SALVORE - SAVUDRIJA

56
Salvore avudrija S putovanje u prošlost MUZEJ GRADA UMAGA / MUSEO CIVICO DI UMAGO viaggio nel passato

description

Salvore "Viaggio nel passato" - Savudrija "Putovanje u prošlost"

Transcript of SALVORE - SAVUDRIJA

Page 1: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(1)

SalvoreavudrijaS putovanje u prošlost

MUZEJ GRADA UMAGA / MUSEO CIVICO DI UMAGO

viaggio nel passato

Page 2: SALVORE  -  SAVUDRIJA

Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Umag, 2012. / Umago 2012

Impresum / Impessum

Nakladnik / Editore: Muzej grada Umaga - Museo Civico di Umago

Organizator izložbe i za nakladnika / Organizzatore della mostra e per l’editore: Biljana Bojić

Autorice izložbe / Autrici della mostra: Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Urednice Kataloga / Redattrici del catalogo: Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Likovni postav izložbe / Allestimento artistico della mostra: Biljana Bojić

Tehnički postav izložbe / Esposizione: Biljana Bojić, Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Restauracija nalaza / Restauro dei referti: Biljana Bojić, Branka Milošević

Prijevodi / Traduzioni: Mario Zaccaria (testi in catalogo), Ivana Martinčić (impressum)

Lektori / Revisioni dei testi: Nives Franić (HR), Petar Dimitrović (IT)

Grafički dizajn / Design grafico: Biljana Bojić

Fotografie / Fotografie: Neven Jurjak, Muzej grada Umaga/Museo Civico di Umago

Tisak i priprema / Stampa e preparativi per la stampa: Comgraf Umag-Umago

Naklada / Tiratura: 300 komada/pezzi

Tisak dovršen u studenom 2012. / Finito di stampare nel novembre del 2012

Zahvaljujemo našim sugrađanima Danilu Latinu, Diegu Makovcu i Morenu Degrassiju na ustupljenom materijalu za izložbu.Ringraziamo i nostri concittadini Danilo Latin, Diego Makovac e Moreno Degrassi per il materiale concesso.

Realizaciju izložbe podržali: Pučko otvoreno učilište „Ante Babić“ Umag, 6. Maj d.o.o. Umag, Komunela d.o.o. UmagTalijanska osnovna škola „Galileo Galilei“, Umag, Degrassi d.o.o.

La realizzazione della mostra è supportata da: Università popolare aperta „Ante Babić“ Umago, 6. Maj s.r.l. Umago, Komunela s.r.l. UmagoScuola elementare italiana „Galileo Galilei“ Umago, Degrassi s.r.l. Salvore.

Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada UmagaLa mostra è stata realizzata con il supporto del Ministero della cultura della Repubblica di Croazia e della Città di Umago.

Page 3: SALVORE  -  SAVUDRIJA

Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Umag, 2012. / Umago 2012

MUZEJ GRADA UMAGA / MUSEO CIVICO DI UMAGO

Impresum / Impessum

Nakladnik / Editore: Muzej grada Umaga - Museo Civico di Umago

Organizator izložbe i za nakladnika / Organizzatore della mostra e per l’editore: Biljana Bojić

Autorice izložbe / Autrici della mostra: Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Urednice Kataloga / Redattrici del catalogo: Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Likovni postav izložbe / Allestimento artistico della mostra: Biljana Bojić

Tehnički postav izložbe / Esposizione: Biljana Bojić, Branka Milošević, Biljana Petrović Markežić

Restauracija nalaza / Restauro dei referti: Biljana Bojić, Branka Milošević

Prijevodi / Traduzioni: Mario Zaccaria (testi in catalogo), Ivana Martinčić (impressum)

Lektori / Revisioni dei testi: Nives Franić (HR), Petar Dimitrović (IT)

Grafički dizajn / Design grafico: Biljana Bojić

Fotografie / Fotografie: Neven Jurjak, Muzej grada Umaga/Museo Civico di Umago

Tisak i priprema / Stampa e preparativi per la stampa: Comgraf Umag-Umago

Naklada / Tiratura: 300 komada/pezzi

Tisak dovršen u studenom 2012. / Finito di stampare nel novembre del 2012

Zahvaljujemo našim sugrađanima Danilu Latinu, Diegu Makovcu i Morenu Degrassiju na ustupljenom materijalu za izložbu.Ringraziamo i nostri concittadini Danilo Latin, Diego Makovac e Moreno Degrassi per il materiale concesso.

Realizaciju izložbe podržali: Pučko otvoreno učilište „Ante Babić“ Umag, 6. Maj d.o.o. Umag, Komunela d.o.o. UmagTalijanska osnovna škola „Galileo Galilei“, Umag, Degrassi d.o.o.

La realizzazione della mostra è supportata da: Università popolare aperta „Ante Babić“ Umago, 6. Maj s.r.l. Umago, Komunela s.r.l. UmagoScuola elementare italiana „Galileo Galilei“ Umago, Degrassi s.r.l. Salvore.

Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada UmagaLa mostra è stata realizzata con il supporto del Ministero della cultura della Repubblica di Croazia e della Città di Umago.

Page 4: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(4)

Sveti Ivan u Savudriji predstavlja posljednje područje ovoga agera; a nazirujući se još na površini mora, prirodno oblikovana luka dodatno ojačana čovjekovim umijećem, tijekom oseke štiti brodice od naleta mora podno zaljeva. Bila je, smatram, komuna za sebe

stara Savudria, i to ne poput neka bezvrijedna zaseoka, već onog koji egzistenciju ne duguje toliko svom ageru, koliko poziciji na vrh rta, za prijeć kojega dvaput uputivši se u Trst ili možda Akvileju, potrebita bijaše dozvola furija Bure, a pristanište brodsko u njem je nužda što uvijeti fizičke prirode nametnuše.

Pietro Kandler, Trst 23. svibanj 1846.

S. Giovanni di Salvore costituisce precisamente l’ultima estremità di quest’ agro; il porto formato da natura è rafforzato dall’arte, vedendosi ancora a pelo d’acqua nelle basse maree le vestigia di un molo il quale riparava la stazione delle navi dagli impeti del

mare che viene dal fondo del golfo. Fu, come penso, comune da sè l’antico Salvore, e borgata non ispregevole, la quale meno doveva la sua esistenza all’agro circostante, quanto al trovarsi posta sull’estremità di un promontorio, a doppiare il quale per venire a Trieste o passare in Aquileia, le furie di Bora non sempre permettono, e la stazione delle navi è necessità prodotta da fisiche condizioni.

Pietro Kandler, Trieste 23 Maggio 1846

Savudrija,

Giuseppe Rieger 1845.

Salvore,Giuseppe Rieger 1845

Page 5: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(5)

Savudrija danas

Salvore oggi

Izložba Savudrija, putovanje u prošlost dio je projekta obrade muzejske građe i prikupljanja povijesnih saznanja u svrhu stvaranja budućeg koncepta stalnog postava u Muzeju grada Umaga.

Savudrijsko područje, neraskidivo od svog podmorja, sačinjeno od plodnih ravnica i prirodnih brežuljaka, još od prapovijesnih vremena očaravalo je i privlačilo čovjeka, da upravo tu, na tom mjestu zastane i ostavi svoje tragove. Zahvaljujući čuvarima baštine i ljubiteljima ovog kraja, danas svi zajedno možemo putovati u prošlost Savudrije i upoznati se s nekima od najvrjednijih ostavština savudrijske kulturne baštine. Ta ostavština kulturne povijesti isprepletena bitkama, kamenim spomenicima, ostatcima brodova, pomorskom trgovinom, ali i batanama, obiteljskim stancijama i luksuznim vilama još uvijek biva osvijetljena svjetionikom čija svjetlost nekoć značiše i više od života.Toga su bili itekako svijesni žitelji antike mediteranskog prostora, iz čijeg nam vremena dolazi latinska izreka: Navigare necesse est, vivere non est necesse!Izložba je koncipirana od arheološke građe proizašle iz istraživanja savudrijske luke 1995. i 1996. godine te triju privatnih zbirki Danila Latina, Diega Makovca i Morena Degrassija.Nova saznanja o ljudima koji su tu nekoć živjeli, biti će poticaj Savudrijcima i svima nama za očuvanjem, daljnjem istraživanju i prezenta-cijom vlastite baštine.

La mostra Salvore, viaggio nel passato fa parte del progetto d’elaborazione del fondo museale e della conoscenza storica con il motivo di creare un concetto futuro della mostra permanente nel Museo civico di Umago.

Il territorio di Salvore, non divisibile dal suo fondale, costituito da vallate fertili e le colline naturali, attrae e strega l’uomo ancora dai tempi preistorici per farlo restare e lasciare le proprie tracce proprio qui.Ringraziando i custodi del patrimonio e gli amanti di questo luogo, oggi tutti insieme possiamo viaggiare nel passato di Salvore e conos-cere una delle più preziose eredità del patrimonio culturale di Salvore. Questa patrimonio culturale e storico intrecciato da battaglie, monumenti in pietra, relitti di navi, commercio marittimo, ma anche da battane, stanzie patrizie e ville lussuose, viene ancora illuminato dal faro che emanava una luce più importante della vita stessa. Di questo fato erano ben coscienti gli antichi abitanti di questi luoghi che ci lasciarono il detto latino: Navigare necesse est,vivere non est necesse!La mostra trae origine dal fondo archeologico derivante dalle ricerche del porto di Salvore negli anni 1995 e 1996 insieme alle tre colle-zioni private di Danilo Latin, Diego Makovac e Moreno Degrassi.Le nuove conoscenze sulla gente che nel passato viveva qui saranno da motivazione ai Salvorini e a noi per la preservazione, per una ulteriore ricerca per la presentazione del nostro patrimonio culturale.

Page 6: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(6)

Položaj gradinaPosizione dei castellieri

BARAFITOBARAFITTO SV. PETAR

S. PIETRO

KOLUMBANIJACOLOMBANIA

MARKOVACMARCOVAZ

KAŠTELCASTELVENERE

ROMANIJAROMANIA

KAŠTELIR-UNGERIJACASTELLIERE - UNGHERIA

Page 7: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(7)

LA PREISTO

RIAPRA

POV

IJESNO

RAZD

OBLJE

Najstariji tragovi ljudskoga prisustva na području Savu-drije otkriveni su na sjevernoj obali savudrijskog rta gdje su u naslagama prapora iskorištavanoga za potre-

be umaške cementare pronađeni materijalni ostatci kremenog oruđa (ubadala, strugala, nožića) što je pokazalo postojanje dvaju prapo-vijesnih kamenodobnih staništa, jednog starijeg, mlađepaleolitičkog (20 000 – 10 000 god. pr. Kr.) te drugog mlađeg, ranomezolitičkog (10 000 – 5 000 god. pr. Kr.).1 To ranomezolitičko naselje za sada je jedino naselje na otvorenom, iz tog vremena, pronađeno na istar-skom poluotoku.

Potopoljeno sojeničko naselje na drvenim pilonima pronađeno uz sjevernu stranu zambratijske uvale (2008. god.) datirano je, na osnovu pronađenog popratnog arheološkog materijala (ulomci ke-ramičkih posuda), u period od 4 000 do 3 000 god. pr. Kr. te je zaključeno da se život unutar tog prapovijesnog naselja, jedinstvenog na prostoru Istre, odvijao u periodu od kasnog neolitika do ranog bakrenog doba. Naselje, koje se prostiralo na površini od oko 10 000m², sastojalo se od kuća izgrađenih na drvenim pilonima.2

Brončano prapovijesno razdoblja na području Savudrije, kao i na cijelom istarskom teritoriju, obilježeno je gradnjom gradinskog tipa naselja, koja se već od ranog brončanog doba počinju formirati na skoro svim iole uzvišenijim te strateški dobro branjivim položa-jima. Formiranje tih visinskih naselja na strateški odabranim loka-cijama s mogučnošću nadziranja prometnih komunikacija, javilo se kao posljedica stalno prisutne opasnosti od mogućih napada, kao i zbog stvaranja drugačijih društveno - vlasničkih odnosa što je bilo uvjetovano seobom istočnoeuropskog konjaničkog stanovništva koje se tijekom prve polovine 2. tisućljeća prije Krista seli s istoka prema zapadu.

Prvi koji se sustavno pozabavio istarskim gradinama bio je tr-šćanski liječnik Carlo Marchesetti, koji ih je 1903. god. na teritoriju Istre zabilježio 353, od kojih su njih tri smještene na području da-našnje Savudrije.3 Riječ je o gradinskim naseljima na Sv. Petru, Ko-lumbaniji i Romaniji.

Uglavnom su sva ta visinska naselja radi obrane bila opasana jednim ili više vijenaca bedema građenih suhozidno od nepravilnog lomljenog kamena. Njihova visina i širina uvelike je ovisila o polo-žaju, pa tako do nepristupnih strana uzvisina bedema nije bilo ili su bili niski i loši dok su do lakše pristupnih strana bili čvršči i viši. Danas, ono što mi od njihovih nekoć obrambenih bedema vidimo urušeni je kameni nasip najčešće zarastao u vrlo gustu vegetaciju što je naročito dobro vidljivo kod gradine na Romaniji. Strateški smje-1 Malez 1987, 3-47; Malez 1987a, 9-32. 2 Koncani Uhač 2009, 263-268.3 Marchesetti 1903 - 1981.

Le più antiche tracce della presenza umana nel territorio di Salvore sono scoperte nella parte settentrionale del pro-montorio dove nei sedimenti di löss (loess), sfruttato per

i bisogni del cementificio di Umago, sono stati trovati resti di attre-zzi di selce (punteruoli, raschiatoi, coltellini) il che ha dimostrato l’esistenza di due insediamenti preistorici dell’età della pietra: quello più antico, del paleolitico recente (20 000 - 10 000 a.C.) e quello più giovane del mesolitico antico (10 000 – 5 000 a.C.).1 Que-sto insediamento mesolitico è per adesso l’unico abitato all’aperto dell’epoca, scoperto nella penisola istriana.

Il sommerso insediamento palafitticolo scoperto nella parte settentrionale della baia di Zambrattia (2008), datato in base al ma-teriale archeologico rinvenuto (frammenti di recipienti in ceramica) al periodo che va dal 4000 al 3000 a.C., ha permesso di concludere che la vita si svolgeva entro questo insediamento preistorico, unico nello spazio istriano, dal tardo neolitico fino all’età del Bronzo anti-co. L’abitato che si estendeva su una superficie di circa 10.000 m² era costituito da case costruite su pali di legno.2

L’età del Bronzo nella zona di Salvore, come per l’intero territo-rio istriano, è segnata dalla costruzione di castellieri, che si comin-ciano a formare già dall’età del Bronzo antico su quasi tutte le alture strategiche e facilmente difendibili. La nascita di questi siti d’altura su località scelte strategicamente con la possibilità di controllare le vie di comunicazione, si manifesta come conseguenza di un pericolo costante di possibili attacchi, come pare della formazione di nuo-ve relazioni sociali, causa della migrazione di popolazioni a cavallo dall’Europa orientale partendo dalla prima metà del II millennio a.C.

Il primo a occuparsi sistematicamente di castellieri istriani fu il medico triestino Carlo Marchesetti che nel 1903 ne ha registrato 353, di cui 3 sul territorio attuale di Salvore.3 Si tratta dei castellieri di San Pietro, Colombania e Romania.

In generale questi abitati d’altura erano circondati da una o più cerchie di mura a scopi difensivi costruiti a secco con i blocchi di pietra rozzamente lavorati. La loro altezza e larghezza dipendeva da-lla posizione, e dove la parete era scoscesa, le mura non c’erano o erano basse e di scadente qualità, mentre alle parti accessibili erano più alte e solide. Oggidì, quello che vediamo dalle cerchie di mura sono i resti, a forma di terrapieno, di pietre coperte una folta ve-getazione, ben visibile nel castelliere di Romania. Strategicamente situata su l’altura sopra il golfo di Zambrattia, a 46 m s.l.m., il ca-stelliere di Romania in passato era cinto da tre mura concentriche.4 Il

1 Malez 1987, 3-47; Malez 1987a, 9-32. 2 Koncani Uhač 2009, 263-268.3 C. Marchesetti 1903 - 1981.4 Marchesetti 1903 - 1981, 92.

Page 8: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(8)

Vrh koplja, Romanija

Punta di lancia, Romania

štena na uzvisini iznad zaljeva u Zambratiji na 46 m n/v, gradina na Romaniji nekoć je bila utvrđena s trostrukim vijencem bedema koji su naselje opasavali u koncentričnim krugovima.4 Njen zapadni bedem, vjerojatno onaj vanjski, danas je vrlo dobro vidljiv naročito nakon, prije godinu dana, provedenog rašćišćavanja terena od vegetacije. Taj kameni nasip širine preko 4 m, a koji se može pratiti u duljinu oko 150 m, nekoć je bio najosnovniji način osiguravanja zajednice koja je živjela u stalnom strahu od napada neprijatelja.

Značajan nalaz vrha koplja5 (danas je pohranjen u Museo Civico Storia ed Arte u Trstu kojemu ga je darovao sam Marchesetti) jedini je metalni nalaz s ove gradine dok se ulomci ručno rađenih keramič-kih posuda nalaze razasuti po cijeloj njenoj površini.

Istovremeno s gradinom na Romaniji funkcionira i gradina na Sv. Petru te ona u Kolumbaniji, ali i isto tako i neke gradine koje izlaze van područja Savudrije, ali su u trenutcima intezivnog života na njima bile neodvojive od ovih savudrijskih. Riječ je o gradinama na Mar-kovcu te onoj na Kaštelu i gradini Kaštelir u Ungariji kraj Umaga. Sve one bile su razmještene tako da mogu i vizualno (dometom pogleda) komunicirati, a njihova međusobna zračna udaljenost se kreće od 2,8 km, koliko ima od Sv. Petra do Romanije do 4,76 km od Sv. Petra do Kolumbanije.

Strateški smještena na povišenom platou na sjevernom rubu uzvisine nad Piranskim zaljevom, gradina Sv. Petar (78 m n/v) komu-nicirala je s okolnim prostorom na sve četiri strane svijeta, nadzirući i more i kopno. Naselje na Sv. Petru, koje se nekoć prostiralo na površini od oko 12 500 m², jedno je od najznačajnijih i najvećih brončanodobnih naselja ovoga područja.6 Uništeno je najvećim di-jelom kasnijom srednjovjekovnom (crkva Sv. Petra i benediktinski sa-mostan) i novovjekovnom izgradnjom tijekom 19. st., ali i nedavnim postavljanjem telekomunikacijskih odašiljača. Od trostrukog obram-benog bedema, danas je sačuvan samo jedan i to onaj na sjeveroi-stočnoj strani. Kao i kod Romanije, sada je to kameni nasip zarastao u gustu vegetaciju koji nestručno oko olako može zanemariti smatra-jući ga tek jednim od međašnih suhozida.

Od većeg broja kamenih grobnih gomila, kao karakterističnog načina pokapanja brončanodobnog stanovništva, smještenih na pa-dinama s jugozapadne strane tog visinskog naselja, nedavno je, ti-jekom svibnja 2012. god., jedna od njih djelomično istražena. Na samom rubu, već tada većim dijelom uništene grobne gomile, pro-nađen je grob ženske osobe pokopane s prilozima, u ovom slučaju s brončanim narukvicama, što je omogučilo dataciju ukopa u kasno

4 Marchesetti 1903 - 1981, 92.5 Marchesetti 1903 - 1981, Tav. XI, 19.6 Marchesetti 1903 - 1981, 92.

muro occidentale, probabilmente quello esteriore, oggi è ben visibi-le, specialmente dopo aver pulito la zona dalla vegetazione. Questo terrapieno di pietra ha una larghezza che supera i 4 m, visibile circa per 150 m, fungeva in passato da difesa per la comunità che viveva in costante allerta dagli attacchi del nemico.

Un significativo ritrovamento di una punta di lancia5 in bronzo (oggi conservata nel Museo civico di storia ed arte a Trieste, regalata dal Marchesetti) è l’unico reperto in metallo da questo castelliere, mentre i frammenti di recipienti ceramici fatti a mano si trovano sparpagliati ovunque.

Contemporaneamente al castelliere di Romania anche quelli di San Pietro e di Colombania come pare di alcuni castellieri adiacienti che durante le fasi intensive di insediamento erano inseparabili dalla sua storia. Si tratta dei castellieri di Marcovaz, Castelvenere e Ca-stelliere a Ungheria presso Umago. Erano posizionati in modo da essere visualmente in contatto; la loro interrelazione in linea d’aria era di 2,8 km, quanto dista da San Pietro a Romania e 4,76 km da San Pietro a Colombania.

Strategicamente collocata su altipiano dell’orlo settentrionale della cima sopra il golfo di Pirano, il castelliere di San Pietro (78 m s.l.m.) comunicava con il territorio circostante in tutte le direzi-oni, controllando mare e terraferma. L’abitato di San Pietro, che si estendeva nel passato su una superficie di 12 500 m², è uno dei più significanti ed estesi abitati dell’età del Bronzo di queste zone.6 È stato distrutto per la maggior parte dalle costruzioni basso medievali (chiesa di San Pietro e il monastero benedettino) e moderne del XIX secolo, ma anche dalla recente collocazione del ripetitore. Delle tre cinte concentriche di mura difensive solamente quella a nord-est è rimasta conservata. Come a Romania, ora è solamente un terrapieno in pietra invaso dalla vegetazione che l’occhio inesperto può scam-biare per un muro a secco.

Dei numerosi tumuli in pietra, caratteristico modo di seppelli-mento delle genti dell’eta di Bronzo, posti sulla pendenza della parte sud-ovest dell’abitato, è stato scavato parzialmente uno nel maggio del 2012. Sul limite di un tumulo, per la maggior parte distrutto, è stata trovata una tomba femminile con corredo, in questo caso braccialetti di bronzo, il che ha reso possibile la datazione del se-polcro nel Bronzo recente (intorno al 1200 a.C.).7

Il castelliere di Colombania (134 m s.l.m.) è posizionato a nord-est dall’omonima stanzia, sul dosso verso il golfo di Pirano, ed

5 Marchesetti 1903 - 1981, Tav. XI, 19.6 Marchesetti 1903 - 1981, 92.7 Le ricerche sono state effettuate l’Istituto croato di Restauro e condotte dall’archeologo Tihomir Percan al quale ringraziamo in questo luogo per le informazioni sui reperti.

Page 9: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(9)

brončano doba (oko 1200 god. pr. Kr.).7 Gradina Kolumbanija (134 m n/v) smještena nešto sjeveroistoč-

nije od istoimene stancije, na samom hrptu prema Piranskom zaljevu, manja je gradina ovalnog oblika. To je najbolje sačuvana gradina na ovom prostoru. Njena unutrašnost nekoć opasana s jednim obram-benim zidom, imala je s morske strane još jedan bedem koji je od prvoga bio udaljen za oko 20 m. U Marchesettijevo vrijeme svi ti bedemi još su bili sačuvani u visinu oko 1 do 1, 5 m te u širinu od 5 do 8 m, dok su danas vrlo dobro vidljivi iz zraka. Imala je, prema Marchesettiju i dva ulaza, zapadni i istočni.8

Položaj još jednog gradinskog naselja (46 mn/v) nedavno je ubi-ciran na predjelu Barafito, između naselja Alberi i Crveni vrh. To nekadašnje prapovijesno naselje danas je uništeno recentnim građe-vinama (nedavno sagrađeni sakralni objekt) i prepoznatljivo je jedino po ulomcima prapovijesnih keramičkih posuda razasutih uokolo.9

Uz neizbježni strateški položaj, kojim se postizao određeni stu-panj sigurnosti od iznenadnih napada, mogućnost kontrole i proma-tranje bliže okolice, ostali preduvjeti za podizanji ovakvog tipa naselja bili su količina plodne zemlje, kao i travnjaka pogodnih za ispašu (koze i ovce), te blizina mora poradi njegova iskorištavanja (izlov 7 Istraživanja je vodio Hrvatski restauratorski zavod, a sam voditelj istraživanja je bio arheolog Tihomir Percan kojemu zahvaljujemo na informacijama o nalazima. 8 Marchesetti 1903 - 1981, 77; Lonza 1977,39.9 Mihovilić – Bradara – Komšo 2004.

Gradina Kolumbanija

Il castelliere di Colombania

è un castelliere di minore dimensione e di forma ovale. È il meglio conservato castelliere della zona. Al suo interno era circondato da un muro difensivo, e dalla parte orientata verso il mare c’era ancora un muro che dal primo era distante 20 m. Ai tempi di Marche-setti queste mura erano ancora conservate nell’altezza di 1-1,5 m e per una larghezza da 5 a 8 m, mentre al presente sono ben visibili dall’alto. Aveva, secondo Marchesetti, anche due entrate, a est e ovest.8

La posizione di un altro abitato su altura (46 m s.l.m.) è stata recentemente ubicata nella località di Barafitto, tra i borghi di Al-beri e Monte Rosso. Questo insediamento preistorico oggi è sta-to distrutto dalle recenti costruzioni (il nuovo edificio sacro), ed è riconoscibile solamente dai frammenti fittili preistorici sparsi nei dintorni.9

Oltre all’inevitabile posizione strategica, con la quale si con-seguiva uno specifico grado di sicurezza da attacchi a sorpresa, possibilità di controllo e osservazione del territorio circostante, le altre motivazioni che hanno dettato la formazione di questo tipo di abitato erano il terreno fertile, i pascoli, la vicinanza del mare come fonte di sostentamento (pesca, raccolta di molluschi e sale…) e specialmente la vicinanza di acqua potabile. L’intera zona di Salvo-

8 Marchesetti 1903 - 1981, 77; Lonza 1977,39.9 Mihovilić – Bradara – Komšo 2004.

Page 10: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(10)

ribe, sakupljanje školjaka i soli...) a naročito blizina pitke vode. Cije-lo područje Savudrije vrlo je karakteristično zbog obilja podzemnih voda te još i danas mjestimično sačuvanih lokava pogodnih za napoj blaga, ali i za eventualne ljudske potrebe jer svako ovakvo naselje bilo je opskrbljeno i cisternom, dok su im kuće, smještene većinom uz sami unutarnji bedem, najčešće bile pačetvorinastog oblika.10

Obzirom na potpuni nedostatak sustavnih arheoloških istraživa-nja na području Savudrije, a samim time i na području cijele Umašti-ne (a i Bujštine) za sada se za gradinska naselja na Sv. Petru, Romaniji i Kolumbaniji sa sigurnošću može reči da su brončanodobna te da se život na njima odvijao još i kroz cijelo starije željezno doba (do oko 500 god. pr. Kr.) na što najvećim dijelom upućuju mnoštvo nalaza ulomaka keramičkih posuda iz tih razdoblja.11 Samim time postaje jasno da dolaskom Histra,(tijekom druge polovine 1. tisućljeća pr. Kr. doseljavaju se u današnju Istru, čime i započinje željeznodobno prapovijesno razdoblje), život na njima ne prestaje, već se javlja neka vrsta suživota, odnosno da se život na njima nastavlja, ali u nekim novim uvjetima. Međutim, bez obzira što način života na tim utvrđe-nim uzvisinama i strateški dobro branjenim mjestima tijekom starijeg željeznog doba ostaje nepromijenjen, ipak je riječ o dvije različite narodnosne i kulturno samostalne i zasebne pojave koje se pojav-ljuju i traju u određenom razdoblju. Tisućljetni neprekinuti razvoj anonimnog brončanodobnog naroda završen je asimilacijom i potči-njavanjem od strane Histra, koji se potom i sami samostalno razvijaju sve do konačnog rimskog osvajanja i uklapanja Istre u rimsku kulturu i državni sustav krajem 1. st. pr. Kr., čime završava prapovijest i započinje povijest.

