađoše. Pošto tu malko otpočinuše, ne sjedoše za stol prije nego što gospe i mladići šest pjesmica, sve jednu veseliju od druge, otpjevaše. Po-slije toga opraše ruke, pa ih po kraljičinoj želji starosta smjesti za stol i zapovjedi da donesu jela, te svi veselo blagovahu; i ustavši od stola neko vrijeme posvetiše plesu i pjesmi, a poslije, tko je htio, po kraljičinoj naredbi ode da otpočine. Ali kad već određeno vri-jeme dođe, svi se skupiše na uobičajenu mjestu da pripovijedaju, gdje kraljica, pogledavši Filomenu, reče njoj da otpočne kazivanje toga dana; ona smiješeći se ovako poče.

Deveti dan - Prva novela

Prva novelaRinuccio i Alessandro ljube gospu Francescu, a ona ne ljubi

ni jednoga, pa naredivši jednomu da kao mrtvac legne ugrobnicu, a drugomu da ga iz nje kao mrtvaca iznese, budući

da nisu mogli obaviti zadatak, domišljato ih skine s vrata.

Gospo, milo mi je, kad vam je tako po volji, da sam prva koja će se kazujući novele natjecati na ovom otvorenom i slobodnom polju1

kamo ste nas u svojoj velikodušnosti odveli; pa ako uspijem, ne sumnjam da će oni koji poslije mene dođu dobro i bolje uspjeti. Mnogo se puta, dražesne gospe, u našim razgovorima pokazivalo kakva i kolika je moć ljubavi; no ne vjerujem stoga da smo o tome sve rekli što se moglo reći, jer da i cijelu godinu o tome govorimo, ne bi bilo dovoljno; i budući da ljubav ne odvodi samo one koji lju-be u svakojake opasnosti nego ih nagoni čak da ulaze u grobove kao mrtvaci, rada sam vam ispripovjediti o tome novelu iz koje ćete, kao i iz nekih što su već kazivane, razabrati ne samo kolika je moć ljubavi nego i doznati kako je neka dična gospa razborito skinula s vrata dva mladića koji su je ljubili protiv njezine volje. Velim vam dakle da u gradu Pistoji2 bješe nekoć prekrasna gospa udovica, u koju su se dva naša Firentinca što su kao prognanici tamo živjeli, jedan imenom Rinuccio Palermini3 a drugi Alessandro Chiarmontesi/ ne znajući jedan za drugoga, slučajno zagledali i strašno zaljubili pa se svaki od njih iz sve svoje snage, oprezno djelujući, trudio da njezinu ljubav zadobije. I pošto su tu odličnu gospu, koja se zvala Francesca de' Lazzari,5 njih obojica veoma če-sto salijetali porukama i molbama, a ona ih nerazborito više puta slušala, hoteći se obzirno iz svega toga izvući i ne mogavši, pade joj na um kako da tu napast skine s vrata, i smisli da od njih zaište

'-■?*-'.

■nda će biti adan razlog rijaše njezin

čovjek, do-' jgori čovjek

toga bio jenisu pozna-i u grobnici

AVIUJ t.ia»v iiuuuu uiuii- i-*xm-^, i vit« pvniioii VAt* *-« \~iiij*-illCa lQe JaKO

u prilog njezinoj nakani.Stoga ona reče svojoj sluškinji: »Ti znaš kakvu mi muku i nevolju iz dana u dan zadaju poruke ove dvojice Firentinaca, Rinuccia i Alessandra. Svoju im ljubav ne kanim pokloniti, pa da ih skinem s vrata, smislila sam iskušati koliko vrijede njihova obećanja te od njih zaiskati nešto što oni zacijelo neće moći ispuniti pa će tako prestati da mi dosađuju, a poslušaj kako. Ti znaš da je jutros kraj samostana Male braće pokopan Scannadio«, tako nazivahu onoga opakog čovjeka kojega smo gore spomenuli, »a njega su se i dok je bio živ a kamoli mrtva strašili i najhrabriji naši sugrađani kad bi ga pogledali; i zato ćeš potajno otići najprije Alessandru i reći ćeš mu ovako: >Gospa Francesca ti poručuje kako je sad došlo vrijeme da zadobiješ njezinu ljubav, za kojom si tako žarko žudio, te da se s njom, ako ti je po volji, sastaneš na ovaj način. Njoj će noćas neki njezin rođak donijeti u kuću (poslije ćeš doznati razlog) leš Scannadija koji je jutros pokopan; a kako ga se ona i mrtva straši, ne bi to htjela. Stoga te moli da joj učiniš veliku ljubav, to jest da odeš noćas o uri prvog sna7 i uđeš u grobnicu gdje je Scannadio pokopan, da odjeneš njegovu odjeću i da ondje ostaneš kao da si ti on, dok ne dođu po tebe; i nemoj pisnuti ni pomaknuti se nego moraš pustiti da te iz nje izvuku i odnesu njezinoj kući, gdje će te ona primiti, pa ćeš s njom ostati dok te bude volja, a brigu za ostalo prepusti njoj.< Ako kaže da pristaje, dobro; ako kaže da ne pristaje, reci mu da mu poručujem neka mi više ne dolazi na oči i, ako mu je život mio, neka se čuva da mi više ni glasnike ni poruke ne šalje. A nakon toga otići ćeš Rinucciu Palerminiju i ovako ćeš mu reći: >Gospa Francesca ti poručuje da je spremna udovoljiti svakoj tvojoj želji ako joj učiniš veliku uslugu, a to je da noćas oko

Deveti dan - Prva novela

ponoći odeš na grob gdje je jutros pokopan Scannadio i da ga a da ni riječi ne kažeš, ma što čuo ili oćutio, polako izvučeš i njezinoj kući doneseš. Ondje ćeš vidjeti zašto ona to želi, i ispunit će ti se ono što od nje žudiš; a ako ti nije po volji da to učiniš, ona ti odsada naređuje da joj nikada više ne šalješ ni glasnika ni poruke.« Sluškinja ode obojici i svakom po redu kako joj je bilo naloženo sve kaže; i jedan i drugi joj odgovoriše da bi njoj za volju i u pakao otišli a kamoli ne bi u grobnicu. Sluškinja donese gospi odgovor, a ona počeka da vidi jesu li toliko ludi da to učine. Pošto dakle pade noć i stiže ura prvoga sna,8 Alessandro Chiar-montesi svuče se u donje haljine te tako iziđe iz kuće da ode i legne mjesto Scannadija u grobnicu, ali mu putem strašna misao uđe u dušu; pa reče sam sebi: »Ah, kakav sam ja to glupan? Kamo sam krenuo? Što ja znam nisu li njezini rođaci opazili da je ljubim i pomislili da je istina ono što nije te je nagovorili da ovo učini kako bi me ubili u onoj grobnici? Dogodi li se to, ludo ću glavu izgubiti, a nikad se ništa neće doznati što bi njima naškodilo. I što ja znam nije li ovo možda izmudrio koji moj neprijatelj kojega ona možda ljubi, pa hoće ovako da mu ugodi?« Pa zatim reče: »Ali uzmimo da ne bude ništa od toga i da me doista njezini rođaci njoj kući odnesu; po svoj prilici oni Scannadijev leš ne ištu da ga drže u zagrljaju ili da ga njoj polože u naručaj, dapače može se pretpostaviti da oni žele leš izmrcvariti, jer im se možda za života zamjerio. Ona mi poručuje da šutim kao zaliven što god čuo; a ako mi oni iskopaju oči, ili počupaju zube, ili ruke odsijeku, ili kakvu sličnu pakost urade, što će onda biti od mene? Kako bih mogao šutjeti? A progovorim li, prepoznat će me i mogu mi kakvo zlo nanijeti; a ako mi i ništa ne učine, neću imati nikakve koristi od toga, jer me oni neće ostaviti s gospom; a gospa će poslije kazati da sam prekršio njezinu zapovijed i nikad neće udovoljiti mojim željama.« I govoreći tako, malo te se nije vratio kući; ali ipak velika ga ljubav pogna naprijed suprotnim razlozima i tolikom snagom da ga odvede do grobnice; pa je otvori i uđe, svuče Scannadija i sebe obuče, i zatvori grobnicu iznad sebe, i leže na Scannadijevo mjesto, i stade prevrtati po mislima tko je bio taj čovjek i sve one zgode što je slušao da se noću zbivaju ne samo u grobovima nego i drugdje. Sva mu se kosa poče dizati na glavi te mu se od časa do časa činilo da će se Scannadio uspraviti i tu ga priklati. Ali žarka mu ljubav

kao da je on

čini ono što ičite misli o annadijevim • (kao vještac žnju njegove uma. Ali za-;e plemenite tako njezinu ajati, ne dao

*~,s «_ ™,___™.___________________ , r . , ivši naprijedstiže do grobnice i lako je otvori.Kad Alessandro ču da se grobnica otvara, premda je premirao od straha, ostade tih. Rinuccio uđe u grobnicu i misleći da uzi-ma Scannadijevo tijelo zgrabi Alessandra za noge, izvuče ga van, i natovarivši ga na leđa krenu prema kući one plemenite gospe; idući tako i ne pazeći na njega često je njime udarao sad o jedan sad o drugi ugao klupa koje su bile duž puta; a noć bijaše tamna i mračna te nije ni vidio kuda ide. I kad već stiže Rinuccio do praga kuće plemenite gospe koja je sa sluškinjom na prozoru stajala da čuje kad Rinuccio donese Alessandra, već spremna da ih obojicu otpremi, dogodi se da gradski stražari koji u toj ulici u zasjedi če-kahu da uhvate nekog prognanika, čuvši topot Rinucciovih koraka, odmah upališe luč da vide što im je činiti i kamo poći, pa pogra-bivši štitove i koplja viknuše: »Tko ide?« Rinuccio ih prepozna pa nemajući vremena dugo se premišljati zbaci Alessandra i pobježe što su ga noge nosile. Alessandro žustro ustade i usprkos tome što je na sebi imao mrtvačevo ruho koje mu je bilo predugačko, također odmagli.Gospa je pri luči onih stražara izvrsno vidjela Rinuccia s Alessan-drom na leđima i nazrela da je Alessandro u Scannadijevu ruhu; i jako se zadivi smjelosti obojice, no uza sve divljenje slatko se nasmija kad vidje kako je Alessandro zbačen i kako poslije bježi. I veoma vesela što se zgoda tako završila i hvaleći Boga što ju je izbavio od njihove nevolje, povuče se s prozora i vrati u odaju ra-zgovarajući sa sluškinjom o tom kako nema nikakve sumnje da je jedan i drugi od srca ljube kada su, kao što se vidjelo, učinili sve

Deveti dan - Prva novela

što im je bila naložila.Rinuccio tugujući i proklinjući svoju zlu kob ne htjede se usprkos svemu vratiti kući, nego se kad stražari odoše iz one ulice, vrati tamo gdje bješe zbacio Alessandra i stade ga pipkajući tražiti da do kraja obavi zadatak; no kad ga ne nađe, pomisli da su ga stražari odnijeli i tužan se vrati kući. Alessandro ne znajući što da čini i ne prepoznavši onoga koji ga je nosio ojađen zbog zle sudbe također se vrati kući.A kad sutradan nađoše otvoren Scannadijev grob a njega ne vidje-še, jer ga Alessandro bijaše u dno gurnuo, sva Pistoia stade različito tumačiti zgodu, a najgluplji su mislili da su ga vrazi odnijeli. Ipak je svaki od zaljubljenika, javivši gospi što je učinio i što se međutim dogodilo, opravdavajući se što nije do kraja obavio naredbu, zahti-jevao njezinu milost i ljubav. A ona im, pokazujući da ni jednom ne vjeruje, odlučno odgovori da za njih nikada ništa neće učiniti jer nisu uradili ono što je od njih zahtijevala, pa ih tako skine s vrata. —

Deveti dan - Druga novela

iku da bir_______lji; i budući

da s njom bijaše neki pop, misleći da je trostruke prijevjesestavila na glavu stavi popove gaće; kad ih optuženica vidi i njuupozori, bude joj oprošteno i dopušteno da se slobodno sastaje

sa svojim ljubavnikom.1

Već je Filomena umuknula, i gospinu mudrost što je skinula s vrata one koje nije željela ljubiti svi su hvalili, a suprotno tomu držali da drska smjelost ljubavnika nije bila ljubav nego ludost, kadli kraljica ljupko reče Elissi: — Elisso, nastavi — a ona spremno poče: — Predrage gospe, vrlo se pametno znala gospa Francesca, kako je rečeno, osloboditi neprilike; ali neka mlada redovnica, pošto joj pomože sreća, ljupkom se besjedom prijeteće opasnosti znala osloboditi. A znano vam je da ih ima mnogo koji se drugima na-meću kao učitelji i suci, premda su najveće budale, pa ih, kao što ćete iz moje novele doznati, fortuna katkad zasluženo osramoti;2 a to se dogodilo glavarici nekog samostana koja je imala vlast nad redovnicom o kojoj mi valja kazivati.

Valja vam dakle znati da u Lombardiji ima neki samostan glasovit po svetosti i pobožnosti, u kojem je medu redovnicama živjela jedna mladica plemenite krvi i obdarena čudesnom ljepotom, po imenu Isabetta, koja se jednoga dana kad dođe pred rešetku na razgovor nekom rođaku zaljubi u lijepa mladića koji bijaše s njim, a on joj očaran njezinom krasotom primijeti želju u očima, pa jednako planu ljubavlju za njom; i oboje su na veliku svoju muku dugo ' vremena tu ljubav bez ploda podnosili. Naposljetku, pošto je oboje na tom uznastojalo, mladić pronađe put kako da svojoj redovnici

potajno dođe; ona se tomu razveseli, te ju je on ne jednom nego mnogo puta na njihovo najveće zadovoljstvo pohodio. Ali dok je to tako trajalo, jedne se noći zbi te neka redovnica vidje njega kako od Isabette izlazi i odlazi, a da ni on ni ona nisu toga opazili. Ona to odmah ispriča nekim drugama i prvo se dogovoriše da je tuže glavarici, koja se zvala gospa Usimbalda i dobra i sveta žena bijaše prema mišljenju redovnica i sviju koji su je poznavali; onda pomisliše da će bolje biti, kako se ne bi moglo poricati, da je glavarica zatekne s tim mladićem; i tako mučeći potajno razdijeliše između sebe bdjenje i stražu da je ulove.Kako Isabetta o tome ništa nije znala pa se nije ni čuvala; zbi se te ga jedne noći pozva, i to odmah doznaše one kojima je do toga bilo stalo; i one se kad im se učini da je vrijeme, pošto već dobar dio noći prođe, podijeliše u dvije skupine te jedne ostadoše da stražare pred vratima Isabettine ćelije, a druge trkom odoše do glavaričine odaje, pa pokucavši na vrata, čim im ona odgovori, rekoše: »Usta-nite brzo, časna majko, otkrile smo da Isabetta ima nekog mladića u ćeliji.«Baš je te noći glavarici kratio vrijeme neki pop koji je k njoj često dolazio skriven u škrinji.3 Čim ona to ču, bojeći se da ne bi one mo-žda od prevelike žurbe i prevelike revnosti gurnule vrata i otvorile ih, skoči na noge što je hitrije mogla i kako je bolje znala i umjela odjenu se u mraku; i misleći da uzima svoje presavijene koprene, koje se nose na glavi i zovu se psaltir,4 dohvati popove gaće; i tolika je žurba bila, te ona toga i ne opazi, nego mjesto psaltira baci njih na glavu i izađe i brzo za sobom zatvori vrata govoreći: »Gdje je ta prokletnica Božja?« I s ostalima, koje su toliko gorjele od želje i pazile da uhvate Isabettu na djelu da nisu ni primijetile što glavari-ca ima na glavi, stiže pred vrata ćelije te ih uz pomoć drugih obori na zemlju pa nahrupivši unutra nađoše dvoje zagrljenih ljubavnika. Oni se smeteni od tako nagla iznenađenja ne znajući što da čine i ne pomaknuše. Mladicu odmah zgrabiše druge redovnice i po gla-varičinoj zapovijedi odvukoše je na zborište. Mladić bijaše ostao, pa odjenuvši se uze čekati da vidi kako će se sve to završiti, spre-man da se žestoko osveti svakoj koju dohvati ako njegovoj mladici što nažao učine i da nju sa sobom povede.Glavarica sjede na čelo zborišta pred svim redovnicama koje su samo u grešnicu gledale, i stade je obasipati najvećim grdnjama

Deveti dan - Treća novela

/ojim sramo-okaljala sve-ila je strašne

ije znala što drugarica; a i i vidje što uge strane reče:

»Go-mi kažite

___..v. lazumjede te reče: »Kakvu poculicu, nesretnice? Jošimaš obraza šale zbijati! Misliš li da si učinila nešto gdje ima mjesta za šalu?«Tada mladica još jednom reče: »Gospo, molim vas svežite pocu-licu, a onda mi recite što vas je volja«; nato mnoge redovnice po-digoše oči prema glavaričinoj glavi pa kad se ona za nju rukama uhvati, razumješe zašto je Isabetta onako govorila. Po tomu glavarica uvidje svoj grijeh i shvati da su ga sve one vidjele i da se više ne da skriti, pa promijeni propovijed i poče posve drugačije govoriti, zaključujući da je nemoguće odoljeti nagonu puti; pa stoga prikriveno reče neka svaka, kako se i do toga dana činilo, krati sebi vrijeme kad joj se pruži prilika; i pošto oslobodi mladi-cu, vrati se na spavanje svom popu, a Isabetta svom ljubavniku. I poslije ga je mnogo puta usprkos onima koje su joj zavidjele ona-mo dovodila, a druge koje nisu imale ljubavnika kako su najbolje umjele pobrinuše se potajno za svoju sreću. —

Treća novelaMeštar Simone po nagovoru Bruna i Buffalmacca i Nellauvjeri Calandrina da je zatrudnio; on spomenutima dade

kopune i novca za lijekove te ozdravi bez poroda.

Pošto Elissa okonča svoju novelu, dok su sve zahvaljivale Bogu što je mladu redovnicu uz sretan ishod spasio od pakosti njezinih za-vidnih drugarica, kraljica zapovjedi Filostratu da nastavi, a on ne čekajući više naloga poče:— Prekrasne gospe, neodgojeni sudac iz Marka o kojemu sam vam jučer kazivao1 ote mi iz usta jednu novelu o Calandrinu koju sam vam namjeravao pripovijedati; a kako sve što se o njemu priča može samo povećati veselje, premda se o njemu i o njegovim dru-govima već podosta govorilo,2 ipak ću vam ispričati još ovu koju sam jučer imao na umu.Već je dosta jasno bilo izloženo tko je Calandrino i ostali3 o kojima ću u ovoj noveli kazivati; pa da ne duljim velim da se zbilo te neka Calandrinova tetka umrije i ostavi mu dvjesta lira u denarima;4

stoga Calandrino poče govoriti da je nakan kupiti imanje te se upusti u pogađanje sa svim posrednicima koliko ih je u Firenci bilo, kao da je imao uložiti bar deset tisuća zlatnih fiorina, ali ono bi se uvijek razbilo kad bi se stiglo do cijene imanja. Bruno i Buf-falmacco su to znali pa mu više puta rekoše da bi mu bolje bilo da se s njima proveseli za taj novac nego da kupi dvije šake zemlje; no nisu ga mogli nagovoriti čak ni da ih barem jednom pogosti. Kad se tako jednog dana požališe na njega, a bijaše naišao neki njihov drug po imenu Nello,5 također slikar, odlučiše sva trojica da im valja smisliti nešto kako da na Calandrinov račun omaste brk. I ne oklijevajući dugo dogovoriše se što im je raditi te sije-

oduži

, ,.iaeci da se_., ^ozdravi ga i upita ne boli li ga ri: »Ne znam, baš

maloprije Nello mi reče SiTsam se sav izmijenio. Zar bi moglo biti da ja imam nešto?« Buffalmacco reče: »Moglo bi biti da ti imaš svašta a ne nešto;

čini se kao da si napola mrtav.«Calandrinu se već činilo da ima groznicu; i gle, naiđe Bruno i prije nego išta drugo izusti, reče: »Calandrino, kakav si to u licu? Činiš mi se kao mrtvac, što te boli?«Calandrino čuvši gdje mu svaki od njih tako govori čvrsto povjero-va da je bolestan te ih sav prestrašen upita: »Sto da radim?« Bruno reče: »Ja mislim da se vratiš kući i da legneš u postelju i dobro se pokriješ, i da pošalješ mokraću6 meštru Simonu7 koji je kao što znaš naš prijatelj. On će ti odmah reći što ti valja raditi, a mi ćemo poći s tobom k njemu da ti budemo pri ruci ako ti što ustreba.«Njima se pridruži i Nello, te se zajedno s Calandrinom vratiše njegovoj kući; i on sav iznemogao uđe u ložnicu i reče ženi: »Dođi i dobro me pokrij, jer sam teško bolestan.«Leže on dakle u postelju, a mokraću po sluškinji posla meštru Si-monu koji je u to vrijeme u znaku tikve8 obitavao na trgu Mercato Vecchio; a Bruno reče drugovima: »Vi ostanite ovdje s njim, a ja ću otići da vidim što li će liječnik reći, pa ako ustreba, dovest ću ga ovamo.« Calandrino tada reče: »Ded pođi, druže moj, pa ćeš mi kazati što

Deveti dan - Treća novela

je sa mnom, jer mi se čini da me nešto unutra boli.« Bruno pohita meštru Simonu te stiže prije sluškinje koja je nosila mokraću i uputi meštra Simona u njihov naum; pa kad sluškinja dođe i meštar vidje mokraću, on joj reče: »Hajde i reci Calandrinu da se dobro utopli, a ja ću odmah za tobom doći i reći što mu je i što mu valja raditi.«Sluškinja tako izvijesti, i ne prođe dugo a stigoše meštar i Bruno; liječnik sjede kraj njega, stade mu opipavati bilo i nakon nekog vremena, u nazočnosti njegove žene, reče: »Eto, Calandrino, reći ću ti kao prijatelju, ništa ti drugo nije nego si zatrudnio.« Calandrino stade bolno jaukati govoreći: »Jao, Tessa, to si mi ti uči-nila, jer vazda hoćeš da budeš odozgo; dobro sam ti ja govorio!« Njegova žena, koja je bila čestito čeljade, sva pocrvenje od srama pa oborivši glavu bez riječi izađe iz ložnice. Calandrino nastavi ja-dikovati govoreći: »Jao, jadna li mene, što ću i kako ću? Kako ću roditi to dijete? Kuda će izaći? Vidim ja da će me skončati pohota ove moje žene, Bog joj dao onoliko žalosti koliko za se radosti želim; a da sam zdrav kao što nisam, ustao bih i tako bih je isprebijao da bih joj sve kosti polomio; a pravo mi budi, jer nisam je smio nikad pustiti da bude odozgo. Ali ako se iz ove nevolje izvučem, prije će umrijeti negoli joj ja popustim.«Bruno i Buffalmacco i Nello pucali su od želje da se nasmiju sluša-jući Calandrinove riječi, ali su se ipak suzdržavali; meštru Simonu sve su suze vrcale iz očiju od neobuzdana smijeha. Ipak naposlje-tku, kad se Calandrino obratio liječniku moleći ga da mu da savje-ta i pomoći, meštar mu reče: »Calandrino, ne bih htio da se plašiš jer smo, hvala Bogu, na vrijeme to opazili, pa ću te s malo truda i za malo dana toga osloboditi; no morat ćeš nešto potrošiti.« Calandrino reče: »Jao, meštre moj, dajte za ljubav Božju! Evo imam dvjesta lira za koje sam htio kupiti zemlju; ako je potrebno, dat ću ih sve, samo da ne moram roditi, jer ne znam kako bih to učinio; čuo sam da žene strašno kriče kad rađaju, premda to imaju kuda učiniti, te sve mislim da bih prije umro no što bih rodio kad bih morao podnijeti takve bolove.«Liječnik reče: »Ništa se ti ne brini. Priredit ću ti ja prekuhani na-pitak, dobar i ukusan za piće, i u tri jutra sve će proći, i bit ćeš zdraviji nego riba; ali ubuduće valja biti razborit i ne činiti takvih budalaština. A sad za onaj napitak valja nam nabaviti tri para tustih

dećeg jutra uvrebaše Calandrina bješe odmak"1'"

ću. Zatim mu reče:iš mi na

i misliš

i z m i -

Dekamcron

kopuna, a za ostalo što je potrebno dat ćeš jednome od njih pet lirau denarima,9 neka sve kupi i pošalje k mer; \ući; a ja ću ti u imeBožje sutra ujutro poslati taj prekuK' k, pa ćeš svaki putpopiti dobru čašu.«Calandrino čuvši to rer- ke« i davši Brunupet lira i novac 7- njemu za ljubavpotrudi i "'

,w, \J\»^ mu je. Bruno*̂ " u, te se on i

je tri jutraIU i opipa

zato sad^ moraš

Si- .aiia bez ikakve .dio

bijahu zadovoljni _ ^alandrina, premda se gospa njih s mužem srdila. —

Deveti dan - Četvrta novela

Četvrta novelaCecco Fortarrigo proigra u Bonconventu sve što ima i novac

Cecca Angiulierija; i trčeći za njim u košulji i vičući da ga jepokrao navede seljake da ga uhvate, pa odjene njegovo ruho i

uzjaše mu konja, a njega odlazeći ostavi u košulji.

Uz grohotan su se smijeh slušale riječi što ih je Galandrino govo-rio o svojoj ženi; no kad Filostrato umuknu, Neifile na kraljičinu zapovijed započe:— Vrle gospe, kad ljudima ne bi bilo mnogo teže pred drugima pokazivati svoju pamet i krepost negoli glupost i poroke, uzalud bi se mnogi trudili da obuzdaju svoj jezik; to nam je jako lijepo pokazala ludost Calandrinova, kojemu doista nije trebalo javno ot-krivati tajne sklonosti svoje žene da bi ozdravio od boljke u koju je u svojoj bezazlenosti povjerovao. Ta mi je zgoda dozvala u sjećanje neku posve suprotnu zgodu, to jest kako je lukavost jednoga po-bijedila razbor drugoga, na veliku štetu i sramotu pobijeđenoga; o tome sam vam rada kazivati.Prije nekoliko godina življahu u Sieni dva čovjeka već zrele dobi, i svakomu je bilo ime Cecco, ali jedan bijaše sin gospara Angiulieri-ja,1 a drugi gospara Fortarriga.2 I premda su se u mnogim drugim navikama loše slagali, u jednom, to jest u tome što su i jedan i drugi mrzili svoje očeve,3 toliko su se slagali da su se zbog toga sprija-teljili i često su se družili. Ali pošto se Angiulieriju koji je bio lijep i dobro odgojen čovjek činilo da ne može u Sieni dolično živjeti od onoga što mu otac daje,4 doznavši da je u ankonske Marche5 došao kao papinski legat neki kardinal koji mu je bio veoma naklonjen6

odluči da ode k njemu vjerujući da će tako poboljšati svoje prilike. I pošto to priopći ocu, dogovori se s njim da mu odjednom dade

odjene, i kupi ko-ono što mu je morao nj a, i dostojno ^* I dok i*1'

poveo, doču tor re načine moli-

'conjušar, i sve%i£ ^ri mu odgo-

io sposobanra ponekado kloniti idajući uz

, , istaje.^u Boncon-

_, _ oila velika vrućina,,JLelju te se uz Fortarrigovu

,, a njemu reče da ga probudi netomOK je Angiulieri spavao, Fortarrigo ode u kr-

,_ Kad se ponapio stade kockati s nekima koji mu za.^ vrijeme dobiše sav novac što ga je imao, a k tome i odjeću

što je na njemu bila; stoga on hoteći vratiti izgubljeno onako ukošulji kako je bio ode tamo gdje je Angiulieri spavao i videći datvrdo spava izvuče mu iz kese sav novac što ga je imao, i vrativši seu igru izgubi i to kao i ono prije.Uto se Angiulieri probudi te ustade, i odjenu se, i potraži For-tarriga; pa kad ga ne nađe, pomisli da pijan u nekom kutu spava, kao što je i prije znao činiti; stoga odlučivši da ga ostavi naredi da mu osedlaju konja i natovare kovčeg, pa naumi u Corsignanu9 naći sebi drugog slugu; ali kad htjede na odlasku platiti gostioničaru, ne nađe ni pare pa diže veliku viku i uzbuni cijelu gostioničarovu kuću tvrdeći da mu je novac u njoj ukraden i prijeteći da će ih sve dati svezane odvesti u Sienu. U taj čas stiže u samoj košulji Fortarrigo, koji je dolazio da Angiulieriju uzme odjeću, kao što mu je bio uzeo novac; i videći Angiulierija spremna da uzjaše reče: »Što to znači, Angiulieri? Zar već krećemo? Ah, pričekaj malo, sad će doći neki čovjek kojemu sam založio svoj zobunac za trideset i osam šoldi, a siguran sam da će nam ga vratiti za trideset i pet, ako mu odmah platimo.«I dok su oni tako u riječi bili, naiđe neki čovjek koji uvjeri Angiu-lierija da mu je Fortarrigo ukrao novac kazavši mu koliku je svotu

Deveti dan - Četvrta novela

izgubio. Stoga strašno srdit Angiulieri žestoko ispsova Fortarriga, i da se nije bojao više ljudskih zakona negoli Božjih, bio bi ga na mjestu dotukao; a ovako mu zaprijeti da će ga dati objesiti ili pod prijetnjom vješanja prognati iz Siene, te uzjaha konja. Fortarrigo, kao da je sve to Angiulieri nekom drugom a ne njemu govorio, reče: »Ah, Angiulieri, ostavimo se u dobar čas naklapanja koja ničemu ne vode, pozabavimo se ovim: dobit ćemo ga za trideset i pet šoldi ako ga odmah otkupimo, jer ako budemo do sutra oklijevali, već neće pristati na manje od trideset i osam koliko mi je i posudio; učini mi tu ljubav, jer sam se tako s njim nagodio. Ta zašto ne bismo zaradili ta tri šolda?«Angiulieri je slušajući ga gdje tako govori gotovo pomahnitao, oso-bito kad je vidio da ga okupljeni svijet promatra i kanda nitko ne vjeruje da je Fortarrigo proigrao Angiulierijev novac nego da An-giulieri još ima njegov, reče mu: »Sto ja imam s tvojim zobuncem, dabogda visio! Ne samo što si me pokrao i proigrao moj novac nego me još brbljanjem zadržavaš i rugaš mi se k tome.« Fortarrigo je ravnodušno stajao kao da se sve to njega ne tiče, i nastavljao: »Ta zašto mi nećeš pomoći da dobijem tri šolda? Zar misliš da ih ja tebi ne mogu dati? Učini mi to ako ti je do mene stalo! Zašto toliko žuriš? Stići ćemo mi još zarana večeras u Torre-nieri.10 Daj, izvuci kesu: znaj da bih mogao cijelu Sienu obići i ne bih našao ni jedan koji bi mi tako dobro pristajao kao ovaj. I kad samo pomislim da sam ga njemu založio za trideset i osam šoldi! On još vrijedi četrdeset i više, pa ćeš me tako dvostruko oštetiti.« Angiulieri, pritisnut teškim jadom što ga je ovaj pokrao i sad ga još zadržava budalaštinama, ne odgovori mu više ni riječi nego okrenu konja i zaputi se u Torrenieri. Uto Fortarrigu pade na um istančano lukavstvo te onako u košulji poče za njim trčati; i pošto već dobre dvije milje prijeđe, moleći ga stalno za zobunac, te Angiulieri na-tjera konja u trk da se oslobodi te nevolje, Fortarrigo pred Angiuli-erijem opazi neke težake na polju uz cestu; njima Fortarrigo stade glasno vikati: »Držite ga, držite ga!« Stoga oni, tko motikom tko lopatom, prepriječiše Angiulieriju put misleći da je pokrao onoga koji za njim u košulji trči i viče, te ga zadržaše i uhvatiše; malo je njemu koristilo što im je govorio tko je on i što se dogodilo. Ali kad Fortarrigo tamo stiže, smrknuta lica reče: »Ne znam što me drži da te ne ubijem, podli lupežu koji si pobjegao i sve mi

■«*:

H)do, u čemu N

sve što je \o spasio,

lušao.•w# nje-

.u košu-.onja dobio u oat stići kardinalu ,iati u Sienu, pozajmi u k

nekim svojim rođacima .. otac ponovno nije pomogao. I .•mete

Angiulierija u dobroj nakani, mjestu i u pravo vrijeme nije ostalo

Deveti dan - Peta novela

Peta novelaCalandrino se zaljubi u neku mladicu, pa mu Bruno načinizapis, i čim je njime dotakne, ona pode s njim; a kad ga žena

zatekne, podnese tešku i mučnu smutnju.

Pošto Neifile okonča svoju kratku novelu, kojoj se družba nije mnogo smijala niti je o njoj raspravljala, kraljića se obrati Fiam-metti i naredi joj da nastavi; ona sva radosna odgovori da hoće drage volje pa poče:— Plemenite gospe, mislim da vam je znano da nema stvari o kojoj se toliko govori, te nam se ne bi svagda sve više sviđala, ako osoba koja pripovijeda umije izabrati dužno vrijeme i mjesto što ih ta stvar iziskuje. Prema tome, uzmem li u obzir da smo mi ovdje samo zato da se razonodimo i da vrijeme kratimo, sudim da je pra-vo vrijeme i mjesto za sve ono što nas može razveseliti; pa da smo i sto puta o nečem govorili, može nas sama zabavljati ako o tome opet kazujemo. Stoga, premda je do sada nekoliko puta bilo riječi o Calandrinovim budalaštinama, pošto maloprije reče Filostra-to da su sve zgode o njemu zabavne, usuđujem se već kazivanim novelama nadodati još jednu o njemu; doduše, lako bih mogla i mogu preinačiti tu novelu i s izmišljenim imenima vam je kazivati, kad bih se htjela udaljiti od istinitosti zgode: no ako odstupamo od istine u kazivanju samo umanjujemo zabavu slušateljima, pa ću vam zbog spomenutih razloga zgodu onako kako se zaista zbila kazivati.1

Niccolo Cornacchini2 bijaše naš sugrađanin i bogat čovjek, među ostalim svojim posjedima imaše jedan vrlo lijep na Camerati,3 gdje dade sazidati lijepu gospodsku kuću, te se s Brunom4 i Buffalmac-com pogodi da mu je svu oslikaju; budući da je to bio velik posao,

.ccolosa i koju .iekoj kući u uli-

na naočita i dobro .ena i vješta u govoru; aijeloj

pamučnoj podsu-. zdenac koji bješe u dvori-se da tamo dođe Calandrino i. Ona

mu odzdravi i poče u nj . činio nekako mimo svijeta negoli alandrino stade gledati

nju i učini mu .KO zdenca, a drugove pusti da čekaju na

vođk. >znavao, nije se usudio da joj išta kaže. Onabrzo o£x gleda, pa za šalu i ona njemu dobaci nekolikopogleda pv & uzdasima; zbog toga se Calandrino odmah unju zaljubi i ne ode iz dvorišta dok Filippo nju u odaju ne zovnu. Kad se Calandrino vratio na posao, ništa drugo nije radio nego

uzdisao; opazivši to Bruno, koji mu je neprestano u ruke gledao, jer je u njegovim kretnjama jako uživao, reče: »Koji ti je vrag, kume Calandrino? Što uzdišeš toliko?«Calandrino mu reče: »Kume, kad bih imao koga da mi

pomogne, dobro bi mi bilo.« »A kako?« reče Bruno.Calandrino mu reče: »Ali ne smiješ nikomu ništa reći; tu dolje ima neka mladica ljepša od vile, i toliko je u mene zaljubljena da zami-sliti ne možeš; to sam opazio kad sam maloprije po vodu išao.« »Jao«, reče Bruno, »pazi da to ne bude Filippova žena!« Calandrino reče: »Vjerojatno jest, jer ju je zovnuo, i ona je otišla k njemu u sobu. No što zato? Učinio bih ja to i Gospodu Kristu, a kamoli ne bih Filippu. Pravo da ti kažem, kume, toliko mi se sviđa da ti to ne bih znao reći.« Tada reče Bruno: »Kume, ja ću ispitati tko je ona, pa ako je Filippo-

Deveti dan - Peta novela

va žena, sredit ću ja to u dvije riječi, jer smo ona i ja dobri prijatelji. Ali kako ćemo urediti da Buffalmacco ne dozna? Ne mogu s njom progovoriti a da on nije sa mnom.«Calandrino reče: »Baš me briga za Buffalmacca, nego čuvajmo se Nella, jer je on Tessin6 rođak i sve bi nam pokvario.« Bruno reče: »Pravo veliš.«Međutim, Bruno je dobro znao tko je ona, jer ju je vidio kad je došla, a i Filippo mu je bio rekao; pa kad Calandrino opet ostavi posao i ode vidjeti je, Bruno sve ispripovjedi Nellu i Buffalmaccu, te se potajno dogovoriše što da učine s tom njegovom zaljubljeno-šću.I kada se on vrati, Bruno mu potiho reče: »Jesi li je vidio?*« Calandrino odvrati: »Jao, jesam, srce mije ranila.« Reče Bruno: »Idem pogledati je li to ona na koju mislim, pa ako jest, prepusti ti to meni.«Siđe dakle Bruno u dvorište, gdje nađe Filippa i nju, pa im redom ispripovjedi tko je Calandrino i što im je rekao te se s njima dogo-vori što svatko od njih treba uraditi i reći da se razvesele i zabave na račun Calandrinove zaljubljenosti; i vrativši se reče Calandrinu: »Zaista je ona i zato nam tu valja jako mudro postupiti, jer ako Fi-lippo opazi, ništa nas na svijetu neće opravdati. Ali što hoćeš da joj s tvoje strane kažem ako mi se pruži prilika da s njom govorim?« Calandrino odgovori: »Vjere ti, reći ćeš joj prvo i prvo da joj želim tisuću mjerica onoga blaga od kojega se zatrudni, a drugo da sam joj služnik i želi li što; jesi li me dobro razumio?« Bruno reče: »Jesam, prepusti ti to meni.«Kad dođe vrijeme večeri te oni ostaviše posao i siđoše u dvorište, pošto Filippo i Niccolosa tamo bijahu, zaustaviše se malo radi Ca-landrina; i Calandrino stade zuriti u Niccolosu i davati joj takve i toliko smiješne znake da bi ih i slijepac opazio. A ona je sa svoje strane svakojako nastojala da ga što više raspali, i prema onome što joj je Bruno ispričao veoma se uveseljavala Calandrinovim ponaša-njem. Filippo i Buffalmacco i ostali pretvarali su se da razgovaraju i da ništa od toga ne vide.Ali nakon nekog vremena, na preveliku Calandrinovu žalost, kre-nuše, a na putu prema Firenci Bruno reče Calandrinu: »Velim ti da se zbog tebe topi kao led na suncu; i tijela mi Božjega, ako doneseš sa sobom svoj rebek7 pa joj uz njega zapjevaš jednu od onih svojih

-*•■*,

oni pozvaše u je, premda posoblje, koja je

i započeše raditi. Tamo "elje i drugo potrebno "Ine stare sluškinje -• Niccoloa, po '-»voditi sebi j . onda j e

vjerovao kad sam ti ka-; nego drugi uraditi što

gospu kao što je uspjehe rastru-'n godina ne J

malo vidiš ja nisam tako razumjet će još Kristova,

tako ću

.ni se da te već vidim jzine crvene usne i one da je

zatim svekoliku gu-

dnilo mu se da je već na do-radosti poskakivao i pjevao kao donese on

svoj rebek te na veliko uz njega nekoliko pjesmica; ukratko,

te više uopće nije radio, nego je po stoputa na t̂K x prozor, sad na vrata, sad na dvorište da jevidi, a ona nk yvo, kako ju je Bruno poučio, tisuću razloga za to pružala. S druge strane Bruno je odgovarao na njegove poruke, a katkad mu ih je slao i u njezino ime; a kad bi ona kamo otišla, što je često činila, donosio mu je njezina pisma u kojima mu je davao velike nade da će mu se ispuniti želja, navodeći da je ona otišla kući svojih roditelja, gdje je on zasad ne može vidjeti. I tako su se Bruno i Buffalmacco, koji su sve to namještali, zabavljali kao nitko na svijetu na Calandrinov račun, te su pokatkad dobivali od njega, kao da to njegova gospa traži, sad češalj od bjelokosti, sad torbicu, sad nožić ili kakvu drugu sitnicu, a njemu su zauzvrat donosili ne-kakve lažne prstenčiće bez vrijednosti kojima se Calandrino jako

veselio; a osim toga još im je plaćao zakuske i častio ih, da mu pomognu u njegovu nastojanju. I pošto su ga tako dva mjeseca zavaravali a da ništa drugo nisu

ljubavnih pjesmica, s Calandrino reče: » »Svakako«, odvra Njemu Calan zivao; velim hoću. Tko ona? Da be te urad

ra će skočiti samo da dođe k tebi.« ne? Misliš li da ga donesem?«

Deveti dan - Peta novela

učinili, videći Calandrino da se posao primiče kraju i znajući da mu se nikad više neće pružiti prilika ako ne dovede do cilja svoju ljubav prije negoli posao završe, stade mnogo upornije navaljivati na Bruna; stoga Bruno, kada djevojka opet dođe, dogovorivši se prvo s Filippom i s njom što valja učiniti, reče Calandrinu: »Vidiš, kume, ta mi je gospa bar tisuću puta obećala da će učiniti sve što hoćeš, a ništa nije učinila, pa mi se sve čini da ona tebe za nos vuče; i zato što se ne drži obećanja, natjerat ćemo je da ga ispuni htjela ona to ne htjela, ako ti hoćeš.«Odgovori Calandrino: »Daj, učini to, za ljubav Božju, i neka bude što prije.«Reče Bruno: »Bi li ti imao srca da je dotakneš nekim zapisom što ću ti ga dati?«Reče Calandrino: »Kako ne bih!«»Dakle«, reče Bruno, »donesi mi komadić pergamene od neojanje-na janjeta i živa šišmiša, i tri zrna tamjana, i blagoslovljenu svijeću, pa prepusti to meni.«Cijele se te večeri Calandrino mučio postavljajući stupice da ulovi šišmiša, a kad ga naposljetku uhvati, odnese ga s ostalim stvarima Brunu; ovaj se zatvori u sobu pa ispisa na pergameni neke šare i čarobne znake te mu je donese i reče: »Znaj, Calandrino, ako je dotakneš ovim zapisom, doći će odmah za tobom i učinit će sve što hoćeš. I zato, ako Filippo danas kamo ode, nekako joj se približi i dotakni je, a zatim pođi u onu pojatu iza kuće, boljega mjesta nećeš naći, jer tamo nitko ne zalazi: i vidjet ćeš da će ona tamo doći; a kad dođe, znaš i sam što ti je raditi.« Calandrino je bio sretniji nego ikad u životu pa uze zapis i reče: »Kume, pouzdaj se u me.«Nello, kojega se Calandrino čuvao, zabavljao se ovom šalom kao i ostali i pomagao im da mu se narugaju; i zato, kako mu bješe Bruno naredio, ode u Firencu Calandrinovoj ženi i reče joj: »Tesso, ti znaš koliko si batina dobila od Calandrina onoga dana kad se amo vratio s kamenjem iz Mugnonea, i zato želim da mu se osvetiš; a ako to ne učiniš, ne smatraj me više ni rođakom ni prijateljem. On ti se tamo zaljubio u neku ženu, a ona je takva nevaljalica da se često s njim zatvara, i maloprije su se dogovorili da se uskoro sastanu; i zato želim da dođeš, i da ga vidiš, i da mu se pošteno odužiš.« Kad žena to ču, i ne pomisli da je šala, nego skoči na noge i poče

Dekameron Deveti dan - Peta novela

govoriti: »Jao, lupežu jedan, to ti meni radiš! Križa mi Božjega, neće to tako proći, nego ćeš mi grdno platiti!« I uzevši ogrtač pozva neku žensku da je prati te zajedno s Nellom trkom pođe gore; netom je Bruno izdaleka ugleda da dolazi reče Filippu:

»Evo y —iiatelja!«°u Calandrino i ostali sadili te im reče:

"ti u Firencu: marljivo radite«; mogao vidjeti sve

idaljio, siđe u,enu s njom ra-približi i pokaza

rino dotače onimi zaputi u pojatu, a

zatvori vrata, i zagrlipo tlu pa ga opkoračiiibliži licem, te ga kao

slatki moj Calandrino,,e, kako sam dugo željela

pritisnem! Ti si mi svojomanio svojim rebekom; je li

ci reče: »Ah, slatka moja dušo,

nemaš dosta posla kod kuće, pa se u druge zaljubljuješ? Krasan si mi ti zaljubljenik? Kad bih te svega iscijedila, ne bi iz tebe ni toliko soka izašlo da umak napravim. Vjere mi Božje, nije onomad Tessa tebe napunila, prokleta bila od Boga ona koja je to uradila, jer zaci-jelo malo vrijedi kad joj je omilio takav biser kao što si ti!« Kad je Calandrino, više mrtav nego živ, ugledao ženu kako ulazi, nije se ni usudio braniti, nego onako sav izgreben i zguljen i raščupan, pokupivši kukuljicu i ustavši ponizno poče moliti ženu da ne viče, ako ne želi da ga svega sasijeku na komade, jer je ona, koja je s njim bila, žena gospodara kuće. Tessa reče: »Pa neka je, Bog je ubio!«Bruno i Buffalmacco, koji su zbog toga s Filippom i Niccolosom pucali od smijeha, praveći se da dolaze zbog buke dojuriše tamo pa pošto nakon mnogoga nagovaranja umiriše gospu, svjetovaše Calandrina neka ode u Firencu i više se onamo8 ne vraća, da mu Filippo, ako što o tome dočuje, ne bi kakvo zlo nanio. Tako dakle jadan i žalostan Calandrino, sav zguljen i izgreben, pošto se vrati u Firencu i više nemade hrabrosti da ode gore, danju i noću trpeći i podnoseći ženine prigovore, napokon zatomi svoju žarku ljubav, kojom je do sita nasmijao svoje drugove, i Niccolosu, i Filippa. —

irba spopala! Pusti da te se prijei - - *ti da oči napasem na tvom milomlicu!« ^Bruno i Buffai*. pridružili Filippu, pa su sva trojicasve to gledali i slušat*, iad je Calandrino htio poljubiti Nic-colosu, eto ti Nella s gospom Tessom; i tek što on stiže reče: »Za-kleo bih se Bogom da su zajedno«; i došavši do ulaza u pojatu sva

Stoga Filippc»Majstori,i otišavši o/što je Cal,Čim Cadvorišt/zgovo^muzap;

