Joseph Kanon

Preveo s engleskoga Mladen Jurčić

Odlazak iz Berlina

Naslov izvornikaJoseph Kanon

Leaving BerlinCopyright © Joseph Kanon 2014

Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2016.Copyright © za hrvatski prijevod Mladen Jurčić i Znanje d. o. o. 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Marthu, Gregga, i Tessu

1 LützowpLatz

3

Od cilja su bili udaljeni još nekoliko kilometara kad su začuli prigušeno, ustrajno brujanje zrakoplova, koji su u ovom razdo­blju nosili hranu i vreće s ugljenom. Kad su prošli Köpenick, mogao im je razabrati svjetla na nebu. Zrakoplovi su se jedan za drugim spu­štali prema mračnom gradu, u razmacima od trideset sekundi, iako se činilo da je tako što nemoguće. Iskrcavši teret, ponovno bi uzlijetali, a svjetla su im bila nalik na niz sve bljeđih točkica, poput metaka pro tu zrakoplovnoga topništva, koji ostavljaju svijetleći trag.

»Kako itko može zaspati u takvoj buci?«»Poslije nekog vremena više ih ne čujete«, odgovori Martin.

»Pri viknete se.«Možda se on priviknuo, jer je u Berlinu bio novajlija, ali što je s

drugima, koji su se živo sjećali da su svake noći, šćućureni u skloništi­ma, osluškivali brujanje zrakoplova i samo čekali kad će poginuti. Pitali bi se jesu li bombarderi blizu, a onda bi začuli zvuk nalik na cviljenje, jer su zrakoplovi izbacili bombe i podigli se, pa su sad lebdjeli negdje nad njihovim glavama.

»Vrlo su brojni«, prokometira Alex više za sebe. »Koliko dugo mogu održati to brzo opskrbljivanje?« Die Luftbrücke, berlinska zrač­na žila kucavica. Ubacili su i padobrančiće na kojima su visjeli paketi sa slatkišima za djecu, jer su snimatelji to voljeli.

»Neće još dugo«, sa sigurnošću odgovori Martin. »Pomislite samo koliki je to trošak. A zbog čega? Pokušavaju stvoriti dva različita

Joseph Kanon

4

grada, svaki sa svojim gradonačelnikom i policijom, ali Berlin je još uvijek samo jedan grad, koji je ondje gdje je i prije bio, u sovjetskom području. Ne mogu ga premjestiti, pa bi trebali otići i dopustiti da stvari pođu uobičajenim tijekom.«

»Pa, sad… ›uobičajenim‹…«, sumnjičavo će Alex. Brujanje mo tora pojačalo se, jer su im zrakoplovi letjeli gotovo nad glavama. Tempel hof je bio samo jednu gradsku četvrt od njih, u smjeru zapada. »Hoće li i Rusi otići?«

»Vjerojatno hoće«, odvrati Martin, jer je razmišljao o tome. »Ostaju jedni zbog drugih. Amerikanci ne žele otići, jer Rusi…« Za­stao je. »Ali morat će, naravno, jer ovo nije razumno.« Tu je riječ upo­trijebio u francuskom značenju. »Zašto bi Rusi ostali, ako je Njemačka neopredijeljena. Više nije prijetnja.«

»Neopredijeljena, ali i socijalistička?«»A kako bi i bila drukčija poslije fašista? Mislim da svi žele takvo

uređenje. Ne mislite li i vi tako?« upitao je, a onda je nastavio blaže: »Oprostite, znam da ste istomišljenik. Vratili ste se ovamo, u socija­lističku državu, da zajedno gradimo budućnost. O tome sanjate i u svojoj knjizi. Mislim da sam već rekao da sam vaš veliki poštovatelj…«

»Da, jeste, hvala«, umorno odgovori Alex.Martin mu se pridružio kad je Alex na češkoj granici presjeo

u drugi vagon. Kosu boje slame namazao je pomadom i počešljao je unatrag, umiveno lice zadobilo mu je gorljivi izraz, a u očima mu je sjalo samopouzdanje svojstveno Hitlerovoj mlađariji. Bio je to prvi mladi čovjek kojeg je Alex susreo otkako je stigao ovamo, jer svi su drugi poumirali ili netragom nestali. U hodu je vukao nogu, pa je Alex zaključio da njegova poznanika nisu pozvali u rat jer mu je stopalo bilo izobličeno, poput Goebbelsova. S takvom nogom i zalizanom kosom čak je i bio pomalo nalik na Goebbelsa, iako nije imao upale obraze, ni pogled grabežljivca. Obuzelo ga je dobro raspoloženje, a prvotna ukočena uzdržljivost pretvorila se u pravu bujicu riječi. Ustvrdio je da mu Alexova knjiga Der Letzt Zaun mnogo znači i da ga vrlo raduje što se njegov novi poznanik odlučio nastaniti na istoku i da se, čim je to naumio, »zaputio ovamo«. Požalio se da su prve poslijeratne godine bile vrlo teške, jer je vladala hladnoća, a dobijali su tek toliko hrane da prežive, ali sad je mnogo bolje i to je svakim danom sve vidljivije.