Jedna od najradikalnijih promjena koju je histarsko stanovništvo donijelo početkom željeznog doba bila je promjena u načinu sahra-njivanja. Kamene grobne gomile vremenom nestaju, a pokojnici se od tada isključivo spaljuju i polažu keramičke, brončane ili kamene urne bez ikakvih nadzemnih oznaka. Za sada dokaza o pokapanju spaljivanjem na savudrijskim gradinama nemamo.

Položaj ovih naselja na uzvisinama uz strmu i morsku obalu (Sv. Petar, Kolumbanija) ili na nešto sigurnijim mjestima u neposrednoj blizini mora (Romanija) ukazuje na to da je tadašnjem stanovništvu, bez obzira je li riječ o brončanodobnim anonimcima ili o željezno-dobnim Histrima, plovidba morem bila vrlo važan oblik komunikacije tijekom 2. i 1. tisućljeća pr. Kr. te da je najzaštićenija uvala ovoga područja, uvala u staroj Savudriji zasigurno imala vrlo važnu ulogu u trgovini Jadranom i prije antičkih vremena.12

10 Buršić Matijašić 2007, 528.11 Isto, 430-434.12 Buršić Matijašić 2009, 31-48.

re è caratteristica per la ricchezza di acque sotterranee e di pozzi ancora oggi utilizati per il bestiame e per le necessità umane giacchè ogni abitato di questo tipo era dotato anche di cisterna, mentre le abitazioni, di solito poste a ridosso delle mura, avevano la forma di parallelepipedo.10

Considerando l’assenza di sistematiche ricerche archeologiche nel territorio di Salvore, e con esso anche nell’Umaghese (e Bui-ese), per i castellieri di san Pietro, Romania e Colombania si può con certezza dire che sono siti dell’età del Bronzo e che la vita al loro interno continuò per l’intera età del Ferro antico (cca fino al 500 a.C.), come indica la maggior parte di frammenti contenitori di ceramica d’epoca.11 Con ciò diventa chiaro che l’arrivo dei Histri (che immigrano in Istria durante la seconda metà del I millennio a.C. determinando la fase protostorica del Ferro), la vita nei castellieri continua ma in condizioni diverse. Tuttavia, a prescindere dal fatto che la vita in questi abitati d’altura e strategicamente ben difesi ri-mane invariata nel corso del Ferro antico, si tratta comunque di due fenomeni etnico – culturali indipendenti differenti che emergono e durano un determinato tempo. Il constante e millenario progresso delle popolazioni del Bronzo finisce l’assimilazione e la sottomissi-one da parte di genti d’altra etnia di Histri, che si sviluppano au-tonomamente fino alla conquista romana e l’integrazione dell’Istria nella cultura romana e nell’apparato statale (fine del I secolo a.C); termina in questo momento la preistoria e inizia la storia.

Uno dei maggiori cambiamenti che gli Histri hanno portato con sé all’inizio del Ferro era la differenza di seppellimento. I tumuli in pietra con il tempo non vennero più alzati, mentre i defunti venne-ro inceneriti e seppeliti in urne di bronzo, ceramica o pietra senza elementi superficiali. Per adesso non abbiamo indizi di incinerazione nei castellieri di Salvore.

La posizione di questi nostri abitati su altura sopra le ripide coste (San Pietro e Colombania) o in posizioni più sicure non lon-tano dal mare (Romania) indica che gli abitanti dell’epoca, senza distinzione tra gli anonimi abitanti del Bronzo o gli Histri del Ferro, usavano la navigazione come un’importante forma di comunicazione durante il II e I millennio a.C., e la baia maggiormente protetta di queste zone, la baia nella vecchia Salvore, aveva sicuramente un ru-olo principale nel commercio dell’Adriatico prima dell’Antichità.12

Che la navigazione o perlomeno tale pratica fosse importante in epoca praistorica è comprovato dal ritrovamento di una piccola imbarcazione scoperta nella baia di Zambrattia e che viene gene-

10 Buršić Matijašić 2007, 528.11 Buršić Matijašić 430-434.12 Buršić Matijašić 2009, 31-48.

Page 11: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(11)

Da je plovidba morem ili barem njegovo iskorištavanje bilo zna-čajno tijekom tih prapovijesnih vremena govori i jedan poseban na-laz brodice pronađene u uvali Zambratija, a koja se okvirno datira u 1. tisućljeće pr. Kr.13 To je prvi takav nalaz u prodmorju Istre i još je uvijek u fazi arheoloških istraživanja.13 Koncani Uhač 2009, 268.

Gradina Sv. Petar

Il castelliere di S. Pietro

ralmente datata I millennio a.C.13 È la prima scoperta di questo tipo nel fondale marino istriano ed è ancora in fase di studio.13 Koncani Uhač 2009, 268.

Page 12: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(12)

Karta antičkih pomorskih trgovačkih rutaPiantina delle antiche rotte commerciali

GADES

TARACO

NARBONNE MARSEILLE

RAVENNA

AQUILEIA

SALONAE

CARTHAGE

LEPTIS MAGNA CYRENAICA

ALEXANDRIA

CAESAREA

ANTIOCHIAMILLET

EPHESUSATHENS

CORINTH

ROME

OSTIA

Page 13: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(13)

L’AN

TICH

ITÀA

NTIK

A

Histarsko pljačkanje i gusarenje (naročito tijekom 3. i 2. st. pr. Kr. kada su Histri vladali sjevernim Jadranom) te rimska potreba za osiguranjem plovnog puta radi neo-

metanog obavljanja trgovine doveli su do histarsko – rimskih sukoba koji su završili porazom Histra 177. god. pr. Kr. Uključenjem istar-skog poluotoka, oko 12. god. pr. Kr., u X. Italsku regiju Venetia et Histria, započelo se s romanizacijom novoosvojenog teritorija što se na području Savudrije, kao i na ostalom dijelu Umaštine ostvarivalo dodijeljivanjem velikih zemljišnih posjeda bogatim pojedincima koji su se kretali u vrlo uskom prijateljskom krugu cara Augusta.1 Svojim smještajem uz obalu ti posjedi postali su nositelji cijelog načina rim-skog života. S obzirom da im je osnova postojanja bila gospodarska djelatnost bazirana najvećim dijelom na poljoprivredi, ali i stočarstvu i obrtništvu, ne čudi gradnja manjih pristaništa u sklopu posjeda (npr. uz rimsku vilu u Zambratiji, na Sipru, u Katoru, Sv. Ivanu) dok im je blizina jedne veće luke, kao što je luka u Savudriji, pružala mogućnost otvaranja puno većeg tržišta i do udaljenijih središta Me-diterana, a sve preko Akvileje, središta X. Italske regije, ali i tadašnjeg glavnog trgovišnog centra sjevernog Jadrana, kao i glavnog polazišta rimske vojske prema istočnoj jadranskoj obali.2 U kasnoj antici važne luke nakratko postaju Grado i Ravena, dok će u srednjem vijeku, a i kasnije tu važnost preuzeti Venecija.3

Nema niti malo sumnje da je savudrijska uvala i prije dolaska Rimljana bila iskorištavana za raz-mjenu dobara histarskog stanovniš-tva. Pomorski promet kroz Jadran-sko more oduvijek se odvijao duž istočnojadranske obale, koristeći prirodno kretanje morskih stru-ja iz pravca juga prema sjeveru, a smještaj prapovijesnih savudrijskih naselja na uzvišenjima omoguća-vao je potpunu kontrolu prometa (trgovine).4 Brodovima su se odu-vijek prevozili ili ljudi ili roba.

Dva brodoloma iz perioda Rimske Republike (2. i 1. st. pr. Kr.) potvrđuju nam kontinuitet korište-nja uvale za pristajanje te obavljanje trgovinskih i drugih sličnih poslova.

1 Prihvaćeno je mišljenje da je područje između Dragonje i Mirne pripadalo koloniji Tergeste, dok je jedini municipij u okviru te kolonije bio Aegida (Kopar).2 Matijašić 1986, 92.3 Brusić, Uvala Pijan.4 Degrassi 1957, 45; Buršić Matijašić 2009, 42.

Tabula Peutengeriana

La pirateria e il brigantaggio degli Istri (specialmente durante il III e II secolo a.C. quando governavano l’Alto Adriatico), e la necessità romana di assicurare le rotte marittime per

le attività di commercio furono all’origine delle guerre istriche, ter-minate con la disfatta degli Istri nel 177 a.C. Con l’inclusione della penisola istriana, attorno al 12 a.C., nella Regio X Venetia et Histria, cominciò la romanizzazione del nuovo territorio conquistato, che nella zona di Salvore, come nelle altre parti dell’Umaghese, si realizzò con la spartizione di grandi proprietà agricole a individui ricchi che facevano parte della cerchia ristretta attorno ad Augusto.1 Dislocate in prossimità della costa, queste proprietà diventarono i portatori del modo di vita romano. Dato che la base dell’esistenza era l’attività economica che poggiava per la maggior parte sull’agricoltura, ma anche su pastorizia e artigianato, non sorprende la costruzione di piccoli scali entro le proprietà (ad es. presso la villa romana a Za-mbrattia, Sipar, Catoro, San Giovanni), mentre la vicinanza di un più grande porto, come quello a Salvore, offriva la possibilità di apertura di un ampio mercato fino ai centri più lontani del Mediterraneo, mercato che passava attraverso Aquileia, capoluogo della X regione italica, il centro commerciale più grande dell’Adriatico settentriona-le, e punto di partenza dell’esercito romano verso la costa adriatica orientale.2 Nella tarda antichità porti importanti diventarono, per breve tempo, anche Grado e Ravenna, mentre Venezia lo sarà duran-

te il Medio Evo.3 Non c’è dubbio che la baia di

Salvore era sfruttata, anche prima dell’arrivo dei Romani, per lo scam-bio di prodotti della popolazione istrica. Il traffico marittimo attraverso l’Adriatico si svolgeva lungo la costa orientale, sfruttando le correnti ma-rine da sud verso nord, e la posizi-one degli abitati preistorici su altura del territorio salvorese rendeva pos-sibile il totale controllo del traffico (commercio).4 Con le imbarcazioni si trasportava da sempre sia gente merci.

Due naufragi del periodo della re-pubblicano (II e I secolo a.C.) ci con-fermano la continuità di sfruttamento

1 È accettata l’opinione che il territorio tra i fiumi Dragogna e Quieto apparteneva alla colonia di Tergeste mentre l’unico municipio all’interno di questa colonia fu Aegida (Kopar).2 Matijašić 1986, p. 92.3 Brusić, Uvala Pijan.4 A. Degrassi 1957, 45; Buršić Matijašić 2009, 42.

Page 14: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(14)

Prvi od njih istražio je 1963. god. Štefan Mlakar, arheolog iz Arheološkog muzeja Istre. Brod s dvjestotinjak amfora za vino stra-dao je vjerojatno pod naletima bure uz sjevernu obalu savudrijskog rta. Na osnovu tog brodskog tereta, dalo se zaključiti da se okvirno vrijeme plovidbe kao i potonuće samoga broda, spada u razdoblje od 140. do 80. god. pr. Kr., dok se veličina broda kretala između 9 i 12 m dužine s nosivošću od 10 tona. Vjerojatno je bila riječ o manjem jedrenjaku (moguće tzv. isejski tip broda) namijenjenom za dužobalnu plovidbu i trgovinu, a koji zbog udara bure, tramuntane ili jačeg maestrala nikada nije došao do svoga cilja (Akvileja?) te je, ne uspijevajući otploviti rt Savudrija, udario u njegovu sjevernu obalu tek nekih 1 500 metara od spasonosne savudrijske uvale.5

Drugi značajni brodolom je onaj koji je 2006. god. istražen na poziciji Plićina Buje. Istraživanjima pod vodstvom Marija Jurišića iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, na dojavu lokalnih ronioca, utvr-đeno je da je riječ o nastradalom antičkom brodu iz 2. st. pr. Kr. s teretom od grčko-italskih amfora. Kao jedan od bolje sačuvanih i cjelovitijih nalazišta u Istri, brod je sa svojim teretom prekriven kavezom i prezentiran je in situ.6

U ranocarsko rimsko doba (1. st. po Kr.) savudrijska prirodna uvala dodatno se zaštićuje izgradnjom dvaju lukobrana. Sjevernog (duljine 55 m, širine 12 m), koji brodove štiti od maestrala i tramun-tane te južnog (duljine 110, širine 12 m), koji ih štiti od juga, lebića ili grbinade, dok se samo uplovljavanje u uvalu dodatno osiguralo gradnjom svjetionikâ na samim vrhovima lukobrana. Uz lukobrane postojala je i operativna obala te drugi objekti namjenjeni skladište-nju i pretovaru i utovaru robe.

Istočna obala Jadranskog mora odavnina je bila najkraća trgo-vačka, ali i vojna pomorska veze između istočnog Sredozemlja i sred-nje Europe te su se duž nje protezali glavni plovidbeni pravci. Krajnja točka te plovidbene rute za vrijeme Rimskog Carstva bila je kolonija Akvileja, osnovana već 181. god. pr. Kr., i preko nje se odvijala sva tadašnja pomorska trgovina o kojoj je uvelike ovisio prosperitet samoga Carstva. Izgradnjom savudrijske luke, antički Silvo postaje je neizbježna pomorska točka na relaciji iz Akvileje i Trsta (Tergeste) prema Poreču (Parentium), Puli (Pola) te dalje prema jugu i obratno.

U antici se plovidba uglavnom odvijala danju i nije se plovilo ti-jekom cijele godine, već uglavnom tijekom ljetnih mjeseci (od svibnja do rujna), dok je plovidba tijekom jesenjih i zimskih mjeseci uglav-nom bila svedena samo na hitne slučajeve. Plovilo se, s vjetrom u krmu, u granicama vidljivih točaka, u okviru niza stajališta, prirodnih uvala, pristaništa ili luka kao što je ova savudrijska, koje su osigura-

5 Mlakar 1963; Uhač 2003, 25-26.6 Zmaić 2009.

della baia come scalo, e per le attività. Il primo dei naufragi fu inda-gato nel 1963 dall’archeologo Štefan Mlakar del Museo Archeolo-gico dell’Istria; l’imbarcazione mercantile con circa duecento anfore per il vino, affondò a causa delle raffiche di bora lungo la costa del promontorio salvorese. In base al carico navale si può attribuire l’affondamento della stessa nel periodo che va dal 140 al 80 a.C., mentre le proporzioni della nave andavano tra i 9 e 12 metri di lunghezza con una capacità di carico di 10 tonnellate. Probabilmente si trattava di un veliero di modeste dimensioni (possibilmente di tipo isseico) destinato alla navigazione sotto costa e al commercio, che per colpa della bora, tramontana o un forte maestrale non giunse mai a destinazione (Aquileia?), arenandosi sulla costa settentrionale a 1500m dalla baia di Salvore.5

Il secondo naufragio importante è quello indagato nel 2006 nella cosiddetta Secca di Buie. Doppo le ricerche condotte da Mario Jurišić dell’Istituto croato di Restauro, su segnalazione dei sommozzatori locali, è stato confermato che si tratta del naufragio di un’imbarcazione del II secolo a.C., con un carico di anfore greco-italiche. Essendo uno dei siti meglio conservati in Istria, la nave è presentata in situ insieme al suo carico, protetta da una gabbia.6

Nella prima età imperiale (I secolo d.C.), la baia di Salvore venne ulteriormente protetta con la costruzione di due frangiflutti, quello settentrionale (lungo 55 m, largo 12 m), che protegge le imbarca-zioni dal maestrale e dalla tramontana, e quello meridionale (lungo 110 m e largo 12 m) proteggeva dall’ostro e libeccio. L’entrata nella baia fu ulteriormente assicurata con la costruzione del faro sulla sommità del frangiflutti. Insieme ai frangiflutti esisteva anche una zona operativa e altri fabbricati destinati all’immagazzinamento, ca-rico e scarico dei beni.

Fin dalla notte dei tempi la costa orientale del mare Adriatico fu la rotta commerciale e militare marittima più breve tra il Medi-terraneo orientale e l’Europa centrale, e per questo che lungo il suo versante si snodavano le rotte di comunicazione più importanti. La destinazione finale di queste rotte, durante l’Impero Romano, era la colonia di Aquileia, fondata nel 181 a.C., e attraverso la quale si svolgeva l’intero commercio marittimo dell’epoca. Con la costruzi-one del porto di Salvore, l’antica Silvo diventò uno scalo inevitabile nella rotta da Aquileia a Trieste (Tergeste) proseguendo verso Paren-zo (Parentium), Pola (Pola) e così avanti verso sud.

Nell’antichità la navigazione si svolgeva di solito durante il gior-no, e non si navigava durante l’intero anno ma solo nei mesi estivi (da maggio a settembre); gli spostamenti nei mesi autunnali ed in-

5 Mlakar 1963; Uhač 2003, 25-26.6 Zmaić 2009.

Page 15: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(15)

vale sigurno noćenje mada se ponekad znalo ostati i po nekoliko dana ovisno o vremen-skim nepogodama.7

S obzirom na važnost savudrijske luke u antičkom periodu ne iznenađuje njen spomen na Tabuli Peutengeriani, antičkom slikanom itineraru nastajalom u periodu od 1 do. 4. st. pr. Kr. na kojemu je Savudrija, po prvi put, zabilježena kao Silvo smješten nešto sjevernije od Pule (Pola). Sljedeći koji je, tijekom sada već nemirnih kasnoantičkih vremena i bizant-ske dominacije 6. st., spominje je Anonimni Ravenjanin, koji kao Silbio, a potom i Silbonis smješta između Pirana (Piranon) i Sipra (Sapparis, Siparis), čime je omogućen precizniji smještaj upravo na područje današnje stare Savudrije.8 Sljedeći spo-men je onaj mletačkog ljetopisca Ivana Djakona s kraja 10 i početka 11. st., koji Savudriju spominje prilikom opisa jednog sukoba izme-đu Mlečana i Neretljana krajem 9. st., dok se svi kasniji spomeni nalaze na ranonovovjekovnim kartama i portolanima.9

Ostaci rimskih podvodnih gradnji u uvali stare Savudrija već odavno privlače povjesničare i arheologe. Prvi je o njima pisao Pietro Coppo u djelu Del Sito de L’Istria tiskanom 1540. god. Mada kasnije ove ostatke spominju novigradski biskup Tomassini polovinom 17. st.10 te Pietro Kandler polovinom 19. st.,11 prvi detalje o savudrij-skoj luci, početkom 20. st., iznosi Attilio Degrassi, koji, uz iznošenje dimenzija dvaju rimskih lukobrana, govori i o ostaloj arhitekturi u blizini luke, kao i o nalazu brončane statuete Izide Fortune te dva kamena epigrafska spomenika s područja Savudrije.12

Oba kamena epigrafska spomenika koje Degrassi spominje rim-ski su nadgrobni spomenici (stele), s tim da je jedan od ta dva još krajem 18. st., zajedno s drugim nestalim natpisom u čast Savu-drijske bitke, odnesen u vilu Angela Querinija nedaleko Venecije, a potom u Englesku.13 Ta nestala rimska stela, nekoć uzidana u zid portika savudrijske crkve Sv. Ivana, donosi spomen na obitelj Trosija, oca Publija i kćer Neviju, koji su tijekom 1. st. živjeli na području današnje stare Savudrije gdje su i pokopani.14 Drugi nadgrobni spo-menik obitelji Ragonij spominje Kandler i za njega kaže da se nalazi (te 1846. god.) uzidan u ogradni dvorišni zid stancije u Frančeskiji

7 Brusić 2009, 246.8 Križman 1997, 320, 333.9 Brusić 2009, 249.10 Tomassini 1837, 359.11 Kandler, 1846, 117.12 Degrassi, 1957, 45-47.13 Kandler 1846, 117.14 Tomassini 1837, 359-361; Degrasi 1936, 21-22.

Degrassijeva skica rimske luke, prije izgradnje mola 1929. god.

Lo schizzo di Degrassi del porto romano prima della costruzione del molo nel 1929.

vernali avvenivano soltanto per motivi urgen-ti. Si navigava, col vento in poppa, nei limiti dei punti visibili, entro una serie di scali, baie naturali, ancoraggi e porti come quello salve-tino, che assicuravano un pernottamento si-curo, nonostante la sosta, causa il maltempo, potesse durare svariati giorni.7

Tenendo conto dell’importanza del porto salvorino durante l’Evo antico, non sorpren-de la sua menzione nella Tabula Peuntigeriana, antico itinerario disegnato del periodo che va dal I al IV secolo d.C. dove Salvore, per la

prima volta, è denominata Silvo, posta a nord di Pola (Pola). Dopo il turbulento periodo tardoantico e la dominazione bisantina nel VI sec; l’Anonimo Ravennate la ricprda comi nomi Silbio e Silbonis, e la colloca tra Pirano (Piranon) e Sipar (Sapparis, Siparis), il che ci permette di collocare la località nella zona della vecchia Salvore.8 La menzione successiva è del cronista veneziano Giovanni Diacono (fine X – inizio XI sec), il quale cita la località durante lo scontro tra Veneziani e Narentani avvenuto verso la fine del IX secolo, mentre testimonianze successive della località si trovano nelle carte e porto-lani della prima Età moderna.9

I resti delle costruzioni subacquee nella baia dell’antica Salvore da tempi immemorabili attrassero gli storici e gli archeologi. Il primo a scriverli fu Pietro Coppo nell’opera Del Sito de L’Istria, pubblicata nel 1540, e nonostante le successive menzioni del vescovo di Citta-nova Tomassini (metà del XVII secolo)10 e di Pietro Kandler (metà del XIX sec).11 Primi dettagli del porto di Salvore, vennero forniti da Attilio Degrassi al principio del XX sec. Il Degrassi, oltre afornire le dimenzioni dei due moli che chiudevano la valle, descrisse i ruderi nelle vicinanze del porto e il ritrovamento della statua bronzea di Iside Fortuna e di due monumenti epigrafici in pietra nella zona di Salvore.12

Entrambi i monumenti epigrafici in pietra nominati dal Degrassi sono monumenti funerari romani (stele); uno di questi, già alla fine del XVIII secolo, venne trasferito insieme ad un’altra iscrizione in onore della battaglia di Salvore, nella villa di Angelo Querini non lontano da Venezia e poi in l’Inghilterra.13 Questa stele romana, una volta murata nel portico della chiesa di San Giovanni, ricorda 7 Brusić 2009, 246.8 Križman 1979, 320, 3339 Brusić 2009, 24910 Tomassini 1837, 35911 Kandler 1846, 117.12 Degrassi 1957, 45-47.13 Kandler 1846, 117.

Page 16: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(16)

Iz natpisa napisanog rimskom kapitalom, karakterističnom za 1. st., da se iščitati kako ju je podigao Kvint Ragonij, sin Lucija, iz kotara Romilija, za sebe, svoga brata Lucija Ragonija i sina svoga Lucija.

Dall’iscrizione, redatta in capitale romana, caratteristica per il I secolo, si può dedurre che l’ha fatta innalzare Quinto Rago-nio, figlio di Lucio, del vico di Romilia, per sé, suo fratello Lucio Ragonio e suo figlio Lucio. Križman1991, 182-184.

koju on, obzirom da je bila u vlasništvu obitelji Fonda iz Pirana, naziva Fondano.15

Velika je vjerojatnost da je obitelj Ragonija bila jedna od onih bogatijih rimskih obitelji koje su na prijelazu 1. st. prije Kr. u 1. st. poslije Kr. dobili veliki zemljišni posjed negdje na području Savudri-je. Iako se smještaj tog posjeda ne može točno ubicirati moguće je da se on nalazio negdje u blizini današnje Frančeskije, a da mu je jed-na od gospodarskih djelatnosti bila proizvodnja keramičkih krovnih crijepova (tegula i imbrexa) moguće je zaključiti iz ulomka jednog ta-kvog crijepa s pečatom Q.RIINI pronađenog u nedalekom Katoru.16

Značajan nalaz stajaće brončane statuete Izide Fortune, datirane u 1./ 2. st., pronađene 1929. god. prilikom zemljanih radova radi izgradnje pristupne ceste prema tada novoizgrađenom gatu za pri-stajanje parobroda, svjedoči, prije svega, u prilog postojanju jedne bogatije kuće orjentalaca na ovom prostoru.

Primjetno je da svi ovi nalazi potječu iz 1. st., što bi značilo da se zajedno s uspostavom, odnosno gradnjom rimske luke formira i jedna veća zajednica, odnosno naselje koje se razvija zajedno s lukom. Smještaj naselja uz luku, sudeći prema mnoštvu površinskih nalaza krovnog crijepa (tegule, imbrexi), fine rimske keramike (terra sigilata), mozaičkih tesera i ostalog arheološkog materijala, koji go-vore o bogatstvu i raznovrsnosti građevinskih objekata, vrlo vjerojat-no bi se mogao locirati na prostoru južnije od i danas dobro vidljive građevine lučkog uređaja (cisterna ili šterna), odnosno na poluotoku Borozija.

15 Kandler 1846, 118. 16 Zaccaria 1993, 163.

Rimski nadgrobni spomenik obitelji Ragonij (kat. br. 45)

Stele funeraria romana della famiglia dei Ragonii (num.

cat. 45)

la famiglia dei Trosii, il padre Publio e la figlia Nevia che nel I secolo sono vissuti nella zona dell’attuale vecchia Salvore, dove sono stati sepolti. 14 L’altro monumento funerario della famiglia dei Ragonii fu descritto dal Kandler che lo ricorda murato nel muro perimetrale del cortile della stanzia Franceschia, che chiama Fondano per esere stata la proprietà della famiglia Fonda di Pirano.15

C’è una grande probabilità che la famiglia dei Ragoni fosse una delle ricche famiglie patrizie romane che durante il passaggio dal I a.C. al I d.C. ricevettero in possesso grandi proprietà terriere da qualche parte nella zona di Salvore. Anche se non è faccile individu-are la tenuta, è possibile che si trovasse nelle vicinanze dell’attuale Franceschia, mentre una delle attività economiche praticate, era la produzione di laterizi (tegulae et embrices), risulterebbe dal rinve-nimento di un frammento di tegola recante il sigillo Q.RIINI trovato nella vicina Catoro.16

Il ritrovamento nel 1929 di una statua in bronzo di Iside Fortu-na (I/II sec) durante i lavori per la costruzione della strada d’accesso verso il molo appena costruito per lo scalo dei piroscafi, dimostra prima di tutto l’esistenza di una ricca casata di orientali in queste zone.

È noto che tutti questi reperti provengono dal I secolo d.C; il che sta a significare che con la costruzione del porto romano venne a formarsi pure una comunità più ampia un’abitato che si sviluppa assieme al porto. La posizione dell’abitato accanto al por-to, giudicando dai molteplici reperti rinvenuti in superficie (tegulae, 14 Tomassini 1837, 359-361; Degrasi 1936, 21-22.15 Kandler 1846, 118. 16 Zaccaria 1993, 163.

Page 17: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(17)

Ta božica plodnosti, najjača je božica istočnog pan-teona, a njezin sinkretizam s Fortunom, daje joj veliku snagu i u zapadnom panteonu. U helenističko – rimski svijet je došla sa istočnjacima – putnicima, trgovcima, obrtnicima, carinicima, koji su u novu postojbinu do-nijeli i svoju religiju i kult. S obzirom na njezinu visinu od svega 9,2 cm, očigledno je da se štovala u kućnom svetištu, a da je njen vlasnik bio usko vezan uz more go-vori to što se Izida Fortuna u rimskom svijetu štovala kao zaštitnica moreplovaca.

Koliko je Silvo bio važan kao trgovačka ruta i u kolikoj je mjeri privlačio naseljavanje mješovi-tog stanovništva iz cijelog Rimskog Carstva govori nam, s jedne strane, rimska bogata obitelj Rago-nija iz tribusa (izbornog kotora) Romilija, koja je nedaleko luke imala svoju vilu, zatim obitelj Trosija za koje se pretpostavlja da su bili romanizirano domicilno histarsko stanovništvo17 te postojanje jedne obitelji orjentalaca koji su štovali kult bo-žice Izide Fortine.