Ni

ustreptala od bijesa grunu gospa u vrata i sruši ih pa ušavši ugleda Niccolosu na Calandrinu, a ona netom ugleda gospu odmah skoči i pobježe tamo gdje je bio Filippo.Mona Tessa sunu s noktima u lice Calandrinu, koji još ne bješe ustao, i svega mu ga izgrebe; i zgrabivši ga za kosu stade ga tamo-amo vući govoreći: »Prokleto prljavo pseto, to li ti meni radiš! Bu-dalo stara, prokleta ti bila ljubav koju sam ti dala! Zar ti se čini da

Dekameron Deveti dan - Šesta novela

,n od njih leži ugim; onaj koji reče misleći da galamu; žena se zgodnim riječima

jjao družinu tako je na-se o njegovim zgodama i azuje; on prozbori: jju je Calandrino ljubio do-ugoj Niccolosi; rad sam kazi-/znati kako je brza dosjetljivost i sablazan.e dugo, živio neki dobar čovjek

Ky, ao hranu i piće, a premda je biosiromah, m, ponekad je, u velikoj nevolji, nebaš svakoga n^ nanca na konak primao. A imaše tajčovjek vrlo lijepu žei». /mu bješe rodila dvoje djece i jedno je bila lijepa i ljupka djevojka u petnaestoj ili šesnaestoj godini, 3 još neudana, drugo je bio dječačić od nepune godine dana, kojega je majka još dojila.Na mladicu bijaše bacio oko neki mladić iz našega grada,4 lijep, i ljubazan, i plemenita roda, koji je često prolazio onim krajem i žar-ko je ljubio; a ona je jako ponosna što je takav mladić voli nastojala njegovu ljubav sačuvati svojom ljupkošću, jednako se u nj zaljubi; i ta bi se ljubav više puta na obostrano zadovoljstvo ostvarila da Pinuccio (jer tako je bilo ime mladiću) nije zazirao od djevojčine i

svoje sramote. Ali kako se iz dana u dan žar sve više razbuktavao, Pinuccia obuze čežnja da se ipak s njom sastane; i dođe mu misao da nađe načina i nekako u njezina oca prenoći, predviđajući na temelju poznavanja rasporeda u mladičinoj kući da će mu, ako to učini, poći za rukom da bude s njom a da to nitko ne opazi, pa čim mu pade na um bez odgađanja to ostvari.On i njegov vjerni drug po imenu Adriano, koji je znao za tu ljubav, pošto jedne večeri kasno unajmiše dva kljuseta i na njih natovari-še dvije torbe, možda pune slame, iz Firence izađoše i načinivši krug stigoše jašući do doline Mugnonea u samu noć. A odatle, kao da se vraćaju iz Romagne,5 okrenuše i udariše prema kućama te na vrata onoga čovjeka pokucaše; on im smjesta otvori, jer ih je obojicu dobro poznavao, a Pinuccio mu reče: »Eto, valja da nas noćas primiš na korak; mislili smo da ćemo moći ući u Firencu, 6

ali nismo se znali požuriti pa smo u ovo doba, kao što vidiš, samo dovde stigli.«Domaćin mu odgovori: »Pinuccio, ti dobro znaš kakvo prenoćište mogu pružiti takvim ljudima kao što ste vi; no kad vas je već ovako kasna ura ovdje uhvatila, i nema vremena da drugamo odete, rado ću vas primiti na konak kako najbolje budem mogao.« Pošto dakle mladići sjahaše i uđoše u svratiste, najprije svoju klju-sad namiriše, a zatim ono što su sa sobom donijeli za večeru skupa s domaćinom večeraše. Nego domaćin je imao samo jednu vrlo malenu sobicu, u kojoj bijahu tri uske postelje postavljene kako je to domaćin najbolje mogao učiniti, a bijahu dvije s jedne strane sobe, a treća njima nasuprot s druge strane, tako da je ostalo toliko prostora da se između njih jedva moglo prolaziti. Najbolju od tih triju postelja domaćin priredi za dva druga i posla ih da legnu; nakon nekog vremena, dok su se oni pretvarali da spavaju iako nijedan nije bio zaspao,reče domaćin kćeri da legne u jednu od preostalih dviju postelja, a u drugu legnuše on i njegova žena, koja uz postelju gdje je spavala privuče kolijevku u kojoj je držala nejakog sinčića. I pošto su se tako svi smjestili i pošto je Pinuccio sve vidio, poslije nekog vremena, kad mu se učini da su svi zaspali, tiho ustavši prišulja se postelji gdje mu je ljubljena mladica ležala i prislonivši se leže uz nju; iako se malko strašila, ona ga radosno primi i s njim se prepusti užitku koji su najviše željeli. I dok je tako Pinuccio bio

Dekameron Deveti dan - Šesta novela

s djevojkom, dogodi se da mačka neki predmet prevrnu, a žena to probudivši se ču pa ustavši u strahu da nije što drugo, onako u mraku ustavši kakva je bila pođe onamo odakle je čula buku. Adriano ni na što ne misleći slučajno zbog tjelesne potrebe ustade

i pošavši da je obavi naiđe na kolijevku koju žena bješe ondje po-roci ako je ne podigne uze je, i podiže »usti je kraj postelje gdje je

on spavao, ustajao vrati se i ne brinući se za ko-

a nije palo ono što je mislila ne htjede obrecnu na mačku i vrati u sobicu te 'ostelji gdje joj je muž spavao, ali ne ;ama sebi: »Jao, jadna ti sam, vidi što ilo nisam ušla ravno u postelju svo-lalo naprijed nađe kolijevku i leže u jala uz Adriana, misleći da liježe uza ne bijaše zaspao, osjetivši to lijepo je h riječi više od jedanput nape luk na

;a san ne svlada kraj djevojke, pošto idio ustade od nje da se vrati u svoju i tamo i našavši kolijevku pomisli da 3ga produži malo dalje i leže k doma-iolaska probudi. Pinuccio misleći da mi, nema slađe stvari na svijetu od te : sam s njom uživao nego ikad itko i s ie sam od šest puta jurišao na tvrđavi-

Kad domaćin ču te riječi, previše mu se ne svidješe, pa reče u sebi:»Koga vraga ovaj ovdje radi?« A onda, više srdit nego razborit, reče:»Pinuccio, velika je to podlost bila s tvoje strane i ne znam zašto sito meni učinio, ali tijela mi Božjega, to ćeš mi platiti.«Pinuccio, koji nije bio najmudriji mladić na svijetu, shvativši svojuzabludu ne pokuša je ispraviti kako se najbolje moglo nego reče:»Sto ću ti platiti? Što mi ti možeš učiniti?«Domaćinova žena misleći da je s mužem reče Adrianu: »Jao, slušajkako se naši gosti nešto svađaju.«Adriano smijući se reče: »Neka se svađaju, Bog ih pokarao: sinoć

su previše popili.«Žena kojoj se odjednom učini da je čula muža kako se prepire i Adriana pokraj sebe smjesta spozna gdje je i s kim je; ali mudra kakva je bila, ne rekavši ni riječi odmah ustade, i uzevši kolijevku svoga sinčića, premda se u sobi ni tračka svjetlosti nije vidjelo, napamet je odnese do postelje gdje joj je kći spavala i leže kraj nje, pa kao da se probudila na muževu galamu, zovnu ga i upita ga što se to s Pinucciom svađa. Muž joj odgovori: »Zar ti ne čuješ što ovaj kaže da je noćas učinio Niccolosi?«Žena reče: »Taj laže na sva usta, jer s Niccolosom nije spavao1. Jer ja sam u neko doba ovdje legla, i poslije toga nisam mogla zaspati, a ti si budala ako mu vjeruješ. Vi toliko uvečer popijete da poslije po noći koješta sanjate i hodate ovamo-onamo a da i ne znate te misli-te da ste čuda neka napravili; grehota je velika što vrat ne slomite! Nego što Pinuccio tamo radi? Zašto nije u svojoj postelji?« S druge strane Adriano videći kako žena razborito skriva svoju i kćerinu sramotu reče: »Pinuccio, već sam ti stoput rekao da nikamo ne putuješ, jer će te ta tvoja mana da u snu ustaješ i pričaš gluposti koje sanjaš jedanput zaista upropastiti; vrati se amo, Bog te noćas ubio!«Kad domaćin ču što reče žena i to što reče Adriano čvrsto povjero-va da je Pinuccio sanjao, pa zgrabivši ga za ramena poče ga drmati i zvati veleći: »Pinuccio, probudi se, vrati se u svoju postelju.« Pinuccio pošto razumjede sve što se govorilo stade dalje buncati kao da sanja; tome se domaćin grohotom smijao. Naposljetku, osjetivši ipak da ga drmaju napravi se kao da se probudio te pozva Adriana i reče: »Zar je već dan, te me zoveš?« Adriano reče: »Jest, dođi ovamo.«A ovaj pretvarajući se da ništa ne zna i da je sanjiv napokon usta-de od domaćina i vrati se u postelju k Adrianu; a kad dan osvanu i on ustade, domaćin se poće smijati i rugati njemu i njegovim snovima. I tako riječ po riječ, pošto osedlaše mladići svoju kljusad, i natovariše torbe, i nazdraviše domaćinu, uzjašiše i vratiše se u Firencu, jednako zadovoljni tijekom svoje pustolovine i njezinim ishodom. A malo poslije, smislivši drugi način Pinuccio se sastade s Niccolosom, koja je majci tvrdila da je on doista bio sanjao; stoga je žena spominjući se Adrianovih zagrljaja jedina u sebi govorila da je bila budna.

V

'rt

Ima novelai mu ženi vuk razdire cijelo grlo i lice; a ona ne posluša i to joj se dogodi.

ju novelu i svi pohvališe dosjetljivost one leji da ispripovjedi svoju; ona rada poče: ie gospe, raspravljale o istinitim događa-i, i mnoge su se tomu smijale; no ipak, :ću propustiti da vam u kratkoj noveli ne nedavno mojoj susjedi dogodilo, jer nije a je muž o njoj snio.mat Talano Imolese,1 veoma ugledan čo-mladicom koja se zvala Margherita i bila toliko hirovita, i goropadna, i tvrdoglava ime ništa nije htjela po volji učiniti niti je koliko god teško bijaše Talanu to trpjeti, ije mogao.kad Talano s tom svojom Margheritom

iosjedu, da mu se u snu dok je spavao i kako ide kroz neku veoma lijepu šumu

JVUJU ou m-uaiL^u uu jvaće imali; i dok ju je gledao kako ide, pričini mu se da iz jednoga kraja šume izađe golem i strašan vuk, koji joj odmah nasrnu na grlo i obori je na zemlju, i upe se da je odvuče, dok je ona dozivala u pomoć; a kad mu se poslije istrže iz ralja, pričini mu se da joj je razderao cijeli vrat i lice. Netom on ujutro ustade, reče ženi: »Ženo, premda zbog tvoje tvrdoglavosti nikad nisam ni jedan lijep dan s tobom proživio, ipak bi mi bilo jako žao da te stigne kakva nesreća; stoga, ako povjeruješ mom savjetu, nećeš izlaziti danas iz kuće«; i kad ga ona upita zašto,

Deveti dan - Sedma novela

on joj po redu ispripovjedi što je sanjao.Žena odmahnu glavom i reče: »Tko ti zlo želi, zlo ti sanja! Sažaljiv si tobože prema meni, ali o meni sanjaš ono što bi želio vidjeti; ne boj se, čuvat ću se ja, i danas i uvijek, da te nikada ne obrađujem ni ovom ni kojom drugom svojom nesrećom.« Tada reče Talano: »Dobro sam znao da ćeš tako reći, jer tko s djecom liježe opoganjen ustaje. Ali razumi kako ti je drago: ja ti kažem za tvoje dobro, i ponovno ti savjetujem da danas ostaneš kod kuće ili barem da se čuvaš da ne odeš u našu šumu.« Žena reče: »Dobro, poslušat ću te«, a zatim sama sebi poče govoriti: »Vidi ti kako me podmuklo misli prestrašiti da danas ae odem u našu šumu? Zacijelo je tamo uročio sastanak s kakvom droljom pa se boji da ga ne zatečem. Misli on da sam slijepa! Kao da ga ne poznajem: baš bih bila glupa kad bih mu povjerovala. Ali zacijelo neće mu to uspjeti; i nema druge, valja mi vidjeti kakve on to danas poslove sprema, pa makar morala tamo cio dan ostati.« Tek što je to izgovorila, pošto joj muž izađe s jedne strane iz kuće, izađe i ona s druge te kriomice ni časa ne oklijevajući ode u šumu i tamo se sakri u najvećem gustišu vrebajući i gledajući čas amo čas tamo da vidi hoće li tko doći. I dok je tako stajala nimalo ne strahujući od vuka, a gle blizu nje iz nekog gustog grma izađe golem i užasan vuk; i jedva je mogla kad ga ugleda izustiti: »Pomozi mi, Gospode!«, a vuk joj se zaskoči za grlo i stegnuvši je čvrsto poče je odvlačiti kao da je kakvo janješce. Grlo joj je bilo tako stegnuto da nije mogla vikati ni ikako sebi pomoći; stoga bi je vuk odvukavši je bez dvojbe bio zadavio da nisu naišli neki pastiri koji ga vikom na-gnaše da je pusti, a ona jadna i nevoljna, pošto je pastiri prepoznaše i odnesoše kući, poslije duge liječničke njege ozdravi, ali joj ipak cio vrat i jedan dio lica ostaše tako nagrđeni, te je otada bila ružna i izobličena koliko je prije bila lijepa. Zbog toga ona srameći se po-kazati tamo gdje bi je vidjeli veoma često gorko plakaše što je bila tvrdoglava i što nije htjela, premda je ništa nije stajalo, povjerovati u istinit san svoga muža. —

Dekameron

nna novelacea s nekim objedom, a Ciacco mu se ti da on izvuče grdnih batina.

družbe reče da ono što je Talano u snu iviđenje, jer se sve na dlaku ispunilo i n umuknuše, kraljica naredi Lauretti da

Ire gospe, koji su danas prije mene ka-n o čemu se već govorilo potaknuti da nuka nemilosrdna osveta onog đaka, o ipinea,1 da vam pripovijedam o osveti lomu tko ju je podnio, premda nije bila

Firenci živio čovjek kojega su svi zvali iiviji stvor na svijetu; i pošto mu imetak skove što ih je njegova oblapornost stva-

.»,„, „„v*«*.. ^a je iiiai_c oio veoma uglađen i uvijek prepun lijepih i zabavnih dosjetaka, odluči da postane ne baš pravi dvoranin nego zabavljač i da se druži s bogatašima koji su u dobrim zalogajima uživali, pa je k njima često odlazio na objed i na večeru, premda ga svaki put nisu zvali. U to je vrijeme u Firenci živio i neki Biondello, čovjek niska rasta, velik gizdelin i čistiji nego muha,3 s poculicom na glavi i plave grivice kojoj je svaka vlas bila na mjestu, a bavio se istim obrtom kao i Ciacco.I pošto on jednog korizmenog jutra pođe tamo gdje se riba pro-daje,4 dok je kupovao dvije goleme paklare za gospara Vierija de' Cerchi,5 opazi ga Ciacco te mu se primače govoreći: »Što li to znači?«

Deveti dan - Osma novela

Biondello mu odgovori: »Sinoć su poslali gosparu Corsu Donatiju6 tri još ljepše od ovih i k tome još jednu jesetru, ali kako mu to nije dovoljno da pogosti neke plemiće, poslao me je da kupim još dvije; zar nećeš i ti tamo doći?« Ciacco odgovori: »Budi siguran da hoću.«I kad mu se učini da je vrijeme, ode on kući gospara Corsa7 i nađe ga gdje s nekim svojim susjedima još ne bješe pristupio objedu, pa mu, kad ga on upita s kojim je poslom došao, odgovori: »Gosparu, došao sam objedovati s vama i s vašim društvom.« Njemu gospar Corso reče: »Dobro mi došao! Pa kako je baš vrijeme, hajdemo.«I pošto oni dakle sjedoše za stol, prvo ih poslužiše slanutkom i so-ljenom tunjevinom, a zatim prženim ribicama iz Arna, i ničim više. Ciacco se dosjeti da ga je Biondello prevario te se srdit zakle da će mu se osvetiti; i ne prođe mnogo dana, kadli susrete Biondella koji je već bio mnoge nasmijao tom podvalom. Opazivši ga Biondello pozdravi ga i kroza smijeh ga upita kakve su bile paklare gospara Corsa; Ciacco mu odgovori govoreći: »Prije negoli mine osam dana znat ćeš to bolje reći od mene.«I ni časa ne časeći, čim se rastade s Biondellom nagodi se s nekom prepredenom protuhom pa pošto mu dade poveliku bocu, odvede ga do Cavicciulijeva trijema8 te mu pokaza na njemu nekog viteza koji se zvao gospar Filippo Argenti9 i bio je žilava i snažna ljudina, naprasit, i razdražljiv, i hirovit prema drugima, i reče mu: »Otići ćeš k njemu s ovom bocom u ruci i ovako ćeš mu reći: >Gosparu, šalje me k vama Biondello, moleći vas da budete ljubazni te mu zarudite ovu bocu svojim dobrim rujnim vinom, jer bi želio malo se razveseliti sa svojim pajdašima<; samo se dobro pazi da mu ne dopadneš šaka, jer bi ti prisjeo dan, a meni bi pokvario račune.« Protuha reče: »Treba li još što da kažem?«Ciacco reče: »Ne treba, nego idi i kad mu to kažeš, vrati se amo k meni s bocom, pa ću ti platiti.«Otputi se dakle protuha i odnese poruku gosparu Filippu. Kad ga ču gospar Filippo, kojemu nije mnogo trebalo, pomislivši da mu se ruga Biondello, kojega je dobro poznavao, sav se zacrveni u licu i rekavši: »Kakvo zaručivanje i kakvi pajdaši? Bog ubio tebe i njega!«, skoči na noge i pruži ruku da dohvati protuhu, ali je protuha bio na oprezu pa se izmače i odmagli i s druge strane vrati se Ciaccu, koji

Deveti dan - Osma novela

:o je gospar Filippo kazao.protuhu i nije imao mira dok nije našao!si li skoro odlazio do Cavicciulijeva tri-

nisam; a zašto me to pitaš?«im da te gospar Filippontraži, ali ne znam

•bro, baš prolazim onuda pa ću mu se

) pođe za njim da vidi što će se dogoditi, mogaše dohvatiti protuhu, ostade stra-sebi grizao, jer iz riječi te protuhe nije igao razumjeti nego da mu se Biondello agao; i upravo dok se on tako grizao, gle n vidje, izađe preda nj i žestoko ga udari

Diondello, »stoje to?« Gospar Filippo, pošto ga zgrabi za kosu, i strže mu poculicu s glave, i baci kukuljicu na zemlju, bez prestanka ga je mlatio i govorio: »Huljo, vidjet ćeš ti dobro što je to! O kakvom mi to zaručivanju i pajdašima poručuješ? Misliš li da sam dijete pa da sa mnom šale zbijaš?«I govoreći tako sve mu lice zgnječi šakama, koje su se činile kao da su od željeza, i ni jednu mu dlaku na glavi ne ostavi na mjestu pa provaljavši ga po blatu iskida svu odjeću, a sve je to tako marljivo radio da Biondello ni jednom od početka do kraja nije dospio ni riječi da mu kaže ni da ga upita zašto mu to čini. Dobro je bio ra-zumio ono o zaručivanju i pajdašima, ali nije znao što to znači. Na-posljetku, kad ga gospar Filippo dobro izubija i mnogi se oko njega skupiše, na jedvite jade istrgnuše mu ga iz ruku onako smetena i raščupana pa mu rekoše zašto je to gospar Filippo uradio, koreći ga što mu je ono poručivao i govoreći mu da je valjda morao otprije poznavati gospara Filippa i znati da on nije čovjek s kojim se može šaliti. Biondello se plačući opravdavao i govorio da on nikada nije slao gosparu Filippu po vino; ali pošto malo dođe k sebi, tužan i žalostan vrati se kući dosjećajući se da je to bilo Ciaccovo djelo. A kad nakon mnogo dana, pošto mu prođoše modrice na licu, poče izlaziti iz kuće, susrete ga Ciacco i smijući se upita ga: »Biondello,

kakvo ti je bilo vino gospara Filippa?«Biondello odgovori: »Kakve su i tebi bile paklare gospara Corsa!« Na to reče Ciacco: »Odsada ovisi o tebi: kad god mi htjedneš po-nuditi dobro jelo kakvo si onda htio, ja ću tebi ponuditi dobro piće kakvo si poslije pio.«Biondello, koji je znao da Ciaccu može više zla željeti negoli nanijeti, pozdravi ga u miru Božjemu i od tada se unaprijed čuvaše da nikad više s njim ne zbija šale. —

eta novelajeta u Salomona, jedan kako da ga ia kazni goropadnu ženu; on prvomu drugomu da ode na Guščji most.'

jice, ako je htjela poštovati Dioneovu a kazuje; ona, pošto su se gospe slatko ellu, vesela poče ovako govoriti: dravim razumom

promotri kako je svi-jznati da su sve žene koliko ih ima, po , r>o zakonima, muškarcima podvrgnute te da se moraju prema njihovoj volji ponašati i ravnati; prema tome, koja god želi da u miru, slozi i

zadovoljstvu živi s muškarcem kojemu pripada valja da bude ponizna, i strpljiva, i pokorna, pored toga što mora biti i čestita, a

to je najveće i posebno blago svake umne žene. I kad nas na to ne bi upućivali zakoni, koji se u svemu brinu o općem dobru, i navike,

ako hoćete običaji, kojih je moć velika i poštovana, sama nam narav očito to pokazuje time što nam je dala osjetljivo i slabo tijelo, sramežljivu i plašljivu dušu, blagu i milosrdnu ćud, malenu tjelesnu

snagu, ljubak glas i nježne kretnje udova: sve to svjedoči kako je potrebno da netko nama upravlja. I zdrav razum nam kaže da onaj

kojemu je potrebna pomoć i vodstvo valja da bude poslušan i podložan i da poštuje svoga vođu, a tko su nam vođe i zaštitnici ako nisu muškarci? Muškarcima dakle moramo biti podložne i

nadasve ih poštovati, a koja se ne drži toga, mislim da zaslužuje ne samo tešku pokudu nego i oštru kaznu. I premda sam do te

spoznaje već odavno došla, maloprije me na nju podsjeti ono što je Pampinea kazivala o tvrdoglavoj Talanovoj ženi,3 koju je Bog kaznio

kad muž to nije umio; i zato po mom sudu, kako već

Deveti dan - Deveta novela

rekoh, najstrožu i najtežu kaznu zaslužuju sve one koje ne žele biti prijazne, dobre i pokorne, kako narav, običaji i zakoni zahtijevaju. Stoga sam vam rada kazivati o Salomonovu4 savjetu, koji kao ko-ristan lijek može izliječiti one koje trpe od toga zla; pa neka svaka ona kojoj takav lijek nije potreban ne smatra da je to njoj rečeno, premda se ljudi služe ovakvom poslovicom: »Dobru konju i zlu ko-nju treba ostruga, dobroj ženi i zloj ženi treba batina.«5 Ako šaljivo shvatimo te riječi, sve bismo se lako složile da je to istina; ali ako ih i ozbiljno shvatimo, velim da se treba s tim složiti. Sve su žene po naravi nepostojane i kolebljive, pa stoga valja upotrijebiti štap da se kazni nevaljalstvo onih koje prelaze određene im granice; a da se podrži krepost drugih, da se ne dadu zavesti, također je potreban štap da ih podupre i da ih straši. Nego, ostavljajući sada po strani propovijedi vraćam se onome što mi je na duši da vam kažem. Kad se već gotovo po svem svijetu bijaše razglasila slava o čudesnoj mudrosti Salomonovoj i pronio glas da on svoju, mudrost podašno pokazuje svakom tko hoće da se o njoj uvjeri, mnogi s raznih strana svijeta slijegahu se k njemu da ištu savjeta u svojim velikim i teškim nevoljama a među onima koji su radi toga odlazili pođe i mladić po imenu Melis,6 plemenita roda i veoma bogat, iz grada Laiazza,7 odakle je bio i gdje je živio. I jašući prema Jeruzalemu, dogodi se da izađe iz Antiohije8 s nekim drugim mladićem po ime-nu Josipom, koji se držao istoga puta kao i on, te su neko vrijeme skupa jahali; i kao što je običaj u putnika, zaveže se on s njim u razgovor. Kad već Melis doznade tko je Josip i odakle je, upita ga kamo ide i zašto; Josip mu reče da ide Salomonu da mu dade savjeta što da radi sa svojom mimo sviju tvrdoglavom i opakom ženom, koju on ni molbama, ni ulagivanjem, ni ičim drugim nije mogao odvratiti od goropadnosti; a poslije i on njega upita odakle je, i kamo putuje, i zašto.Melis mu odgovori: »Ja sam iz Laiazza, pa kao što tebe mori jedna nevolja tako mene mori druga; bogat sam mladić i mnogo trošim da pogostim i počastim svoje sugrađane, ali čudno je i neobično

pomisliti da uza sve to ne mogu naći čovjeka koji me voli; i zato idem tamo kamo i ti ideš da tražim savjeta kako se može postići da me ljudi zavole.«Putovahu dakle ta dva druga zajedno i stigoše u Jeruzalem, gdje ih jedan od Salomonovih velikaša prihvati i preda nj ih izvede; njemu

olju; Salomon mu odgovori: »Voli.« ;e Melisa, a Josip reče svoje za što je odgovori: »Idi na Guščji most«; i čim )tezanja odvedoše ispred kralja, pa on reče mu kakav je odgovor dobio, i ne mogavši im fsfcftimjeti smisla ni i krenuše natrag gotovo sudeći- da su nekoliko dana stigoše do neke rijeke i; i budući da je baš prelazila velika ;ama i konjima, valjalo im je počeka-3 već gotovo sve životinje prijeđoše, rasi, kao što se to često zna dogoditi, in s mjesta pomaknuti; na to mazgar ;o stade udarati da prijeđe. Ali mazga :ranu puta čas na drugu i katkad vra-prijeći; stoga je strašno razgnjevljeni ti iz sve snage, čas po glavi, čas po ' je bilo uzalud...ajali i to gledali više puta rekoše ma-

zgaru: »bto radiš, nesretnice? Želiš li je ubiti? Zašto ne pokušaš da je na lijepo prevedeš? Prije ćeš tako uspjeti nego batinama kako ti činiš.« Njima mazgar odgovori: »Vi poznajete svoje konje, a ja po-znajem svoju mažgu, prepustite vi nju meni«; i rekavši to stade je ponovo batinati, i toliko joj dade s jedne i s druge strane da mazga prijeđe, a mazgar odnese pobjedu.I kad htjedoše dva mladića krenuti, upita Josip nekoga čovjeka koji je sjedio na početku mosta, kako se most zove. Čovjek mu odgovori: »Gospodaru, zove se Guščji most.« Čim Josip to ču spomenu se Salomonovih riječi i reče Melisu: »Pravo da ti kažem, druže, mogao bi Salomonov savjet biti dobar i istinit, jer očito spoznajem da nisam znao istući svoju ženu; ali ovaj mi je mazgar pokazao što mi je raditi.«I kad poslije nekoliko dana stigoše u Antiohiju, zadrža Josip Melisa kod sebe da otpočine koji dan; i pošto ih žena jako nemarno do-čeka, reče joj da zgotovi večeru kako joj Melis naloži; a ovaj se da ugodi Josipu izvuče s nekoliko riječi. Žena pak, kako je u prošlosti bila navikla, ne uradi kako joj je Melis naložio, nego gotovo sve suprotno tomu.

Deveti dan - Deveta novela

Kad Josip to vidje, srdit reče: »Zar ti nije bilo rečeno kako ti valja zgotoviti tu večeru?«Žena se okrenu i oholo reče: »Što sad to znači? Nu, što ne večeraš, ako ti se večerava? Ako mi je bilo drugačije rečeno, meni se svidje-lo da ovako učinim; ako ti je pravo jedi; ako nije ti nemoj.« Melis se začudi ženinu odgovoru i oštro joj zamjeri; a Josip čuvši to reče: »Ženo, ista si kao i prije, ali vjeruj mi, natjerat ću te da promijeniš ćud«; i obrativši se Melisu reče: »Prijatelju, ubrzo ćemo vidjeti kakav je bio Salomonov savjet. Ali molim te, ne budi ti za-povjeđeno da mirno gledaš i da primiš kao šalu sve što ću uraditi. A da me ne bi spriječio spomeni se mazgareva odgovora kad smo se sažalili nad njegovom mazgom.«Njemu Melis reče: »U tvojoj sam kući i ne mislim se suprotstavljati tvojoj volji.«Josip nađe obao štap od mlada hrasta i pođe u ložnicu, kamo je mrmljajući otišla žena, pošto iz prkosa ustade od stola; i zgrabivši je za pletenice baci je pod noge i poče je tim štapom žestoko tući. Žena isprva poče vikati a zatim prijetiti, ali videći da Josip usprkos tomu ne odustaje, sva već ispremlaćena stade ga moliti da je za ljubav Božju ne ubije, govoreći k tome da se više nikada neće pro-tiviti njegovoj volji. Josip uza sve to nije prestajao, nego ju je sve bješnje i bješnje, čas po rebrima, čas po bokovima, čas po plećima žestoko udarao i krivine joj naravnavao, i nije se okanio dok nije sustao; ukratko, ne ostade na jadnoj ženi ni kosti ni kože koja nije bila natučena. I kad to učini vrati se Melisu i reče mu: »Sutra ćemo vidjeti kakav će posljedak imati savjet »Idi na Guščji most«; i po-što se malo odmori i zatim opra ruke, sjede s Melisom za večeru, pa kad dođe vrijeme odoše na počinak.Nevoljna žena teškom se mukom diže sa zemlje i baci na postelju, gdje se odmori koliko je mogla, a ujutro ustavši u svitanje upita Jo-sipa što želi da se pripravi za objed. On se tomu skupa s Melisom slatko nasmija i naloži joj; i kada se poslije u pravo vrijeme vratiše nađoše sve izvrsno i prema njegovu nalogu učinjeno; stoga isprva loše shvaćeni savjet uvelike pohvališe.I kad nakon nekoliko dana Melis otputova od Josipa i vrati se svo-joj kući, ispripovjedi on nekom mudrom čovjeku što mu je Salo-mon kazao; ovaj mu reče: »Istinitijeg i boljeg savjeta nije ti mogao dati. Ti sam znaš da nikoga ne voliš, i sve časti i usluge koje činiš,

Dekameron Deveti dan - Deseta novela

drugima nego od taštine. Voli dakle, će i tebe drugi voljeti.«9 ukroćena, a mladiću ljubav uzvraćena

Deseta novelaNa navaljivanje kuma Pictra don Gianni cara da mwženupretvori u kobilu; i kad joj htjedne usaditi rep, kum Pietro

rekne da neće repa i pokvari cijelo čaranje.1

Ova kraljičina novela navede gospe da mrmljaju a mladiće da se smiju. Ali kad se smiriše, Dioneo poče ovako zboriti: — Ljupke gospe, medu mnogim bijelim golubicama crn gavran ističe njihovu ljepotu bolje od prebijela labuda, a tako i među mnogim mudracima katkada netko tko je manje mudar ne samo što više ističe sjaj i ljepotu njihova uma nego još pruža zabavu i šalu. I zato se, budući da ste vi sve umne i razborite, kraj mene, koji sam pomalo budalast, vaše vrline ističu zbog mojih mana, pa vam stoga moram biti draži negoli kad bih ih svojom vrijednošću potamnjivao; iz toga slijedi da moram imati više slobode da se pokažem takvim kakav jesam, a vama valja strpljivije slušati ono što ću vam kazivati nego što biste to činile da sam mudriji. Kazivat ću vam dakle kratku novelu, iz koje ćete razumjeti kako pažljivo valja ispunjati zapovijedi onih koji s pomoću čaranja nešto tvore, i kako mala greška koja se u tome počini može pokvariti sve što čarobnjak uradi.Neke je godine u Barletti2 živio pop, po imenu don Gianni di Ba-rolo,3 koji je, budući da mu je župa bila siromašna, da bi preživio, počeo na svojoj kobili goniti robu po sajmovima diljem Apulije pa kupovati i prodavati. I obilazeći tako jako se sprijatelji s čovjekom koji se zvao Pietro iz Tresantija,4 a bavio se istim tim poslom sa svojim magarcem; i u znak ljubavi i prijateljstva don Gianni ga je po apulskom običaju zvao samo kumom Pietrom, a kad god je kum Pietro u Barlettu stizao, uvijek ga je vodio svojoj crkvi, i tu ga

Deveti dan - Deseta novela

i častio ga kako je mogao.emda je bio puki siromah i imao

je jedva dostajala njemu, i njegovoji, ipak bi don Giannija kad god biaom kući i častio što je bolje mogaoBarletti oduži. Ali ipak što se tiče

?tro imao samo jednu usku posteljuom ženom spavao, nije mu mogao

ego je valjalo da don Gianni spavavoje kobile koja je bivala svezana uz:i kako pop časti njezina muža u Bar-

pop dolazio, otići na spavanje nekoj,'ita Carapresa di Giudice Leo, da bi) spavati u postelji, i to je mnogo putana to pristao.

»Kumo Gemmata,5 ne muči se zbog3, jer kad god mi se prohtije ja svojuiru i budem s njom, a poslije, kad us-_., obilu i zato se ne bih od nje rastajao.«

Mlada se žena začudi, i povjerova u to, i sve ispriča mužu dodavši: »Ako ti je takav prijatelj kao što kažeš zašto ne zaišteš od njega da te nauči tom čaranju, da možeš mene pretvoriti u kobilu i putovati s magarcem i kobilom, pa ćemo dvostruko zarađivati? A kad se vratimo kući, mogao bi me opet pretvoriti u ženu kakva jesam.« Kum Pietro koji je bio vrlo priprost čovjek povjerova u to i pri-stade na savjet te kako je najbolje znao i umio stade don Giannija salijetati da ga tome nauči; don Gianni se trudio izbiti mu tu glu-post iz glave, ali kad nije uspio, reče mu: »Eto, kad baš hoćete, sutra ćemo po običaju prije zore ustati, pa ću vam pokazati kako se to radi. No pravo da vam kažem, najteže je od svega u toj stvari usaditi rep, kao što ćeš vidjeti.«Kum Pietro i kuma Gemmata, koji su s tolikom željom očekivali taj događaj da gotovo cijele noći nisu oka sklopili, čim se primače svanuće ustadoše i zovnuše don Giannija, koji ustavši u samoj ko-šulji dođe u sobicu kuma Pietra i reče: »Nikome na svijetu ne bih to učinio doli vama, i zato ću vam kad vam se toliko mili učiniti, samo pazite da točno radite ono što vam budem rekao ako hoćete da mi pođe za rukom.«

Oni rekoše da će činiti kako im on reče; na to don Gianni uze luč i dade je kumu Pietru u ruku govoreći: »Gledaj dobro što ću raditi, i da dobro pamtiš kako ću govoriti, ali se čuvaj, ako ti je stalo da sve ne pokvariš da ne rekneš ni riječi što god čuo ili vidio; i moli Boga da se rep dobro usadi.«Kum Pietro prihvati luč i odgovori da će tako učiniti. Onda don Gianni reče kumi Gemmati da se svuče gola kao od majke rođena te da stane s rukama i nogama na zemlju kao što stoje kobile, poučivši jednako i nju da ne pisne što god se dogodilo; i počevši joj rukama dodirivati lice i glavu stade govoriti: »Ovo neka bude lijepa kobilina glava«; i dodirnuvši joj vlasi reče: »Ovo neka bude lijepa kobilina griva«; i dodirnuvši joj zatim ruke reče: »A ovo neka budu lijepe kobiline noge i lijepa kopita«; dodirnuvši joj zatim grudi i osjetivši da su čvrste i okrugle, pošto se probudi i diže onaj koji nije bio pozvan, reče: »A ovo neka budu lijepe ko-biline grudi«; i tako učini s plećima, i s trbuhom, i sa slabinama, i s bedrima, i s nogama; i kad mu naposljetku ostade da načini još samo rep podiže košulju i uze kolčić kojim je sadio ljude te ga spremno gurnu u brazdu stvorenu za to i reče: »A ovo neka bude lijep kobilin rep.«Kumu Pietru koji je dotle sve pozorno gledao ne bijaše po volji kad vidje to potonje pa reče: »Ej, don Gianni, ja neću repa, ja neću repa!«Već se bijaše korijen kojim se svaka biljka prima ovlažio kad ga don Gianni izvuče i reče: »Jao, kume Pietro, što si to učinio? Nisam li ti reko da ne zineš, što god vidio! Kobila samo što nije bila napra-vljena, a ti si svojim govorom sve pokvario i sada više nema načina da se ponovno napravi.«Kum Pietro reče: »Pa dobro, ja nisam htio onaj rep, zašto nistemeni rekli: Načini ga ti? A još ste ga i prenisko usađivali.«Don Gianni reče: »Zato što ga ti prvi put ne bi znao usaditi kaoja.« /A kad mladica ču te riječi, ustade na noge i prostodušno reče mužu: »Budalo jedna, što si sebi i meni pomrsio račune? Jesi li ikad vidio kobilu bez repa? Bog mi se smilovao, siromašan si, ali pravo bi bilo da si još siromašniji.«I kako više nije bilo načina da se mladica pretvori u kobilu zbog riječi koje je kum Pietro izgovorio, ona se sjetna i nevesela odjenu,

Deveti dan - Deseta novela

običaju s magarcem svoj stari posao pa de na sajam u Bitonto6 i nikad više od

ta novela, koju su gospe bolje razumjele teka zamisli ona koja će joj se još smijati, završeno, a sunce počelo svoj žar sma-je došao kraj njezinu vladanju pa u^tavši tnu ga na glavu Panfilu, kojemu je jedi-obnaša tu čast, i smiješeći se reče mu: e teško breme, jer kao posljednji moraš ja i ostali pogriješili dok smo zauzimali ipada; Bog neka ti u tome bude milostiv, im te ovjenčala kraljem, ast odgovori: — Vaša vrlina i vrlina osta-će da i ja zaslužim pohvalu, kao što su običaju svojih prethodnika dogovori se ie potrebno, pa se okrenu gospama koje ibljene gospe, razboritost Emilije, naše ia vam je da malko odmorite svoje snage odredivši da kazujete o onomu što vam se najviše sviđa; stoga, kad ste već odmorne, sudim da bi dobro bilo vratiti se ustanovljenom redu, i zato hoću da za sutra svaka od vas smisli novelu o onima koji plemenito ili zaista velikodušno postupiše u nekim ljubavnim ili kojim drugim zgodama. Te zgode i raspravljanje o njima nesumnjivo će potaknuti vaše dobru sklone duše na valjana djela, da bi se naš život, koji je u smrtnom tijelu kratak, ovjekovječio u časnoj uspomeni; i svakomu tko ne služi samo svom trbuhu kao životinja, valja ne samo da to želi nego da to svim svojim snagama traži i ostvaruje.Predmet kazivanja svidje se veseloj družbi, koja s dopuštenjem no-voga kralja sva ustade i predade se uobičajenim zabavama, svatko onome čemu ga je želja najviše vukla; i tako se zabaviše sve dok ne dođe vrijeme večeri. I pošto joj radosno pristupiše, te ih marljivo i uredno podvoriše, kad večeri dođe konac, ustadoše i po običaju zaplesaše, pa kad još bezbroj pjesmica ljepših po sadržaju negoli po napjevu otpjevaše, zapovjedi kralj Neifili da zapjeva jednu u svoje ime, a ona jasnim i veselim glasom ovako ljupko i bez oklijevanja poče:

»Mlađahna ja se radujem u slavi i pjevam kada stigne pramaljeće, kad se kroz slatke misli ljubav javi.

Dok hodeć gledam livade zelene,žuti me cvijet, i crveni, i bijeli, i ruža s trna, i ljiljan veseli, jer svisu oni za me kao sjene onoga lica što obuze mene,a držat će me sveđ, jer druge sreće ne znam do želje koja njegatravi.

Kad nađem neki cvijet o kojem sudi misao moja, da mu jako sliči,berem ga, ljubim, zborim s njim u priči,dušu mu svoju otvaram iz grudi i spominjem što srce moje žudi;zatim ga spletem među drugo cvijeće u vjenčić što ga vežu pramiplavi.

Onog užitka, što ga oku može pružiti cvijet, toliko meni dade, daisto regbi promatram čeljadešto svojom slatkom ljubavlju me proze: a što u meni mirisi mumnože, moj jezik nikad povjediti neće, al' uzdasi su tom svjedocipravi.

Iz grudi mi ne ječe nemilice, kano u drugih žena, teški, ljuti, negose otmu, vrući, nadahnuti, i lete mojoj ljubavi pred lice; u času kadim on oćuti klice,na moju radost hiteć k meni krećečim zaustim: »Ah, dođi, bol me stravi.«I kralj i sve gospe jako pohvališe Neifilinu pjesmicu,1 a nakon nje,jer noć već bijaše poodmakla, zapovjedi kralj da svatko do jutra napočinak ode.

L

mame**-

Deseti dan - Uvod

SVRŠAVA DEVETI DAN DEKAMERONA I POČINJE DESETII ZADNJI U KOJEMU SE POD PANFILOVIM VLADANJEM

PRIPOVIJEDA O ONIMA KOJI PLEMENITO ILI ZAISTAVELIKODUŠNO POSTUPIŠE U NEKIM LJUBAVNIM ILI

KOJIM DRUGIM ZGODAMA.

Još su se na zapadu rumenjeli neki oblačci, dok su rubovi onih s istočne strane već blistali kao žeženo zlato od sunčanih zraka koje su im se primicale i probadale ih, kadli Panfilo ustavši dade gospe i svoje drugove dozvati. Pošto se svi skupiše, s njima se dogovori kamo će krenuti da se razonode, pa se polako uputi naprijed s Filo-menom i Fiammettom, a svi ostali pođoše za njima; i dugo se tako šetahu zabavljajući se razgovorom o svom budućem životu; a kada sunce poče jače grijati, nakon dugačke ophodnje dvorcu se vratiše,

i zastavši kraj bistra izvora, pošto isplahnuše čaše, tko je htio popi malo vode, a zatim se po ugodnoj hladovini vrta sve do objeda u

šali i smijehu raziđoše. I pošto objedovaše i počinuše po navadi se zbraše gdje je kralju bilo po volji, i tu kralj naredi Neifili da prva pripovijeda; ona veselo ovako poče.

