KOLORKA Zabus & Campi · 2018-03-08 · da nas je selo prihvatilo. I sve do 1963., do svog prvog...

www.fibra.hrwww.stripovi.com

KO LO R K A

Zabus & CampiMakaroni!

Kolorka_106_Makaroni_KB.indd 1 19.02.2018. 10:22:24

KO LO R K A

Zabus & CampiMakaroni!

Knjiga 106

Scenarij Vincent Zabus

Crtež i boja Thomas Campi

IzdavačNaklada Fibra d.o.o.

Glavni urednik Marko Šunjić

Prijevod Vanda Kušpilić

Lektura Josip Sršen

Dizajn Melina Mikulić

Prijelom i priprema za tisakMarko Šunjić

Tisak Stega tisak d.o.o.

Naklada 500 primjeraka

ISBN 978-953-321-355-2

Macaroni!© DUPUIS 2016, by Zabus, Campi (Thomas)www.dupuis.comAll rights reserved

Zagreb, ožujak 2018.

Makaroni! ■ 3


Makaroni! ■ 3

Prvo me zavela naslovnica. Uronio sam u boju svog djetinjstva: boju cigle. Po našem dolasku u Belgiju, moji roditelji i ja živjeli

smo tri godine “po strani”, u čistilištu, usudio bih se reći, u gradu drvenih baraka, valovitih limenih krovova, na korak do rudnika u kojemu su rintali moj otac i njegovi prijatelji emigranti. Sve im je bilo crno, u pravom i prljavom smislu te riječi. Ugljen je bio posvuda. Crnilom je bojio nebo, zelenilo stabala, livade, oblake, rudare, njihove žene, djecu, obroke, a zasigurno i njihov duh.

Sve se konačno promijenilo kad smo ostvarili pravo na kuću od cigle. Iz antracita prešli smo u žarkocrvenu. Napokon smo se osjećali zaštićeno, više nismo strahovali da će nam krov odletjeti sa zimskim vjetrom, a život je opet poprimio boje koje su nam grijale srce umirujućim osjećajem da nas je selo prihvatilo. I sve do 1963., do svog prvog uspjeha, stanovao sam u gradu Pijetla, Jemappesu, u socijalnoj kući, i dalje među zidovima od crvene cigle.

Ovaj mi je uvod trebao da vam iskažem koliko me Romeova priča dira, i koliko će ganuti još tisuće Talijana moje generacije koji su odrasli u Belgiji. Ona nas vraća u važan dio našeg djetinjstva: ponovni susret s bakama i djedovima koji su nam više ili manje bili iščezli iz sjećanja. Moji su se zvali Nunziata i Giuseppe, s mamine strane, Delizia i Salvatore, od kojeg sam naslijedio ime i prezime, s očeve.

Crtež Thomasa Campija, u oker i zemljanim tonovima, s hiperrealističnim rječitim krupnim planovima, bogat je i suptilan. Scenarij i dijalozi Vincenta Zabusa, koji se godinama bavio mišlju da oda počast prijateljičinu ocu čija ga je priča osobito ganula i zadivila, senzibilno i točno oživljavaju milje i sretnu, a ipak melankoličnu atmosferu kojom je bilo okupano moje rano djetinjstvo. A njihova me suradnja vraća u njegovu poeziju, katkad okrutnu, ali uvijek prepunu snova i nade. Bilo mi je 11 godina, otprilike koliko i Romeu. Telegramom su javili ocu da nono Turi, što je umanjenica od Salvatore, čeka samo naš dolazak prije nego što pronađe mir svog posljednjeg počivališta.

P R E D G O V O R


4 ■ Makaroni!

Nakon tri dana i tri noći u vlaku susreo sam se, u Vittoriji na Siciliji, s prvim od dvojice djedova koje nisam vidio osam godina. Izgledao je očekivano, onako kako sam ga i zamišljao: sijeda paperjasta kosa, male okrugle aluminijske naočale, rumeno lice. Kao neki Geppetto, samo gluhonijem. Bio je i tvrdoglav, i gunđalo, ali i meka srca poput Ottavija. Bio je košarač. Moj predak kao da je bio s nekog drugog planeta.

Radost zbog ponovnog susreta udahnula mu je novu snagu, i počeo je, s gotovo iskrenim entuzijazmom, ponovno plesti košare, grickajući pritom jezik koji mu je barem tome služio. Pred mojim zadivljenim pogledom pod njegovim se iznimno okretnim prstima svijalo dugo pruće sve dok iz njega ne bi nastale najljepše košare.