Zbog potrebe produžetka postojećeg mola da bi se dobila sigurna obala za privez većih brodova, pokrenuti su građevinski radovi, koji su bili praćeni zaštitnim arheološkim istraživa-njima 1995. i 1996. god.

Prije toga, jedina stručna arheološka podmor-ska istraživanja unutar savudrijske uvale rađena su šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je arheolog Arheološkog muzeja Istre, Štefan Mlakar, u blizini antičkog pristaništa, oko cementne rampe za pretovar tupine, otkrio bagerom uništen plovni objekat popraćen ulomcima antičkog keramičkog posuđa.18

Istraživanjima luke devedestih godina19 utvrđeno je da je tada postojeći gat, izgrađen 1929. god. za pristajanje parobroda, a di-

17 Degrassi 1936, 22.18 Mlakar 1963. 19 Voditelji istraživanja 1995. godine su bili dr. Zdenko Brusić i dr. Smiljan Glušćević iz Arheološkog muzeja u Zadru, a voditelji istraživanja 1996. god. su bili Marjan Orlić i Mario Jurišić iz Odjela za zaštitu arheološke baštine Državne uprave u Zagrebu.; Brusić 1995.; Orlić 1996.

Brončana statueta Izide Fortune (kat. br. 44)

Statuetta in bronzo di Iside Fortuna (num.cat. 44)

Questa dea della fertilità è la più grande divenità del panteon orientale, ed il suo sincretismo con Fortuna le dà una grande forza anche nel panteon occidentale. Nel mondo greco-romano giunse da Oriente con – viaggia-tori, commercianti, artigiani, pubblicani che nella nuova patria portarono la loro religione ed il culto. Tenendo

conto della sua altezza di soli 9,2 cm, è ovvio che si adorasse in un santuario famigliare, e che il suo proprietario fosse strettamente collegato al mare è indicato dal fatto che nel mondo romano Iside

Fortuna era la protettrice di navigatori.

embrices), ceramica fine (terra sigillata), tessere musive e l’altro materiale archeologico che parla della ricchezza e molteplicità dei fabbricati, molto probabilmente si potrebbe localizzare nello spazio

a sud della costruzione portuale (cisterna), nella penisola di Borosia.

Quanto Silvo fosse importante come rotta commerciale e in che misura attraesse popolazione da tutto l’Impero Ro-mano, ci viene confermato dalla riccha famiglia dei Ragonii, della tribù dei Romili, che non lontano dal porto avevano la loro villa, famiglia dei Trosii, per la quale si suppone che face-sero parte della popolazione romanizzata locale degli Histri,17 nonchè l’esistenza di una famiglia orientale che adorava il cul-to di Iside Fortuna.

La necessità di prolungare il molo esistente per avere spazio per l’ormeggio di navi di grande dimensione, a fatto

di che fosero avviati lavori edilizi seguiti da ricerche di scavi di recupero (1995 e 1996). Prima di questi, le uniche ricerche arche-ologiche subacquee entro la baia di Salvore sono state fatte negli anni ’60 del secolo scorso, quando l’archeologo Štefan Mlakar del Museo Archeologico dell’Istria, nelle vicinanze dell’antico bacino, attorno alla rampa di cemento per il carico della marna, ha scoperto un relitto con frammenti di contenitori fittili antichi, distrutto dalla scavatrice.18

17 Degrassi 1936, 2218 Mlakar 1963.

Page 18: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(18)

Arheološka istraživanja južnog savudrijskog

lukobrana, 2011. god.

Le ricerche archeologiche del frangiflutti meridionale

del 2011

jelom nastradao od miniranja u Drugom svjetskom ratu, najvećim dijelom zasjeo na rimski lukobran. Isto tako je utvrđeno, na dijelu između postojećeg gata i cementne rampe za pretovar tupine, po-stojanje, na morskoj dubini od 1 m, antičke obale od niza kamenih blokova. Nalaz in situ rimske obale doveo je do njene rekompozicije na način da je svih 80 kamenih blokova od kojih je građena, izdignu-

to na današnju hodnu niveletu da bi bilo ukomponirano u današnju savudrijsku obalu. Istovremenom s istraživanima uz sjeverni rimski lukobran i obalu izvršen je i pregled terena uz južnu antičku obalu gdje se nalazio veliki južni rimski lukobran (valobran) te, od njega prema dnu uvale, manje pristanište (23 x 17 m) pozicionirano uz veću masivnu građevinu iz antičkog vremena (šterna) koja je vjero-jatno dio lučkih uređaja smještenih na toj strani uvale. Južni rimski lukobran, koji je služio za zaštitu od zapadnih vjetrova, građen je tako da se prvo radio nasip od amorfnog kamena iznad kojega se gradnja nastavljala redanjem velikih priklesanih kamenih blokova koji su činili završni dio lukobrana, odnosno hodnu površinu. Na samom vrhu lukobrana ustanovljeno je postojanje kamene okrugle strukture koja je predstavljala neku vrstu uzdignute platforme (tzv. svjetionik) na kojoj se palila vatra. Svjetlo svjetionika omugućavalo je sigurnije uplovljavanje u luku onim brodovima koje bi, pri kraju dnevne plo-

Con gli scavi di recupero del porto negli anni ’9019 si è confer-mato che l’esistente molo, costruito nel 1929 per l’ormeggio dei pi-roscafi, e parzialmente distrutto dalle mine nella II Guerra mondiale, è disteso per la maggior parte sul frangiflutti romano. È confermata pure, nella parte tra il molo attuale e la rampa di cemento per il ca-rico della marna, l’esistenza a 1 m di profondità dell’antica linea di costa di blocchi di pietra in fila. Il ritrovo in situ della costa romana ha portato alla sua ricomposizione, in modo che tutti gli 80 blocchi dei quali è composta sono sollevati all livelo dell’attuale superficie della riva. Contemporaneamente alle indagini accanto al frangiflutti romano settentrionale e alla riva, è stata eseguita la ricognizione del terreno accanto alla riva meridionale dove si trovava il grande frangiflutti romano, e da esso verso il fondo della baia, uno scalo minore (23 x 17 m) posizionato accanto alla massiccia costruzione antica (cisterna) che era presumibilmente parte del complesso por-tuale di questa parte della baia. Il frangiflutti romano meridionale, che serviva per la protezione dai venti occidentali, è costruito prima nel modo che si fece un terrapieno di pietra amorfa sopra il quale si ponevano grandi blocchi lavorati come termine ultimo dell’opera, cioè la superficie per camminarvi. Sulla sommità del frangiflutti è stabilita l’esistenza di una struttura sferica in pietra che rappresen-tava una sorta di piattaforma rialzata (cosiddetto faro) sulla quale si accendeva il fuoco. La luce del farro rendeva possibile un’entrata più sicura a quelle navi, che alla fine della navigazione diurna, si sarebbe-ro trovate all’oscuro. Una simile struttura di faro si trovava anche sul frangiflutti settentrionale ed è visibile dallo schizzo del porto fatto a mano dal Degrassi prima dei lavori del 1929. La riva operati-va meridionale era tirata pure sul terrapieno sul quale si allineavano grandi blocchi in pietra.20

La moltitudine del materiale archeologico trovato durante le ricerche soprannominate ha dimostrato il grande sfruttamento del porto dalla sua costruzione nel I sec. I fino al XII secolo, mentre la grande quantità dei ritrovamenti, (reperti in ceramica, lucerne ad olio, anfore) del periodo dal IV al VII secolo, confermano una maggior frequenza in periodo tardo antico. Reperti sporadici dal XII al XVII secolo parlano della stagnazione, cioè della cessazio-ne dell’uso del porto come tale.21 Tra i ritrovamenti archeologici, l’unico reperto di pietra è un blocco massiccio di l’altare votivo

19 Il conduttore delle ricerche del 1995 erano il Dott. Zdenko Brusić i e il Dott. Smiljan Glušćević del Museo archeologico di Zara, mentre il conduttore delle ricerche del 1996 erano Marjan Orlić e Mario Jurišić del Reparto per la protezione dei beni archeologici Amministrazione statale a Zagabria.20 Brusić 2009, 249-251.21 Brusić 2009., 245-256.

Page 19: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(19)

vidbe, zatekla noć. Jedna takva slična struktura svjetionika nalazila se i na sjevernom rimskom lukobranu, što je vidljivo s Degrassijeve skice luke prije izgradnje, 1929. god. Operativna južna obala također je bila izgrađena na nasipu nad kojim su se redali veliki kameni blokovi.20

Mnoštvo arheološkog materijala pronađenog prilikom na-vedenih istraživanja ukazalo je na veliku upotrebu luke od njene izgradnje tijekom 1. st. pa sve do 12. st., dok velika količina nalaza (keramički nalazi, uljanice, amfore) naročito iz perioda od 4. do 7. st. potvrđuju, za sada, da se njena frekventnost u razdoblju nemirnih vremena kasne antike nije puno smanjila. Sporadični nalazi od 12. do 17. st. pak ukazuju na stagnaciju odnosno na prestanak upotrebe luke kao takve.21

Među arheološkim nalazima iz istraživanja jedini kameni nalaz je nalaz rimskog zavjetnog žrtvenika od masivnog bloka kamena okvirno datiran u 2. st.22

Posebnu pažnju među nalazima zaslužuju dva nalaza ranokršćan-skih svjetiljki datiranih u 4. i 5. st. a pronađenih na samom ulazu u savudrijsku uvalu.23 Prva je staklena svjetiljka stožasta oblika s trago-vima otiska od brončanog nosača.

Druga svjetiljka je keramička ukrašena motivom psa na gornjoj strani, te pečatom radionice utisnutim na donjoj strani diska, a u Savudriju je dospijela uvozom iz sjevernoafričkih radionica čija je produkcija zaposjela cijeli Mediteran naročito od početka 4. st. i kroz čitavo 5. i 6. st. I jedna i druga svjetiljka imale su funkciju osvijetljavanja, prva sakralnog, a druga vjerojatno profanog objekta.

20 Brusić, 2009, 249-251.21 Brusić, 2009, 245-256. 22 Nakon istraživanja, žrtvenik je bio pohranjen ispred kuće Edija Soldatića u staroj Savudriji, nakon čega prenesen na čuvanje u Muzeju grada Umaga (listopad 2012.)23 Brusić 1995, 13.

Staklena svjetiljka (kat. br. 50)

Lucerna di vetro (num.cat. 50)

Ovakve staklene svjetiljke često su se kao lumini (kandila) upotrebljavali u crkvama ili grobovima mučenika, a ova pronađena u savudrijskoj uvali zasigurno je stajala, zajedno s još nekoliko njih u brončanom nosaču (svijeć-njaku). Savudrijski lumin je jedini ovakav lumin pronađen na istarskom poluotoku, a jedan je od tri sačuvana na prostoru R Hrvatske, jedan je pro-nađen u Solinu (antička Salona) a drugi kao grobni prilog u Treštanovcima kraj Požege.

Migotti 2004, 59, 119.

Queste lucerne di vetro si usavano spesso come lumini (candele) nelle chiese o tombe dei martiri, e questa trovata nella

baia di Salvore, sicuramente stava insieme ad altre simili in una staffa in bronzo (candela-

bro). Il lumino di Salvore è l’unico del genere ritrovato nella penisola istriana ed è uno dei tre

ritrovati nel territorio della Croazia, uno a Solin (l’antica Salona) mentre l’altro viene come corre-

do di sepoltura a Treštanovci presso Požega.

Migotti 2004, 59, 119.

romano databile al II sec.22 Meritano l’attenzione particolare tra i reperti due lu-

cerne a olio paleocristiane datate nel IV e V secolo trovate all’entrata nella baia di Salvore.23 La prima è una lucerna di

vetro di forma troncoconica con tracce di impronte della staffa di bronzo.

La seconda lucerna è di ceramica ed è decorata con il motivo di cane nella parte superiore mentre il marchio di pro-

duzione dell’officina sta nella parte inferiore del disco. A Salvore stata importata dalle officine nordafricane e la ciu produzione si è stesa a tutto il Mediterraneo, specialmente dopo il IV secolo e durante tutto il V e VI secolo. L’una e l’altra lucerna avevano la funzione d’illuminare, la prima uno spazio sacrale e l’altra uno di natura profana. Mentre entrambe sono conferma della presenza cristiana nella zona dell’antica Salvore, quella in vetro indica tuttavia l’esistenza di uno spazio sacro. Dove e in quale luogo si trovasse questa chiesa paleocristiana per adesso non è risaputo, ma è po-ssibile fosse collocata nel sito dell’odierna chiesa di San Giovanni.

Reperti subacquei sporadici, trovati nella zona del promontorio salvorino fino alla baia di Zambrattia, completano la conoscenza sul modo di vivere e specialmente di navigare nell’antichità. Tre colle-zioni private minori, la prima di Danilo Latin, la seconda di Diego Makovac e la terza di Moreno Degrassi, indicano i possibli punti di naufragio delle antiche imbarcazione, che non potevano evitare le improvvise folate di vento andarono a fondo insieme al carico. Oggi queste testimonianze sono rappresentate dalle barre di piombo delle ancora, caraffa in ceramica per versare l’olio, e ansa di secchio (situ-

22 Dopo le ricerche, l’altare era riposto di fronte alla casa di Edi Soldatić nella vecchia Salvore dopodiché fu traslocato nel deposito del Museo civico di Umago (2012).23 Brusić, 1995, 13

Page 20: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(20)

Dok su obje potvrda prisustva kršćanstva na području stare Savudri-je, stakleni ipak upućuje na postojanje sakralnog objekta. Gdje i na kojemu mjestu bi se, prema tome, nalazila ta ranokršćanska crkva za sada se ne zna, ali je vrlo moguće da se nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ivana.

Sporadični pojedinačni podmorski nalazi pronađeni na područ-ju od savudrijskog rta do uvale Zambratija nadopunjuju saznanja o načinu življenja, a naročito plovljenja u antičko vrijeme. Tri manje privatne zbirke, prva ona Danila Latina, druga Diega Makovca te treća Morena Degrassija, s karakterističnim nalazima izvučenim iz morskih dubina, ukazuju na moguće točke antičkih brodoloma, koji ploveći savudrijskim vodama nisu mogli izbjeći nagle udare vjetrova te su zajedno sa svojim teretom potonuli, ostavljajući nam dokaze svoje plovidbe u nalazima olovnih sidrenih prečki, keramičkog vrčića za ulijevanje ulja te naročito ručke keramičkog vjedra s apliciranom ma-skom boga Jupitera (Zeusa) Amona.

Dvije olovne prečke drvenih sidara najbolje, od svih nalaza, do-kazuje postojanje antičke brodske plovidbe savudrijskim vodama. S obzirom na to da su oba pronađena na istoj lokaciji, moguće je da su bila i dio opreme istoga broda. Je li brod nastradao pod udarima vjetra ili su sidra bila samo odbačena, za sada je nepoznato. Upotre-bom olova za izradu prečki omogućena je izrada većih, dužih i težih prečki koje su mogle služiti za sidrenje većih brodova, ali i isto tako i onih volumenski manjih a jednako teških sidara čime je bila olakšana njihova manipulacija, ali i njihov smještaj na brodu. Olovne sidrene prečke nalaze se po čitavom Mediteranu, a ove savudrijske bi se, s obzirom da su izvučene iz konteksta broda i njegovog tereta, na osnovi već poznatih savudrijskih brodoloma, mogle datirati u period od 2. pr. Kr. do 1. st.

la) di ceramica con applicata la maschera di Giove (Zeus) Amone. Le due barre di piombo per ancora in legno meglio di ogni

reperto indicano l’esistenza della navigazione antica nelle acque di Salvore. Tenendo conto che entrambe sono state trovate nella stessa località, è possibile che facessero parte dell’equipaggiamento della stessa nave. Se la nave affondasse sotto i colpi del vento o le ancore fossero state buttate in mare per il momento lo ignoriamo. L’uso del piombo per la fabbricazione delle barre ha reso possibile la fabbri-cazione di barre più lunghe, grandi e pesanti per essere usate per navigli di grandi dimensioni, ma anche quelli più piccoli di volume e ugualmente con ancore pesanti per facilitare la loro manovrabilità come anche il loro posizionamento a bordo. Barre di piombo per ancora si trovano per tutto il Mediterraneo, e queste di Salvore, tenendo conto che sono prese fuori dal contesto della nave e del suo carico, in base ai naufragi conosciuti a Salvore, possono essere datati dal II a.C. al I d.C.

Svjetiljka (kat. br. 51)

Lucerna (num.cat. 51)

Page 21: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(21)

Vrčić za ulijevanje ulja (kat. br. 43)

Caraffa per versare l’olio (num.cat. 43)

Ručka s apliciranom maskom Jupitera (Zeusa) Amona (kat. br. 46)

Ansa con l’applica della maschera di Giove (Zeus) Amone (num.cat. 46)

Najstariji među navedenim na-lazima je keramički vrčić za ulijevanje ulja datiran, prema sličnom nalazu pronađenom prilikom arheoloških istraživanja na Resniku (antički Siku-li), u 2. – 1. st. pr. Kr. (Kamenjarin –

Šuta 2011, 72.) Pomoću tog omanjeg vrčića loptastog tijela i dugog izduženog lijevka ulijevalo se masli-novo ulje u svjetiljke.

Il più antico dei ritrovamenti è la caraffa di ceramica per l’olio datata se-condo a un simile ritrovamento rinve-nuto durante le indagini archeologiche a Resnik (l’antica Siculi), nel II-I a.C..

(Kamenjarin – Šuta 2011, 72.) Con l’aiuto di questa piccola caraffa dal corpo a palla e un lungo imbuto vi si versava l’olio di oliva nelle lampade e lucerne.

Ručka s apliciranom maskom Jupitera (Zeusa) Amona nekoć je bila sastavni dio keramičkog smeđe glaziranog vjedra (situle). Takve situle, koje su služile za pri-situle, koje su služile za pri-jenos tekućine, mogle su biti is-korištavene kao dio svakodnevnog posuđa, a mogle su imati i ritual-nu funkciju nošenja svete vode. S obzirom na unutarnji promjer od oko svega 12 cm, savudrijska situ-la nije bila velika. Njena ručka bila je nepomična, fiksirana, i ukraše-na, na oba svoja završetka s apli-ciranom maskom vrlo realistično prikazanog Jupitera Amona. Ova-kve situle proizvod su knidskih (grčkih) radionica tijekom 1. st. i 1. polovice 2. st.

(Hayes 2008., 110, 276, Fig. 53, Plate 83. (P 1678).)

Manico con applicata la maschera di Giove (Zeus) Amone, che in passato era parte complementare di una situla ceramica con lustratura marrone. Queste situle, che servivano al trasporto dei liqu-idi, potevano essere sfruttate come parte delle stoviglie quotidiane e potevano ave-re la funzione rituale di portare l’acqua consacrata. Tenendo conto del diametro interno di soli 12 cm, la situla salvorese non era grande. Il suo manico era ina-movibile, fissato e decorato, su entrambi i finimenti con l’applica della maschera molto realistica rappresentante Giove Amone. Situle del genere erano prodotto di officine cnidie (greche) durante il I e la prima metà del II secolo.(Hayes 2008., 110, 276, Fig. 53, Plate 83.(P 1678).)

Page 22: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(22)

Podvodni arheološki lokalitet, Plićina BujeLocalità archeologica subacquea, Secche di Buie

Page 23: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(23)

AN

FORE

AM

FORE

Amfora (lat. amphora = grč. amphore s: nosač (ručka) = phérein: nositi) predstavlja keramičku posudu s dvi-je ručke izrađivanu u serijama u velikom broju. Prema

obliku i veličini amfora je služila za spremanje, održavanje i prijevoz tekućih proizvoda, primjerice, ulja (amphorae olearie) i vina (amp-horae vinarie), ali isto tako i namirnica poput maslina, sušenog voća, soli, žitarica i raznovrsnih začina, kao npr. garum, muria, oxygarum, liquamen i halex.1 Oblici amfora variraju s obzirom na sadržaj, vrije-me, praktičnost u rukovanju i estetske norme.

Proizvodnja amfora bila je usko povezana s proizvodnjom ma-slinovog ulja i vina na određenom području. Lončarske radionice (figlinae) vrlo često su bile u sklopu organiziranih posjeda na kojima se obavljao čitav proces rada: od uzgajanja do skladištenja finalnih proizvoda i otpreme u razne krajeve. Vlasnici imanja bili su velepo-sjednici, konzuli i senatori, čija su se imena u obliku žigova često nalazila utisnuta na amforama. Amfore su obilježavane i grafitima (tituli picti) koji su izvor podataka o robovima, upraviteljima imanja, vlasnicima keramičarskih radionica, težini punih amfora, njihovom sadržaju, porijeklu. Napunjene amfore su se najprije konzervirale slojem ulja, smole ili vapna kako ne bi ušao zrak, a potom su se za-tvarale poklopcem ili čepom koji je mogao biti keramički ili od nekog organskoga materijala.

Pojam amfore korišten je kao mjerna jedinica u rimskom mjer-nom sustavu amfora (26.2 l), pa se i kapacitet brodova obično izra-žavao u amforama. Zajedno sa svojim sadržajem predstavljale su naj-češći i najuobičajeniji teret na antičkim brodovima. Prosječni rimski trgovački brod, dužine oko 20 m, mogao je ponijeti oko 1500 do 2000 amfora, sto je ukupno oko 50 tona.2 Amfore su se prilikom transporta postavljale tako da su šiljci dna najdonjeg reda bili zarive-ni u pijesak, a u gornjim redovima amfore su se postavljale jedna do druge i to u šupljine donjih redova. Kako tijekom transporta ne bi došlo do pucanja stijenki, međuprostori su se ispunjavanji slamom, tako da je čitav teret sačinjavao homogenu masu.3 Nakon stizanja broda na odredište roba predviđena za daljnji transport kopnom vrlo često se prebacivala iz amfora u “kožne mješine” koje su za takav teret bile pogodnije.4 Amfora se tako najčešće odbacivala, pa su se uz tržnice i luke stvarali veliki deponiji. U mnogim slučajevima nakon pražnjenja koristile su se ponovno za prijevoz istog, sličnog ili potpuno različitog proizvoda. Prazne ili oštećene amfore često su se koristile za potpuno drugu namjenu. Njihovi su se ulomci usitnjavali i

1 Bjelajac 1996, 10.2 Radman – Livaja 2006, 151.3 amfore prilikom brodoloma nisu mogle isplivati, već su tako poredane tonule sa brodom i zato se prilikom istraživanja pronalaze poredane u redove.4 Petrić 1989, 14.

L’anfora (lat.amphora = gr. ἀμϕορέα: accusativo singolare di ἀμϕορεύς, composto di ἀμϕί + ϕέρω, “portare da en-trambe le parti”) rappresenta una classe di recipienti di

ceramica a due anse prodotta in serie e in grande quantità. Secon-do forma e grandezza l’anfora serviva per preservare, contenere e trasportare sostanze liquide come l’olio (amphorae olearie) e vini (amphorae vinarie), solidi come le olive, frutta secca, sale, granaglie e semiliquide come ad esempio il garum, muria, oxygarum, liquamen e halex.1 Le forme dell’anfora variano a secondo del contenuto, il tempo, la praticità manuale e le norme estetiche.

La produzione delle anfore era strettamente collegata con la produzione dell’olio d’oliva e vini in una determinata zona. Le offi-cine (figlinae) facevano spesso parte di poderi organizzati nei quali si svolgeva l’intero processo lavorativo: dall’allevamento all’imma-gazzinamento del prodotto finale fino all’imbarco in varie regioni. I proprietari delle grandi tenute erano consoli e senatori, di cui i nomi ci sono tramandati dai bolli impressi sulle anfore. Le anfore erano contrassegnate anche dai grafiti (tituli picti) dai quali si raccolgono dati sugli schiavi, i possidenti terrieri, proprietari delle officine cera-miche, il peso delle anfore piene, il contenuto e l’origine. Una volta che le anfore erano riempite si conservavano con uno strato di olio, resina, o calce, per non far entrare l’aria e infine venivano sigillate con il tappo in sughero o ceramica.

Il concetto d’ anfora è utilizzato come unità di misura nel mon-do romano (26.2 l) e così anche la capita di trasporto delle navi nell’antichità si calcolava in anfore. Una nave mercantile romana me-dia di 20 m di lunghezza poteva sopportare da 1500 a 2000 anfore, il che è un totale di 50 t.2 Le anfore si posizionavano sui puntali nella sabbia durante il trasporto mentre le file superiori si posavano sui spazi lasciati scoperti di quelle inferiori, una sopra l’altra. Per impe-dire l’infrangersi delle pareti delle anfore, gli spazi venivano riempiti con della paglia e così il carico diventava una massa omogenea. 3 Dopo l’arrivo della nave alla destinazione, le merci destinate ad un ulteriore trasporto via terra venivano spesso travasate in “borracce di pelle” che erano più idonee per questi tipi di carico.4 Le anfore in questo momento erano spesso buttate via e così venivano a formarsi grandi discariche vicino ai porti e ai mercati.

In molti casi dopo il travaso le anfore si utilizzavano nuovamen-te per il trasporto di merce identica, simile o differente. Le anfore

1 Bjelajac 1996, 10.2 Radman – Livaja 2006, 151.3 Perciò le anfore durante i naufragi non potevano emergere siccome erano pesantemente adagiate una sull’altra ed è questo il motivo perché le troviamo ordinate durante le ricerche.4 Petrić 1989, 14.

Page 24: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(24)

dodavali u žbuku kako bi je učinili nepropusnijom, a od njihovih „tr-buha” su se slagali kanali za odvodnju. Ako su bile složene u redove, često su se koristile za učvršćivanje i drenažu terena; ugrađivale su se u kupole kako bi olakšale krovne konstrukcije, bile su korištene i kao urne te kao sarkofazi za ukop pokojnika.

Amfore pronađene hidroarheološkim istraživanjem 1995. i 1996. godine, kao i arheološkim rekognosciranjem 1995. godine, u Savudriji važan su pokazatelj gospodarskih kretanja i trgovačkih plovnih puteva na ovom području. Luka u Savudriji je bila posljednja „odmorišna” luka prije Akvileje, glavnog polazišta rimske vojske te čvorišta vojnih komunikacija ali i trgovačkog i sabirnog centra – cen-tra redistribucije amfora odakle su se križale obalne ceste i nastav-ljale kopnene.5

Rijetki nalazi amfora na području Savudrije iz vremena od 4. do 2. st. odraz su političkih, gospodarskih i kulturnih razlika na sjevernom Jadranu, budući da tada dominiraju starosjedeoci Histri. Zapadnomediteranske amfore na ovom području počinju se javljati tek nakon pobjede nad Histrima i po uspostavi rimske vlasti u drugoj polovici 1. stoljeća. Nalazi amfora tipa Lamboglia 2, Forlimpopoli i Keay LII svjedoče o intenzivnoj trgovini i izvozu vina, počevši od 2. st. pr. Kr. do 2. st. kada dolazi do smanjenja opsega proizvodnje vina u Italiji.6 Grčke amfore s visoko kvalitetnim vinom Cretese 1 uvozile su se kontinuirano u sjevernojadransko područje, počevši od 1. stoljeća.7 Amfore za ulje Dressel 6B najrasprostranjenije su na sjevernojadranskom području u 1. i 2. st. i rijetke su na ostalim područjima jer su hispanske, afričke i egejske provincije raspolagale vlastitim visoko kvalitetnim maslinovim uljem i nisu imale potrebu uvoziti ga. U 3. i 4. st. s prostora sjeverne Afrike sve se više izvozi maslinovo ulje, na što ukazuju brojni nalazi amfora Africana gran-de8, Africana piccola,9 Spatheion,10 Tripolitana.11 Konzervirani riblji proizvodi prisutni su u 4. st. na savudrijskom području u amforama „kasnim” Dressel 6B koje su se proizvodile u Loronu kod Poreča. 12

U vremenu od 5. do 7. st. dolazi do smanjenja proizvodnih centara amfora na zapadnom Mediteranu i javljuju se amfore iz naju-daljenijih krajeva jugoistočnog Mediterana. Prema učestalosti nalaza na savudrijskom području najzastupljenije su amfore za vino i ulje tipa Late Roman iz vremena od 5. do 7. st. koje potječu sa Isto-

5 Akvileja je osnovana 181. g. pr. Kr. da bi osigurala Rim u područje Karnije, a od osnutka X Italske regije Venetia et Histria postala je njeno vojno središte.6 Bonifay - Pieri, 1995, 115-116.; Starac, 2006, 88 -89.7 Marangou-Lerat, 1995,8 Zevi 1969, 173-195.9 Bonifay 2004, 106-107.10 Bonifay 2004, 106-107.11 Bonifay 2004; 105-106.12 Maggi - Marion, 2011, 176-177.

danneggiate o vuote erano utilizzate per i scopi totalmente differenti. I loro frammenti si sminuivano e aggiungevano alla malta di calce per renderla impermeabile, e dei loro “ventri” collegati si costruivano i canali per lo scolo e il rifornimento d’acqua. Si immettevano nelle cupole per facilitare il peso del tetto, ma erano pure sfruttate nella funzione di urne e sarcofagi per il seppellimento dei defunti.