ODLAZAK IZ BERLINA

5

Došao je i Brecht — je li ga Alex poznavao u Americi? A Thomasa Manna? I Martin se uvelike divio Brechtu. Možda bi taj pisac knjigu Der Letzt Zaun mogao pretočiti u dramu, jer je ona važno antifaši­stičko djelo, koje bi se Brechtu možda svidjelo.

»Najprije biste morali razgovarati s producentom Jackom War­nerom, jer on ima prava na knjigu«, odgovori Alex, nasmiješivši se sebi u bradu.

»Snimljen je film? Nisam znao. Naravno, ovdje se nisu prikazi­vali američki filmovi.«

»Ne, namjeravali su ga snimiti, ali to se nije dogodilo.«Klub prijatelja knjige izabrao je Posljednju ogradu kao najbolje

književno djelo mjeseca, pa se Alex prihodima od tog svog djela uz­državao u izgnanstvu. Warnerov studio otkupio je prava, a u filmu je naj prije trebao nastupiti James Cagney, a onda George Raft, pa George Brent, no kad je došao rat, u studiju su htjeli filmove o bitkama, a ne o bijegu iz zarobljeničkoga logora. Zato su projekt stavili na policu, punu ideja za nesnimljene filmove. Ipak, prodajom filmskih prava Alex je sebi mogao priuštiti kuću u Santa Monici i to nedaleko od mjesta gdje je stanovao Brecht.

»Ali uspjeli ste je pročitati?« upita Alex. »Je li bilo primjeraka u Njemačkoj?« Time je zapravo pitao: tko ste vi? Da, Martin je bio predstavnik Kulturbunda, umjetničke udruge, ali što još? U ovo doba svi su imali nekakvu prošlost i morali su se izjasniti o njoj.

»U Švicarskoj se moglo nabaviti Queridovo izdanje.« Bila je to izgnanička izdavačka kuća u Amsterdamu, pa je Martin time objasnio odakle mu knjiga, ali ne i tko je on. »Dakako, u Njemačkoj se moglo naći mnogo primjeraka Der Unterganga, čak i nakon što je to djelo zabranjeno.«

Knjiga Slom Alexa je učinila glasovitim, pa su Nijemci vjerojat­no upravo zbog nje htjeli da autor dođe ovamo. Kući su se već vratili Brecht, Anna Seghers i Arnold Zweig, a sad je došao i Alex Meier. Njemački se egzilanti vraćaju! Na istoku su i kulturu uključili u novo ratovanje. Alex se sjetio da se u Kaliforniji nisu osvrtali na Brechta, dok je Anna Seghers u Mexico Cityju boravila kao da je nevidljiva, no sad su ih ponovno slavili, objavljivali su im slike u novinama, a stranački dužnosnici držali su im pozdravne govore. U prvom gradu poslije gra­

Joseph Kanon

6

nice Alexu su priredili ručak, pa je iz Praga morao otići u zoru, kako ne bi zakasnio. Praške ulice još su bile mračne i sjajne od kiše, kao uvijek u Kafkinim djelima. Uslijedili su kilometri polja punih strnjike, poljodjel­skih imanja s kućama koje bi trebalo obojati, a po blatu su gacale patke. U pograničnom gradu — kako mu je bilo ime? — pojavio se Martin, noseći stručak cvijeća za dobrodošlicu, a bio je tu i gradonačelnik s pripadnicima gradskoga vijeća. Svi su odjenuli svečana, ali istrošena odijela, u kojima su se doimali četvrtasto. Alexa su poveli u Rathaus, na isto tako svečani ručak, a novine Neues Deutschland objavile su fotografije na kojima se Alex rukovao s gradonačelnikom. Rasipni se sin vratio! Zatražili su da održi kratak govor, zapravo da otpjeva svoju pjesmicu kako bi zaradio večeru time što će reći da je došao »zajedno s nama graditi budućnost«, jer zato su mu i dali boravišnu vizu.

Nekako je očekivao da će cijelu Njemačku zateći u ruševinama, a krajolik će biti izrovan poput onoga na slici u Lifeu, ali ono što je poslije ručka vidio, djelovalo je kao nastavak prizora koji su se ukazivali za vrijeme jutrošnje vožnje — oronula poljodjelska dobra i loše ceste, koje su godinama oštećivali tenkovi i teški kamioni. Nije to bila Nje­mačka kakvu je poznavao, a predstavljala ju je velika kuća u Lützowpla­tzu, no zemlja je ipak bila ista. Osjetio je da mu se želudac zgrčio, a bio je to poznati osjećaj zebnje, isti kao onda kad je čekao da čuje kucanje na vratima. No sad je ručao s gradonačelnikom, a nekadašnji loši dani utonuli su u prošlost.

Zaobišli su Dresden. »Srce bi vam se slomilo«, prokomentirao je Martin. »Svinje su sve bombardirale i to bez ikakva razloga.« Ali kakav je i mogao biti razlog? Zbog čega su bombardirali Varšavu, Rotterdam, ili bilo koji drugi grad? Možda je Martin premlad da bi se sjećao kako su tada svi klicali na ulicama. Ne odgovorivši, Alex je zurio u siva zimska polja. Gdje su svi ti ljudi? Ali bilo je prekasno doba godine za poljodjelske radove, a ionako nije bilo stanovnika.

Martin je navaljivao da s Alexom sjedi otraga, kako bi naglasio da je važniji od vozača, a to je značilo i da će njih dvojica razgovarati cijelim putem do Berlina.