Deseti dan - Prva novela

Prva novelaNeki vitez služi španjolskoga kralja; čini mu se da je slabo

nagrađen, pa mu kralj na zornu primjeru pokaže da nijekrivnja njegova nego zle mu sreće, a onda ga bogato obdari.1

Prevelikom milošću, dične gospe, moram smatrati što kralj baš mene da prva iskazujem o tako uzvišenoj stvari kao što je veliko-dušnost2 zadužio, jer, ona je svjetlo i luč svake druge vrline, kao što je sunce ures i ljepota svega neba. Kazivat ću vam dakle, po svom sudu, ljupku novelu koja može samo koristiti ako se na nju podsjetimo.Valja vam dakle znati da među vrlim vitezovima koji su od davni-ne živjeli u našem gradu, bijaše jedan, možda najčestitiji od njih, koji se zvao gospar Ruggieri de1 Figiovanni;3 i pošto bijaše i bogat i plemenit, promatrajući kakvi su život i običaji u Toskani uvjeri se da će se slabo ili nikako moći iskazati svojom valjanošću ako tu ostane, pa odluči neko vrijeme provesti na dvoru španjolskoga kralja Alfonsa,4 kojega je slava nadmašivala slavu svih drugih vla-dara u ono vrijeme, i vrlo dostojno opremljen oružjem, i konjima, i poslugom, krenu on u Španjolsku gdje ga kralj ljubazno primi. Boraveći tamo gospar Ruggieri ubrzo se po sjajnu životu i divnoj vještini na oružju kao valjan vitez proču. I pošto prilično dugo ondje proboravi, pomnjivo na kraljeve običaje pazeći, učini mu se da on ne razmišljajući mnogo sad jednomu sad drugomu poklanja dvorce, i gradove, i barunstva dajući ih onima koji to ne zavređuju; i budući da njemu, koji je bio svjestan svoje vrijednosti, ništa nije darovao, prosudi on da mu to smanjuje slavu: stoga odluči otpu-tovati i zatraži od kralja da ga otpusti. Kralj mu to odobri i darova mu jednu od najboljih i najljepših mazgi koju je ikad itko jahao i

\

jog duga puta koji je imao prevaliti, om svom pouzdanom sluzi da se na D i umio pridruži Ruggieriju, ali tako šalje, i da upamti svaku riječ koju on ^ e ponoviti; a idućega jutra neka mu Sluga, budući da je \m pozoran, čim , vješto mu se pridruži i dade mu na

i mazgi koju mu je kralj darovao i sa ;ovarajući, kad se približila treća ura5 ' da malo odmorimo ove životinje.« ;nojnici, sve se životinje osim mazge lje, dok je sluga sveđ pazio na vite-

. •'- jeke i tu napojiše životinje, a mazgagospar Ruggieri reče: »Bog te ubio, oji mi te darova.«la ih je mnogo upamtio putujući ciorekao osim najvećih pohvala kralju;

ijahali i htjeli krenuti prema Toskani,___ r_._ r„_____.j^.v zapovijed, po kojoj se gospar Ruggieri

smjesta vrati natrag. Pošto kralj već dozna što je on o mazgi rekao, pozva ga i primi radosna lica pa ga upita zašto ga je usporedio s njegovom mazgom ili pak mazgu s njim.Gospar Ruggieri mu otvoreno reče: »Gospodaru moj, zato sam je usporedio s vama što vi darujete tamo gdje ne priliči a gdje bi pri-ličilo ne dajete, a tako se i ona nije opoganila gdje je trebalo nego gdje nije trebalo.«Tada reče kralj: »Gosparu Ruggieri, ako vas nisam nagradio kao što sam mnoge druge koji u usporedbi s vama malo vrijede, to nije bilo zato što vas ne bih smatrao valjanim vitezom i dostojnim najvećeg dara, nego je krivnja na vašoj zloj sreći koja mi to nije dopustila, a nije na meni. A da istinu govorim zorno ću vam to dokazati.« Njemu gospar Ruggieri odgovori: »Gospodaru, ne srdim se ja što od vas nisam dara dobio, jer nisam želio da budem bogatiji, nego mi je žao što mi ničim niste posvjedočili moju valjanost; ipak dr-žim da je vaša isprika dobra i poštena i spreman sam vidjeti što vam bude po volji, premda vam i bez dokaza vjerujem.« Odvede ga dakle kralj u neku veliku dvoranu, gdje nađoše, kao

Deseti dan - Prva novela

što je on bio unaprijed odredio, dvije velike zatvorene škrinje, te mu pred mnoštvom reče: »Gosparu Ruggieri, u jednoj su od ovih dviju škrinja moja kruna, žezlo i jabuka i mnogi moji krasni pojasi, kopče, prstenje i sve drugo blago koje imam; druga je puna zemlje. Uzmite dakle jednu od njih a koju uzmete bit će vaša, pa ćete spoznati tko je bio nezahvalan prema vašoj valjanosti, ja ili vaša sreća.«Gospar Ruggieri videći da je tako po volji kralju uze jednu, a kralj naredi da je otvore i pokaza se da je puna zemlje; tada kralj smi-ješeći se reče: »Sada vidite, gosparu Ruggieri, da je istina ono što sam vam kazao o sreći, ali zacijelo vaša valjanost zaslužuje da joj se suprotstavim. Dobro znam da vam nije na srcu da postanete Španjolac, pa vam zato neću ovdje darovati ni dvorca ni grada, nego ova škrinja, koju vam je sreća uskratila, usprkos njoj želim da bude vaša, da je možete ponijeti u svoju zemlju i da se možete pozivajući se na moje darove pred sugrađanima zasluženo ponositi svojim vrlinama.«Gospar Ruggieri se uzevši je i zahvalivši se kralju kako dolikuje za takav dar veselo s njom vrati u Toskanu. —

\ novelaata iz Clunjja i izliječi ga od ti; kad se opat vrati na rimski mifacijem i proglasi ga vitezom ilskog reda.

lšnost koju je kralj Alfonso pokazao idli kralj, kojemu se jako svidjela, /pravno poče:

„ x , i ^-dan kralj1 bio velikodušan i svoju ve-likodušnost iskazao onomu koji ga je služio, svakako je dično i do-stojno hvale; ali što ćemo reći kad čujemo priču o nekom sveće-niku, koji se pokazao neobično velikodušan prema čovjeku zbog kojega ga nitko ne bi kudio sve da je i neprijateljski prema njemu postupio? Zacijelo samo to da je kraljeva velikodušnost bila vrlina, a svećenikova pravo čudo, budući da su oni obično mnogo škrtiji čak i od žena i zakleti neprijatelji svake darežljivosti;2 i premda je u naravi svakoga čovjeka da se osveti za pretrpljene nepravde, svećenici se, kao što se vidi, iako strpljenje propovijedaju i nadasve opraštanje uvreda hvale, tomu nagonu s više žara nego drugi ljudi prepuštaju. A to ćete, to jest kako je neki svećenik bio velikodu-šan, jasno iz moje iduće novele razabrati.Ghino di Tacco,3 veoma glasovit po okrutnosti i razbojstvima, po-što bješe prognan iz Siene kao neprijatelj grofova di Santiafiore,4

odmetnu kaštel Radicofani5 od rimske crkve pa je, nastanivši se u njemu, sa svojom razbojničkom družinom pljačkao svakoga tko je onuda prolazio. U to vrijeme, dok stolovaše papa Bonifacije Osmi-,6 stiže na rimski dvor opat iz Clunvja,7 koji je slovio kao jedan od najbogatijih prelata na svijetu, pa kako mu se ondje želudac pokva-

Deseti dan - Druga novela

rio, liječnici mu savjetovaše da ode u sijenske toplice8 gdje će ja-mačno ozdraviti; stoga s papinim dopuštenjem, ne mareći mnogo za glasine o Ghinu, s mnogo opreme, i prtljaga, i konja, i posluge raskošno krenu na put.Ghino di Tacco doznavši za njegov odlazak postavi mu zasjedu te u nekom tijesnom klancu opkoli opata sa svom njegovom pratnjom i opremom, tako da mu ni jedno služinče ne umače; i pošto to učini, posla jednog od svojih najsposobnijih momaka s jakom zaštitom k opatu, a ovaj ga u njegovo ime uljudno pozva da izvoli odsjesti u kaštelu kod Ghina. Kad opat to ču, srdito odgovori da ne kani ni-šta od toga učiniti, jer nema s Ghinom nikakva posla, nego će pro-slijediti svojim putem i htio bi vidjeti tko će ga u tome spriječiti. Izaslanik mu ponizno govoreći reče: »Gosparu, došli ste u kraj gdje se mi osim sile Božje nikoga ne bojimo i gdje su sva izopćenja i pro-kletstva izopćena, pa vam je zato bolje da u tome izvolite ugoditi Ghinu.«I dok su oni u tim riječima bili, razbojnici već opkoliše cio klanac; stoga opat videći da su on i njegovi opkoljeni jako ogorčen krenu s izaslanikom prema kaštelu, a sva njegova pratnja i oprema za njim; i kada sjaha, po Ginovoj ga volji sama samcata zatvoriše u mra-čnu i neudobnu izbicu u palači, a sve ostalo ljudstvo prema časti i položaju dobro smjestiše po kaštelu, i skloniše konje i opremu na sigurno, ništa ne dirajući.Nakon toga Ghino ode opatu i reče mu: »Gosparu, moli vas Ghi-no, kojemu ste vi gost, da mu izvolite poručiti kamo ste krenuli i zašto.«Kao mudar čovjek, opat se okani uznositosti te mu poruči kamo je pošao i zašto. Čuvši to Ghino ode i naumi da ga bez toplica izliječi pa naredivši da se u izbici neprestano loži velika vatra i drži dobra straža ne vrati mu se do idućega jutra, a onda mu na prebijelu ubrusu donese dvije kriške prepržena kruha i veliku čašu kornilj-skoga bijelog vina9 iz opatove vlastite zalihe, pa ovako reče opatu: »Gosparu, dok je Ghino bio mlad učio je medicinu, te kaže da je naučio kako nema boljega lijeka za želudac od onoga koji će vam on spraviti, a ovo što vam nosim početak je liječenja; stoga uzmite i okrijepite se.«Opata je morila veća glad nego želja za šalom, pa premda je bio srdit ipak pojede kruh i iskapi vino, a onda mu izgovori mnoge

***.

•7*

li

stvarima upita, i mnoge mu savjete Ghina. Čuvši sve to Ghino preko a neke uljudno odgovori tvrdeći da oditi; i rekavši to ode od njega i ne iako pržena kruha i jednako vina; i sve dok ne opazila je opat pojeo i krišom bio donio i ondje ostavio, e li mu želucu bolje; opat mu odgo-n u njegovim rukama, a osim toga, ; najedem, tako me je dobro njegov

)vim slugama da njegovim vlastitim i sobu i dade pripraviti veliku go-: iz kaštela i cijelu opatovu pratnju, nu: »Gosparu, kad se ćutite dobro,

^ čke sobe«; i uzevši ga za ruku odve-vivši ga tamo s njegovom pratnjom

jjima i ispripovjedi im kako je dotletavorio, a oni mu naprotiv svi rekoše da ih je Ghino veličanstve-no počastio; ali kad dođe vrijeme gozbi, opata i sve ostale lijepo dobrim jelima i dobrim vinima podvoriše, a da se Ghino još ne bješe opatu otkrio. Ali pošto opat tako nekoliko dana proboravi, Ghino naredi da svu njegovu opremu donesu u neku dvoranu i da u dvorište ispod nje dovedu sve njegove konje do najkukavnijega kljuseta, pa ode opatu i upita ga kako se osjeća i ćuti li se dovoljno krepko da bi mogao jahati; njemu opat odgovori da se ćuti krepko i da mu je želudac dobro ozdravio, ali da će se osjećati dobro tek kad se izvuče iz Ghinovih ruku.Onda Ghino odvede opata u dvoranu gdje je bila njegova oprema i sva pratnja pa ga privede prozoru s kojega je mogao vidjeti sve svoje konje i reče: »Gosparu opate, valja da znate da je zbog toga što je kao siromašan plemić bio prognan od kuće i imao mnoge i moćne neprijatelje, da obrani goli život i svoju plemićku čast, a ne zato što je opaka srca, odlučio Ghino di Tacco, a to sam ja, postati drumski razbojnik i dušmanin rimskoga dvora. I budući da vas smatram vrlim gosparom, neću prema vama postupiti kao što bih postupio prema drugome, kojemu bih, da mi je ruku dopao kao vi,

Deseti dan - Druga novela

oduzeo od njegove opreme sve što bi mi se svidjelo; nego od vas želim da mi od svoje opreme, s obzirom na moje potrebe, ostavite onoliko koliko sami hoćete. Sve je vaše u cijelosti pred vama, a svoje konje možete s ovoga prozora u dvorištu vidjeti, pa uzmite ili dio ili sve, kako vam drago, i od ovoga časa od volje vam bilo da odete ili da ostanete. «Začudi se opat tako plemenitim riječima jednoga drumskog ra-zbojnika i toliko mu se svidješe da splasnuše u času njegova srdžba i ogorčenje i čak se prometnuše u naklonost, te osjetivši u srcu prijateljstvo prema Ghinu poleti ga zagrliti govoreći: »Kunem se Bogom da bih podnio još goru nepravdu od one koju si mi, kako mi se sve do sada činilo, nanio da steknem prijateljstvo s takvim čovjekom kakav sad sudim da si ti. Prokleta bila sudbina koja te na tako pokudan zanat silil« I poslije toga, naredivši da se od velike njegove opreme uzme samo malo najpotrebnijih stvari a jednako tako i konja, sve drugo ostavi njemu i vrati se u Rim. Bijaše papa dočuo da je opat zarobljen pa premda mu se jako nažao dalo netom ga vidje upita ga kako su mu pomogle toplice; njemu opat kroz smijeh odgovori: »Sveti oče, prije onih toplica našao sam nekog valjanog liječnika koji me je izvrsno izliječio«; i ispripovjedi mu sve kako je bilo, i papa se tomu nasmija; zatim ga opat proslije-divši s govorom u plemenitu porivu duše zamoli za jednu milost. Papa misleći da će što drugo iskati velikodušno obeća učiniti sve što upita; tada opat reče: »Sveti oče, naumio sam od vas zaiskati da udijelite svoju milost Ghinu di Tacco, mom izlječitelju, jer među valjanim i čestitim ljudima koje sam ikada upoznao on je zacijelo jedan od prvih, i zlo koje čini sudim da je više skrivila sudbina ne-goli on; a ako mu je vi izmijenite darovavši mu nešto od čega može prema svom položaju živjeti, ne sumnjam da ćete u kratko vrijeme o njemu steći mišljenje kakvo sami ja stekao.« Čuvši to papa koji je bio plemenita duha i volio valjane ljude reče da će to rado učiniti ako je takav kao što kaže, i neka ga na njegovu riječ pozove. Dođe dakle Ghino pouzdavši se u opatovu poruku na dvor, i ne ostade dugo kod pape, kad on spozna njegovu valjanost, te pomirivši se s njim darova mu velik hospitalski priorat i naredi da ga proglase vitezom toga reda;10 on taj posjed, kao prijatelj i sluga svete Crkve i opata iz Clunvja, zadrža sve do smrti.

novelainove velikodušnosti, pođe da ga namjeri na nj; pošto ga on sam a u šumici kao što mu je izložio i e i postane mu prijateljem.1

^ravo čudo, to jest da je jedan prelattako plemenito postupio; i pošto gospe već prestadoše o tome ra-spravljati, zapovjedi kralj Filostratu da nastavi; on spravno poče: — Plemenite gospe, velika je bila velikodušnost španjolskoga kra-lja, a velikodušnost opata iz Clunvja gotovo nečuvena; ali možda ćete se još više začuditi kad čujete kako je neki čovjek plemenito postupivši prema drugome, koji je bio žedan njegove krvi, štoviše i života, bio spreman oprezno mu ga predati u ruke; i bio bi to učinio da ga je ovaj htio uzeti, kao što vam u svojoj kratkoj noveli kanim pokazati.Živa je istina, ako je vjerovati riječima nekih Genovežana i drugih ljudi koji su bili u tim krajevima,2 da je u Kataju nekoć živio čovjek plemenita roda i neusporedivo bogat, po imenu Natan. I pošto mu postojbina bijaše na putu kojim je morao proći svatko tko je sa Zapada putovao na Istok ili s Istoka na Zapad, i jer bijaše veli-kodušan, i plemenit, i željan da se pročuje po djelima, pozva on mnoge majstore i za kratko vrijeme sagradio jednu od najljepših, i najvećih, i najraskošnijih palača što ih je ikad svijet vidio, i svim što je potrebno da se prime i počaste odlični putnici savršeno je opre-mi. I budući da je imao mnoge i dobre sluge, svakoga je tko god bi onuda prošao ljubazno i srdačno dočekivao i častio, a toliko ustraja u tom svom pohvalnom običaju, da mu se ne samo po Istoku nego gotovo i po svemu Zapadu slava pronijela.

Deseti dan • Treća novela

I kad već zađe u godine, a još se ne zamori od tolike velikodušnosti, zbi se da glas o njemu doprije do ušiju nekom mladiću, po imenu Mitridanu, iz zemlje koja nije bila daleko od njegove; on mu znajući da je po bogatstvu jednak Natanu poče zavidjeti na slavi i vrlini te odluči da ga nadmaši u velikodušnosti i tako njegovu slavu uništi ili potamni. I sagradivši palaču, sličnu Natanovoj poče prekomjer-nije nego ikad itko drugi ljubazno dočekivali svakoga tko je onuda prolazio; i dakako, u kratko je vrijeme postao veoma glasovit. Ali dogodi se jednoga dana, dok se mladić sam samcat nalazio u dvorištu svoje palače, da neka sirotica ude na jedna vrata palače, i zaiska u njega milostinju, i dobi je; i vrativši se na druga vrata opet k njemu, ponovno je dobi, i tako slijedom do dvanaestih vrata; a kada se po trinaesti put vrati, Mitridan reče: »Ženo Božja, doista si napasna u tom svom iskanju« i svejedno joj dade milostinju. Kad starica ču te riječi, reče: »O kako si čudesna Natanova da-režljivosti! Jer kroz trideset i dvoja vrata koliko ih ima njegova palača, kao i ova, uđoh i zaiskah u njega milostinju, i nijednom on ne pokaza da me je prepoznao i uvijek mi je davaše; a ovdje sam ušla sama na trinaestera, i već me prepoznaše i ukoriše«; i rekavši to ode i više se tamo ne vrati.Čuvši staričine riječi Mitridan planu gnjevom, jer je držao da sve ono što čuje o Natanovoj slavi umanjuje njegovu, pa zavapi: »Jao, bijedna li menel Kad ću velikim djelima dostići Natanovu veliko-dušnost, a kamoli je još premašiti kao što želim, kad mu se ni u najsitnijim ne mogu približiti? Doista je uzaludan sav trud ako ga ne uklonim s ovoga svijeta; a pošto starost neće da ga skonča, valja da to bez oklijevanja svojim vlastitim rukama uradim.« I u toj naglosti ustavši ne otkri nikomu svoga nauma, nego s malom pratnjom uzjaha konja i poslije trećega dana stiže do Natanove postojbine; i pošto svojim pratiocima naredi da se drže kao da nisu s njim i da ga ne poznaju te da se sami pobrinu za boravište dok im on drugačije ne javi, stigavši tamo podvečer i ostavši sam, nedaleko od lijepe Natanove palače namjeri se na posve sama Natana, koji bješe u skromnoj odjeći izišao da se prošeće; i ne poznavajući ga upita ga on bi li mu znao reći gdje Natan prebiva. Natan veselo odgovori: »Sinko moj, nitko ti u ovom kraju to bolje od mene ne bi znao pokazati i zato, ako ti je po volji, ja ću te odvesti.«

I

lo

drago, ali da ne bi htio, ako je lozna. Njemu Natan reče: »I to ću

>m, koji ga brzo uvuče u srdačan palače. Tu Natan naredi jednom lićeva konja, i primaknuvši se na na u kući kaže da nitko ne smije iko bješe učinjeno. Ali kad zatim 1a u prekrasnu odaju, gdje nikoga >dredio da mu služe, pa naredivši mi je sam kratio vrijeme, na njemu osjećao poštovanje kao ta tko je; njemu Natan odgovori: duga i služeći ga od svoga djetinj-me nije uzdigao više nego što me mnogo uznose, ja se malo mogu

IU da će moći opreznije i pouzda-fatan ga veoma ljubazno upita tko

) , nudeći mu savjet i pomoć u sve-/ridan otegnu malo s odgovorom,

_ „- ,.w» povjeriti pa nakon duga okolišanjazaiska od njega da mu zada vjeru a zatim savjet i pomoć; i potpuno mu otkri i tko je, i zašto je došao, i što ga je na to nagnalo. Kad Natan ču Mitridanovu priču i tu strašnu nakanu, sav protr-nu u sebi ali mu ne oklijevajući dugo odlučna duha i mirna lica odgovori: »Mitridane moj, tvoj je otac bio plemenit čovjek, a ni ti ne želiš biti njegov izrod, jer si sebi postavio tako uzvišen cilj, to jest da budeš velikodušan prema svima; i moram pohvaliti zavist koju ćutiš prema Natanovim vrlinama, jer kad bi takvih mnogo bilo, ovaj bi prenevoljni svijet brzo dobar postao. Tvoj ću naum bez sumnje držati u tajnosti, ali veliku ti pomoć u njemu ne mogu pružiti, samo ti mogu dati koristan savjet, a to je ovo. Odavde mo-žeš vidjeti jedva pola milje udaljenu šumicu u koju Natan gotovo svako jutro sam samcat zalazi i dugo po njoj šeće: tamo će ti biti

lako da ga nadeš i učiniš s njim što želiš. Ako ga ubiješ, da bi se bez zapreka mogao vratiti svojoj kući, ne kreni onim putem kojim si ovamo došao, nego onim koji vidiš da na lijevo iz šume izlazi,

Deseti dan - Treća

novela

jer je taj, premda je pralo neprohodniji, bliži tvojoj kući i za te sigurniji.«Pošto ga Natan tako naputi i od njega ode, Mitridan oprezno do-javi svojim drugovima koji su jednako tamo

bili gdje im valja da ga sutradan čekaju. I kad svanu idući dan, Natan ne odstupivši od savjeta koji dade Mitridanu i ne izmijenivši ga ni u kojem dijelu sam ode u šumicu da umre.Mitridan, pošto ustade i uze luk i mač, jer drugog oružja nije imao, i uzjaha konja, ode u onu šumicu i izdaleka ugleda Natana kako se sam samcat po njoj šeće; i odlučivši da ga vidi i da čuje kako govori prije negoli ga napadne, potrča k njemu, zgrabi ga za turban koji je imao na glavi i reče: »Starce, spremi se za smrti« Natan mu samo odgovori: »Onda sam je zaslužio.« Kad Mitridan ču njegov glas i pogleda ga u lice, odmah prepozna u njemu čovjeka koji ga je ljubazno primio, i prijateljski se s njim družio, i odano ga svjetovao; zato se istoga časa njegov bijes stiša a gnjev se prometnu u sram te odbaci mač koji je već bio isukao da ga probode, sjaha s konja i plačući baci se Natanu pred noge govoreći:»Sad zorno poimam, predragi oče, vašu plemenitost kad samo pomislim s koliko ste opreza došli da mi žrtvujete svoj život, premda sam upravo vama otkrio da sam na nj, bez ikakva razloga, kivan; ali Bog, koji se više od mene brine za moju dužnost, u pravom mi je času otvorio oči razuma, koje je bijedna zavist bila zaslijepila. I zato, koliko ste vi bili spremniji udovoljiti mojoj želji, toliko više spoznajem da se moram kajati za svoju zabludu; osvetite mi se dakle onako kako smatrate da sam zaslužio za svoj grijeh.« Natan pridiže Mitridana, i nježno ga zagrli, i poljubi, i reče mu: »Sinko moj, tvojoj nakani, nazvao je ti opakom ili drugačijom, nije potrebno ni moliti ni davati oproštenja, jer je nisi slijedio zbog mržnje nego da bi te smatrali boljim. Živi dakle bez straha od mene i vjeruj mi da nema čovjeka na svijetu koji te voli kao ja, poštujući plemenitost tvoje duše, koja ne teži kao škrci da zgrće novac nego da potroši ono što je zgrnuto. I ne srami se što si me htio ubiti da postaneš slavan, i nemoj misliti da se tomu čudim. Moćni carevi i najveći kraljevi gotovo i nisu drugačije nego ubijanjem, i to ne jednog čovjeka kao što si ti htio učiniti nego bezbroja, i paljenjem zemalja, i rušenjem gradova svoja kraljevstva proširivali pa prema

si htio samo mene pogubiti da slavni-cnimno ni čudno nego jako obično.« oju opaku namjeru nego hvaleći če-n našao u razgovoru reče da se jako to odlučiti i u tome mu dati naputak »Mitridane, ne žefoti da se čudiš ni jer otkad sam ovladao sobom i-odlu-lio činiti, nitko nikad nije prestupio n ispunio koliko sam mogao ono što ti željan moga života, i kada sam čuo

) i da ti ga darujem, kako ti ne bi bioi otišao; i da ti se prošnja ispuni, dao erovao da će ti dobar biti da dobiješ i zato ti opet velim i molim te, ako ovolji: ja ne znam kako bih ga bolje e godina već njime služim i rabim ga ia; i znam, osvrnuvši se na tijek naravi, KOJCIIIU MI puLivigmiiii drugi ljudi i sve stvari, da mi još malo njega preostaje, pa stoga sudim da je mnogo bolje da ga poklonim, kao što sam sveđ poklanjao i trošio svoje blago, negoli da ga dotle čuvam dok mi ga narav protiv moje volje ne otme. Malen je dar darovati stotinu godina: koliko li je dakle manje darovati ih šest ili osam, što mi još preostadoše? Uzmi ga dakle, ako ti se mili, ja te to molim; jer cijeloga svog života nikoga još nisam našao tko bi ga poželio, niti znam kad više koga mogu naći, ako ga ne uzmeš ti koji ga išteš. Pa ako se ipak tko nađe, priznajem da će moj život to manje vrijediti što ga dulje sačuvam; i zato, prije negoli izgubi svu vrijednost, uzmi ga, molim te.«Mitridan jako posramljen reče: »Ne dao Bog da takvu dragocjenost kao što je vaš život i poželim, kao što maloprije htjedoh, a kamoli da ga oduzmem i od vas ga odijelim; jer ne samo što mu ne bih želio skratiti godine nego bih mu rado i svojih dodao.« Njemu Natan spravno reče: »Pa ako mogneš, hoćeš li mu ih dodati? Tako ćeš me nagnati da tebi učinim ono što nikad nikomu drugom nisam učinio, to jest da uzmem nešto od tebe, ja koji nikad ni od koga ništa nisam uzeo.« »Hoću«, reče odmah Mitridan. »Onda«, reče. Natan, »učinit ćeš kako ti kažem. Ostat ćeš, ovako

Deseti dan - Treća novela

mlad kao što jesi, u mojoj kući i uzet ćeš ime Natan, a ja ću otići u tvoju i zauvijek se zvati Mitridan.«Tada Mitridan odgovori: »Kad bih ja znao postupati kao što vi zna-te i kao što ste znali, primio bih bez duga razmišljanja to što mi nudite; ali zato što sam veoma uvjeren da bi moja djela umanji la Natanovu slavu, a ne želim pokvariti drugome ono što sam ne znam tvoriti, neću to primiti.«Uz takve i mnoge drugačije ugodne razgovore vratiše se Natan i Mitridan po Natanovoj želji u palaču, gdje je nekoliko dana Na-taniskazivao najveće časti Mitridanu i svim ga svojim umom i znanjem podržavao u njegovoj uzvišenoj i velikoj odluci. A kada se Mitridan sa svojom pratnjom htjede vratiti kući, pošto mu Natan vrsno po-kaza da ga u velikodušnosti nikada ne bi mogao premašiti, oprosti se s njim.

I

novela došavši iz Modene izvadi iz

<ju su pokopali kao mrtvu; kad se a gospar Gentile nju i dijete vrati cianimicu, njezinu mužu.l

o može biti velikodušan i kad se radi o da je doista u plemenitosti Natan pre- iuaija i opata iz Clunvja.2 Ali pošto se o tome mnogo svakojakih riječi reklo, kralj pogleda Laurettu i upozori je kako želi da ona kazuje; stoga Lauretta spravno poče: — Mlade gospe, veličanstvene i lijepe su vam zgode ispričane, i toliko su sve ispunjene uzvišenošću ispripovijedanih plemenitosti, te mi se čini da nama koji još moramo kazivati ništa više nije preostalo što bismo poželjeli reći, ako opet ne posegnemo za ljubavnim zgodama koje vazda pružaju obilje gradiva za raspravljanje. I zato, kako zbog ovoga tako i zbog toga što je to u skladu s našim mladim ljetima, rado ću vam kazivati o plemenitosti nekog ljubavnika, koja vam se možda neće činiti, kada se sve dobro razmotri, manjom od plemenitosti onih o kojima smo raspravljali, ako je istina da ljudi poklanjaju blaga, zaboravljaju neprijateljstva i izlažu živote, štoviše čast i dobar glas, tisućama opasnosti da bi se ljubljenoga bića domogli.Živio dakle u Bologni,3 u predivnom lombardskom4 gradu, vitez jako poštovan zbog svojih vrlina i plemenita roda, i zvao se gospar Gentile Carisendi,5 koji se mlad u plemenitu gospu po imenu Ca-talinu,6 ženu Niccoluccija Caccianimica7 zaljubi, a pošto mu gospa nije uzvraćala ljubav, on gotovo očajavajući otputova u Modenu, kamo ga pozvaše kao poglavara.8

Deseti dan - Četvrta novela

U to vrijeme, kad Niccoluccio ne bijaše u Bologni a gospa, jer bi-jaše trudna, ode na neki svoj posjed otprilike tri milje udaljen od grada, dogodi se da je iznenada neka silovita boljka tako i takvom snagom obrva da u njoj ugasi svaki znak života, te i nekoliko lije-čnika ustanovi da je mrtva; i zato što njezine najbliže rodice rekoše da su od nje same čule kako nije toliko dugo bila noseća da bi plod mogao biti razvijen, ne brinući ni o čemu više pokopaše je u gro-bnicu neke obližnje crkve i dostojno je oplakaše. To odmah gosparu Gentileu dojavi neki njegov prijatelj, a on se stoga jako ožalosti, iako mu se nikada nije smilovala, pa naposljetku ovako reče u sebi: »Gle, gospo Catalino, umrla si; dok si živjela, nikad na me nisi ni pogleda svrnula i zato sada, kad se ne možeš braniti, zacijelo treba da ti tako mrtvoj bar jedan poljubac ukradem.«I rekavši to, a noć već bješe pala, pošto naloži da njegov odlazak bude tajan, s jednim slugom uzjaha konja te bez.zaustavljanja odje-zdi onamo gdje je gospa bila pokopana pa otvorivši grobnicu pažljivo u nju uđe, i legavši uz gospu prisloni svoje lice uz njezino i više je puta prolivši mnoge suze poljubi. Ali kao što znamo da ljudske želje, a osobito ljubavničke, ne poznaju granica nego vazda sve više žude, tako i on, kad već odluči da tu više ne ostaje, reče: »Ah, zašto joj ne bih, kad sam već ovdje, i grudi malo dotaknuo? Nikad je više neću dotaknuti niti je ikada dotakoh.«Svladan dakle tom žudnjom, položi ruku na njezine grudi pa dok ih je tamo neko vrijeme držao, učini mu se da osjeća kako joj srce slabo kuca. I pošto otjera od sebe svaki strah, stade pažljivije ispi-tivati i spozna da ona jamačno nije mrtva, iako u njoj slabašan život jedva tinja; stoga je uz pomoć sluge što je nježnije mogao izvuče iz grobnice, podiže je preda se na konja i potajno je odvede u svoj dom u Bologni.S njim je živjela njegova majka, vrla i mudra žena, i kad joj je sin sve potanko razložio, ganuta samilošću ona mirno velikom toplinom i kupkama vrati gospi zamrli život; a čim se gospa osvijesti, duboko uzdahnu i reče: »Jao, gdje sam ja to?« Valjana joj gospa odgovori: »Umiri se, na dobru si mjestu.« A kad ona dođe k sebi i pogleda naokolo, ne znajući dobro gdje je i videći pred sobom gospara Gentilea, začuđena zamoli njegovu mater da joj kaže kako je tamo stigla; gospar Gentile joj sve po

Deseti dan - Četvrta novela

:—:----:-j: c— *-<osna) ona mu se nakon nekog vremenazahvali, a onda ga zamoli da zbog ljubavi zbog svoga viteštva u svojoj kući ničim i čast njezina muža i da je pusti neka se ■ dan.

'ori: »Gospo, kolika goji je minulih ljeta ja sam nakan sada i dovijeka (kad, mi je /J li vas je iz smrti u život vratio, zbog lju-na vama gajio) postupati s vama i ovdje i n sestrom. Ali ovo dobročinstvo što sam zuje neku nagradu, pa vas molim da mi i od vas iskati.«

rori da pristaje samo ako uzmogne i ako Dar Gentile reče: »Gospo, sva vaša svojta iju da ste mrtvi, i zato vas nitko više u da mi udijelite milost i po svojoj volji u moje matere, dok se ja iz Modene ne o. A razlog zbog kojega to od vas ištem d najuglednijim građanima ovoga grada o velik i dragocjen dar.« duguje zahvalnost i da je njegova molba jela svojim životom obradovati svoj rod,

----------------------o--i-ar Gentile ište i to mu na njegovu tvrduvjeru obeća. I tek što izusti riječi svog odgovora, kadli osjeti da je došao čas porodu, pa uz nježnu pomoć matere gospara Gentilea ubrzo rodi lijepo muško dijete i taj događaj mnogostruko poveća radost gosparu Gentileu i njoj. Gospar Gentile naredi da joj se pribavi sve potrebno i da je dvore kao da je njegova vlastita žena pa se potajno u Modenu vrati.Pošto tamo završi vrijeme službovanja i morade se vratiti u Bolo-gnu, naredi da se na dan njegova ulaska u Bolognu priredi velika i lijepa gozba u njegovoj kući i da se pozovu mnogi plemići iz Bo-logne, među njima i Niccoluccio Caccianimico; pa kad se vrati i sjaha s konja i s njima se nađe, pošto prvo vidje da je gospa ljepša i zdravija nego što je ikad bila i da joj je sinčić dobro, s neusporedi-vim veseljem povede svoje uzvanike za stol i naredi da ih obiljem jela veličanstveno podvore. I kad se gozba već primače kraju, pošto gospi već prije reče što

kani učiniti i s njom se dogovori kako se ona treba držati, ovako prozbori: »Gospođo, spominjem se da sam slušao kako u Perziji postoji, po mom mišljenju, veoma lijep običaj po kojemu, kad ne-tko hoće osobito počastiti svoga prijatelja, pozove ga k sebi kući i tu mu pokaže ono što mu je najmilije, bila to žena, ili prijateljica, ili kći, što mu drago, veleći da bi, kao što mu to pokazuje, još više volio da mu svoje srce pokaže kad bi mogao; ja kanim prenijeti taj običaj u Bolognu. Vi ste svojom ljubaznošću počastili moju gozbu, a ja vas želim počastiti na perzijski način, pokazavši vam ono što mi je najmilije na svijetu i što će mi ikada biti. Ali prije negoli to uradim htio bih da mi razjasnite neku moju sumnju koju ću vam izložiti. Neki čovjek ima u kući dobra i veoma vjerna slugu koji teško oboli; gospodar, ne čekajući skončanje bolesnoga sluge, dade ga iznijeti nasred puta i ne brine se više za njega; prođe neki stra-nac i smilivši se na bolesnika odvede ga sa sobom kući i s najvećim mu marom i troškom vrati prijašnje zdravlje. Htio bih sada znati, kad ga ovaj zadrži u svojoj službi, smije li se njegov gospodar po pravici žaliti i potužiti na tog čovjeka, ako mu ga on ne htjedne vratiti kad ga natrag zaište.«Pošto se plemići posavjetovaše i svi u jednakom sudu složiše, odre-diše da Niccoluccio Caccianimico, jer je znao lijepo i kićeno govo-riti, dade odgovor. On ponajprije pohvali perzijske običaje, a zatim reče kako se on i svi u tome slažu da prvi gospodar nema više ni-kakva prava na svoga slugu, jer u tom slučaju nije ga samo napustio nego ga je i odbacio, i da je zbog dobročinstva pravo da postane sluga drugoga, jer on time što ga zadržava nikakvu neugodnost, ni-kakvo nasilje i nikakvu nepravdu ne nanosi prvomu. Svi ostali koji bijahu za stolovima, a bilo je među njima doista vrlih muževa, svi zajedno rekoše da se slažu s onim što je Niccoluccio odgovorio. Vitez, zadovoljan odgovorom i time što ga je baš Niccoluccio dao, potvrdi da i on tako misli, a zatim reče: »Došlo je vrijeme da vam iskažem čast kao što sam obećao«; i pozvavši dvojicu slugu posla ih po gospu, koja se po njegovoj želji raskošno obukla i uresila, moleći je po njima da izvoli doći i svojom nazočnošću razveseliti okupljene plemiće.Gospa uze u naručaj svoga prekrasnog sinčića te praćena dvojicom slugu uđe u dvoranu i na viteževu molbu sjede kraj nekog vrlog plemića a on reče: »Gospodo, to je ono što mi je draže nego išta

Deseti dan - Četvrta novela

tane: pogledajte da vidite imam li

i je pohvališe, i potvrdiše vitezu da počeše gledati; i mnogi bi se među "avo ona koja je i bila, da nisu znali jmatrao Niccoluccio, -p* goreći od >e vitez malo udaljio, upita je je li ču da je njezin muž pita, jedva se i«ne prekrši dogovora, ne prozbori, iinjezin, a netko je li žena gospara od a ona je samo šutjela.

, reče jedan od njegovih uzvanika:J, )spa, ali nam se čini da je nijema:

e, »to što do sada nije progovorila

naj, »tko je ona.«\ samo ako mi obećate da se nitko

_ _ _ .d ja rekao, sve dok ne završim svojupriču.«Kad mu svi to obećaše, pošto se već raspremiše stolovi, gospar Gentile sjede do gospe i reče: »Gospodo, ova je gospa onaj odani i vjerni sluga o kojemu sam vas malo prije pitao; njezin rod je malo za nju mario i kao nevrijednu i više nepotrebnu na put je bacio a ja sam je našao i svojom brigom i trudom istrgnuo je iz ruku smrti; a Bog mi je pogledavši na moju čistu ljubav od strašnog lesa učini ovakvom ljepoticom. Ali da biste jasnije mogli razumjeti kako mi se to dogodilo, ukratko ću vam rastumačiti.« I počevši od toga kako se u nju zaljubio potanko im ispripovjedi sve što se do tada zbilo, na veliko čuđenje slušatelja, a zatim dodade: »Zbog svega toga, ako niste dosad promijenili svoj prijašnji sud, a posebno Nic-coluccio, ova je gospa zasluženo moja, i nitko nema prava da je od mene ište.«Nitko na to ne odgovori, dapače svi su čekali što će on dalje reći. Niccoluccio i mnogi prisutni i gospa plakahu od ganuća; ali gospar Gentile ustade i uze u naručaj djetešce a gospu za ruku te pristupi Niccolucciju i reče: »Ustani, kume; ne vraćam ti ženu, koju je tvoj i njezin rod odbacio, nego ti darujem ovu gospu kao svoju kumu

?■

s ovim djetićem kojega je zacijelo s tobom začela i kojega sam ja na krštenju držao i dao mu ime Gentile. I molim te da ti ne bude manje draga zato što je gotovo tri mjeseca u mojoj kući boravila; jer zaklinjem ti se onim Bogom koji me je možda nekoć naveo da se u nju zaljubim kako bi je moja ljubav kao što se doista i zbilo spasila od smrti, da nikada ona ni u oca, ni u matere, ni u tebe nije časnije živjela nego u mojoj kući s mojom materom.« I rekavši to okrenu se gospi pa reče: »Gospo, odsad vas razrješujem svakoga vašeg obećanja i slobodnu vas ostavljam Niccolucciju«; i predavši gospu i djetešce u naručaj Niccolucciju vrati se da sjedne. Niccoluccio željno primi svoju ženu i sinčića, toliko sretniji koliko im se manje nadao, i kako je najbolje znao i umio zahvali se vitezu; a svi ostali, plačući od ganuća, mnogo ga zbog toga pohvališe, a po-hvali ga i svatko tko doču o toj zgodi. Gospu s najbajnijim slavljem dočekaše u njezinu domu i kao da je uskrsnula dugo su je u Bologni s divljenjem promatrali; a gospar Gentile zauvijek življaše u prija-teljstvu s Niccolucciom i s njegovom i gospinom svojtom. Što ćete sada reći, blage gospe? Hoćete li suditi da se to što je neki kralj darovao žezlo i krunu, ili što je neki prelat bez svoga troška pomirio razbojnika s papom, ili što je neki starac pružio svoje grlo neprijateljevu nožu9 može usporediti s djelom gospara Gentilea? Mlad i pun žara, i misleći da ima pravo na ono što je tuđi nemar odbacio a on na svoju sreću podigao, on nije samo časno ublažio svoj plamen nego kad je zadobio ono što je nekada svom dušom želio i nastojao ukrasti, to je darežljivo vratio. Doista, ni jedno od spomenutih djela ne čini mi se nalik ovome. —

pri Ka G(vjezasara lov;sekalzbitodcolmeNiiNi.GeNiii n

•«#■

:ta novelai gospara Ansalda u siječnju vrt lijep

, 'saldo se pogodi s nekim čarobnjakom■ pusti da ugodi gosparu Ansaldu, koji

velikodušnost razriješi obećanja, a i od njega razriješi gospara Ansalda1

*;ć je najvišim hvalama do neba uzdizao alj

naredi Emiliji da nastavi, a ona rado-___, &v„.v,,v, MO ua je željna kazivati, ovako poče:— Nježne gospe, nitko ne bi mogao s pravom reći da gospar Gen-tile nije velikodušno postupio, ali kad bi netko ustvrdio da nije moguće velikodušnije postupiti, možda ne bi bilo teško dokazati da jest; o tome vam kanim u svojoj kratkoj noveli kazivati. U

Furlaniji,2 hladnoj ali pitomoj zemlji zbog lijepih gora, i mnogih rijeka, i bistrih izvora, ima grad koji se zove Udine,3 u kojemu je nekoć živjela lijepa plemkinja po imenu gospa Dianora, žena vrlo bogata čovjeka koji se zvao Gilberto i bio je ljubazan i vedre ćudi. I zasluži ta gospa po svojoj valjanosti da je nadasve ljubi plemić i velikaš po imenu Ansaldo Gradense,4 visok dostojanstvenik nadaleko poznat i po vještini u oružju i po ljubaznosti. Ljubeći je žarko i čineći sve što mu je bilo u moći da ona njega uzljubi, često joj je zbog toga slao poruke, ali uzalud mu bješe trud. I pošto gospi dotuži viteževo opsjedanje, a videći da je on ne prestaje ljubiti niti odustaje od salijetanja, premda ona odbija sve što on od nje zaišće, pomisli da će ga neobičnim i po svom sudu nemogućim zahtjevom skinuti s vrata.I nekoj ženi koja je k njoj često u njegovo ime dolazila stoga ovako reče: »Dobra ženo, ti si mnogo puta trvrdila da me gospar Ansaldo

Deseti dan - Peta novela

nadasve ljubi i u njegovo si mi ime nudila divne darove; neka on svoje darove zadrži, jer me njima nikad ne bi sklonio da ga ljubim i da mu ugodite. Ali kad bih bila tvrdo uvjerena da me toliko

ljubi koliko ti kažeš, bez dvojbe bih i ja njega uzljubila i učinila ono što želi; pa sam stoga, ako mi o tom dade čvrst dokaz onim što ću zaiskati, pripravna njegove zapovijedi slušati.« Ona žena reče: »Što je to, gospo, što želite da on učini?« Gospa odgovori: »To što želim je ovo: hoću u idućem siječnju u blizini ovoga grada vrt pun zelene trave, i cvijeća, i lisnata drveća, baš kakav bi bio da je svibanj; a ako ga ne stvori, neka mi više ne šalje ni tebe ni bilo koga drugoga, jer ako me i dalje bude napastovao, požalit ću se mužu i svojoj svojti na ono što sam im dosad posve tajila, i tako pokušati skinuti ga s vrata.«

Pošto vitez dozna gospinu želju i obećanje, premda mu se činilo teško i gotovo nemoguće to učiniti i premda je znao da to gospa

iziskuje samo zato da ga liši svake nade, ipak odluči pokušati sve što se mogne učiniti pa na sve strane svijeta posla glasnike da traže

tko I bi mu dao pomoć ili savjet; i tako se namjeri na nekog čovjeka koji | obeća da će to čarobnjačkim umijećem uraditi ako

mu dobro plati. I pošto se gospar Ansaldo s njim pogodi za veliku svotu novca te I stade radosno čekati određeni rok, kad

rok dođe, premda vladahu I velike studeni i sve bijaše puno snijega i leda, taj vješti čovjek na nekoj krasnoj livadi blizu grada učini takvu čaroliju, noću uoči prvoga siječnja, te se ujutro pojavi,

kako su posvjedočili oni koji su ga vidjeli, jedan od najljepših vrtova što se ikada na svijetu vidio, pun trave, i drveća, i voća

svake vrste. Kad ga ushićeni gospar Ansaldo vidje, naredi da mu naberu najljepšeg voća i najljepšega cvijeća što tamo bješe, te ga

tajno posla na dar gospi i pozva je da dođe i vidi vrt što ga je zaiskala, kako bi se po njemu osvjedočila da je on ljubi i sjetila

obećanja koje mu je dala i zakletvom zapečatila, i da se kao čestita žena pobrine da ga ispuni.

Pošto gospa vidje cvijeće i voće i već mnoge ču kako govore o divnome vrtu, pokaja se zbog svog obećanja, ali uza sve kajanje, željna da vidi neobične stvari, s mnogim drugim gospama ode iz grada da vidi vrt, i čudom mu se začudivši mnogo ga pohvali pa se žalosnija nego ikad u životu vrati kući razmišljajući o onome na što se za nj obvezala. I njezina žalost bješe tolika da je nije mogla dobro u sebi skriti, pa kad se izvana javila, muž joj je to morao opa-

Tok tome. Gospa je od srama dugo >risili, otkri mu sve po redu. :rašno rasrdi, a tada, uzevši u obzir >olje i stiša gnjev pa reče: »Dianoro,0 ne dolikuje slušati takve porukes kim pogađati za svojti'Cast. Riječinoćnije su nego što mnogi sude, a: moguće.5 Zlo si dakle prvo uradilapogađala; ali zato što poznajem či-im veze onog obećanja dopustit ćučinio, a na to me još navodi i straha gospar Ansaldo natjerao da nam; s njim. Ja želim da pođeš k njemu

/ 5 mogla, sačuvavši svoj obraz, da te: nikako drugačije ne bude moglo,

1ali nemoj dušom.«tka i ne htjede od njega prihvatitipremda se gospa žestoko protivila,

;d svanu sljedeći dan, ne kiteći sei sebe i jednom sobaricom iza sebe

pođe gospa u zoru kući gospara Ansalda.A on kad ču da mu je gospa došla začudi se jako te ustavši i pozvavši čarobnjaka reče mu: »Želim da vidiš kakvo mi je dobro tvoje umi-jeće pribavilo«; i pošto joj izadoše u susret, bez ikakve neumjerene žudnje, s poštovanjem je čestito primi, te svi uđoše u lijepu odaju s velikom vatrom; i ponudivši joj da sjedne reče: »Gospo, ako duga ljubav koju sam prema vama ćutio zaslužuje ikakvu nagradu, molim vas da budete ljubazni i da mi otkrijete pravi razlog koji vas je nagnao da u ovo doba i s takvom pratnjom ovamo dođete.« Gospa se zasrami i gotovo sa suzama u očima odgovori: »Gosparu, ne vodi me k vama ni ljubav koju za vas ćutim ni obećanje nego zapovijed moga muža, koji me ovamo poslao poštujući više vaš trud da udovoljite svojoj neobuzdanoj ljubavi negoli svoju i moju čast; po njegovoj zapovijedi pripravna sam udovoljiti svakoj vašoj želji.«Ako se gospar Ansaldo isprva čudio, kad ču gospu začudi se još više pa ganut Gilbertovom velikodušnošću poče svoj žar preobraćati u samilost i reče: »Gospo, ne dao Bog, kad je tako kao što velite, da

Deseti dan - Peta novela

okaljam čast onoga koji se smilovao mojoj ljubavi; i stoga, vi ćete u mojoj kući boraviti koliko budete htjeli, kao da ste mi sestra, a kad vam bude po volji, slobodno možete otići, pod uvjetom da svom mužu za toliku udvornost kolika je njegova bila izrazite zahvalnost koju mislite da mu dolikuje smatrajući vazda mene svojim bratom i slugom.«Čuvši te riječi, veselija nego ikada gospa reče: »Nikad me ništa nije moglo ni navesti da povjerujem, s obzirom na vaše ponašanje, da će me što drugo zadesiti po mom dolasku ovamo nego to što vidim da činite; stoga ću vam dovijeka biti zahvalna.« I pošto se oprosti s poštovanjem ispraćena vrati se Gilbertu te mu ispripovjedi što se zbilo, a to njega i gospara Ansalda čvrstim i odanim prijateljstvom sveza.Čarobnjak, kojemu gospar Ansaldo htjede dati obećanu nagradu, videći Gilbertovu plemenitost prema Ansaldu i plemenitost go-spara Ansalda prema gospi reče: »Pošto sam vidio .kako je Gilberto velikodušan svojom čašću, a vi svojom ljubavlju, ne dao Bog da i ja ne budem tako velikodušan svojom nagradom i zato znajući da je pravo da u vas ostane želim da vaša i bude.« Vitez se zasrami te je nastojao da čarobnjak primi ili sve ili barem dio; ali pošto se uzalud trudio, kad čarobnjak nakon trećega dana6 ukloni svoj vrt i htjede otputovati, otprati ga on u miru Božjem; i ugasivši u srcu požudnu ljubav, ostade s plamenom poštena osjećaja prema gospi.Sto ćemo sada reći, ljubazne gospe? Hoćemo li dati prednost go-tovo mrtvoj gospi i već ohladnjeloj ljubavi zbog izgubljene nade,7

pred ovom plemenitošću gospara Ansalda, koji je ljubio žarče nego ikad i gotovo većom nadom gorio i u svojim rukama držao plijen koji je toliko žudio? Ludo bi mi bilo vjerovati da se ona plemeni-tost može usporediti s ovom.