Le anfore scoperte durante le ricerche archeologiche subacquee nel 1995 e 1996 come pure la ricognizione archeologica del 1995 a Salvore, sono un importante indicatore dei flussi economici e delle rotte marittime in queste zone. La vicinanza di Aquileia, che non era soltanto il punto di partenza delle legioni e il punto di sno-do delle comunicazioni militari, ma aveva un importante ruolo nel traffico commerciale, come posto di approvvigionamento militare d’ olio e vino e come il centro di smistamento e distribuzione delle anfore dove si incrociavano le vie costiere proseguendo per quelle dell’interno. 5 Il porto a Salvore era l’ultimo porto di fermo prima di Aquileia ma anche il porto nel quale le navi cercavano il riparo dal maltempo.

I rari rinvenimenti di anfore dal IV al II sec. a. C. nel territorio di Salvore sono il riflesso delle differenze politiche, economiche e cul-turali dell’Adriatico settentrionale quando fu dominato dagli indige-ni Histri. Le anfore del Mediterraneo occidentale compaiono dopo la vittoria sugli Histri e con l’instaurazione del dominio romano nella seconda metà del I secolo a.C. I reperti d’anfore tipo Lamboglia 2, Forlimpopoli e Keay LII testimoniano l’intensa attività commerciale e l’esporto del vino a partire dal II secolo a.C. fino al II secolo d.C. quando comincia un calo di produzione del vino in Italia. 6 Le anfore greche con il vino d’alta qualità Cretese 1 si importano continua-mente nell’Alto Adriatico a partire dal I secolo.7 Le anfore da olio Dressel 6B sono le più frequenti dell’Adriatico settentrionale nel I e II secolo e sono rare nelle altre zone perché le province ispanic-he, africane ed egee producevano il proprio olio di qualità e non avevano necessità di importarlo. Nel III e IV secolo si importava sempre di più l’olio dall’Africa settentrionale il che è provato da numerosi rinvenimenti di anfore del tipo Africana grande,8 Africana piccola,9 Spatheion,10 Tripolitana.11 I prodotti ittici sono presenti nel IV secolo sul territorio salvorese in anfore “tarde” Dressel 6B che si

5 Akvileja è fondata nel 181 a. C. per assoggettare a Roma la Carnia, è diventata il centro militare della regio X (Venetia et Histria).6 Bonifay, Pieri, 1995, 115-116.; Starac, 2006, 88 -89.7 Marangou-Lerat, 1995.8 Zevi, 1969, 173-195.9 Bonifay, 2004, 106-107.10 Bonifay, 2004, 106-107. Bonifay, 2004, 106-107.11 Bonifay; 2004; 105-106.

Page 25: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(25)

ka i prodiru na područje Istre zajedno s bizantskom vlašću (538. godine).13 Riječ je o vrsti ranobizantskih amfora (koje se mogu po-dijeliti u sedam tipova) s cilindričnim ili loptastim tijelom ukrašenim vodoravnim rebrima i s jednostavnim ručkama, a njihova proizvodnja izravan je nastavak rimske tradicije izrade i upotrebe.

Trgovina i izvoz visoko kvalitetnog vina s područja istočnog Me-diterana, grčkih otoka i crnomorskog područja na zapadni Mediteran nastavlja se sve do 12. st., o čemu nam i u Savudriji svjedoče brojni nalazi bizantskih amfora za vino datiranih u period od 9. do 12. st., a koje su se najvećim dijelom proizvodile na području današnje Turske.14

Među savudrijskim keramičkim materijalom nema amfora kasnije datacije (od 12. st. nadalje) jer se već od kraja 10. stoljeća koristi jeftinija i sigurnija transportna ambalaža (bačve). 13 Pieri 2005.14 Brusić 2010, 243-255.

Am

fora

/Anf

ora G

ÜN

SEN

IN 1

(ka

t. b

r. / n

um. c

at.3

3)

Am

fora

/Anf

ora LA

MBO

GLI

A 2

(ka

t. b

r. / n

um. c

at. 1

)

Am

fora

/Anf

ora LA

TE R

OM

AN

3 (

kat.

br.

/ num

. cat

. 24)

Am

fora

/Anf

ora SP

ATH

EIO

N I

(kat

. br.

/ num

. cat

. 18)

producevano a Loron presso Parenzo. 12 Nel periodo dal V al VII secolo si arriva a una contrazione dei

centri produttivi d’anfore nel Mediterraneo occidentale e appaiono anfore dalle più lontane regioni del Mediterraneo orientale. Qu-antitativamente nel territorio salvorese le anfore da vino e olio più rappresentate sono di tipo Late Roman (1-3), che vanno dal V al VII secolo, provenienti dall’Oriente e diffusesi insieme al potere bi-zantino (538).13 Si tratta di un tipo d’anfore paleobizantine (che si possono suddividere in sette diversi tipi) con il corpo cilindrico e a palla, decorate dalle costole orizzontali e con le anse semplici, la loro produzione è di diretta derivazione dalla produzione e dell’uso di tradizione romana.

Il commercio e il trasporto di vino d’alta qualità dal Mediterra-neo orientale, dalle isole greche e dalle regioni del Mar Nero verso il Mediterraneo orientale, continua fino al XII secolo di ciò ci riman-gono numerose testimonianze anche a Salvore, anfore bizantine da vino datate nel periodo dal IX al XII secolo che venivano prodotte per la maggior parte nell’attuale Turchia e la costa adriatica orienta-le.14

L’inesistenza, tra il materiale ceramico salvorino, di anfore più tarde è risultato dell’introduzione, verso la fine del X secolo, dell’imballaggio da trasporto più economico e sicuro (barile).

12 Maggi, Marion, 2011, 176-177.13 Pieri, 2005.14 Brusić, 2010, 243-255.

Page 26: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(26)

2.st.pr. Kr.II sec AC

1.st.pr. KrI sec AC

1. st./I sec

2. st./II sec

3. st./III sec

4. st./IV sec

5. st./V sec

6. st./VI sec

7. st./VII sec

8. st./VIII sec

9. st./IX sec

10. st./X sec

11. st./XI sec

12. st./XII sec

ZAPADNI – MEDITERAN MEDITERRANEO OCCIDENTALE

KRONOLOGIJA SAVUDRIJSKIH AMFORA

SJEVERNA AFRIKANORD AFRICA

DRESSEL 6B

KEAY LII

TRIPOLITANAIII

AFRICANAI

AFRICANAII DRESSEL

30OSTIA IV

263

KEAY LIX

SPATHEION

LAMBOGLIA 2

FORLIMPOPOLI

Page 27: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(27)

2.st.pr. Kr.II sec AC

1.st.pr. KrI sec AC

1. st./I sec

2. st./II sec

3. st./III sec

4. st./IV sec

5. st./V sec

6. st./VI sec

7. st./VII sec

8. st./VIII sec

9. st./IX sec

10. st./X sec

11. st./XI sec

12. st./XII sec

ISTOČNO – MEDITERANSKEMEDITERRANEO ORIENTALE

CRONOLOGIA DELLE ANFORE DI SALVORE

CRETESE 1CRETESE 1 B

ATHENIANAGORA

ATHENIAN AGORA M 273

LATE ROMAN3

LATE ROMAN2A

LATE ROMAN1A

LATE ROMAN2B LATE ROMAN

1B

GÜNSENIN I

ISTOČNOJADRANSKAADRIATICA ORIENTALE

Page 28: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(28)

Savudrijska bitka, Domenico Tintoretto Palazzo Ducale, Venecija

La bataglia di Salvore, Domenico Tintoretto, Palazzo Ducale, Venezia

Page 29: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(29)

IL MED

IO EV

OSRED

NJI V

IJEK

Srednovjekovno razdoblje savudrij-skog područja obilježile su dvije značajne pomorske bitke.

Prva je ona koja se odigrala 872. godine, a njen opis poznat je zahvaljujući mletačkom ljetopiscu Ivanu Djakonu (kraj 10. – poč. 11. st.) i njegovoj Cronicom Venetum, dobrom izvoru za poznavanje hrvatsko-mletačkih od-nosa između 805. i 1008. godine. 1 Naime kada je 830. god. čitavom europskom Medi-teranu zaprijetila opasnost od Arapa, hrvatski su Neretljani sklopili mir s mletačkim duždem Ivanom Patricijakom o obustavi međusobnih sukoba na moru i nesmetanoj plovidbi mle-tačkih brodova neretvanskim vodama, za što su se Mlečani obvezali plaćati danak. Među-tim, sporazum se nije poštovao i sukobi su se nastavili i dalje. Jedan od tih sukoba dogodio se, kako piše Ivan Djakon, u svibnju 872. god., kada je nakon pada kretskih gusara u strahu za Veneciju mletački dužd Urso Patricijak poslao jedan brod s četrdeset ljudi prema Istri da uhode i dojave ako se pojave Arapi. U isto vrijeme hrvatske su brodice progoneći Arape krstarile istarskim vodama. Mletačka je lađa, ostavivši Grado, kre-nula prema Savudriji u čijoj su uvali bile smještene hrvatske brodice koristeći tu nekadašnju rimsku luku kao sigurno utočište i prenoći-šte. Uočivši približavanje mletačke lađe, Hrvati su napravili zasjedu na ulazu u luku i prema zapisima Ivana Djakona „pobili“ sve Mlečane i zaplijenili im lađu: qui cum Gradensi de civitate Istriam pertituri exissent, predones Sclavi, qui in portu Silvoclis reclusi latitabant..2 Da je ovdje bila riječ o istim onim Neretljanima hrvatskog kneza Do-magoja, koji su nekoliko godina kasnije, 876., opljačkali i spalili Si-par, Umag, Novigrad i Rovinj, vrlo je vjerojatno.

Nijemi svijedoci te spomenute bitke mogli bi biti nalazi rano-srednjovjekovnih amfora te keramičkih kuglastih „bombica“ pro-nađenih u arheološkom istraživanju 1995. god.,3 na samom ulazu u luku nekadašnjeg antičkog Silva, a tada ranosrednjovjekovne luke Silvoclis, i mogli bi se pripisati nekom od sudionika sukoba što se 872. god. dogodio baš na ovom mjestu. S obzirom da je riječ o tipu amfora koje nisu pronađene nigdje na zapadnoj jadranskoj obali, te za koje se pretpostavlja da su bile proizvođene u nekoj od lokalnih radionica istočnojadranske obale, vjerojatno na području bizantske

1 Goldstein 1992, 172.2 Brusić 2010, 252-253.3 Brusić 1995, 12-13.

Ranosrednjovjekovna amfora (kat. br. 34)

Anfora altomedievale (num.cat. 34)

Il periodo medievale nel territorio di Sal-vore è stato segnato da due battaglie si-gnificative.

La prima è quella del anno 872, e la sua descrizione ci è nota attraverso il cronista vene-ziano Giovanni Diacono (fine X – inizio XI seco-lo) e la sua opera Chronicom Venetum, vallida fonte per l’apprendimento delle relazioni croa-to-veneziane tra l’805 e 1008. 1 Infatti, quan-do nell’830 l’intera Europa mediterranea venne minacciata dal pericolo arabo, i Croati Narenta-ni siglarono la pace con il doge veneziano Gio-vanni I Partecipazio mettendo la fine ai conflitti reciproci sul mare e la navigazione indisturbata dei navigli veneziani sul Narenta, per la quale si erano impegnati pagare il dazio. L’accordo però non fu rispettato e le lotte continuarono. Uno di questi conflitti si verificò, come scrisse Giovanni

Diacono nel maggio dell’ 872, quando dopo la sconfitta dei pirati cretesi, il doge Orso Partecipazio mandò una nave con quaranta uomini verso l’Istria per spiare e dare l’alarme se gli Arabi si fossero presentati. Contemporaneamente le navi croate solcarano le acque istriane cercando gli Arabi. Lasciata Grado, la nave veneziana partì ala volta di Salvore dove erano ancorate le navi croate che sfrutta-vano questo porto come sicuro rifugio. Notando l’avvicinarsi della galea veneziana, i Croati hanno tesero un’imboscata all’entrata del porto, e secondo Giovanni Diacono, “uccisero” tutti i Veneziani, confiscando la galea: qui cum Gradensi de civitate Istriam pertituri exissent, predones Sclavi, qui in portu Silvoclis reclusi latitabant.... 2 È molto probabile si trattase degli stessi Narentani del principe Do-magoj che incendiarono e saccheggiarono Sipar, Umago, Cittanova e Rovigno nel 876.

I testimoni muti di questo conflitto potrebbero essere i rinve-nimenti delle anfore altomedievali e le “bombe a mano” in ceramica trovate durante le ricerche archeologiche del 1995,3 all’entrata del porto dell’antica Silvo e dell’altomedievale Silvoclis, e si potrebbero attribuire a uno dei partecipanti allo scontro dell’872 proprio in questo posto. Tenendo conto che si tratta del tipo di anfore che non sono state trovate da nessun’altra parte sulla costa adriatica occi-dentale, si pensa che siano state prodotte in qualche officina locale dell’Adriatico orientale, probabilmente nel territorio della Dalma-

1 Goldstein, 1992, 172.2 Brusić, 2010, 252-253.3 Brusić, 1995, 12-13.

Page 30: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(30)

Dalmacije ili tadašnje ranosrednjovjekovne hrvatske države, može se pretpostaviti da su se te amfore koristile na hrvatskim brodicama što su sudjelovale u tom sukobu. Druga mogućnost bila bi njihova upotreba na lađama kojima su, koristeći se već uvriježenom pomor-skom rutom, hrvatski knez Trpimir, njegov sin Petar ili knez Brani-mir sa suprugom Marušom, između 855. i 879. god., hodočastili prema jednom od tadašnjih najvažnijih kršćanskih svetišta u Čedadu (Cividale), a savudrijska luka im je zasigurno poslužila kao zadnje pristanište prije nego što su pristali u Grado.4 O njihovom, kao i o hodočašću drugih Hrvata, govori zabilješka njihovih imena na margi-nama pojedinih listova poznatog Čedadskog evanđelistara.5

Na to da su keramičke kuglaste „bombice“, pronađene u ne-posrednoj blizini ranosrednjovjekovnih amfora, mogle biti neka vr-sta ondašnjih ručnih bombi upućuju nalazi sličnog kuglastog oblika, mada od debele staklene mase ili od željeza, koji su se tijekom 17. st. koristili za istu namjenu.6 I jedne su se i druge (bombice) ispunjavale zapaljivom tekućinom i koristile za napade na neprijateljske brodove po principu „grčke vatre“, a tomu u prilog govori i ispun savudrij-skih keramičkih bombica gustom bjelkastom masom.

Druga bitka je poznata Savudrijska bitka koje se zbila 16. rujna 1177. godine između flote cara Fridrika Barbarosse i mletačke flote pape Aleksandra III.7 Barbarossa, koji je formirao đenovljansko-pi-zansku flotu od 75 galija, za koju je zapovjedništvo povjerio svom sinu Otonu, sukobio se s mletačkom flotom od 30 galija pod zapo-vjedništvom dužda Sebastiana Zianija i Nicolòa Contarinija, koji su koristili i pomoć lokalnog stanovništva. Dok je đenovljansko-pizan-ska flota čekala neprijatelja u Piranu, mletačke galije su se iznenada pojavile ispred rta Savudrije i nakon šest sati borbe, prilikom koje se vjetar okrenuo u korist Mlečana, poraženo je 48 Otonovih brodova, dok su ostali pobjegli. Sam Oton je bio zarobljen i prema tradiciji se smatra da se tijekom bitke spasio sakrivši se u šternu crkve Sv. Ivana. Tako je prema predaji, navodno, spašen kralj – „Salvo re“ – dao ime ovom prostoru.

Nakon završetka bitke, papa Aleksandar III, za kojega je mletačka flota i izvojevala pobjedu, blagoslovio je savudrijsku crkvenu zajed-nicu i obdario je darovima i oprostima i tada se prvi put spominje crkva Sv. Ivana. Nekoć se, kako piše novigradski biskup Tomassini, na crkvenom pročelju nalazio natpis podignut u slavu same bitke.8 Taj danas izgubljeni natpis na pročelje crkve mogao je biti postavljen 1207. god. kada je papa Inocent III potvrdio blagoslov pape Alek-

4 Brusić 2012, 252-253.5 Mandić 1963, 342-343. 6 Kisić 1979, 89-90; Radić Rossi 2012, 54.7 De Franceschi 1879, 112.8 Tommasini 1837, 359.

Keramičke „bombice“ (kat. br. 54, 55)

“Le bombette a mano” di ceramica (num.cat. 54,55)

zia bizantina o dell’allora stato altomedievale croato, e cosi si può desumere che queste anfore sono state usate sulle navi croate che parteciparono al conflitto. Una seconda ipotesi sarebbe il loro uso nelle galee, lungo la rotta marittima già convenzionale del principe croato Trpimir, suo figlio Petar o il principe Branimir con la moglie Maruša, tra gli anni 855 e 879, che li vede pellegrini verso uno dei più importanti santuari cristiani a Cividale del Friuli. Ed il porto di Salvore vi poteva servire sicuramente come ultimo scalo prima di Grado.4 Del loro pellegrinaggio, come anche quello di molti altri Croati, parla l’annotazione dei loro nomi nei margini dei fogli del famoso evangelistario di Cividale.5

Che queste sferiche “bombette a mano” di ceramica, trovate nelle vicinanze delle anfore altomedievali, potressero essere una sor-ta di bombe a mano dell’epoca, è confermato da simili reperti forma sferica, anche se di spessa massa in vetro o ferro, che durante il XVII secolo venivano usate allo stesso scopo.6 Entrambe si riempivano con un liquido infiammante e venivano usate per gli attacchi contro le imbarcazioni nemiche con il principio del “fuoco greco” e in fa-vore di questo potrebbe testimoniare il contenuto delle bombe di Salvore con la densa massa biancastra.

Il secondo conflitto è la famosa battaglia, tenutasi nel 1177 tra la flotta dell’ imperatore Federico Barbarossa e la flotta veneziana di papa Alessandro III.7 Il Barbarossa che formò una flotta genovese-pisana di 75 galee guidata dal figlio Ottone, si scontró con la flotta veneziana di 30 galee sotto il commando del doge Sebastiano Ziani e Niccolò Contarini, aiutati dalla popolazione locale. Mentre la flotta pisano-genovese aspettava il nemico di fronte a Pirano, le galee ve-neziane nascoste dietro il promontorio di Salvore attaccarono il ne-mico. Dopo sei ore di combattimenti, all’improviso e, affonadarono, 48 galee di Ottone mentre il resto si ritirò. Lo stesso Ottone fù imprigionato, mentre secondo la tradizione si salvò nascondendosi nella cisterna della chiesa di San Giovanni. Da quì secondo la tradi-zione, la derivazione del toponimo Salvore (Salvo-re)

Dopo la fine della battaglia il papa Alessandro III benedì la comunità ecclesiastica salvorina concedendo doni e assoluzioni ed è allora che la chiesa di San Giovanni fu menzionata per la prima volta. Nel passato, come scrive il cardinale di Cittanova Tomma-sini, sulla facciata della chiesa si trovava l’iscrizione in onore della famosa battaglia.8 Questa l’iscrizione, ora smarrita, poteva essere stata posta sulla facciata della chiesa nel 1207, quando papa Inno-

4 Brusić 2012, 252-253.5 Mandić, 1963, 342-343. 6 Kisić 1979, 89-90; Radić Rossi 2012, 54.7 De Franceschi, 1879, 112.8 Tommasini, 1837, 359.

Page 31: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(31)

sandra III. Te su blagoslove kasnije potvrdili i papa Eugen IV 1437. god. kao i papa Pio II 1459. go-dine.

Savudrijska crkva posvećena Sv. Ivanu Evanđelisti smještena je na uzvišenom brežuljku na sjevernom dijelu savudrijske uvale i izvorno je ranoromanička trobrodna građevi-na iz 11. stoljeća. Kasnije je više puta obnavljana, i to 1437. god. te 1826. godine. Razlog njene prve obnove može se tražiti u potvrdi blagoslova pape Eugena IV te iste godine, mada se razlog može naći i u naglom prilivu novoga stanov-ništva jer je opustjelo područje Sa-vudrije bilo prvo područje na koje je Venecija naseljavala stanovniš-tvo. Tako je na područje Savudrije počelo doseljavati stanovništvo iz Dalmacije već 1463. god., dok su nešto kasnije i samu skrb o crkvi preuzeli franjevci trećereci također iz Dalmacije, a koji su tu došli za-jedno sa novopridošlim stanovniš-tvom.

Tijekom njene prve obnove u 15. st. zadobila je, u skladu s ta-dašnjim tendencijama, gotički izgled, što bi značilo da je vjerojatno tada bila povišena. Izvan današnje crkve, sa sjeverne strane, vidljiv je njen nekadašnji sjeverni perimetralni zid, što je zajedno sa zidanom arkaturom otkrivenom na južnom perimetralnom zidu tijekom obno-ve 1984. god. danas jedini in situ dokaz njene izvorne trobrodnosti iz 11. stoljeća. 9 Ako je ova savudrijska crkva upravo ona crkva koju je Domenico Tintoretto naslikao na prizoru iz Savudrijske bitke kra-jem 16. st. oslikavajući Palazzo Ducale u Veneciji, to bi značilo da ju je, osim trobrodnosti, krasilo i bazilikalno osvjetljenje.

9 Bolšec Ferri – Milošević 2012, 97.

Crkva Sv. Ivana Evanđeliste, Savudrija, arkatura

Chiesa di San Giovanni Evangelista, Salvore, arco

cenzo III riconfermò la benedizione di Alessandro III. Le benedizioni furono confermate in seguito da papa Eugenio IV nel 1437 da Pio II nel 1459.

La chiesa dedicata a San Gi-ovanni Evangelista è situata su un colle elevato dalla parte settentri-onale della baia di Salvore e origi-nariamente fu un edificio romanico a tre navate datato nell’XI secolo. Più tardi, nel 1437 e nel 1826, fù più volte restaurato. Il motivo di primo restauro si può cercare ne-lla conferma della benedizione del papa Eugenio IV in quello stesso anno, ma la causa può essere anc-he il rapido popolamento perché la zona di Salvore era la prima zona che la Venezia cercava di ripopo-lare. Così a Salvore cominciava l’immigrazione della popolazione della Dalmazia già nel 1463 mentre il curarsi della chiesa fu affidato ai francescani del terzo ordine rego-lare, arrivati pure dalla Dalmazia, insieme ai nuovi venuti appena sta-bilitisi.

Nel corso del primo restauro ha ricevuto, in voga con le tendenze del tempo, un aspetto gotico che starebbe a significare una possibile elevazione. Fuori della chiesa attuale, dalla parte settentrionale, è visibile il suo muro settentrio-nale perimetrale di allora, che insieme all’arco in muratura è stato scoperto dalla parte del perimetro meridionale durante i lavori di restauro del 1984, oggigiorno l’unico indizio in situ della sua origi-nale forma a tre navate dell’XI secolo.9 Se questa chiesa fosse pro-prio quella che ha disegnato Domenico Tintoretto nella scena della battaglia di Salvore alla fine del XVI secolo affrescando il Palazzo Ducale a Venezia, starebbe a significare che oltre ad avere tre navate la adornava anche una illuminazione basilicale.

9 Bolšec Ferri – Milošević, 2012, 97.

Page 32: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(32)

Crkveno romaničko graditeljstvo ostavilo je na savudrijskom području još dva značajna objekta. Prvi od njih je crkva posvećena Sv. Lovri smještena u naselju Valfontane. Taj pačetvo-rinasti objekt s polukružnom apsidom i preslicom, a koji se ističe u Istri neobičnim i jedin-stvenim ukrasom na glavnom pročelju u vidu slijepih visećih arkada, izgrađen je u 12. stoljeću. Kao i što sam toponim kaže, na tom su prostoru bili izvori vode što je bio preduvjet za bilo kakav život, pa u tom smislu ne čude sporadični antički i ranosrednjovjekovni ostaci na cijelom okolnom području, pa čak i ispod današnje crkve. (Bekić 2008 243-245.)

L’architettura ecclesiastica romanica ha lasciato ancora due edifici significanti.Il primo di questi è la chiesa di San Lorenzo collocata nell’insediamento di Valfontane.

Questo edificio rettangolare con l’abside a semicerchio con la facciata a campanile, non è tipi-co per il teritorio istriano data la particolare decorazione sulla sua facciata principale, formata dalle arcate cieche pendenti, costruite durante il XII secolo. Come è chiaro dal toponimo stesso, in queste località c’erano sorgenti d’acqua, ossia il presupposto per qualsiasi forma di vita. In questo senso non devono sorprendere i resti sporadici antichi e altomedievali nella zona circostante, ma anche sotto la chiesa stessa.(Bekić 2008 243-245.)

Crkva Sv. Lovre, Valfontane

Chiesa di San Lorenzo, Valfontana

Benediktinska opatija odnosno samostan s crkvom Sv. Petra na Crvenom Vrhu izgrađeni su nad ostacima prapovijesnog visinskog naselja. Taj položaj karakterističan za formiranje prapovijesne gradi-ne potpuno je nekarakterističan za smještaj samostana s crkvom. Prvi put se samostan s crkvom spo-minje 1102. god. kada postaje vlasništvo akvilejske crkve (monasterio sancti Petri et sancti Michaelis). Crkva je jednostavnog pačetvorinastog oblika s istaknutom polukružnom apsidom na čijem se ziđu vidi nekoliko arhitektonskih faza. Unutrašnjost je bila oslikana freskama, a pronalazak ulomaka mramor-nog kamenog namještaja ukrašenih motivom pletera govori u prilog ranijoj dataciji sakralnog sklopa, odnosno moguće već u 9. – 10. stoljeće. (Marušić 1980-1981, 67, 70.) Ovaj nekadašnji rasadnik kulture i napretka danas je potpuno neprepoznatljiv. Propadanje samostana i crkve započelo je njihovom de-sakralizacijom početkom 19. st., nakon čega je pospješeno neadekvatnom upotrebom prostora, sve dok na kraju nije korišten kao štala.