»Oprostite, ne smeta vam što ispitujem? Pružila mi se velika prili­ka. Uvijek sam se pitao o obitelji koju ste opisali u knjizi Slom. Jesu li to stvarni ljudi, vaši poznanici? Je li ta knjiga nalik na Buddenbrookove?«

»Stvarni ljudi? Ne, nisu«, odgovori Alex.

ODLAZAK IZ BERLINA

7

Jesu li još živi? Irene, Elsbeth, Erich i stari Fritz, osobe iz nje­gova života koje je progutao rat, pa su sad još samo imena na popisu izbjeglica. Ne može im se ući u trag, a postoje još samo na piščevim stranicama. Fritz bi mrzio takav završetak.

»Mi nismo ti ljudi«, svojevremeno je povikao na Alexa. »Otac mi nikad nije kockao, barem ne tako.«

»To nisi ti«, mirno je odgovorio njegov sugovornik.»Svi tvrde da smo mi likovi u knjizi. To govore i u klubu. Trebao

si čuti kako Stolberg komentira: ›Samo bi Židov tako što napisao.‹«»Pa, knjigu je i napisao Židov«, odvrati Alex.»To si samo napola«, odbrusio je Fritz, a onda je nastavio tiše:

»No otac ti je dobar čovjek. Stolberg je nalik na sve ostale.« Podigao je pogled. »Dakle, nisi nas opisao?«

»To može biti bilo koja njemačka malograđanska obitelj. Znaš kako pisci koriste građu… uzmu neki pogled, tipično ponašanje… kori­ste sve ono što poznaju.«

»Ah, sad smo i malograđani. Pretpostavljam da smo izgubili rat! Pickelhauben.«

»Pročitaj knjigu«, uputi ga Alex, iako je znao da Fritz to nikad neće učiniti.

»Što uopće znači taj naslov, Slom? Što im se dogodilo? Otac kocka, pa što?«

»Izgubili su novac«, glasio je odgovor.Stari Fritz se okrene, jer mu je bilo neugodno. »Pa, tako što

čovjeka lako zadesi. U inflaciji je svatko ponešto izgubio.«Alex je čekao, a ozračje se postupno smirivalo. »To nisi ti«, po­

novio je.Fritz mu je povjerovao na riječ.»Ali logor u Posljednjoj ogradi«, upravo je govorio Martin. »To

je Sachsenhausen, je li? U uredu su pričali da ste bili ondje.«»Bio sam u Oranienbergu, prvom logoru ondje. Sachsenhausen

su tek poslije sagradili. Zatvorili su nas u staru pivovaru, u samom središtu grada. Ljudi su mogli gledati kroz prozore, pa su svi znali.«

»No bilo je onako kao što ste opisali? Mučili su vas?« Martin se nije mogao suzdržati da ne upita.

Joseph Kanon

8

»Ne. Sve su tukli, ali dobro sam prošao, jer sam izbjegao naj­gore.« Vezali su im ruke na leđima, a onda su ih objesili s drvenih stupova dok im se nisu iščašila ramena, a zglobovi iskočili iz čašica. Nisu mogli zatomiti krikove, a bol je bio tako strašan da bi se napokon onesvijestili. »Ondje nisam bio dovoljno dugo. Netko me izvukao. Trideset treće to je još bilo moguće, ako ste poznavali prave ljude.« Stari Fritz barem je ostavio veze.

»Ali u knjizi…«»Opisao sam bilo koji logor.«»No slažete li se da je lijepo znati što autor ima na umu i da je

tako što vidio svojim očima?«»Pa, onda je to Sachenhausen«, odgovori Alex, kojega je ta priča

već umorila. »Opisali su mi položaj, pa sam znao kako je ondje, a pisac izmisli radnju.«

»Trideset treća«, razmišljao je Martin, promijenivši temu. »Te su godine pohvatali komuniste. Već tada ste bili u stranci?«

»Ne, još nisam«, odgovori Alex. »Naprosto sam se uhvatio u mrežu. To vam se moglo dogoditi ako ste bili simpatizer, ili ste imali prijatelje među komunistima. Pokupili su sve ribe, pa ste nastradali, čak i ako niste imali iskaznicu.«

»A sad to rade Amerikanci. Bacaju komuniste u zatvor. Kažu da ste zato i otišali.« Zapravo je to bilo pitanje. »Pokušavaju uništiti stranku, baš kao nacisti.« Pripadniku Kulturbunda samo je takvo raz­mišljanje bilo smisleno.

»Ne šalju ljude u Sachenhausen«, odvrati Alex bezizražajno. »Nije protuzakonito biti komunist.«

»Ali mislio sam…«»Žele da im kažete tko su ostali, da odate imena. Ako to ne

uči nite… onda postaje protuzakonito. Tako vas uhvate.«»I strpaju vas u zatvor«, završi Marin, slijedeći logično razmi­

šljanje.»Ponekad«, neodređeno potvrdi Alex.Ili te protjeraju iz zemlje. Protiv njega su iskoristili pogodnu ni­

zozemsku putovnicu, koja mu je nekoć spasila život. »Smijem li vas podsjetiti da ste u ovoj zemlji gost?« Član kongresa s debelim vratom

ODLAZAK IZ BERLINA

9

sportaša vjerojatno je mislio da je protjerivanje veća prijetnja nego zatvor, pa je dopustio da se Alex izvuče.

