6 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIAbezimena junakinja iz prva dva romana postaje sama autorica...

6 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

SIMBOLIKA VODE U KNJIŽEVNOM NARATIVU EMINE SEVGI

ÖZDAMAR Slavija Kabić, Sveučilište u Zadru, [email protected] Eldi Grubišić Pulišelić, Filozofski fakultet u Splitu, [email protected]

10.31902/fll.27.2019.1 UDK 821.512.161.09 Sevgi Ozdamar E.

Sažetak: Emine Sevgi Özdamar (rođ. 1946. u Malatyji/Turska), jedna

od najznačajnih predstavnica njemačko-turske književnosti u suvremenoj

književosti njemačkog jezičnog izraza uspostavlja u istanbulsko-berlinskoj

trilogiji Sunce na pola puta interkulturalni dijalog između Turske i Njemačke,

dviju kultura, dvije tradicije, dva jezika i stvara „treći prostor“ rabeći model

estetsko-književne hibridizacije jer iz materinskog turskog u njemački tekst

upisuje doslovno prevedene fraze, izreke, poslovice, bajke. U romanima Život

je karavansaraj ima dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla, Most na

Zlatnom rogu i Čudne zvijezde zure u Zemlju pripovjedačica u prvom licu tkâ

svoju životnu priču od vremena prije rođenja do svojih ranih tridesetih godina.

U njezinom životu između rodne Malatyje, Istanbula i Berlina, između

patrijarhalnog društva, tradicije, vjere i običaja, s jedne strane, i modernosti

Zapada s druge, značajnu ulogu ima motiv vode.

Pripovijedajući o rijeci Eufratu i morima (Egejskom, Mramornom,

Sredozemnom, Bosporskom tjesnacu i Zlatnom rogu), o kiši ili obrednom

pranju bezimena junakinja u vodi vidi mitski i vjerski, ali i politički znak (kao

blagoslov, izliječenje, kaznu, prijateljstvo i neprijateljstvo, zavičajnost i

tuđost).

Preko vode u mitu, religiji i društveno-političkoj stvarnosti Özdamar

piše o mladoj Turkinji u potrazi za identitetom između dva svijeta, dvije

tradicije i kulture.

Ključne riječi: Emine Sevgi Özdamar, Život je karavansaraj ima

dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla, Most na Zlatnom rogu, Turska,

Njemačka, voda, mit, vjera, politika, interkulturalna književnost

1. Emine Sevgi Özdamar i Sunce na pola puta kao interkulturalni projekt

Njemački književni znanstvenik Michael Hofmann svrstava Emine Sevgi Özdamar „u profilirane autorice aktualne suvremene književnosti njemačkog jezičnog izraza“ (214). I međunarodna i njemačka i književna znanost vrednovala je njenu književnost brojnim studijama i radovima opisujući njenu poziciju između gastarbajterske književnosti (književnosti o stranim radnicima) 1980-ih godina i zrelosti treće

Journal of Language and Literary Studies 7

generacije, čija se postignuća danas najčešće obilježavaju terminima kao što su migrantska književnost ili interkulturalna književnost.

Njena književna djela, uz poneki izuzetak, nisu prevođena na jezike s ovog područja te je njezina recepcija u tom smislu, u jugoistočnom dijelu Europe, oskudna.

Emine Sevgi Özdamar rođena je 1946. godine u turskom gradu Malatya, u istočnoj Anatoliji. Od rođenja do prvog odlaska u Njemačku s nepunih osamnaest godina, u prvom velikom valu turskih stranih radnika, tzv. gastarbajtera, živjela je s obitelji u Istanbulu, Bursi, Yenişehiru, Ankari te ponovno u Istanbulu. U Njemačkoj je njezina najgorljivija želja bila da upiše studij glume i postane glumicom. Između 1967. i 1970. godine Özdamar pohađa školu glume u Istanbulu i nastupa kao profesionalna glumica. Kad uslijed političkih zbivanja u svojoj domovini više ne može raditi u svojoj profesiji, odlazi ponovno u Zapadni Berlin, u kojem službeno stanuje, ali radi u Istočnom Berlinu kao asistentica Brechtovih učenika, redatelja Benna Bessona i Matthiasa Langhoffa u kazalištu Volksbühne. Na njemačkom jeziku piše drame Karagöz in Alamania (1982.; hrv. Karadžoz u Njemačkoj) i Keloğlan in Alamania, die Versöhnug von Schwein und Lamm (1991.; hrv. Keloğlan, ćelavi dečko, u Njemačkoj, pomirenje svinje i janjeta). Kao školovana glumica nastupa i u uspješnim filmovima njemačkih redatelja (Doris Dörrie, Hark Bohm) (Ackermann 2001: 1; Kabić 2018: 332-333; Özdamar 2019).

Premda je sa zbirkom pripovjedaka Mutterzunge (hrv. Jezik moje majke) iz 1990. godine nagovijestila svoj ulazak u suvremenu književnost njemačkog govornog izraza, prvi veliki književni uspjeh tada 45-godišnja Özdamar doživljava godinu dana poslije, 1991., kad joj biva dodijeljena cijenjena „Nagrada Ingeborg Bachmann“ za odlomke iz tada još neobjavljenog romana Das Leben ist eine Karawanserei hat zwei Türen aus einer kam ich rein aus der anderen ging ich raus (hrv. Život je karavansaraj ima dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla). Ta je nagrada bila posebno važna za sve književnike – migrante jer ju je prvi put dobila osoba kojoj njemački jezik nije bio materinski. Dodjela „Nagrade Ingeborg Bachmann“ autorici Emine Sevgi Özdamar može se shvatiti kao simbolički znak usidrenja njemačko-turske književnosti unutar ,normalne’ njemačke književnosti (Hofmann 199). Ovim se romanom, objavljenim 1992. godine (Özdamar 2006b), koji se može čitati „kao transnacionalni Bildungsroman utemeljen na estetici turske svakodnevice“ (Johnson 38), Özdamar pozicionirala i kao žena, predstavnica migrantske književnosti, koja na upečatljiv, neobično začudan i dirljiv način, očima djevojčice i mlade djevojke, opisuje život u Turskoj, a u koji su utkani tradicijski, vjerski i kulturni obrasci


ponašanja i življenja njene šire obitelji, ali i cijele države, od posljednjih desetljeća Osmanskog Carstva u 19. stoljeću do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća, u novonastaloj Republici Turskoj. Ovaj autobiografski roman autorici je donio međunarodnu pozornost i potaknuo pisanje mnogih znanstvenih studija (Mecklenburg 515). Književna kritika roman je primila s hvalospjevima i pozitivnim recenzijama (Kabić 2018, 334-335), dobio je nekoliko značajnih domaćih i međunarodnih književnih nagrada (335). U „vjerojatno najpoznatije djelo književnosti dijaspore u književnosti njemačkog jezičnog izraza“ (Jordan 157) spisateljica je ugradila postavke svojeg književnog programa: tekst je pisala na njemačkom jeziku, ali frazeme, poslovice, bajke ili oslovljavanja ljudi doslovno je prevodila sa svojeg materinskog jezika na njemački. „I sve se to sakuplja u njemačkom jeziku, koji se doslovnim preuzimanjem turskih frazema (ksenoglosija) i preuzimanjem strane slikovitosti (već i u samom naslovu romana) sam hibridizira i otuđuje“ (Hofmann i Patrut 116). Kod čitatelja ovaj čudesni tekst može ostaviti ambivalentan dojam: naime, nekoga stranost ili „nerazumljivost“ teksta mogu odbiti od daljnjeg čitanja, ali dojam bliskosti i topline koje pripovjedačica postiže pripovijedanjem priča i povijesti svoje obitelji s ljubavlju, humorom i iskrenošću druge će čitatelje oduševiti. Jim Jordan ističe:

Zapanjujuća slikovitost jezika i neuobičajena (često i gramatički

netočna) tvorba rečenica u međuvremenu su se pokazale kao interkulturalna strategija: One od čitatelja zahtijevaju aktivnu suradnju kako bi razumio sadržaj i time one stvaraju novi prostor susreta za autoricu i čitatelja, u kojem se strana kultura ne može tako jednostavno ponuditi (157).

Sljedećim romanom, Die Brücke vom Goldenen Horn (Özdamar

2006c; hrv. Most na Zlatnom rogu), iz 1998. godine, koristeći se ponovno „poetikom miješanja dvaju jezika“ (Güde), Özdamar svoju ja-pripovjedačicu iz prvog romana prikazuje na početku ovog romana kao strankinju na radu u Njemačkoj, prateći je od njene osamnaeste do dvadeset i devete godine života između Berlina i Istanbula. Roman se sastoji od dva dijela naslovljenih „Uvrijeđeni željeznički kolodvor“ i „Most na Zlatnom rogu“ (Kabić 2015, 108-109) prema mjestu radnje u njima, Berlinu u prvom dijelu i Istanbulu u drugom dijelu romana. Most-roman predstavlja vrhunac autoričinog interkulturalnog narativnog umijeća (Mecklenburg 520). Vrijeme između 1966. i 1975., „iz neodređene vremenske distance, u autobiografskom ja-obliku“ (520), bezimena pripovjedačica (Kabić 2018, 332) ne oblikuje samo kao


priču o svojem socijalnom, ekonomskom, političkom i spolnom sazrijevanju u stranoj sredini iz perspektive mlade Turkinje. S Karavansaraj-romanom i Most-romanom povezuje se autoričino odlučno odricanje od perspektive „gastarbajterske književnosti“, jer, premda je upravo u drugom romanu autorica iznijela svoja iskustva kao radnica u berlinskim tvornicama, ne prevladava ton pogođenosti i društvene optužbe (Hofmann 214). Mecklenburg ustanovljava da berlinski dio romana pripovijeda o životu stranih radnika i o seksualnoj emancipaciji pripovjedačice u Berlinu za vrijeme studentskih demonstracija 1966./1967. godine (521) te da ona, „oslobođena svojeg obiteljskog podrijetla, od malograđanske djevojke postaje emancipirana mlada žena, koja je nakon niza heterogenih iskustava u poslu i politici, kulturi i osobnim odnosima – prije svega s muškarcima i ljubavnicima – usmjerena prema cilju u svojoj karijeri, koji je od početka imala zacrtan u glavi, naime, da postane kazališna glumica“ (520). Njemačka i Turska predstavljaju u navedenom desetljeću poprišta političkih rasprava u objim državama i mjesta na kojima se demonstrira protiv diktatura i rata u Vijetnamu. Kad se 1967. vraća u Istanbul, i ona se politizira uslijed sve zaoštravajućih studentskih nemira te na svoje oči vidi daleko ozbiljnije nasilje koje se u Turskoj nanosi političkoj ljevici (Littler 148). Ona pozorno prati ta događanja, opisuje uhićenja, mučenja i ubojstva (Kabić 2015, 119-121). Za autoričinu književnu koncepciju odlučujući je, prema Hofmannu, način na koji se iskustva tuđosti i gradnja identiteta književno oblikuju i postaju egzemplarnom interkulturalnom konstelacijom (215).

Godine 2003. Özdamar objavljuje djelo Seltsame Sterne starren zur Erde (Özdamar 2006d; hrv. Čudne zvijezde zure u Zemlju) u kojem bezimena junakinja iz prva dva romana postaje sama autorica Özdamar, mlada turska glumica Emine. U središtu dnevničkog dijela knjige autoričine su bilješke o njene dvije njemačke godine (1976. i 1977.), s reminiscencijama na život u Istanbulu (Kabić 2017, 176-177).

Nakladnik Kiepenheuer & Witsch tri je djela objavio 2006. godine pod naslovom Sonne auf halbem Weg. Die Istanbul-Berlin-Trilogie (2006a; hrv. Sunce na pola puta. Istanbulsko-berlinska trilogija). Ona se mogu čitati kao primjeri književnog oblikovanja tema unutarnje (Malatyja –Istanbul – Bursa – Yenişehir – Ankara – Istanbul) i vanjske migracije (Istanbul – Berlin – Istanbul – gradić na Bodenskom jezeru – Pariz – Hannover – Istanbul – Kapadokija – Diyarbakır – Hakkâri – Kapadokija – Ankara – Istanbul – Berlin). Slika „sunca na pola puta“ opisuje mjesto spisateljice-pripovjedačice koja je napola na suncu, napola u sjeni, u svojevrsnom egzilu, na pola puta, između dvije zemlje, dvije kulture, dvaju jezika. Na pitanja o tome gdje se može


povući granica i može li se povući granica između jezika, kultura, disciplina ili naroda indijsko-britanski književni teoretičar Homi K. Bhabha odgovara u svojem glavnom djelu The Location of Culture (1994; hrv. Smještanje kulture) da nema jasnih granica. „Mjesta“ kultura nalaze se na rubovima, poprište njihovih značenja jesu međuprostori (interstice, ’in-between’ space, Third space), „međuprostor“, „treći prostor“ (Lubrich 368). Iz tog smještanja (kulture) za Bhabhu proizlazi osnovni kulturno-teoretski koncept „hibridnosti“, koja ima dva značenja, naime, da kulture nisu ni jedinstvene ni trajne. Hibridnost kao konstitucija o identitetu i alteritetu ne modelira se ni kao multikulturalni suživot ni kao dijalektičko posredovanje, nego kao nerješivo i međusobno prožimanje centra i periferije (Griem u: Dörr 61). Prema Bhabhi „kultura“ se re-organizira decentralistički, o njoj se pregovara u procesu koji traje, a to se jasno vidi na primjerima iskustava migranata u dijaspori (Lubrich 368). Ono što proizvodi značenje, kaže Bhabha, zahtijeva da se ta dva mjesta mobiliziraju u prolazu kroz „treći prostor“, koji predstavlja i opće jezične uvjete i posebnu implikaciju iskaza u perfomativnoj i institucionalnoj strategiji u kojoj on ne može biti svjestan ’po sebi’ (Bhabha 36). U svojim djelima Özdamar stvara „treći prostor“ i hibridne svjetove jer njima se provlače ideje dinamičkog procesa i međusobnih utjecaja. Nijedna kultura nije zatvorena u samu sebe, značenja se neprestano mijenjaju.