L’abbazia benedettina, cioè l’abbazia a Monte Rosso con la chiesa di San Pietro è costruita con i resti dell’insediamento preistorico d’altura. Questa posizione è caratteristica per la formazione di castellieri preistorici ed è totalmente atipica per lo stanziamento d’un monastero insieme alla chiesa. Il monastero con la chiesa venne menzionato per la prima volta nel 1102 quando diventò la proprietà del Patriarcato di Aquileia (monasterio sancti Petri et sancti Michaelis). La chiesa è di forma semplice rettangolare con un’abside semicircolare distinta nel muratura della quale si intravedono diverse fasi architettoniche. L’interno era affrescato mentre il ritrovo di decorazione sui frammenti marmorei della mobilia, ci fa sapere che riportavano i motivi a trecce, che a sua volta ci aiuta con la datazione del complesso nei secoli IX-X. (Marušić 1980-1981, 67, 70.) Questo promotore di cultura e progresso oggi-giorno è totalmente irriconoscibile. L’andare in rovina del monastero e della chiesa comminciò con la sua sconsacrazione alla fine del XIX secolo dopodiché fu facilitato dall’uso non adeguato dello spazio come tale, affinché non fu usato come una stalla.

Benediktinska opatija i crkva Sv. Petra, Crveni Vrh

Monastero benedettino e chiesa di San Pietro, Monte Rosso

Page 33: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(33)

Potvrde o nekoć postojećim kasnosrednjovjekovnim profanim građevinama s područja Savudrije većinom pronalazimo u sačuva-nim kasnogotičkim grbovima od kojih se pojedini još uvijek nalaze in situ.

Kasnogotički grb obitelji Donato, oblikom frontalno prika-zane konjske glave s dva florealna motiva unutar zupčastog okvi-ra, smješten na današnjoj župnoj kući uz crkvu Sv. Ivana u staroj Savudriji, datira izgradnju te nekadašnje palače obitelji Donato u 1475. god., koja je uklesana na samom grbu. Na svome izvornome mjestu, na bunarskom vijencu cisterne, izgrađene u samoj osi pa-lače, grb je Jeronima Donata, što se da iščitati iz uklesanog natpisa HIER(ONI)MI DO(N)ATO HOMO // POTESTATIS PYRRANNI// 1476.10 U oba slučaja riječ je grbovima venecijanskom podesta-tu u Piranu, Jeronima Donata, koji je očito tih godina odlučio upravo u staroj Savudriji, uz samu crkvu Sv. Ivana, sagraditi svoju palaču (1475.), a godinu kasnije, i cisternu s bunarskim vijencem (1476.).11 Jeronim Donato gradi svoju kasnogotičku palaču uz crkvu Sv. Ivana koja je tada trobrodna, a slobodan prostor koji se kasnije stvara između te dvije građevine rezultat je rušenja južne lađe crkve na čijem se mjestu u 19. st. gradi zvonik.

Posebno je značajan kasnogotički grb uklesan sa stražnje strane rimskog nadgrobnog spomenika (stele) obitelji Rago-nij pronađene u naselju Frančeskija. Ta sekundarna upotreba rimske stele iz 1. st. krajem 15. st. govori i o samom značaju stele onome koji je na njoj uklesao svoj grb. Riječ je o grbu s trakama koji pridržava anđeo raširenih krila unutar zupčastog okvira i s urezanim inicijalima AN i AP, a koji se pripisuje jednom pripadniku piranske obitelji Apollonio, i to Andrei ili Antoniju, a koji je očito na samom kraju srednjeg vijeka upravo tu imao svoj posjed, vjerojatno s palačom.12

Pronalazak kasnogotičkih grbova piranskih obitelji, koji su bili u vlasništvu posjeda na području Savudrije, zapravo ne iznenađuje, osobito ako se zna da je cijelo područje Savudrije od trenutka dolaska pod Veneciju u 13. st. potpalo pod Pi-ransku srednjovjekovnu komunu u okviru koje se kasnije, sve do početka 20. st., i teritorijalno razvijalo.

10 Cigui 1995, 20.11 Bolšec Ferri – Milošević 2012, 98-99.12 Zahvaljujemo prof. Rinu Ciguiju na određenju pripadnosti grba.

Grb DonatoLo stemma dei Donato

Grb Apollonio (kat. br. 45)Lo stemma dei Apollonio

(num.cat. 45)

Le conferme dell’esistenza precedente di edifici profani ba-sso medievali nelle zone di Salvore, troviamo per la maggioranza nei stemmi tardogotici conservatisi, alcuni dei quali si trovano ancora in situ. Lo stemma tardogotico della famiglia Donato di Pirano dalla forma di testa di cavallo rappresentata frontalmente con due motivi floreali entro una tavola con orlo a dentelli, posto nella residenza del canonico, accanto alla chiesa di San Giovanni nella vecchia Salvore, data la costruzione di questo palazzo della famiglia Donato nel 1475, il che è inciso nello stemma stesso. Nella posizione originaria sulla ghirlanda del pozzo della cisterna si trova lo stemma di un appartenente della famiglia Donato, cioè di Gerolamo Donato il che si legge dall’iscrizione HIER(ONI)MI DO(N)ATO HOMO//POTESTATIS PYRRANNI//1476.10 Si tratta del podestà veneziano a Pirano del 1475 che ha deciso di costruire il suo palazzo proprio nella Salvore vecchia, accanto alla chiesa di San Giovanni, e l’anno seguente (1476), anche la cisterna con il pozzo nello stesso asse del palazzo.11 Gerolamo Donato costruisce il proprio palazzo accanto alla chiesa nella Salvore antica perché in quelli anni la chiesa di San Giovanni era tuttora a tre navate e lo spazio libero che viene a crearsi più tardi tra questi due edifici è il risultato della demolizione della navata meridionale della chiesa al posto di quale viene costruito il campanile nel XIX secolo.

Trovato nell’insediamento di Franceschia è particolarmente

significativo lo stemma tardogotico inciso dalla parte posteriore del monumento sepolcrale romano (stele) della famiglia dei Ra-gonii. Quest’uso secondario della stele romana del I secolo alla fine del XV secolo ci parla dello stesso significato della stele a colui che ha inciso il proprio stemma. Si tratta dello stemma a nastri sostenuto da un angelo dalle ali aperte entro una cornice a dentelli con le iniziali incise AN e AP, che si ascrive a un apparte-nente della famiglia Apollonio di Pirano, Andrea o Antonio che ovviamente in quel periodo alla fine del Medio evo teneva il suo podere insieme al palazzo.12

Il rinvenimento degli stemmi tardogotici dalle famiglie pira-nesi che erano proprietarie dei poderi sul territorio di Salvore non ci deve sorprendere, specialmente se sappiamo che l’intera zona salvorese dall’arrivo dei veneziani nel XII secolo è apparte-nuta al comune medievale di Pirano nella cui cornice, più tardi fino al XX secolo, si sviluppò territorialmente.

10 Cigui, 1995, 20.11 Bolšec Ferri – Milošević 2012, 98-99.12 Ringraziamo il prof. Rino Ciguio all’appartenenza degli stemmi.

Page 34: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(34)

Renesansni majolički vrč (kat. 57.)

Boccale rinascimentale di maiolica (num.cat. 57)

Page 35: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(35)

Spominjanje Savudrije je, u razdoblju od 13. do 17. st., u spisima piranskih notara i statuta Piranske komune dosta često. Naziva se Saluori, Saluoris, Puncto Saluori ili Santi

Johanis de Saluore habeat portum Saluori i sl. Na kartama iz 1589. i 1649. god. spominje se kao Porto di Saluori ruinado, što znači da već tada luka više nije bila u upotrebi, osim vjerojatno samo za potrebe domaćeg stanovništva, dok se upotrebom termina ruinado nastojalo se uputiti pomorce na opasnosti na koje bi naišli ako bi bili prisiljeni pristati u samu luku. Tako je vidljivo da je, početkom novog vijeka, savudrijska luka prestala biti važna pristanišna točka, kakva je bila tijekom antičkih i donekle srednjovjekovnih razdoblja, na tadašnjim trgovačkim rutama prema Trstu i Veneciji. Rt Savudrija je, međutim, i dalje ostao važna orijentacijska točka navigacije pri uplovljavanju i isplovnjavanju iz tršćanskog zaljeva, pa se zbog toga nalazi ucrtan na brojnim kartama i portolanima 16., 17. i 18. st. (npr. Ponta d. Salori – 1550. god., Punta di Salvori – 1649. god., Punta di Salvore – 1784. god., Salvore - 1797. god.). Kao orijen-tacijska točka, ponekad se na pojedinim kartama 16. i 17. st., nalazi obilježena i savudrijska crkve Sv. Ivana kao San Zuan di Saluori.1

U razdoblje prve polovice 16. st. datiran je trilobni trbušasti vrč pronađen u savudrijskoj luci arheološkim istraživanjima 1996. god.2 Taj vrhunac obrtničke i umjetničke produkcije faetinskih radionica, karakterizira bogata dekoracija, raznolikost boja i blistava glazura. Renesansna ljubavna simbolika predočena je na njemu kroz naslika-ne motive psa (simobol ljubavi i vjernosti) i paunovog oka (simbol Božje svevidjelosti). Nije sigurno je li ovaj renesansni vrč dospio u Savudriju kao vjenčani dar da bi krasio stol mladenaca, ali je sigurno da njegova prisutnost u staroj Savudriji govori o postojanje neke obitelji u staroj Savudriji ili njenoj blizini dovoljno bogate da kupuje faetinsko stolno posuđe, koje je u to vrijeme glasilo kao jedno od najskupljih i najcjenjenijih od te vrste.3

Tijekom 16., te kasnije tijekom 17. st. oprema se, uljima na platnu proizašlim iz venecijanskih radionica Zorzija Venture (Raspeće i Oplakivanje Krista) i Nicolòa Renierija (Sv. Lucija), i savudrijska crkva Sv. Ivana.4 Da su ulja Zorzija Venture iz 16. st. krasila bočne crkvene brodove, upućivale bi njihove dimenzije i oblici koji upu-ćuju na to da da izvorno nisu bile zamišljene kao oltarne pale (to postaju tek krajem 19. st. kada su restaurirane) već su ostatci šireg kristološkog ciklusa. Crkva, koja svoju trobrodnost zadržava sve do druge obnove kada se ruše njeni bočni zidovi, sjeverni i južni, 1826. god. poprima dvoranski klasicistički izgled sa zvonikom izgrađenim 1 Brusić 1995, 3-7.2 Orlić 1996, fotodokumentacija. 3 Bolšec Ferri – Milošević, 2012, 96-97.4 Bralić – Kudiš Burić, 2006, 491-494.

ETÀ M

OD

ERNA

NO

VO

VJEKO

VN

O RA

ZDO

BLJE

Negli scritti deo notai Piranesi e negli statuti del XIII-XVI-II sec, il nome di Salvore ricorre spesso. Viene chiamata Saluori, Saluoris, Puncto Saluori o Santi Johanis de Sa-

luore habeat portum Saluori e simili. Nelle piante degli anni 1589 e 1649 appare come Porto di Saluori ruinado, il che significa che già allora il porto non era più in uso, eccetto probabilmente solo per le necessità della popolazione locale. Con l’uso del termine ruinado si cercava di indicare ai navigatori il pericolo che avreebbero potuto fossero stati costretti ad attraccare nel porto. Ciò confermerebbe che all’inizio dell’età moderna il porto di Salvore smisse di essere un’importante punto di scalo, come lo era stato durante l’antichità e in un certo punto nel medio evo, nelle rotte commerciali verso Trieste e Venezia. Il promontorio di Salvore nonostante tutto rimaste un punto di orientamento per la navigazione nel Golfo di Trieste, importante ed è per questo che lo si trova è presente sulle numerose mappe i portolani del XVI, XVII e XVIII secolo (ad esempio Ponta d. Salori – 1550; Punta di Salvori – 1649; Punta di Salvore – 1784: Salvore – 1797). Come punto d’orientamento qualche volta viene rappresentata anche la chiesa salvorese di San Giovanni come San Zuan di Salvori.1

Nel periodo della prima metà del XVI secolo è datato il boccale trilobato rinvenuto durante gli scavi archeologici del 1996 nel porto di Salvore.2 Il bocale rappresenta l’apice della produzione artigianale e artistica delle officine faentine, ed e caratterizzata da una ricca decorazione, dalla diversità dei colori e dallo smalto lucido. Il sim-bolismo amoroso rinascimentale è rappresentato dal motivo figurato del cane (simbolo dell’amore e della fedeltà) e dell’occhio di pavone (simbolo dell’onniscienza di Dio). Non è sicuro se questo boccale rinascimentale è giunta a Salvore come regalo di nozze per decorare la tavola degli sposi ma è sicuro che ci testimonia della presenza di una famiglia nella vecchia Salvore o nelle vicinanze, abbastanza ricca da permettersi un servizio da tavola faentino, che all’epoca era rico-nosciuto come il più costoso e pregiato del genere.3

Durante il XVI e, più tardi, nel XVII secolo, si adorna parrocchi-ale la di San Giovanni olii su tela fuoriusciti dalle officine veneziane di Zorzi Ventura (Crocifissione e Pietà) e di Niccolò Renieri (Santa Lucia).4 Che le tele del Zorzi Ventura del XVI secolo adornavano le navate laterali sarebbe indicato dalle loro dimensioni e forme, a significare che non erano originariamente immaginate come le pale d’altare ma sono resti di un più ampio ciclo cristologico. La chiesa che conserva le navate laterali fino al secondo restauro, qu-1 Brusić 1995, 3-7.2 Orlić 1996, foto documentazione.3 Bolšec Ferri – Milošević, 2012, 96-97.4 Bralić – Kudiš Burić, 2006, 491-494.

Page 36: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(36)

na mjestu južnog broda, nekoliko de-setljeća kasnije, 1869. god. Nedugo nakon toga dolazi i do i restauracije navedenih slika i njihovog prebaciva-nja na novonastale crkvene oltare.

Karakterističan način života i sta-novanja od 17. st., a naročito tijekom 18. i 19. st. na cijelom savudrijskom području bio je onaj u stancijama. Bilo da su bile sjedišta velikih poljo-privrednih posjeda ili su to bile manje kolonatske stancije nastanjene kolo-nima, koji su obrađivali zemlju svoga gospodara, vlasnika posjeda, redovito su se sastojale od stambene zgrade i gospodarskih popratnih objekata (žit-nica, vinski podrum, štale, golubarnik, krušna peć, cisterna...) raspoređenih okolo dvorišta (korta) kojemu se pristupalo preko portuna. U sklopu stancija, naročito onih kolonatskih, većinom su se nalazile lokve za napa-janje blaga.

Te su kolonatske, kao i one rezidencijalne stancije vremenom postale jezgra uokolo kojih su se formirala današnja manja savudrij-ska naselja (Borozija, Valfontane, Volparija, Frančeskija, Medegija, Crveni Vrh, Valica...).

Vlasnici savudrijskih velikih poljoprivrednih posjeda najčešće su bile plemićke piranske obitelji, a središnji centar njihovih posjeda uvijek su bile rezidencijalne stambene zgrade ili palače. Kao takve, danas se na području Savudrije, izdvajaju se Velika stancija ili vila obitelji Cesare, palača obitelji Gabrielli u Volpariji, stancija u Fran-českiji, Valici, Kolombaniji i Kapitaniji sa svojim osnovnim korpusom izgrađenim već krajem 18. ili početkom 19. st.

Vlasnici stancija u Valici, Kolumbaniji i Kapitaniji bili su piran-ski grofovi Furegoni čiji se grb i danas se nalazi uzidan na stanciji u Kolombaniji. Stancija u Valici, prije nego što je postala njihovo vlasništvo, bila je, tijekom 19. st., u vlasništvu piranskih grofova Venier. Na tom istom posjedu, ali nešto ranije., 1746. god., trogir-ski i ninski biskup Jeronim Fonda (1686 – 1754) izgradio je manju kapelu koju je opremio baroknom drvenom polikromiranom skul-pturom svoga imenjaka Sv. Jeronima.5 Razlog zašto je, tako moćan i slavan biskup Fonda izgradio kapelu upravo na području Savudrije, je

5 Zajec 2007, 109-119.

Portret biskupa Jeronima Fonde, kraj 18. Umag,

zgrada općine

Ritratto del vescovo Gerolamo Fonda della fine

del XVIII Umago, Palazzo del Comune.

ando si demoliscono le pareti laterali, meridionali e settentrionali, nel 1826 ricevette un aspetto da sala classici-stica con il campanile costruito sul posto della navata meridionale alcuni decenni dopo, nel 1869. Poco più tardi vennero restaurate anche le tele e collocate sui nuovi altari. Il caratte-ristico modo di vita è l’abitazione del XVII secolo, e specialmente durante il XVIII e XIX secolo, sull’intero territo-rio salvorese era quello nelle stanzie. Erano sedi di grandi appezzamenti terrieri nella proprietà della famiglie aristocratiche piranesi o minori stan-zie coloniali insediate dai coloni che lavoravano la terra del proprio signo-re, proprietario del terreno. Regolar-mente comprendevano l’edificio resi-denziale accompagnato da strutture economiche, (il granaio, la cantina, il forno per il pane, la cisterna,…), predisposte attorno al cortile (corte)

al quale si accedeva tramite il portone. Nel complesso della stanzia, specialmente in quella colonica, si trovava la pozza d’acqua per l’abbeverare gli animali.

I centri locali dei grandi possedimenti erano sempre gli edifici residenziali o i palazzi. Nella zona di Salvore oggi si distingue la Stanzia Grande o villa della famiglia Cesare, il palazzo della famiglia Gabrielli a Volparia, la stanzia a Franceschia, Valizza, Colombania e Capitania con il proprio corpo innalzato già durante il XVIII secolo o l’inizio del XIX.

Le stanzie coloniche, come anche quelle residenziali, col tem-po sono diventati nuclei attorno ai quali si sono formati gli attuali borghi minori salvorini (Borosia, Valfontane, Volparia, Franceschia, Medeghia, Monte Rosso, Valizza…).

I proprietari delle stanzie a Valizza, Colombania e Capitania erano i conti piranesi Furegoni, dei quali lo stemma è murato ne-lla stanzia a Colombania. La stanzia a Valizza prima di diventare di loro proprietà, apperteneva durante il XIX, dai conti piranesi Venier. Nello stesso possedimento, ma più indietro, nel 1746 il vescovo di Traù e Nona Gerolamo Fonda, (1686-1754) fece innalzare una piccola cappella dotandola di una scultura polichroma in legno di

Page 37: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(37)

moguće u tome što je i sam posjed nekoć bio u vlasništvu ugledne piranske obitelji Fonda kao i nedaleka stancija u Frančeski-ji, koja se tijekom 18. st. naziva upravo Fondano.6 Portret samog biskupa Fonde, naslikan krajem 18. st., još jedan je od vrijednih svjedoka biskupove prisutnosti u ovim krajevima.

Upravo se na primjeru posjeda u Frančeskiji može vidjeti koliko je plodno tlo Savudrije kroz stoljeća zadržalo svoju primarnu poljoprivredno-stočarsku funk-ciju. Dok je u 1. st. ta plodnost bila isko-rištavana od strane bogatog rimskog gra-đanstva, odnosno obitelji Ragonij, u 15. st. na isti način to čini piranska plemićka obitelj Apollonio da bi u 17. i u 18. st. to nastavila obitelji Fonda. Godine 1883. taj isti posjed prelazi u vlasništvo kopar-skih grofova De Toppo, koji tu osnivaju tvornicu pluta. Od obitelji De Toppo ku-puje je Antonio Parmeggiano, značajan u prvome redu jer je upravo zbog njega, koji je uvidjevši značaj rimske stele obite-lji Ragonij, ta ista prenesena u nekadašnju zgradu Umaške komune.7

Jedna od najimpozantnijih savudrijskih stancija zasigurno je Veli-ka stancija ili vila obitelji Cesare. Smještena na uzvisini u zaleđu stare Savudrije, ta izvorno manja stancija s tek nekoliko gospodarskih zgra-da krajem 18. st., svoj pravi procvat doživljava 1877. god. kada je od obitelji markiza Fabris, koji sredinom 19. st. i grade veliku stam-benu zgradu, kupuje Carlo Cesare, koji na njoj poduzima određene arhitektonske izmjene dodajući neogotičke elemente (dvokatna loža) na korpus iz sredine 19. st.8 Njen centralni objekt s kulom po sredi-ni koja se izdiže iznad njega za tri etaže, potpuno dominira okolnim prostorom dok hortikulturalno rješenim prednjim prostorom, kao i drvoredom uz komunikaciju do crkve Sv. Ivana i mora predstavlja dobar primjer ukopljenosti arhitekture i pejzaža.

Od kolonatskih stancija naročito se, sa svojim još uvijek do-nekle izvornim izgledom, izdvaja stancija u Koroni, naročito njena šesterostrana peć priljepljena na stambeni objekat. Kod većine dru-

6 Kandler 1846, 118.7 Benedetti 1973, 26.8 Puhmajer 2011; Bolšec Ferri – Milošević 2012, 101.

Neogotička dvokatna loža, Velika Stancija ili vila obitelji Cesare

Loggia neogotica a due piani, Grande Stanzia o villa della famiglia Cesare

San Gerolamo.5 I motivi che avevano indotto il vescovo Fonda a inalzare una capella nella zona di Salvore risiedevano nel fatto che il possedimento era nelle mani della prestigiosa famiglia pirane-se Fonda come anche la vicina stanzia a Franceschia che nel XVIII veniva chiamata proprio Fondano.6 Il ritratto del vescovo Fonda, disegnato alla fine del XVIII seco-lo è ancora testimone della sua presenza in queste zone.

Proprio dal possedimento di Fran-ceschia si può arguire la fertilità della terra di Salvore che attraverso i secoli ha mantenuto la propria funzione agricola e pastorale. Mentre nel I secolo questa fertilità era sfruttata dai ricchi cittadini romani, cioè i Ragonii, nel XV secolo allo stesso modo vienne usata dalla famiglia aristocratica piranese degli Apollonio per continuare, nel XVII e XVIII secolo, come proprietà della famiglia Fonda. Nel 1833 questa proprietà passò nelle mani dei conti di Capodistria, i De Totto, che fondano una fabbrica di sughero. Dalla famiglia De Totto la terra viene comprata,

da Antonio Parmeggiano, che intravide l’importanza della stele ro-mana dei Ragonii da lui traslocata nell’edificio un tempo Comune di Umago.7

Una delle stanzie più imponenti di Salvore è sicuramente la Stanzia Grande o villa della famiglia Cesare. Situata sulla pendenza nell’entroterra della vecchia Salvore, questa stanzia con alcuni edifi-ci economici, originariamente di modeste dimensioni della fine del XVIII secolo, fiorì nel 1877, quando Carlo Cesare l’acquisto dalla famiglia del Marchese Fabris, (che nella metà del XIX secolo costru-isce una grande casa residenziale). Egli intraprense dei cambiamenti architettonici specifici, aggiungendo elementi neogotici (loggia a due piani) nel corpo della metà del XIX secolo.8 L’edificio centrale con la torre al centro che si erge al di sopra di esso per tre piani domina totalmente lo spazio circostante. Lo spazio frontale con il giardino, come anche la fila di alberi lungo la comunicazione viaria fino alla 5 Zajec 2007, 109-119.6 Kandler 1846, 118.7 Benedetti 1973, 26.8 Puhmajer 2011; Bolšec Ferri – Milošević 2012, 101.

Page 38: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(38)

gih stancija, njihovi izvorni elementi (lu-kovi, portuni, peći) većinom su izgubljeni uslijed obnova koje su se dogodile po-sljednjih pedesetak godina čime je tra-dicionalno graditelj-stvo ovoga kraja uve-like ostalo zakinuto i zauvijek je izgubilo draž izvornosti.

Kao putokaz noćnim moreplov-cima ili CURSIBUS N AV I G A N T I U M NOCTURNIS DIRI-

GENDIS (kako piše na kamenoj ploči iznad ulaza) izgrađen je savu-drijski svjetionik. Taj, nekoć najmoderniji svjetionik na Sredozemlju i prvi onodobni moderni svjetionik na istočnoj obali Jadrana, danas je najstariji svjetionik još uvijek u upotrebi. Prema nalogu austrijskog cara Franje I, koji je naredio izgradnju svjetionikâ na svim opasnim pomorskim točkama istarske obale, izgrađen je po projektu arhitekta Pietra Nobila 1818. god. Kao prvi od njih, ovaj savudrijski je podi-gnut na uzvisini rta Lako u Bašaniji, čime je bila omogućena sigurna plovidba kroz maglu i noć na ovom dijelu Jadrana karakterističnom zbog hridinaste obale i velikih razlika između plime i oseke, koje ponekad prelaze i 2 m.9 Visine 36 m sa svjetlošću koja dopire i do 18 nautičkih milja, građan je od pravilnih kamenih klesanaca lokalnog porijekla.

Kraj 19. i početak 20. st. na savudrijskom području obilježen je pojavom odmarališta ili ljetnikovaca sagrađenih izričito u turističke svrhe i od tada samo područje postaje jedno od važnijih turističkih točaka. To je period kada se grade tzv. austrougarske vile s karak-trističnom historicističkom strogošću i uniformiranošću koja je po-negdje ublažena jedino ukrasom štukaturne plastike. Sve to dobro je vidljivo kod vile Ziani i vile Lotte obitelji Cesare ali i kod ostalih takvih vila koje se tada grade u Volpariji i Bašaniji.

Na potezu od Trsta do Poreča, uključujući područje Savudrije, od 1902. do 1935. god. prometovala je uskotračna željeznica zvana Parenzana. Njenom uspostavom nastojao se postići gospodarski rast kroz plasman određenih proizvoda s ovog područja u ostale krajeve

9 Fanuko 2012, 237-238.

Savudrijski svjetionik, 1818. god.

Il faro di Salvore, (1818)

chiesa di San Giovanni ed il mare, rappresenta un buon esempio dell’inserimento tra paesaggio e architettura.

Delle stanzie coloniche si distingue la stanzia a Corona con il proprio aspetto patzialmente originale, specialmente il suo forno esagonale attaccato all’edificio residenziale. Nella maggioranza delle altre stanzie gli elementi originali (archi, portoni, forni) si persero durante i restauri che degli ultimi 50 anni e con i quale il tradizionale aspetto costruttivo è stato per maggior parte sminuito perdendo il fascino dell’originalità.

Come segnale ai navigatori notturni o CURSIBUS NAGANTI-UM NOCTURNIS DIRIGENDIS (come scrive sulla lastra lapidea di-nanzi l’entrata) è stato costruito il faro di Salvore. Questo faro, una volta il più moderno nel Mediterraneo e oggi il più antico, è ancora in uso. Venne costruito nel 1818 per ordine dell’imperatore austria-co Francesco I che ordinò di costruire fari su tutti i punti pericolosi della costa istriana. Venne fu costruito su progetto dell’architetto Pietro Nobili e finanziato da parte della Deputazione di borsa di Trieste.

La sua posizione sul promontorio Laco a Bassania, ha reso po-ssibile la navigazione sicura attraverso la nebbia e la notte in questa zona dell’Adriatico, caratterizzata dalla costa piena di scogli e grandi oscillazioni di marea, qualche volta passando anche i 2 m.9 Il faro è dell’altezza di 36 m con l’illuminazione che arriva fino alle 18 miglia nautiche, ed è costruito da blocchi in pietra squadrati di origine locale.

La fine del XIX e inizio del XX secolo nella zona di Salvore è stata segnata dall’apparizione dei complessi balneari e palazzi da villeggiatura costruiti per i scopi turistici. Da allora la zona diventò uno dei più importanti punti turistici. È il periodo in cui vengo-no costruite le cosiddette ville austroungariche con la caratteristica serietà storicistica e uniformità che è da qualche parte alleggerita con decorazione in stucco. Tutto questo è ben visibile nelle villa Ziani e villa Lotta della famiglia Cesare ma anche in altre ville che allora vengono costruite a Volparia e Bassania.