»Dakle, vratili ste se kući, u Njemačku«, Martin je složio cijelu priču.

»Da, kući«, odgovori Alex, ponovno zureći kroz prozor.»To je dobro«, završi njegov sugovornik.Sad su ugledali gradske zgrade i porušene ulice nalik na groblja,

kakve su prikazivali u filmskim novostima. Uzevši u obzir smjer odakle su došli, to je vjerojatno Friedrichshain. Pokušao je zamisliti kartu — je li to Grosse Frankfurterstrasse? Pogledom je tražio poznati orijentir, ali iz krša su se dizale samo bezoblične, bombama razorene zgrade. Pomislio je na žene koje su jedna drugoj dodavale kante pune šljake i čekićem odbijale žbuku s cigli koje su se mogle upotrijebiti, a po­slije tri godine ondje su se još dizale prave planine krša. Koliko ga je uopće bilo? Neki su zidovi još stajali, puni rupa od granata, samotno su se dizali u praznim prostorima gdje su se urušile zgrade. Krš su djelomično odvezli, a u prazninama je hučao vjetar. Barem su očistili ulice, ali s obiju strana pružale su se hrpe cigala, razbijenoga porculana i izvijenoga metala. U zraku se još osjećao čak i miris bombardiranja, izgorjela drveta te kiselkasti zadah vapna i razmrvljena cementa. No možda poslije nekog vremena sve to više niste osjećali, kao što niste čuli brujanje zrakoplova s opskrbom.

»U Njemačkoj još imate rodbinu?« upita Martin.»Ne, nemam nikoga«, glasio je odgovor. »Predugo su čekali.«

Okrenuo se prema sugovorniku kao da mu mora objasniti. »Otac mi je odlikovan Željeznim križem. Mislio je da će ga to zaštititi.«

No je li to doista mislio, ili je samo tražio izgovor da se preda sudbini, jer je toliko toga spoznao da je zapao u predoboki očaj, ali to nije mogao priznati? Gotovo se činilo da se iscrpio dok je iz zemlje otpremao Alexa. Koliko ga je to stajalo? Dovoljno da izbriše sve Frit­zove dugove, ili čak još više?

Otac mu je rekao samo: »Duguješ mu zahvalnost.«»I ti bi trebao poći«, ukazao je Alex, ali otac je odmahnuo gla­

vom.»Nema potrebe da i ja odem. Nisu mene poslali u zatvor zato što

sam imao takve prijatelje. Onaj mladi Engel uvijek je pravio neprilike.

Joseph Kanon

10

Što misli, tko je on, Liebknecht? Kad je vrijeme takvo, moraš šutjeti.« Uhvatio je Alexa za ramena. »Vratit ćeš se. To je Njemačka kakvu po znaješ, a ne neka slavenska… Sve će to proći, pa ćeš se vratiti. Ništa ne traje vječno, pa ni nacisti. Ne bacaj majku u brigu.«

No pokazalo se da su nacisti doista »trajali vječno«, ili su barem opstali dovoljno dugo da njegove roditelje pretvore u pepeo, koji je negdje u Poljskoj upila zemlja.

»Pred nama je Alexanderplatz«, izvijesti Martin.Dobrodošli ručak i loše ceste učinili su put dužim nego što su

očekivali, pa je već bilo kasno, a farovi njihova automobila bili su sjaj­niji od rijetkih uličnih svjetiljki koje su na ruševine bacale blijedu svjetlost u obliku čunjeva. U pokrajnjim ulicama uopće nije bilo svje­tla. Alex se nagne naprijed, škiljeći, a sad kad su se doista našli u gradu, proželo ga je čudno uzbuđenje. Berlin! Mogao je razaznati skele na zgradi, a iza praznoga, bezobličnoga prostora ukazali su se tamni obri­si čađom umrljane palače. Od krovne kupole ostao je samo čelični okvir, ali zdanje je još stajalo, nalik na posljednji dvorac Hohenzoller­novih. Nasuprot hotelu, od katedrale je ostala samo pocrnjela ljuska. Alex je očekivao da će se gradsko središte, kao vrlo značajno mjesto vidljivo oporavljati, ali sve je bilo puno beskrajnoga krša, kao u Frie­drichshainu, a stara zdanja koja je projektirao arhitekt Schinkel bila su razrušena, ili teško oštećena. Unter den Linden, Pod lipama, bio je u mraku, a od samih Linden, lipa, ostali su samo sprženi panjevi. Promet je bio vrlo rijedak, polako se kretalo samo nekoliko vojnih vozila, kao da su u ophodnji pustom ulicom. U Friedrichstrasse nitko nije čekao da prijeđe preko ceste, a ćirilićni znak pokazivao je prema postaji. Grad je bio tih poput sela u nekoj udaljenoj stepi. Berlin!