Deseti dan - Šesta novela

i novelariji zaljubivši se u mladu djevojku

i te nju i njezinu sestru čestito uda.

ičati svakojake razgovore što su ih »io plemenitiji, Gilberto, ili gospar o gospi Dianori?1 Predugo bi potra-ne dopusti raspravljanje, pogledavši lanjem prekine njihov razgovor; ona

ucz, ui\j.ijcvđiijci puv_c

— Presvijetle gospe, uvijek sam mislila da bi se u družbama, kao što je naša, moralo tako naširoko pripovijedati, da ne bi pretjerana istančanost smisla onoga što je ispričano dala ostalima povoda za raspravljanje; to mnogo više dolikuje učenima u školama negoli nama koje smo jedva za preslicu i vreteno sposobne. Pa videći da se već zbog onoga što je kazivano upuštate u prepirke okanit ću se novele koju možda bijah namislila i pričat ću vam drugu, i to ne o nekom čovjeku niska roda nego o jednom junačkom kralju koji se viteški ponio ne okrnjivši nimalo svoje časti. Svaka je od vas mnogo puta čula spominjati kralja Karla Starijeg ili Prvog,2 čijem se veličanstvenom pothvatu a zatim slavnoj pobjedi nad kraljem Manfredijem3 ima zahvaliti što su iz Firence protjerani gibelini i što su se u nju vratili gvelfi.4 Zbog toga se vitez po imenu gospar Neri degli Uberti5 otišavši iz Firence sa svima svojima i s mnogo novca nije htio drugdje nego pod okrilje kralja Karla skloniti. I da bi živio na samotnu mjestu i tamo u miru okončao život ode u grad Castellammare di Stabia,6 i ondje, otprilike na strelomet od drugih gradskih naselja, kupi imanje sred maslina, i lijesaka, i kestena, kojima onaj kraj obiluje, pa na njemu sagradi

krasan i udoban dvorac i uza nj uredi divan perivoj kojemu u sre-dini, jer je žive vode bilo u izobilju, po našem običaju7 načini lijep i bistar ribnjak i lako ga napuni mnogim ribama. I dok se on ničim drugim nije bavio nego svakoga dana sve više uljepšavao svoj vrt, dogodi se da kralj Karlo, za ljetnih vrućina, u Castellammare malko otpočinuti dođe, pa slušajući o krasoti vrta gospara Nerija poželje vidjeti ga. A kad doču čiji je, naumi prema vitezu biti što ljubazniji, zato što je bio na strani njegovih protivnika, i poruči mu da sa svoja četiri pratitelja iduće večeri želi s njim u njegovu vrtu potajno večerati. To bješe gosparu Neriju jako drago pa pošto priredi veličanstvenu večeru i svojoj posluzi odredi što im sve valja raditi, što je veselije znao i umio primi u svom krasnom vrtu kralja. Kad kralj razgleda i pohvali cio vrt i kuću gospara Nerija, pošto stolovi bijahu prostrti pokraj ribnjaka, opravši ruke sjede za jedan od njih, pa grofu Guidu di Monforte,8 jednom od svojih pratitelja, naredi da mu sjedne s jedne strane, gosparu Neriju s druge, ostaloj pak trojici koji su s njim došli zapovjedi da sjednu po onom redu kako je odredio gospar Neri. Donesoše se izvrsna jela, vina bijahu odlična i skupocjena, i posluga u divnom redu, bez ikakve buke i pometnje, te kralj sve mnogo pohvali. I dok je u veselju jeo i uživao u tišini toga mjesta, uđoše u vrt dvije mladice u dobi od nekih petnaest godina,9 s kosama poput zlatnih niti, kovrčavim i raspletenim ispod lakog vjenčića od zimzelena, a u licu nalik na anđele, toliko im je bilo i nježno i lijepo, a bijahu odjevene u tanahno laneno ruho i bijelo kao snijeg na tijelu, koje od pojasa naviše bješe veoma usko, a naniže zvonoliko i dugo sve do peta. A ona koja prva ude nosila je na ramenima dvije ribarske mreže, koje je pridržavala lijevom rukom, dok je u desnoj imala dug štap; a druga što je za njom išla imala je na lijevom ramenu tavu i pod tom istom mišicom snopić drva i u ruci tronožac, a u drugoj ruci žaricu ulja i upaljenu luč; kad ih kralj ugleda, začudi se i napeto stade čekati što to znači.

Mladice ponizno i stidljivo pristupiše i pokloniše se kralju, a zatim, otišavši tamo gdje se ulazilo u ribnjak, ona koja je imala tavu spusti na tlo nju i zatim ostale stvari pa uze u ruke štap što ga je druga nosila, te obje uđoše u ribnjak, gdje im je voda sezala do grudi. Jedan od slugu gospara Nerija spremno naloži vatru, postavi tavu na tronožac, nali u nju ulja i stade čekati da mu djevojke dobace

»traživala mjesta gdje je znala da se"eže, na veliku zabavu kralju koji je

c e mnogo ribe; i pošto ih dobacišeletao na tavu, kako su bile pouče-ibe i bacati ih na stol pred kralja,coprcale po stolu, -aJcralj se tomu:> ih je djevojkama natrag bacap, i: sluga nije ispržio ono što mu jeđujelo nego kao osobito draga ili•rija izneseno pred kralja.

ddješe da je riba pržena, poštoJ, pripi uz kožu da gotovo ništa

la, izađoše iz ribnjaka; i pono-idljivo prođoše ispred kralja i

za stolom dugo su promatrali(valio da su lijepe i lijepa tijela,

ne; ali više nego ikomu svidješe,_ ..ajvu pomnjivo promatrao svaki dio njihova tijela

kad su izlazile iz vode te ne bi bio osjetio ni da ga je tada tko ubo.I što je više na njih mislio a da i nije znao tko su ni što su to je jače

osjećao kako mu se u srcu budi žarka želja da im se svidi i po tomuje jasno spoznavao da će se zaljubiti ako ne bude na oprezu; a nijeni sam znao koja mu se od njih dviju više sviđa, toliko su u svemubile jedna drugoj slične.I dok su mu se tako misli prepletale, obrati se gosparu Neriju i upita ga tko su te dvije gospojice; gospar Neri mu odgovori: »Go-spodaru, to su moje kćeri blizanke, jednoj je ime lijepa Ginevra, a drugoj plavokosa Isotta.«10 Kralj mu ih mnogo pohvali svjetujući ga da ih uda; gospar Neri se ispriča kralju da to u takvim prilikama . ne može učiniti.Međutim, kad preostade još samo voće da se donese za večeru, dođoše te dvije mladice u prekrasnim svilenim haljinama s gole-mim srebrnim pliticama u ruci punima raznovrsna voća što ga to godišnje doba donosi, i sve postaviše pred kralja na stol. Kad to učiniše, povukoše se malo natrag i zapjevaše pjesmu11 koja počinje '• ovako:

Deseti dan - Šesta novela

Ljubavi, kamo stigoh,ne bi se lako moglo povjediti, s toliko slasti i tako milo te se kra-lju, koji ih je s uživanjem opet gledao i slušao, činilo da su svi anđeoski zborovi s neba tamo sišli da pjevaju; i kada to otpjevaše, kleknuvši ponizno zamoliše kralja da ih otpusti, a on ih, iako ga je žalostio njihov odlazak, naoko ipak radosno otpusti. Pošto dakle večera završi, kralj se i njegova pratnja uzjahavši konje i oprostivši se s gosparom Nerijem u razgovoru o svemu i svačemu vratiše u kraljevsku palaču.Tu kralj, premda je skrivao svoje osjećaje i bio zauzet mnogim va-žnim poslovima, ne mogaše zaboraviti krasotu i ljupkost lijepe Gi-nevre, zbog koje je ljubio i njezinu sličnu sestru, te se tako zaplete u ljubavne mreže da gotovo ni na što drugo nije mogao misliti, pa izmišljajući razne razloge prisno se sprijatelji s gosparom Nerijem i stade vrlo česta dolaziti u njegov lijepi perivoj da vidi Ginevru. I ne mogavši dalje trpjeti i ne znajući drugoga puta ni načina, pade mu na um da ne samo jednu nego obje mladice otme ocu, te svoju ljubav i svoj naum otkri grofu Guidu.A on, jer je bio valjan čovjek, njemu reče: »Gospodaru, ja se jako čudim tomu što mi govorite, a toliko jače nego što bi se itko drugi čudio koliko mislim da bolje nego itko drugi poznajem vaše navike od vašega djetinjstva do današnjega dana. I pošto mi se nikad u vašoj mladosti, kad bi Amor lakše morao svojim streljivom pro-badati, ne učini da u vama vidjeh takve strasti,12 slušajući vas sada kad ste već na pragu starosti tako mi je novo i neobično što ste zaljubljeni da mi se to pravim čudom čini. I kad bi se meni priliči-lo da vas prekorim dobro znam što bih vam o tom rekao, imajući pred očima da ste još pod oružjem u tek nedavno osvojenom kra-ljevstvu, sred nepoznata naroda puna nevjere i izdaje, i posvema zauzeti golemim brigama i državnim poslovima pa još niste pravo ni počinuli: i usred toliko toga da nađete mjesta varljivoj ljuba-vi! To ne dolikuje velikodušnu kralju nego kukavnu mladiću. A k tome, što je još gore, velite da ste odlučili oteti obje kćeri onom jadnom vitezu koji vas je u svojoj kući iznad svojih mogućnosti počastio i, da vam još veću čast iskaže, pokazao vam ih gotovo nage potvrđujući time kolika je njegova vjera u vas i kako se čvrsto uzda da ste vi kralj a ne grabežljivi vuk. Zar ste tako brzo smetnuli s uma da su vam Manfredijeva nasilja nad ženama otvorila put u

Deseti dan - Sedma novela

očinjena veća izdaja koja bi zaslužila onome tko vas časti oduzimate svu udi o vama rekli da to učinite? Mo-e dovoljno bilo reći: >Učinio sam to pravednost kralja da prema onome rilje pribjegne, tko go4*to bio, tako , da je velika vaša slava što ste pobi-eća onomu tko sam sebe pobijedi;15

igima vladati, pobijedite sami sebe, )jte takvom mrljom okaljati ono što

evo srce i to ga više ožalostiše što je_Jt a zato teško uzdahnuvši reče: »Gro-

tniku mnogo lakše i ugodnije pobije-god on bio jak, negoli svoju vlastitu a tegobna i neizmjerna snaga se ište, * te mi valja već idućih dana djelom ina sebe nadvladati kao što umijem

I ne prođe mnogo dana poslije tih riječi a kralj se vrati u Napulj, te bilo da sebi oduzme razlog da učini išta podlo, bilo da nagradi vite-za za iskazane počasti, premda mu teško bijaše pokloniti drugome ono za čim je najviše čeznuo, ipak naumi udati one dvije mladice, i to ne kao kćeri gospara Nerija nego kao svoje. I na veliku radost gospara Nerija, davši djevojkama veličanstven miraz, lijepu Gine-vru udade za gospara Maffea da Palizzi,17 a plavokosu Isottu za go-spara Guiglielma della Magna,18 za dva vrla viteza i plemića visoka roda; i udijelivši ih njima s neizmjernom boli ode u Apuliju, gdje je s trajnim naporima tako i toliko kinjio svoju žestoku žudnju da se raskinuvši i smrvivši ljuvene okove do smrti oslobodi te strasti. Možda će tko reći da je kralju malenkost udati dvije djevojke, i ja ću se s njim složiti; no veliko je i veličajno djelo pomislimo li da je to učinio zaljubljeni kralj, udavši onu koju je sam ljubio, a da nije uzeo ni ubrao od svoje ljubavi ni lista, ni cvijeta, ni ploda. Tako da-kle postupi veličanstveni kralj, i bogato nagradi plemenita viteza, i čestito počasti ljubljene djevojke, i sama sebe junački pobijedi. —

Sedma novelaKralj Petar doznavši za vruću ljubav koju prema njemu ćuti

bolna Lisa utješi je pa je zatim uda za mlada plemića; i poljubivši je u čelo zauvijek se nazva njezinim vitezom. l

Kad Fiammetta okonča svoju novelu, svi jako pohvališe muževnu velikodušnost kralja Karla,2 osim jedne gospe koja ga kao gibelin-ka3 nije htjela hvaliti; tada Pampinea na kraljevu zapovijed poče: — Nema razborita čovjeka, ugledne gospe, koji ne bi o dobrom kralju Karlu4 govorio tako kao što vi govorite, osim one koja mu zlo želi zbog drugih razloga;5 ali kad mi se vrze po pameti nešto, možda ne manje pohvalno od ovoga, što je jedan njegov protivnik učinio nekoj našoj mladoj Firentinki, rada sam vam o tom kazivati. U vrijeme kada su Francuzi bili prognani sa Sicilije,6 živio je u Palermu neki naš Firentinac, po imenu Bernardo Puccini,7 vrlo bogat ljekarnik, koji sa svojom ženom nije imao druge djece osim prelijepe jedinice kćeri, već dorasle do udaje. I pošto kralj Petar Aragonski postade gospodar otoka,8 priredi sa svojom gospodom u Palermu veličanstvenu svečanost; i dok se on na toj svečanosti u viteškim igrama borio po katalonskom običaju,9 sluči se da Bernar-dova kći, kojoj je bilo ime Lisa, s prozora gdje bijaše s još nekim gospama, opazi njega kako se nadmeće i tako joj se neobično svidje da se pogledavši ga još nekoliko puta žarko u nj zaljubi. I kad svečanost prođe, boraveći u očinskom domu ni na što drugo ona nije mogla misliti nego na svoju uzvišenu i plemenitu ljubav; a u tim mislima najteže ju je pekla spoznaja kako je niska roda, pa nema ni tračka nade da bi ta ljubav mogla imati sretan završetak; ipak to nije ohladilo njezine ljubavi prema kralju, ali se nije usudila da je pokaže bojeći se još veće patnje. Kralj za to nije znao ni ma-

iV%

Deseti dan - Sedma novela

ego što bi se moglo pomisliti trpjelaoi, dok je tako u njoj ljubav sve višestizala, te lijepa djevojka iznemože iu dan kopnjeti kao snijeg na suncu,nevoljom, neprestance su je tješili ijekovima pomoći, ali Krfudu, jer ona,se odlučila više ne živjeti. »

/aku želju, odjednom joj pade na um ogla kralju svoju ljubav i svoju odlu-ana zamoli da joj dovede Minuccija i Minuccio pjevač i svirač na glasu i a Bernardo pomisli da Lisa želi čuti cad mu poruči da dođe, on, kao lju-njoj i, pošto je s nekoliko ljubaznih jupko odsvira nekoliko poskočnica i ica, a sve su one još jače razbuktavale iislio da je njima tješi, nu želi nasamo reći nekoliko riječi pa : »Minuccio, tebe izabrah kao vjerna k prvo da je nikada nikome nećeš ot-_ ^«.,vv. jd rečem, i zatim da ćeš mi pomoći koliko budeš mogao, jer to te molim. Valja dakle da znaš, Minuccio moj, da onoga dana kad je naš gospodar kralj Petar priredio veliku svečanost o svom ustoličenju, baš dok se nadmetao u viteštvu, ugledah njega u tako kobnom trenutku da u mom srcu planu prema njemu vatra ljubavi koja me je dovela u

ovo stanje koje vidiš; i pošto sam znala kako slabo priliči moja ljubav jednom kralju i nisam mogla tu

ljubav ni umanjiti a kamoli prognati, a bilo mi je nadasve teško podnositi je, da olakšam bol odlučila sam umrijeti, i tako ću učiniti. I zaista ću neutješna ostaviti ovaj svijet, ako on prije ne dozna; i ne znajući tko bi mu bolje od tebe mogao obznaniti ovu moju nakanu, tebi ću je povjeriti i molim te da mi ne odbiješ to učiniti, a kad to učiniš, javi mi da utješena umrem i oslobodim se ovih muka«; i rekavši to umuče u plaču.Začudi se Minuccio plemenitosti njezine duše i njezinoj srčanoj nakani i jako mu se nažao dade; i odmah mu u duši sinu kako će joj čestito poslužiti pa joj reče: »Liso, tvrdu ti vjeru zadajem u koju se možeš pouzdati da te nikada neće prevariti; a zatim ti hvaleći

te zbog tako uzvišene nakane kao što je to što ljubiš tako velika kralja nudim svoju pomoć i nadam se, uz uvjet da se utješiš, da ću ti prije negoli prođe treći11 dan donijeti vijesti koje će ti nadasve biti drage; i da ne gubim vrijeme, odmah ću započeti.« Lisa ga iznova stade moliti i preklinjati, i obećavši mu naposljetku da će se utješiti reče mu neka ga Bog prati.Minuccio ode i nađe nekog Mica iz Siene,12 glasovitog pjesnika na pučkom jeziku13 u ono vrijeme, i molbama ga navede da spjeva ovu pjesmicu:14

Amore, k onom gospodinu kreni, o mukama što trpim ti mu zbori, reci da smrt me mori od želje što je strah skriva u sjeni. Sklopljenih ruku, Amore, te snubim,smiluj se, pođi gdje gospodin stoji. Reci da često želim ga i ljubim, tako mi slatko miljem srce poji; al' strah me da od ognja gdje se gu-bim umrijeti mogu a ne znam u koji čas će uminut .teški jadi moji, što odnosim ih jer za njime hlepim, a sramim se i strepim. Ah, zlo mu moje, pobogu, spomeni.Amore, otkad ljubit sam ga stala, ti ne dade mi smjelosti ko straha s kojom bih jadni bar jedanput znala na licu svojoj želji dati maha pred onim s kog sam izmučena pala; teško je tako umirat bez daha.Da zna koliko od patnje sam plaha, možda ja njemu ne bih bila mrska, al' nisam tako drska da izložim mu jad što je u meni. Kad ne bješe ti, Amore, po ćudi da meni dadeš odvažnost toliku gospodinu da srce ja iz grudi ponudim licem ili po glasniku, daj, gospodaru, milostiv mi budi: sjeti ga dana kad njegovu liku, svim vitezima s oružjem na diku, divljah se videć s kopljem ga i štitom; te se zaljubih pritom tako da srce gine mi u zjeni. Tim riječima Minuccio dade začas milozvučan i tugaljiv napjev, kako je odgovaralo njihovu sadržaju, i trećega dana15 ode na dvor dok je kralj Petar još bio pri objedu, a kralj mu reče neka nešto otpjeva uz svoju violu. Tada on poče uz tako milu svirku pjevati onu pjesmu, da su se svi u kraljevskoj dvorani činili kao da su zača-rani, tako su svi šutjeli i napeto slušali, a kralj možda još više nego drugi. A kad Minuccio okonča svoj pjev, kralj ga upita odakle mu ta pjesma koju on, kako mu se čini, nije nikada prije čuo. »Gospodaru«, odgovori Minuccio, »nema još ni tri dana16 kako je

*»■*--.

1U11X \Jt\jxi vri

kad ga kralj upita za koga, on odvrati: iti doli vama.«to se raspremiše stolovi pozva u svoju ) redu ispripovjedi sve što je čuo; kralj divi se mladici, i reče da čovjek mora ljanoj djevojci pa neka*ato u njegovo da će jamačno tog istog dana podvečer

že odnijeti tako ugodne vijesti ni časa k djevojci ode, i govoreći s njom na-

0 je bilo, a zatim uz violu otpjeva onutoliko razveselila i utješila da se onogaozdravljenja te puna želje, dok nitkoutio, stade čekati večer kad je svogajalj je bio plemenit i blag gospodin, i 1 onome što mu je Minuccio kazivao, ati njezinu ljepotu, osjeti još više sućuti/ečernjoj17 uzjaha konja i hineći da ideiše ljekarnikova kuća; i tu zatraživši dalikov vrt sjaha u njemu i nakon nekogto mu je kći i je li je već udao.

idaru, nije se udala, nego je bila i još je ouicsna; uuuusd uanas od devete ure18 upravo se čudotvorno oporavlja.«Kralj odmah razumjede što znači to oporavljanje i reče: »Vjere mi, velika bi šteta bila da takva ljepota već ode sa svijeta, mi je želimo pohoditi.«I samo s dvojicom pratitelja i s Bernardom malo zatim ode u nje-zinu odaju pa se čim uđe približi postelji gdje ga je mladica malo pridignuta s čežnjom čekala, te je uze za ruku govoreći: »Gospo, što to znači? Vi ste mladi i trebalo bi da druge tješite, a prepuštate se bolesti! Molim vas da se nama za ljubav izvolite utješiti tako da što skorije ozdravite.»Kad mladica oćutje da joj ruke dotiče onaj kojega je iznad svega ljubila, premda se zastidje malo, ipak takvo milje osjeti kao da joj je duša usred raja i jedva mu odgovori: »Gospodaru moj, želja da prevelikim bremenom opteretim svoje slabe snage bila je uzrokom mojoj bolesti, a vidjet ćete da ću zahvaljujući vašoj milosti uskoro

Deseti dan - Sedma novela

od nje ozdraviti.« Samo je kralj razumio prikrivene mladičine riječi te ju je sve više poštovao i proklinjao je zlu sreću što je kći čovjeka niska roda, pa pošto neko vrijeme s njom proboravi i još je utješi ode. Svi su mnogo hvalili vladarevu čovječnost i smatrali da je to velika čast za ljekarnika i njegovu kćer; a ona ostade zadovoljnija nego što ikad ijedna žena bijaše sa svojim ljubavnikom pa ojačana nadom za nekoliko dana ozdravi i postade ljepša nego što je ikad bila. Ali pošto ozdravi, kralj se s kraljicom19 posavjetova kako bi je nagradio za toliku ljubav i jednoga dana s velikom pratnjom svoje gospode do ljekarnikove kuće odjaha pa ušavši u vrt dade dozvati ljekarnika i njegovu kćer; uto dođe i kraljica s mnogim gospama, i kad mladicu među sebe primiše, započe veličanstvena svečanost. I nakon nekog vremena kralj i kraljica pozvaše Lisu, i kralj joj reče: »Vrla djevojko, vaša velika ljubav prema nama veliku vam je milost od nas zaslužila, pa želimo da je nama za ljubav primite; a milost je to, budući da ste dorasli do udaje, što hoćemo da kao muža uzmete onoga kojega vam mi dademo, nakanivši da se zauvijek, bez obzira na ovo, zovemo vašim vitezom ne istući ništa od tolike vaše ljubavi doli jednog cjelova.«Mladica sva rumena u licu od srama pristade na kraljevu želju i tihih mu glasom ovako odgovori: »Gospodaru moj, znano mi je kako bi gotovo svi smatrali da sam luda kad bi se doznalo da sam se u vas zaljubila, vjerujući da sam možda šenula pameću i zabora-vila na svoje nisko porijeklo, ne znajući uz to da ste vi visoka roda; ali sam Bog, koji jedini vidi što se zbiva u srcima smrtnika, zna da sam u času kad sam vas uzljubila bila svjesna da ste vi kralj a ja kći ljekarnika Bernarda, i da meni ne dolikuje tako visoko uputiti žar svoje duše. Ali kao što vi mnogo bolje od mene znate, nitko se po dužnom izboru ne zaljubljuje, nego po svojoj žudnji i želji; tom su se zakonu dugo odupirale moje sile, a kad više nisu mogle, zaljubih se u vas i ljubim vas i vazda ću vas ljubiti. Istina je da sam odlučila zauvijek slijediti vašu volju čim sam osjetila da me je ljubav prema vama svladala; i stoga ja neću samo od srca rado uzeti kao muža i zavoljeti onoga kojega mi dobrostivo darujete, što će mi donijeti čast i položaj, nego kad biste mi rekli da se u vatru bacim, želeći vam ugoditi radosno bih to učinila. Vi znate koliko meni dolikuje imati vas kralja kao svoga viteza, pa zato na to i ne želim odgo-

*-' i

"*° od sve moje ljubavi zaiskali neću vam e kraljice. Ipak za toliku blagost prema ođe kraljice, koja je ovdje, neka vam Ju i nagradu, jer ja je ne mogu dati«; i

vojčin odgovor i spoznaja je umna kao dade dozvati djevojčina oca i mater, pa zadovoljni onim što je nakanio učiniti, i, koji je bio plemić ali siromah i zvao se -uku prstenje odredi da se Iisom oženi,

arovaše Liši mnogo dragocjena nakita, njemu Cefalu i Calatabellottu,21 dva govoreći: »Ovo ti darujemo kao gospin iraditi, uskoro ćeš vidjeti«; i rekavši to ^ sada želimo ubrati plod koji nam vaša joj objema rukama glavu poljubi je u

sina, i ona isto tako, presretni prirediše :ako mnogi tvrde, kralj se vjerno držao e cijeloga života nazivao njezinim viteza viteške igre s kojim drugim znakom „ - mladica poslala, i! Takvim se dakle djelima pridobivaju srca podanika, i daje dobar ; primjer drugima, i stječe vječna slava; ali danas malo tko ili nitko k tomu upravlja svoj duh, jer su gotovo svi vladari postali okrutni i nasilni. —

Deseti dan - Osma novela

Osma novelaSofronija, misleći da je Hegesipova žena, žena je Tita KvincijaFulva i s njim ode u Rim, kamo i osiromašen Hegesip dođe; imisleći da ga Tito prezire, prizna da je ubio nekog čovjeka nebi li ga smaknuli; Tito ga prepozna i da ga spasi kaže da je onubio; kad to vidi onaj koji je to učinio, oda sam sebe; stoga ihOkravijan sve oslobodi, a Tito dade Hegesipu svoju sestru kao

ženu i s njim podijeli sav svoj imetak.1

Kad Pampinea umuknu i sve gospe jako pohvališe kralja Petra, a više od sviju ona gibelinka,2 po kraljevoj zapovijedi Filomena poče:— Dične gospe, tko ne zna da kraljevi ako hoće mogu tvoriti velika djela i da se od njih osobito očekuje da budu velikodušni? Tko dakle, kad može, učini ono što mu je dužnost, dobro čini; no tome se ne mora čovjek previše čuditi ni u zvijezde nekoga kovati, kao što bi zaslužio onaj koji malo može pa se malo od njega i iziskuje, a ipak učini dobro djelo. Prema tome, ako vi s toliko riječi uznosite kraljeva djela i sudite da su lijepa, ne sumnjam da vam se mnogo više moraju svidjeti i na hvalu vas potaknuti djela nama ravnih ljudi, kad su slična kraljevskima veća od njih; naumila sam vam stoga kazivati novelu o plemenitom i hvale vrijednom djelu dvaju prijatelja, običnih građana.Dakle, u vrijeme kad je Oktavijan Cezar vladao Rimskim Car-stvom kao član trijumvirata3 i još nije bio nazvan Augustom, živio je u Rimu patricij po imenu Publije Kvincije Fulvo;4 imao je sina zvanog Tit Kvincije Fulvo, veoma umna mladića, kojega je poslao u Atenu da uči filozofiju i koliko god je mogao preporučio ga je ne-kom plemiću, svom davnašnjom prijatelju, koji se zvao Kremet.5

da se druži s njegovim sinom koji se iade i Tita i Hegesipa na nauk nekomda kod njega uče.

mnogo družila, pokaza se kako su im edu njima zače takva bratska ljubav i mo smrt mogla razvrgnuti; samo su se tima kad su bili skupa. Bijahu započeli

obojica bili veoma umni i nadareni,idesan uspjeh stupali prema slavnimu na veliko veselje staroga Kremeta,iako svojim sinovima držao, proživjetitreća7 godina, kao što to sa svim stva-rjeli Kremet promijeni svijetom; njihkao za zajedničkim ocem, te prijatelji^ / >d njih valjalo u toj nenadanoj nevolji

i jatelji Hegesipovi i rođaci dođoše ki stadoše nagovarati da se oženi i na-ljepote i veoma plemenitih roditelja,

/estak godina,9 koja se zvala Sofronija.j, jednog dana zamoli Hegesip Tita da

s njim pođe vidjeti je, jer je još ne bijaše vidio; i došavši u njezinukuću, dok je ona sjedila između njih dvojice, Tito je stade pozornopromatrati, kao da hoće ocijeniti ljepotu zaručnice svoga prijatelja;' \i pošto mu se sve na njoj prekomjerno svidje, dok joj se u sebi jakot idivio, ničim to ne pokazavši, tako žestoko za njom planu kao štot \nikad ljubavnik nije planuo za ženom; ali pošto tako neko vrijeme[ \s njom proboraviše, krenuše i vratiše se kući. I [Tu Tit ušavši sam u svoju odaju poče razmišljati o miloj mladici,!' f a što se više u misli zadubljivao to je većim plamenom buktio; i \ spoznavši to, poslije mnogo vrućih uzdaha stade sam sebi govoriti:" ,. »Jao, jadan li je tvoj život, Tite! Kamo i u što polažeš svoje srce, i : ? ljubav, i nadu svoju? Zar ne znaš da si zbog časti koju ti je iskazao^ Kremen i njegova obitelj i zbog iskrenog prijateljstva između tebe i Hegesipa, kojemu je ona zaručnica, dužan poštovati tu mladicu kao sestru? Zašto dakle ljubiš? Kamo dopuštaš da te zanese varlji va ljubav? Kamo nestala nada? Otvori oči uma i spoznaj, jadnice, sama sebe; urazumi se, obuzdaj putenu požudu, ublaži nezdrave

Deseti dan - Osma novela

želje i drugamo uputi svoje misli; uguši u početku svoju strast i pobijedi sama sebe dok još imaš vremena. Ne priliči ti to što ho-ćeš, to nije pošteno; to za čim težiš, sve kad bi i bio siguran da ćeš postići, a nisi, valjalo bi da izbjegavaš pomislivši što pravo prijatelj-stvo zahtijeva i što moraš. Što ćeš dakle uraditi, Tite? Okanit ćeš se nedolične ljubavi, ako želiš uraditi ono što dolikuje.« A onda, spomenuvši se Sofronije, okrenu se protivno i stade proklinjati sve što je rekao govoreći: »Zakoni ljubavi moćniji su od svih drugih; oni ne krše samo zakone prijateljstva nego i božanske. Koliko je već puta otac ljubio kćer, brat sestru, maćeha pastorka? Sve je to mnogo nakaznije negoli kad netko ljubi ženu svoga prijateljašto se već tisuću puta dogodilo. Osim toga, ja sam mlad, a mladostje sva podložna zakonima ljubavi; dakle, ono što se ljubavi sviđa valja da se i meni sviđa. Čestitost dolikuje zrelim ljudima, a ja mogu htjeti samo ono što ljubav hoće. Njezina ljepota zaslužuje da je svatko voli, pa ako je volim ja koji sam mlad, tko bi me s pravom mogao s toga pokuditi? Ne ljubim je zato što je ona Hegesipova nego je ljubim zato što bih je ljubio čija god bila. Grijeh je to sudbine koja ju je dala Hegesipu a ne komu drugomu; pa ako ona mora biti lju-bljena, a to mora i zaslužuje zbog svoje ljepote, to sretniji valja da bude Hegesip, kad dozna, što je ljubim ja a ne tko drugi.« Tada se naruga sam sebi zbog tih riječi i opet se vrati na one prve, i s ovih na one, pa s onih na ove, ne prođe mu u tome samo taj dan i iduća noć, nego i mnogo drugih, tako da izgubi zbog toga tek i san i tako oslabi da mu je valjalo leći u postelju.Hegesip, koji ga je nekoliko dana gledao tako zamišljena a sad ga vidio bolesna, jako se ražalosti zbog toga i ne odjeljujući se od njega svim ga je umijećem i skrbi nastojao utješiti ispitujući ga uporno i često o razlogu njegove zamišljenosti i bolesti; ali pošto mu Tit nekoliko puta mjesto odgovora ispriča izmišljotine i Hegesip to opazi, videći Tit da je prisiljen na to kroz plač i uzdahe ovako mu odgovori: »Hegesipe, da su bogovi htjeli, mnogo bih radije bio mr-tav nego živ pomislivši da me je sudbina dovela dotle te je stavila na kušnju moju krepost, a ja na svoju sramotu moram priznati da je pobijeđena; ali zacijelo očekujem da će me za to brzo stići na-grada koju sam zaslužio, to jest smrt, koja će mi milija biti negoli življenje sa sjećanjem na moju podlost, koju ću ti s rumenilom srama na licu otkriti, jer tebi ne mogu i ne smijem ništa kriti.« I

razlog svojih misli i borbu među nji-: na kraju, i da gine od ljubavi prema ći dobro koliko mu ta ljubav dolikuje a se nada da na to neće dugo čekati, -iječi i vidio mu suze prvo malo popo-amjerenije, zanijela djevojčina milina; mu je miliji prijateljev život nego § o-e svrnuše i njemu suze, pa mu plačući aije potrebna kao što jest, požalio bih mjateljstvo oskvrnuo krijući mi tako I premda smatraš da je to nečasno,

^4 :i ni časne ni nečasne stvari, jer tko jeeljem radovati časnim nakanama, kao strgne nečasne iz duše, ali od toga ću a ono što je po mom sudu potrebnije. »žarko ljubiš Sofroniju, moju zaručni-/ bi tako bilo, poznavajući njezinu lje-

_ ................ .,,... .se, koja će se to spravnije podati ljubavišto je savršenije ono što joj se sviđa. I koliko s pravom ljubiš So-froniju toliko se nepravedno tužiš na sudbinu koja ju je meni dala, premda to nisi rekao, jer ti se čini da bi tvoja ljubav bila poštenija kad bi ona bila čija tuđa a ne moja. Ali ako si uman kao što si bio, kome ju je sudbina mogla dati da joj budeš zahvalniji negoli što ju je meni dala? Da ju je bilo tko drugi dobio, koliko god tvoja ljubav bila časna, on bi je radije za se zadržao negoli je tebi dao, a to nemoj od mene očekivati ako me držiš takvim prijateljem kakav ti jesam; a razlog je tomu to što se ne spominjem da sam ikad otkad smo prijatelji imao išta što ne bi bilo tvoje kao i moje. I stoga, da je sve već tako svršeno da drugačije ne može biti, uradio bih kao i s ostalim ali to je još u takvu stanju da sve mogu prepustiti samo tebi pa ću to i učiniti, jer ne znam koliko bi ti moje prijateljstvo bilo vrijedno kad ne bih mogao udovoljiti tvojoj želji mjesto svojoj,'. ako u tome nema ništa nepošteno. Istina je da je Sofronija moja zaručnica, i da sam je jako volio, i da sam s mnogo radosti očekivao našu svadbu; ali budući da ti koji si mnogo zaljubljeniji od mene s većini žarom čezneš za tako dragim bićem kao što je ona, budi čvrsto uvjeren da će u moju ložnicu doći ne kao moja nego kao tvoja žena. Ostavi se dakle crnih misli, otjeraj sjetu, vrati izgublje-

Deseti dan - Osma novela

no zdravlje, i utjehu, i veselje te od sada unaprijed radosno čekaj nagradu za svoju mnogo dostojniju ljubav negoli je bila moja.« Čuvši Tit Hegesipa gdje tako govori, koliko mu srce zaigra od var-ljive nađe toliko ga osjećaj dužnosti obli sramom pokazujući mu da mu je toliko nedostojnije iskoristiti Hegesipovu velikodušnost koliko je ona bila veća; stoga mu sveudilj plačući jedva odgovori: »Hegesipe, tvoje plemenito i pravo prijateljstvo jasno mi pokazuje što je momu dužnost raditi. Ne dao Bog da ja ikad od tebe uzmem onu koju je On10 tebi kao dostojnijom odredio. Da je On smatrao da ona meni dolikuje, ne misli ni ti ni bilo tko drugi da bi je ikada tebi dao. Prihvati dakle radosno taj izbor, i Božju odluku, i-njegov dar, a mene pusti da kopnim u suzama, na koje me je Bog osudio kao čovjeka nedostojna tolikoga dobra, te ili ću svladati suze pa će ti biti drago, ili će one mene skončati pa će mi prestati patnje.« Njemu Hegesip reče: »Tite, ako naše prijateljstvo meni može dati toliko slobode da tebe prisilim da se pokoriš mojoj volji i ako te skloni da me poslušaš, u ovomu se time kanim okoristiti; pa ako se ti dragovoljno ne odazoveš mojim molbama, nagnat ću te silom koju čovjek smije upotrijebiti za dobro svoga prijatelja da Sofro-nija bude tvoja. Znano mi je kako je velika moć ljubavi i znam da ona nije jedanput nego mnogo puta odvela ljubavnike u žalosnu smrt; vidim da si ti tome tako blizu te niti bi se mogao vratiti niti bi suze ugušio, nego bi nastavivši tako podlegao; i nemoj sumnjati da bi ubrzo i ja za tabom pošao. Eto dakle, kad te ni zbog čega drugoga ne bih volio, da sam mognem živjeti drag mi je tvoj život. Sofronija će stoga biti tvoja, jer ne bi lako našao drugu koja bi ti se toliko milila, a ja ću pak ljubav drugoj darovati, pa ćemo i ti i ja biti zadovoljni. A možda u tome ne bih bio tako velikodušan kad bi se tako rijetko i tako teško nalazile žene kao što se prijatelji nalaze; i zato, budući da vrlo lako mogu naći drugu ženu ali ne mogu drugog prijatelja, draže mi je (neću reći da je izgubim, jer je neću izgubiti ako je tebi dam, samo će se u meni od dobra u bolje prometnuti) zamijeniti je drugom negoli tebe izgubiti. I stoga, ako moje molbe mogu djelovati iza tebe, molim te, trgni se od tuge i u isti čas utješi sebe i mene i spremi se da srca puna nade dočekaš radost koju tvoja žarka ljubav od ljubljenoga bića žudi.» Premda se Tit sramio pristati na to da Sofronija postane njegovom ženom i zbog toga se još više opirao, s jedne ga je strane vukla

jesipovo nagovaranje, pa reče: »Eto, eći je li to više na tvoju ili na moju leći me kažeš da toliko želiš; i jer je pobjeđuje moj dužni sram, učinit ću ačiniti kao čovjek koji zna da nije od nu nego s njom i svoj život. Neka mi lognem, za tvoje dobro i tebi na ča§t, > time što si prema meni više sućuti i.«te, da bismo u tome uspjeli, mislim

J Kao što znaš, nakon puno pregova-ine svojte, ona se sa mnom zaručilada je neću oženiti to veliku sablazan

noju svojtu. Ne bih za to mario kadpostati tvojom, ali se bojim, kad bih

ad ne bi odmah drugom dao, a to ne.o ti izgubio ono što ja ne bih dobio. I

stoga mislim, ako se i ti s tim slažeš, da nastavim ovako kako sam započeo, pa da je kao svoju kući dovedem i da proslavim svadbu; a onda ćemo tako urediti da ti potajno s njom kao sa svojom ženom legneš. Poslije ćemo, kad tome bude mjesto i vrijeme, sve otkriti, pa bude li im pravo, u redu, ne bude li, bit će već kasno, i pošto se natrag neće moći, morat će se silom s tim složiti.« Svidje se Titu taj naum; stoga je Hegesip dovede kući kao svoju ženu, pošto Tit već ozdravi i ojača; i priredi se velika gozba, a kada dođe noć, gospe otpratiše mladu do mladoženjine postelje i odoše.Bijaše Titova odaja spojena s Hegesipovom i moglo se iz jedne u drugu prolaziti, pa pošto Hegesip u svojoj odaji ugasi sva svjetla, pođe tiho Titu i reče mu da ide leći s njegovom gospom. Videći to Tit svladan sramom pokaja se i htjede odbiti da ide, ali ga Hegesip, koji je iskrena srca, kao i na riječima, bio pripravan ugoditi mu, nakon duga opiranja posla. Kad Tit leže u postelju, zagrli mladicu te je kao u šali potiho upita hoće li biti njegovom ženom. Ona mi-sleći da je to Hegesip odgovori da hoće; tada joj on nataknu lijep i dragocjen prsten na prst veleći: »I ja hoću biti tvojim mužem.« I pošto zatim bješe brak potvrđen, dugo i strasno nasladi se njome, a da ni ona ni drugi ne opaziše da nije Hegesip nego netko drugi

Deseti dan - Osma novela

s njom spavao. Dok je dakle u takvom obliku trajao Sofronijin i Titov brak, njegov otac Publije promijeni svijetom; stoga njemu napisaše da se odmah vrati u Rim kako bi se pobrinuo o svojim poslovima, pa se on s Hegesipom dogovori da ode i da sa sobom povede Sofroniju a to se nije smjelo ni moglo učiniti a da joj sve ne otkriju. Zato je jednoga dana pozvaše u odaju i sve joj potanko izložiše, a Tit joj to i dokaza mnogim njihovim zajedničkim doži-vljajima. A ona prvo jednoga i drugog prijekorno malo pogleda, a zatim otpoče gorko plakati tužeći se na Hegesipovu prijevaru; i prije negoli o tom u Hegesipovoj kući i riječi reče ode u dom svog oca i ondje njemu i majci ispripovjedi kako je Hegesip nju* i njih prevario, pa ustvrdi da je Titova žena, a ne Hegesipova kako su oni vjerovali. Sofronijinu se ocu to jako nažao dade pa se nadugo i na-široko stade jadati i svomu i Hegesipovu rodu, i začeše se duge priče i velika ogovaranja. I svojima i Sofronijinima omrznu Hegesip te su svi sudili da ne zaslužuje samo prijekor nego i tešku kaznu. Ali on je tvrdio da je učinio čestito djelo i da bi mu Sofronijina svojta morala zahvaliti što ju je udao za boljega od sebe. Tit je s druge strane sve to slušao i s velikom mukom podnosio; ali znajući da Grci obično dotle napadaju i groze se dok se ne nađe netko tko im zna odgovoriti, a onda ne postaju samo ponizni nego i velike kukavice,11 naumi da njihove priče više ne trpi bez odgovora. I budući da su u njega bili rimsko srce i atenska mudrost, na vrlo vješt način navede Hegesipovu i Sofronijinu svojtu da se skupe i čekaju u nekom hramu, te došavši u nj sa samim Hegesipom ovako im prozbori: »Mnogi mudraci vjeruju da se sve što smrtnici rade zbiva po odredbama i namisli besmrtnih bogova,12 i zato neki tvrde da je sve što se događa i što će se dogoditi neizbježno, premda neki tu neizbježnost priznaju samo kad se nešto već dogodilo. Ako se s malo više razbora ti nazori prosude, jasno ćemo uvidjeti da kuditi nešto što se ne da promijeniti ne znači ništa drugo nego da se čovjek hoće pokazati pametnijim od bogova, za koje moramo vjerovati da vječitim razumom i bez ijedne zablude određuju i upravljaju nama i našim zbivanjima; prema tome, lako možemo uvidjeti kako je mahnita i luda obijest kuditi njihova djela, i kakve verige zaslužuju oni koje drskost tako daleko zanese. A takvi ste, po mom sudu, vi svi ako je istina kao što čujem da ste prigovarali i da neprestance prigovarate što je Sofronija postala mojom ženom

jzimajući u obzir to da je ab aeterno13

pova nego moja, kao što se zaista sada ogima čini teško i neshvatljivo raspra-promisli bogova, pretpostavljajući da i djela14, ja ću rado prijeći na ljudske /aljat će da uradim dvije stvari posve rvo, morat ću sam sebe hvaliti, i dru-unizivati druge. Ali budući da se ni u im udaljiti od istine, a ovaj slučaj to . Vaše pritužbe, uz trajno gunđanje i iže više bijes negoli razum, što je He-

, lao kao ženu onu koju sve vi po svojoji vrijeđaju ga, i škode mu, a ja sudim)hvalu, i to s ovih razloga: prvo, jer jeuraditi, drugo, jer je postupio pame-pameti da vam razlazem što sveti za-^an prijatelj za drugoga uradi, nego se'vam spomenem kako je prijateljska

'-"" "-"^6" J«"-° »"-6^ v<-^ P° krvi ili svojti,15 jer prijatelji su nam oni koje sami izaberemo, a rođake nam sudbina daje. Neka se stoga nitko ne čudi što je Hegesip, zato što sam mu prijatelj kao što jesam, više ljubio moj život nego vašu naklonost. No prijeđimo drugom razlogu, kojim ću vam još očitije dokazati da je on bio pametniji od vas, jer mi se čini da ništa ne znate o providnosti bogova a još manje o učincima prijateljstva. Velim vam da ste po svojoj namisli, i svom razboru, i svojoj odluci dali Sofroniju mla-dom i umnom Hegesipu, a Hegesipov razbor dade je mladu i umnu čovjeku; vaš razbor dade je Atenjaninu, a Hegesipov Rimljaninu; t| vaš plemenitu mladiću, Hegesipov još plemenitijemu; vaš bogatu; f mladiću, Hegesipov veoma bogatu; vaš mladiću koji ne samo što je. li-nije ljubio nego ju je jedva i poznavao, Hegesipov mladiću koji jet ■ ljubljaše većma no svoju sreću i sam život svoj. A da je istina to što,, velim i da je dostojnije pohvale negoli ono što vi učiniste, razmotrit ćemo dio po dio. Da sam mlad i učen kao Hegesip dokazuju : moje lice i moje nauke i o tom ne treba dugo raspravljati; iste smo dobi i jednakim smo korakom u nauci napredovali. Istina je doduše da je on Atenjanin a ja Rimljanin. Ako se bude raspravljalo o slavi tih gradova, reći ću da sam ja iz slobodna grada, a on iz grada

Deseti dan - Osma novela

koji danak plaća; reći ću da sam ja iz grada koji je vladar cijelom svijetu, a on iz grada podložna mojemu; reći ću da sam iz grada slavna po vojničkim vrlinama, državnoj moći i naukama, dok će on svoj hvaliti samo po naukama. Osim toga, premda me poznajete kao ponizna učenjaka, nisam rođen iz taloga rimskoga puka; moje palače i javni trgovi u Rimu puni su drevnih kipova mojih pradje-dova, a rimski ljetopisi obiluju trijumfima koje su Kvinciji slavili na rimskom Kapitolu;16 i nije slava našeg imena istrunula od starosti, dapače danas cvate više nego ikad prije. Sram me je spominjati svoje bogatstvo, jer dobro znam da je pošteno siromaštvo velika i davna baština plemenitih rimskih građana; ako li pak prosti puk ne cijeni tu vrlinu nego hvali blago, reći ću da ga imam u izobilju, ali ne zato što sam pohlepan nego zato što sam miljenik sreće. I vrlo dobro znam da bi vam bilo, i trebalo je i treba biti, drago da se ovdje s Hegesipom orodite; ali ni zbog kojeg razloga ne bi trebalo da vam ja budem manje drag u Rimu, uzevši u obzir da ćete ondje sveđ u meni naći gostoljubiva domaćina i korisna, i skrbna, i mo-ćna zaštitnika,17 kako u javnih tako i u privatnim potrebama. Tko onda može, ako se okani strasti i razborito sudi, većma pohvaliti vašu odluku negoli odluku moga Hegesipa? Zacijelo nitko. Dobro se dakle Sofronija udala za Tita Kvincija Fulva, plemića, drevnog i bogatoga građanina Rima i Hegesipova prijatelja; a onaj tko se na to žali jadikuje, ne radi kako valja i ne zna što radi. Možda će tko reći da ne žali što je Sofronija Titova žena, nego žali zbog načina na koji je njegovom ženom postala, potajno, u krađi, a da ni prijatelji ni rođaci nisu ništa znali. Ali to nije čudo niti se prvi put dogodilo. Ostavljam hotimice po strani one koje su se udale protiv roditelj-ske volje i one koje su sa svojim ljubavnicima pobjegle, te im prije bijahu dragane negoli supruge, i one koje su trudnoćom i porodom prije nego riječima otkrile svoj brak, pa je na silu bio prihvaćen; Sofroniji se to nije dogodilo, naprotiv u redu, razborito i časno Hegesip ju je dao Titu. Bit će i drugih koji će reći da se s njom oženio onaj koji na to nije imao prava; lude su to i ženske jadikovke, bez razborite osnove. Zar se sudbina ne služi raznolikim putovima i neobičnim sredstvima da nešto dovede do određena cilja? Što ja moram mariti što je postolar prije nego mudrac, potajno ili javno, po svom sudu odlučio o nekom mom poslu, ako ga je dobro priveo cilju? Ako postolar nije pametan, valja mi se čuvati da se