Nella linea da Trieste a Parenzo, includendo il territorio di Sal-vore, dal 1902 al 1935 era in funzione la ferrovia a scartamento conocsiuta con il ridotto sotto il nome di Parenzana. Con la sua co-struzione si cercò di arrivare la ripresa economica con l’inserimento di certi prodotti provenienti da questi territori in altre zone della monarchia asburgica, cercando nel contempo, di stabilire un sistema di comunicazione per lo sviluppo degli insediamenti lungo i binari.10 L’esistenza di questa ferrovia oggi a Salvore è testimonia dalla sta-

9 Fanuko 2012, 237-238.10 Roselli 2002, 9-19.

Page 39: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(39)

Habsburške Monarhije, ali se isto tako želio uspostaviti sustav ko-munikacije radi razvoja naselja smještenih uz prugu.10 Bez obzira na to što se taj put prelazio za šest sati, ona je ipak za ove krajeve puno značila. O postojanju te nekadašnje ferate danas u Savudriji svjedoči kućica na postaji Cupilija (Zupellia) i zemljani usjeci na kojima su bile postavljene tračnice.

Dragulj etnografske baštine ovog kraja savudrijska je batana. Primjer izvanredne funkcionalne povezanosti čovjeka s tradicionalnim ribolovom sa svrhom individualnog ribolova u blizini obale. Po svojim karakteristikama izdvaja se od ostalih istarskih batana. Ona je bez jarbola i njome se upravljalo isključivo veslanjem (uobičajna je duljina vesla bila oko 3,5 m). Drvene je građe, duljine je oko 5 m, širine oko 1,4 m te visine od 44 cm do 75 cm. Imala je ravno dno, koje je omogućavalo nesmetanu plovidbu duž hridaste obale i plitkog mora, i stakleni prozor pomoću kojega se uočavala riba. Zbog svoje težine od svega 200 kg, bilo je omogućeno njeno spremanje, odnosno izdizanje na vrlo domišljat način pomoću konopa i kolotura (grue) koje su, uz batane, vremenom postale zaštitni znak Savudrije. Nekoć je svaka obitelj u Savudriji imala svoju batanu, a savudrijski graditelji (kalafati), koji su ih izrađivali, dobijali su narudžbe iz cijele Istre.

Danas, nažalost, sve te savudrijske, ali i one umaške grue “zjape“prazne ili se na mjestu nekadašnjih vrijednih batana, koje za-služuju svoju revitalizaciju, nalaze plastične neprimjerene zamjene.10 Roselli 2002, 9-19.

Savudrijska batana

La battana di Salvore

Crtež - Disegnio

Slobodan Simič Sime

zione Zupillia e dagli sterramenti sui quali erano adagiati i binari. Il gioiello del patrimonio etnografico del territorio di Salvo-

re è la battana. L’esempio di un’eccezionale e funzionale legame dell’uomo con la pesca tradizionale con lo scopo della pesca nelle zone costiere. Si distingue con le proprie caratteristiche dalle altre battane istriane. È priva di albero e la si gestiva solamente remando (l’usuale lunghezza dei remi è 3,5 m). È di costruzione lignea, lunga all’incirca 5 m, larga 1,4 m e alta dai 44 ai 75 cm. Aveva un fon-do piatto che rendeva possibile la navigazione indisturbata lungo la costa piena di scogli ed il mare basso, e una finestra in vetro grazie alla quale si poteva scorgere il pesce.11 A causa del peso di solo 200 kg era possibile salvarla cioè alzarla in un modo molto ingegnoso grazie a spaghi e le pulegge (gru´) che insieme alla battana sono di-ventati il marchio di Salvore. In passato ogni famiglia a Salvore aveva la propria battana e i costrutto salvoresi (calafati) che le costruivano ricevevano ordinazioni da tutta l’Istria e non sorprende affato la sua comparsa lungo tutta la costa istriana. Oggi, sfortunatamente, tutte le grue salvoresi, ma anche quelle umaghesi sono vuote o al posto delle battane d’un tempo che meritano la rivitalizzazione, si trovano sostituzioni di plastica.11 Simić Sime 2008, 69-78.

Page 40: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(40)

Page 41: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(41)

1. Privatno vlasništvo Danila LatinaNalaz: amforaOpis: Amfora s okomitim i zadebljanim otvorom, cilindričnim vratom koji je zajedno s ručkama kraći u odnosu na tijelo. Najveći promjer i težište tijela nalaze se u donjoj trećini tijela. Glina je svijetlo crvene boje. Pripada amforama tipa Lamboglia 2 (Peacock & Williams 8) koje su se proizvodile na zapadnoj, jadranskoj obali Italije i u lokalnim radionicama Dalmacije, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 65 cm, vanjski promjer oboda 10 cmDatacija: 2. st. pr. Kr. – 1. st.Analogije: Starac 2006, 88 -89.

2. Inv. br.: UMG 2035, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaUlomak amfore s „razgrnutim“ i prstenastim otvorom; uspravnim, trakastim i višestruko narebrenim ručkama, dugim uskim vratom i zaobljenim tijelom. Keramika je kompaktna i ružičaste boje. Pripada Venetskom tipu amfora ravnog dna, tzv. Forlimpopoli (Peacock & Williams 42) koje su se proizvodile u Italiji, a najvjerovatnije i na sjevernom Jadranu (Fažana i Loron), i služile su za transport vina.Dimenzije: visina 23 cm, vanjski promjer oboda 8 cmDatacija: 1. - 3. st.Analogije: Starac 2006, 97-98.

3. Inv. br.: UMG 2026, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s „razgrnutim“ otvorom, uspravnim, trakastim i višestruko narebrenim ručkama, kratkim vratom, zaobljenim tijelom. Keramika je kompaktna i ružičaste boje. Prema fakturi keramike, obliku otvora i ručki pretpostavlja se da pripada tipu amfora ravnog dna ili Forlimpopoli (Peacock & Williams 42) koje su se proizvodile u Italiji, a najvjerojatnije i na sjevernom Jadranu (Fažana i Loron) i služile su za transport vina.Dimenzije: visina 19 cm, vanjski promjer oboda 8 cmDatacija: 1. – 3. st.Analogije: Starac 2006, 97-98

4. Inv. br.: UMG 2023, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s prstenasto zadebljanim otvorom, cilindričnim vratom koji se širi prema zaobljenom tijelu i ručkama koje polaze odmah ispod ruba i završavaju na gornjem dijelu tijela. Tijelo je ukrašeno gustim horizontalnim rebrima. Na gornjem dijelu trbuha ima urezan natpis na grčkom jeziku. Keramika je grube fakture i crvene boje. Ulomak pripada tipu amfora Cretese 1 (Peacock & Williams 41) koje su se proizvodile na istočnom Mediteranu, Kreti i grčkim otocima i služile su za transport vina. Dimenzije: visina 17 cm, vanjski promjer oboda 7,5 cmDatacija: 1. – 4. st.Analogije: Marangou-Lerat 1995, T-1.

1. Proprietà privata di Danilo LatinReperto: anforaDescrizione: anfora con apertura perpendicolare ingrossata, collo cilindrico che insieme alle anse è più corto in rapporto al corpo. Il più ampio diametro ed il baricentro del corpo si trovano nel terzo inferiore. La ceramica è di colore rosso. Appartiene al tipo Lamboglia 2 (Peacock & Williams 8) che si produceva nella parte occidentale dell’Adriatico, nella costa italiana e nelle officine locali dalmate. Servivano per il trasporto di vino.Dimensioni: altezza 65 cm, diametro dell’orlo esterno 10 cm.Datazione: II secolo a.C. - I secolo d.C.Analogie: Starac, 2006, 88-89.

2. Num.inv.: UMG 2035, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con la bocca anulare “a rastrello”; anse verticali a nastro e molteplici costolature, collo lungo e stretto con il corpo affusolato. La ceramica è compatta e di colore rosa. Appartiene al tipo veneto dal fondo piatto, Forlimpopoli (Peacock & Williams 42), che si produceva in Italia e presumibilmente nell’Alto Adriatico (Fasana e Loron), servivano al trasporto del vino.Dimensioni: altezza 23 cm, diametro esteriore dell’orlo di 8 cm.Datazione: I-III secolo.Analogie: Starac, 2006, 97-98.

3. Num.inv.: UMG 2026, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con bocca “rastrellata”, anse verticali a nastri con costolature, il collo breve e corpo affusolato. La ceramica compatta è di colore rosa. Giudicando dalla fattura della ceramica, la forma della bocca e delle anse, si presume che l’anfora appartiene al tipo delle anfore a fondo piatto o Forlimpopoli (Peacock & Williams 42) prodotte in Italia e presumibilmente nell’Alto Adriatico (Fasana e Loron), servivano al trasporto del vino.Dimensioni: altezza 19 cm, diametro esteriore dell’orlo 8 cm.Datazione: I-III secolo.Analogie: Starac, 2006, 97-98

4. Num.inv.: UMG 2023, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con la bocca anulare ingrossata, il collo cilindrico che si allarga verso il corpo incurvato e le anse che incominciano subito sotto l’orlo e finiscono nella parte superiore del corpo. Il corpo è decorato con dense costole orizzontali. Sulla parte superiore della pancia si trova un’iscrizione in greco. L’argilla è di fattura rozza e colore rosso. Il frammento appartiene al tipo di anfora Cretese 1 (Peacock & Williams 41) che si produceva nel Mediterraneo orientale, Creta e isole greche. Servivano per il trasporto di vino. Dimensione: altezza 17 cm, diametro esterno dell’orlo 7,5 cm.Datazione: I-IV secolo Analogie: Marangou-Lerat, 1995, T-1.

Page 42: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(42)

5. Inv. br.: UMG 843, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak trbušaste amfore s malom ručkom ovalnog presjeka, kratkim vratom i zadebljanim otvorom. Glina je svjetlocrvene boje. Pripada tipu amfora Cretese 1B koje su se proizvodile na Kreti, diljem istočnog Mediterana i na grčkim otocima, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 13 cmDatacija: 1. – 4. st. Analogije: Marangou – Lerat, 1995, Pl. VII.

6. Inv. br.: UMG 2043, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore sa prstenasto ojačanim otvorom, kratkim cilindričnim vratom i ručkama koje prate zaobljeno tijelo i povezuju ga s vratom. Malih je dimenzija i glina je crvene boje. Pripada tipu amfora Cretese 1 koje su se proizvodile na Kreti, u području istočnog Mediterana i na grčkim otocima. Služile su za transport vina. Dimenzije: visina 10 cm, vanjski promjer oboda 8 cmDatacija: 1. – 4. st. Analogije: Marangou – Lerat 1995, Pl. VIII

7. Privatno vlasništvo Diega MakovcaNalaz: amforaVrsta materijala: glinaOpis: Ulomak amfore ili vrča ravnog dna s uskim, cilindričnim vratom i prstenasto ojačanim otvorom. Trakaste ručke povezuju vrat sa zaobljenim tijelom. Keramika je okercrvenkaste boje. Služila je za transport vina.Dimenzije: visina 40 cm, vanjski promjer oboda 8 cmDatacija: 2. – 3. st.

8. Inv.br.: UMG 842, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s „ljevkastim“ otvorom, trokutasto profiliranim rubom, kratkim koničnim vratom sa koga polazi mala ručka i završava na prelazu vrata u široko zaobljeno rame. Keramika je kompaktne fakture, boja pečenja je ružičasta. Pripada tipu afričkih amfora Tripolitana III (Dressel 41/Keay XI) koje su se proizvodile u Libiji i služile su za transport ulja. Dimenzije: visina 16 cmDatacija: 2. – 4. st.Analogije: Bonifay 2004, 104-105.

9. Inv. br.: UMG 2027, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s ljevkastim otvorom, kratkim vratom koji se širi prema ramenu i malim ručkama tipa „ad orecchia”. Keramika je na površini amfore smeđe boje, dok je jezgra crvena. Pripada tipu amfora Afrikana IB (Africana piccola, Keay III) koje su se proizvodile u Tunisu i služile su za transport maslinovog ulja.Dimenzije: visina 21 cm, vanjski promjer oboda 13 cmDatacija: 2. – 5. st.Analogije: Bonifay 2004, 106-107.

5. Num.inv.: UMG 843, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora panciuta con una piccola ansa a sezione ovale, collo corto e la bocca allargata. La ceramica è di colore rosso chiaro. Appartiene al tipo Cretese 1B che si produceva a Creta, Mediterraneo orientale e isole greche. Serviva per il al trasporto di vino. Dimensioni: altezza 13 cmDatazione: I-IV secoloAnalogie: Marangou – Lerat, 1995, P1.VII.

6. Num.inv.: UMG 2043, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con le labbra anulari rafforzate, il collo stretto e cilindrico con le anse che seguono il corpo affusolato e lo collegano con il collo. Di piccole dimensioni e la ceramica è di colore rosso. Appartiene al tipo Cretese I che si produceva a Creta, nel Mediterraneo orientale e le isole greche. Servivano per il trasporto di vino. Dimensioni: altezza 10 cm, diametro dell’orlo 8 cm.Datazione: I-IV secolo.Analogie: Marangou – Lerat, 1995, P1.VIII

7. Proprietà privata di Diego MakovacReperto: anforaDescrizione: frammento di anfora o caraffa dal fondo piatto con il collo stretto e cilindrico l’apertura anulare rinforzata. Le anse a nastro collegano il collo con il corpo ricurvo. La ceramica è di colore ocra arancione. Serviva per il trasporto di vino.Dimensioni: altezza 40 cm, diametro esterno del bordo 8 cm.Datazione: II-III secolo.

8. Num.inv.: UMG 842, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con la bocca a imbuto, l’orlo ha una profilatura triangolare, collo breve e conico dal quale diparte una piccola ansa che termina sul passaggio del collo con la spalla grossamente incurvata. L’argilla è di una fattura compatta, il colore della combustione è rosa. Appartiene al tipo delle anfore africane Tripolitana III (Dressel 41/Keay XI) che vennero prodotte in Libia e servivano per il trasporto dell’olio.Dimensioni: altezza 16 cmDatazione: II-IV secoloAnalogie: Bonifay; 2004; 105-106.

9. Num.inv.: UMG 2027, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con la bocca a forma d’imbuto, il collo corto che si espande verso le spalle non accentuate e le piccole anse del tipo “a orecchie”. La ceramica di superficie è di colore marrone mentre il nucleo è rosso. Appartiene al tipo di anfore Africana IB (Africana piccola, Keay III) che erano prodotte in Tunisia e servivano al trasporto dell’olio d’oliva.Dimensioni: altezza 21 cm, diametro esteriore dell’orlo 13 cm.Datazione: II-V secolo.Analogie: Bonifay, 2004, 106-107.

Page 43: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(43)

10. Inv. br.: UMG 1095, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore sa zadebljanim otvorom, vratom koji se širi prema ramenima i jednom očuvanom ručkom D presjeka, koja povezuje vrat sa zaobljenim tijelom. Keramika je gruba i sive boje. Afričkog je porijekla i pripada tipu amfora Africana II/A2 (Africana grande, Keay IV) koje su se proizvodile na prostoru Byzacenum u Tunisu i Tripolitania u Libiji i služile su najčešće za prijevoz maslina i ribljih prerađevina. Dimenzije: visina 14 cm, vanjski promjer oboda 12 cmDatacija: 2. – 5. st.Analogije: Bonifay 2004, 108.

11. Inv. br.: UMG 2029, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s okomitim otvorom i zadebljanim rubom, vratom u obliku cilindra koji se širi i zakrivljenim ručkama koje podsjećaju na oblik ljudskog uha. Površina amfore je svijetlo crvena, dok je jezgra crvene boje. Pripada amforama tipa Africana II/A2 (Africana grande, Keay V) koje su se proizvodile u Tunisu (Leptis Minor, Hadrumetum, Thaneae i Sullechtum) i služile su za prijevoz maslinovog ulja i ribljeg umaka.Dimenzije: visina 17,5 cm, vanjski promjer oboda 12 cmDatacija: kraj 2. - početak 5. st.Analogije: Zevi, 1969 173-195.

12. Inv. br.: UMG 2042, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Amfora sa prstenasto ojačanim otvorom, uskim cilindričnum vratom, širokim ramenima i tijelom koje se sužava prema dnu. Ručke povezuju vrat s ramenom amfore i u presjeku imaju polumjesečasti oblik. Tijelo je u svom najširem dijelu ukrašeno s dva vodoravna ureza. Keramika je na površini žuto-ružičaste boje („beige“), a jezgra je siva s primjesama kvarca i kalcita. Pripada tipu amfora Dressel 30 (Keay IA ) ili Mauretania (provincija Mauretania Caesariensis) koje su se prozvodile u gradu Tubusuctu (Talcit, Alžir) i služile su za transport vina. Dimenzije: visina 67 cm, vanjski promjer oboda 13 cmDatacija: 3. - 4. st.Analogije: Bonifay 2004, 148-149.

13. Privatno vlasništvo Morena DegrassiNalaz: amforaOpis: Amfora s okomitim i zadebljanim otvorom, cilindričnim vratom koji je zajedno s ručkama kraći u odnosu na tijelo. Najveći promjer i težište tijela nalaze se u donjoj trećini tijela. Glina je svijetlo crvene boje. Pripada amforama tipa Lamboglia 2 (Peacock & Williams 8) koje su se proizvodile na zapadnoj, jadranskoj obali Italije i u lokalnim radionicama Dalmacije, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 65 cm, vanjski promjer oboda 10 cmDatacija: 2. st. pr. Kr. - 1. st.Analogije: Starac 2006, 88 -89.

10. Num.inv.: UMG 1095, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995.Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con la bocca ingrossata, il collo che si espande verso le spalle e un’ansa conservata a D sezione, che collega il collo con il corpo affusolato. La ceramica grezza è di colore grigio. È di origine africana e appartiene al tipo Africana II/A2 (Africana grande, Keay IV) che si produceva nella Byzacena in Tunisia e Libia e serviva per il trasporto di olive e preparati a base di pesce.Dimensioni: altezza 14 cm, diametro esterno dell’orlo 12 cm.Datazione: II-V secolo.Analogie: Bonifay, 2004, 108.

11. Num.inv.: UMG 2029, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con la bocca perpendicolare e l’orlo largo, il collo a forma cilindrica che si espande e l’anse incurvate che ricordano la forma dell’orecchio umano. La superficie è di colore rosso chiaro mentre il nucleo è rosso. Appartiene al tipo di anfore Africana II/A2 (Africana grande, Keay V) che si producevano in Tunisia (Leptis Minor, Hadrumentum, Thanae e Sullechtum) e servivano al trasporto di olio d’oliva e salsa di pesce.Dimensioni: altezza 17,5 cm, diametro dell’orlo esteriore 12 cm.Datazione: dalla fine del II all’inizio del V secolo.Analogie: Zevi, 1969, 173-195.

12. Num.inv.: UMG 2042, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: anfora con la bocca anulare rafforzata, il collo cilindrico stretto, spalle larghe e il corpo che si assottiglia verso il fondo. Le anse collegano il collo con le spalle ed hanno unna sezione a forma di mezzaluna. Il corpo nella sua parte più larga è decorato con due incisioni orizzontali. La ceramica di superficie è di colore giallo-rosa (“beige”) mentre il nucleo è grigio con inclusi di quarzo e calcite. Appartiene al tipo Dressel 30 (Keay IA) o Mauretania (provincia Mauretania Caesariensis) che si producevano nella città di Tubusuctu (Tiklat, Algeria) e servivano per il trasporto del vino.Dimensioni: altezza 67 cm, diametro del orlo esteriore 13 cm.Datazione: III-IV secolo.Analogie: Bonifay, 2004, 148-149.

13. Proprietà privata di Moreno DegrassiReperto: anforaDescrizione: anfora con l’apertura anulare rinforzata, il collo breve cilindrico e stretto, spalle larghe e corpo che si affusola verso il fondo. Le anse collegano il collo con le spalle ed in sezione hanno la forma a mezzaluna. La ceramica di superficie è di colore marrone ed il nucleo è rosso. Appartiene al tipo Dressel 30 (Keay 1A) o Mauretania (provincia Mauretania Caesariensis) che si producevano nella città di Tubusuctu (Tiklat, Algeria) e servivano per il trasporto del vino. Dimensioni: altezza 70 cm, diametro del bordo esterno 12 cm.Datazione: III-IV secoloAnalogie: Bonifay, 2004, 148-149.

Page 44: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(44)

14. Inv. br.: UMG 2038, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s ljevkastim otvorom, koničnim vratom, ručkama sferičnog promjera koje povezuju vrat s kruškolikim tijelom. Površina amfore je smeđe boje, dok je jezgra crvene. Pripada „kasnim“ amforama tipa Dressel 6B koje su se proizvodile u Loronu, kod Poreča, i služile su najvjerojatnije za transport garuma.Dimenzije: visina 25 cm, vanjski promjer oboda 13 cmDatacija: 4. st.Analogije: Maggi - Marion 2011, 176-177.

15. Inv. br.: UMG 2046, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore sa prstenastim zadebljanim otvorom, kratkim cilindričnim vratom, ručkama koje prate zaobljeno tijelo i povezuju ga s vratom. Tijelo amfore je blago narebreno. Boja površine je oker-crvena, dok je jezgra crvene boje. Pripada tipu amfora Cretese 1B koje su se proizvodile na Kreti, diljem istočnog Mediterana i na grčkim otocima, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 12 cm, vanjski promjer oboda 7 cmDatacija: 4. st.Analogije: Maerangou-Lerat, Pl.VII, fig. 40a, 54.

16. Inv. br.: UMG 2050, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s otvorom koji je ojačan s vanjske strane i trokutast u presjeku. Vrat je zvonolik, trakaste ručke su smještene na vratu i završavaju na ramenu amfore. S vanjske strane tijelo je ukrašeno gustim horizontalnim rebrima. Keramika je kompaktne fakture, žuto-ružičaste boje na površini i sive boje jezgra. Pripada amforama tipa Keay LII koje su se proizvodile u južnoj Kalabriji, Pellaru i Lazzaru, ali i u Naxosu na istočnoj obali Sicilije. Služile su za transport vina.Dimenzije: visina 15 cmDatacija: 4. - 7. st.Analogije: Bonifay - Pieri 1995, 115-116.

17. Inv. br.: UMG 1094, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore sa uskim cilindričnim vratom, koničnim otvorom, profiliranim rubom i kratkom ručkom eliptičnom u presjeku. Keramika je kompaktna i na površini je ružičasto-crvene boje, dok je jezgra crvene boje. Pripada amforama afričkog porijekla tipa Spatheion IA (Keay XXVI) koje su se proizvodile u sjevernoj Africi, Libiji i Tunisu. Služile su prvenstveno za transport vina, ali i za riblji umak, masline, garum, med i sl. Dimenzije: visina 23 cm, vanjski promjer oboda 12 cmDatacija: 4. - 7. st.Analogije: Zullini 2007, 158-159.

14. Num.inv.: UMG 2038, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con la bocca a forma d’imbuto, il collo conico, le anse dal diametro sferico che collegano il collo con il corpo piriforme. La superficie è di colore marrone mentre il nucleo è rosso. Appartiene al tipo “tardo” di anfore Dressel 6B che si producevano a Loron, presso Parenzo e servivano probabilmente al trasporto di garum.Dimensioni: altezza 25 cm, diametro dell’orlo esteriore 13 cm.Datazione: IV secolo.Analogie: Maggi, Marion, 2011, 176-177.

15. Num.inv.: UMG 2046, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996 Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con bocca anulare ingrossata, il breve collo cilindrico, le anse che seguono il corpo affusolato e lo collegano con il collo. Il corpo ha docili costolature. Il colore della superficie è rosso ocra mentre il nucleo è rosso. Appartiene al tipo Cretese 1B che si produceva a Creta, Mediterraneo orientale e nelle isole greche. Serviva per il trasporto di vino. Dimensione: altezza 12 cm, diametro dell’orlo esteriore 7 cm.Datazione: IV secolo.Analogie: Maerangou-Lerat, P1.VII, fig. 40a, 54.

16. Num.inv.: UMG 2050, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con la bocca rafforzata dalla parte esterna con la sezione triangolare. Il collo è campaniforme, le anse a nastro sono poste sul collo e terminano sulle spalle. Dalla parte esterna, il corpo è decorato con le dense costolature orizzontali. La ceramica è di fattura compatta, di colore giallo-rosa sulla superficie e grigia nel nucleo. Appartiene al tipo Keay LII che veniva prodotto nella Calabria meridionale, Pellaro e Lazzaro ma anche a Naxos nella Sicilia orientale. Servivano per il trasporto di vino. Dimensioni: altezza 15 cm.Datazione: IV-VII secolo.Analogie: Bonifay, Pieri, 1995, 115-116.

17. Num.inv.: UMG 1094, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con il collo stretto e cilindrico, la bocca conica, l’orlo a rilievo e l’ansa corta a sezione ellittica. La ceramica è compatta e sulla superficie è di colore rosso-rosa mentre il nucleo è rosso. Appartiene alle anfore di origine africana di tipo Spatheion IA (Keay XXVI) che si produceva nel Nord Africa, Libia e Tunisia. Servivano per il trasporto di vino ma anche per le salse a base di pesce, olive, garum, miele ecc.Dimensioni: altezza 23 cm, diametro esterno dell’orlo 12 cm.Datazione: IV-VII secoloAnalogie: Zullini, 2007, 158-159.

Page 45: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(45)

18. Privatno vlasništvo Morena DegrassiNalaz: amforaOpis: Amfora s uskim cilindričnim vratom, koničnim otvorom, profiliranim rubom i kratkim ručkama koje su eliptične u presjeku. Glina je tamno crvene boje. Pripada amforama afričkog porijekla tipa Spatheion I (Keay XXVI) koje su se proizvodile u sjevernoj Africi, Libiji i Tunisu. Služile su prvenstveno za transport vina, ali i za riblji umak, masline, garum, med i sl. Dimenzije: visina 61 cm, vanjski promjer oboda 11 cmDatacija: 4. - 7. st.Analogije: Bonifay 2004, 124-125.

19. Inv. br.: UMG 2045, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s očuvanim naglašenim otvorom, cilindričnim vratom i trakastim narebrenim ručkama koje povezuju vrat s gornjim dijelom zaobljenog tijela. Boja površine i jezgre amfore je crvena. Pripada amforama afričkog porijekla tipa Keay LIX koje su se proizvodile u sjevernoj Africi i Tunisu, a služile su za transport maslinovog ulja.Dimenzije: visina 19 cm, vanjski promjer oboda 14 cmDatacija: 4./5. st.Analogije: Bonifay 2004, 131-132.

20. Privatno vlasništvo Danilo LatinaNalaz: amforaOpis: Amfora s kratkim ljevkastim vratom, malim otvorom čiji je rub trokutast u presjeku, polumjesečastim ručkama koje povezuju otvor s ramenom amfore. Tijelo je široko i zaobljeno i sužava se u donjem dijelu prelazeći u „špicasto“ dno. Pripada amforama tipa Ostia IV/263 koje su se proizvodile u sjevernoj Africi i služile su za transport vina.Dimenzije: visina 65 cm, vanjski promjer oboda 10 cmDatacija: 4. st.Analogije: Bonifay 2004, 150-151, fig. 82.

21. Privatno vlasništvo Morena DegrassiNalaz: amforaOpis: Amfora s izduženim ljevkastim vratom, uskim zadebljanim otvorom, ručkama koje povezuju vrat sa širokim ramenom. Tijelo se sužava u donjem dijelu. Keramika je na površini smeđe boje, dok je jezgra crvene. Pripada amforama tipa Athenian Agora koje su se proizvodile u Ateni i služile su za transport vina.Dimenzije: visina 52 cm, vanjski promjer oboda 8 cmDatacija: 4. st.Analogije: Opait 2010, 1016, fig. 7-8.