Martin je cijelo vrijeme govorio o hotelu Adlon, gdje je Alex tre­bao odsjesti dok mu ne pronađu stan. Za Martina to je mjesto odisalo mitskim sjajem prvih noći u Weimarskoj Republici kad je Lubitsch dolazio u kaputu s krznenim ovratnikom. »Znate, ondje su Brecht i Weigel.« Tim riječima Martin nije naglasio da nije ugledan samo hotel, nego je i Alex poseban gost, no kad su već gotovo stigli, počeo se ispričavati, jer nisu vidjeli svjetla, a nije bilo natkrivena prostora pred zgradom, ni vratara koji bi fućkanjem pozivao taksije.

»Naravno, ostala je samo depandansa. Znate da je glavna zgrada izgorjela, ali čuo sam da je ipak vrlo udobno, a blagovaonica je gotovo

ODLAZAK IZ BERLINA

11

ista kao prije.« Pogledao je na sat. »Kasno je, ali siguran sam da će za vas…«

»Ne, u redu je. Samo želim u krevet. Bilo je tako…«»Naravno«, složi se Martin, no doimao se vrlo razočarano, pa je

Alex uvidio da se njegov poznanik nadao večeri koja mu neće stanjiti knjižicu s doznakama za obroke. Alexu je pružio kuvertu. »Ovdje su sve potrebne isprave, osobna iskaznica i potvrda članstva u Kultur­bundu. Usput, u njihovim prostorijama hrana je izvrsna, ali shvaćate da samo članovi imaju pristup.«

»Dakle, nema izgladnjelih umjetnika?«Našalio se, no Martin ga je pogledao s nerazumijevanjem.»Ovdje nitko ne gladuje. Sutra ćemo prirediti primanje da vas

počastimo. U Kulturbundu, u četiri sata. Nije daleko, odmah iza ugla, pa ću po vas doći u pola četiri.«

»U redu je, mogu i sam pronaći…«»Bit će mi zadovoljstvo«, ustvrdi Martin. »Dođite.« Glavom

je pokazao vozaču da ponese kofer.Dio Adlona koji je još poslovao bio je otraga, na kraju prolaza

kroz razrušeni prednji dio hotela. Osoblje je gosta pozdravilo ukočeno i svečano, kao na pozornici, a odore i kaputići također su imali učinak nadrealnoga kazališnoga prizora. Alex je kroz vrata blagovaonice na stolovima vidio uštirkane stolnjake. Činilo se da nitko ne primjećuje pougljenjenu drvenu građu, ni prozore zatvorene daskama.

»Alex?« pozove ga grleni ženski glas. »O, Bože, pa upravo se tu srećemo!«

Okrenuo se. »Ruth! Mislio sam da si otišla u New York.« Bio je uvjeren da je otišla u Ameriku, ali i da je ondje završila u bolnici, doživjevši živčani slom, jer je čuo kako šapću o tome.

»Da, ali sad sam tu. Brecht me treba, pa sam došla.«Čuvši to Martin podigne glavu.»Oprosti«, ispriča se Alex, pa ih predstavi. »Ruth Berlau, Mar­

tin…«»Schramm. Martin Schramm«, naklonio se.»Ruth je Brechtova pomoćnica«, izjavi Alex sa smiješkom.

»Njegova je desna ruka i suradnica.« Zapravo ljubavnica! Sjetio se

Joseph Kanon

12

popodneva punog suza u Salkinoj kući na Mabery Roadu, istrošenoj od skrivenoga prometa koji se odvijao na zadnjem stubištu.

»Njegova sam tajnica«, obrati se Ruth Martinu, kako bi ispravila Alexa, iako su joj njegove riječi laskale.

»Veliki sam poštovatelj djela Herr Brechta«, ustvrdi Martin, a pritom je gotovo lupnuo petama, poput dvorjanina.

»Kao i on sam«, odgovori Ruth s ozbiljnim izrazom lica, pa Alex nije bio siguran smije li se nasmijati.

Doimala se nižom, krhkijom, kao da joj je bolnica ispila snagu.»Ovdje si odsjela?« upitao ju je.»Da, moja je soba malo dalje niz hodnik, nedaleko od Bertove.«Da i ne spominjemo kako je »malo dalje u hodniku« odsjela

i Brechtova žena, Helene Wiegel. Bio je to tlocrt nevjere! Zamišljao je kako se dvije žene mimoilaze u predvorju, pogledavajući se, a to je trajalo već godinama.

»Dakako, moja je soba manja«, nastavila je. »Nisam velika um­jetnica.« Ironično se nasmiješila, jer se navikla na prostorije za poslugu. »Dat će mu kazalište, znate. Nije li to krasno? Prikazivat će sve njego­ve drame, što god odabere. Najprije ćemo postaviti Majku Hrabrost i to u Deutsches Theater. Nadao se da će predstavu postaviti u Schiffu, ali još neće, nego će to možda kasnije učiniti. No Deutsches je dobro kazalište, akustično je…«

»Tko igra Majku Hrabrost?«»Helena«, odgovorila je jednostavno. Brechtova žena napokon

je postala i zvijezda njegove drame. Alex pomisli da je ta žena mnogo izgubila time što je godine provela u izgnanstvu, gdje je mužu održa­vala kućanstvo, ne osvrćući se na njegovu ljubavnicu, a k tome je bila glumica koja je izgubila svoj jezik. »Moraš doći u kazalište. Bit će joj vrlo drago da te ponovno vidi. Znaš li da je ovdje i Schulberg?« Željela je ogovarati, kao što je uobičajeno u Kaliforniji. Trznula je gla­vom. »U vojsci je, na zapadu, a to je dobro za nas. Vojnom poštom stizat će paketi, jer je vrlo velikodušan.« Alex je osjetio da se Martin meškolji kao da mu je neugodno. »Naravno, paketi nisu za Berta, jer daju mu sve što poželi, nego za glumce, koji su uvijek gladni, pa Hele­ne dobija hranu za njih. Zamisli što bi rekli da znaju da Weigelovoj zrakoplovima dobavljaju hranu.« Ruth je pogledala Alexa kao da ju