:.** *■ >

za ono što je učinio.18 Ako je Hegesip je i nepotrebno tužiti se na njega i na nemate povjerenja u njegovu pamet, , za ovu mu zahvalite. Valja vam ipak ni lukavstvom pokušao nanijeti ljagu Sofronijinoj osobi; i p^ejmda sam se s kao nasilnik došao da joj otmem dje-jatelj htio nepošteno zadobiti odbij a-n je žarko planuvši za njezinom zano-zeo ovako, znajući da mi je ne biste

. J običaju koji možda želite spomenuti,vi prema njoj pobojali da je ne odve-akle lukavstvom koje vam sada otkri-u moje ime pristane, premda on toco sam Sofroniju žarko ljubio, nisam/ego kao njezin muž da se sa mnom

približio, kao što vam i ona sama možeposvjedočiti, dok se nisam i primjerenim riječima i prstenom s njom vjenčao pitajući je hoće li me kao muža; ona je na to odgovo-rila da hoće. Ako joj se čini da je prevarena, ne korite mene nego nju što me nije upitala tko sam. Eto, to je taj veliki zločin, veliki grijeh i veliki prijestup što smo ga počinili Hegesip kao prijatelj i ja kao ljubavnik: Sofronija je potajno postala žena Tita Kvincija. Zato napadate Hegesipa, prijetite mu i psujete ga! A što biste uradili da ju je dao kakvu prostaku, lupežu ili robu? Kakvim biste ga veriga-ma, kakvom tamnicom, kakvim križem kaznili? Ali ostavimo to sada: došao je čas koji još nisam očekivao, to jest umro je moj otac i meni se valja u Rim vratiti, pa vam otkrih ovo što bih možda i dalje skrivao, jer hoću sa sobom povesti Sofroniju; ako budete pa-metni, to ćete rado dopustiti jer da sam vas htio prevariti ili uvri-jediti, mogao sam vam je tako osramoćenu ostaviti, ali ne dao Bog da se u duši Rimljanina ikada začne takva podlost. Dakle, po volji bogova i po snazi ljudskih zakona, po hvalevrijednu Hegesipovu razboru i po mom ljubavnom lukavstvu, Sofronija je moja. A vi to misleći da ste umniji od bogova i drugih ljudi glupo osporavate na dva načina koja mi se čine veoma napasna: prvi je što zadržavate Sofroniju, na koju onoliko prava imate koliko meni kao njezinu mužu bude po volji, a drugi je što Hegesipa, kojemu ste zasluženo

Deseti dan - Osma novela

obvezni, smatrate neprijateljem. Koliko ludo u tom postupate neću vam sada objašnjavati nego ću vam kao prijateljima savjeto-vati da se svi ostavite gnjeva i okanite začete mržnje i da mi vratite Sofroniju pa da kao vaš rod radosno otputujem i živim. A budete li drugačije postupili, budim tvrdo uvjereni, mililo vam se ili ne mililo ono što je učinjeno, da ću vam odvesti Hegesipa i jamačno, ako u Rim stignem, zadobiti i onu koja je s pravom moja, koliko se god to vama ne sviđalo; a što sve može učiniti gnjev rimskih duša kad vas smatraju neprijateljima to ću vas nagnati da kroz iskustvo upoznate.«Pošto Tit to reče, ustade srdita lica, uze Hegesipa za ruku te po-kazujući da malo mari za svekolike u hramu ponosno prijeteći gla-vom izađe iz njega.Oni koji unutra ostadoše, djelomično ponukani Titovim razlozima da se s njim sprijatelje i orode, a djelomično uplašeni njegovim posljednjim riječima, složiše se u tom da je bolje da im Tit bude svojta kad Hegesip to nije htio, negoli da izgube Hegesipa kao rod a u Titu steknu neprijatelja. I stoga pođoše, i nađoše Tita, i kazaše mu da im je drago što će Sofronija biti njegova i što će im on biti mio rod a Hegesip dobar prijatelj; i pošto se zajedno rodbinski i prijateljski proveseliše, odoše i poslaše mu Sofroniju natrag; a ona kao pametna žena, prilagodivši se nužnosti, svu ljubav koju je ću-tjela prema Hegesipu odmah prenese na Tita te s njim otputova u Rim, gdje je bila s velikim počastima dočekana. Hegesip ostade u Ateni, gdje ga gotovo nitko nije osobito cijenio, a nakon kratka vremena zbog nekih građanskih smutnji bijaše sa svima iz svoje kuće protjeran iz Atene i osuđen na vječno progonstvo. Živeći u progonstvu Hegesip osiromaši i pade na prosjački štap te što je s manje muke mogao stiže u Rim da vidi sjećali ga se još Tit pa se doznavši da je živ i da ga svi Rimljani jako poštuju raspita za njegovu palaču i pred njom stade čekati sve dok ne dođe Tit. Zbog svoje bijede ne smjede mu se nego je nastojao da ga on opazi, ne bi li ga Tit prepoznao i pozvao; stoga, kad Tit prođe mimo njega i kad se Hegesipu učini da ga je vidio, napravivši se nevješt, spomenuvši se svega što je nekada za nj učinio očajan i čemeran ode. Noć bijaše već pala, a on gladan i bez novca, ne znajući kamo bi krenuo, s jedinom željom da umre zabludi u neki veoma osamljen kraj grada; namjerivši se ondje na neku veliku špilju u nju se skloni

i slabo odjeven, shrvan od duga plačaju dođoše s plijenom dva lupeža kojiu i pošto se posvadiše, jedan od njihi pobježe. Videći to Hegesip i čuvši,c željenoj smrti a da se sam ne ubije,i špilji sve dok stražari koji već bijahuo i ne odvukoše uhvaćena Hegesipa.je ubio onoga čovjeka i da nije dospio>e zvao Marko Varon, osudi da umre~J ičaj.

x sudnicu Tit pa kad pogleda u lice to je osuđen, odrvah prepozna da je >voj zloj sreći i kako je tamo dospio; i ; nađe drugog načina da ga spasi nego ia, pa smjesta stupi naprijed i povika:

—„..^, TUIV«^, Kvy~~.i nđtrag onog jadnika kojega si osudio, jeron je nevin; dovoljno sam već jednim grijehom uvrijedio bogoveubivši onoga kojega su tvoji stražari jutros našli mrtva, pa ne bihhtio da ih uvrijedim još više smrću drugog nevina čovjeka.«Varon se začudi i bi mu žao što su svi u sudnici to čuli, ali kako nijemogao zbog svoje časti odstupiti od onoga što zakoni nalažu, naredi da dovedu natrag Hegesipa te pred Titom njemu reče: »Kako sibio tako lud pa bez udaranja na muke uz cijenu života priznao onošto nisi učinio? Rekao si da si ti noćas ubio onog čovjeka, a sadadolazi ovaj i kaže da ga nisi ubio ti nego on.«Hegesip pogleda i vidje da je to Tit i vrlo dobro shvati da je touradio kako bi ga spasio iz zahvalnosti za njegovu nekadašnju uslugu; zato plačući od ganuća reče: »Varone, doista sam ga ja ubio, aTitovo milosrđe prema meni sada je već prekasno.«Tit pak reče: »Pretore, ti vidiš da je taj čovjek stranac i znaš da suga bez oružja našli kraj ubijenoga, a možeš razabrati da je bijeda ;uzrok što želi umrijeti; stoga ga oslobodi, a mene, koji sam to zaslužio, kazni.«

tZačudi se Varon upornosti ove dvojice i poče se dosjećati da ni jedan od njih nije kriv, pa dok je premišljao kako da ih oslobodi uđeu sudnicu neki mladić, po imenu Publije Ambust, beznadna pro- <palica i u cijelom Rimu poznati lupež, koji uistinu bijaše počinio >onaj zločin; i znajući da ni jedan od te dvojice što su se optuživala \

Deseti dan ■ Osma novela

nije kriv toliko se u srcu ganu zbog njihove nevinosti da potaknut smilovanjem pristupi Varonu i reče: »Pretore, usud me moj goni da riješim ovaj teški spor, i ne znam koji me od bogova poriče i sili da ti otkrijem svoj zločin; i zato znaj da ni jedan od njih nije kriv za ono čime svaki sam sebe optužuje. Ja sam doista onaj koji je jutros u svitanje ubio onog čovjeka, a ovog jadnika ovdje vidjeh kako ondje spava dok sam dijelio plijen s onim kojega ubih. Tita ne trebam ja braniti, njegovo je ime čisto i svi znaju da on nije čovjek koji bi to počinio; dakle, oslobodi ih a meni odredi kaznu koju mi zakoni propisuju.«Bijaše za tu zgodu doznao i Oktavijan pa naredivši da mu svu troji -cu dovedu htjede čuti razlog koji je svakoga naveo da poželi da ga osude; i svaki mu to ispripovjedi. Oktavijan oslobodi onu dvojicu jer bijahu nevini, a trećega njima za ljubav.Tit povede Hegesipa i prvo ga jako prekori zbog malodušnosti i nepouzdanja pa ga onda u velikoj radosti odvede svojoj kući, gdje ga Sofronija plačući od ganuća primi kao brata". I pošto ga malo osokoli, i odjenu ga, i zaogrnu dužnim dostojanstvom koje priliči njegovim vrlinama i plemstvu, prvo Tit s njim podijeli sve svoje blago i imetak, a zatim mu dade svoju mlađahnu sestru Fulviju kao ženu pa mu onda reče: »Hegesipe, o tebi sad ovisi hoćeš li ostati ovdje kod mene ili ćeš se sa svim onim što sam ti darovao vratiti u Ahaju.«19 Hegesip, s jedne strane prisiljen progonstvom iz svoga grada20 a s druge ljubavlju koju je dužno osjećao zbog zahvalnog Titova prijateljstva, odluči postati Rimljaninom; i tu, on sa svojom Fulvijom, a Tit sa svojom Sofronijom, u istoj kući zajedno dugo i veselo poživješe postajući iz dana u dan sve veći prijatelji, ako su veći uopće mogli postati.Presveto je dakle prijateljstvo, i nije samo osobitog poštovanja dostojno nego da bude slavljena vječnom hvalom, jer je ono kao mudra majka velikodušnosti i poštenja, sestra zahvalnosti i milo -srđa, a mržnje i pohlepe neprijateljica, uvijek, ne čekajući mol be, spremno tako časno postupati prema drugome kako želi da se prema njemu postupa. Sveti učinci prijateljstva danas se rijetko vide, a krivnja i sramota pada na jadnu pohlepu smrtnika, koja ga je gledajući samo na svoju vlastitu korist protjerala u vječno progonstvo preko krajnjih granica zemlje. Kakva bi ljubav, kakvo bogatstvo, kakva rodbinska veza učinili da Hegesip u svom srcu

?7f1

Deseti dan - Deveta novela

suze i uzdahe, da on zbog njih svoju niču dade njemu, osim prijateljstva? lje, kakav strah mogli natjerati He-samotnu mjestu, na tamnu mjestu, jrljaja lijepe mladice, koja se možda ijateljstva? Kakva bi časj:, kakva na-agnati Hegesipa da ugodi prijatelju i Sofronijin rod i svojtu, ne mareći puka, ne mareći za ruglo i sramotu,

j trane, tko bi naveo Tita, premda seidi, da bez premišljanja spravno zai->a oslobodio križa što ga je time sam ljstva? Tko bi Tita potaknuo da bez li svoju prebogatu baštinu s Hegesi-aila oduzela, osim prijateljstva? Tko sijanja gorljivo dade svoju sestru He-

gesipu, Kojega je zatekao u siromaštvu i krajnjoj neimaštini, osim prijateljstva?Neka stoga ljudi žele mnoštvo svojte, gomile braće i velika jata djece i neka svojim novcem povećaju broj slugu; i neka ne gledaju na to što se svatko od njih više boji i najmanje svoje pogibelji ne-goli što nastoji da u velikima pritekne u pomoć ocu, ili bratu, ili gospodaru, dok vidimo da prijatelj posve suprotno čini. —

Deveta novelaSaladina prerušena u trgovca pogosti gospar Torello; vodise križarski rat; gospar Torello dade ženi rok nakon kojegase može preudati; biva zarobljen i zbog njegove vještine u

vježbanju ptica za lov za nj dozna sultan koji ga prepozna iotkrije mu se pa mu iskaže najveće počasti; gospar Torello obolii s pomoću čarobnjaštva jedne noći bude prenesen u Paviju i

na svadbi koja se priređivala u povodu preudaje njegove žene,bude prepoznat pa se s njom vrati svojoj kući.'

Bijaše već Filomena okončala svoje kazivanje, a dok su svi jednako hvalili Titovu plemenitu zahvalnost, kralj2 ostavljajući posljednje mjesto Dioneu ovako poče govoriti:— Ljupke gospe, nesumnjiva je istina ono što je Filomena o prija-teljstvu kazivala i s pravom se na kraju žalila da ga danas ljudi tako malo cijene. Pa da smo se ovdje sastali zato da ispravljamo ljudske mane ili da ih kudimo, ja bih opširnu besjedu nadovezao na njezine riječi, ali zato što je naš cilj drugačiji, pade mi na pamet da vam prikazem, možda malo podužom ali veoma zabavnom novelom, jednu od Saladinovih3 velikodušnosti, kako bi nam ono što ćete u ovoj noveli čuti bio povod da bar s veseljem drugome pomažemo, kad već ne možemo, zbog svojih mana, steći savršene prijatelje, nadajući se da ćemo kad-tad za to biti nagrađeni. Kažem vam dakle da su, kako neki tvrde, u doba cara Fridrika Prvoga4 svi kršćani bili pozvani u križarski rat5 da osvoje Svetu zemlju.6 To unaprijed dozna Saladin, moćan vladar i u to vrijeme misirski7

sultan, te odluči na svoje oči vidjeti pripreme kršćanske gospode za taj križarski pohod, kako bi se bolje mogao za obranu

i sve svoje poslove sredi, praveći se :n u trgovca, s dva svoja najviša i na-i tri sluge krenu na put. I kad obiđo-ašući Lombardijom da prijeđu preko i išli u Paviju8 podvečer se namjeriše oji se zvao gospar Toreijo di Stra;9 on a, i sokolovima odlazio neko vrijeme i posjedu kraj obale Ticina.10 tnike, pomisli da su stranci i plemići i

- ^ Saladin upita jednog od njegovih slu-Pavije i hoće li oni na vrijeme stići ući ga odgovori nego mu sam reče: »Go-:me da biste još mogli ući u grad.« ladin, »da nas ljubazno uputite gdje Ati, jer smo stranci.«

^vT«i ,v.u,u .^.-^. ..xv„^to ću to učiniti; baš sam htio jednog od ovih svojih poslati blizu Pavije po nekom poslu; poslat ću ga onamo s vama i on će vas odvesti na mjesto gdje ćete se dolično smjesti-ti.«Tada priđe najpouzdanijem od svojih slugu, naredi mu što mu je činiti i posla ga s njima; on pak ode na svoj posjed i naredi da se što brže i što bolje spremi dobra večera i da se stolovi prostru u njegovu vrtu, a kad se to obavilo, stade ih čekati na vratima. Slu-ga, raspravljajući s plemićima o ovome i onome, zavede ih nekim putovima i odvede do posjeda svoga gospodara a da oni to nisu ni opazili.Kad ih gospar Torello ugleda, krenu im žustro ususret i smijući se reče: »Gospodo, dobro mi došli!«Oštroumni Saladin dosjeti se da se ovaj vitez pobojao kako oni ne bi prihvatili poziva da ih je pozvao kad su se sreli, pa ih je stoga lukavstvom doveo svojoj kući kako ne bi mogli odbiti da provedu večer kod njega; i odgovarajući na njegov pozdrav reče: »Gosparu, kad bi se čovjek mogao potužiti na uljudne ljude, mi bismo se na vas požalili, jer ostavimo li po strani to što ste nas donekle omeli u našem putovanju, vi ste nas prisilili da prihvatimo toliku čast, premda vašu dobrohotnost nismo ničim drugim zaslužili osim sa-mim pozdravom.« Vitez, pametan i ljeporječiv čovjek, reče: »Gospodo, skromna je

Deseti dan - Deveta novela

počast koju vam ukazujem spram onoga što bi vama dolikovalo, kako mi se po vašoj vanjštini čini, no istina je da izvan Pavije nigdje ne biste mogli dobro konačiti, pa neka vam stoga ne bude žao što ste malo skrenuli s puta da biste se udobnije smjestili.« I dok je on još u riječi bio, okupiše se njegove sluge oko njih, i tek što sjahaše, pobrinuše im se za konje, a gospar Torello odvede tri plemića u odaje koje su im bile pripremljene, naredi da ih izuju i da im ponu-de hlađana vina da se osvježe i zadrža ih u ugodnu razgovoru sve do večere. I Saladin i njegovi pratitelji i sluge znali su talijanski pa su se svi s domaćima dobro razumijevali, i svakom se činilo da je taj vitez najljubazniji i najudvorniji čovjek i da bolje raspravlja od sviju koje su dotad sreli. S druge strane gosparu se Torellu činilo da su to odlična gospoda i mnogo višega staleža no što ih je on bio prije ocijenio, pa mu bješe žao što njima u čast nije mogao te večeri pozvati društvo i svečanije ih pogostiti; stoga odluči da to idućega jutra popravi, pa jednom od svojih slugu priopći što želi učiniti te ga posla svojoj pametnoj i plemenitoj ženi u Paviju, koja je bila vrlo blizu i gdje se nijedna gradska vrata nisu zatvarala. Poslije toga odvede plemiće u vrt te ih ljubazno upita tko su; Saladin mu odgovori: »Ciparski smo trgovci i dolazimo s Cipra, a putujemo u Pariz11 po nekim svojim poslovima.« Tada reče gospar Torello: »Kad bi dao Bog da se u našoj zemlji rađaju takvi plemići kakvi vidim da se trgovci rađaju na Cipru!« I pošto u tim i sličnim razgovorima malo postajaše, dođe i vrijeme večere; stoga ih on zamoli da počaste njegov stol, gdje ih vrlo lijepo podvoriše, uzevši u obzir da je večera bila pripravljena na brzu ruku. I pošto se stolovi raspremiše, ne ostaše tu dugo, jer gospar Torello opazi da su umorni pa ih odvede na počinak do prekrasno prostrtih postelja, a i on malo poslije toga ode spavati. Onaj sluga kojega gospar Torello bješe poslao u Paviju donese njegovoj gospi poruku, a ona kao da u njoj nije bio ženski duh nego kraljevski, odmah pozva mnoge prijatelje i sluge gospara Torella te pripremi sve što je potrebno za veliku gozbu, i naredi da se s upaljenim bakljama12 na gozbu pozovu mnogi najodličniji građani, i naloži da se izvade sukna, i tkanine, i krzna,13 i da se sve obavi što joj je muž poručio.Pošto se razdani, plemići ustadoše i gospar Torello s njima i sa svojim sokolarima odjaha do obližnje močvare i pokaza im kako so-

Izamoli da im dade čovjeka koji bi ihatište, gospar Torello reče: »Ja ču bititamo poći.« Stranci mu povjerovaše imt, a kad o trećoj uri14 stigoše u grad,vodi u najbolje svratiste, dođoše doj ijaše skupilo pedesetak^najodličnijih

;, i svi odmah skočiše da im pridrže

—-i elji to opaziše, lako se dosjetiše štou Torello, ovo nije ono što smo od le noći za nas učinili, čak više nego nirno mogli pustiti da odemo svojim

/ »Gospodo, za ono što vam je sinoć^__________ , .1 više sudbini negoli vama, jer je ona

odredila da vas kasna ura na putu stigne, pa vas je nevolja dove la mojoj skromnoj kući; a za ovo danas vama ću biti zahvalan, a sa mnom zajedno i svi ovi plemići što su ovdje oko vas, kojima možete ako hoćete i ako vam se čini uljudno uskratiti da s njima objedujete.Saladin i njegovi pratitelji pokoriše se i sjahaše, te ih plemići ra -dosno pozdraviše i odvedoše u odaje koje su za njih bile bogato uređene; i pošto odložiše putnu opremu i malo se osvježiše, do đoše u dvoranu gdje je sve bilo sjajno pripremljeno; i kad opraše ruke15

i sjedoše za stol po savršenom i lijepom redu, veličanstveno ih podvoriše mnogim jelima, tako da ne bi ni cara da je tamo došao mogli bolje počastiti. I premda su Saladin i njegovi pratitelji bili velika gospoda i navikli gledati goleme raskoši, ipak se jako tome začudiše i učini im se da ova spada među najveće, s obzirom na položaj onoga viteza za kojega su znali da je građanin a ne velikaš. Kad gozba završi i kad se stolovi raspremiše, zadržaše se još neko vrijeme u razgovoru o uzvišenim stvarima, a zatim zbog velike vru -ćine po želji gospara Torella svi plemići iz Pavije odoše otpočinuti, a on ostade sa svojom trojicom, pa da ni ono što mu je najmilije pred njihovim očima ne sakrije odvede ih u neku odaju i naredi da se tamo dozove njegova vrla gospa. 16 A ona, veoma lijepa i stasita i raskošnom odjećom urešena, sa svoja dva sinčića koja su sličila na dva anđela dođe pred njih i ljubazno ih pozdravi. Netom je vidješe

Deseti dan - Deveta novela

oni ustadoše i dočekaše je s poštovanjem, ponudiše je da sjedne s njima i njezinoj se ljupkoj djeci jako razveseliše. I dok je ona tako s njima sjedila u ugodnu razgovoru, gospar Torello načas nekamo izađe, a ona ih ljubazno upita odakle su i kamo idu; plemići joj odgovoriše isto kao što su odgovorili i gosparu Torellu. Tad gospa radosna lica kaza: »Vidim da je moja ženska pamet pravo imala; stoga vas molim da im iskažete osobitu milost i ne odbijete i ne prezrete malen dar koji ću narediti da vam donesu, nego da ga sudite imajući na umu da je u žena srce maleno pa i malene stvari daju, i pazeći više na dobru nakanu onoga tko daje negoli na vrije-dnost dara.« I naredivši da za svakog od njih donesu po dva ruha, jedno podstavljeno svilom a drugo krznom,17 i to ne građansko ili trgovačko nego gospodsko, i tri svilene dolame i rublje, reče: »Uzmite ovo, takvo ruho nosi i moj gospodar; a ostala odjeća, s obzirom na to što ste daleko od svojih žena, i na duljinu prevalje-nog puta, i puta što je još pred vama, i na to što su trgovci uredni ljudi, premda je malo vrijedna, dobro će vam doći.« Putnici se začudiše i očito spoznaše da gospar Torello ni najmanju udvornost prema njima ne kani propustiti, pa kad vidješe da je to ruho za plemiće a ne za trgovce posumnjaše nije li ih gospar Torello prepoznao; ali ipak jedan od njih odgovori gospi: »Vaš je dar, gospo, velik i ne bismo ga lako primili da nas na to ne sile vaše molbe koje se ne mogu odbiti.«A kada se nakon toga gospar Torello vratio, gospa ih preporuči Bogu pa ode od njih i pobrinu se da se i njihove sluge opskrbe sličnom odjećom kakva njima priliči. Na velike molbe gospara Torella oni cio taj dan proboraviše s njim i pošto otpočinuše i obukoše novu odjeću, s gosparom Torellom projahaše malo gradom, a kad dođe vrijeme večeri, s brojnim odličnim društvom sjajno večeraše. I pošto odoše na počinak kad tome bješe vrijeme, čim svanu dan ustadoše i mjesto svoje umorne kljusadi nađoše tri krasna i čila ara i isto tako nove i snažne konje za svoje sluge. Videći to Saladin obrati se svojim drugovima i reče: »Kunem se Bogom da sa-vršenijeg, ni uljudnijeg, ni pametnijeg čovjeka od ovog nema na svijetu; pa ako su kršćanski kraljevi prema svojoj časti takvi kakvi su njihovi vitezovi, misirski sultan18 neće moći odoljeti ni jednom jedinom, a kamoli tolikima koji se spremaju da na nj krenu!«19 Ali znajući da ne bi dolikovalo odbiti dara, veoma uljudno mu zahva-

novima isprati ih dobar komad puta inu žao bilo rastati od gospara Torel->, ipak ga, jer je morao poći, zamoli se bilo teško od njih rastati, reče: ko vam je po volji, aR-nešto ću vam ti vas pitam da doznam više nego što nu drago nećete me ovaj put uvjeriti L preporučujem.«

, stio sa svim pratiteljima gospara To-i: »Gosparu, još se može dogoditi da

y om ćemo učvrstiti vaše uvjerenje; a

)m pratnjom u tvrdoj odluci, ako živ ne bude poražen da ne iskaže manje to ju je on njemu iskazao; i mnogo je ;mu, i njegovoj gospi, i o svim njego-ilima, i sve je mnogo hvalio. Ali pošto

s velikim trudom i muKom obiđe sve zapadne zemlje, ukrca se na brod pa se sa svojim pratiteljima vrati u Aleksandriju i, potpuno obaviješten o svemu, poče se spremati za obranu. Gospar Torello se vrati u Paviju i dugo je razmišljao o tom tko su mogli biti ta trojica, ali ne dokuči istine niti joj se primače. Uto dođe vrijeme križarskoga pohoda i posvuda su se činile velike pripreme, pa gospar Torello, unatoč molbama i suzama svoje gospe, tvrdo odluči poći; i pošto se opremi, prije nego što će uzjahati reče svojoj ženi koju je nadasve ljubio: »Leno, kao što vidiš, ja odlazim na ovaj pohod za svjetovnu slavu i za spas svoje duše; preporučujem ti naš imetak i našu čast; i budući da sam siguran da ću krenuti, a nisam siguran hoću li se vratiti, jer se tisuću ne-volja može zbiti, želim da mi učiniš jednu ljubav: što god se meni dogodilo, ako ne dobiješ sigurna glasa o meni živom, čekaj me i ne preudaj se godinu dana i još jedan mjesec i jedan dan,20 počevši od današnjega dana u koji krećem.«Gospa mu gorko plačući odgovori: »Gosparu Torello,21 ne znam kako ću podnijeti bol koju mi svojim odlaskom zadajete; no ako moj život bude jači od nje i ako se vama nešto dogodi, živite i umrite tvrdo uvjereni da ću ja živjeti i umrijeti kao žena gospara

Deseti dan - Deveta novela

Torella i sveđ se njega sjećati.«Njoj gospar Torello reče: » Ženo, siguran sam da ćeš održati to svoje obećanje koliko bude do tebe stajalo ali ti si mlada, i lijepa, i visoka roda, a tvoje su vrline posvuda poznate. Zato nimalo ne sumnjam da će mnogi odličnici i plemići zaiskati tvoju ruku u tvoje braće i svojte, ako se samo i posumnja u moj povratak; i koliko ti god budeš htjela nećeš se moći obraniti od njihova opsjedanja pa ćeš morati silom ugoditi njihovoj volji; eto to je uzrok što ti ovoliki a ne veći rok određujem.«Gospa reče: »Uradit ću sve što budem mogla, kao što sam vam rekla; a ako ipak budem morala drugačije postupiti, jamačno ću učiniti to što mi nalažete. Molim Boga da za to vrijeme ni vas ni mene ne dovede u takav položaj.«Rekavši to gospa u plaču zagrli gospara Torella pa skine prsten s prsta i dade mu ga govoreći: »Ako se dogodi da umrem prije nego što vas ponovo vidim, neka vas sjeća mene kad ga pogledate.« A on uze prsten, uzjaha konja i oprostivši se sa svima krenu na put; i stigavši u Genovu sa svojom družbom ukrca se na galiju i otplovi i za kratko vrijeme pristade u Akru,22 gdje se pridruži ostalim kršćanskim četama. I gotovo odmah23 među njima zavlada neka pošast i pomor i dok je još trajala, bilo zbog Saladinove vještine sreće, gotovo sav ostatak preživjelih kršćana bez boja pade zdrav u njegove ruke, te ih sve odvedoše u razne gradove i utamničiše. Medu zarobljenicima bijaše i gospar Torello, a njega odvedoše u tamnicu u Aleksandriju, gdje ga nitko nije poznavao, pa se gonjen nevoljom dade na vježbanje ptica za lov, u čemu je bio veliki maj-stor. I po tovnu za nj dozna Saladin pa ga izvadi iz tamnice i zadrža ga kao svog sokolara. Gospar Torello, kojega je Saladin nazivao samo kršćaninom, a on ga nije prepoznao niti sultan njega, u srcu je svom samo na Paviju mislio i više je puta pokušao pobjeći ali bez uspjeha; stoga on, kad neki Genovežani kao poklisari dođoše Saladinu radi otkupa nekih svojih sugrađana i spremiše se otputo-vati, naumi da po njima pošalje pismo svojoj gospi da je živ i da će se čim bude mogao vratiti te da ga čeka; i tako uradi. I ljubazno zamoli jednog od poklisara kojega je poznavao da pismo preda na ruke njegovu stricu, opatu crkve San Pietro in Ciel d'Oro.24 I dok je gospar Torello tako živio, dogodi se jednoga dana da se on razgovarajući sa Saladinom o njegovim sokolovima nasmiješi i

e Saladin dobro zamijetio dok je o tom pokretu Saladinu pade na pozorno promatrati i učini mu se vši prvi razgovor reče: »Kaži mi, Dadnih strana?«lo, »ja sam Lombardafđin iz grada : i priprosta roda.«

i uvjeren u ono što je pomislio paje dao priliku da ovom čovjeku rojom ljubaznošću.« I ne rekavši

/ r u odjeću razastru u jednoj odajilaj, kršćanine, ima li među ovom

vidje ruho koje je Saladinu daro-vjerovati da je to doista ono što

■ T I m o j , n e p r e p o z n a j e m n i š t a , n o

ia odjeću kakvu sam ja nosio kadsu llCK.a tu uguvcsruaiiuia ti mOJU kuĆU.«

Tada ga Saladin ne mogavši se dalje suzdržavati nježno zagrli go-voreći: »Vi ste gospar Torello di Stra, a ja sam jedan od onih triju trgovaca kojima je vaša gospa ovo ruho darovala; a sad je došlo vrijeme da zaista spoznate kakva je moja trgovina,25 kao što sam odlazeći od vas rekao da se još može dogoditi.« Čuvši to gospar Torello poče se radovati i sramiti: obradova se što je pogostio takva čovjeka, a posrami se jer mu se činilo da ga je siromaški dočekao. Saladin mu reče: »Gosparu Torello, kad vas je Bog već k meni poslao, znajte da odsad nisam ja ovdje gospodar nego vi.«I pošto se obojica jako obradovaše, Saladin naloži da ga odjenu u kraljevsko ruho te ga izvede pred svoje najodličnije velikaše i mno-go pohvali njegove vrline i zapovjedi da ga svatko komu je stalo do njegove milosti časti kao i njega samoga. To sva gospoda smjesta poslušaše, a ponajviše ona dva plemića koji su kao Saladinovi pra-titelji bili u njegovoj kući. Iznenadna čast i slava u kojoj se gospar Torello nađe zasjeniše donekle u njemu sjećanja na Lombardiju, a osobito stoga što se čvrsto nadao da su njegova pisma došla stricu u ruke. Bijaše u kršćanskom taboru, odnosno četama, onoga dana kad ih

Deseti dan - Deveta novela

Saladin zarobi, umro i pokopan neki neznatni provansalski vitez, po imenu gospar Torello di Dignes;26 stoga, budući da je gospar Torello di Stra po svojoj plemenitosti bio poznat u vojsci, tko god je čuo da je gospar Torello umro mislio je da je to gospar Torello di Stra a ne Torello di Dignes; i kako su baš tada svi pali u rop-stvo, zabluda se nije razjasnila, pa su se mnogi Talijani vratili s tom viješću, a bilo je među njima i tako drskih koji su se usudili reći da su ga vidjeli mrtva i da su mu bili na pogrebu. Kad to doznaše, njegova žena i svojta duboko se i neizmjerno ožalostiše i oni i svi koji su ga poznavali.Predugo bi bilo kazivati koliko je tugovala i koliko je suza prolila njegova žena; ali nakon nekoliko mjeseci trajne žalosti, kad se malo utješila, njezina braća i rod stadoše je nagovarati da se preuda, jer su je prosili najodličniji plemići Lombardije. Ona je to gorko pla-čući mnogo puta odbila, ali na kraju bijaše prisiljena udovoljiti želji svoje svojte, ali zada uvjet da se ne udaje dok ne prođe rok koji je obećala gosparu Torellu.Dok se to u Paviji s gospom zbivalo te još bješe ostalo možda osam dana do njezine preudaje, dogodi se da se gospar Torello u Ale-ksandriji jednoga dana namjeri na čovjeka koji se s onim genove-škim poklisarima bio ukrcao na galiju što je plovila u Genovu; zato ga pozva i upita kako su putovali i kad su stigli u Genovu. A čovjek mu reče: »Gospodine moj, ona je galija nastradala, kao što sam čuo na Kreti gdje sam ja ostao; jer kada bijahu blizu Sicilije, digao se opasan sjevernjak i razbio ih o berbersku obalu,27 te nitko ne spasi glave, a među inima pogiboše i dva moja brata.« Gospar Torello povjerova njegovim istinitim riječima, i spomenuvši se da domalo istječe rok što ga je svojoj ženi zadao, znajući da u Paviji nitko ništa o njemu ne zna, bijaše tvrdo uvjeren da će se njegova žena preudati; zbog tog se tako ožalosti da posve izgubi tek i pade u postelju odlučivši da umre. Kad to doznade Saladin, koji ga je nadasve ljubio, dođe k njemu. I pošto poslije mnogih i dugih molbi doznade uzrok njegovoj tuzi i bolesti, prekori ga jako što mu ništa o tome nije prije rekao pa ga zamoli da se utješi uvjeravajući ga da će, ako ga posluša, učiniti da on u rečeno vrijeme bude u Paviji; i reče mu kako. Gospar Torello povjerova Saladinovim riječima pa kako je mnogo puta slušao da je to moguće i da se mnogo puta već dogodilo, umiri se i stade nagovarati Saladina da se s tim

' +*

. ■>

£ii^ *^A

;vom čarobnjaku, kojega je vještina la kako da gospara Torella u jednoj u; čarobnjak mu odgovori da će to valja da bude uspavan, adin gosparu Torellu i zatekavši ga e bude u Paviji, ako frtOgne, a ako ovako mu reče: »Gosparu Torello> i bojite se da se ne preuda, Bog zna ibog toga, jer koliko sam god žena = treba pohvaliti i poštovati njezin a o ljepoti ne želim govoriti jer je ' drago, kad vas je već sreća ovamo voj mojoj zemlji, dok vi i ja živima; milost, jer ste u svom srcu namislili ,'nom roku nađete u Paviji, najmilije me doznao pa da vas vašoj kući vratim s onim poštovanjem, i čašću, i pratnjom koje zaslužuju vaše vrline; pa kad mi to nije dano, a vi želite smjesta tamo biti, poslat ću vas, kao što vam već rekoh, onako kako mogu.«

Njemu gospar Torello reče: »Gospodaru moj, više nego riječi vaša su mi djela pokazala vašu naklonost, koju nipošto nisam u tolikoj mjeri zaslužio, a sve to što mi kažete, da mi i niste rekli, vjerujem i vjerovat ću dok sam živ; no kad sam već ovako odlučio, molim vas da se odmah učini ono što ste mi obećali, jer je sutra zadnji dan do kojega će me moja gospa čekati.«Saladin mu odgovori da se on sigurno već za sve pobrinuo, i iduće-ga dana čekajući da ga noću pošalju kući naredi da se u jednoj ve-likoj dvorani prostre prekrasna i raskošna postelja s baršunastim i svilenim dušecima, zlatom izvezenim po njihovu običaju, i da se na to još metne zastirač prošaran oblucima krupnog biserja i skupo-cjenog dragog kamenja, koji se u nas poslije cijenio kao neizmjerno blago, i dva jastuka u skladu s tako kićenom posteljom; i kad to bješe pripremljeno, zapovjedi da gospara Torella, koji se već bio oporavio, odjenu u predivno i bogato saracensko ruho kakvo svijet još nije vidio i da mu oko glave po njihovu običaju uviju jednu od njegovih najduljih struka. I u neko doba noći Saladin s mnogim svojim velikašima dođe u odaju gdje je boravio gospar Torello, sje-de uza nj i gotovo plačući prozbori: »Gosparu Torello, bliži se čas

Deseti dan - Deveta novela

kad mi se valja od vas rastati; i kako vas ne mogu pratiti ni poslati koga da vas prati jer se to na putu kojim ćete poći ne može učiniti, valja mi se ovdje u odaji s vama oprostiti, i zato sam k vama došao. Stoga vas molim, prije negoli vas Bogu preporučim, spominjite se mene radi naše ljubavi i našega prijateljstva; i, ako je moguće, prije negoli svoje dane dokončamo, kad uredite svoje poslove u Lombardiji, dođite mi bar jedanput u pohode da mogu, ispunjen veseljem zbog vašega dolaska, nadoknaditi ono što sam zbog vaše žurbe primoran propustiti; a dok se to ne zbude, ne žalite truda sjetiti se mene pismom i zaiskati od mene sve što vam srce želi, jer ću to radije za vas nego i za koga živa zacijelo uraditi.« Gospar Torello nije mogao uspregnuti suza pa zbog njih odgovori samo s nekoliko riječi da nikada neće zaboraviti njegova dobročinstva i plemenitosti i da će posve sigurno uraditi to što mu naređuje netom mu se pruži prilika. Tada ga Saladin nježno zagrli i poljubi te mu suzama obliven reče: »Pođite s Bogom« i izađe iz odaje; a zatim se i svi velikaši od njega oprostiše i odoše za Saladinom do dvorane gdje je on naložio da se postelja pripremi.Ali kako je bilo već kasno, a čarobnjak je već čekao i požurivao, dođe liječnik s nekim napitkom i uvjeravajući ga da je to za okrepu dade mu da ga popije pa on ubrzo zaspa. I tako ga u snu po Saladi-novoj zapovijedi odnesoše na onu lijepu postelju, na koju on metnu krasnu i skupocjenu krunu i tako je označi da se poslije lako moglo razumjeti da je Saladin šalje gospi gospara Torella. Tada gosparu Torellu nataknu na prst prsten s ugrađenim rubinom koji je sjao kao užežena zublja, a vrijednost mu se jedva mogla pojmiti; zatim mu opasa mač kojega se oprema nije mogla lako procijeniti, a uz to mu još sprijeda pričvrsti kopču s dotada neviđenim biserjem i mnogim drugim draguljima i k tome sa svake strane metnu dva zlatna pehara puna dukata, a sve unaokolo povješa biserne mrežice, i prstenje, i pojase, i drugi nakit, te bi se dugo valjalo zadržati da se sve nabroji. I pošto to uradi ponovno poljubi gospara Torella pa čarobnjaku reče da učini svoje; stoga odmah pred Saladino-vim očima nestade postelje s gosparom Torellom na njoj, a Saladin ostade sa svojim velikašima razgovarajući o njemu. U crkvi San Piero in Ciel d'Oro u Paviji bijaše već položen gospar Torello, kako je zaiskao, sa svim spomenutim draguljima i nakitom, i još je spavao kad je odzvonila jutrenja28 i kad je crkvenjak

*■*- mi UHU Mm nj na

ti ugledao bogatu postelju. I straha natrag pobjegao. Kad u čudu ga upitaše za uzrok.

i prvi put u ovoj crkvi da se o tko te je ta>«poplašio.« egovi redovnici uđoše u.cr->ostelju i u njoj viteza kako

— << a, ne usuđujući se približiti:, zbi se da se gospar Torelkif onog napitka bješe oslabila|| ljima, prestrašeni povikaše: . Gospar Torello otvori oči, / se nalazi baš ondje gdje je

*w . _ . jako u srcu obradova; i zato,pošto sjede i potanko razgleda što imaše oko sebe, koliko god je već i prije bio upoznao velikodušnost Saladinovu, sad mu se ona učini još većom i još je bolje spozna. Nego, videći kako redovnici bježe i shvativši zašto, ne dižući se stade dozivati po imenu opata i moliti ga da se ne straši, jer da je on Torello, njegov sinovac. Opat se na to još više prestraši, jer je mislio da je on već nekoliko mjeseci mrtav; ali kad ga malo poslije Torello mnogim očitim dokazima uvjeri, slušajući kako ga stalno doziva načini znak svetoga križa i pristupi k njemu.Gospar Torello mu reče: »O oče moj, čega se strašite? Živ sam, hvala budi Bogu, i ovamo sam se vratio s one strane mora.« I premda je imao dugu bradu i na sebi arapsko odijelo, opat ga ipak poslije nekog vremena prepozna pa umirivši se posve uze ga za ruku i reče: »Dobro mi došao, sinkol« i nastavi: »Ne trebaš se čudidi našem strahu, jer u ovom gradu nema čovjeka koji tvrdo ne vjeruje da si mrtav. I mogu ti reći da se gospa Adalieta,30 tvoja žena, prisiljena molbama i prijetnjama svoje svojte, protiv svoje volje preudaje i jutros valja ući u dom svoga novog muža, i sve je pripremljeno što treba za pir i za gozbu.«Gospar Torello ustade sa svoje raskošne postelje te se radosno po-zdravi s opatom i redovnicima moleći svakoga posebno da nikome ne govori o njegovu povratku dok on ne obavi neki svoj posao. Nakon toga zamoli ih da mu spreme na sigurno sav onaj nakit i

Deseti dan - Deveta novela

dragulje te od početka ispripovjedi opatu što mu se do toga časa dogodilo. Radujući se njegovoj sreći opat zajedno s njim zahvali Bogu. Zatim gospar Torello upita opata tko je novi muž njegove žene. Opat mu to reče.Gospar Torello reče njemu: »Prije negoli se dozna da sam se vra-tio, želim vidjeti kako će se moja žena držati na toj svadbi; i stoga, premda nije običaj da duhovnici odlaze na takve gozbe, ja želim da meni za ljubav pođete sa mnom onamo.«Opat odgovori da će to rado učiniti, a kad osvanu dan, poruči mladoženji da on s jednim svojim prijateljem želi biti na njegovoj svadbi; plemić mu odgovori da se tomu jako veseli. I kad dođe vrijeme gozbi, gospar Torello u ruhu u kojemu je došao ode s opa-tom mladoženjinoj kući, gdje su ga svi začuđeno promatrali, ali ga nitko nije prepoznao, a opat je svima kazivao da je Saracen, kojega sultan31 šalje francuskom kralju kao poklisara. Posjedoše dakle gospara Torella za stol32 baš sučelice njegovoj ženi, koju uze s ljubavlju promatrati jer mu se u licu činila sjetnom i neveselom zbog te svadbe. I ona je njega katkad pogledala, no nije ga mogla prepoznati, jer su joj duga brada, i neobična odjeća, i tvrda vjera da je mrtav to priječile.A kad se gosparu Torellu učinilo da je vrijeme da je kuša sjećali se njega, nataknu na prst prsten koji mu je žena na njegovu odlasku darovala i pozva mladića koji ju je dvorio i reče mu: »Reci u moje ime nevjesti da je u mojoj zemlji običaj, kad se neki stranac kao što sam ovdje ja nađe na gozbi neke nevjeste kao što je ona, da ona njemu pošalje pehar iz kojega pije pun vina u znak da se raduje što joj je on došao na gozbu; tada stranac otpije koliko želi i vrati zaklopljen pehar,33 a nevjesta ispije ostatak.« Mladić odnese poruku gospi, a ona mudra i uljudna, misleći da je on neki velikaš, da pokaže kako joj je milo njegovo prisuće naredi da se opere veliki pozlaćeni pehar koji je pred njom stajao i da se napuni vinom i odnese tom plemiću; i tako bješe učinjeno. Gospar Torello, pošto metnu njezin prsten u usta, dok je pio ispusti prsten u pehar a da to nitko nije vidio pa ga ostavivši malo vina u njemu zaklopi i posla gospi. Ona ga uze ravnajući se prema njegovim riječima i pošto ga otklopi i prinese ustima vidje prsten i bez riječi ga neko vrijeme gledaše, a kad spozna da je to prsten koji je ona na odlasku dala gosparu Torellu, uze ga i pozorno promotri onoga

■U*

Deseti dan - Deseta novela

zna ga pa kao mahnita prevrnu na ca: »Ovo je moj gospodar, ovo je ?vši k stolu za kojim je on sjedio, na ono što je na stolu bilo, pruži >to ga zagrli, te je nitko nikakvom njegova vrata otkinutj^ok joj go-) svlada, jer će imati još dovoljno

na gozba djelomično se još veselije. ^ ^ ;za, ali kad on zamoli, svi se umire;

pripovjedi što je proživio od dana čivši da se onaj plemić, koji je nje-mrtav, ne

treba ljutiti što je on, se mladoženja osjećao malo prevaliti odgovori da on smije s onim što a. Tada gospa skide

vijenac i prstenšto joj ga novi muž bješe dao pa nataknu na prst prsten koji je izvukla iz pehara, a na glavu stavi krunu koju joj je sultan poslao; i izišavši iz kuće u kojoj bijahu svi se u svadbenom slavlju zaputiše do kuće gospara Torella; i ondje dugom i veselom gozbom utješiše sve ucviljene prijatelje i rođake i sve građane koji su u njega gotovo kao u čudo gledali.Gospar Torello, pošto dio onog dragog kamenja razdijeli onomu koji se istrošio za svadbu, i opatu, i mnogim drugima, i preko neko-liko glasnika javi Saladinu o svom sretnom povratku u domovinu, smatrajući se njegovim prijateljem i slugom mnogo je godina zatim sa svojom vrlom ženom živio i bio još udvorniji negoli prije. Tako su dakle završile nevolje gospara Torella i njegove vjerne ljube i tako je bila nagrađena njihova vesela i spravna udvornost; a mnogi se trude da budu tako udvorni, ali slabo to znaju, premda imaju mogućnosti, jer svoje usluge naplaćuju više nego što vrijede i prije nego što ih učine; pa zato, ako im od njih ne slijedi nagrada, ni oni ni drugi ne smiju se tomu čuditi. —

Deseta novelaMarkiza di Sanluzzo nagnaju molbe njegovih podanika dase oženi pa on, da to učini po svojoj volji, uzme kćer nekog

težaka, koja mu rodi dvoje djece, a on je uvjeri da ih je ubio;zatim hineći da mu je ona omrznula i da je drugu ženu uzeo

dovede kući svoju kćer kao da mu je žena, a njoj, pošto je bješeu samoj košulji otjerao i vidio da sve strpljivo podnosi, vrativši

je u svoj dom dražu nego prije pokaže njezinu veliku djecu, ipočasti je kao markizu, i naloži da je i drugi tako časte.1

Kad se okonča dugačka kraljeva novela, vidjelo se na licima da se svi-ma jako svidjela, ali Dioneo kroza smijeh reče: »Onaj dobričina koji je čekao noć da utvari omlohavi rep2 ne bi dao ni dva denara3 za sve te vaše pohvale gosparu Torellul«4 A zatim znajući da još samo njemu preostaje kazivati poče:— Blage moje gospe, kako mi se čini, ovaj je današnji dan bio posvećen kraljevima, i sultanima, i takvoj čeljadi; i stoga, da se od vas previše ne udaljim, kazivat ću o jednom markizu, ali ne o nekoj velikodušnosti nego o mahnitoj okrutnosti, premda se na kraju sve dobro svršilo; i nikome ne savjetujem da to slijedi, jer je velika grehota što je njemu iz toga dobro proisteklo.Prije mnogo ljeta bijaše među markizima di Sanluzzo5 glavom obitelji mladić po imenu Gualtieri,6 koji je budući da nije imao ni žene ni djece vrijeme provodio samo u lovu na ptice i na divljač i nije mu bilo ni na kraj pameti da se oženi i da dobije djecu, a zato ga valja držati veoma mudrim. Ali to njegovim podanicima nije bilo po volji pa ga zamoliše da se oženi kako ne bi on ostao bez nasljednika a oni bez gospodara, nudeći se da će mu naći takvu ženu i od takva oca i majke

*

cadovoljstvom.noji, prisiljavate me na nešto štoući kako je teško naći nekoga tkoma, i koliko je obilje suprotnih pri-:ko se namjeri na ženu koja mu ne: da se kćeri mogu upoznati po po-, ijete da ćete mi izabrati jednu koja

, jer ne znam kako ćete im upoznati ; a sve kad biste ih i upoznali, opet

■_^ ■'•■' :aca i od majki. Ali kad me već želi-; po volji; i zato da se ne bih mogao be, ako na zlo krene ja ću je sam god uzmem, ne budete li je kao go-levolju osjetiti kako mi je teško što nolbe oženio.« Valjani mu podanici J neka on pristane oženiti se.