Otišli smo na tjedan dana, ostali smo tri mjeseca u rodnoj kući moga oca. Malo smo si toga mogli ispričati, i baš zato, jedini zvuk koji je ispuštao bio je taj grleni i duboki huk koji je podsjećao na glasanje tuljana. Oprosti, djede! No u pogledu čovjeka koji je svjestan svoga skorog kraja ipak sam primijetio i tračak zadovoljstva. Vjerojatno me nagradio posebnim priznanjem, odnosno prešutno produžio ugovor kojim mi je dopustio da nastavim lozu Adamo, umiren veseljem s kojim sam nosio njegov patronim.

Kad su njegovi posljednji dani postali još teži, majka me odlučila odvesti k svojim roditeljima u Comiso, moj rodni grad, u kojem sam se susreo s drugim djedom, Giuseppeom zvanim Don Papè. I eto me, iznenada sam promaknut u rang “unuk gospodara voda”, ništa manje! A Don Papè je naprosto bio cestar i odgovoran za gradsku vodu. Ali znate koliko su titule u Italiji važne. Svakog jutra, u sedam sati, penjao se u svoju kulu... vodotoranj, i otvarao ventile. Tada bi cijeli Comiso počeo živjeti, napajati se, prati... sve do 19 sati, kad se nepokolebljivo ponovno penjao da nesmiljeno, dvjema rukama, vrati goleme rozetne bakrene slavine na mrtvu točku; i to je bio kraj. Više ni kap te dragocjene tekućine ne bi procurila. Takvo je bilo naređenje. Preživljavanje gradića ovisilo je o toj neumoljivosti. Stoga je moj djed u Comisu ujutro bio omiljena, a navečer omražena osoba. U takvu sam dnevnom ritmu živio, dakle, dva tjedna. Poslijepodne, nakon njegove sieste, vodio me u klub bivših boraca gdje je kartao čekajući da dođe vrijeme kad se mora ponovno

popeti u toranj. Dakako, partije je uvijek valjalo zaliti domaćim vinom.

Nekoliko godina kasnije, u pismu koje nam je baka Tatedda poslala u Jemappes, doznali smo da je jednoga dana Don Papè za vrijeme briškule, talijanskog belota, popio malo više nego obično, i zadrijemao u klubu, na fotelji... Nikome nije padalo na pamet buditi ga, ili jednostavno nisu htjeli, da ga kazne ili se narugaju onome što se kod njega moglo protumačiti kao nadmenost.

Djed je pustio da voda teče dva sata duže. Cijeli se grad poveselio i iskoristio

trenutak, u uvjerenju kako je vrijeme oskudice prošlo. Avaj, Don Papè

je već sutradan dobio ukor od nadležnih za vode i šume, zbog rasipanja podvodnog kapitala grada teško pogođenog sušom, čime je ugrozio njegovu budućnost. Bio je stoga smijenjen i najednom se

našao nezaposlen, do dna duše povrijeđen kao častan čovjek.

Počeo je piti, i kopniti.

Bakino pismo s pravom nas je uznemirilo jer je nekoliko mjeseci kasnije

zauvijek usnuo u parku u kojem je bio čuvar, ispružen na klupi, u sjeni stabla rogača. Čim je spokojno utonuo u svoj posljednji san, nebo je, kao da želi rehabilitirati uspomenu na mog pretka, otvorilo svoje ventile i, prolivši golemu suzu, osvježilo grad spasonosnom kišom koja je bila ravna čudu. Gospodar voda beatificiran je u kolektivnom narodnom sjećanju. S pravom!

U redu. Vjerojatno sam malo uljepšao kraj, ali draži mi je od istine.

A mi smo se vratili u našu gostoljubivu Belgiju. Bez laskanja, tako sam je doživljavao cijeli svoj život. A onih nekoliko “Makaroni!” koje su mi dobacili nisu mogli umanjiti iskrenu zahvalnost koju prema njoj osjećam.

“Makaroni” je za nas bilo uobičajeno dobacivanje, nikakva drama, obično dječje zadirkivanje koje smo prihvaćali, vraćajući im, kao imaginarne baklje, “Patate frite”, rutinski i bezazleno.