ODLAZAK IZ BERLINA

13

je ta pomisao na nešto podsjetila. »Reci, što se dogodilo s Odborom? Jesi li svjedočio?«

»Nisam.«»Ali dobio si sudski poziv?« Činilo se da je htjela upitati nešto

drugo.Alex potvrdi glavom.»Ah, tako«, rekla je, prelazeći pogledom po predvorju. Sad joj

je bilo jasno zašto je Alex ovdje. »To znači da se ne možeš vratiti.« Sjetila se još nečega, pa je bacila pogled iza njegovih leđa. »Marjorie nije s tobom?«

Odmahnuo je glavom. »Razvodimo se.« Podigao je ruku. »Tre­bali smo to učiniti prije nekoliko godina.«

»Ali što će biti s Peterom? Vas dvojica bili ste…«»Doći će me posjetiti«, odgovori Alex, pokušavajući je navesti

da prestane s pitanjima.»Ali ostao je s njom«, primijetila je kao da ne želi promijeniti

temu.»Pa, kako stvari stoje…«»Hoćeš reći da si nalik na bjegunca. To i žele postići — da nas

progonima pretvore u bjegunce. Samo je Bert bio prepametan za njih. Jesi li li to primijetio? Nitko nije razumio ni riječi od onoga što je govorio. Dummkopfs, tupoglavci! I što se dogodilo? Zahvalili su mu što je svjedočio. Samo je on mogao tako što izvesti. Nadmudrio ih je.«

»No ipak je otišao odande.« I Brecht je za sobom spalio mosto­ve. »Sad smo obojica ovdje«, primijeti Alex, motreći je.

»Vrlo smo sretni što su nam se naši pisci vratili«, upadne Martin prije nego što je stigla odgovoriti. »Nije li divno živjeti u zemlji gdje si rođen i govoriti svojim jezikom? Pomislite samo što to znači za pisca.«

Čuvši to, Ruth ga je pogledala, a onda se povukla poput plašljive životinje koja proviri kroz žbunje, a potom šmugne, jer ju je uplašio miris u zraku.

»Da, ali ja brbljam, a ti bi htio otići u sobu.« Položila je ruku na Alexovu podlakticu. »Dođi nas posjetiti.« Ali koga zapravo? Berta i Ruth, ili sve troje? Bila je to beznadna zbrka! Stidljivo se nasmiješila. »Sretan je ovdje, znaš. Ima vlastito kazalište i njemačku publiku, a to

Joseph Kanon

14

mu mnogo znači.« U očima joj se nakratko pojavio sjaj obožavateljice. Čudno, taj isti pogled Alex je primijetio i kod Martina. Oboje su pot­pali pod čaroliju ideje koja im se činila vrijednom da se za nju žrtvuju.

»Doći ću«, odgovorio je, a onda joj je do nogu primijetio putnu torbu. »Nekamo odlaziš?«

»Ne, ne, samo u Leipzig. Žele postaviti Galileja. Bert ne vjeruje da to ozbiljno kane, ali netko mora otići na jedan, možda dva dana. U redu je, ovdje će mi čuvati sobu. Ne možemo sve to srediti pismom. Moram otići onamo.« Dakako da je morala.

—————

U sobi na trećem katu još su do poda visjeli teški zastori za zamrači­vanje, pa ih je hotelski polužitelj, koji je jedva zašao u drugo desetljeće života, pompozno navukao, a onda je gostu pokazao prekidače, ali i svijeću i šibice ako nestane struje. Mahnuo je glavom prema polici za prtljagu na kojoj je stajao samo jedan kofer.

»Očekujete li još svojih stvari?«»Noćas ne. Tek za nekoliko dana.« Hoće li provesti dio života

tako što će sjediti na klupi na kolodvoru i čekati da mu srede stan? Ali zašto to već nisu učinili? Sad kad je vidio grad, palo mu je na um da stranka stanove vjerojatno dodjeljuje kao nagradu, a Alexov još nije bio spreman, jer je netko ondje stanovao, pa je upravo spremao kofere. Slali su ga nekamo drugamo, kao što su prije Židovima zapovijedali da odu.

»Mogu li još nešto učiniti za vas?« upitao je poslužitelj, a to je pitanje nekoć značilo: »Želite li da iz podruma donesem butelju, ili da vam dovedem djevojku«, jer je te ubičajene usluge hotelski poslužitelj nudio kasno navečer, no u mladićevu glasu nije bilo dvosmislenosti. U radničkoj državi poroci nisu bili u modi, a poslužitelj je bio premlad da bi poznavao nekadašnji tajni jezik. Možda se našao među momcima koji su u posljednjim danima rata grad branili protuoklopnim raket­nim bacačima, a sad ovdje čeka napojnicu.