Dugi naslov prvog romana trilogije – Život je karavansaraj ima dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla – poznavatelje turske književnosti mogao je podsjetiti na stihove turskoga narodnog pjesnika Aşıka Veysela (1894.–1973.): „Od časa rođenja svog / Odmah sam se na put djenuo / Svratište ima dvoja vrata / Putujem dan i noć“ (Kabić 2018, 335). Slikom karavansaraja pripovjedačica pretpostavlja dugo putovanje ljudi u karavani, po dalekim prostranstvima. Selit će se od jednog do drugog mjesta, na jedna će vrata ući, na druga izići. Ona uvijek označavaju dvije stvarnosti i dvije mogućnosti, život i opasnost po život. Tako drvena kućica prostitutke ima dvoja vrata. Jer, kad policajac uđe na jedna, ona će pobjeći na druga i spasiti se od zatvora (Özdamar 2018, 324). Vrata za čovjeka predstavljaju subjektivnu, nepokretnu granicu, koju čovjek prelazi s ciljem da se nađe u prostoru koji će mu pružiti zaštitu i sigurnost, odmor i toplinu. Vlak, suvremena inačica karavana, istodobno predstavlja i subjektivni prostor, ali i prostor u kojem pojedinac stupa u komunikaciju s drugim ljudima, u kojem se „vlastito“ susreće sa „stranim, tuđim, nepoznatim“. Motiv putovanja vlakom stoji na početku života protagonistice i radnje Karavansaraj-romana. Ulaskom u „karavansaraj“, kroz prva vrata vlaka,


simbolički započinje rađanje djevojčice jer ona je u vlaku još u majčinoj utrobi. Izlaskom kroz druga, „dvostruka“, vrata, iz vlaka i iz majčine utrobe, ona se rađa. Do svoje osamnaeste godine ona najmanje dvaput putuje „crnim vlakom“ između Istanbula i Malatyje. Putovanjem pripovjedačice vlakom u Njemačku završava Karavansaraj-roman, vrijeme njezina djetinjstva i prve mladosti, ali njena se životna priča nastavlja na mjestu na kojem je završila radnja u prvom romanu. Vanjski vremenski okvir u Most-romanu čine prvo putovanje junakinje u Njemačku (3. studenog 1966.), te, nakon desetak godina, novo, sudbinsko putovanje na Zapad, u Njemačku , 21. studenog 1975. na kraju tog romana. I opet će uslijediti njeno novo putovanje na Zapad u djelu Čudne zvijezde zure u Zemlju, u kojem će posljednja dnevnička bilješka pripovjedačice-autorice-dijaristkinje zapisane u Parizu 13. siječnja 1977. godine biti povezana s vlakom, podzemnom željeznicom: „Navečer je Besson htio u kazalištu pogledati glumce. Stajali smo u punom metrou. Crna lica. Bijela lica. Vijetnamci. Alžirci. Zatvorila sam oči i slušala glasove. Besson je rekao: ’Umorna si od putovanja, nasloni glavu na moje rame i odspavaj malo. ’“ (Özdamar 2006d, 1053)

2. Voda kao mitski, vjerski i politički znak u književnom narativu

Emine Sevgi Özdamar Özdamar je odrastala u tradicionalnoj, patrijarhalnoj obitelji u

kojoj veliko značenje u životu pojedinca i šire društvene zajednice imaju religioznost i vjera, vjerski i svjetovni običaji i vjekovima važeća podjela na muške i ženske uloge i poslove. Stoga što u svojim djelima opisuje tradicionalne vrijednosti i voda, u svojim pojavnim oblicima i „ulogama“, prožima život likova od rođenja do smrti. Kao i svi simboli, voda se može promatrati na dva strogo oprečna plana, a ta se podvojenost nalazi na svim razinama. Voda je izvor života i izvor smrti, ona stvara i razara (Barbault 756). Voda je početak i izvor, bez nje nema života, ona čovjeka može ubiti, voda je blagoslov, nudi se znanom i neznanom, s božjim blagoslovom. Ona je u islamu sredstvo vjerskog, obrednog očišćenja određenih dijelova tijela, ugrađena je u poslovice čija je pouka da se dobro nagrađuje, a zla djela kažnjavanju.

Voda, bilo ona od kiše, u moru ili rijeci, u djelima ove književnice ima i društveno-političku i kritičku konotaciju jer se na moru ili rijeci odigravao neki značajni politički događaj pa su te vode suodgovorne za ono što se na njima odigralo. Mitski aspekt tematiziranja vode autorica realizira pripovijedanjem bajki u kojima se kao likovi pojavljuju mitološka bića povezana s vodom. Simbolička značenja vode mogu se svesti na tri dominantne uloge: izvor života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja (755).


Odabrani primjeri iz trilogije Sunce na pola puta pokazuju koju

važnost za pojedinca i zajednicu ima voda u priči pripovjedačice pri čemu se njene uloge ne mogu uvijek jednoznačno vezati za samo jednu njenu komponentu.

2.1. Voda kao izvor i početak života Pripovjedačica otvara priču u Karavansaraj-romanu opisom

sebe kao nerođenog djeteta u majčinoj utrobi. Autobiografsko pismo upućuje na zaključak da je Ja koje se sjeća identično onom Ja koje pripovijeda, ali da je vrijeme u kojem se događaj zbio različito od vremena zapisivanja:

[...] stajala sam u trbuhu svoje majke između ledenih šipki,

htjela sam se pridržati i uhvatila sam za taj led [...] (Özdamar 2018, 5). Vojnici su zatvorili prozor i vojničkim kaputom pokrili trbuh

moje majke. Pala sam u nesvijest i probudila se tek jednog dana u kolovozu i odmah zaplakala. Željela sam opet ući u vodenu sobu i nastaviti gledati film s vojnicima [...] (7).

Iz plodne vode dijete promatra svijet na koji će ubrzo izići.