Gualtieriju se već odavno sviđalo ponašanje neke siromašne djevojke iz susjedna sela, a kako mu se činilo da je vrlo lijepa, pomisli da bi s njom mogao sretno živjeti. I zato ne tražeći dalje odluči oženiti se njome, pa naredivši da se zovne njezin otac dogovori se s tim pukim siromahom da će je uzeti kao ženu.Kad to obavi, naredi Gualtieri da se skupe svi njegovi prijatelji iz toga kraja i reče im: »Prijatelji moji, željeli ste i želite da se odlučim na ženidbu, i odlučio sam se na to više da ugodim vama negoli od žudnje za ženom. Vi znate što ste mi obećali, to jest da ćete biti zadovoljni i da ćete štovati kao gospodaricu onu koju uzmem, tko god ona bila; eto, došlo je vrijeme da vam održim svoje obećanje, ali hoću da i vi meni održite svoje. Našao sam mladicu po svom srcu nedaleko odavde i kanim je uzeti kao ženu i dovesti je za koji dan kući; i zato nastojte da svadba bude lijepa, i da nevjestu s počastima mognete dočekati, da mogu reći da sam zadovoljan vašim obećanjem kao što ćete vi moći reći da ste mojim zadovoljni.«Svi podanici radosno odgovoriše da im je to po volji i da će je prihvatiti kao gospodaricu i u svemu je štovati kao gospodaricu, pa bila ona tko mu drago; i nakon toga svi se stadoše truditi da pripreme lijepu, i sjajnu, i veselu gozbu, a isto tako i Gualtieri. On naloži da se pripravi veličanstvena i lijepa svadba i da se na nju pozovu mnogi njegovi pri-jatelji, i rođaci, i visoki plemići, i drugi iz okolice; a osim toga dade

Deseti dan - Deseta novela

skrojiti i sašiti krasnu i bogatu odjeću po mjeri neke djevojke koja mu se stasom činila sličnom mladici kojom se odlučio oženiti; i k tome spremi pojase, i prstenje, i divan skupocjen vijenac, i sve što je za nevjestu potrebno.I kad dođe dan urečen za svadbu, o polovici treće ure7 zajaha Gualtieri konja, a s njim i svi koji su došli iskazati mu čast; i pošto odredi sve što je bilo potrebno, reče: »Gospodo, vrijeme je da krenemo po nevjestu«; i krenuvši sa svom svojom pratnjom, stigoše u ono selo. I kad dođoše pred kuću djevojčina oca, nađoše nju kako se u žurbi vraća s vodom sa zdenca da bi poslije s drugim ženama pošla vidjeti gdje prolazi Gualtierijeva nevjesta. Čim je Gualtieri ugleda, zovnu je po imenu, a zvala se Griselda, i upita je gdje joj je otac; ona mu stidljivo odgovori: »Gospodaru moj, u kući je.«Tada Gualtieri sjahavši i zapovjedivši svima da ga počekaju sam uđe u sirotinjsku kuću gdje nađe njezina oca koji se zvao Giannucolo8 pa mu reče: »Došao sam da se oženim Griseldom, ali prije hoću da od nje nešto pred tobom čujem«; i upita je hoće li se vazda, ako je uzme za ženu, truditi da mu ugodi, i da se nikad ne naljuti što god on učinio ili rekao, i hoće li biti pokorna, i mnoge druge slične stvari, a ona na sve to odgovori da hoće.Tada je Gualtieri uze za ruku, izvede je i pred očima cijele svoje pra-tnje i sve druge čeljadi naredi joj da se do gola svuče; i pošto bijaše načinjeno ruho po njegovoj zapovijedi, smjesta naloži da je obuku i obuju i da joj na glavu, onako raskuštranu kakva je bila, metnu vijenac; i zatim, dok se svatko tomu čudio, reče: »Gospodo, ovo je ona koju sam odabrao da bude moja žena, ako ona hoće mene kao svog muža«; a onda se okrenu njoj, koja se sama sebe sramila i zbunjena stajala, i upita je: »Griseldo, hoćeš li me ti kao svog muža?« A ona reče: »Hoću, gospodaru.«A on odvrati: »I ja hoću tebe kao svoju ženu«; i pred svima se vjenča s njom pa je posadivši je na konja s dostojnom pratnjom odvede svojoj kući. Ondje se održa veličanstvena i lijepa svadba i gozba kao da se oženio s kćeri francuskoga kralja.9

Na nevjesti se činilo kao da je s odjećom izmijenila i dušu i navike. Bijaše ona, kako već rekosmo, lijepa stasa i lica; pa kao što bijaše lijepa tako ubrzo postade toliko ljubazna, i uljudna, i mila te se činilo da nije bila Giannucolova kći i čuvarica ovaca, nego nekog gospodskog plemića, pa su joj se divili svi koji su je prije poznavali; osim toga, bi-

.*■*:

wn mužu da se on osjećao najsretnijim i svijetu. A jednako i prema podanicima na i toliko blaga, te nije bilo čovjeka koji rao moleći se za njezinu sreću i njezino lok su prije običavali reći da je Gualtieri o sada su govorili da je on najpametniji i jer nitko drugi ne bi nikada bio spoznao ćom i seljačkom nošnjom kriju njezine 3 se ponašala da se ne samo po njihovu atko vrijeme počelo govoriti o njezinoj Ijelima, i u suprotno mijenjati sve što se na muža kad se s njom oženio, erijem, kadli zanese i u određeno vrije-nu jako poveseli. Ali malo poslije, pošto o jest da dugom kušnjom i nepodnošlji-ienje, najprije je stade Je srdit i govoreći da su njegovi podanici njuiiic z,uog njezina niska roda, a osobito sada kad vide da rađa djecu, te da veoma rastuženi rođenjem djevojčice ništa drugo i ne rade nego gunđaju.Čuvši te riječi gospa, ne izmijenivši se nimalo ni u licu ni u dobroj nakani, reče: »Gospodaru moj, učini sa mnom ono što misliš da je najbolje za tvoju čast i sreću, a ja ću biti sa svime zadovoljna, jer znam da sam nižega roda od njih i da nisam bila dostojna ove časti na koju si me ti milostivo uzdigao. Taj se odgovor jako svidje Gualtieriju, jer spozna da se nije ni truna uzoholila zbog štovanja koje su joj on i drugi iskazivali.Poslije kratkog vremena, pošto joj je onako općenito rekao da mu po-danici ne trpe djevojčicu koju je ona rodila, dogovori se s jednim svo-jim slugom te ga posla k njoj, a on joj veoma tužna lica reče: »Gospojo, ako mi je život mio valja mi uraditi ono što mi gospodar zapovijeda. On mi je zapovjedio da uzmem vašu kćer i da...« i ne reče ništa više. Gospa čuvši te riječi, i videći slugino lice, i spomenuvši se riječi svoga muža shvati da je njemu naređeno da je pogubi; stoga je odmah uze iz kolijevke i pošto je poljubi i blagoslovi, premda joj je srce od žalosti pucalo, ne izmijeni se u licu nego je položi sluzi na ruke i reče mu: »Uzmi je i uradi točno ono što ti je tvoj i moj gospodar naložio, ali ne ostavi je tako da je zvijeri i grabljivice ptice rastrgaju, osim ako ti on

Deseti dan - Deseta novela

to nije zapovjedio.« I pošto sluga uze djevojčicu i javi Gualtieriju što je gospa rekla, zadivi se njezinoj postojanosti pa slugu posla s njom u Bolognu k nekoj svojoj rodici, moleći je da je brižno othrani i odgoji, ali da nikomu ne kaže čija je kći.Ubrzo zatim gospa ponovno zatrudnje i u određeno vrijeme rodi mu-ško čedo, na veliku Gualtierijevu radost; ali njemu ne bijaše dosta ono što je već učinio, nego još težu ranu zadade ženi kad joj jednoga dana u hinjenoj srdžbi reče: »Ženo, otkad si mi ovo muško čedo rodila, ne mogu više u miru s tim podanicima živjeti, toliko se žale što će Gian-nucolov unuk poslije moje smrti ostati njihov gospodar; i zato sve se bojim da mi nije druge nego uraditi onako kako sam prije uradio, i naposljetku tebe ostaviti i uzeti drugu ženu, ako ne želim da me odavde prognaju.« Gospa ga strpljivo sasluša i odgovori tek ovo: »Gospodaru moj, pobrini se da ugodiš sebi i udovoljiš svojim željama, a na mene nemoj misliti, jer mi je milo samo ono što znam da je tebi po volji.«Poslije nekoliko dana Gualtieri, na isti način kao što bješe poslao po kćer posla i po sina; i praveći se kao da je naredio da se pogubi posla ga na odgoj u Bolognu, kao što je i kćer poslao; ali ni zbog toga se gospa ne izmijeni u licu niti išta drugo reče osim onoga što je rekla za djevoj -čicu, pa joj se Gualtieri jako zadivi i reče sam sebi da ni jedna druga žena na svijetu ne bi mogla učiniti to što ona čini i da je nije vidio kako silno ljubljaše svoju djecu dok je to njemu bilo po volji, pomislio bi da to čini da se više ne mora za njih brinuti, ali je znao da ona to radi jer je mudra. Njegovi su ga podanici misleći da je dao pogubiti djecu jako kudili i smatrali ga okrutnim čovjekom, a prema gospi su osjećali veli-ko smilovanje. Ona gospama, koje su je žalile zbog tako umrle djece, nikada ništa drugo nije rekla nego da je zadovoljna onim što želi onaj koji ih je s njom začeo.Pošto međutim prođoše mnoge godine od rođenja djevojčice, Gualti-eri naumi posljednji put iskušati njezino strpljenje pa mnogima objavi da ni za što na svijetu ne može više trpjeti da mu Griselda bude ženom i kako sada zna da je zlo i mladenački ludo učinio kad ju je uzeo te će svim silama nastojati da ga papa razriješi kako bi mogao ostaviti Griseldu i drugu ženu dovesti; zbog toga su ga mnogi čestiti podanici jako kudili, a on im je samo odgovarao da tako valja da bude. Gospa, čuvši sve to i pomislivši da će se morati vratiti u kuću svoga oca i mo-žda opet ovce pasti kao što je prije činila i gledati gdje neka druga ima

i, ■*■

*u ljubi, jako se u srcu ražalosti, ali nepravde sudbine tako odluči mirna

'■ laltierijevu naređenju stigoše iz Rimama dokaza svojim podanicima da ga drugu ženu i ostaviti Griseldu; stoga re te joj pred mnogom čeljadi reče: ogu uzeti drugu ženu, a tebe ostaviti; i visoka roda i gospodari ovoga kraja,

/ ■■, učio sam da mi ne budeš više ženom:u s mirazom koji si mi donijela, a japrema sebi, dovesti.«

naporom koji premašuje žensku na-)odaru moj, vazda sam znala da mojeije vašem plemstvu, a za položaj na

jivala sam vama i Bogu i nikad nisamsmatrala da je taj dar moje vlasništvo, nego sam držala da mi je samo pozajmljen. Želite li ga natrag, i meni mora biti milo i milo mi je da vam ga vratim: evo vam prstena kojim me vjenčaste, uzmite ga. Za-povijedate mi da ponesem miraz koji sam amo donijela: za to nije ni vama potreban rizničar ni meni torba ni tovarna životinja, jer nisam zaboravila da ste me golu dobili, pa ako smatrate da je čestito da svi vide tijelo u kojemu sam nosila djecu što sam je s vama začela, gola ću otići; ali vas molim da mi milostivo dopustite da kao nagradu za svoje djevičanstvo koje sam amo donijela a ne odnosim ga, uz miraz bar jednu košulju ponesem.«Gualtieri bi najradije bio zaplakao, ali u licu ostade tvrd i reče: »A ti ponesi jednu košulju.«Svi koji su ondje bili moljahu ga da joj haljinu daruje, da je ne vide kako iz njegove kuće tako ubogo i tako sramotno odlazi u samoj košulji ona koja je trinaest i više godina bila njegovom ženom, ali sve molbe bijahu uzalud. Stoga gospa, u samoj košulji, i bosa, i bez ičega na glavi, preporučivši ih Bogu izađe iz njegove kuće i vrati se ocu praćena suzama i plačem svakoga tko ju je vidio. Giannucolo, koji nikada nije mogao povjerovati da će doista Gualtieri njegovu kćer držati kao ženu, te je svakoga dana čekao da se ovo zbude, čuvao je njezinu odjeću • koju je svukla onoga jutra kad se Gualtieri njome oženio; pa kad joj je donese i ona je ponovno odjenu, posveti se ona sitnim poslovima

Deseti dan - Deseta novela

u očinskoj kući kao i prije, podnoseći ponosna duha taj teški udarac nesmiljene fortune.Čim to Gualtieri uradi, uvjeri podanike da je odabrao kao ženu kćer jednoga od grofova Panago10 i naredivši da se obave velike pripreme za pir poruči Griseldi da dođe k njemu, a kad ona dođe, reče joj: »Dovo-dim ovu Gospu kao novu nevjestu pa želim da je na njezinu dolasku dostojno dočekam, a ti znaš da u kući nema žena koje bi lijepo znale spremiti odaje i prirediti sve ostalo što je potrebno za ovakvu sveča-nost i budući da ti te kućne stvari znaš bolje nego itko drugi, uredi sve što treba, pozovi gospe koje misliš i primi ih kao da si ovdje gospoda-rica, a poslije svadbe možeš se vratiti svojoj kući.« Premda su sve te riječi bile oštri noževi u Griseldino srce, jer se nije mogla odreći ljubavi prema njemu kao što se odrekla sreće, ona odgovori: »Gospodaru moj, ja sam pripravna i voljna.« I ušavši u svojoj prostoj i gruboj odjeći u kuću iz koje malo prije bijaše u samoj košulji izašla, poče čistiti i rediti odaje, i naređivati da se metnu zastori i prostirke po dvoranama, i da se spremi kuhinja, i sve ostalo svojim rukama posvršava kao da je posljednja sluškinja u kući, i nije stala dok sve ne dotjera i uredi kako dolikuje. A poslije toga, pošto u ime Gualtierijevo pozva sve gospe iz okolice, stade čekati svečanost, a kad dođe dan svadbe, iako je na sebi imala siromašne haljine, ona otmjeno, i gospodski, i radosna lica dočeka sve gospe koje na svadbu dođoše. Gualtieri, koji se bio pobrinuo da mu djecu brižno odgoji rodica koja bijaše udana u kuću grofova Panago u Bologni, pošto djevojčica već napuni dvanaestu godinu i postade najljepše stvorenje na svijetu (a dječaku bijaše šesta), poruči rođaku u Bologni moleći ga da se udostoji i s njegovom kćeri i sinom dođe u Sanluzzo i sa sobom povede krasnu i časnu pratnju, te da svima kaže da djevojku vodi njemu kao nevjestu, ne rekavši nikomu ništa o tomu tko je zapravo ona. Taj plemić učini sve kako ga je markiz molio te krenu na put i nakon nekoliko dana s djevojkom i s njezinim bratom i s dičnom družbom baš u vrijeme objeda stiže u Sanluzzo, gdje nađe sve seljake i mnogo drugih ljudi iz okolice kako čekaju tu novu Gualtierijevu nevjestu. I pošto nju gospe dočekaše i odvedoše u dvoranu gdje su bili stolovi prostrti, Griselda joj, onakva kakva se zarekla, radosno izađe u susret govoreći: »Dobro došla, gospodarice moja.« Gospe, koje su uzalud molile i zaklinjale Gualtierija da naredi Griseldi neka ostane u nekoj odaji ili da joj bar pozajmi jednu od haljina koje su njezine bile, da ne izađe takva pred

: za stol i sluge ih stadoše dvoriti. Dje-;ovorio da je Gualtieri napravio dobru hvalila Griselda, i nju i njezinog malog

već do mile volje uvjerio u gospino ne može pokolebati-i-jda uzrok tome je veoma pametna, odluči je izvući iz riva pod mirnim licem, stoga je dozva :e: »Što misliš o našoj nevjesti?« selda, »mislim sve najbolje; pa ako je jerujem da jest, ne sumnjam u to da ji čovjek na svijetu; samo vas od srca

^yt , ičite onako kako ste mučili onu kojane vjerujem da bi to mogla podnijeti,zato stoje nježno odgojena, dok je ona

lim nevoljama.« ',■vjeruje da će mu ta biti ženom, a ipak

y>ri, posjede je uza se i reče: »Griseldo,A svoga dugoga strpljenja i da oni koji

su smatrali da sam okrutan, i bezdušan, i mahnit spoznaju kako sam sve to radio s određenom svrhom, da tebe naučim da budeš dobrom ženom i njih da znaju sa ženom postupati, a sebi da stvorim trajan mir dokle god budem s tobom živio; bio sam u strahu kad sam se s tobom oženio da neće tako biti, pa da te iskušam ti znaš kako sam te vrijeđao i kinjio. I pošto sam se uvjerio da nikada ni riječju ni djelom ništa nisi učinila protiv moje volje, misleći da ćeš mi ti pružiti željeno zado-voljstvo odlučio sam ti vratiti odjednom ono što sam ti mnogo puta oduzeo, i s najvećom ljubavlju izliječiti rane koje sam ti zadao. Stoga radosna srca primi ovu za koju misliš da mi je nevjesta, i njezina brata, kao svoju i moju djecu: oni su djeca o kojoj ste ti i mnogi drugi držali da sam ih okrutno dao pogubiti; a ja sam tvoj muž koji te iznad svega ljubi, i vjerujem da se mogu podičiti kako nema čovjeka koji može biti sretan sa svojom ženom kao ja.«I rekavši to zagrli je i poljubi, pa dok je ona od radosti plakala, usta-doše i odoše do mjesta gdje je njihova kći sjedila i zbunjeno sve to slušala, te nježno zagrlivši nju i njezina brata, i nju i mnoge druge koji tu bijahu izvedoše iz zablude. Obradovane gospe ustadoše od stola te s Griseldom odoše u odaju, i s najboljim željama svukoše s nje onu

Deseti dan - Deseta novela

ubogu odjeću, i jedno joj njezino gospodsko ruho odjenuše te je kao gospodaricu, a ona se takvom i u krpama činila, odvedoše u dvoranu. I pošto se s djecom divno razveseliše, a svatko se bješe ovom veoma obradovao, gozba se i zabava umnožiše i produžiše nekoliko dana; i svi rekoše da je Gualtieri vrlo pametan čovjek, premda mu zamjeriše pre -teška i nesmiljena iskušenja koja je njegova gospa pretrpjela i kazaše da je od svih najmudrija Griselda.Grof se Panago nakon nekoliko dana vrati u Bolognu, a Gualtieri otr-gnuvši Giannucola od težačkoga posla, kao svog tasta tako ga uzvisi da je štovan i veoma zadovoljan proživio i okončao svoju starost. A on zatim, pošto odlično udade kćer, još dugo i sretno poživje s Griseldom štujući je vazda iznad svega.Što bi se još moglo reći? Samo to da i u sirotinjske kolibe katkada s neba slijeću uzvišeni duhovi, kao što u kraljevske dvore slijeću oni koji bi prije zaslužili da čuvaju svinje negoli da ljudima vladaju. Tko bi drugi mogao kao Griselda, ne samo bez suza nego i vedra lica, pretrpjeti strašne i nečuvene muke kojima ju je Gualtieri kušao? A on bi svakako bio zavrijedio da se namjeri na neku koja bi, kad bi je u samoj košulji iz kuće istjerao, otišla drugome da joj tako kožuh strese te bi za to dobila lijepu haljinu. —Dioneova novela bješe okončana i dugo su gospe o njoj raspravljale, jedna navodeći razgovor na ovo, druga na ono, neka kudeći jedno, neka hvaleći opet drugo, kadli kralj podiže pogled prema nebu i vidje da se sunce već spustilo k uri večernje, pa ne ustajući sa sijela ovako poče govoriti:— Kićene gospe, vjerujem da vam je znano da se um smrtnika ne pokazuje samo u pamćenju prošlosti i u poznavanju sadašnjosti, nego da uzvišeni muževi smatraju najvećom mudrošću kad čovjek s pomoću jednoga i drugoga zna predvidjeti budućnost. Kao što znate, sutra će biti petnaest dana otkako smo otišli iz Firence da se razonodimo i sačuvamo zdravlje i život, bježeći od žalosti, i nevolja, i muka što su preplavile naš grad otkako poče ovo kužno vrijeme; i to smo, po mom sudu, časno učinili, jer ako sam dobro motrio, premda smo kazivali vesele novele koje možda bude pohotu i uz to neprestano dobro jeli, i pili, i svirali, i pjevali (a sve to potiče slabe duhove na manje časne stvari), ipak nisam mogao ni s vaše ni s naše strane opaziti ni jedne kre-tnje, ni jedne riječi, ni jednog čina koji bi trebalo pokuditi; činilo mi se da trajno poštenje, trajnu slogu i trajno bratsko prijateljstvo gledam

, jer bez dvojbe služi vama i meni na /ikavanja ne rodi nešto što se pretvara ijeri što smo previše ovdje boravili, i oj dan imao svoj dio časti koju ja još idno već bilo vratiti se onamo odakle >lji. A da i ne spominjem^da bi se, ako la koju su doznale već mnoge družbe am se pokvarilo svako veselje; i stoga, at ću darovanu krunu do našeg odla-:ra ujutro; ako pak drukčije odredite, dan okruniti.

raspravljali, ali naposljetku se složiše :an i odlučiše učiniti kako je on rekao; = starosta dogovori s njim što mu valja ništi družinu do večere, istadoše te se, kao što bijahu navikli, vi predade; a kad doba večere dođe, u ;e, a poslije nje pjevati, i svirati, i ple-j)les povela, zapovjedi kralj Fiammetti a veoma ljupko ovako poče pjevati:

Da mi se bar bez ljubomora svila ljubav, ja ne znam žene kojabi poput mene sretna bila.Ako li vedru mladostsvog dragog žena zadovoljit mora,iV uzornu vrlinu,U' gorljivost i radost,

navike, razbor, kitu razgovora,il' prekrasnu milinu,zacijelo tad se iznad sviju vinu,i svaku prednost plijene,puna mi nade zaljubljena krila.AV kad me misli moreda druge žene pameti su moje,strah me obrvat znade,vjerujem ponajgore:da prema njemu istu želju goješto meni dušu krade,

Deseti dan - Deseta novela

i tako svrha moje višnje nadeispunja tugom mene,u zlu životu plakat mi je sila.Da ćutim u njem vjeruko vrijednost, bez ljubomorne bih čamemogla da mu se divim;al' se tolike zberužene što svakog ljubavnika mame,da sve ih smatram krivim.Umrla bih od jada, da ne živim1.U svaku moje zjenesumnjaju da ne postane mu mila.Nek ne bude ni jednamoljena žena što u času svakomne pazi da mi ne bi na put stala;jer bude li i jednakoja bi riječju, laskom ili znakomna moju štetu zvalamog dragoga, a ja to budem znala, —nek mi ljepota svene,ako tu ludost plačem ne žalila.

Čim Fiammetta okonča svoju pjesmu,1 Dioneo koji je uz nju stajao smijući se reče: — Gospo, bilo bi ljubazno od vas da ga svima otkrije -te, da vam ga koja iz neznanja ne preotme, kad se već tako uznemiru-jete. — Poslije te pjesme zapjevaše još nekoliko drugih, pa kako se već primicala ponoć, po kraljevoj želji svi odoše na počinak. A kad osvanu novi dan, pošto starosta bijaše već prije otpremio sav njihov prtljag, ustadoše i pod vodstvom razboritoga kralja2 vratiše se u Firencu; i tri se mladića ostavivši sedam gospa u crkvi Santa Mana Novella,3

odakle s njima bijahu krenuli, oprostiše od njih i odoše tražiti nove zabave; a one, kad im se ukaza prilika, svojim se kućama vratiše.

Piščev zaključak

zaključakutjehu latih ovako duga i mučna po-oć

Božje milosti koju sudim da mi je, i tvarna a ne po mojim zaslugama udi-

sam na početku ovoga djela obećao o ponajprije Bogu a onda vama mogu

. u ruku. No prije toga kanim ukratkostekle gotovo od nijemih pitanja štoia druga mogla izreći, jer mi se posve

_■ ne smiju imati posebnih povlasticapred drugima, štoviše spominjem se da sam na početku četvrtoga dana2 pokazao da ih nemaju.Možda će neke od vas kazati da sam pišući ih previše slobode uzi-mao kao što sam odredio da gospe katkada govore a mnogo češće slušaju ono što čestitim ženama ne dolikuje ni govoriti ni slušati. Niječem to, jer ni jedna novela nije u tome tako nepristojna da bi ikome nepriličnom bila, ako se pristojnim riječima kazuje, a ovdje sam u tome kanda vrlo dobro uspio.Ali pretpostavimo da je tako, jer nemam namjere prepirati se s vama koje biste me pobijedile. Kažem da kao odgovor zbog čega sam to učinio imam dovoljno spremnih razloga. Ponajprije, ako u nekoj i ima trun toga, to su iziskivale osobine novele, jer kad ih razboritim okom razmotri poznavatelj bjelodano će spoznati da ih drugačije nisam mogao ispripovjediti ako ih nisam htio izobličiti. Pa ako su ipak neki dijelak ili neka riječca slobodniji negoli se mo-žda sviđa bogomoljkama, kojima su pretežnije riječi nego djela i koje se većina trude da se pokazuju negoli da budu dobre, velim da mi se ne smije zamjeriti što sam ih napisao, više nego što se opće-nito zamjera muškarcima i ženama što povazdan govore >rupa<, i

>klin<, i >stupa(, i >tučak<, i >djevenica<, i >kobasica<, i puno sličnih stvari. A da i ne govorim o tom kako se mom peru ne smije uskra-titi sloboda koja se dopušta kistu slikara, koji bez ikakva prijekora, čak i opravdanoga, na svojim slikama ne prikazuje samo kako sveti Mihajlo mačem ili kopljem probada zmiju i sveti Juraj zmaja gdje mu je volja, nego i Krista slika kao muško, a Evu kao žensko, pa čak Onomu koji je za spasenje ljudskoga roda umro na križu3 po-nekad jednim čavlom a ponekad dvama na nj noge pribija. Zatim, lako možemo razumjeti da se ovakve zgode ne kazuju u crkvi, gdje valja govoriti čista srca i doličnim besjedama, premda se u crkvenim knjigama nalazi mnogo sablažnjivijih riječi od onih koje sam ja napisao; ne kazuju se ni u filozofskim školama, gdje se poštenje jednako ište kao i drugdje, ni među duhovnicima, ni među mudracima, nego samo u vrtovima, gdje je mjesto za zabavu, među mladom čeljadi koja je već zrela i nepodložna novelama, i to u doba kad se i najčestitiji ljudi ne bi sramili bježati i s hlačama na glavi samo da se spase.4

Novele, kakve god one bile, mogu škoditi i koristiti, kao i svaka druga stvar, ako se razmotri tko ih sluša. Tko ne zna da je vino korisno živu čovjeku, kako tvrde Cinciglione,5 i Scolaio,6 i mnogi drugi, a škodljivo onom tko ima groznicu? Hoćemo li onda reći da je vino pogubno zato što škodi grozničavima? Tko ne zna koliko je vatra korisna, štoviše nužna smrtnicima. Hoćemo li reći da je pogubna zato što sažiže kuće, i sela, i gradove? I oružje brani život onih koji žele u miru živjeti, ali mnogo puta i ljude ubija, ali ne od svoje zloće nego od zloće onih koji se njime pogubno služe. Zlurad duh nikad iskreno ne shvaća nijedne riječi, pa kao što takvima čestite besjede ne koriste, tako i one koje nisu toliko čestite ne mogu pokvariti duh sklon dobru, kao što glib ne može okaljati sunčeve zrake, ni zemaljske gnusobe nebeske ljepote. Koje su knjige, koje su besjede, koje su riječi svetije, i uzvišenije, i dostojnije štovanja od Svetoga pisma? A ipak bilo je mnogo onih koji su ga naopako

razumjeli i tako odveli u propast sebe i bližnje. Svaka stvar nosi u sebi nešto dobro, ali zlo shvaćena može nanijeti velike štete, pa tako govorim i o svojim

novelama. Tko iz njih htjedne poguban savjet ili pogubno djelo izvući, one ga nikomu neće zatajiti ako ga u sebi imaju, a imat će ga ako ih tko okreće i izvrće; a tko iz njih htjedne koristi i ploda, one mu to neće uskratiti, niti će

«■«#

Dekameron

se ikad išta drugo reći nego da su korisne i poštene, ako se budu čitale u ono vrijeme i među onim ljudima za koje su ispričane. Ona koia mora moliti krunim, ili n^ći kolače i slatkiše svom ispovjedni-

neće ni za jednom trčati da ih čita, jovore a ipak čine one stvari kad im

■■>■#■ vdje ima i takvih da bi bilo mnogode: ali ja sam mogao i smio napisati to su morale one koje su ih kazivale i, pa bih i ja bio samo lijepe zapisao, vio da sam ih ja i izmislio i zapisao, amio što sve nisu lijepe, jer nema oj i bi dobro i savršeno sve napravio; glasio paladine, nije ih umio toliko sastaviti vojsku.7

njihova svojstva različita. Ni jedna iđena da se na njoj ne bi našla koja tu žitom. A da i ne spominjem da

J\ _ išljati samo najizvrsnije zgode i po-korna umjeren, kad se valja obratiti ■ ste vi u većini. Ipak, koja od vas e golicave i neka čita zabavne; a da ju već na čelu označeno ono što u/.iih koje će reći da su neke preduge;

njima odgovaram da onaj tko ima drugoga posla ludo čini ako ih čita, makar i kratke bile. I premda je mnogo vremena prošlo otkad sam započeo pisati do ovog časa kad dovršavam svoj trud, nisam stoga smetnuo s uma da sam se na ovu muku dao za dokone, a ne za druge; a tko čita da mu vrijeme prođe tomu ništa ne može biti dugo, ako mu pruža ono radi čega se tim bavi. Kratka djela više dolikuju učenjacima, jer se oni ne trude skratiti vrijeme nego ga korisno upotrijebiti, negoli vama gospama, kojima onoliko vreme-na preostaje koliko ga ne potratite u ljubavnim nasladama. A osim toga, budući da nijedna od vas ne odlazi na nauke ni u Atenu ni u Pariz ili Bolognu,8 za vas valja kazivati opširnije negoli za one koji su učeći izoštrili svoj um. Ne sumnjam nimalo da će biti i onih koje

će prigovoriti da je previ-

Piščev zaključak

še toga rečeno, pretrpano šalama i brbljarijama, i da takvo pisanje ne dolikuje odmjerenu i ozbiljnu mužu. Njima dugujem iskazati i iskazujem im osobitu zahvalnost, jer u svojoj revnosti pokazuju tako nježnu skrb za moj dobar glas. Ali ću ipak na njihovu zamjerku odgovoriti. Priznajem da sam odmjeren i da su me u životu često mjerili; i stoga, govoreći onima koje me nisu mjerile tvrdim da od ozbiljnosti nisam otežao, nego sam tako lak da plutam na vodi; a s obzirom na to da propovijedi kojima fratri kore ljude zbog svojih grijeha, danas najviše vrve dosjetkama, i brbljarijama, i glupostima, prosudio sam da one neće škoditi ni mojim novelama, napisanim da razgone žensku sjetu. Ipak, ako se njima previše budu srnijale, lako će ih od toga Jeremijine tužaljke,9 muka Spasiteljeva i Magda-lenin plač izliječiti.10

A tko bi i posumnjao da neće biti i onih koje će kazati da mi je jezik opak i otrovan, jer na nekim mjestima pišem istinu o fra-trima?11 Onima koje tako govore opraštam, jer mi valja vjerovati da ih potiče pravedan razlog: ta fratri su dobre duše i klone se neugodnosti za ljubav Božju, a melju što je požnjeveno i nikome o tome ne pričaju; i još kad ne bi svi mala vonjali na prčevinu,12 bilo bi posve ugodno njihovo društvo.Ipak priznajem da na ovom svijetu nema nimalo postojanosti nego se uvijek sve mijenja, pa bi se to moglo dogoditi i s mojim jezikom; a o njemu mi, budući da ne vjerujem svom sudu kojega se u svojim činima čuvane koliko god mogu, nema tomu dugo reče neka susje-da da je najbolji i najslađi na svijetu: i doista, kada se to zbilo, malo mi još ovih novela bijaše ostalo da napišem. I zato što ima i onih koje sa zavišću govore, neka to što je rečeno bude odgovor njima. I prepuštajući dakle svakoj da govori i misli što joj je drago, vrijeme je da okončam priče, zahvaljujući ponizno Onomu koji ih je nakon tako duga napora priveo željenom svršetku. A vi, ljubazne gospe, s njegovom milošću ostajte u miru, i spomenite se mene, ako ijednoj bude imalo na korist što ih je čitala.

OVDJE SVRŠAVA DESETI I POSLJEDNJI DAN KNJIGE ZVANE DEKAMERON, A PREZIVANE KNEZ GALEOTTO.

MACVI - X) \KLJUČAK)

I DAN

odanskom kraljeviću i lijepoj i nevjf ladenačkog spjeva Filostrato.

/ jor plebejske komike, sasvim iz»okvira«, službenica i Filostratov sluga. :omičan prizvuk. Kao opća imeni-se dovesti i u vezu sa značenjem imo kao »onaj što ždere smokve«.

___jm riječima i slikama pisac se služi iu spjevu o fjezolanskim nimfama (245) i u Korbaču.

VI, 112. Sličnu noveletu ima i Novellino (LXXXIX), a oponaša je GiovanniSercambi (Novele, CXXI).24. kao što zvijezde: gotovo istim riječima započinje i razvija se prolog štoga govori Pampinea u noveli I, 10. No Filomena je tako i htjela, jer senešto niže izravno poziva na svoju iskusniju i zreliju drugaricu.25. Oretta... Spine. To je Laura (Lauretta), kći markiza Obizza Malaspine

Tumač

i Tobije Spinole. Udana za Gerija degli Spini, u dokumentima je zabi-lježeno da je god. 1332. bila udovica. O njezinom suprugu usp. novelu VI, 2, bilj. 9. 4. grada: Firence.

VI, 238. Čistijem. Neki pekar Cisti (od Bencivenisti) zabilježen je god. 1300.kao član bratovštine crkve Santa Maria Ughi koju spominje i Boccaccio.Jedan drugi Firentinac istog imena, Guido di Cisti, pučanin iz iste četvrti, zapisan je kao svjedok u nekom dokumentu iz god. 1316.39. Geriju Spini: Geri (Ruggieri), sin Mannetta Spine, pripadao je Crnimgvelfima i oko god. 1300. bio je jedan od vođa te frakcije. Umro je između 1321. i 1 332. god. Čini se da je bio duhovit i obrazovan čovjek.40. o gospi... žena: usp. novelu VI, 1, bilj. 3.41. papa Bonifacije: Bonifacije VIII, koji je podržavao Crne gvelfe i pomagao im da dođu na vlast u Firenci, jer je to odgovaralo njegovoj željida veliki grad zajedno s cijelom toskanskom pokrajinom podvrgne podvlast rimske kurije.42. posla... poklisare: kojima je bio zadatak da pomire zavađene gvelfskefrakcije u Firenci god. 1300. Poslanstvo je vodio kardinal Matteo d'Acq-uasparta, ali nije ništa postigao. Tada je među gradskim prvacima bio iDante koji je pristajao uz Bijele.

47. u kući... Gerija: kuće porodice degli Spini bile su kraj crkve

Santa

Trinita.48. crkve Santa Maria Ughi: tu je crkvicu dala podići obitelj Ughi (Danteih spominje u Raju, XVI, 88), a nalazi se između palače Strozzi i današnje ulice Portarossa, u središtu Firence. Cisti je imao dućan s drugestrane spomenute crkve, pa su papini poklisari polazeći od Spinijevekuće prema palačama u kojima su stanovali vođe Bijelih ili Crnih gvelfa,morali svaki put proći mimo Cistijeve pekare.

49. bolonjski vrč: zemljani vrč kakvi su se proizvodili u to doba u Bologni.

VI, 3

10. prije... Filomena: usp. Dek., I, 10 i VI, 2.11. riječi... odgovor, usp. Dek., VI, 1 i 2.

*

Dekameron

21. Antonio d'Orso: Antonio degli Orsi di Biliotto degli Orsi, od god.1309. firentinski biskup. Umro je 1322. Bio je borbeni gvelf, omiljenkod puka, ali i optuživan zbog pohlepe. Vrlo obrazovan, posjedovao jebogatu knjižnicu. Usp. Dek.; VIII, 4, bilj. 8. U jednoj ga noveli spominjei Sacchetti [Tristo novela, C ;XXVI II).22. Dego della Ratta: Diego de la Rath, vikar napuljskog kralja u Firencicrnrl 170^ 1110 i 1717-1718 Prema tome, zbivanja ove novele treba

lije, u god. 1317.-1318., jer Antonio iski biskup. Spomenuti plemić iz Bar-

lja južne Italije.)vac koji je oblikom sličio fiorinima, a

nika. Na njegov se dan (24. lipnja) u

i Lapa, zvana Nonna, kći Uberta Pul-nti, a zatim za jednog Donatija. Ti su kumentu iz god. 1340. ntinac doista živio u četrdesetim go-

ita Porta San Pier Maggiore.

^ , [, 4

koncem 13. i početkom 14. stoljeća.Dante spominje u Paklu (XVII, 58-jegovim potomcima Boccaccio je bio

gliazzi spominje uAmetu (Adiona) i u

— blizu Peretole: kod Firence, gdje su Gianfigliazzi imali posjede.— Chichibio: čit. Kikibio.— Brunetta: tako se zvala i odana Boccacciova službenica, na koju nijezaboravio u svojoj oporuci.

VI, 51. Sadržaj ove novele o slavnom slikaru Giottu navodi Danteov komen-

Tumač

tator Benvenuto da Imola, vjerujući u njezinu povijesnu istinitost, a isto tako i Giorgio Vašari u Životima najvrsnijih slikara, kipara i gradite-

lja.14. pod skromnim zanatima... pokazala: usp. Dek., VI, 2.15. Forese da Rabatta: glasoviti pravnik kojega je obitelj bila podrijetlomiz Mugella, gdje se nalazi mjesto Rabatta. Bio je profesor u Piši (1338-1339), a u Firenci je obavljao najviše političke i administrativne funkcijeizmeđu 1320. i 1343. Čini se da je i on umro za pošasti god. 1348.

10. iz kuće Baronci: članovi ove firentinske obitelji bili su poznati

po

izvanrednoj ružnoći.11. Giotto: talijanski slikar i graditelj, Giotto di Bondone (oko 1226-1337),od 1334. upravlja gradnjom firentinske katedrale. Boccaccio ga je mogaoupoznati već u Napulju, gdje je Giotto radio između 1329. i 1333.12. prirodi... nebesa: prema Aristotelu i skolasticima.13. / stoga itd. Giotta su visoko cijenili i Dante (Čist., XI, 95-96) i Pe-trarca (na više mjesta) i Sacchetti [Tristo novela, LXIII, LXXV, CXXX-VI), ali je Boccaccio prvi izrazio sud po kojem je veliki talijanski slikarobnovio klasični stil u umjetnosti, započevši preporod slikarstva u Italiji.Boccaccio je hvalio Giotta i u Ljubavnoj viziji (IV, 16-21) i u knjizi Orodoslovljima poganskih bogova (XIV, 6).

- u Mugellu: području na sjeveroistoku Firence, odakle su i Forese i

Giotto potjecali.- vas: slikar se obraća gospodinu pravniku s vi, dok je ugledni doktorslikaru govorio ti, jer su slikare još ubrajali u obrtnike.

VI, 612. Baroncijeve: firentinske građanske obitelji. Usp. Dek., VI, 5, bilj. 4, iVI, 10. Sacchetti ih uvodi u novelu LXXXIII. svoje zbirke.13. na Montughiju: firentinskom brežuljku pred gradskim vratima SanGallo. Tu su već u Boccacciovo doba bile kuće za odmor bogatih Firen-tinaca.3. Ubertijeve... Lambertijeve: vrlo stare firentinske plemićke obitelji.Usp. Dek., II, 3; X, G.12. kraj crkve Santa Maria Maggiore: gdje je ta obitelj imala kuće. Ta jegotička crkva sagrađena u drugoj polovici 13. st., a nalazi se u firentinskoj ulici Via de' Cerretani.

13. Vannini: ugledna firentinska obitelj.

Dekameron Tumač

6. Piero di Fiorentino: nije definitivno utvrđen povijesni identitet ovoga lika, ali je ljudi tog imena bilo više u Firenci 14. stoljeća.

VI, 710. U... Pratu: manjem toskanskom gradu koji je veoma b'Tizu Firence.11. de' Pugliesi: ugledna obitelj iz Prata. Povijesni izvori međutim ništa negovore ni o Rinaldu ni o njegovu sinu Filippu.■3 A*.' /"•- - >it:elj iz Prata, Guazzagliotri su bili ne-

igliesijima, koje su uspjeli protjerati tiom Lazzarino (Zarino) spominju se u ■ 14. st.

8Francesco di Lamberto Frescobaldi,

u Firence.•escova brata Guida, udana za Diedai, ne baš sasvim pouzdanom izvoru,i 14. st.oslovična izreka kojom se aludiralo;endarnoga svijeta epskih pjevača o

ralju (970-930. prije Krista), sinu I vladara i suca u svjetskoj knjiže-

19^.^*,wai]u]uci škrtosti... iskorijenila. Boccaccio često ističe škrtost i po-hlepu kao glavne uzroke propadanja firentinskog društva njegova doba. Usp. Dek., I, 8; III, 5; VI, 3; VIII, I; X, 8. Izvor je tom mišljenju u Dan-tea: Pakao, VI, 74-75; XVI, 73-75; Raj, XV, 97-129. 2. družbe itd. U književnim djelima Danteova i Boccacciova doba ima više potvrda o firentinskim društvenim običajima te vrste. Usp. Dante, Pakao, XXIX, 130-132; Dino Compagni, Ljetopis, I, 20; Boccaccio, Ra-

spravica u pohvalu Dantea, 1; Franco Sacchetti, Tristo novela, CCX; G. Villani, Ljetopis, VII, X. Villani spominje jednu družinu iz firentinske četvrti Santa Felicita koja je god. 1283. brojila više od tisuću članova (odjevenih u jednako bijelo ruho) s Amorovim knezom na čelu.4. Betta Brunelleschija: tj. Brunetta Brunelleschija, bogata i ugledna čovjeka koji je, iako podrijetlom iz gibelinske obitelji, pripadao najprijeBijelim gvelfima a zatim je prešao Crnima (1301.). Bio je dobar govornik i u više navrata poklisar firentinske Komune, ali kao suparnik vođeCrnih gvelfa ubijen je iz osvete god. 1311. Brunetto Brunelleschi bio jeprijatelj Guida Cavalcantija i Dantea, koji mu je uputio jedan sonet.5. Guida... Cavalcanti: usp. Dek., IV, Uvod, bilj. 16. Pučka tradicija isuvremeni ljetopisci sačuvali su spomen na stilnovističkog firentinskogpjesnika, ali nisu bili odviše naklonjeni prema čovjeku kojega su opisivalikao ponosna i hirovita osamljenika što nije vjerovao u Boga. Koristeći setim mišljenjima, Boccaccio ih oplemenjuje svojim iskrenim divljenjem isimpatijom za Danteova prijatelja.6. naravne filozofije: tj. fizike odnosno prirodoslovlja uopće, po tadašnjoj podjeli filozofije.7. epikurejskim nazorima: nazorima grčkoga filozofa Epikura iz Samosa(341-270. prije Krista), koji nije vjerovao u besmrtnost duše, a priroduje tumačio materijalistički. Usp. Dante, Pakao, X, 15.22. crkve... San Giovanni: pošavši od svoje kuće (dom Cavalcantijevihbio je između Porta Santa Maria i Orsammichele), Guido je prošao pokraj crkve San Michele in Orto (srušene početkom 14. st. danas je tuOrsammichele), krenuo kroz Corso Adimari (danas ulica Calzaiuoli) istigao do crkve San Giovanni (Baptisterij).23. velike mramorne grobnice: bit će to reminiscencija na ognjene grobove u koje su smješteni epikurejci u Danteovu Paklu (X). Među njima jei Cavalcantijev otac, gorespomenuti Cavalcante. Neke od tih grobnicanalaze se danas oko Baptisterija (crkve Sv. Ivana).24. Santa Reparata: crkva koja je bila na mjestu gdje je sagrađena firentinska katedrala Santa Maria del Fiore.10. porfimih stupova: to su dva stupa postavljena uz Rajska vrata (Portadel Paradiso) na Baptisteriju. Pizanci su ih uzeli na Maljorki i darovali ih

Firentincima god. 1117., jer su im ovi pružili pomoć protiv grada Luke(Lucca), dok su oni ratovali na Balearima.1 1. gradskih vrata San Giovanni. Do god. 1284. Firenca je bila opasana zidom koji je nazvan »drugi krug«, a tada se počeo graditi i treći, najširi.