22. Inv. br.: UMG 2028, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore sa širokim cilindričnim vratom i polukružno savijenim ručkama, koje povezuju vrat sa zaobljenim tijelom. Boja površine amfore je ružičasto-siva, a prema jezgri tamnije siva. Pripada tipu amfora Athenian Agorà M 273 koje su se proizvodile na području istočnog Mediterana, Grčke i grčkih otoka, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 10 cm, vanjski promjer oboda 12 cmDatacija: 4. - 5. st.Analogije: Auriemma 2007, 145.

18. Proprietà privata di Moreno DegrassiReperto: anforaDescrizione: anfora con il collo stretto e cilindrico, la bocca conica, l’orlo a rilievo e le anse corte a sezione ellittica. La ceramica è di colore rosso scuro. Appartiene al tipo di anfora d’origine africana Spatheion I (Keay XXVI) che si producevano nel Nord Africa, Libia e Tunisia. Servivano per il trasporto di vino ma anche salse a base di pesce, olive, garum, miele ecc.Dimensioni: altezza 61 cm, diametro del bordo esterno 11 cm.Datazione: III-VII secoloAnalogie: Bonifay, 2004, 106-107.

19. Num.inv.: UMG 2045, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con la bocca accentuata conservata, il collo cilindrico e le anse a nastro con le costolature che collegano il collo con la parte superiore del corpo affusolato. Il colore della superficie e del nucleo dell’anfora è rosso. Appartiene alle anfore di origine africana del tipo Keay LIX che si producevano nel Nord Africa e Tunisia per il trasporto dell’olio d’oliva. Dimensione: altezza 19 cm, diametro dell’orlo esteriore 14 cm.Datazione: IV-V secolo.Analogie: Bonifay, 2004, 131-132.

20. Proprietà privata di Danilo LatinReperto: anforaDescrizione: anfora con il breve collo a l’imbuto, la bocca piccola con l’orlo a sezione triangolare, le anse a mezzaluna che collegano la bocca con le spalle dell’anfora. Il corpo è largo ed espanso e si restringe nella parte inferiore in un puntale. Appartiene alle anfore del tipo Ostia IV/263 che si producevano nel Nord Africa e servivano al trasporto di vino.Dimensioni: altezza 65 cm, diametro dell’orlo esterno 10 cm.Datazione: IV secolo.Analogie: Bonifay, 2004, 150-151, fig.82.

21. Proprietà privata di Moreno DegrassiReperto: anforaDescrizione: anfora con il collo allungato a forma d’imbuto, la bocca stretta e ingrossata, le anse che collegano il collo alle spalle larghe. Il corpo si assottiglia verso la parte inferiore. La ceramica di superficie è di colore marrone mentre il nucleo è rosso. Appartiene al tipo di anfora Athenian Agora che si produceva ad Atene e serviva per il trasporto del vino.Dimensioni: altezza 52 cm, diametro del bordo esterno 8 cm.Datazione: IV secoloAnalogie: Opait, 2010, 1016, fig. 7-8.

22. Num.inv.: UMG 2028, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con il largo collo cilindrico e le anse incurvate a semicerchio, che collegano il collo al corpo affusolato. Il colore della superficie è grigio-rosa, il nucleo è grigio scuro. Appartiene al tipo di anfore Athene Agorà M 273 che si produceva nel Mediterraneo orientale, Grecia ed isole greche, e serviva al trasporto di vino.Dimensioni: altezza 10 cm, diametro superiore dell’orlo 12 cm.Datazione: IV-V secolo.Analogie: Auriemma, 2007, 145.

Page 46: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(46)

23. Inv. br.: UMG 2030, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s ljevkastim otvorom, koničnim vratom i zakrivljenim ručkama koje povezuju vrat s nenaglašenim ramenom. Tijelo je zaobljeno, širi se i ukrašeno je gustim vodoravnim „žljebovima”. Površina amfore je narančasto-sive boje, dok je jezgra crvene boje. Ovakve amfore pripadaju tipu amfora Late Roman 2A koje su se proizvodile na istočnom Mediteranu, u Grčkoj i na grčkim otocima, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 18 cm, vanjski promjer oboda 11 cmDatacija: 4. - 7. st.Analogije: Pieri 2005, 86-88.

24. Inv. br.: UMG 87, Hidroarheološko rekognosciranje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: amforaOpis: Amfora malih dimenzija sa uskim otvorom, ljevkastim vratom, malim ručkama koje povezuju vrat sa širokim ramenom. Tijelo se u donjem dijelu sužava i završava uskim, cilindričnim dnom. Keramika je crvene boje s primjesom kvarca. Pripada amforama tipa Late Roman 3 koje su se proizvodile na prostoru Male Azije (Sardi i dolina Hermos i Meandro) i služile su za transport vina.Dimenzije: visina 34 cmDatacija: 4. - 7. st.Analogije: Costantini 2011, 419 - 420.

25. Inv. br.: UMG 2104, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore malih dimenzija sa uskim otvorom, ljevkastim vratom, malim nažljebljenim ručkama i narebrenim tijelom. Keramika je narančaste boje s primjesom kvarca. Pripada amforama tipa Late Roman 3 koje su se proizvodile na prostoru Male Azije (Sardi i dolina Hermos i Meandro) i služile su za transport vina.Dimenzije: visina 13 cm, vanjski promjer oboda 3,5 cmDatacija: 4. - 7. st.Analogije: Costantini 2011, 419 – 420.

26. Inv. br.: UMG 2034, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s okomitim i zadebljanim otvorom; cilindričnim vratom i ručkama koje povezuju vrat s ramenom amfore. Tijelo je zaobljeno i ukrašeno horizontalnim rebrima. Keramika je grube fakture i sadrži primjese kvarca, na površini amfore smeđe-sive boje, dok je jezgra svijetlo narančasto-oker boje. Pripada tipu amfora Late Roman 1A (Keay LIII) koje su se proizvodile na Cipru, u području istočnog Mediterana i zapadnoj Maloj Aziji, a služile su za transport maslinovog ulja i vina.Dimenzije: visina 16 cm, vanjski promjer oboda 10 cmDatacija: 5. - 6. st.Analogije: Pieri 2005, 71-74.

23. Num.inv.: UMG 2030, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con la bocca a forma d’imbuto con il collo conico e le anse affusolate che collegano il collo alle spalle non accentuate. Il corpo affusolato si espande ed è decorato con le dense scanalature orizzontali. Queste anfore appartengono al tipo Late Roman 2A che si produceva nel Mediterraneo orientale, Grecia e isole greche, e servivano per il trasporto di vino.Dimensioni: altezza 18 cm, diametro orlo esteriore 11 cm.Datazione: dal IV al VII secolo. Analogie: Pieri, 2005, 86-88.

24. Num.inv.: UMG 87, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995.Reperto: anforaDescrizione: anfora dalle piccole dimensioni con la bocca stretta, il collo a forma d’imbuto, le anse piccole che collegano il collo con le spalle espanse. Il corpo nella parte inferiore si accorcia e termina con un fondo corto e cilindrico. La ceramica è di colore rosso con inclusi di quarzo. Appartiene al tipo delle anfore Late Roman 3 che si producevano nell’Asia Minore (Sardi e valli del’Hermos e Meandro) e servivano al trasporto di vino. Dimensioni: altezza 34 cmDatazione: IV-VII secolo.Analogie: Costantini, 2011, 419-420.

25. Num.inv.: UMG 2104, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora dalle piccole dimensioni dalla bocca stretta, il collo a imbuto, le piccole anse scanalate e dal corpo con le costolature. La ceramica è di colore arancione con inclusi di quarzo. Appartiene alle anfore del tipo Late Roman 3 che si producevano nello spazio dell’Asia Minore (Sardi e valle del Hermos e del Meandro) e servivano per il trasporot di vino.Dimensioni: altezza 13 cm, diametro del bordo esterno 3,5 cmDatazione: IV – VII secoloAnalogie: Costantini 2011, 419 – 420.

26. Inv.num.: UMG 2034, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento d’anfora con la bocca perpendicolare e ingrossata; il collo cilindrico e le anse che collegano il collo alla spalla. Il corpo è affusolato e decorato con le costole orizzontali. La ceramica è di fattura rozza e contiene inclusi di quarzo, la superficie è di colore grigio-marrone mentre il nucleo è chiaro arancione – ocra. Appartiene al tipo di anfora Late Roman 1A (Keay LIII) che si producevano a Cipro, nel Mediterraneo orientale e Asia Minore occidentale. Servivano al trasporto di olio d’oliva e vino.Dimensioni: altezza 16 cm, diametro orlo esteriore 10 cm.Datazione: V-Vi secolo.Analogie: Pieri, 2005, 71-74.

Page 47: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(47)

27. Inv. br.: UMG 2062, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaVrsta materijala: glinaOpis: Ulomak amfore s otvorom, prstenasto zadebljanim s vanjske strane, ljevkastim kratkim vratom i zaobljenim tijelom. Narebrene ručke povezuju vrat s ramenom amfore. Keramika je na površini narančaste boje, dok je jezgra sive. Pripada amforama tipa Late Roman 2 koje su se proizvodile na obali Crnog mora i služile su za transport vina.Dimenzije: visina 13 cm, vanjski promjer oboda 10 cmDatacija: 5. - 7. st.Analogije: Sazanov 2007, 804, fig.3.

28. Inv.br.: UMG 2022, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore s malim prstenasto zadebljanim otvorom, kratkim i cilindričnim vratom i široko postavljenim i savijenim ručkama koje polaze odmah ispod otvora i završavaju na gornjem dijelu zaobljenog tijela. Površina amfore je svijetlo narančaste boje, dok je jezgra tamno sive boje i sadrži primjese kalcita. Pripada tipu amfora Late Roman 1B (Keay LIII/Peacock & Williams 44) koje su se proizvodile na Cipru, u zemljama istočnog Mediterana i u zapadnoj Maloj Aziji. Služile su za transport vina i maslinovog ulja.Dimenzije: visina 17 cm Datacija: 6. - 7. st.Analogije: Pieri 2005,76-77, 85.

29. Inv. br.: UMG 2024, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore sa očuvanim malim cilindričnim vratom, prstenasto zadebljanim otvorom i karakterističnim široko postavljenim savijenim ručkama. Površina amfore je ružičaste boje, dok je jezgra siva. Na gornjem dijelu tijela ima urezan natpis. Pripada tipu amfora Late Roman 1B (Keay LIII/Peacock & Williams 44) koje su se proizvodile na Cipru, diljem istočnog Mediterana i u zapadnoj Maloj Aziji. Služile su za transport vina i maslinovog ulja.Dimenzije: visina 16 cm, vanjski promjer oboda 10,5 cmDatacija: 6. - 7. st.Analogije: Pieri 2005, 20.

30. Inv. br.: UMG 2025, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaVrsta materijala: glinaOpis: Ulomak amfore sa očuvanim malim cilindričnim vratom, prstenasto zadebljanim otvorom i karakterističnim široko postavljenim i polukružno savijenim ručkama. Boja površine amfore je sivo-smeđa, prema jezgri tamnije siva. Pripada tipu amfora Late Roman 1B (Keay LIII/Peacock & Williams 44) koje su se proizvodile na Cipru, diljem istočnog Mediterana i u zapadnoj Maloj Aziji. Služile su za transport vina i maslinovog ulja.Dimenzije: visina 15 cm, vanjski promjer oboda 10,5 cmDatacija: 6. - 7. st.Analogije: Pieri 2005, 20.

27. Num.inv.: UMG 2026, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con l’apertura anulare e ingrossata dalla parte esterna, il collo a l’imbuto e il corpo affusolato. Le anse a costola collegano il collo con le spalle dell’anfora. La ceramica è di colore arancione in superficie mentre il nucleo e grigio. Appartiene al tipo di anfora Late Roman 2 che si producevano sulle coste del Mar Nero e servivano al trasporto di vino.Dimensioni: altezza 13 cm, diametro bordo esterno 10 cmDatazione: V – VII secoloAnalogie: Sazanov 2007, 804, fig 3.

28. Num.inv.: UMG 2022, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con la piccola bocca anulare ingrossata, il collo corto e cilindrico ad anse largamente poste e ricurve che dipartono subito sotto l’apertura e finiscono nella parte superiore del corpo ricurvo. La superficie e di colore chiaro arancione mentre il nueleo scuro grigio e contiene inclusi di calcite. Appartiene al tipo di anfora Late Roman 1B (Keay LIII/Peacock & Williams 44) che si producevano a Cipro, nel Mediterraneo orientale e Asia minore occidentale. Servivano per il trasporto di vino e olio d’oliva.Dimensioni: altezza 17 cm.Datazione: VI-VII secoloAnalogie: Pieri, 2005, 76-77, 85.

29. Num.inv.: UMG 2024, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora con il piccolo collo conservato, la bocca anulare ingrossata e le caratteristiche anse largamente poste e ricurve. La superficie dell’anfora è di colore rosa mentre il nucleo è grigio. Sulla parte superiore ha un’iscrizione incisa. Appartiene al tipo Late Roman 1B (Keay LIII/Peacock & Williams 44) che si produceva a Cipro, Mediterraneo orientale, Asia minore occidentale. Serviva per il trasporto di vino e olio d’oliva.Dimensione: altezza 16 cm, diametro esterno dell’orlo 10,5 cm.Datazione: VI-VII secoloAnalogie: Pieri,2005,20.

30. Num.inv.: UMG 2025, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anforaTipo di materiale: ceramicaDescrizione: frammento di anfora con il piccolo collo cilindrico conservato, la bocca anulare ingrossata e le caratteristiche anse semicircolari largamente poste. Il colore della superficie è grigio-marrone mentre verso il nucleo è grigio. Appartiene al tipo Late Roman 1B (Keay LIII/Peacock & Williams 44) che si produceva a Cipro, Mediterraneo orientale e Asia Minore occidentale. Servivano al trasporto di vino e olio d’oliva.Dimensioni: altezza 15 cm, diametro dell’orlo 10,5 cm.Datazione: VI-VII secolo.Analogie: Pieri, 2005, 20.

Page 48: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(48)

31. Inv. br.: UMG 2037, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak amfore sa zvonolikim otvorom, kratkim vratom i zaobljenim tijelom. Ručke su ovalnog presjeka i povezuju vrat s ramenom amfore. Keramika je grube fakture, a boja pečenja na površini je smeđe-siva, dok je jezgra sive boje. Ovakav oblik amfora pripada bizantskim amforama tipa Late Roman 2B (Keay LXV) koje su se proizvodile na obali Egejskog i Crnog mora. Služile su za transport maslinovog ulja i vina.Dimenzije: visina 20 cm, vanjski promjer oboda 14 cmDatacija: 2. polovica 6. st.Analogije: Pieri 2005, 88, 94.

32. Inv. br.: UMG 822, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: amforaOpis: Ulomak bizantske amfore s očuvanim masivnim ručkama, kratkim vratom, zaobljenim i narebrenim tijelom. Keramika je grube fakture i narančasto-crvene boje. Pripada tipu amfora Günsenin 1 koje su se proizvodile u Turskoj i na egejskom području, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 12 cm, vanjski promjer oboda 8,6 cmDatacija: 9. - 11. st.Analogije: Dark, 2001, 47-48.

33. Privatno vlasništvo Morena DegrassiNalaz: amforaVrsta materijala: glinaOpis: Ulomak bizantske amfore sa očuvanim masivnim ručkama koje nadvisuju otvor, kratkim vratom i narebrenim zaobljenim tijelom. Keramika je crvene boje, grube fakture s primjesama kalcita. Pripada amforama tipa Günsenin 1 koje su se proizvodile u Turskoj i na egejskom području, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 33 cm, vanjski promjer oboda 5,5 cmDatacija: 9. - 11. st.Analogije: Dark 2001, 47-48.

34. Inv. br.: UMG 280, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: amforaOpis: Amfora s karakterističnim masivnim ručkama koje nadvisuju otvor i kruškolikim tijelom ukrašenim horizontalnim rebrima. Keramika je svijetlo crvene boje, grube fakture s primjesama kalcita. Na ramenu ispod otvora s obje strane, kao i na ručkama, nalaze se urezani grafiti koji podsjećaju na grančicu. Ove su se amfore proizvodile na istočnoj jadranskoj obali, a služile su za transport vina.Dimenzije: visina 40 cm, vanjski promjer oboda 6 cmDatacija: 9. – 12. st.Bibliografija: Brusić 2010, 243-246, Bolšec Ferri – Milošević 2012, 97.

31. Num.inv.: UMG 2037, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: anfora Descrizione: frammento di anfora con la bocca campaniforme, il collo corto e il corpo affusolato. Le anse sono di profilo ovale e collegano il collo alle spalle dell’anfora. L’argilla è di fattura grezza ed il colore della superficie è grigio-marrone mentre il nucleo è di colore grigio. Questa forma di anfore appartiene alle anfore bizantine tipo Late Roman 2B (Keay 65) che furono prodotte sulle coste egee e del Mar Nero. Servivano al trasporto di vino e olio d’oliva.Dimensioni: altezza 20 cm, diametro esterno dell’orlo 14 cm.Datazione: seconda metà del VI secoloAnalogie: Pieri; 2005;88,94.

32. Num.inv.: UMG 822, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: anforaDescrizione: frammento di anfora bizantina con le anse massicce intatte, il collo corto, il corpo incurvato e con le costole. La ceramica è di fattura rozza e colore rosso-arancione. Appartiene al tipo Günsein 1 che si produceva in Turchia e nelle zone egee, servivano per il trasporto del vino.Dimensioni: altezza 12 cm, diametro esteriore dell’orlo 8,6 cm.Datazione: IX-XI secolo.Analogie: Dark, 2001, 47-48.

33. Proprietà privata di Moreno DegrassiReperto: anforaMateriale: ceramicaDescrizione: frammento di anfora bizantina con le anse massicce conservatesi che sovrastano la bocca, il collo corto e il corpo affusolato con le costolature. La ceramica è di colore rosso, la fattura è rozza e gli inclusi sono di calcite. Appartiene al tipo Günsenin 1 che si produceva in Turchia e nella zona egea. Servivano per il trasporto di vino.Dimensioni: altezza 33 cm, diametro del bordo esterno 5,5 cm.Datazione: IX-XI secoloAnalogie: Ken Dark, Byzantine pottery, Gloucestershire, 47-48.

34. Num.inv.: UMG 280, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: anforaDescrizione: anfora bizantina con le caratteristiche anse massicce che sovrastano l’imboccatura e il corpo piriforme decorato dalle costolature orizzontali. La ceramica è di colore rosso chiaro, fattura rozza con inclusi di calcite. Sulle spalle sotto l’apertura, da ambo le parti, come anche sulle maniglie si trovano l’incisioni che ricordano dei rametti. Si produceva nelle zone della Turchia e la costa adriatica orientale. Servivano da trasporto per il vino. Dimensioni: altezza 40 cm, diametro esterno dell’orlo 6 cm.Datazione: X-XII secolo.Bibliografia: Brusić, 2010, 234-246.

Page 49: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(49)

35. Inv. br.: UMG 2078, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: poklopac za amfore Opis: Poklopac za amfore izrađen od tijela amfore. Keramika je na površini sive boje, dok je jezgra crvene i sadrži primjese kvarca i kalcita.Dimenzije: promjer 7 cm, debljina 1cm

36. Inv. br.: UMG 2079, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: poklopac za amforeOpis: Poklopac za amfore izrađen od tijela amfore. Glina je na površini crveno-sive boje, dok je jezgra smeđe i sadrži primjese kvarca.Dimenzije: promjer 10,5 cm, debljina 1,5 cm

37. Inv. br.: UMG 2080, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: poklopac za amforeOpis: Poklopac za amfore izrađen od tijela amfore. Glina je svijetle oker boje.Dimenzije: promjer 9 cm

38. Inv. br.: UMG 2081, Hidroarheološko istraživanje 1996. godineNalaz: poklopac za amforeOpis: Poklopac za amfore izrađen od tijela amfore. Glina je svijetlo crvene boje.Dimenzije: promjer 9,6 cm

39. Inv. br.: UMG 1023, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: poklopac amfore Opis: Poklopac za amfore s „bradavičastom“ drškom, grube izrade. Glina je oker-sive boje.Dimenzije: promjer 8,5 cm

40. Inv. br.: UMG 1032, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: poklopac za amforeOpis: Poklopac za amfore s „bradavičastom“ drškom. Glina je crvene boje.Dimenzije: promjer 11 cm

41. Inv. br.: UMG 833, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: poklopac za amforeOpis: Poklopac za amfore s „bradavičastom“ drškom. Glina je na površini oker-crvene boje, dok je jezgra sive.Dimenzije: promjer 7,7 cm

42. Privatno vlasništvo Diega MakovcaNalaz: čep za amforeOpis: Loptastog oblika koji se sužava prema otvoru amfore. Glina je crvene boje.Dimenzije: visina 9 cmDatacija: 1./ 2. st.Analogije: Brukner 1981, 127, T 169/22

35. Num.inv.: UMG 2078, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: tappo per anforeDescrizione: tappo per anfore ricavato dal corpo d’anfora. La ceramica in superficie è grigia mentre il nucleo è di colore rosso con inclusi di quarzo e calcite.Dimensioni: diametro di 7 cm, spessore 1 cm.

36. Num.inv.: UMG 2079, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: tappo per anforaDescrizione: il tappo per anfora è ricavato dal corpo dell’anfora. La ceramica in superficie è rosso-grigia mentre il nucleo è marrone con inclusi di quarzo.Dimensioni: diametro 10,5 cm, spessore 1,5 cm

37. Num.inv.: UMG 2080, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: tappo per anforaDescrizione: tappo per anfore ricavato dal corpo d’anfora. La ceramica è di colore chiaro ocra. Dimensioni: diametro 9 cm.

38. Num.inv.: UMG 2081, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Descrizione: tappo per anfore ricavato dal corpo d’anfora. La ceramica è di colore chiaro rosso. Dimensione: diametro 9,6 cm.

39. Num.inv.: UMG 1023, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: tappo per anforeDescrizione: tappo per anfore con la manica “a capezzolo”, di fattura grezza. La ceramica è di colore grigio-ocra. Dimensione: diametro 8,5 cm.

40. Num.inv.: UMG 1032, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: tappo per anforeDescrizione: tappo per anfore con la manica “a capezzolo”. La ceramica nella superficie è di colore rosso mentre il nucleo è grigio.Dimensione: diametro 11 cm.

41. Num.inv.: UMG 833, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: tappo per anforeDescrizione: tappo per anfore con la manica “a capezzolo”. La ceramica nella superficie è di colore rosso-ocra mentre il nucleo è grigio.Dimensione: diametro 7,7 cm.

42. Proprietà privata di Diego MakovacReperto: tappo per anforaDescrizione: tappo di forma a palla che si assottiglia verso la bocca dell’anfora. La ceramica è di colore rosso. Dimensioni: altezza 9 cmDatazione: I-II secoloAnalogie: Brukner, 1981, 127, T 169/22

Page 50: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(50)

43. Privatno vlasništvo Diega MakovcaNalaz: vrčić za ulijevanje uljaOpis: Loptasta posuda s dugim lijevkom na jednoj strani, dok na suprotnoj nedostaje ručkica. Iz loptastog tijela se izdiže cilindrični vrat djelomično sačuvan. Keramika je ciglenocrvene boje s tragovima premaza iste boje. Služila je za ulijevanje ulja u uljane svjetiljke (lucerne).Dimenzije: sačuvana visina 5,8 cm, sačuvana visina vrata cca 2 cm, promjer tijela 6,5 cm, promjer dna 4,5 cm, duljina lijevka 5,5 cmDatacija: 2. – 1. st. pr. Kr. Analogija: Kamenjarin - Šuta, 2011, 72, Inv. br. 3874

44. Arheološki muzej Istre u Puli – Augustov hramNalaz: statueta Izide FortuneOpis: Brončana stajaća statueta božice Izide Fortune. Odjevena je u grčki hiton (haljina) s bogatim naborima preko kojega je prebačen himation (plašt). Iz kose joj izlazi po jedan klas žita na koji se naslanja „Izidina kruna“ – kravlji rogovi između kojih je sunčeva ploča. U lijevoj drži rog obilja (cornucopia), dok joj je u desnoj kormilo. Dimenzije: visina 9,2 cmDatacija: 1./ 2. st.Bibliografija: Degrassi 57, 47; Tassaux-Matijašić-Kovačić, 2001, 268; Bolšec Ferri – Milošević 2012, 96.

45. Inv. br.: UMG 223Nalaz: rimski nadgrobni spomenik / grb Antonija ili Andree ApollonijaNatpis: Q(uintus) Ragonius L(uci) f(ilius) / Rom(ilia) testament(o) / fieri iussit sibi et / L(ucio) Ragonio L(uci) f(ilio) Rom(ulia) fratri / L(ucio) Ragonio L(uci) f(ilio) L(uci) n(epoti) (!) fratris ////// AN AP(ollonio) Opis: rimski nadgrobni spomenik (stela) s natpisom pisanim rimskom kapitalom. Iz natpisa se može iščitati kako je riječ o nadgrobnom spomeniku koji je Kvint Ragonij, sin Lucija, iz triba (izbornog kotora) Romilija podigao za sebe i svoga brata Lucija Ragonija te sina Lucija Ragonija. Spomenik je sekundarno upotrebljen krajem 15. st. kada je na njega uklesan kasnogotički grb. Unutar zupčastog okvira prikazan je anđeo raširenih krila koji pridržava grb s trakama. Riječ je o grbu, na što upućuju inicijali uklesani na njemu, Antonija ili Andree Apollonija iz Pirana. Dimenzije: visina 57 cm, šir. 81 cm, debljina 12/14 cmDatacija: prva polovica 1. st. / sekundarna upotreba krajem 15. st. Bibliografija: Kandler 1846, 118; Degrassi 1936, 22; Benedetti 1972, 26-27; Cigui 1995, 1, Fachin 2002, 42; Cigui 2012, 48.

43. Proprietà privata di Diego Makovac Reperto: caraffa per versare l’olioDescrizione: il contenitore sferico con un lungo l’imbuto da una parte mentre dall’altra parte manca il manico. Dal corpo sferico s’innalza il collo cilindrico parzialmente conservato. La ceramica è di colore rosso mattone con tracce di rivestimento dello stesso colore. Serviva per versare l’olio nelle lampade (lucerne). Dimensioni : altezza conservata di 5,8 cm, altezza conservata del collo di circa 2 cm, diametro del corpo di 6,5 cm.Datazione: II-I secolo a.C.Analogia: Kamenjarin – Šuta 2011, 72, num. inv. 3874

44. Museo Archeologico dell’Istria a Pola – Tempio di AugustoReperto: statua di Iside FortunaDescrizione: statua di bronzo in piedi della dea Iside Fortuna. Indossa il chitone greco (veste) con ricche pieghe sulle quali è posto lo himation (mantello). Dai capelli fuoriesce una spiga di grano sulla quale si appoggia la “corona di Iside” – le corna di bue con il disco solare in mezzo. Nella mano sinistra tiene il corno dell’abbondanza (cornucopia) mentre nella destra tiene il timone.Dimensioni: altezza 9,2 cmDatazione: I./II. secoloBibliografia: Degrassi 1957, 47; Tassaux-Matijašić-Kovačić, 2001, 268; Bolšec Ferri – Milošević 2012, 96.