Plodna voda može se shvatiti kao „ishodište stvaranja, ona je majka i maternica te kao izvor svega objavljuje transcedentno i stoga se smatra hijerofanijom“ (Barbault 756). Knoll drži da „sva živa bića dolaze iz vode, i ontogenetski i filogenetski. Naš početni oblik nastao je u plodnoj vodi maternice. Voda je tvar iz koje je u svim mitovima proistekao život“ (2018). Dijete u maternici putuje crnim vlakom prema gradu Malatyji u kojem će se roditi. Sliku smrti – s crnim vlakom i vojnicima koji se, idući u borbu, iz nje možda više neće živi vratiti kući – prate djevojčičina slika života u majčinoj utrobi, ali i slika žive vode, rijeke, koja mladim ljudima u opisanoj sceni pruža opuštanje i sanjanje:

Planina je stajala vani poput jaja [...] i gledala je u Fatmin trbuh,

a rijeka, koja je tekla duž pruge kojom je išao crni vlak, bila je odlučila biti najdulja srebrna zmija, da danju teče i dopušta da se u njoj kupaju dječaci šegrti u svojim dugim pamučnim gaćama, a da noću teče snovima djevojaka i s njima razgovara. (Özdamar 2018, 6)

„Srebrna zmija“ metafora je za moćnu, divlju rijeku Eufrat, koja

u literaturi nosi i ime „Ludi Eufrat“. Zato što teče, rijeka je simbol prolaznosti, ali i stalnog obnavljanja. U prethodnom citatu o šegrtima koji se kupaju u rijeci kako bi se oprali od prljavštine i obnovili se


duhovno i tjelesno za novi dan, rijeka se nagovještava i kao mjesto radnje u djevojačkim snovima, jer

na rijeci se u snovima može poći na neko životno putovanje u

čežnjom ispunjenu daljinu. Voda tekućica simbol je za podsvjesno. Teći znači i (o)pustiti se, da te nešto nosi, ne željeti sve kontrolirati ili imati želju za kontrolom. Kad takva rijeka-struja teče u snovima, riječ je i o rijeci-struji velike, podsvjesne moći koju svijest još nije upotrijebila (Kuptz-Klimpel).

Blagotvorno djelovanje vode autorica uvodi i preko bajke o

ptici Zümrütü Anka. Ptica pomaže junaku u nevolji i prenosi ga do planine Ararat. Prije toga on joj mora kupiti mesa i vode i dati ih joj nakon što ona reče „gak“ (za meso) i „guk“ (za vodu). Na kraju mu zaliječi ranu na nozi polizavši je svojim jezikom, vodom (Özdamar 2018, 159).

2.2. Voda kao znak gostoprimstva, kao blagoslov Prije svakog posla, tako čitatelja poučava pripovjedačica,

potrebno je reći „bismillah“ (doslovno: „S Allahom“). Taj skraćeni izraz, zazivanje božjeg imena prije početka nekog posla, povezan je i s ritualnom ulogom vode: „Kad si se kupao, morao si s prvom posudicom vode, kojom se polijeva kosa, reći bismillâhirahmanirrahim [...]“ (46).

Jedan od leitmotiva povezan s vodom jest gostoprimstvo izraženo nuđenjem vode putniku namjerniku. Još kao nerođeno dijete u majčinom trbuhu djevojčica vidi znak gostoprimstva u vanjskom svijetu: „Prodavač vode. Prvi vojnik spustio je prozor, kupio vodu, dao je mojoj majci“ [...] (7). Kad se kao odbjegli bandit radi kupnje oružja sastaje s ruskim konjanikom, djed Ahmet daje mu vrč vode (33). Jednako tako, djevojčice bi mogle ući u bilo čiju kuću da se napiju vode kad bi u igri ožednjele: „Ušle bismo unutra i napile se vode. [...] nitko nije ometao onog drugog dok se pila voda, jer su stariji govorili da ni zmija neće nauditi onome tko upravo pije vodu“ (63). Čin djevojčičina nuđenja gošći vodom i izgovaranja molitve, na što one uzvraćaju riječima „amin“ i „inşallah“, želeći joj sretan život, u osnovi je vjerski utemeljen:

U prizemlju, u našoj životnoj prostoriji, starim sam ženama

podijelila vodu. Pitale su me, s čašama vode u rukama, bih li mogla izmoliti molitvu. Odgovorila sam da bih i odmah jedanput izgovorila Fâtiha-molitvu [...] (138).


„Amin“, rekle su žene, jedna je obrisala suze u oku i rekla:

„İnşallah da imaš život koji teče poput vode“ (138). Za tužnu i nesretnu osobu, koja i plačem pokazuje svoju

nemoć, voda predstavlja utjehu i smirenje, daje joj novu životnu snagu. Baka Ayşe i snaha Fatma pomažu jedna drugoj u dobru i zlu: „Kad bi jedna plakala, druga bi joj donosila čašu vode, obje bi pile vodu i govorile u jedan glas: „Nek’ ova voda dospije u usta naših mrtvih“ (58). Milost likova u romanu uvijek je vezana i za svijet živih i za svijet mrtvih, međutim, molitve siromašnih prije su upućene sličnima njima nego bogatašima: „Tada je Saniye rekla: ’A kiša neka padne na zemlju siromašnih i u vatru bogatih, inşallah.’ I ja sam rekla inşallah“(106). Saniye daje savjet djevojčici što ne bi trebala raditi u životu da se kismet njene obitelji ne zapetlja opet u čvorove: „Ne piti vodu stojeći“ (106).

2.3. Voda kao kazna, nagovještaj ili mjesto smrti Kad kao sedmogodišnja djevojčica bude putovala vlakom s

djedom Ahmetom, ona će slušati njegovu životnu priču smještena u zaštitnoj mreži odjeljka. Djed pripovijeda tako što svojom bradom tka slike doživljenog na ćilimu. Iz ptičje perspektive ona gleda u tkanje na ćilimu i sluša djedovu priču o neprijateljima, njihovim dugim banditskim kosama koje su se zadnji put oprale u rijeci, a onda „su banditi potonuli na dno rijeke, k riječnim zmijama“ (39). Rijeka simbolizira „’struju života’, ona je poredba za život, utjelovljuje libido, progresiju i regresiju“ (Kuptz-Klimpel). Međutim, „voda života istodobno je i voda smrti. More ili rijeka često stoje na ulazu u sferu smrti“ (Knoll 2019).

Djed Ahmet drugom prilikom za rep svog vjernog konja Rujna zavezuje kosu žene koju od svih svojih žena najviše voli, jer misli da se ona rugala njegovoj drugoj ženi koja je upravo oplakivala smrt njihovog sina, dok je ova otišla na prijateljičinu svadbu. Rujan ne može podnijeti smrt te žene: „Rujan je sjeo uz njezin grob, jeo [...] tako puno kamenja da je otežao, potom je obrisao suze, na koljenima je došao do rijeke zvane ‘Ludi Eufrat’ i bacio se u Eufrat, koji ga je brzo povukao k sebi“ (Özdamar 2018, 39). Smrću u vodi velike rijeke konj se iskupljuje za sudjelovanje u ženinoj nesreći. Voda će isprati grijeh za koji on izravno nije odgovoran.

U Bursi djevojčica ide s bakom i majkom preko svetog mosta do središta grada. Dijete je zaokupljeno pričama o obližnjoj svetoj planini i svetom mostu koji kao da su u nekom tajnom dosluhu, dok rijeka u sebe milosrdno prihvaća nesretne ljubavnike:


Pod mostom sam čula vodu, udarala je glavom poput luđakinje

o svoje stijene. [...] Ljudi su govorili: „Jedan se ljubavni par bacio s vrha svete planine.“ Sad su ljudi sa svetog mosta gledali u vodu hoće li mrtav ljubavni par proći pored njih. „Voda nosi sve što mu sveta planina dade“, govorili su. Voda je bila čista i prala se da bude još čišća tako što se trljala o stijene (118).