To mi nije smetalo da budem sretno dijete, zahvaljujući postojanoj ljubavi mojih roditelja, koji su uspjeli preda mnom prikriti svu bijedu našeg tadašnjeg života.

Oprostite, više sam vam pričao svoju priču nego hvalio ovaj iznimno dirljiv album, ali sigurno ste shvatili: Romeo sam bio pomalo ja, Ottavio su bila moja dva djeda zajedno.

S A L V A T O R E A D A M O


4 ■ Makaroni!


Makaroni! ■ 7


Makaroni! ■ 9 8 ■ Makaroni!



Tata, molim te. Romeo. Već smo razgovarali o tome!

Ali on je star, i davež je ... On je

jedan stari davež!

I osim toga, smrdi!



Romeo, tako se ne govori o

djedu!! Ja ga i ne poznajem!

Zašto me ostavljaš tamo na toliko dana?!

Nikad prije nismo išli!



Ahh ... Tata, evo nas!



Dobar dan!

Mmm ...

Što to ...

?



Vrata.

Zbog susjeda.

Susjeda? Stalno prate što se ovdje događa, zato

sve zatvaram.

Ali nekad si se dobro slagao s

njima!

Maledetti! Susjedi, lažljivci

tutti quanti!

Tata ... Ne ostavljaj me ovdje toliko dana, neću

izdržati!



Žao mi je, veliki moj dečko, ali nemam izbora.

To je samo jedan mali tjedan ...

Bit će dobro!

Zvat ću te ... ...

Djede?



Vieni ...

Tvoja soba.

A telka? Još uvijek nemaš

telku?Ne.



Nema šanse da izdržim ...


Makaroni! ■ 21



Romeo!

Čekam te!

Stižem ...

Vieni, jest ćeš poslije.

Drži.



Pokaži mi ruke.

Što?

Mani!

Mmm ...To su ruke koje

nikad nisu radile ...

Što bi one uopće mogle raditi,

ne znam ...

Što fali mojim rukama?



Oink! ?!

Oink!

Vidi, vidi ... već te prihvatio. Dobre je naravi taj Mussolini.

Hihi ...

Mussolini?

Si. Nisam mogao smisliti bolje ime za

veliku svinju.

A budući da ste prijatelji, sutra ujutro,

u 7 sati, očistit ćeš mu

svinjac.

U 7 sati?



Dobro, vidiš li ovaj korov ovdje?

Da.

Iščupat ćeš mi ga motikom.

Ali nemoj mi počupati mrkve! Vidiš li razliku?

Da, da.

Između čega i čega?

Između čega i čega, što?

Između čega i čega vidiš

razliku!

Pa, između mrkve i korova

... Dobro, pa nisam slijep!

Da vidim.

Pokaži mi što znaš!

Molim?!



Ahh ... Pazi, gaziš po grahu!!!

?!

Hej, hej, je l' sad dosta?! Ja sam na

praznicima!

Moraš raditi kako treba!

Kopriva, repa, grah. Ista stvar! Sve je to

zelenjava!

Nisam ni htio doći ovamo!

Nemam ništa s tim, to je ideja

tvog oca!Rrr ...

Rrr ...

Rrhh ...



Rrr ... Rrr ...

Rhhh ...

Mladi su ... rrr ...

Mladi su ... Rhh ... Rrr ...

Maledetti!

Nikakva poštovanja ... Rrr ...

Osobito prema starijima ... Rhhh ...



Rrrr ...

Rhhh ...

Rrhhh ...

Rr ...



“Ne moraš baš sve utabati, porca

miseria.”“I maledetti, vidi se gdje

je povrće, a gdje se hoda.”

Pfff!

Žedan sam!

Samo nek mi proba nešto

reći ...

?!

To je kisik!



Ko je tamo?

Ja.

To je zbog silikoze, bolesti rudara. Je l' ti

poznato?

Ne.

Zato što je udisao previše prašine u

rudnicima ugljena. Pluća su mu cijela

crna.

Ha.

Nije baš da sam znao da je bio

rudar, pa ...

Ko si ti?Lucie, susjeda.

Nećeš izaći? Ne.

Zašto, ružna si?

Ne, ne želim.


KOLORKA Zabus & Campi · 2018-03-08 · da nas je selo prihvatilo. I sve do 1963., do svog prvog...

Documents

Transcript of KOLORKA Zabus & Campi · 2018-03-08 · da nas je selo prihvatilo. I sve do 1963., do svog prvog...