»Ah«, sjeti se Alex, pa uzme kuvertu s džeparcem koju mu je dao Martin i mladiću pruži novčanicu.

»Oprostite, imate li možda zapadnu valutu?« Poslužitelj je goto­vo zamucao. »Hoću reći, dolazite odande.«

ODLAZAK IZ BERLINA

15

»Žao mi je, ali došao sam iz Praga. Nemam zapadne marke, nego samo ove.«

Poslužitelj ga je motrio. »Nemate marke? A imate li dolar?«Alex iznenađeno zastane. Je li mladić zapravo veza koju je oče­

kivao, ali ne tako brzo? Nisu mu dali ni dan vremena da se smjesti. Poslužitelj je još zurio u njega. Dakle ipak je govorio tajnim jezikom, jer za taj novi porok nije bio premlad. Ili je Alex sve to samo umislio?

Izvadivši novčanik, poslužitelju je pružio smotanu novčanicu od jednoga dolara, pa je motrio mladića koji je neko vrijeme zurio u novčanicu, a onda ju je vratio.

»Iz Berlina ste? Od prije rata?«Alex potvrdi glavom.»Svakako bi vas zanimalo da vidite svoj nekašnji dom. Vjerojatno

ste znatiželjni. Ljudi često smjesta pođu u razgledanje… ako su dugo izbivali, pa se vrate.«

»Lützowplatz«, reče Alex i počeka.Poslužitelj kimne. »Zapadno odavde«, odgovorio je kao da misli

na neki drugi grad. »Ondje možete šetati parkom i to ujutro.« Bile su to upute. »Rano, još prije osam, ako ustanete.«

»Prilikom prijelaza neće biti neprilika?«Njegov se sugovornik na trenutak doimao zbunjeno. »Neprilika?

U šetnji Tiergartenom?«»Na prijelazu u drugo područje?«Mladić se gotovo nasmiješio. »To je samo ulica. Ponekad zausta­

ve automobil, kako bi provjerili vozi li nešto za crno tržište, ali šetače parkom ne pregledavaju.« Zastao je, a onda je ponovio: »Rano ujutro. A sad, laku noć.« Ispružio je ruku. »Oprostite, istočne marke, jer nemate zapadne? Vielen dank«, zahvalio je uzimajući novčanicu, a on da je natraške pošao prema vratima, izvježbanim pokretom koji je bio dio ozračja u hotelu Adlon. No ima li pojma što je učinio? Samo je prenio poruku i spremio napojnicu, ne postavljajući pitanja. Ili je tu bilo nešto više. Je li taj momak već u tim godinama bio dio svega toga?

Alex je skinuo kaput i legao na krevet, no bio je previše umoran da se razodjene, pa je samo zurio u polumračni višekraki luster na stropu. Rekli su mu da prisluškivače najčešće skrivaju u telefonima i rasvjetnim tijelima. Je li luster imao uši? U mislima je prešao sve što je

Joseph Kanon

16

poslužitelj rekao i ocijenio je kako bi to nekome zvučalo, ali što može biti nedužnije od šetnje u parku?

U tišini je ponovno čuo prigušeno brujanje zrakoplova, a činilo mu se da ih sluša odozdo, iz hotelskoga skloništa, gdje su neki gosti nosili bunde, jer nisu ih htjeli izgubiti ako im sobe budu razorene prije nego što se oglasi prestanak uzbune. Možete li uistinu čuti požar, plamenove koji ližu zidove nad vašom glavom? Onda se sklonište pre­tvorilo u ćeliju u Oranienbergu, ali nije to bio prostor u baraci, nego soba za ispitivanje gdje nije bilo dovoljno zraka. Obuzela ga je neka­dašnja noćna mora, pa se prisilio da otvori oči, a onda je bez daha otišao do prozora.

Zašto bi i sada na prozorima visjeli zastori za zamračivanje, zašto bi živio u mraku? U Kaliforniji su prozori mogli biti neprestano otvo­reni, pa nikad nije imao osjećaj da je zazidan. Rastvorivši teške zastore, osjetio je da u sobu propuhuje hladni povjetarac, ali i to je bolje nego da boravi u grobnici. Sve je bolje od toga!

Prozor je gledao otraga, iza hotela, na brda krša nalijevo. Nekoć je to bila Wilhelmstrasse, a sad se pred njim pružao prazni prostor nalik na pustopoljinu koju je jedva nazirao na mjesečini. Novi pogled iz Aldona! Možda su upravo zato navukli zastore. Začahuren u sobi, mogao je zamisliti da ondje još uvijek stoje svečane i vječne zgrade ministarstava i da to nije sablasni grad, polumračan i pepeljastosiv u slaboj svjetlosti.

A kako će biti na Lützowplatzu? Svijet njegova djetinjstva već je pripadao sjećanjima i starim fotografijama. Bicikli pokraj Landwehrka­nala, popodneva u parku, teta Lotte, koja ih je posjećivala sva titrajući — nije očekivao da je bilo što od toga preživjelo, jer stvari se mijenjaju. Automobili na fotografijama doimali su se pomalo smiješno. Ali sad je nestao i sam grad, ulica više nema. Nisu izbrisane samo iz sjećanja, nego i iz samoga vremena, a ruševine leže poput kostiju zaboravljene strvine.