Ponovno je riječna voda grob onima koji su se na neki način

ogriješili o nepisane zakone. Za djevojčicu je ono što dobro ne poznaje obavijeno velom tajanstvenosti, ali njezin glas pripovjedačice iz djetinjeg kuta istodobno je glas mudrosti i „inscenirane naivnosti“.

Djevojčica s bakom Ayşe provodi najviše vremena, one su poput dviju nerazdvojnih prijateljica različite dobi. Dok na groblju spaljuju plahte pune ušiju, baka izgovara mudrost o odnosu vatre i vode: „Vatra, koju ovdje vidiš, jest vatra koju je hladna voda oprala sedam puta, kao vatra u paklu, a vatra u paklu sedam je puta više vatra od ove vatre ovdje“ (13). Pakao nije mjesto za dobre, poslušne ljude koji žive u skladu s vjerskim propisima. Prije dolaska u raj ili pakao, mrtav čovjek susreće se s anđelima koji mu postavljaju pitanja. Ako na njih zna odgovoriti, ostavit će ga na miru. Ali, mrtvac će nastaviti svoj put odgovarajući na uvijek nova pitanja, dospjet će i do sedmog neba kako bi razgovarao s Allahom. Međutim, „prije toga hodat će sto godina u vatri, potom sto godina u svjetlosti, onda sto godina u vodi, potom sto godina u snijegu, onda sto godina u hladnoći“ (15). Vrhunac bakine poduke predstavlja priča o mostu Siratu, čije se ime u romanu ne spominje. Riječ je o mostu, za muslimane jednoj od najvećih strahota na sudnji dan, jer će hod po njemu, koji je „tanak poput vlasi, oštar poput noža“ (18) čovjeku, koji ima mnoge grijehe, odsjeći stopala i on će pasti ravno u pakao, dakle u vatru, a ne u vodu, premda mašta prosječnog čitatelja s riječju most povezuje vodu (rijeku, more) koja protječe ispod njega. Vatra i voda u bakinoj su priči dopunjeni svjetlošću, snijegom i hladnoćom, a mrtvačevo hodanje traje pet stotina godina dok se ne smiri u raju ili nikad ne nađe spokoja u paklu.

Majka Fatma u jednoj prigodi tješi kćer da njen otac Mustafa neće završiti u paklu unatoč tome što mnoge noći provodi u noćnom klubu: „‘Neće, kćeri moja‘, rekla je moja majka, ‘vaš je otac kao dijete, kad bi se njegova nutrina mogla okrenuti prema vani i kad bi se mogla pogledati, vidjela bi se bistra voda tekućica‘“ (205). „Bistra voda tekućica“ slika je plemenitog, dobrodušnog i naivnog čovjeka koji je spreman svakome pomoći. Međutim, kad se voda sanja, njeno je značenje dvojako. Sanjati vodu može značiti i smrt, naime smrt može


reći kad će doći: „Kad se sanja o mutnoj vodi. Kad se sanja o bistroj vodi“ (75). Bakino životno iskustvo naučilo ju je da vrlo dobro zna kako se nakon smrti živi odnose prema pokojniku.

Potom je rekla: „Ako je i umrla, za to ćemo čuti tek naknadno.“ „Zašto?“ Baka je rekla: „Kad umre siromah, za to se čuje nakon

četrdeset dana, sirotog mrtvaca peru hladnom vodom, ali smrt je siromasima jedina utjeha“, rekla je (197).

Ukoliko čovjek ne poštuje vjerska pravila, on može biti kažnjen

tako da mu se izobliči lice: „Ako bi se nekoj ženi iskrivila usta, ljudi bi rekli da nije rekla nijedan bismillâhirahmanirrahim prolijevajući noću vodu od pranja posuđa u vrt, pa su je duhovi pljusnuli po licu. Bismillâhirahmanirrahim se moglo i skratiti i reći samo bismillah“ (48-49). Praznovjerje u jednakoj mjeri pogađa i žene i muškarce.

2.4. Uskraćivanje vode Uskraćivanje vode živom biću dulje vremena i u nepovoljnim

vremenskim uvjetima može rezultirati njegovom smrću. Djevojčicu se dojmila bakina priči o unucima Božjeg poslanika Muhammeda, Hasanu i Hüseyinu, koje je neki čovjek po imenu Yezid danima ostavio bez vode te su oni pod saharskim suncem umrli s riječima „vode, vode“ na ustima (29). Međutim, baka očituje lekciju i sinu i memurima (birokratima) – koji u kuće žele uvesti električnu struju – kad se postavlja pitanje o tome što je važnije u čovjekovom životu: voda ili struja, a djevojčica se kao bakina izaslanica svojim odgovorom suprotstavlja moćnijima od njih:

Ona je drhtala i rekla: „Mustafa, umrijet ću, daj mi žlicu vode.“

Moj otac donio joj je vode. [...] Upitala sam svoju baku: „Bako, što je važnije: voda ili električna struja?“ Rekla je: „Struja je izum krivovjeraca.“ [...] Birokrat, koji je sjedio na stolici u sredini, držao je čašu vode u ruci i razgovarao s lijepom učiteljicom, koja je sjedila pored njega. Rekla sam: „Voda je važna. Bez svjetla možemo ranije poći i na počinak“ (57).

2.5. Voda kao znak obrednog (pr)očišćenja, kao znak

obnove, kao lijek Karavansaraj-roman doimlje se i kao udžbenik iz islama,

poduka iz Kur‘ana i riznica mudrih izreka i poslovica. Međutim, glas pripovjedačice nisu samo glas i mišljenje djevojčice nego i refleksije


odrasle žene koja se sa smijehom i tugom sjeća prošlih vremena. Čitatelj se upoznaje s običajima povezanim s vodom i njenom vrijednosti kao sredstva (pr)očišćenja ljudskog tijela. Özdamar, školovana glumica i redateljica, promatra „okom kamere“, s tugom i reziginiranošću, muškarce u njihovom ritualnom pranju (uzimanju abdesta) prije molitve (namaza). U ovom odlomku prožetom beznađem i tugom ona ih doživljava kao zatvorenu, samodostatnu zajednicu kojoj vanjski svijet ne nedostaje, jer oni će biti zadovoljni sve dok budu zaštićeni Božjom milosti, a voda iz česme i kiša s neba (voda od Allaha) ih bude prala da opet budu čisti (od grijeha):

Muškarci su se prali za večernju namaz-molitvu, glava mokrih od kiše, u dvorištu džamije, na okrugloj česmi. Iz otvora na česmi tekla je voda, nebo je bilo mokro, muškarci su bili mokri, drveće je bilo mokro.[...] Sjedili su tako pored česme kao da će uvijek sjediti u nekom svijetu iz vode i stalno se prati kako bi razgovarali s Allahom. Kiša će uvijek biti tu, oni nikad neće napustiti ovo dvorište jer za njih nema svijeta izvan ovoga. Vodit će mokar život, a kad umru, pod zemljom će, tamo pod stablom, pod kišom, i kao mrtvaci živjeti mokri (119).