Spomenuta vrata pripadala su drugom pojasu gradskih zidina.

■*-»

Dekameron

VI, 106. U Pančatantri i u nekim drugim orijentalnim izvorima nalazi se i pripovijetka u kojoj poklisari nose na dar kralju škrinjicu s dragocjenostima,pa kad u njoj umjesto dragulja nađu pepeo ili vlasi ili zemlju, brzo se snađu i prikažu to kao pravo čudo. O prijevarama u svezi s moćima svetacapostojala je u Boccacciovo doba bogata literatura. *7. umnu Guidovu dosjetku: u prethodnoj noveli.8. redovnik svetog Antuna. Red sv. Antuna opata bio je poznat po fratrima koji su skupljali milpstjnin «o selima, a kadšto zlorabeći lakovjernostpukaO—•■ Danteova Beatrice u Raju (XXIV 124-

'. napisao je poslanicu u kojoj upozora-•ovjednika koji se služe krivotvorenimika kako bi prevarili naivan puk. Usp.CX; Masuccio Salernitano, Novele,

thodne novele bile veoma kratke, pa

lica južno od Firence bila je podrije-o njegov otac.>ja između Empolija i San Miniata

Toskani i potvrđeno u dokumenti-i »luk crljenac«, »kapula«. Korbaču ruga Boccacciu podsje-J starom grbu toga grada bila je i

y ' 'ko Tulije Ciceron (106-46. prije35-95. prije Krista) smatrani su

udalnom običaju i terminologiji

},xxiv 115; xxy 17.r_w utemeljio je redovništvo u 3. st. Pošto-

_ o» «vdu zaštitnika marve od bolesti, jer su ga prikazivali sa svinjom (vragom napasnikom) pokraj nogu. Na njegov dan (17. siječnja) bio je običaj blagosloviti domaću marvu.9. poslije devete ure: poslije tri sata popodne.10. anđela Gabrijela... u Nazaret: arkanđeo Gabrijel navijestio je Dje-

Tumač

vici Mariji u galilejskom gradu Nazaretu da će roditi Isusa Krista, sina Božjega. Usp. Novi zavjet, Evanđelje po Luki, 26-38.5. Giovanni... Pizzini: povijesni likovi, kojih su obitelji živjele u Cer-taldu. Imanja Pizzinijevih graničila su s posjedom Boccacdove porodice,a Biagio Pizzini bio je Boccacciov prijatelj; god. 1336. potpisao se kaojamac piščeva oca u nekom poslu.6. gore u gradu: u gornjem, višem dijelu Certalda, gdje se nalazi Gradska palača i gdje je bio dom Boccacciove obitelji.7. Guccio... Prase: usp. Dek., IV 7, bilj. 12. Zvali su ga i Guccio Por-cellana ili Porcelloni, pa se tako tumači i nadimak Prase (»Porco«). Akoje to uistinu povijesna osoba koja je živjela između 1318. i 1335., ondabi se radilo o aluzijama na firentinskog suvremenika, koji je stanovao uistoj četvrti u kojoj i pripovjedač. Neki Guccio Imbratta živio je u Firenci oko 1305. pa se tako objašnjava i nadimak Prljavko (»Imbratta«) odglagola imbrattare (zamazati, uprljati).8. Lippo Topo: slikar i varalica. O njemu se priča da je oporučno ostavio više tisuća škuda koje nije uopće posjedovao; kad su ga pitali kakodoći do tog novca, odgovorio je: »U tome je stvar«. Ta je izreka postalaposlovična.9. Salomona... Aristotela... Seneke: tri emblematska lika koji ujedinjujuu najvećoj mjeri mudrost, oštrinu misli, moralnu osjetljivost. O hebrejskom kralju usp. bilj. 4 uz novelu VI, 8; o velikom grčkom filozofu Aristotelu (384-322. prije Krista), koji se u Danteovim djelima spominjesamo kao Filozof, nije potrebno govoriti, a Lucije Anej Seneka (4. prijeKrisra - 65. poslije Krista) bio je rimski filozof i dramatičar.7.hoće da se ženi: povijesni Guccio bio je oženjen god. 1331. pa nekitumači izvode zaključak da ispričane zgode treba datirati prije te godine.8.nalik na lozu Baronci: o poslovičnoj ružnoći članova firentinske obitelji usp. Dek., VI, 5, bilj. 4; VI, C, bilj. 1.9. Nuta: Benvenuta.10. kotao u Altopasciu: poslovičan izraz koji je pisac preuzeo iz pučkogagovora. Altopascio je mjesto u toskanskoj pokrajini Lucca. U golemuloncu tamošnjeg samostana kuhala se dva puta tjedno juha za siromahe.11. velmoža Ciastiglione: gospodar dvorca Chatillon u Francuskoj.12. iz Misira: Egipta, odnosno raskošnog Istoka uopće.13. poslije devete ure: usp. bilj. 12.26. strane gdje se javlja sunce: bilo koje, jer se sunce javlja svuda; no

Dekameron Tumač

može se misliti i na istočne strane, dakle na bajoslovni Orijent. 27. Porcellanske povlastice. Porcellana je bila ulica i bolnica u Firenci, a nalazila se kraj crkve Sv. Paolina, gdje je živio i Guccio. Pisac se šali s povlasticama koje je obitelj Porcellana, utemeljivši jednu bolnicu, davala bratovštini »dei Barelloni« kojoj je bila dužnost da prenosi ranjene ili bo-

lisu ništa stajale bratovštinu, a koristili• ,■-*■■

nsku Via Vinegia, koja se nalazi između

rentinsko naselje Borgo dei Greci, koje

Jjevstvo toga imena uistinu je postojalo

ičica koja danas ne postoji, a nalazila se

mmichele. No to je ujedno i aluzija na;dad.a ide od crkve Santa Trinita do mosta

trga Goldoni).i neka firentinska pusta ledina (Sardi-li, možda, otočić na Arnu. Ime podsje-

DŽednjev«), pa otud igra riječima.ce, odnosno dijela ulice u Firenci (Via

S noria), ali i Bospora.rijeha koje su redovnici prodavali nai-0X, 126, gdje se s istim izrazom aludi-a.

pokrajinu u srednjoj Italiji. Za ondašnje _^ .a bila je veoma dalek kraj. Usp. Dek.,

VIII, 3.13. prasce... crijeva: Tj. prave kobasice. Tradicionalna kuhinja te pokrajine i danas je poznata po izvrsnim suhomesnatim jestvinama.14. kruh. na štapovima: u obliku malog obruča, nanizan na štapu. UFirenci su kruh pravili drugačije.15. vino u mješinama: držali su ga u mijehovima, tada nepoznatim uToskani.16. perjanici: oni što nose perjanicu, ali i pernata stvorenja (ptice).17. Maso dei Saggio: firentinski šaljivac iz novela o Calandrinu. Usp.Dek., VIII, 3, bilj. 5; VIII, 5.18. vratih se: kao i Aleksandar Veliki.

7. hvolime Nekleti: ime skovano prema sličnim starofrancuskim izrazima i imenima alegorijskih likova u Romanu o Ruži.8. neke od njih: slijedi niz moći od bestjelesnih bića, pa je komički učinak to veći što je dublja naivna vjera stanovnika Certalda.9. serafima: jednoga iz anđeoskog reda serafima.10. kerubinski. Kerubini su također anđeoski red.11. jedno od rebara... jesti: prema Verbum cara factum est (»I Riječpostade tijelo«; usp. Novi zavjet, Evanđelje po Ivanu, I, 14).12. trima... s Istoka: kraljevi Melkior, Baltazar i Gašpar došli su s Istokau Betlehem da se poklone novorođenom Isusu Kristu, a put im je pokazivala sjajna zvijezda. Usp. Novi zavjet, Evanđelje po Mateju, 11.13. svetoga Mihajla... borio: arkanđela predvodnika u borbi protivLuci-fera koji se pobunio protiv Boga.14. Lazara: čovjeka kojega je Isus povratio iz mrtvih. Usp. Novi zavjet,Evanđelje po Ivanu, XI. Smrt su zamišljali i prikazivali na slikama kaoženski kostur.

12.Morello: brežuljak na sjeveru Firence. Ali riječ ima i opsceno značenje, kao »crna gora« u Dek., VI, Uvod.13.na pučkom jeziku: talijanskom.14.Caprezija. Caprezi je izmišljeno ime, a možda je napravljeno premasuvremenom šaljivom djelu Caprona i imenu glasovitoga rimskog piscaBoetija, koji je bio veoma omiljen u srednjem vijeku. Istom se riječi aludira na sodomiju (spolni odnos sa životinjama), jer capra znači koza.15.svetoga Gherarda iz Villamagne: jednoga od prvih sljedbenika sv.Franje Asiškog. Živio je od 1174. do 1267. god. Franjevci su po svojojobući nazivani i cokulašima.7. Gherardu di Bonsi: uglednom Firentincu i utjecajnom članu su-knarskog ceha. Spominje se u povijesnim dokumentima između 1317. i1332. god. Dao je podići bolnicu Sv. Bernarda u ulici San Gallo. Obiteljmu je stanovala u istoj četvrti s Boccacciovima.8. On: Bog.9. za... svetoga Lovre: događaj se dakle zbio 8. kolovoza, jer je svečevblagdan 10. istog mjeseca. U srednjem su vijeku pridavali čudotvornuiscjeliteljsku moć komadima ugljena koje bi pronašli u zemlji na dansvetoga Lovra.10. a da je ne očuti. S ovim paradoksom pučkoga tipa fra Cipolla zaključuje humorističku porugu u kojoj je s uživanjem izmjenjivao hinjenuskrušenost, lažnu učenost i tobožnje iskustvo svjetskog putnika s grubimi otvorenim šalama.

Tumač

VI, Zaključak15.maloprije... podsjetila: usp. VI, Uvod, gdje službenica Iicisca u komičnom prizoru tvrdi kako nema djevojke koja bi u brak ušla neiskusna ikako sve udane žene varaju svoje muževe,16.djetinjast: tj. taj je prvi dio toliko očit da ga ne treba p&Stbno potvrđivati. •17.vremena takva: u kojima hara crna kuga.

u šestom danu, s izuzetkom zadnje

nišljenjima, riječ je o maloj dolini po-111, Uvod, bilj. 3) u kojoj je bilo i njemu na prijevaru uhvaćena nimfa "jezolanskim nimfama, 294, i d.). >omenuta u prethodnoj bilješci okru-a su dvorci ili ljetnikovci. Međutim, opos u Dijaninom lovu, pa treba biti rajolika u Boccacciovoj prozi, na temu sutrašnjeg dana. ida, IX, 312-313; Petrarca, Kanconi-

em nade u njegovu ljubav.>va naranče, ljiljana i ruže, s kojima su

ipjev od tri stiha (AbA) i četiri strofe. / La svake strofe rimuju se s pripjevom.

koj strofi jedan sedmerac koji završa-

U DAN

VII, 117. ulici svetoga Pankracija: usp. Dek., 111, 4, bilj. 2.18. Lotteringhi: građanska obitelj koja je postojala u Firenci 14. st.19. bratovština crkve Santa Maria Novella. Ta se bratovština zvala Com-pagnia della Vergine, a organizirali su je dominikanci u samosranu i crkvi

Santa Maria Novella.24. pjesmu svetog Aleksija: možda je to bio talijanski Ritmo di Sant'Ales-sio ili neka legenda na talijanskom jeziku. Poznat je francuski Život sv.Aleksija iz 12.st.

25. plač svetoga Bernarda: možda djelo koje je kasnije nazvano Izreke sv.

Bernarda.

5. hvalospjev gospe Matelde: lauda u čast Mechtilde od Magdeburga.Njezin su kult u Italiji širili dominikanci, a njihov je bio samostan i crkvao kojoj je riječ u ovoj noveli.6. Tessa, kći Mannuccia dalla Cuculia: čini se da se rodila u Firencigod. 1307. Obitelj Mannucci živjela je u četvrti San Frediano. Ime Tessaskraćenica je od Contessa, a bilo je veoma popularno u Toskani, prematoskanskoj grofici, contessi Matilde di Canossa. Uličica u četvrti SanFrediano zvala se Cuculia jer je u njoj bio tabernakul s likom Bogorodices kukavicom.7. Pagelotti: firentinska obitelj iz 14. st. U dokumentima iz prve polovi-cestoljeća zabilježena su imena Nerija i Federiga Pegolottija.8. na Camerati: naselje na južnim padinama Fiesolea.10. na jednoj taklji... lubanju: prema drevnom etruščanskom vjerovanjute su lubanje štitile posjed.11. utvara: praznovjeran svijet plašio se neke utvare ili more koja sepojavljivala u obliku satira ili majmuna, mučeći spavače.12. Telucis i Intermerata. Prvo su početne riječi himne što se pjeva nakoncu liturgijskog dana i u kojoj su riječi protiv noćnih utvara; drugo jepočetak antifone O intemerata Virgo.13. napeta... repa: opscena aluzija na ljubavnikovu neispunjenu želju.14. Gianni di Nello: god. 1347. pokopan je u crkvi Santa Maria Novellafirentinski trgovac Giovanni di Nello, ugledni vijećnik Komune i konzulsvoga ceha. On je o svom trošku dao podići kapelu u spomenutoj crkvi.Ista osoba javlja se i kao suprug Emilije u Ametu.

Vll 231. Književni je izvor ovoj noveli Apulejev Zlatni magarac (IX, 5-7). OdBoccaccia je motiv preuzeo Giovanni Sercambi {Novele, CXXXVIII).32. Peronella: napuljsko žensko ime koje se javlja i u mladenačkom spjevuDijanin lov [IX, 45: XI, \6).33. Avorio: napuljska ulica blizu trga Portanova.

Tumač

i Portanova u njegovoj blizini živio je udalne obitelji Scrignario koju Boccac-24; passim).četvrti u kojoj su stanovali Peronella i

lukalijona ili Galiona, kojega je okolno

srebrni novac Karla Anžujskog (1303.) križ, a s druge francuske ljiljane, narod, Parti su u početku bili nomadi jasmine.

11.3>: utemeljitelji dominikanskog i franje-•šće napada.'vijeku odnos s kumom smatrao gotovo

i uuusK.vmui.eiii.

39. svetog Ambrozija: blaženog Ambrozija Sansedonija iz Siene (1220-1286), kojemu je god. 1288. bila posvećena kapela.40. onoga u Milanu: sv. Ambrozija, crkvenoga oca, pisca i biskupa gradaMilana (333. ili 340-397, milanskog biskupa od 374).

Vll, 410. Izravni je izvor ovoj noveli knjiga Petrusa Alfonsija (1062-1140?) naslovljena Pouka za klerike (fabula XIV), ali je motiv bio vrlo raširen uorijentalnoj srednjovjekovnoj književnosti {Knjiga sedam mudraca; Djela Rimjana; Dolopat].11. uArezzu: toskanskom gradu i slobodnoj Komuni do 16. st., gdje su serodili Petrarca i Pietro Aretino.12. Tofano: skraćenica od Cristofano (Cristoforo). U Arezzu se i danaspokazuje u ulici dell'Orto bunar nazvan »pozzo di Tofano, vjerojatno bašpo Boccacciovu junaku. Oko polovice 14. st. stanovao je u istoj četvrtiliječnik Tofano, sin Federica iz Cortone.13. Ghitu: Margheritu.

Vll, 51.1 sam Bog... poslova: usp. Stari zavjet, Prva knjiga Mojsijeva ili Posta-

nje, II, 2-3.22. kakva rupa: u novelama na motiv ljubavi ljubomora rupa u zidu nijenipošto rijetka mogućnost da zaljubljenici stupe u vezu, kad nikakvadruga puta nemaju. Tako su razgovarali i babilonski ljubavnici Piram iTizba.23. spusti mu se do nogu: usp. Dek., III, 8, bilj. 3.24. oko treće ure: oko devet sati ujutro.

Vll, 61.1 ovoj je noveli izvor u drevnim orijentalnim književnostima [Tisuću i jedna noći dr.), a od mogućih srednjovjekovnih izvora treba navesti Djela Rimljana (XXI, LVIII) i prvu srednjovjekovnu zbirku novela, knjigu Pouka za klerike kojoj je autor španjolski latinski pisac Petrus Alfonsi. 2. U našem gradu: Firenci.

Vll, 742. Motiv o prevarenu i premlaćenu suprugu pojavljuje se u nekolikofrancuskih izvora (fabliaux: La dame yui fst battre son mari; La Bour-geoise d'Orleans). U starim ljetopisima ta se nesreća pripisuje i nekimkraljevima (Henriku III. i Henriku IV). Boccaccio je taj motiv vjerojatno upoznao preko usmene predaje.43.Galluzzi: ugledna i utjecajna plemićka obitelj u gradu Bologni.44.Beatrice: ime koje svoj veliki književni ugled duguje Danteu, a u skladu je sa stilnovističkim ugođajem i terminologijom prvoga dijela ovenovele.3. Kada to ču... misliti: još jedan primjer ljubavi po čuvenju. Usp. Dek.,I, 5, bilj. 6; 11,7; IV, 4, bilj. 3.4. smisli da bi itd. Isto tako postupa Arcita, zaljubljen u Emiliju, junakinju Boccacciova spjeva Tezeida (IV).6. igrati šaha itd. Partija šaha kao zgodna prigoda za ljubavno očitovanječest je topos u viteškim i ljubavnim romanima (npr. u Tristanu i Izoldi).Pri tom je uputno da zaljubljenik namjerno gubi, kako je preporučivao i

Dekamcron

Andrija Kapelan (O ljubavi).7. Oh, kako si slatka itd. Da su tako dobar glas uživate žene iz Bologne,- - — * - ■ - ■ - • ' ■ • - ■ a. Usp. Dek., I, 10; X, 4.

ment kurtoazne ljubavi, »treći stupanj«, n. Iza toga uslijedit će puno ostvarenje vele, nadahnut temom u^gpšene ljubavi i dvoranske ljubavi.

11,8Inog je podrijetla (Pančatantra, Kalila i

adnoeuropskim književnostima.ička obitelj. U političkom životu Firen-

dci 14. st.knar u noveli III, 3.

icu nosili su trgovci i bilježnici u pose-ča. Pero im je očito stršilo na stražnjici

/osmislenih komentara.e radi o poslovičnom izrazu, jer kućuRime, XXXI, 14).

JI, 917. lNoveia o ijaiji i riru izravno je ovisna o kratkom latinskom spjevuComoedia Lydiae, kojem je autor Mathieu de Vendome (12. sr.), a Boc-caccio ga je cijelog prepisao. Dakako, nekoliko tipičnih motiva (dokaziljubavi, začarana kruška) potječu iz još starije književne predaje, a francuski ih je pisac sažeo u svojem spjevu.18. U Argu... po veličini: grčkom gradu na Peloponezu, koji je u drevnodoba vladao čitavom Argulidom i bio suparnik Sparti.19. zelene boje: jer su odijela za vrlo svečane prigode obično bila zeleneboje.

Vll, 101. Kao u Boccacciovu spjevu Tezeida i ovdje dva prijatelja vole istu ženu,

Tumač

a sretniji ljubavnik umire. Što se tiče poruka umrlih koji se javljaju ži-vima u snu, recimo da nisu bile rijedak motiv u srednjovjekovnoj knji-ževnosti. Usp. zbirku propovijedi Iacopa Passavantija (oko 1302-1357), naslovljenu Zrcalo pravog pokajanja (III, 2; iy 2).29. novela... Sjenežana: usp. Dek., VII, 3.30. Mini... di Tura: obitelji pučana u Sieni. U sačuvanim gradskim spisima iz 14. st. zabilježena su dva Meuccia.31. u kraju Porta Salaia: danas se zove Arco di Porta Salaria.32. Anseltninijem: prezime poznatih pučana u Sieni 14. stoljeća.33. u Camporeggiu: gradskoj četvrti u Sieni.34. usprkos kumstvu: usp. Dek., VII, 3, bilj. 2.35. fra Rinaldo... udovolji: usp. Dek., Vll, 3.

Vll, Zaključak16.lovorom... nosite: jer joj je ime (Laura, skraćeno: Lauretta) po lovoru(lauru). Ona je u »okviru« Dekamerona simbol Petrarkine Laure i njegove poezije. Usp. Dek., Uvod, bilj. 23.17.spjev o Arciti i Palemonu: junaci Boccacciova spjeva Tezeida koji jenapisan prije Dekamerona.18.Ja ne znam pravo: usp. Dante, Pakao, I, 10.19.pjesma. Ova sjetna balada sastoji se od pripjeva (sedmerac i dva jedanaesterca, aBA) i četiri strofe po devet stihova (CdECdEeBA), koje susve povezane završnim rimama iz pripjeva (BA).

OSMI DAN

Uvod1. o polovici treće ure: oko sedam i pol sati ujutro.

Vili, 11. Popularni novelistički motiv iz ove pripovijetke obradit će, po Boc-cacciu, i Chaucer {Shipman 's Tale) i Sercambi [Novele, XXXII).

■i -

Dekameron

10. da se dogodilo... iz Vrata: usp. Dek., VI, 7.11. Gulfardo: možda Wolfard.12. što u Nijemaca rijetko biva: slično je mišljenje o njemačkim plaćenicima imao i Petrarca. Usp. Kanconijer, CXXVIII, 65-67.c /<"'-......-■- -----1.... . » . i me po sv. Ambroziju, zaštitniku grada

e naglog obrata doći i u odnosu Rinie-

11,2srednjovjekovnom je Egiptu Kurd Sa-ja je ostala na vlasti od 1169. do 1250. ova plaćenika Mameluka, do 16. st., patski sultani, i Ejubidi i Mameluci,

<oj, koji je bio sjedište papa od 1309.njstva papinstva, koje je u tom razdo-evima.iskih predgrađa.» običaj u toskanskim selima da uz cr- >voj sjeni okupljaju i slušaju župnikova

unga koja se baš tako zvala napisala je

/. lece voaa niz aunnu: početni stih vrlo popularne pučke pjesmice za ples iz 14. st. [Uacaua corre la borrana).17. Kyrie: invokacija grčkog podrijetla (znači: Gospodine!). Izgovara se uprvom dijelu latinske katoličke mise.18. Sanctus: lat. »svet«. Dio liturgijske himne koju svećenik izgovara nakraju prefacija, dijela katoličke latinske mise prije pretvorbe.10. Bonaccorriju da Ginestreto. Firentinski liječnik tog imena spominjese u dokumentima između 1321. i 1350.\\.po svom... javim. Pravni termini i žargon namjerno su iskrivljeni da bi se postigao dvostruki učinak i oponašao govor priprosta seljaka i izvr-gnulo podsmjehu njegovo neznanje. 12. meljemo kad nam se nakupi: kao i mlinovi koji mogu mljeti samo

Tumač

kad se za njih nakupi dosta vode. Dakako, i ovo je dvosmisleno...6. salvum me fac: s jamcem ili ulogom (izraz iz latinske pravne terminologije).7. sine custodia: bez jamca ili zaloga.8. Nuto Buglietti: sin gorespomenutog Buglietta.9. u ždrijela... lucifera: vraga općenito, po Luciferu, paklenskom knezu,kojega Dante zamišlja s trima ustima, a u svakoj je po jedan grešnik.10. pop joj... praporčić: dvosmisleno.

Vili, 33. Ova novela o Calandrinu i njegovim drugovima ima nekih sličnosti slatinskom »elegijskom komedijom« Aulularia (Lonac s blagom), koju jeu prvoj polovici 12. st. napisao francuski pisac Vitalis iz Bloisa.4. Calandrino: Nozzo (Giannozzo) di Perino, stanovao je u četvrti SanLorenzo, a njegovo se ime spominje u javnim spisima između god. 1301.i 1318. Pripadao je firentinskoj školi prije Giotta, a zabilježene su njegove freske u nekom ljetnikovcu u Camerati. Ipak, povijest slikarstvaznade ga gotovo samo po imenu, pa je zapravo slavniji kao književni lik.Kako je bio, čini se, jednostavan čovjek i naivčina kojem su se sugrađaniokrutno rugali, Boccaccio ga je baš takva ovjekovječio u četiri noveleDekamerona: VIII, 3 i 6; IX, 3 i 5, a Sacchetti u još tri [Tristo novela,LXVII, LXXX, LXXXIV), pa je Calandrinovo ime u talijanskom jezikupostalo poslovično.5. Bruno: Bruno di Giovanni d'Olivieri, slikar, ali ne i »majstor« kao njegov drug Buffalmacco. Spominje se u firentinskim dokumentima izgod. 1301-1320.10. Buffalmacco: Buonamico di Cristofano (1262-1340), značajniji firentinski slikar koji je ostavio niz fresaka u Toskani i Umbriji. Sacchettiga spominje u čak pet svojih novela (CXXXVI, CLXI, CLXIX, CXCI,CXCII), uspoređujući ga s Cimabueom te s Bernardom i TaddeomGaddijem.11. Maso del Saggio: meštar, koji je u svojoj radionici okupljao firentinskešaljivce i veseo svijet. Boccaccio ga spominje i u novelama VI, 10 i VIII,4. a Sacchetti u svojoj noveli XCIII.5. u crkvu San Giovanni: glasoviti firentinski Baptisterij.6. odnedavno... podignuto. Konzuli ceha »della Calimala« povjerili sugod. 1313. slikaru lippu di Benivieni da ukrasi spomenuto svetohrani-

Dekameron

šte. Taj nam podatak pomaže da bar približno datiramo smiješne zgode u ovoj noveli.8. u baskijskoj... Bengodi. »Baskijska zemlja« nalazi se uz obale Biskaj-skog zaljeva u sjevernoj Španjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj, a u De-kameronu se spominje kao veoma daleka, gotovo bajoslovna zemlja (VI,10; VIII, 9; »Berlinzona« je izmišljeno ime, možda prema švicarskomgradu Bellinzoni ili francuskom Besanc,onu, no u njemu jel odjek talijanske riječi berlingare (brbljati); »Bengodi«, od ben godere jako uživati,'■~-^' "'' i označiti zemlju obilja. Sva ta imena

njuju Calandrina. lovac.obilja uvijek je bila draga narodnoj nosti dosta su je obrađivali. )okrajine u srednjoj Italiji, koju i fra ima kao daleku zemlju (Dek., VI,

uljaka kod Firence; prvi je s desnejna.

)d Firence, Monte Morello spomi-

oji sličan samaragdu, ali s crvenim Starijem, heliotrop ima čarobnu U to je vjerovao i Dante {Pakao,

I car Giorgio Vašari (1511-1574) u„ ipara i graditelja (1568.) spomi-

irentinskom samostanu redovnica rata Faenza. I danas postoji ulica /

__ _^___zlatnim novcem. O fiorinima usp.K., 11, 1, bilj. 9.

10. nije bila usko skrojena: tj. haljina mu je bila duga i široka, jer nijebila po novoj modi iz Hainauta (tada značajnog središta tekstilne proizvodnje i viteškog života, danas grada u Belgiji). Takvu je modu donio uItaliju Karlo 1. Anžujski.11. kraj Canta alla Macina: na uglu firentinske ulice Ginori i Via Gu-elfa, nedaleko crkve San Lorenzo.12. monna Tessa: prema Contessa, usp. Dek., VII, 1, bilj. 7. I Calan-

Tumač

drinova je supruga povijesna ličnost; pripadala je slikarskoj obitelji i bila rodicom slikaru Nellu di Dino. Usp. Dek., IX, 3 i 5. 21. po ženi... moć: staro vjerovanje, uremeljeno na priči o pramajci Evi, koja je u Zemaljskom raju poslušala zmiju i tako lišila prve ljude prvobitnoga sretnog stanja.

Vili, 410. Radnja novele o prepoštu iz Fiesola podsjeća na šaljivi kratki spjevLe prestre et Allison kojem je autor Guillaume le Normand, dok motivzamjene ljubavnice ima mnogo preteča, primjerice u Plautovoj komedijiCasina.11. Fiesole... vidjeti: jer se Boccacciova družina nalazi na brežuljku Came-rata. Usp. Dek., Uvod, bilj. 31.12. prastar je... velik: osnovali su ga Etruščani, a polije god. 1000. ustupaprvenstvo Firenci.13. stolne crkve: na današnjem trgu Mina da Fiesole. Sagrađena je god.1028.14. ni denara: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 9.15. kao da nije... u Sinagagli: dok je zrak u Fiesolama suh i zdrav, dotleje područje oko Sinigaglie u ono doba bilo na glasu po nezdravu vlažnuzraku i malaričnim groznicama.16. Ciuta: umanjenica od Bencivenuta. U nekom spisu iz god. 1305. spominje se Ciuta, udovica pok. Cianghellija iz Fiesola.8. biskup: možda Antonio d'Orso, fjezolski biskup između god. 1301. i1309. Susrećemo ga i u noveli VI, 3. bilj. 3.

V1U.53.Maso del Saggio: usp. Dek., VII I, 3, bilj. 5.4.u naš grad: Firencu.5.iz Marka: pokrajine u srednjoj Italiji, na istočnoj obali Jadrana.6.San Lepidio: današnji Sant'Elpidio a Mare, između Macerate i Ferma,u pokrajini Ascoli (dio Marka).7.tintarnicu... o pojasu: usp. Dek., VII, 8, bilj. 4.8.Ribi: Firentinac, zabavljač na dvorovima i dobroćudan parazit.

9.Santa Maria a Verzaia: firentinska crkva kod vrata San Frediano.

■' ■

Dekameron

šte. Taj nam podatak pomaže da bar približno datiramo smiješne zgode u ovoj noveli.8. u baskijskoj... Bengodi. »Baskijska zemlja« nalazi se uz obale Biskaj-skog zaljeva u sjevernoj Španjolskoj i jugozapadnoj Francuskoj, a u De-kameronu se spominje kao veoma daleka, gotovo bajoslovna zemlja (VI, 10; VIII, 9; »Berlinzona« je izmišljeno ime, možda prema švicarskom gradu Bellinzoni ili francuskom Besan^onu, no u njemu je i odjek tali-janske riječi berlingare (brbljati); »Bengodi«, od ben godere jako uživati,': -"............ ■ označiti zemlju obilja. Sva ta imena

ijuju Calandrina.lovac.abilja uvijek je bila draga narodnoj

nosti dosta su je obrađivali.>okrajine u srednjoj Italiji, koju i frama kao daleku zemlju (Dek., VI,

iljaka kod Firence; prvi je s desnema.>d Firence, Monte Morello spomi-

oji sličan samaragdu, ali s crvenim Starijem, heliotrop ima čarobnu U to je vjerovao i Dante [Pakao,

I :ar Giorgio Vašari (1511-1574) uipara i graditelja (1568.) spomi-irentinskom samostanu redovnica rata Faenza. I danas postoji ulica I

__ zlatnim novcem. O fiorinima usp.k., 11/1, bilj. 9.

6. nije bila usko skrojena: tj. haljina mu je bila duga i široka, jer nijebila po novoj modi iz Hainauta (tada značajnog središta tekstilne proizvodnje i viteškog života, danas grada u Belgiji). Takvu je modu donio uItaliju Karlo 1. Anžujski.7. kraj Canta alla Macina: na uglu firentinske ulice Ginori i Via Gu-elfa, nedaleko crkve San Lorenzo.8. monna Tessa: prema Contessa, usp. Dek., VII, 1, bilj. 7. I Calan-

Tumač

drinova je supruga povijesna ličnost; pripadala je slikarskoj obitelji i bila rodicom slikaru Nellu di Dino. Usp. Dek., IX, 3 i 5. 21. po ženi... moć: staro vjerovanje, uremeljeno na priči o pramajci Evi, koja je u Zemaljskom raju poslušala zmiju i tako lišila prve ljude prvobitnoga sretnog stanja.

Vili, 415. Radnja novele o prepoštu iz Fiesola podsjeća na šaljivi kratki spjevLe prestre etAllison kojem je autor Guillaume le Normand, dok motivzamjene ljubavnice ima mnogo preteča, primjerice u Plautovoj komedijiCasina.16. Fiesole... vidjeti: jer se Boccacciova družina nalazi na brežuljku Came-rata. Usp. Dek., Uvod, bilj. 31.17. prastar je... velik: osnovali su ga Etruščani, a polije god. 1000. ustupaprvenstvo Firenci.18. stolne crkve: na današnjem trgu Mina da Fiesole. Sagrađena je god.1028.19. ni denara: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 9.20. kao da nije... u Sinagagli: dok je zrak u Fiesolama suh i zdrav, dotleje područje oko Sinigaglie u ono doba bilo na glasu po nezdravu vlažnuzraku i malaričnim groznicama.21. Ciuta: umanjenica od Bencivenuta. U nekom spisu iz god. 1305. spominje se Ciuta, udovica pok. Cianghellija iz Fiesola.8. biskup: možda Antonio d'Orso, fjezolski biskup između god. 1301. i1309. Susrećemo ga i u noveli VI, 3. bilj. 3.

VUl,58. Maso del Saggio: usp. Dek., VII I, 3, bilj. 5.9. u naš grad: Firencu.10. iz Marka: pokrajine u srednjoj Italiji, na istočnoj obali Jadrana.11. San Lepidio: današnji Sant'Elpidio a Mare, između Macerate i Ferma,u pokrajini Ascoli (dio Marka).12. tintarnicu... o pojasu: usp. Dek., VII, 8, bilj. 4.13. Ribi: Firentinac, zabavljač na dvorovima i dobroćudan parazit.14. Santa Maria a Verzaia: firentinska crkva kod vrata San Frediano.

I

Dekameron Tumač

8. nadzornom vijeću: firentinska Komuna imala je posebno nadzorno vijeće (sindacato), kojem su se građani mogli požaliti, a suci i ostali čino-vnici morali su podnositi izvještaj o radu po isteku mandata.

Vili, 61. Tko su... već sluša]*- nsn n

., VIII, 3, bilj. 2, 3, 4. iju poznatog svijeta. ? raširen praznovjeran običaj kojim se uha sa sirom najprije bi se blagoslovili acima, a onda podijelili osumnjičenim i na svoju nevinost. Smatralo se, a to su :i progutati tako priređen komadić. to: umjesto kruha, sira i svete vode, a va i Buffalmaccova okrutna šala.

2, bilj. 4.vao je neodređenu ali veliku količinu. : Calandrino učinio dobar posao. III, 3.

11,7/ i ima mnogo preteča, ponajviše u mi-

mosti koja je uzimala na nišan žene,m anegdotama o prijevarama lukavihfilozofa, među kojima se spominjanu

iesansnog doba, tumači Dekamerona... .. —j — „. „..„^x„ autobiografsku notu i najavu Boccacciova

Korbača, koji je nesumnjivo utemeljen i na gorkom osobnom iskustvu. Međutim, kritičari koji umjetničko djelo promatraju ponajprije kao stje-cište poticajnih struja literarne predaje, s dosta razloga ističu spomenutu mizoginsku književnost i primjere u Boccacciovim djelima što govore i za i protiv ljubavi prema udovicama, jer je baš taj izbor mladim ljuba-vnicima preporučivao i takav autoritet kao što je bio stoljećima Andrija Kapelan (usp. i Boccaccio, Rime, LXXXI, LXXXII). Boccaccio već u Ametu (XXI I I ) upleće epizodu takve ljubavi, u Filostratu predstavlja

Criseidu kao mladu udovicu (iako je u njegovim književnim izvorima bila djevojka), a ima sličnih primjera i u Dekameronu (II, 2, 5, 6; IV, 1; VIII, 4; IX, 1). Ipak, istina će biti negdje po sredini, jer duljina novele i žar ogorčene polemike kao da ipak upućuju na piščev »obračun« s go-spom koja je naklonosti literata pretpostavila neku drugu ljubav.12. Elena: ime lijepe Helene, koja je svojom nevjerom dala povoda trojanskom ratu, govori samo za sebe.13. ne zato... kao što mnogi rade: usp. Dante, Gozba, III, 11 (»Isto se takopravim filozofom ne može nazvati onaj tko je prijatelj znanosti radi koristi...«; prev. P. Pavličić). Pariz je bio veliko središte sveučilišnih studija,posebno teoloških i filozofskih.14. Njemu se jednoga dana itd. Ovaj prizor podsjeća na zaljubljivanjeTroilovo u udovicu Criseidu (usp. Filostrat, I).15. dugu... mržnju: obrat na koji smo već naišli u novelama II, 8; IV, 3;VIII, 1.16. znajući... prijeti: maksima koju je i Leonardo zabilježio u svojim spisima.17. u Indiji: usp. Dek., VIII, 6, bilj. 2.18. u... Prato: Firentinska crkva Santa Lucia a Porta al Prato i danas postoji. Sastanci zaljubljenika u crkvi nisu bili rijetkost. Usp. Filostrato, I;Dek.,VIII, 2 i 4.19. napraviti kip od kositra itd. Sve ove pojedinosti i sastavni dijelovičaranja (kip, nagost, kupanje, sjeverna strana, mjesec, dvoranke, čarobnibroj sedam i riječi) u skladu su s drevnom magijskom praksom, a potvrđeni su u opisima stručnjaka.17. Valdarnu: na jugoistoku Firence.18. jer ti si... njemu: za ove riječi Rinieri nije mogao znati, jer ih gospanije izreka pred njim.XI. da je već... prošla: prošlo je odavno devet sati ujutro.4.polovica devete ure: oko jednog i pol sata poslije podne.5./ uzevši... prečke: pisac prije nije rekao da su ljestve bile oštećene.

Vili, 813. Spinelloccio Tavena. Član poznate sijenske obitelji toga imena spominje se u dokumentima s početka 14. st. Stanovao je baš u dijelu gradakoji pisac niže navodi (Camollia).14.Zeppa di Mino. Mino de' Tolomei, zvan Zeppa, bio je brat pjesnika

Dekameron Tumač

)ji ga u svojim stihovima često spomi-;lnik u toskanskom gradu San Gimi-jslanstvo u kojem je bio i Dante. Ipak,

u.koja je tako nazvana po gradskim vra-)■ v#

p. Dek., VIII, 10, gdje se također po-iđanina iz Siene.

*ra.»dan ples koji se izvodio u sjevernota-

11,9ojem pripada pravo da govori poslje-

J ., VIII, 7 i 8.tigao akademski stupanj doktora imaokrznom od sure vjeverice.Ja nije imala sveučilište u doba kad je

10. meštar Simone da Villa. Obitelj da Villa postojala je u Bologni, a nekiSimone da Villa spominje se između god. 1315. i 1326. U firentinskojcrkvi Santa Croce pokopan je oko polovice 14. st. liječnik meštar Simone.11. Via del Cocomero: dio današnje ulice Ricasoli, u blizini Mercato Vecc-hio. Tu su živjeli i Bruno i Buffalmacco. Nazivom ulice aludira se i naliječnikovu glupost (cocomero = krastavac).12. o kojima se... kazivalo: usp. Dek., VIII, 3 i 6.13. Luciferu iz San Galla: golemi lik vraga bio je naslikan na fasadi bolnice San Gallo, a imao je više ralja. O San Gallu usp. Dek., IV, 7, bilj. 5.O Luciferu usp. Dek., VIII, 2, bilj. 16.14. glavatosti iz Drvenika: aluzija na liječnikovu tvrdu tikvu. U izvornikuumjesto Drvenik stoji Legnaia, a to je mjesto blizu Firence gdje su proi

zvodili izvrsne dinje. Liječnik iz Bologne ne poznaje firentinsku okolicu,pa Bruno može lakše zbijati šale na njegov račun.10. montesonski križ: na brežuljku Montisoni kraj Firence nalazi se samostan s glasovitim raspelom.

8. Michele Scotto: Mihajlo Scotus, filozof, prevoditelj Avicene s arapskoga i hebrejskoga, poznat po bavljenju astrologijom i proricanjem. Boravio je na dvorcu cara Fridrika II. Dante ga spominje kao čarobnjaka[Pakao, XX, 115-117).9. svaki... svoju želju: baš o

takvim tajnim sastancima, na kojima jeM. Scotus pokazivao svoje čarobnjačko umijeće, govore stari komentatori Danteove Komedije. Po njima, M. Scotus imao je duhove koji supo njegovu nalogu donosili najbiranija jela iz kuhinja najvećih europskihvladara.10. gospu... od Narsije. Poput fra Cipolle (VI, 10) i Masa dael Saggia(VIII, 3), Bruno navodi niz izmišljenih ili realnih, ali svakako iskrivljenihnaziva i imena. Za Baske i njihovu zemlju već smo rekli (VI, 10; Vili, 3,bilj. 8) da se čine daleki i gotovo bajoslovni malim ljudima srednjovjekovne Firence; turski narod Uzbeka nismo još susretali, ali smo vidjelitatarskog kana Ozbekaili Uzbeka u noveli II, 7 (bilj. 31); sultan je najvjerojatnije Saladin (usp. novele I, 3, bilj. 2; X, 9) ili neki drugi vladarEgipta; Norska je Norveška, daleka sjeverna zemlja; za Berlinzonu usp.novelu VIII, 3, bilj. 8.11. popa Ivana: bajoslovni kršćanski vladar na Istoku, vjerojatno etiopski»car careva«.12. A kako... zamislite: opscene aluzije uz pomoć stručne terminologijeiz tkalačkog umijeća.13. naslika mu... vrčinu: naslikao mu j e alegoriju Korizme u liku mršavei suhe žene; agnus dei (lat., znači Božji jaganjac), simbol Isusa Krista;noćnu posudu kao zgodan emblem za liječničku praksu onoga doba ukojoj je ispitivanje urina bila najčešća dijagnostička metoda.17. boj miševa i mačaka: možda prema grčkoj parodiji junačkog epa,naslovljenoj Boj žalca i miševa što se pripisivala Homeru. No ovo jeBrunova karikatura popularne antičke teme.18. altarizijskoga: prema Altaju, planinskom području u srednjoj Aziji,o kojem je Europu izvijestio mletački putnik i pisac Marco Polo.19. Hipokrat i Avicena: najveći antički liječnik, Grk Hipokrat (460-377.prije Krista) i arapski filozof i liječnik Avicena (979-1057), po čijem sedjelu studirala medicina u srednjovjekovnoj Europi.20. do Peretole: mjesta vrlo blizu Firence. Neki je stari komentator De-kamerona zabilježio da za to putovanje ne treba više od sat hoda.21. u Kakaniji: u izvorniku Cacavincigli. To je bila prljava i bijedna uličica u Firenci onoga doba.22. bolonjskih srebrnjaka: novca koji je bolonjska Komuna kovala od

• «<

.i*.'

Dekameron Tumač

god. 1191. prema povlastici cara Henrika IV23. iz Vnllp.rrhiin- naselia n nnrini Casrelfiorentino, pedesetak kilome-

irolinška moneta (prema franc. livre, J izvorniku bagattini, tj. sjevernotali-, kasnije bakreni mletačkfcnovčić. bilj. 9.;lmo da Saliceto bio je ugledan profe-

, u iz 13. u 14. stoljeće.magni, između Forlija i Cesene.la fasadi crkve u Pasignanu bio je na-

:u privukli učenju, običavali su urezati i ih dijete znalo pročitati moglo bi je

jrilika spominjalo krastavce, dinje, a;lavu ovoga meštra tikvana. Malo niže

i«.

; govorilo za glupane, jer se u nedjelju

ri su učili svoju vještinu u obrtničkim ora, a nisu polazili škole, te se nisu i liječnici, bilježnici itd. rniku di Civillari, a to je bilo mjesto

^ ulv.**1.J^Tj,_„.v,»»1v>j i .»..».._. ^vru samostana San Jacopo a Ripoli, blizu gradskih zidina, koje je služilo kao javni nužnik na otvorenom; odatle su težaci povremeno iznosili gnoj za svoje vrtove.12. MZ zvukove trubalja: vjetrova iz utrobe, dakle dvosmislen izraz, kaoi niz drugih u Buffalmaccovu govoru.13. išla na Amo: kako nije bilo gradske kanalizacije, izmetine su noćuiznosili u kablovima i izljevali u Arno.14. časnici... olovnicu: čistači zahoda nosili su kablove s nečisti na motkama.15. o uri prvoga sna: između deset i jedanaest sati navečer.16. grobnica... Santa Maria Novella: ti su grobovi bili postavljeni najvećim dijelom god. 1314. O poznatoj firentinskoj crkvi usp. Dek., I,Uvod, bilj. 18.17. okupanim vitezom: doista su i takvi postojali, a kupanje je značilo dasu oprani od svakoga grijeha i mane.

4. malo poslije zdravomarije: večernje ure o sunčevu smiraju kad zvona pozivaju vjernike da se obrate Djevici Mariji popularnom molitvomZdravo Marijo, milosti puna...5. maski... izobičajile: za maškarata koje su bile zabranjene u Firencioko god. 1325.6. crkvi... Ripoli: Bruno nosi meštra kroz današnju Via della Scala prema Pratu. On prolazi kraj bolnice Santa Maria della Scala (podignutegod. 1316.), a zatim ide prema samostanu San Jacopo di Ripoli koji jepodignut god. 1300-1301. U tom su samostanu slikali, kako se čini, iBruno i Buffalmacco. Iz svega se toga zaključuje da radnju ove noveletreba datirati u god. 1320.7. jame... polja: usp. bilj. 33. \8. drama: osmina unce, koja je imala oko 30 grama.