A i on se došao hraniti njome. Uhvatio je sjajnu nagradu, no i sam je bio uhvaćen, jer je morao sklopiti pogodbu i raditi što god su njegovi poslodavci htjeli. No što će to biti? Sve se neće završiti šetnjom u parku. Ležeći na postelji, dok se soba hladila, sjetio se oprezna izraza Ruthinih očiju. »Jesi li svjedočio?« U izgnanstvu naučiš preživjeti, a načela su raskoš koju si više ne možeš priuštiti. Mislio je da je tijekom

ODLAZAK IZ BERLINA

17

svih tih godina naučio lekciju, ali onda ju je odbacio jednim jedinim nerazboritim odbijanjem. Bi li imalo ikakve važnosti da im je odao imena koja su ionako već znali? Što bi bilo da je postupio praktično i da je surađivao s Odborom? Ali nisu mu ponudili nikakvu pogodbu, barem ne još tada. Stisnute čeljusti i smijuljenje — takva lica viđao je i prije, kad su mu se sličnim nasilničkim glasovima obraćali nacisti, pa nije mogao udovoljiti članovima Odbora. Obratio im prezirno, a taj čin prkosa iskoristili su kao razlog da ga protjeraju, samo što se tada pojavila drukčija pogodba, o kojoj Odbor nije ništa znao.

»Savršeno«, prokometirao je Don Campbell kad su se sreli u Frankfurtu. »Kako ste samo odbrusili Odboru da odjebe! To čak ni Brecht nije učinio. Kao da ste dobili ljevičarske vjerodajnice. Rusi ni­kad ne bi ni pomislili… Savršeno!«

»Savršeno«, ponovi Alex jednoličnim glasom.»Žele da dođete. Misle da su nas prešli time što su vas dobili.«»Ali zapravo sam ja prešao njih«, još uvijek jednolično nadoveže

se Alex.Don ga pogleda. »Točno, prešli ste i njih, a i Odbor. Budete li

radili za nas, omogućit ćemo vam povratak, nove isprave Sjedinjenih Država.« Kimnuo je. »To vam jamčim. Ujak Sam brine se za svoje ljude.« Zastao je. »A vidjet ćete i svoje dijete.«

Upravo je ta konačna ponuda sve učinila »savršenim«, a Alex je osjetio da je uhvaćen.

»Koliko ću dugo to raditi?«»Dat će vam povlastice«, ukaže Don, ne odgovorivši na pitanje.

»S piscima postupaju kao s filmskim zvijezdama i daju im posebne fore.«

»Što?«»Pakete s hranom, izvan dodijeljenih obroka, a to će vam i treba­

ti. Počekajte pa ćete vidjeti«, nastavio je tiše. »Ondje je ›socijalistički raj‹«.

»I ja sam socijalist«, odgovori Alex, kiselo izvivši usta. Ili je to barem bio prije petnaest godina, dok ga život još nije vezao u čvorove. »Vjerujem u pravedno društvo.«

Don ga smeteno pogleda, a onda ponovno prijeđe na stvar. »To vas i čini savršenim.«

Joseph Kanon

18

Odlebdio je u polusan, no zatvorivši oči, još je razmišljao o da­našnjim događajima, o gradonačelnikovu pozdravnom govoru i foto­grafijama za Neues Deutschland, a pomislio je i na sutrašnje primanje i na ono što će se događati sljedećih dana. U novinama će izaći njegova fotografija, pa će Irene doznati da je ovdje, ako je još živa. No je li to vjerojatno? Je li itko od njih preživio? Martin ga je pitao ima li još obitelj u Njemačkoj. No dobio je potvrdu da su mu roditelji mrtvi.

»Morali smo provjeriti imate li ondje koga od obitelji«, izvijestio ga je Don. »Rusi se time ponekad koriste, ako je obitelj na njihovu području.«

»Za što se koriste?«»Prave pritisak, a članove obitelji koriste kao mamce, kako bi bili

sigurni da ćete surađivati.«»Zamislite«, odgovori Alex.Don ga pogleda. »Ali ovdje to nije problem. Imamo podatke.

Roditelji su vam pokojni, majka i…«»To sam vam i ja mogao reći.«»Volimo biti sigurni.«»Imao sam i tetu, po imenu Lotte. Udala se u nežidovsku obitelj,

pa…«»Kako joj je djevojačko prezime?« Izvadio je nalivpero.« Mogu

poslati upit pismohrani ureda vojne uprave.«»Von Bernuth.«Don podigne obrvu. »Uistinu? Von?«»Da, uistinu. Naslov su dobili od samoga Friedricha Wilhelma,

poslije bitke kod Fehrbellina.« Vidjevši da Don s nerazumijevanjem zuri u njega, dodao je: »To je staro prezime.«

»Lijepo. Imate bogate rođake.«Alex se nasmiješi. »Više nemam. Potrošili su sav novac, a vjero­

jatno ga nema ni Lotte.«»Gdje je to bilo? U Berlinu?«Alex kimne. »I u Pomeraniji. Ondje su imali posjed.«Don odmahne glavom. »Komunjare su oduzeli sva velika ima­

nja. Ako je još živa, vjerojatno je negdje na zapadu. Po završetku rata mnogo ih je otišlo.«