Prvi put djevojčica odlazi u tursku kupelj (hamam) u svojem

rodnom gradu. Grad time dobiva dvostruku ulogu: kao mjesto njenog rođenja i kao mjesto u kojem se poštuju tradicionalni običaji zajednice. Pod žarkim suncem Malatyje ona je vrlo brzo potamnjela: „Žene su mi svojim mladim i starim glasovima rekle: ‘Hajde, idemo u tursku kupelj, neka se muškarci igraju svojih ratnih igara, dođi, crna djevojčice, mi ćemo se oprati u kupelji i postati bijele‘“ ( 41).

Pripovjedačica opisuje i obvezu pranja partnera nakon spolnog odnosa:

Budući da smo [...] naučili da se, ako su muškarci i žene noću vodili ljubav, oni, prije nego što iziđe Sunce, moraju okupati od glave do pete, Ali i ja bismo češće sakrivali posudicu iz kupaonice koju su trebali moji roditelji, kao bi njome grabili vodu iz kabla (297).

Praznovjernost i želja za ozdravljenjem, zdravljem ili

bogatstvom tjeraju ljude da posegnu za različitim sredstvima i metodama pri čemu je voda vrlo često moćno sredstvo u pokušaju njihovog ostvarenja. Teta Pamuk obraća se svetim hodžama ne bi li skinuli urok zlog pogleda s djevojčice. Ona spaljuje njihove zapise, „potom je te spaljene zapise stavila u čašu vode. Crni papirići raspali su se u vodi, a ja sam popila vodu s arapskim zapisom“ (82-83). U želji da se obogati, otac, uvjeren u bezgrešnost i naivnost svoje kćeri, što su preduvjeti za taj ritual, zahtijeva od nje da čita iz vode (114) ne bi li


možda vidjela blago ispod stuba džamije. Kako bi pripovjedačicu i njenog brata Alija odviknula od čitanja američkih stripova susjeda Saniye pravi vradžbinu bacajući olovo u šalicu vruće vode: „[...] ona je molila i išla [...] tada iza naših leđa, tada je stavila tri kapi vode u kojoj je bilo olovo u Alijeva i moja usta. Mi smo to popili. S tom vodom od olova ovlažila nam je ruke, luda Saniye molila je i svoj dah upuhivala pravo u naša lica“ (164).

2.6. Voda kiše, voda mora Kiša se u većini kultura smatra nebeskim darom zemlji.

Predodžba o plodnosti nebeske vode našla je primjenu u mnogim običajima: obredima i plesovima posvećenim kiši Osvježavajuća kiša može značiti oplođivanje i tla, ali i duše, ona se često doživljava kao milost (Knoll 2018). U romanu su velike, dugotrajne kiše – a „voda od kiše Allahova je voda“ (Özdamar 2018, 64) – povezane sa spolnom radoznalosti djevojčica i njihovim istraživanjen vlastite tjelesnosti:

Onda su došli veliki kišni dani. [...] Kad bi Allahova ruka na

nebu, na našem nebu, izbušila rupu, nas četiri djevojčice nastavile bismo se igrati u kući. [...] Podignutih suknjica, spuštenih gaćica, jedna bi stavila ruku između nogu na mjesto koje se zove škatuljica, na škatuljicu djevojčice koja je ležala pored nje, a ta djevojčica stavila bi svoju ruku na škatuljicu djevojčice koja je ležala do nje (63).

„Voda je simbol dvojnosti onoga gore i onoga dolje: vode kiše –

vode mora. Prva je čista, druga je prljava“ (Barbault 758). Širina, veličina i dubina mora ostavljali su od davnina dojam na čovjeka. More je za njega postalo mjesto čežnje, tajne, izvora i cilja ljudske egzistencije i bezvremenosti. Ovi aspekti mora, i punoća života koju predstavlja, i silina kojom proždire život, u psihoanalizi su more pretvorili u simbol nesvjesnog i, u ponešto personaliziranom obliku, u Veliku Majku iz koje čovjek izlazi i na kraju joj se ponovno vraća. More je mjesto odmora, mira i tišine, sigurnosti, opuštanja, regeneracije i izlječenja. Kad prvi put ugleda more, djevojčica u svoju radost unosi i riječi voljenog oca koji ga uspoređuje s ćudima žene: „Onda sam vidjela more. Vani je bilo more, okrutno, lijepo, moj je otac stajao pored njega i govorio valovima: ‘More je poput žene. Muškarac nikad ne zna kad će se uznemiriti, a kad će se smiriti‘“ (11). More je toliko moćno da ono može utjecati na čovjekovu sudbinu (kismet): „Sljedećeg jutra, kad sam se probudila, more je gledalo u sobu. Baka je rekla: ‘Počešljaj kosu, tad se pokaži moru, ono će otvoriti tvoj kismet‘“ (3l8).


Jedno od najemotivnijih mjesta u romanu Čudne zvijezde zure

u Zemlju, vrlo jasni politički iskaz, jest žalopojka autorice Emine čije su riječi materinskog jezika zanijemile uslijed strašnih političkih događaja u Turskoj:

„Zašto plačeš?“ „Nesretna sam u svojem jeziku. Već godinama

izgovaramo samo ovakve rečenice: Oni će ih objesiti. Gdje su im bacili glave? Ne zna se gdje im je grob. [...] Mojim riječima treba sanatorij, kao i bolesnim školjkama. Postoji mjesto u Egejskom moru, na kojem se susreću tri rijeke. Ljudi ondje donose vreće sa školjkama iz Istanbula, İzmira, Italije, one su se razboljele u prljavoj vodi. Čista voda iz tri rijeke liječi za nekoliko mjeseci oboljele školjke.[...] Koliko vremena treba jednoj riječi da ponovno ozdravi? (Özdamar 2006d, 829)

Slatke riječne vode (Vardara, Strume, Marice) sjedinit će se sa

slanom morskom vodom i izliječiti bolesne školjke. Dotle će njen materinski jezik još dugo biti bolestan. Özdamar svoje pribježište pronalazi tada u njemačkom jeziku, sanatorij za riječi njenog materinskog jezika postalo je njemačko kazalište, njemački je jezik spasio njene turske riječi (Kabić 2017, 187). Autoričino sjećanje na prošle godine u trećem romanu bilo je u Most-romanu jedna od središnjih tema. Kad se nakon dvije godine vraća u domovinu, postaje svjedokom političkih potresa u turskom društvu, vojnog udara, akcija „fašističkih studenata ‘Sivi vukovi’“ (Özdamar 2006c, 701, 778), mučenja i ubijanja lijevo orijentiranih ljudi i socijaldemokrata na ulicama i u zatvorima. Dok svakodnevno putuje Bosporskim tjesnacem između europske i azijske strane Istanbula ona ustanovljava da je društvo tako duboko politički podijeljeno da se te razlike očituju i u čitanju različitih novina:

Fašistički čitatelj novina sjedio je sada pored drugog fašističkog

čitatelja novina u jednom redu. Religiozni čitatelji novina sjedili su pored religioznih čitatelja novina, lijevi čitatelji novina sjedili su u jednom redu i čitali iste novine. Nitko nije gledao u more, samo stari ljudi ili trudnice ili djeca. (741)

More igra ulogu nijemog svjedoka koji nemoćno promatra

otuđene, preplašene ljude kojima lažnu sigurnost pružaju različito prezentirane novinske vijesti. „Nitko nije gledao u more“, piše pripovjedačica. U svojem romanu Istanbul. Grad sjećanja turski književni nobelovac Orhan Pamuk piše o duhovnom značenju koje se pripisuje pogledu na Bospor, „pa bio taj pogled i iz daljine, prozoru


okrenutom moru u istanbulskim kućama pripada ono mjesto koje u džamiji ima mihrab, u crkvi oltar, a u sinagogi aron hakodeš“ (Pamuk, 277). Ali, u to more, s konotacijom političkog znaka, gledaju samo starci, trudnice i djeca. Ono ih tješi, njemu se mole i ispovijedaju (Kabić 2015, 122).