45. Num.inv.: UMG-223Reperto: monumento sepolcrale romano/stemma di Antonio o Andrea ApollonioIscrizione: Q(uintus) Ragonius L(uci) f(ilius) / Rom(ilia) testament(o) / fieri iussit sibi et / L(ucio) Ragonio L(uci) f(ilio) Rom(ulia) fratri / L(ucio) Ragonio L(uci) f(ilio) L(uci) n(epoti) (!) fratrisAN AP(ollonio) Descrizione: monumento sepolcrale romano (stele) con l’iscrizione nella capitale romana. Dall’iscrizione si può dedurre che si tratta di monumento sepolcrale che Quinto Ragonio, filio di Lucio, della tribù

Romilia, ha fatto innalzare per sé stesso, suo fratello Lucio Ragonio e il figlio Lucio Ragonio. La stele è usata secondariamente alla fine del XV secolo quando su di essa è stato scolpito uno stemma tardogotico. Entro una cornice a dentelli è raffigurato un angelo dalle ali aperte che sostiene uno stemma a nastri. Si tratta dello stemma, il che indieano le iniziali scolpite su di esso, di Antonio o Andrea Apollonio di Pirano. Dimensioni: altezza 57 cm, larghezza 81 cm, spessore 12/14 cmDatazione: prima metà del I secolo / uso secondario fine XV sec.Bibliografia: Kandler 1846, 118; Degrassi 1936, 22; Benedetti 1972, 26-27; Cigui 1995, 1, Fachin 2002, 42; Cigui 2012, 48.

Page 51: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(51)

46. Privatno vlasništvo Danila Latina Nalaz: ručka s apliciranom maskom Jupitera (Zeusa) AmonaOpis: Ovalna ručka s apliciranom maskom boga Jupitera (Zeusa) Amona nekoć se nalazila na keramičkom vjedru (situli) dizajniranom za nošenje svete vode i bila je ukrašena apliciranom maskom Jupitera Amona na oba završetka. Aplicirana maska je cjelovito sačuvana samo na jednoj strani, dok je na drugoj vidljiva samo palmeta. Glava boga prikazana je vrlo realistično, to je izduženo lice s ovnovim rogovima sa strana te palmetom iznad. Smeđa keramika ručke premazana je vrlo svijetlim, gotovo bijelim premazom, dok je samo vjedro bilo smeđe glazirano (sačuvan je samo jedan manji dio). Dimenzije: najširi promjer ručke 15,7 cm, širina ručke 2,5 cm, visina aplike 7 cm, širina aplike 5 cmDatacija: od 1. do 1. polovice 2. st.Analogija: Robinson 1959, 32, Pl.6, G 102.; Hayes 2008., 110, 276, Fig. 53, Pl. 83. (P 1678).

47. Privatno vlasništvo Danila LatinaNalaz: olovna prečka drvenog sidra Opis: Sidro, odnosno njegova olovna prečka s pravokutnim otvor za nasađivanje na drvenu gredu. Pravokutni otvor ima fiksiranu olovnu gredicu, dok su krakovi prečke ravni. Dimenzije: ukupna duljina 60 cm, duljina krakova prečke 26 cm, duljina otvora 13 cm, širina otvora 9 cm Datacija: 2. st. pr. Kr. – 1. st.

48. Inv. br.: UMG 820, hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: ulomak vrata staklenog vrčaOpis: Ulomak vrata staklenog vrča prozirne, zelenkaste boje. Vrat je cilindričan s rubom izvučenim prema vani. Ispod ruba, s vanjske strane, nalazi se manje plastično rebro. Vrč je imao okomitu trakastu koljenasto izvijenu ručku smještenu ispod ruba. Dimenzije: sačuvana visina 8,2 cm, promjer otvora 7,5 cm, debljina stijenke 0,13 cmDatacija: 2. polovica 4. st. Analogija: Migotti 2004,120, sl. 168.

49. Inv. br.: UMG 819, hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: keramička svjetiljka (lucerna)Opis: Svjetiljka (lucerna) diskoidnog oblika. Okernarančaste je boje. Nedostaje gornja površina s ukrasom, koji se tek nazire uz rub oštećenja, i ručka. Nos je lagano izvučen prema gore i nagoren je. Proizvod je sjevernoafričkih radionica. Dimenzije: duljina 9,8 cm, širina diska 7,8 cm, visina 3,4 cmDatacija: 4. – 5. st.

46. Proprietà privata di Danilo LatinReperto: manico con l’applica della maschera di Giove (Zeus) AmoneDescrizione: manico a forma ovale con l’applica della maschera di Giove (Zeus) Amone che in passato si trovava attaccato a una secchia ceramica (situla), designata per contenere l’acqua sacra e decorata con l’applica della maschera di Giove Amone su entrambi i lati del’ansa. La maschera applicata e interamente conservata solo in un’estremità mentre nell’altra e visibile solamente una palmetta. La testa dellla divinità è raffigurata molto realisticamente, e si tratta di un volto allungato con le corna di montone da parte e una palmetta al di sopra. La fattura della ceramica marrone è rivestita con un rivestimento molto chiaro, quasi bianco, mentre la situla aveva un rivestimento marrone (dal quale è conservato solo un frammento minore). Dimensioni: il diametro più largo dell’ansa 15,7 cm, larghezza dell’ansa 2,5 cm, altezza dell’applica 7 cm, larghezza dell’applica 5 cm.Datazione: I – prima metà del II secolo.Analogia: Hayes 2008, 110, 276, Plate 83. (P 1678); Robinson 1959, 32, Plate 6, G 102.

47. Proprietà privata di Danilo LatinReperto: barre (marre) di piombo dell’ancoraDescrizione: ancora, cioè le sue barre di piombo con apertura rettangolare per infilare il fusto che era in legno. L’apertura rettangolare ha una piccola trave fissata, mentre gli arti delle barre sono diritti. Dimensioni: lunghezza totale 60 cm, lunghezza delle marre 26 cm, lunghezza dell’apertura 13 cm, larghezza dell’apertura 9 cm.Datazione: II a.C.- I d.C.

48. Num.inv.: UMG-820, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: frammento di collo di caraffa di vetroDescrizione: frammento di collo di caraffa di vetro di colore verde trasparente. Il collo è cilindrico con l’orlo tirato verso l’infuori. Sotto l’orlo, dalla parte esterna, si trova una piccola costola. La caraffa aveva un’ansa perpendicolare a nastro ed incurvata a ginocchio posto sotto l’orlo. Dimensioni: altezza conservata di 8,2 cm, diametro della bocca 7,5 cm, spessore delle pareti 0,13 cm.Datazione: seconda metà del IV secolo.Analogia: Migotti 2004, p. 120, fig.168.

49. Num.inv.: UMG-819, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996Reperto: lucerna Descrizione: lucerna dalla forma discoidale. Di colore ocra arancione. Manca la superficie superiore con la decorazione che s’individua appena sull’orlo della parte danneggiata e l’ansa. Il beccuccio è leggermente esposto verso sopra ed ha tracce di fuoco. Il prodotto ha origine dalle officine nordafricane.Dimensioni: lunghezza 9,8 cm, larghezza 7,8 cm, altezza 3,4 cm.Datazione: IV-V secolo d.C.

Page 52: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(52)

50. Inv. br.: UMG 246, hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: staklena svjetiljaka (lumin)Opis: Staklena svjetiljka (lumin) stožastog oblika s blago zaobljenim dnom. Ima dva šira paralelna otiska od brončanog nosača pri vrhu. Treći otisak se nalazi po sredini svjetiljke i lošije je vidljiv. Staklo je svijetlo zelene boje. Cjelovita je. Dimenzije: visina 12,6 cm, promjer otvora 7,8 cm, debljina staklene stijenke 0,2 cmDatacija: 2. polovica 4. st. Bibliografija: Fadić 1998, 90, 202; Kovačić 2006, 18.

51. Inv. br.: UMG 245, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: keramička svjetiljaka (lucerna)Opis: Keramička svjetiljka (lucerna) s reljefnim motivom psa na disku i pečatom radionice (slovo) utisnutim na dnu. Ima dva otvora za ulijevanje ulja. Ukras na ramenima diska je loše sačuvan. Drška je klinasta, a na nosu nema tragova gorenja. Oker-crvene je boje. Proizvod je sjevernoafričkih radionica. Dimenzije: duljina 13 cm, širina diska 7,5 cm, visina 3,5 cmDatacija: 5. st.

52. Inv. br.: UMG 6319, hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: pliticaOpis: Keramička plitica na visokoj stajaćoj nozi ukrašenoj s četiri urezane paralelne linije. Obod joj je polukružno završen. Narančastocrvene je boje. Proizvod je sjevernoafričkih radionica. Dimenzije: promjer 39,5 cm, visina noge 4 cmDatacija: od sredine 5. do početka 6. st. Analogija: Hayes 1975, 137-138.

53. Inv. br.:UMG 2086, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godine Nalaz: zdjela s motivom spiralaOpis: Bikonična zdjela na niskoj prstenastoj nozi ukrašena urezanim (sgraffito tehnika) motivom nepravilnih spirala unutar središnjeg medaljona i na unutarnjoj stijenci posude. Pripada tipu The Spiral Style bizantske grafite koja se proizvodila u Korintu početkom razvijenog srednjeg vijeka. Posuda je loše sačuvana (engoba i bojani ukras). Rekonstruirana je. Dimenzije: visina 5,7 cm, promjer otvora 20,5 cm, visina dna 0,5 cm, promjer dna 9 cm Datacija: 1. polovica 12. st. Analogija: Grković –Penović, 2007, 289, sl. 1a-c.

50. Num.inv.: UMG-246, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995Reperto: lumino di vetro Descrizione: lumino di vetro dalla forma troncoconica con il fondo leggermente incurvato. Tiene due tracce larghe e parallele di staffa di bronzo verso la parte superiore. La terza traccia si trova in mezzo del lumino ed è difficile da notare. Il vetro è di colore chiaro verde. È integra. Dimensioni: altezza 12,6 cm, diametro della bocca 7,8 cm, spessore della parete 0,2 cm.Datazione: seconda metà del IV secolo.Bibliografia: Fadić 1998, 90, 202; Kovačić 2006, 18.

51. Num.inv.: UMG-245, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995.Reperto: lucerna Descrizione: lucerna in ceramica ad olio con il motivo in rilievo di cane sul disco e il sigillo dell’officina (lettera) impressa sul fondo. Ha due aperture per versare l’olio. La decorazione sulle spalle del disco è male conservata. L’ansa è cuneiforme ed il beccuccio non ha le tracce di fuoco. È di colore rosso ocra. Il prodotto è delle officine nordafricane.Dimensioni: lunghezza 13 cm, larghezza del disco 7,5 cm, altezza 3,5 cm.Datazione: V secolo d.C.

52. Num.inv.: UMG-6139, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995.Reperto: tazzaDescrizione: tazza in ceramica sul piede alto decorato con quattro linee parallele. Il bordo ha una finitura a mezzaluna ed è di colore rosso arancione. Il prodotto è delle officine nordafricane.Dimensioni: diametro 39,5 cm, altezza del piede 4 cmDatzione: metà V – inizio VI secolo d.C.Analogia: J.W.Hayes, Late roman pottery, pp.137-138, Hayes form 89.

53. Num.inv.: UMG-2086, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996.Reperto: ciotola con motivo a spiraliDescrizione: ciotola biconica su piede corto a forma anulare decorato con la tecnica a graffito con il motivo a spirali irregolari entro il medaglione centrale e nella parete interna del contenitore. Appartiene al tipo The spiral Style di graffiti bizantini che si produceva a Corinto all’inizio del sviluppato Medio Evo. La ciotola è male conservata (ingobbio e decorazione a colore). È restaurata. Dimensioni: altezza 5.7 cm, diametro dell’apertura 20,5 cm, altezza del fondo 0,5 cm, diametro del fondo 9 cm.Datazione: prima metà del XII secolo.Analogia: Grković – Penović, 2007, 298, fig. 1 a-c.

Page 53: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(53)

54. Inv. br.:UMG 278, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: keramička „bombica“Opis: Kuglasta keramička „bombica“ s širokim ravnim dnom i kratkim uskim, ljevkastim, vratom polukružno završenim. Izrađena je od grublje nepročišćene gline s tragovima kvarca. Zapunjena je bijelom masom.Dimenzije: visina 10 cm, promjer dna 6,5 cm, visina otvora 1 cm, promjer otvora 3,3 cm, težina 486 grDatacija: 9. – 12. st. Bibliografija: Brusić 2010, 246.

55. Inv. br.: UMG 279, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1995. godineNalaz: keramička „bombica“Opis: Kuglasta keramička „bombica“ sa širim ravnim dnom i kratkim uskim ravnim vratom polukružno završenim. Izrađena je od grublje nepročišćene gline s tragovima kvarca. Zapunjena je bijelom masom.Dimenzije: visina 10 cm, promjer dna 5 cm, visina otvora 1 cm, promjer otvora 2,5 cm, težina 539 gr. Datacija: 9. – 12. st. Bibliografija: Brusić 2010, 246.

56. Privatno vlasništvo Danila LatinaNalaz: zdjelica s motivom razigranog stabla Opis: Poluloptasta zdjelica s prstenastim dnom umbonato naglašenim. Središnji motiv razigranog stabla na brežuljku, kao i valovite razigrane linije koje ga uokružuju, izvedeni su urezanim ukrasom (sgrafito tehnika) te doslikani žutom i zelenom bojom. Pripada tipu kasne grafite s venetskog područja. Dimenzije: visina 6 cm, promjer otvora 12 cm, visina dna 1 cm, promjer dna 6 cmDatacija: kraj 16. - početak 17. st.

57. Inv. br.: UMG 2179, Hidroarheološko istraživanje Savudrijske luke, 1996. godineNalaz: renesansni majolički vrč Opis: Trbušasti majolički vrč s trolisnim izljevom i ravnim naglašenim dno. Ručka mu je široka, trakasta, lagano zakrivljena. Biskvit mu je vrlo svijetle, gotovo bijele boje, dok mu je olovna glazura blistavo sjajna. Cijela mu je vanjska površina oslikana. Središnji motiv psa i paunovog oka smješten je unutar medaljona a scaletta na plavoj pozadini. Prateći oblik medaljona nižu se, na bočnim stranama, žuta, zelena, smeđa i narančasta uža i šira polja. Narančasta su polja ukrašena izmjenom valovitih i ravnih tamnih, u koso naslikanih, linija. Mjesto proizvodnje je Faenza. Restauriran je. Dimenzije: visina 22 cm, visina ručke 11 cm, širina ručke 4,5 cm, promjer dna 12,3 cm, promjer otvora 12,6 cmDatacija: 1. polovica 16. st. Bibliografija: Bolšec Ferri – Milošević, 2012, 96-97.

54. Num.inv: UMG 278, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995.Reperto: “bombetta a mano” in ceramicaDescrizione: “bombetta a mano” in ceramica di forma sferica con il fondo piatto largo e stretto, il collo piatto rifinito a semicerchio. Fabbricata da ceramica non depurata e grezza con tracce di quarzite. Riempita con la massa bianca. Dimensioni: altezza 10 cm, diametro del fondo 5 cm, altezza dell’apertura 1 cm, diametro dell’apertura 2,5 cm, peso 539 g. Datazione: IX-XII secolo. Bibliografia: Brusić 2010. 246.

55. Num.inv: UMG-279, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1995.Reperto: “bombetta a mano” in ceramicaDescrizione: “bombett a a mano” in ceramica di forma sferica con il fondo piatto e stretto, il collo piatto rifinito a semicerchio. Fabbricata da ceramica non depurata e grezza con le tracce di quarzite. Riempita con massa bianca.Dimensioni: altezza 10 cm, diametro del fondo 5 cm, altezza dell’apertura 1 cm, diametro dell’apertura 2,5 cm, peso 359 g.Datazione: IX-XII secolo.Bibliografia: Brusić 2010, 246.

56. Proprietà personale di Danilo LatinReperto: ciotola con il motivo dell’albero mossoDescrizione: ciotola semisferica con il fondo anulare e con l’umbone distinto. Il motivo centrale dell’albero mosso su un colle, come anche le linee mosse che lo circondano, sono fatte con la tecnica a graffito tecnica e ulteriormente colorate con il giallo e verde. Appartiene al tipo della ceramica tardo grafita dalle zone venete. Dimensioni: altezza 6 cm, diametro dell’apertura 12 cm, altezza del fondo 1 cm, diametro del fondo 6 cm.Datazione: fine XVI secolo – inizio XVII secolo.

57. Num.inv: UMG-2179, Ricerche archeologiche subacquee del porto di Salvore del 1996.Reperto: boccale rinascimentale in maiolicaDescrizione: boccale di forma a pancia di maiolica con il sfogo trilobato e il fondo pronunciato piatto. La manica è larga, a nastro, leggermente incurvata. Il biscotto è di colore molto chiaro, quasi bianco, mentre la smerigliatura piombica è lucente. L’intera superficie esterna è dipinta. Il motivo centrale con il cane e l’occhio di pavone si trova entro il medaglione a scaletta su sfondo blu. Seguendo la forma del medaglione, si susseguono, sulle parti laterali, spazi maggiori e minori di colore giallo, verde, marrone e arancione. I campi arancioni sono decorati con la sovrapposizone di linee ondulate e rette scure, obliquamente disegnate. Il luogo di produzione è Faenza. È restaurato.Dimensioni: altezza 22 cm, altezza del manico 11 cm, larghezza del manico 4,5 cm, diamentro del fondo 12,3 c, diametro dell’apertura 12,6 cm.Datazione: prima metà del XVI secolo.Bibliografia: Bolšec Ferri – Milošević 2012, 96-97.

Page 54: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(54)

PRAPOVIJESNO RAZDOBLJEMalez, M., Pregled paleolitičkih i mezolitičkih kultura na popdručju Istre, Arheološka istraživanja u Istri i Hrvatskom primorju, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 11/1, Pula 1987, 3-47.Malez, M., Paleontološke, paleolitičke i arheoozološke osobitosti zapadne Istre, Zbornik Poreštine 2, Poreč 1987, 9-32. Koncani Uhač, I., Podvodna arheološka istraživanja u uvali Zambratija, Histria Antiqua 17/2009, 263-268.Marchesetti, C., I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia, Trieste 1903, pretisak 1981.Mihovilić, K. –Bradara, T. –Komšo, D., Arheološka reambulacija područja Crvenog vrha, Izvješće. Arheološki muzej Istre u Puli, Pula 2004. Buršić Matijašić, K., Gradine Istre. Povijest prije povijesti, Pula 2007, 528.Buršić Matijašić, K., Prapovijesne i antičke komunikacije sjeverozapadne Istre u rukopisima Alberta Puschija, Histria Antiqua 17/2009, Pula 2009, 31-48.Kandler, P., L’ Istria I, Trieste 1846.Lonza, B., Appunti sui castellieri dell’ Istria e della provincia di Trieste, Trieste 1977.

ANTIČKO RAZDOBLJEBuršić Matijašić, K., Prapovijesne i antičke komunikacije sjeverozapadne Istre u rukopisima Alberta Puschija, Histria Antiqua 17, Pula 2009, 31-48.Brusić, Z., Podmorska arheološka istraživanja antičke luke u uvali stara Savudrija 1995. Izvješće (neobjavljeno).Brusić, Z., Uvala Pijan u staroj Savudriji, Histria Antiqua 18/1, Pula 2009, 245-256.Degrassi, A., Inscriptiones Italiae, 10, 3, Histria Septentrionalis, Roma 1936.Degrassi, A., I porti romani dell’Istria. Atti e memorie, vol. XXII, Venezia 1957, 45-81.John W. Hayes, Roman pottery – Fine ware imports, The Athenian Agora, vol. XXXII, The American school of classical studies of Athene, Princeton, New Jersey 2008.Kamenjarin, I. – Šuta, I., Antički Sikuli, katalog izložbe. Kaštela 2011. Križman, M., Rimska imena u Istri, Zagrb 1991.Križman, M., Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1997. Matijašić, R., Topografija antičke ruralne arhitekture na obalnom području sjeverne Istre, Arheološka istraživanja u Istri i Hrvatskom primorju, Izdanja HADa 11/2, Pula 1987, 75-98.Migotti, B., Od nepobjedivog sunca do sunca pravde, katalog izložbe, Arheološki muzej Zagreb, Zagreb 2004.Mlakar, Š., Savudrija kao podmorsko arheološko nalazište. Izvještaj (u tipkopisu), Ljubljana 1963. Orlić, M., Savudrija 1996, Podmorska arheološka sondiranja Sjeverni mol – Lukobran, Izvješće (neobjavljeno), Zagreb 1996.Uhač, M., Brodolom na rtu Savudrija. Diplomski rad. Zadar 2003. Tomassini, G. F., De commentari storici-geografici della provincia dell’Istria. Libro otto.Archeografo Triestino, Trieste 1837.Zaccaria, C., I laterizi di età romana nell’area nordadriatica, Roma 1993.Zmaić, V. Underwater Museums. Exploring Underwater Heritage, Zadar 2009.

AMFOREBjelajac LJ., Amphorae of the Danubian Basin in Upper Moesia, Beograd 1996.Bonifay M. – Dominique P., Amphores du V e au VII e s. À Marseille: nouvelles données sur la typologie et le contenu, Journal of Roman Archeology 8, Portsmouth 1995, 94 -120.Bonifay M., Etudes sur la cèramique romaine tardive d’Afrique, BAR International Series 1301, Oxford 2004.Brusić Z., Ranosrednjovjekovni nalazi iz hrvatskog podmorja, Archeologia Adriatica 4, Zadar 2010, 243-255.Maggi P., Yolande Marion, Proizvodnja i distribucija amfora i terrae sigillatae u Lorunu, Zbornik I. Međunarodnog arheološkog kolokvija, Rimske keramičarske i staklarske radionice, Crikvenica 2011,175-189.Marangou-Lerat A., Le vin et les amphores de Crète de l’epoque classique à l’epoque impériale. Etudes Cretoises 30, École française d’Athènes, Athènes 1995.Pieri D., Le commerce du vin oriental – à l’époque Byzantine, Beyrouth 2005.Petrić M., Amfore Jadrana, Split 1989.Radman – Livaja I., Trgovina Rimljana s lokalnim zajednicama, Trgovina i razmjena u pretpovijesti, Zagreb, 144-153.Starac A., Promet amforama prema nalazima u Rovinjskome podmorju, Histria archaeologica, 37/2006, Pula 2006, 85 -116.Zevi F., Amphores de Byzacène au Bas-Empire. I due tipi d’anfora aficani, Antiquités africaines 3, Aix-en-Provence 1969, 173-195.

Page 55: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(55)

SREDNJI VIJEKBekić, L. Crveni Vrh, zaštitno iskopavanje, probno sondiranje, Hrvatski arheološki godišnjak 4/2007, Zagreb 2008, 243-248.Bolšec Ferri - Milošević, B., Baština Umaga i okolice. Umag – Umago. Monografija, Umag 2012. Brusić Z., Podmorska arheološka istraživanja antičke luke u uvali stara Savudrija 1995. Izvješće (neobjavljeno).Brusić, Z., Ranosrednjovjekovni nalazi iz hrvatskog podmorja, Archeologia Adriatica 4, Zadar 2010, 243-255.Cigui R., Heraldički Umag, Umag – Umago 1995.De Franceschi C., L’Istria – note storiche, Parenzo 1879.Kisić, A., Ostaci potonulog dubrovačkog broda iz XVI. stoljeća kraj otoka Šipana, Anali Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 17, Dubrovnik, 73-98.Goldstein I., Bizant na Jadranu – od Justinijana I do Bazilija I, Zagreb 1992.Mandić , D., Rasprave i prilozi iz starije hrvatske povijesti, Rim 1963.Marušić, B., Conoscenza della scultura altomedioevale in Istria, Atti, vol. XI, Centro di Ricerche Storiche, Rovigno 1980-1981.Radić Rossi, I. , Staklena odiseja/Staklo u opremi i teretu broda, Zadar 2012. Tommasini F, De Comentari storici – geografici della provincia dell’ Istria, Archeografo Triestino, Libro otto, Trieste 1837.

NOVI VIJEK

KATALOGAuriemma R., Anfore – Produzioni orientali, Trieste Antica, Lo scavo di Crosada – I materiali, Fonti di studio per la storia di Venezia Gulia, Trieste 2007, 136 – 154.Bonifay M., Etudes sur la cèramique romaine tardive d’Afrique, BAR International Series 1301, Oxford 2004.Bonifay M., Dominique Pieri, Amphores du V e au VII e s à Marseille: nouvelles données sur la typologie et le contenu, Journal of Roman Archeology 8, Portsmouth 1995, 94 -120.Brukner O., Rimska keramika u jugoslovenskom delu rimske provincije Donje Panonije, Beograd 1981.Brusić Z., Ranosrednjovjekovni nalazi iz hrvatskog podmorja, Archeologia Adriatica 4, Zadar 2010, 243-255.Costantini A., Le anfore, Archeologia in Piazza dei Miracoli. Gli scavi 2003-2009, Pisa 2011, 393-430.Dark K., Byzantine pottery, Gloucestershire 2001.Grković, S. – Penović, A. Bizantska keramika sa sgraffito ukrasom iz jugoistočnog dijela Dioklecijanove palače (12.-13. stoljeće), Starohrvatska prosvjeta III/34, Split 2007. 281-293.Fachin, N., Umago - Salvore. Storia e cultura, Umago 2002.Hayes, John W., Late roman pottery, London 1972.Hayes, John W., Roman pottery – Fine ware imports, The Athenian Agora vol. XXXII, The American school of classical studies of Athene, Princeton, New Jersey 2008.Kamenjarin, I. – Šuta, I., Antički Sikuli, katalog izložbe. Kaštela 2011. Maggi P. - Marion Y., Proizvodnja i distribucija amfora i terrae sigillatae u Lorunu, Zbornik I. Međunarodnog arheološkog kolokvija, Rimske keramičarske i staklarske radionice, Crikvenica 2011,175-189.Migotti, B., Od nepobjedivog sunca do sunca pravde, katalog izložbe, Arheološki muzej Zagreb, Zagreb 2004. Marangou-Lerat A., Le vin et les amphores de Crète de l’epoque classique à l’epoque impériale. Etudes Cretoises 30, École française d’Athènes, Athènes 1995.Opait A., On the origin of Carthage LR Amphora 1, in Santoro S., Pasquinucci, M., Menchelli, S., LRCW 3. III-rd International Conference on Late Roman Coarse Wares and Amphorae in the Mediterranean: Archaeology and Archaeometry. Comparison between Western and Eastern Mediterranean, Parma – Pisa, 26 – 30 march 2008, BAR I.S. 2185 (II), Oxford, 2010, 1015-1022.Pieri D., Le commerce du vin oriental – à l’époque Byzantine, Beyrouth 2005.Sazanov A., Les amphores orientales d’époque protobyzantine au nord de la Mer noire: Chronologie et typologie, LRCW 2, Late Roman Coarse Wares, Cooking Wares and Amphorae in the Mediterranean, BAR International Series 1662 (II), Oxford 2007, 803 – 615.Robinson, Henry S., Pottery of the Roman period, The Athenian agora vol. V, The American school of classical studies of Athene, Princeton, New Jersey 1959, 32, Plate 6, G 102.Starac A., Promet amforama prema nalazima u Rovinjskome podmorju, Histria archaeologica, 37/2006, Pula 2006, 85 -116.Zevi F., Amphores de Byzacène au Bas-Empire. I. Due tipi d’anfora aficani, Antiquités africaines 3, Aix-en-Provance 1969, 173-195.Ella Zullini E., Anfore – Produzione Africane, Trieste Antica, Lo scavo di Crosada – I materiali, Fonti di studio per la storia di Venezia Gulia, Trieste 2007, 154 – 165.

Page 56: SALVORE  -  SAVUDRIJA

(56)

MUZEJ GRADA UMAGA / MUSEO CIVICO DI UMAGOTrg Sv. Martina 1, 52470 Umag - Umago

tel.: +385 (0)52 720 386, fax: +385 (0)52 720 [email protected]