Vili, 1016. Prevariti varalicu i dobiti natrag svoj novac drevni je motiv u narativnoj književnosti, pa se kao preteče ovoj noveli spominju zbirke kao štosu Tisuću i jedna noć, Knjiga sedam mudraca, Djela Rimljana, Kalilai Dimna i dr.17. U primorskim gradovima itd. Opis trgovačke prakse u južnotalijan-skim gradovima vrijedno je književno svjedočanstvo o gospodarskimprilikama što ga dugujemo Boccacciovim mladenačkim iskustvima uNapulju.18. Niccolo da Cignano. Neki Niccolo di Cecco da Cignano živio je okopolovice 14. st. u Firenci, a pripadao je trgovačkoj obitelji koja je uživalavelik ugled i bogatstvo u rodnom gradu.19. njegove gazde... u Salernu. Kompanija Scali kontrolirala je trgovinusuknom u Napuljskom kraljevstvu i na glasovitom sajmu u Salernu, kojem je mnoge povlastice podijelio car Fridrik II.20. Iancofiore: sicilijanski oblik za Biancofiore. Postojanje žene takva imena potvrđeno je u dokumentima iz Palerma u 14. st.21. u nekom kupalištu: usp. Dek., III, 6, bilj. 10.22. poslije večernje: usp. poslije osamnaest sati.23. robinje: usp. Dek., II, 6, bilj. 26.24. na srgovima... odjeće: usp. Dek., II, 5. bilj. 10.17.groš: sitan srebrni novac; usp. Dek., VIII, 3, bilj. 17.18.iz Messine: usp. Dek., IV, 4, bilj. 14.

Dekameron

6. u Pišu: usp. Dek., II, 10, bilj. 3.7. našzemjak Pietro dello Canigiano: Firentinac, vršnjak i prijatelj Boc-cacciov i prijatelj njegovih moćnih zaštitnika u Napulju. Umro je god.1381. kao prognanik u Sarzani.14 nnvHnAo mrin^nAcho ™-rirO- l^tarina Valois-Courtenav (1301-1346)

irla II. Šepavog. Kao po.tomak Baudo-naslov carice od Carigrada. Njezina su ta..Dek., III, 6, bilj. 17. II, 10, bilj. 13. j.2.

aključak

Tumač

f3. Rinuccio Palermini: Firentinac iz ugledne gibelinskc obitelji, koje su I članovi doista bili prognani iz grada zajedno s ostalim gibelinima. Jedan |Palermini junak je Boccacciove novele III, 7 (bilj. 5). Stanovali su u {četvrti San Pancrazio.

\. Alessandro Chiarmontesi. I ova je obitelj prognana iz Firence zbogDripadništva pobijeđenoj gibelinskoj stranci. Stanovali su blizu Orsam-nichelea. Kasnije su postali gvelfi.

5. de'Lazzari: ugledna gvelfska obitelj iz Pistoje _ Daneov lik — glasoviti lupež Vanni Fucci — pripadao je istoj porodici (usp. Pakao, XXIV, 122-" i; XXV, 1-9).

i 6. crkve... male braće: tj. crkve San Francesco, jedne od najljepših u •■ Pistoji, koju su počeli graditi god. 1295. §7. o uri prvog sna: usp. Dek., VIII, 9, bilj. 37.

i. ura prvog sna: isto.

os zbog uzvraćene ljubavi i u kojoj ima irkina pjesnišva. Sastoji se od pripjeva ca, s rimama aBB) i tri strofe po devet danaesterca, s rimama CdcCdecBB). svih strofa povezan je istom rimom

ti DAN

/vod8. osmoga: tj. neba zvijezda stajaćica (usp. Dante, Raj, XXII) po Ptole-mejevu nauku.9. cvijeće... uspravljati: usp. Dante, Pakao, II, 127-129, i Boccaccio,Filostrato, II, 80.

IX, 21. Pripovjedački motiv ove novele bio je veoma popularan u srednjem vi-

s jeku. Spomenimo samo Zlatnu legendu Jacopa da Varazze i Cavalkin Životv. Jeronima, te francuska djela Dit de la nonnete i Des braies au cordelier,

te Renard le contrefait. Pjesnik Luigi Puki navodi sažetak ove novele u spjevu Morgante (XVI, 59), a popove gaće odnosno redovnički prijevjes postali su poslovični ušavši u svakodnevni jezik. Francuski pjesnik La Fon-taine nadahnuo se istom novelom [Contes et nouvelles, IV, 7).9. koji se... osramoti: usp. Dek., I, 4 i C; V, 10; VI, 3; VIII, 4_10. skriven u škrinji: usp. Dek., II, 9.10. psaltir: redovničke koprene koje su tako nazvane jer su oblikom podsjećale na istoimeno srednjovjekovno glazbalo.11. Gospo (...) privežite poculicu: ove su Isabettine riječi postale poslovična izreka u Toskani.

IX, 17. na ovom... polju: pričanju u devetom danu nije ograničeno po predmetu.8. u gradu Pistoji: usp. Dek., III, 5, bilj. 1.

IX, 314. neodgojeni sudac... kazivao: Niccola da San Lepidio: usp. Dek., VIII,5. O pokrajini Marche usp. bilj. 3 uz navedenu novelu.15. premda se... podosta govorilo: u novelama VIII, 3, C, 9; IX, 9.16. tko je Calandrino i ostali: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 2, 3, 4.

4. lira u denarima: takva je lira vrijedila 240 denara (ili picciola), kojima je težina i vrijednost bila umanjena kada su iskovani groši. Naprotiv, lira u grošima vrijedila je znatno više (240 srebrnih groša).

"..........."' "" " "no, rođak Calandrinove žene (usp. IX,dvio u prvom desetljeću 14. st.)ilj. 16.II, 9, bilj. 5.!, 9, bilj. 30. *

X,4ija: Cecco Angiolieri (oko 1260. - oko skni pjesnik svoga doba. Cecco je skra-

eceo di Fortarrigo Piccolomini. God. 'g ubojstva, ali nije bio smaknut. Cecco net (CVIII).je kao pjesnik jasno izrazio nesklonost netu javljao je Ceccu kako mu je umro

olierijeve pjesme čita kao vjerno zrcalobi očekivao ovakvu karakterizaciju. Ui prvom su redu izraz tradicije i knjiže-

b. u ankonske• MarcJie: u'srednjotalijansku pokrajinu Marche, oko ja-dranske luke Ancone.6. kardinal... naklonjen. Možda je to bio kardinal Riccardo Petroni kodkojega je Cecco Angiolieri boravio u Rimu prvih godina 14. st. Tada jeDante uputio Angiolieriju sonet koji je izgubljen. Cecco mu je odgovorio sonetom u kojem aludira na Danteov boravak u Veroni god. 1303.Tako možemo približno datirati zbivanja ove novele, koja su neki kritičari smatrali zbiljskim događajem.16. Bonconvento: mjesto na oko četrdeset kilometara južno od Siene, gdjese cesta za Rim razdvajala, a jedan je krak vodio na istok, prema Mar-ehama.17. deveta ura: tri sata poslije podne.18. u Corsignanu: oko dvadeset pet kilometara od Buonconventa, na ce-

Tumač

sti što vodi za Umbriju. Mjesto je poslije nazvano Pienza, jer se u njemu rodio papa Pio II.10. u Torrenijeri: naselju koje je desetak kilometara udaljeno od Buon-conventa.

IX, 55. onako kako se zaista zbila. Iz Fiammettinih bi se riječi moglo zaključiti da je pisac ovu smiješnu zgodu preuzeo iz firentinske usmenepredaje te da je vjerovao da se uistinu dogodila, što je lako moguće, jersu okrutne šale takve vrste obična pojava u gradskim sredinama Sredozemlja. Također, srednjovjekovna je poetika zahtijevala da se istakneistinitost ispričanih zgoda, budući da se smatralo kako je to preduvjetnjihova uspjeha.6. Cornacchini: ugledna i bogata trgovačka obitelj u Firenci 13. i 14.st. Stanovali su u ulici Cocomero, u kojoj je imao stan i meštar Simone(usp. Dek., VIII, 9, bilj. 6), a u blizini su živjeli i Bruno i Buffalmacco.7. na Camerati: usp. Dek., VII, 1, bilj. 9.8. s Brunom itd. O firentinskim slikarima usp. Dek., VIII, 3, 6, 9; IX, 3.9. Camaldoli: firentinska ulica u četvrti San Pier Maggiore.10. Tessin: Calandrinova žena zvala se Tessa.10. rebek: srednjovjekovno glazbalo arapskog podrijetla, preteča današnjih gudačkih instrumenata. U izvorniku: ribeba (ribeca). Rebek imaokruškolik oblik, tri crijevne žice, kratak luk, te zvuk opor i snažan.11. onamo: u Cameratu.

IX, 610. Radnja ove novele iz tradicionalnog je srednjovjekovnoj; repertoara(usp. priču u stihovima Jeana de Bovesa: Gombert et les deux clercs, aosobito anonimnu Le meunier et les deux clercs). Engleski pisac Chaucerposlužio se ovom novelom za svoje Kanterberijskepriče (Reeves Tale).11. Mugnonea; usp. Dek., VIII, 3, bilj. 15.12. u petnaestoj ili šesnaestoj godini: usp. Dek., 1, Uvod, bilj. 20.13. iz našega grada: Firence.14. iz Romagne: usp. Dek., V, 4, bilj. 2. Dolinom Mugnonea ide se izFirence prema Romagni.

Dekameron 6. moći ući u Firencu: jer su se dolaskom noći zatvarala sva gradska

vrata.

IX, 7■se postojala je tada u Firenci, a ime tko među Firentincima.

Dek.,VIII, 7.eko francuskog oblika Jacques. Dante

iždrljivcima (Pakao, VI). Neki drže da;ll'Anguillaia.Biondello.e: usp. Dek., II, 10, bilj. 9. U te danea, riba a ne meso.*velfa, koji je moć svoje trgovačke obi-borbi s Crnima, umro je u progonstvu

/ :lfa i članu ugledne firentinske obiteljio se u Firencu iduće godine uz pomoćmu pomogli da preuzme vlast u gradutiti pristaše kada je namjeravao postati(1308.)... ~.~. &„„j—„____.„„. ~ ^v..unskoj četvrti Porta San Piero.10. do Cavicciulijeva trijema: gdje je stanovala obitelj Cavicciuli-Adimari(danas ulica Calzaiuoli).11. Filippo Argenti. Filippo degli Adimari dei Cavicciuli nazvan je Argentijer je svog konja potkivao srebrom. Dante ga spominje u Paklu (VIII), aSacchetti u noveli CXIV svoje zbirke.

IX, 96. Čini se da je izvor ovoj noveli u orijentalnim književnostima (Tisuću ijedna noć; Knjiga o Barlaamu i fozafatu).7. Dioneovupovlasticu: da priča posljednji.

Tumač

15. ono... ženi: usp. Dek., IX, 7.16. Salomonovu. O mudrom hebrejskom kralju usp. Dek., VI, 8, bilj. 4.17. Dobru konju... batina: vrlo popularna poslovica koju navodi i Sacchetti (Tristo novela, LXXXVI).18. Melis: ime grčkog filozofa kojeg Boccaccio spominje u Ljubavnoj viziji (IV, 47 i d.). Kao primjer astrologa koji se zamalo utopio u lokvicivode, spominje se u zbirci Novellino (XXXVIII).19. iz grada Laiazza: u srednjovjekovnoj Maloj Armeniji. Usp. Dek., V,

8. bilj. 13.9. iz Antiohije: nekada velikoga i bogatoga grada u Siriji, koji je bio utemeljen god. 300. prije Krista, a više je puta bio razaran i obnavljan. Danas Antakije, zapadno od Alepa.10. Voli... pa će i tebe drugi voljeti: veoma popularna sentenca. Usp. Ovi-dije, Ljubavno umijeće, II, 107; Seneka, Pisma Luciliju, IX, 4; Marcijal,Epigrami, VI, 2.

IX, 1015. Ovo je jedina novela u cijelosti smještena u južnotalijansku pokrajinuPuglie (Apulija).16. u Barletti: gradu i luci u pokrajini Puglie, sjeverno od Barija. U 14. st.bilo je to živahno trgovačko središte, u kojem su firentinski trgovci imaliznačajna predstavništva.17. di Barolo: tj. iz Barlette, jer je Barolo stariji naziv za taj grad.18. iz Tresantija: mjesta na sjeveru Barlette.19. Gemmata: u zbirci dokumenata grada Barija (Codex diplomaticus)nalazi se, uz mnoge Gemme i Gemmate, i jedna »Gemma od magarećeg repa«.20. na sajam u Bitonto: glasoviri sajam, ustanovljen god. 1316., koji seodržavao prvoga studenog svake godine.

IX, Zaključak1. pjesmicu: baladu, u kojoj ima reminiscencija iz Cavalcantija i Dantea. Sastoji se od pripjeva (tri jedanaesterca: ABA) i četiri strofe po sedam stihova (jedanaesterci: CDDCCBA). Zadnja dva stiha svih strofa rimu-ju se s drugim i trećim stihom pripjeva (BA).

i

Fire

Dekameron Tumač

DESETI DAN

, 1mnogobrojni i različiti izvori ovoj no-a poznatija djela u kojima se pojavlju-* iački motivi: Barlaam i Jozafat, Djela Dirke srednjovjekovnih exempla, Av-

ao i Dante (Gozba, IV, 17), po Ari-

i obitelj koja je imala posjede u Cer-Harlo de' Figiovanni, prevoditelj Ovi-i predgovoru svoje knjige da je posje-ertaldu.jski (1155-1214), glasovit po mudro-linje u Gozbi (IV, 11) uz Aleksandra išle da bi to mogao biti i Alfons X. inetto Latini, kao firentinski poklisar i Tesorettu (II). Neki pomišljaju i na iova suvremenika; no to je najmanje : ne događa u doba blisko pripovjeda-

I ihu; nosili su je u ruci vladari kao znak

svoje vlasti.

X,26. to što je jedan kralj itd. Novele ovoga dana donose, jedna za drugom,sve veće i značajnije primjere ljudske plemenitosti i veličine.7. darežljivosti: o škrtosti svećenika usp. Dek., I, 2 i 6; III, 3 i 7; 2, a oistom nedostatku u žena, usp. Dek., VIII, 1; X, 9.8. Ghino di Tacco: sijenski plemić, koji je bio protjeran iz rodnoga grada pa je postao razbojnikom (1276.). Borio se protiv pape BonifacijaVIII. s kojim se na kraju i pomirio. Poginuo je u zasjedi kod Sinalunge,blizu Siene, oko god. 1303. ili 1313. Dante spominje kako je iz osvete

okrutno ubio suca Benincasu da Laterina u samom rimskom sudištu (Čist., VI, 13-14). Suvremeni ljetopisci, propovjednici i komentatori Danteova djela prikazivali su ga kao plemenita i velikodušna čovjeka koji je pomagao siromahe a pljačkao bogate, prepuštajući im ipak da si sami odrede visinu otkupa.10. Santafiore: vlasnici kaštela Sanrafiore u sijenskoj Maremmi.11. Radicofani. Ghino di Tacco zauzeo je oko god. 1295. ovaj kaštel kojise nalazio na cesti za Rim i koji je imao dominantan položaj na graničnom području između Crkvene države i teritorija sijenske Komune.12. Bonifacije Osmi: usp. Dek., I, 1, bilj. 8. Spominje se i u noveli VI, 2.13. opat iz Clunyja: usp. Dek., I, 7, bilj. 11 .14. sijenske toplice. Bilo ih je više na području Siene, a baš toplice 'SanCasciano i Rapolano nisu bile daleko od Ghinova kaštela Radicofani.15. korniljskoga bijelog vina: vrlo cijenjeno bijelo vino proizvodilo se u Ver-nazzi i Cornigli, mjestima u Cinque Terre (provincija La Spezia u Toska-ni).10. hospitalski priorat... vitezom toga reda: proglasio ga je vitezom redahospitalaca, odnosno sv. Ivana Jeruzalemskog (kasnije malteški red).

X,38. Ova je novela istočnjačkog podrijetla, pa se među njezinim pretečamaspominje spjev Bostan perzijskog pjesnika Saadija (oko 1184-1291).9. ako je vjerovati... krajevima: po ovome se zaključuje da je Boccaccioupoznao ovu priču posredstvom usmenog pripovijedanja.10. u Kataju: u današnjoj sjevernoj Kini. Kataj je bio bajoslovna zemlja zasrednjovjekovni Zapad, osobino nakon opisa mletačkog putnika i piscaMarca Pola.11. sagradi itd, Opis Natanove palače daleka je reminiscencija Kublajkanova raskošna boravišta opisana u knjizi II Milione (prije 1305.), koju jenapisao Marco Polo (on ju je zapravo izdiktirao u genoveškom zatvoru,gdje je čamio kao zarobljenik nakon bitke kod Korčule god. 1298.). Noprotumletački raspoloženi Boccaccio ne poziva se na Pola, nego navodi»neke Genovežane i druge ljude«.

X,4

\7

1. I ova je novela orijentalnog podrijetla, što možda potvrđuju i riječi

Dekameron

»spominjem se da sam slušao kako u Perziji...«. No preteča ima i u kla-sičnim književnostima (Apulej, Zlatni magarac, X, 2 i d.; Pripovijest o Hereji i Kaliroji). Sličnu je priču Boccaccio ispripovijedao u mladena-čkom romanu Filocolo (IV).2. španjolskoga kralja i opata iz Clunyja: uzorne junake iz novela X, 1 • -»

■•••# i gradova koji je najbolje zastupljen uilj. 2; II, 2; III, 8; VII, 7; VIII, 9; X,

skom općenito.obitelj po kojoj je nazvan poznati to-

oji upotrebljava pisac poznat je baš u

plemićka obitelj iz Bologne. jesni izvori potvrđuju da je više člano-najviše administrativne i vojne službe ini Emiliji, na sjeverozapadu od Bolo-

povijesne činjenice i šalje u Modenu

k.,X, 1,2 i 3.

ispričao u Filocolu (IV). Ima mnogo lier a la mance), a poslužila je Chau-(Franklin'sTale).

z. u turlaniji: zemlji na sjeveroistoku Italije, na slovenskoj zapadnoj granici. Mnogo je Firentinaca trgovalo u Furlaniji, a Boccaccio je prošao uz te krajeve kada je putovao kao poklisar god. 1351. u Tirol.10. U dine: glavni grad Furlanije, danas administrativno središte pokrajineFriuli-Venezia Giulia.11. Gradense: prezime skovano prema mjestu Građo, dakle »iz Grada«.12. ljubavnicima... moguće: klasična sentenca. Usp. Ciceron, Govornik,10.13. nakon trećega dana: prema pravilima magije, kako ih često susrećemou pripovjedačkoj književnosti toga doba. Usp. Dek., X, 7, bilj. 15.14. gotovo... izgubljene nade: usp. Dek., X, 4.

Tumač

X, 65. u zgodi o gospi Dianori: u prethodnoj noveli.6. Karla... Prvog: usp. Dek., II, 6, bilj. 6.7. pobjedi... Manfredijem: u bitki kod Beneventa god. 1266. gdje jeManfredi poginuo.8. vratili gvelfi: iste godine.9. Neri degli Uberti: Između mogućih članova najmoćnije firentinskegibelinske obitelji ovdje vrijedi spomenuti samo jednog, Nerija Bocca-latu degli Uberti, koji je god. 1273. dobio propusnicu od pape i kraljaKarla I. da posjeti Firencu. Inače je kralj Karlo, kojega velikodušnostBoccaccio nekritički slavi, dao poubijati sinove gibelinskog vođe u Firenci, Farinate degli Uberti, i naredio da se pohvataju toskanski gibeliniu napuljskom kraljevstvu.0Castellamare di Stabia: mjesto južno od Napulja, gdje su anžuvin-ski vladari Karlo II. i Roberr boravili preko ljeta u krasnom ladanjskomdvorcu, koji je Boccaccio vrlo vjerojatnu izravno poznavao.1po našem običaju: firentinskom.2Guidu di Monforte: uglednom Karlovu dvoraninu i suradniku, te njegovu vikaru u Toskani god. 1270. Dante ga je smjestio u Pakao, zbogubojstva (usp. Pakao, XII, 118 id.).3mladice... petnaest godina: usp. Dek., I, Uvod, bilj. 20.10. lijepa... Isotta: imena i epiteti pripadaju tradiciji viteškog svijeta izromana bretonskog ciklusa, a u skladu su s Boccacciovom naklonostiza tu književnu vrstu i s ozračjem ovoga prizora. Ginevra je bila lijepasupruga kralja Artura, a Isotta (Izolda) žena kralja Marka i nesretna ljubavnica viteza Tristana. U Boccacciovom stoljeću oba su imena bila vrlopopularna, i to ne samo u Francuskoj i Italiji.1 1. pjesmu: vjerojatno baladu s pripjevom od dva stiha. Nije poznata talijanska pjesma koja počinje niže navedenim stihovima. 1 2. nikad... takve strasti: idealizirajući ovaj lik, pisac se posve udaljio od povijesne istine i književne predaje. Usp. Novellino LX.0 Manfredijeva nasilja nad ženama... kraljevstvo: o tom je pisan Vil-lani (Ljetopis, VI, 46), a i Boccaccio u Filocolu (I, 1).1 pobijedili Manfredija: usp. bilj. 3.2 još je... pobijedi: drevna i veoma popularna sentenca što se pripisivala Salomonu.3 stoga vi itd. Završetak ovoga govora podsjeća na riječi kojima se Sci-

Dekameron

pion Afrički obraća Massinissi, nagovarajući ga da zaboravi Sofonizbu, ucijelu Tita Iivija koje je Boccaccio čitao (usp. Od osnutka grada, XXX,14}, a koristio ga je i u Elegiji gospe Fiammette (VIII).17. Maffea de Palizzi. U moćnoj obitelji de' Palizzi bilo je više MaffeaMazzea, pa je teško — a vjerojatno danas nije ni moguće — identificiratiovai lik s nekom zbiliskom osobom istoga imena. ^

mić toga imena spominje se god. 1306."engara, sina napuljskog kralja Karla II.

1.7;u kako se Macalda iz Scalette zaljubila e osvojio njezin grad. O toj je epizodi ibljen. Tajna ljubav kao književni topos svnim viteškim i ljubavnim romanima. o spomenutom legendom i književnom

novelu i Dek., II, 6, bilj. 6.lo bio gvelf i zaštitnik gvelfske stranke

se formula upotrebljavala kada je bila : treba zaboraviti da je Karlo I. uživaoci.Ijeljenje njihove drugarice koja je, oči-ibelinskoj obitelji. No umna Pampineakoja bi iz toga mogla proizići. Sjećanja

ccacciovo su doba bila već pomalo izbli-

—U vrijeme... sa Sicilije: misli se na glasovitu Sicilijansku večernju, dne31. ožujka 1282. Usp. Dek., II, 5, bilj. 16; II, 6, bilj. 31.—u Palermu... Puccini. Firentinska kolonija u Palermu bila je veomabrojna u to doba, a u Firenci je bilo više obitelji s prezimenom Puccini,pa »identifikaciju« ovoga Boccacciova lika neće biti lako napraviti.—kraj Petar... gospodar otoka. Petar III. Aragonski iskrcao se na Sicilijiu kolovozu god. 1282. i bio svečano dočekan u Palermu. Usp. Dek., II,6, bilj. 31.—po katalonskom običaju: riječ je o viteškim turnirima. Katalonija iAragonija bile su ujedinjene od god. 1137.

Tumač

1. violi: gudačkom glazbalu, preteči moderne viole.2. treći: posvećeni broj i rok. Usp. Dek., X, 5, bilj. 6.3. Mica iz Siene. Neki misle da bi to mogao biti pjesnik »Minus Mo-catus Senensis« kojega Dante spominje u latinskoj raspravi O umijećugovorenja na pučkom jeziku (I, 13). Drugi pak misle da je Boccacciosam napisao niže navedenu baladu u maniri toskanskog pjesništva 13. st.i pripisao je Toskancu Minu iz Siene, uvevši u novelu o plemenitoj Liši itoskanskog pjevača Minuccia iz Arezza (a takvih je pjevača uistinu bilona dvoru kralja Petra III. Aragonskog u Palermu) i Lisina oca BernardaPuccinija, člana firentinske trgovačke kolonije u istom gradu. Tako jenovela, zamišljena po tradicionalnom srednjovjekovnom (španjolskom)motivu i smještena u talijanski Palermo, postala vjerodostojnija (kao štoje tražila suvremena poetika novele), a balada se uistinu mogla čitati kaoprimjer toskanskog pjesništva iz nedavne prošlosti (»u ono vrijeme«).4. na pučkom jezika: talijanskom, a ne latinskom jeziku učenih ljudi.5. pjesmicu: baladu. Sastoji se od pripjeva s četiri stiha, od kojih je trećisedmerac, a ostali su jedanaesterci (ABbA), te od tri strofe po deset stihova u kojima je samo jedan stih sedmerac, a svi su ostali jedanaesterci(CDCDCDDEeA). Svaki zadnji stih u strofi povezan je srokom s prvimi četvrtim stihom pripjeva.1. trećega dana: usp. Dek., X, 5, bilj. 6.2. tri dana: isto.3. o večernjoj: oko šest sati navečer.4. od devete ure: od tri sata poslije podne.19.5 kraljicom: Costanzom (koja međutim nije nikad boravila s kraljem Petrom u Palermu).1. Perdicone: provansalsko i katalonsko ime. Usp. Dek., II, 7, bilj. 14.2. Cefalu i Calatabellottu. Cefalu je grad i luka na Tirenskom moru,na sjevernoj obali Sicilije u pokrajini Palermo. Calatabellotta je mjesto upokrajini Agrigento, na južnoj strani Sicilije.

X, 81. Najstariji je i najizravniji izvor noveli o prijateljstvu jedna pripovijest iz latinske zbirke Pouka za klerike, već spomenutog španjolskoga sre-dnjovjekovnog pisca Petrusa Alfonsija. Motiv je iz te knjige »prešao« u latinsku zbirku Djela Rimljana (171) i u više drugih latinskih, fran-cuskih i talijanskih djela. Prvi dio Boccacciove novele mogao bi ovisiti

mm

i o kratkom spjevu Athis et Prophilias francuskog pisca Alexandrea de Bernava (12. st.). No tema žrtvovanja radi prijateljstva puno je starija u svjetskoj književnosti i ne bi bilo teško navesti niz orijentalnih i klasičnih djela na istu temu. Navedimo samo ove pisce: Valerija Maksima (Devet kmica Momenti irriiednih dielu i izreka, IV, 7) i Cicerona (O dužnosti-

V, 22). Boccacciova je novela više puta

d i aragonski kralj bio zaštitnik gibelina ca je spomenuta na početku prethodne

13. do 30. god. prije Krista, je Rimu postojao veoma ugledan rod obitelji među kojima nije bilo Fulvija. occaccio našao u Terencijevoj komediji

4. st. prije Krista. Bio je običaj bogatih i, kako bi izučavali filozofiju na njezinu

nisu dopuštali brak sa strankinjama. isp. Dek., I, Uvod, bilj. 20.

mišljenje o Grcima vladalo u Danteovo

i. Ciceron, helije ili o prijateljstvu (24); u (V, 63).

išljenje koje je Boccaccio upoznao preko Horacija (Satire, I, 5).6. prijateljska veza... svojti: usp. Valerije Maksim, Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka (IV, 7).1. Kapitalu: jednom od sedam brežuljaka na kojima je sagrađen drevni Rim, središte rimskoga vjerskoga i političkog života, simbol rimskeveličine.3. zaštitnika: stanovnici rimskih provincija rado su si tražili stalne zagovornike u Rimu.2. Ako postolar... što je učinio: reminiscencija na glasovitu anegdotu ogrčkom slikaru Apelu (4. st. prije Krista) i postolaru, vjerojatno prema Va-leriju Maksimu {Devet knjiga spomena vrijednih djela i izreka, VIII, 12).

Tumač

2.uAhaju: Grčku.3. iz svoga grada: Atene.

X,94. Značajnijim pripovjedačkim motivima u ovoj noveli bilo je mogućeutvrditi preteče i poticaje. Potajni boravak Saladina među kršćanimapripada ciklusu legenda o tom popularnom egipatskom sultanu. Motivčudesnog povratka muža koji stiže na vrijeme da spriječi novu udaju svoje supruge ima mnogo preteča u narodnoj usmenoj književnosti raznihnaroda, te u orijentalnim i srednjovjekovnim književnostima. Sličan muje motiv o povratku zaručnika kojem udaju zaručnicu za drugoga, a onto sprečava usred samog čina.5. kralj: Panfilo.6. Saladinovih. O sultanu Egipta i Sirije, usp. Dek., I, 3, bilj. 2.7. Fridrika Prvoga: njemačkoga cara Fridrika I. Barbarosse (oko 1123-

1190).8. križarski rat: treći (1189-1192), u kojem je car Fridrik I. našao smrt,utopivši se u rijeci Salefu. Treći križarski rat vodila su tri najmoćnija europska vladara. Osim njemačkog cara, engleski kralj Rikard Lavljeg Srcai francuski kralj Filip II. August.8. da osvoje Svetu zemlju: sultan Saladin preoteo je križarima Jeruzalemgod. 1187. Usp. Dek., V, 7, bilj. 12.9. misirski: egipatski.10. u Paviju: usp. Dek., III, 2 bilj. 3.11. Torello di Stra. U prvoj polovici 13. st. car Fridrik II. postavio je kaonačelnika u Parmi (1221., 1227.), Firenci (1223.), Piši (1234.) i Avigno-nu (1237.) nekoga Torellusa »dc strata de Papia«, za kojeg se misli da jepisao pjesme na provansalskom jeziku.10. Ticina: rijeke što protječe Švicarskom i Italijom i utječe u Pad, kaolijevi pritok najveće talijanske rijeke, kod grada Pavije.11.5 Cipra... u Pariz: dva najvažnija trgovačka središta u vrlo živim zapadno-istočnim poslovima u Boccacciovu stoljeću. I zato se Pariz spo-minje, osim u ovoj noveli, još u jedanaest drugih, a Cipar u još pet no-vela.1. s upaljenim bakljama: jer nije bilo javne rasvjete.2. sukna... krzna: koje će razdijeliti kao darove gostima.3. o trećoj uri: oko devet sati ujutro.

stii

***■&

Dekameron

4. kad opraše ruke: usp. Dek., I, Uvod, bilj. 40.5. da se... gospa: jer žene nisu imale pristupa na gozbama muškaraca.6. po dva ruha... krznom: jedno, laganije, za ljeto, a drugo, toplije, zazimu.7. misirski sultan: sam Saladin, koji izgovara riječi pohvale.8. da na nj krenu: u treći križarski rat. Usp. bilj. 5. Boccaccio je daklezamislio da se ispričana zbivanja »događaju« između 1187. (pad Jeruza-

alna formula i tradicionalni rok u naro-i.

braća mužu s vi, a on će odgovoriti ženi i« kućama onoga doba. H-činjenice govore drugačije: u bitki kod !$ka bila pobijeđena zbog neodlučnosti ®e uspjehe. No i suvremeni ljetopisci ferala u križarskim redovima. Usp. G.

dlika sv. Petra u Paviji, posvećena god. ^ugustina, pjesnika Boetija i langobard-je i Dante [Raj,X, 127-128). )ba« velike gospode, ki grad u Provansi. fričku. Ovdje se misli na libijsku pje-

i-7.:e crkve držali su u to doba benediktin-leki Ulrico.

/iide. Usp. Dek., IV, l,bilj. 8. jkle Saladin.

1. za stol: usp. Dek., I, 7, bilj. 15.2. zaklopljen pehar: pehar od kovine s poklopcem.

X, 101. Priča o vjernoj supruzi koja podnosi nadljudska iskušenja, ostajući nepokolebljiva u svojoj uzvišenoj odanosti i strpljivosti, ima mnogo pre-

teča u srednjovjekovnoj književnosti (usp. Lai de Fresne od Marije Fran-

Tumač

cuske), narodnim pripovijetkama i, u određenom smislu, u svetačkim legendama (sv. Genoveva, sv. Uliva). Nekada se pripovijetka o Grizeldi čitala, prevodila i prerađivala kao ni jedna druga iz Dekamerona. Petrar-ca ju je preveo na latinski i popratio latinskim pismom {Staračka pisma, XVII). Engleski pisac G. Chaucer poslužio se tom novelom, uključivši je u prolog svojih slavnih Kanterberijskih priča.3. dobričina... rep: aluzija na novelu VII, 1.4. denara: usp. Dek., VIII, 3, bilj. 9.5. gosparu Torellu: junaku novele X, 9.6. Sanluzzo: Saluzzo, gradić u Pijemontu (sjeverozapadna Italija). Prvise put spominje god. 1028. Od god. 1142. pa do polovice 16. st. bio jesredište značajnog markizata.7. Gualtieri: u drugoj polovici 12. st. zabilježeno je ime nekog »Valteri-usa de Saluciis«.8. o polovici treće ure: oko sedam i pol sati ujutro.9. Giannucolo: deminutiv od Giovanni (Ivan).10. s kćeri... kralja: usp. Dek., VI, 8, bilj. 3.10. Panago: Panico, kraj Bologne, bio je feud grofova Alberti.

X, Zaključak7. pjesmu: baladu na motiv ljubomore. Pripjev ove balade ima tri stiha,od kojih je srednji sedmerac, a ostali jedanaesterci (AbA), dok četiristrofe imaju po devet stihova (pet jedanaesteraca i četiri sedmerca) sasustavom rima (CDecDeEbA) u kojem se završni par stihova rimuje sazavršnim parom iz pripjeva (bA).8. kralja: Panfila.9. u crkvi Santa Mana Novella: usp. Dek., I, Uvod, bilj. 18.

PIŠČEV ZAKLJUČAK1.gospe... posla: kao što je rekao u Proslovu (» I tko može zanijekatida nju... mnogo više valja pružati zaljubljenim gospama nego muškarcima?«).2.ove navele... četvrtoga dana: u Uvodu četvrtoga dana pripovijedanjapokazao je kako su i njegove novele došle pod udar zavisni.3.Onomu... na križu: Isusu Kristu.

Dekameron

12. bježati... da se spase: usp. Dek., IX, 2.13. Cinciglione: glasoviti firentinski pijanac. Usp. Dek., I, 6, bilj. 5.14. Scolaio: također ime pijanca koje je postalo poslovičnim.15. Karlo Veliki... vojsku. Francuske epske pjesme govore o dvanaest pa-ladina koje je car Karlo za sebe izabrao među najvrsnijim svojim ratnicima.16. u Atenu... Pariz... Bolognu: najveća središta znanosti u antici i u srednjem vijeku. USD. Dek.. X. 8. bili. 6; III, 4. bilj. 9; VIII, 7, bilj. 3; VIII,*

aljke ili Plač proroka Jeremije.

na djela, koja Boccaccio nije mnog

na: usp. Dek., III, 7; IV, 2; VI, 1( i

nečistoću i na sodomiju koja se pri-

Kazalo

KazaloŠESTI DAN

Uvod..................................................7

Prva novela......................................9

Neki vitez reče gospi Oretti da će je ponijeti na krilima jedne novele; i pošto joj vrlo nespretno kazuje, ona ga zamoli da je spusti na zemlju.

Druga novela...................................11Pekar Cisti jednom jedinom riječju navede gospara Gerija Spinu da uvidi nepromišljenost svoga zahtjeva.

Treća novela.....................................14Gospa Nonna de'Pulci spretnim odgovorom na neslanu šalu začepi usta firentinskom biskupu.

Četvrta novela.................................16Chichibio, kuhar Currada Gianfigliazzija, spretnim odgovorom spaso-nosno okrene Curradov gnjev na smijeh i tako izbjegne nevolju kojom mu je Currado prijetio.

Peta novela.......................................19Gospar Forese da Rabatta i meštar Giotto slikar, dolazeći iz Mugella, rugaju se jedan drugom zbog ružna izgleda.

Šesta novela.....................................21Michele Scalza nekim mladićima dokaže da je loza Baronci najplemeni-tija na svjetu i okolici i zaradi večeru.

Sedma novela...................................23Gospu Filippu zateče muž s ljubavnikom, pa kad je izvedu pred sud,ona se spretnim i ljupkim odgovorom opravda a njih navede da zakonizmijene.

Osma novela....................................26

* >-l

,*■•*** *

??■<•

.s.

Dekameron

Fresco savjetuje svoju sinovicu da se ne gleda u zrcalo, ako joj je, kako je govorila, mrsko gledati nemile ljude.

Deveta novela..............................28Guido Cavalcanti dosjetkom otmjeno rekne uvredu nekim firentin-skim vitezovima koji su mu dosađivali.

Deseta novela..................................30 •»'•*"Fra Pir»r>11a ntip^ n^tim cpliarima da će im pokazati pero anđela Ga-,

ci nađe ugljen, reče im da je to ugljen

.. . .42

.. . .45kucanje na vratima; probudi ženu, a dinju je nekom molitvom, i kucanje

... .49i skrije svog ljubavnika u bačvu; pošto ju je ona prodala čovjeku koji je u nju iskoči van i naredi muža da je ostruže

.....53ga nađe u odaji s njom, a oni ga uvjere u.

... .58aćna vrata, a ona, kad ga nije mogla nac velik kamen pretvarajući se da se

sama bacila; lbfano izađe iz kuće i otrči tamo, a ona uđe u kuću, i nje -mu zatvori vrata, i izruži ga vičući na nj.

Peta novela...................................62Ljubomoran muž prerušen u popa ispovjedi ženu, koja mu natukne da ljubi nekog popa koji joj dolazi svake noći; dok ljubomoran muž potajno stražari na vratima, gospa uredi da joj preko krova dođe ljubavnik i s njim se zabavlja.

Šesta novela.................................69Dok gospa Isabella stoji s Leonettom, u pohode joj dođe gospar Lam-

Kazalo

bertuccio koji je ljubi, a vrati joj se i muž; gospara Lambertuccija s nožem u ruci šalje iz kuće, a muž joj zatim otprati Leonetta.

Sedma novela...............................73Lodovico otkrije gospi Beatrici ljubav što je prema njoj ćuti; ona pošalje svoga muža Egana u svojoj odjeći u vrt, a s Lodovicom legne; on zatim ustane, i ode, i isprebija Egana u vrtu.

Osma novela................................78Neki čovjek postane ljubomoran na svoju ženu, a ona svezavši po noći uzicu za palac osjeća kad joj dolazi ljubavnik; muž to opazi i progoni ljubavnika, a gospa dotle umjesto sebe u postelju polegne drugu ženu, koju muž istuče i odreže joj kosu, a zatim ode po njezinu braću; oni ga videći da to nije istina dobro ispsuju.

Deveta novela..............................85Nikostratova žena Lidija ljubi Pira; da bi joj to povjerovao on od nje ište tri stvari koje ona sve ispuni; i povrh toga pred Nikostratovim se očima 's njim zabavlja a Nikostrata uvjeri da nije istina ono što je vidio.

Deseta novela...............................94Dva mladića iz Siene ljube gospu koja je jednomu od njih kuma; kum umre i prema obećanju ukaže se drugu i ispriča mu kako se na onom svijeta živi.

OSMI DAN

Uvod.............................................102Prva novela..................................203Gulfardo posudi od Guasparruola novca i dade ih njegovoj ženi s kojom se bio dogovorio da će za tu svotu s njom spavati; zatim u njezinoj nazo-čnosti reče Guasparruolu da ih je njoj dao, a ona reče da je to istina.

Druga novela...............................206Pop iz Varlunga spava s gospom Belcolore i u zalog joj ostavi svoj plašt; i kad izmoli od nje stupu vrati joj je i zaište plašt što ga je ostavio kao jamstvo; valjana mu ga gospa uz dosjetku vrati.

Treća novela.................................222Calandrino, Bruno i Buffalmacco idu niz Mugnone ne bi li našli heli-trop, i Calandrino misli da ga je našao; vrati se kući natovaren kame -njem; žena ga ukori i on je srdit izmlati, a svojim drugovima ispriča ona što oni znaju bolje od njega.

i

Dekameron

Četvrta novela.................................118Prepošt iz Fiesolea ljubi neku udovu gospu, a ona ne ljubi njega; misleći da spava s njom on spava s njezinom sluškinjom, a gospina braća dove-du biskupa da ga s njom zateče.

Peta novela.......................................123Tri mladića svuku hlače nekom sucu iz Marka, dok je <M sjedeći nasudačkoj stolici pravdu krojio u Firenci.

„

....126indrinu prase; nagovore ga da ga po-olačića i slatkoga vina, i njemu dadu, ne priređena s alojem, pa se čini kao ga da im plati ako želi da ga ne kažu

....131ispu koja je zaljubljena u drugoga, pa i snijegu čeka; poslije on nju domišlja-cata provede cio dan na kuli izložena

... .149a ženom drugoga; kad drugi to primi-u prijatelja zatvori u škrinju, na kojoj, rjegovom ženom.

.....153užini koja ide na gusarenje; Bruno i la neko mjesto gdje ga Buffalmacco

.....166/rgovcu sve što je donio u Palermo; on, aio mnogo više robe nego prije,

pozajmi od nje novca, a ostavi joj vodu i kučine.

DEVETI DAN

Uvod..................................................177Prva novela.......................................1 79Rinuccio i Alessandro ljube gospu Francescu, a ona ne ljubi nijednoga, pa naredivši jednomu da kao mrtvac legne u grobnicu, a drugomu da ga

Kazalo

iz nje kao mrtvaca iznese, budući da nisu mogli obaviti zadatak, domišljato ih skine s vrata.Druga novela...................................184Glavatica nekog samostana žurno ustane u mraku da bi optuženu re-dovnicu zatekla s ljubavnikom u postelji; i budući da s njom bijaše neki pop, misleći da je trostruke prijevjese metnula na glavu metne popove gaće; kad ih optuženica vidi i nju upozori, bude joj oprošteno i dopu-šteno da se slobodno sastaje sa svojim ljubavnikom.

Treća novela.....................................187Meštar Simone po nagovoru Bruna i Buffalmacca i Nella uvjeri Calan-drina da je zatrudnio; on spomenutima dade kopune i novca za lijekove te ozdravi bez poroda.

Četvrta novela.................................191Cecco Fortarrigo proigra u Bonconventu sve što ima i novac Cecca Angiulierija; i trčeći za njim u košulji i vičući da ga je pokrao navede seljake da ga uhvate, pa odjene njegovo ruho i uzjaše mu konja, a njega odlazeći ostavi u košulji.

Peta novela.......................................195Calandrino se zaljubi u neku mladicu, pa mu Bruno načini zapis, i čim je njime dotakne, ona pođe s njim; a kad ga žena zatekne, podnese tešku i mučnu smutnju.

Šesta novela.....................................202Dva mladića prenoće kod nekog čovjeka, pa jedan od njih leži s njego-vom kćeri, a žena mu nehotice legne s drugim; onaj koji je bio s kćeri pruži se uz njezina oca i sve mu reče misleći da razgovara s drugom; njih dvojica podignu galamu; žena se osvijesti pa legne u kćerinu postelju i zatim zgodnim riječima sve zabašuri.

Sedma novela...................................206Talano Imolese sanja da mu ženi vuk razdire cijelo grlo i lice; reče joj da se čuva, a ona ne posluša i to joj se dogodi.

Osma novela....................................208Biondello nasamari Ciacca nekim objedom, a Ciacco mu se tako lukavo osveti da on izvuče grdnih batina.

Deveta novela..................................212Dva mladića pitaju savjeta u Salomona, jedan kako da ga ljudi zavole, a drugi kako da kazni goropadnu žena; on prvomu odgovori da sam voli, a drugome da ode na Guščji most.

Dekameron

Deseta novela...............................217Na navaljivanje kuma Pietra don Gianni cara da mu ženu pretvori u kobilu; i kad joj htjedne usaditi rep, kum Pietro rekne da neće repa i pokvari cijelo čaranje.

DESETI DAN ^

Uvod.............................................223Prva novela..................................225M „ I . ; . ^ i . . - x _ _ _ ■ , . . . i . i ' - - ' - a ; č i n i m u s e d a j e s l a b o n a g r a đ e n , p a

e da nije krivnja njegova nego zle mu

....228lunvja i izliječi ga od srdobolje pa ga imski dvor, pomiri ga s papom Boni-italskog reda.

velikodušnosti, pođe da ga ubije te ij; pošto ga on sam uputi kako da to ije izložio i prepoznavši ga zasrami se

i... 238ivši iz Modene izvadi iz groba ljublje-tvu; kad se ona oporavi, rodi sinčića, i Niccolucciu Caccianimicu, njezinu

.... 244oisalda u siječnju vrt lijep kao u svi-

i nekim čarobnjakom i dade joj ga;Ansaldu, koji je kad čuje za muževu

'a čarobnjak ne želeći ništa od njega

Šesta novela.................................248Pobjedonosni kralj Karlo Stariji zaljubivši se u mladu djevojku zasrami se zbog svoje ludosti te nju i njezinu sestru čestito uda.

Sedma novela...............................253Kraj Petar doznavši za vruću ljubav koju prema njemu ćuti bolna Lisa

Kazalo

utješi je pa je zatim uda za mlada plemića; i poljubivši je u čelo zauvijek se nazva njezinim vitezom.

Osma novela................................259Sofronija, misleći da je Hegesipova žena, žena je Tita Kvincija Fulva i s njim ode u Rim, kamo i osiromašeni Hegesip dođe; i misleći da ga Tito prezire prizna da je ubio nekog čovjeka ne bi li ga smaknuli; Tito ga pre-pozna i da ga spasi veli da je on ubio; kad to vidi onaj koji je to učinio, oda sam sebe; stoga ih Oktavijan sve oslobodi, a Tito dade Hegesipu svoju sestru kao ženu i s njim podijeli sav svoj imetak.

Deveta novela..............................273Saladina prerušena u trgovca pogosti gospar Torello; vodi se križarski rat; gospar Torello dade ženi rok nakon kojega se može preudati; biva zarobljen i zbog njegove vještine u vježbanju ptica za lov za nj dozna sultan koji ga prepozna i otkrije mu se pa mu iskaže najveće počasti; gospar Torello oboli i s pomoću čarobnjaštva jedne noći bude prenesen u Paviju i na svadbi koja se priređivala u povodu preudaje njegove žene bude prepoznat pa se s njom vrati svojoj kući.

Deseta novela...............................287Markiza di Sanluzzo nagnaju molbe njegovih podanika da se oženi paon, da to učini po svojoj volji, uzme kćer nekog težaka, koja mu rodidvoje djece, a on je uvjeri da ih je ubio; zatim hineći da mu je onaomrznula i da je drugu ženu uzeo dovede kući svoju kćer kao da mu ježena, a njoj, pošto je bješe u samoj košulji otjerao i vidio da sve strpljivopodnosi, vrativši je u svoj dom dražu nego prije pokaže njezinu velikudjecu, i počasti je kao markizu, i naloži da je i drugi tako časte.Piščev zaključak...........................298

TUMAČ (Mate Zorić)

Šesti dan.......................................302Sedmi dan....................................322Osmi dan......................................327Deveti dan....................................328Deseti dan....................................H4Piščev zaključak...........................343

V

-1J1

/ica - Zagreb

UDK 821.131.1-32=163.42

BOCCACCIO, Giovanni Dekameron / Giovanni Boccaccio; prijevod Jerka Belan i Mate Maras. -Zagreb: Globus media, 2004.

Prijevod djela: II Decameron.

ISBN 953-7160-30-0 (cjelina)

Dio 2. - (Lektira popularni klasici; 12)

ISBN 953-7160-43-2

440913063