Nekoliko desetljeća prije, u Egejskom i Sredozemnom moru, odigravala se borba s kantama nafte. Opisujući pomamu europskih sila za naftom iz Bagdada pripovjedačica živopisno opisuje „Rat za naftu s kantama“ (Özdamar 2018, 32) u kojem financijski interesi pobjeđuju književnost i kulturu zapadnog svijeta, koje u toj borbi tonu u more:

Francuske su kante vikale: „Au secours.“ Engleske su kante

zapomagale: „Help! Help!“ [...] A kante su plivale u Sredozemnom moru i u Egejskom moru u smjeru Italije, Engleske i Francuske. Iz njihovih su džepova ispali Shakespeare i Molière i Dante, oni su mahali odlazećim kantama. Posljednji sultan bacio se za njima u more, plivao je i čvrsto zagrlio jednu englesku kantu. (Özdamar 2018, 33-34)

Sultanovo hvatanje engleske kante s naftom predstavlja

duhovitu inscenaciju njegovog mogućeg utapljanja, zova u pomoć Britanske imperije i skorog sloma Osmanskog Carstva. Situaciju bespomoćnosti slikovito iznosi očajni Mustafa, otac djevojčice, kad svoju tešku ekonomsku situaciju objašnjava majci: „Tko padne u more, a ne zna plivati, mora zagrliti zmiju“ (66).

3. Zaključak Za Hofmanna i Patrut iskustvo ‘alteriteta‘ (‘drugotnosti‘)

označava konfrontaciju s kulturno drukčijim. ‘Alteritet‘ i ‘tuđost‘ osnovne su teme i glavni aspekti književnosti od Odiseje do migrantske književnosti sadašnjosti. Time što književnost povezuje tuđe sa svojim, ona doprinosi interkulturalnoj komunikaciji i interkulturalnoj kompetenciji. ‘Njemačka‘ književnost oduvijek je svoje spoznaje razmjenjivala s drugim kulturama i književnostima, jednako kao što i svi kanonski tekstovi književnosti njemačkog jezičnog područja oblikuju susrete s drugim i tuđim (7-8). Emine Sevgi Özdamar izgradila je u trilogiji Sunce na pola puta interkulturalni dijalog između Turske i Njemačke, između dvije tradicije, dvije kulture, dva jezika. Ona njemačkom čitatelju podastire u romanima životnu priču Turkinje i pritom rabi „model estetsko-književne hibridizacije“ (Hofmann i Patrut 116) jer iz svojeg materinskog jezika u njemački doslovno usađuje prevedene dijelove bajki, frazeme, izraze, jednom riječju, stranu metaforiku i slikovitost, u „treći prostor“. I prikazivanje čovjeka i vode u


egzistencijalnim životnim situacijama, koje su duboko povezane s vjerskim, patrijarhalnim i tradicijskim običajima dio je njene interkulturalne strategije. U Özdamaričinom narativu voda je izvor života, stoji na njegovom početku, njome se izriče blagoslov, ona je nagovještaj i mjesto smrti, lijek i sredstvo obrednog pročišćenja, ona se čovjeku može uskratiti, u njenu moć vjeruju praznovjerni. Voda od kiše, voda rijeka, voda mora, unesene na začudan i egzotičan način u ovaj narativ „između tradicije i moderne, između života i smrti, između ljubavi i mržnje“ (116) često ima funkciju mitskog, vjerskog i političkog znaka.

Literatura

Primarna literatura Özdamar, Emine Sevgi Özdamar. Sonne auf halbem Weg. Die Istanbul-

Berlin-Trilogie. Köln: Kiepenheuer & Witsch, 2006a. Özdamar, Emine Sevgi. „Das Leben ist eine Karawanserei hat zwei

Türen aus einer kam ich rein aus der anderen ging ich raus“. U: Ista. Sonne auf halbem Weg. Die Istanbul-Berlin-Trilogie. Köln: Kiepenheuer & Witsch, 2006b. 7-406.

Özdamar, Emine Sevgi. Život je karavansaraj ima dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla. Roman. Prijevod: Slavija Kabić. Zagreb: Leykam international, 2018.5-329.

Özdamar, Emine Sevgi. „Die Brücke vom Goldenen Horn“. U: Ista. Sonne auf halbem Weg. Die Istanbul-Berlin-Trilogie. Köln: Kiepenheuer & Witsch, 2006c. 437-781.

Özdamar, Emine Sevgi. „Seltsame Sterne starren zur Erde“. U: Ista. Sonne auf halbem Weg. Die Istanbul-Berlin-Trilogie. Köln: Kiepenheuer & Witsch, 2006d. 811-1056.

Sekundarna literatura Ackermann, Irmgard. „Emine Sevgi Özdamar“. U: Arnold, Heinz Ludwig

(ur.): Kritisches Lexikon zur deutschsprachigen Gegenwartsliteratur – KLG – 6/99 (62. Nlg.) i 6/01 (68. Nlg.). München: Text+Kritik, 2001. 1-8.

Anić,Vladimir i Ivo Goldstein. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi liber, 1999.

Barbault, André. „Voda“. U: Chevalier, Jean i Alain Gheerbrant. Rječnik simbola. Mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi. Zagreb: Nakladni zavod MH. 1983. 755-761.

Bhabha, Homi K. The Location of Culture. London/New York: Routledge, 1994.


Dörr, Völker C. „‘Third Space‘ vs. Diaspora. Topologien transkultureller

Literatur“. U: Schmitz, Helmut (ur.). Von der nationalen zur internationalen Literatur.

Transkulturelle deutschsprachige Literatur und Kultur im Zeitalter globaler Migration. Amsterdam/New York: Rodopi, 2009. 59-76.

„Emine Sevgi Özdamar“, <https://de.wikipedia.org/wiki/Emine_Sevgi_%C3%96zdamar>. 10. 01. 2019.

Esselborn, Karl. „Neue Zugänge zur inter/transkulturellen deutschsprachigen Literatur“. U: Schmitz, Helmut (ur.). Von der nationalen zur internationalen Literatur. Transkulturelle deutschsprachige Literatur und Kultur im Zeitalter globaler Migration. Amsterdam /New York: Rodopi, 2009. 43-58.

Ghaussy, Sohelia. “Das Vaterland verlassen: Nomadic Language and ’Feminine Writing’ in Emine Sevgi Özdamar‘s Das Leben ist eine Karawanserei”. U: The German Quarterly. 72., 1/1999. 1-16.

Güde, Elisabeth. „Zur Poetik der Sprachmischung bei Emine Sevgi Özdamar – Eine Spurensuche“. U: Studien zur deutschen Sprache und Literatur. Sv. 2., 26/2011. 21-39.

Hofmann, Michael. Interkulturelle Literaturwissenschaft. Eine Einführung. Paderborn: Wilhelm Fink, 2006.

Hofmann, Michael i Iulia-Karin Patrut. Einführung in die interkulturelle Literatur. Darmstadt: WBG, 2015.

Johnson, Sheila. „Transnational Ästhetik des türkischen Alltags: Emine Sevgi Özdamar‘s Das ‚Leben ist eine Karawanserei’“. U: The German Quarterly, 74., 1/2001, 37-57.

Jordan, Jim. „Orientalismus, umgepolt? Zum Gebracuh des Exotismus und des Fantastischen in Werken der Diaspora-Literatur“. U: Schmitz, Helmut (ur.). Von der nationalen zur internationalen Literatur. Transkulturelle deutschsprachige Literatur und Kultur im Zeitalter globaler Migration. Amsterdam/New York: Rodopi, 2009. 155-167.

Kabić, Slavija. „Bilder der Fremde und Heimat in Emine Sevgi Özdamars Roman Die Brücke vom Goldenen Horn“. U: Warakomska, Anna i Mehmet Öztürk (ur.). Man hat Arbeitskräfte gerufen ..., es kamen Schriftsteller. Migranten und ihre Literaturen. Frankfurt am Main, Berlin et. al.: Peter Lang, 2015. 99-124.

Kabić, Slavija. „Frausein und Fremdsein. ,Autobiographisches Erzählen’ bei Dubravka Ugrešić und Emine Sevgi Özdamar“. U: Horváth, Andrea i Karl Katschthaler (ur.). Frauen unterwegs.


Migrationsgeschichten in der Gegenwartsliteratur. Wien: new academic press, 2017. 175-196.

Kabić, Slavija. „Pogovor“. U: Emine Sevgi Özdamar. Život je karavansaraj ima dvoja vrata na jedna sam ušla na druga izišla. Roman. S njemačkoga prevela Slavija Kabić. Zagreb: Leykam international, 2018. 331-347.

Knoll, Dieter, „Regen“, <https://symbolonline.de/index.php?title=Regen>. 05.01.2019.

Knoll, Dieter, „Wasser“, <http://www.symbolonline.de/index.php?title=Wasser >. 12.12. 2018.

Kuptz-Klimpel, Annette. „Fluss“, <http://www.symbolonline.de/index.php?title=Fluss>.05.01. 2019.

Littler, Margaret. „Profane und religiöse Intensitäten: Die islamische Kultur im Werk von Emine Sevgi Özdamar und Feridun Zaimoğlu“. U: Schmitz, Helmut (ur.). Von der nationalen zur internationalen Literatur. Transkulturelle deutschsprachige Literatur und Kultur im Zeitalter globaler Migration. Amsterdam/New York: Rodopi, 2009. 143-154.

Lubrich, Oliver. „Homi Bhabha“. U: Schmid, Ulrich (ur.). Literaturtheorien des 20. Jahrhunderts. Stuttgart: Philip Recla, 2010. 367-376.

Lübke, Alexandra. „Enträumlichkeiten und Erinnerungstopographien: Transnationale deutschsprachige Literaturen als historiographisches Erzählen“. U: Schmitz, Helmut (ur.). Von der nationalen zur internationalen Literatur. Transkulturelle deutschsprachige Literatur und Kultur im Zeitalter globaler Migration. Amsterdam/ New York: Rodopi, 2009. 77-97.

Mecklenburg, Norbert. „Interkulturalität und Komik bei Emine Sevgi Özdamar“. U: Isti. Das Mädchen aus der Fremde. Germanistik als interkulturelle Literaturwissenschaft. Kempten: iudicium, 2008. 506-535.

Pamuk, Orhan. Istanbul. Grad, sjećanja. Prijevod: Ekrem Čaušević. Zagreb: Vuković & Runjić, 2006.

Sagdeo, Vishakha. Frauen schreiben dazwischen. Eine interkulturelle Studie über die Migration von Frauen und die Globalisierung der Literatur am Beispiel des Romanwerks von Anita Desai und Emine Sevgi Özdamar. Würzburg: Königshausen & Neumann, 2011.

Schmitz, Helmut. „Einleitung: Von der nationalen zur internationalen Literatur“. U: Schmitz, Helmut (ur.). Von der nationalen zur


internationalen Literatur. Transkulturelle deutschsprachige Literatur und Kultur im Zeitalter globaler Migration. Amsterdam/New York: Rodopi, 2009, 7-15.

Seyhan, Azade. “Lost in Translation: Re-Membering the Mother Tongue in Emine Sevgi Özdamar‘s ’Das Leben ist eine Karawanserei’”. U: The German Quarterly, 69., 4/1996. 414-426.

THE SYMBOLISM OF WATER IN EMINE SEVGI ÖZDAMAR'S LITERATURE

Emine Sevgi Özdamar (born 1946 in Malatya/Türkiye), one of

the most prominent representatives of German-Turkish literature in the contemporary German speaking literature, establishes in her Istanbul-Berlin trilogy The Sun On a Halfway an intercultural dialogue between Türkiye and Germany, between two cultures, two traditions and two languages. She creates a “third space” by using the model of aesthetic and literary hybridisation and by literally translating idioms, phrases, proverbs and fairy tales from her mother tongue Turkish into German. In the novels Life is a Caravanserai Has Two Doors I Came in One I Went out the Other, The Bridge of the Golden Horn and Strange Stars Stare at the Earth, the first person female narrator has woven her life story from the time before her birth till her early thirties. In her life between Malatya, Istanbul and Berlin, between patriarchal society, tradition, religion and social conventions, on the one hand, and the modernity of the West on the other, the motif of water plays a significant role.

When talking about the river (e.g. about the Euphrates) and the seas (Aegean Sea, the Marmara Sea, the Mediterranean Sea, the Bosphorus and the Golden Horn), about the rain or ritual wash, the nameless heroine sees the water as a mythical, religious and political sign in its role as blessing, healing, punishment, friendship and hostility, homeland and otherness.

Through the water in myth, religion and socio-political reality Özdamar writes about a young Turkish woman in her search for identity between two worlds, two traditions and cultures.

Keywords: Emine Sevgi Özdamar, Life is a Caravanserai Has

Two Doors I Came in One I Went out the Other, The Bridge of the Golden Horn, Türkiye, Germany, water, myth, religion, politics, intercultural literature

6 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIAbezimena junakinja iz prva dva romana postaje sama autorica...

Documents

Transcript of 6 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIAbezimena junakinja iz prva dva romana postaje sama autorica...